Professional Documents
Culture Documents
Gospodarica Jezera - Andrzej Sapkowski
Gospodarica Jezera - Andrzej Sapkowski
GOSPODARICA
JEZERA
Sedmi deo Sage o vešcu
S poljskog prevela
Zorana Lutovac
Čarobna
knjiga
Naslov originala
Andrzej Sapkowski
“PANI JEZIORA”
Alejandro Colucci
ISBN 978-86-7702-317-1
Čarobna knjiga
Beograd 2013.
We are such stuff
As dreams are made on, and our little life
Is rounded with a sleep.
Vilijam Šekspir
I nastaviše dalje, sve dok ne stigoše do širokog i prelepog jezera. A usred samog tog
jezera, Artur ugleda ruku odevenu u beli saten kako drži mač predivne izrade. Potom
spaziše devojku kako smelo korača po vodenom ogledalu.
– Ko je ta čarobna devojka? – upita Artur.
– Zovu je Gospodarica Jezera – odgovori Merlin.
Tomas Malori, Smrt Artura
Prvo poglavlje
– Gospodarice Jezera?
– Zovem se Ciri. Ne zovi me Gospodarica Jezera. To mi izaziva rđave
asocijacije, neprijatne i bolne. Tako su me zvali u zemlji... Kako si ti nazvao tu
zemlju?
– Faerie. Ili, kako kažu druidi: Anun. A Saksonci kažu: Elfland.
– Elfland... – obavi ruke kariranim piktskim pledom koji je dobila od njega. –
Znaš li da sam bila tamo? Ušla sam u Lastavičju kulu i bup – već sam bila među
vilenjacima. A oni su me baš tako zvali. Gospodarica Jezera. Čak mi se isprva to
dopadalo. Laskalo mi je. Dok nisam shvatila da u toj zemlji, u toj kuli i na tom
jezeru nisam nikakva Gospodarica, već zatvorenik.
– Da li si tamo – ne izdrža – isflekala košulju krvlju?
Ćutala je dugo.
– Ne – reče najzad, a glas joj, činilo mu se, zadrhta lagano. – Nisam tamo.
Imaš oštro oko. Od istine nećeš pobeći, ne vredi skrivati glavu u pesku... Da,
Galahade. U poslednje vreme sam često bila u flekama. Krvi neprijatelja koje
sam ubijala. I krvi bliskih koje sam pokušavala da spasem... A koji su umirali na
mojim rukama... Zašto tako piljiš u mene?
– Ne znam da li si božanstvo ili smrtna deva... Ili jedna od boginja... No ako
si stanovnica zemaljske kugle...
– Ako možeš, pređi na stvar.
– Želeo bih – Galahadove oči usplamteše – da čujem tvoju priču. Hoćeš li da
je ispričaš, o, Gospodarice?
– Dugačka je.
– Imamo vremena.
– I svršava se veoma rđavo.
– Ne verujem.
– Zašto?
– Pevala si kupajući se u jezeru.
– Pronicljiv si – okrenu glavu, stisnu usne, a lice joj se najednom zgrči i
poružni. – Da, pronicljiv si. Ali veoma naivan.
– Ispričaj mi svoju priču. Molim te.
– Deder – uzdahnu. – Dobro ako hoćeš... Ispričaću.
Zasela je udobnije. I on sede udobnije. Konji su išli ivicom šume, pasući
travu i biljke.
– Od početka – zamoli Galahad. – Od samog početka...
– Ta priča – reče uskoro, čvršće se uvijajući u piktski pled – sve više mi liči na
onakvu koja nema početak. Nisam sigurna ni da li se već okončala. Moraš znati,
strašno se ispreplitala prošlost sa budućnošću. Jedan vilenjak mi je čak rekao da
je to kao sa zmijom koja zubima hvata svoj rep. Ta zmija, znaj to, zove se
urobor. A to što grize svoj rep znači da je krug zatvoren. U svakom momentu
vremena kriju se prošlost, sadašnjost i budućnost. U svakom momentu vremena
krije se večnost. Razumeš li?
– Ne.
– Nema veze.
Istinu vam kazujem, ko veruje snovima poput je onoga što želi da pojmi vetar ili senku
da uhvati. Zavarava se lažnom slikom, krivim ogledalom, koje laže ili lupeta gluposti
poput žene na porođaju. Glup je zaista onaj ko veruje snenim morama i korača putem
zabluda.
Svakako, ko snove prenebregava i ne veruje im nimalo, taj isto nerazumno čini. Jer
ako snovi uopšte ne bi imali značenje, zašto bi nam bogovi darovali sposobnost snivanja
dok su nas tvorili?
Mudrosti proroka Lobode, 34:1
Povetarac je naborao površinu jezera punu pare poput kotla, poterao je po njoj
ostatke rasterane magle. Skarami{8} su škripali i ritmično udarali, izranjajuća vesla
bacala su gr'd blistavih kapljica.
Kondviramurs pruži ruku preko relinga. Lađa je plovila tako sporim tempom
da se voda minimalno komešala i prskala njen dlan.
– Ah-ah – kaza, dodajući u glas onoliko sarkazma koliko je mogla.
– Kakva brzina! Bukvalno letimo po talasima. Čak mi se vrti u glavi!
Veslač, nizak, zdepast i nabijen muškarac, ljutito i nerazgovetno promrmlja
nešto, ne podižući glavu obraslu kosom sedom i uvijenom kao u karakula{9}.
Polaznici je već bilo preko glave gunđanja, frktanja i stenjanja kojima je taj
prostak izbegavao odgovore na njena pitanja otkad se ukrcala na lađu.
– Pažljivo – procedi, s naporom čuvajući smirenost. – Od tako isforsiranog
veslanja možemo se prevrnuti.
Ovog puta muškarac podiže lice, izgorelo, tamno kao štavljena koža.
Progunđa, zafrkta, pokretom brade pokrivene sedom ćubom pokaza na
pričvršćeno drveno motovilo na boku broda i zategnuto uže, koje je nestajalo u
vodi dok se lađa kretala. Očigledno uveren da je objašnjenje bilo iscrpno, nastavi
da vesla. U istom tempu kao i maločas. Vesla uvis. Pauza. Vesla napola u vodi.
Druga pauza. Vuci. Još duža pauza.
– Aha – reče slobodno Kondviramurs posmatrajući nebo. – Shvatam. Važan
je mamac koji se vuče iza lađe i mora da se kreće uz određenu brzinu i na
odgovarajućoj dubini. Važan je ribolov. Ostalo je nevažno.
To je bilo toliko očigledno da se muškarac nije ni potrudio da gunđa ili frkće.
– Što bi nekoga zanimalo – nastavi monolog Kondviramurs – to što sam
putovala celu noć? Što sam gladna? Što me zadnjica boli i svrbi od tvrde i mokre
klupe? Što mi se piški? Ne, važan je samo lov na ribe. U svakom slučaju
besmislen. Ništa neće uhvatiti na mamcu koji vuče na dubini od dvadeset
sežnjeva.
Muškarac podiže glavu, pogleda je odvratno i progunđa veoma, ali veoma
osorno. Kondviramurs blesnu zubima ponosna na sebe. Prostak je i dalje polako
veslao. Bio je besan.
Pružila se na krmskoj klupici i stavila nogu preko noge. Tako da se u razrezu
haljine moglo dosta toga videti.
Muškarac zagunđa i pritisnu na vesla žuljevite ruke, praveći se da gleda u uže
mamca. Naravno, nije ni pomišljao da ubrza tempo veslanja. Polaznica uzdahnu
rezignirano i zabavi se posmatranjem neba.
Skarami poškripavaše, brilijantne kapljice padaše sa vrhova vesala.
U magli, koja se brzo podizala, pomoliše se obrisi ostrva. I nad njim uzdignut
tamni, ispupčen obelisk kule. Prostak, iako je sedeo okrenut leđima i nije gledao,
na nepoznat način je znao da su već skoro na pravom mestu. Ne žureći, odložio
je vesla na bokove broda, ustao i počeo polako da namotava uže na motovilo.
Kondviramurs, i dalje sa nogom preko noge, zviždala je, gledajući u nebo.
Muškarac je namotao uže do kraja i pogledao mamac – veliku mesinganu
kašiku opremljenu trostrukom kukom sa repićem od crvene vune.
– Oho-oho – reče slatko Kondviramurs. – Ništa se nije uhvatilo, oh-oh,
kakva šteta. Pitam se zašto si takav baksuz? Možda je lađa plovila prebrzo?
Muškarac ju je ošinuo pogledom koji je govorio mnogo rđavih stvari. Seo je,
progunđao, pljunuo preko relinga, uhvatio vesla žuljevitim rukama i snažno
pognuo leđa. Vesla su pljusnula, zatutnjala u škaramima, lađa je jurnula niz
jezero kao strela, voda se šumno zapeni oko pramca, a iza krme uskovitla u
virove. Četvrt gađanja iz luka, koja ih je delila od ostrva, prešli su za manje od
dva frktaja, a lađa je izletela na šljunak u takvom zaletu da je Kondviramurs pala
sa klupe.
Muškarac je progunđao, zafrktao i pljunuo. Polaznica je znala da je u prevodu
na jezik civilizovanih ljudi to značilo: nosi se iz moje lađe, prepametna veštice.
Takođe je znala da ne može da računa na to da će je izneti na rukama. Izula je
čizme, provokativno visoko uzdigla haljinu i sišla sa broda. Progutala je psovku,
jer su joj se školjke bolno zabile u stopala.
– Hvala – reče kroz stisnute zube – za prevoz.
Ne čekajući povratno gunđanje i ne osvrćući se, bosonoga pođe u pravcu
kamenitih stepenika. Sve nelagode i muke prošle su i odletele bez traga, izbrisalo
ih je rastuće uzbuđenje. Bila je na ostrvu Inis Vitre, na jezeru Lok Blest. Bila je
na bezmalo legendarnom mestu, gde su prebivali isključivo malobrojni
izabranici.
Jutarnja magla potpuno se podigla, kroz zatamnjeno nebo počela je snažnije
da sija crvena sunčana kugla. Oko mašikula kule kružili su kreštavi galebovi,
treperili ježići.
Na vrhu stepeništa koje je vodilo od plaže do terase stajala je Nimue,
naslonjena na kip zgrčene i iskežene himere.
Gospodarica Jezera.
*
Bila je sitne građe i niska, visine malo više od pet stopa. Kondviramurs je čula
da su je u mladosti zvali Laktić, sada je znala da je nadimak bio ispravan. Ali bila
je uverena da se barem već pola veka niko ne bi usudio da tako nazove malu
čarobnicu.
– Ja sam Kondviramurs Tili – predstavi se s naklonom, pomalo zbunjena, i
dalje sa čizmama u ruci. – Drago mi je što mogu da budem gost na tvom ostrvu,
Gospodarice Jezera.
– Nimue – ispravi je slobodno mala čarobnica. – Nimue, ništa više. Možemo
da se okanemo titula i epiteta, gđice Tili.
– U tom slučaju, ja sam Kondviramurs. Kondviramurs, ništa više.
– Onda dozvoli, Kondviramurs. Porazgovaraćemo uz doručak.
Pretpostavljam da si ogladnela.
– Ne poričem.
Za doručak su imali tvarog, vlašac, jaja, mleko i ražani hleb, koje su poslužile
dve mlade i tihe sluškinje što su mirisale na skrob. Kondviramurs je jela
osećajući na sebi pogled male čarobnice.
– Kula – govorila je polako Nimue, posmatrajući svaki njen pokret i svaki
zalogaj prinošen ustima – ima šest spratova, s tim što je jedan pod zemljom.
Tvoja soba se nalazi na drugom nadzemnom spratu, tamo imaš sve pogodnosti
potrebne za život. Kao što vidiš, parter je administrativni deo, a tu se takođe
nalaze stanarske sobe slugu. U podzemlju, kao i na prvom i trećem spratu, jesu
laboratorija, biblioteka i galerija. Dozvoljen ti je neograničen ulazak i pristup
svim navedenim spratovima i prostorijama koje se nalaze na njima, možeš da
koristiš njih, kao i sve što se nalazi u njima, kada god poželiš i na koji god način
hoćeš.
– Shvatila sam. Hvala.
– Na dva najviša sprata se nalaze moje privatne sobe i moj privatni radni
kabinet. To su apsolutno privatne prostorije. Da bismo izbegle nesporazume: ja
sam nečuveno osetljiva na te stvari.
– Poštovaću to.
Nimue okrenu glavu ka prozoru kroz koji se video Mrzovoljni Gospodin
Veslač, koji se već rešio Kondviramursinog prtljaga, a sada je tovario na lađu
štapove, motovila, račila, potegače i drugu opremu ribolovačke radinosti.
– Ja sam malo staromodna – nastavi. – Ali navikla sam da određene stvari
koristim po ekskluzivnom pravu. Četkica za zube, na primer. Privatne sobe,
biblioteka, toalet. I Kralj Pecaroš. Molim te, ne pokušavaj da koristiš Kralja
Pecaroša.
Kondviramurs se umalo ne zadavi mlekom. Nimueino lice nije odražavalo
ništa.
– A ako... – nastavi, pre no što je devojka povratila mogućnost govora. – Ako
on pokuša tebe da iskoristi, odbij ga.
Kondviramurs, progutavši najzad, brzo je klimala glavom suzdržavajući se od
bilo kakvog komentara. Mada joj je navrh jezika stajalo da je ne privlače
pecaroši, pogotovo ne grubijani. I oni kojima je glava zarasla sedinom
beličastom poput tvaroga.
– Daaaa – kaza otegnuto Nimue. – Sada ostavimo predstavljanje po strani.
Vreme je da pređemo na konkretne stvari. Ne budi li u tebi radoznalost što sam
među svim kandidatkinjama izabrala upravo tebe?
Kondviramurs, ukoliko je uopšte i razmišljala o odgovoru, činila je to samo
da ne bi ispala previše nadmena. Međutim, brzo je došla do zaključka da će i
najmanji stepen lažne skromnosti za Nimue ionako biti laž koja para uši.
– Ja sam najbolja snevačica na akademiji – odgovori hladno, konkretno i bez
hvalisanja. – A na trećoj godini sam zauzela drugo mesto među
oneiromantkinjama{10}.
– Mogla sam da uzmem onu što je zauzela prvo mesto. – Nimue je faktički
bila iskrena do bola. – Uzgred rečeno, predložili su mi baš tu odlikašicu,
uostalom uz određen pritisak, jer ona je sigurno važna kći nekog važnog. A što
se tiče snevanja, oneiroskopije, svakako znaš, draga Kondviramurs, da je to vrlo
nepouzdan dar. Fijasko može da zadesi i najbolju snevačicu.
Kondviramurs je zadržala na zubima protivodgovor da njeni neuspesi mogu
da se izbroje prstima jedne ruke. Na kraju krajeva, razgovarala je sa majstoricom.
Treba znati proporcije, uzvišeni gospodine, kako je govorio jedan od profesora
akademije, erudit.
Nimue laganim klimanjem glave pohvali njeno ćutanje.
– Raspitala sam se u školi – reče ubrzo. – Otuda znam da ne moraš da
potpomažeš snivanje opojnim sredstvima. Raduje me to, budući da ne tolerišem
narkotike.
– Snujem bez ikakvih prahova – potvrdi sa lakim ponosom Kondviramurs. –
Za oneiroskopiju mi je dovoljno ako imam zakačku.
– Kako?
– Pa, zakačku – polaznica se nakašlja. – Dakle, predmet koji je nekako
povezan sa onim što treba da sanjam. Neku stvar. Ili sliku...
– Sliku?
– Aha. Dobro snivam uz sliku.
– Oh – osmehnu se Nimue. – Oh, ako će slika pomoći, onda neće biti
problema. Ako si završila sa doručkom, onda hajdemo, najbolja snevačice i
druga među oneiromantkinjama. Biće dobro ako ti bez odlaganja pojasnim
ostale razloge zbog kojih sam upravo tebe izabrala za asistenta.
Sa kamenitih zidova zračila je studen koju nisu olakšavali ni teški gobleni, ni
potamnela boazerija{11}. Kameni pod hladio je stopala kroz đonove čizama.
– Iza ovih vrata – pokaza nehajno Nimue – nalazi se laboratorija. Kao što
sam rekla, možeš da je koristiš do mile volje. Naravno, preporučuje se
obazrivost. Naročito se savetuje umerenost tokom teranja metli da nose vodu.
Kondviramurs se ljupko zakikota, iako je to bila stara šala. Sve mentorke su
čašćavale učenice vicevima koji se tiču mitskih nevolja mitskog učenika
čarobnjaka.
Stepenice su se uvijale nagore kao morska zmija, izgledalo je da nemaju kraja.
I bile su strme. Pre nego što su stigle do cilja, Kondviramurs se oznojila i teško
disala. Na Nimue se uopšte nije video umor.
– Izvoli ovuda – otvori hrastova vrata. – Pazi na prag.
Kondviramurs uđe i uzdahnu.
Soba je bila galerija. Na njenim zidovima od plafona do poda visile su slike.
Visile su velike, stare slike, oljuštena i oronula ulja na platnu, minijature, požutele
gravire i drvorezi, izbledeli akvareli i sepije. Takođe, visile su tamo živopisne
modernističke tempere, čistolinijske akvatinte i bakropisi, litografije i kontrastne
mecotinte, koje privlače oči izrazitim mrljama crnila.
Nimue se zaustavi pred slikom koja je visila najbliže vratima, a na kojoj je bila
predstavljena grupa okupljena pod ogromnim drvetom. Pogledala je platno,
zatim Kondviramurs, a njen ćutljivi pogled bio je neobično rečit.
– Neven – polaznica, smesta ukapiravši o čemu se radi, nije je ostavila da
čeka – peva balade pod hrastom Bleoberisom.
Nimue se osmehnu i klimnu glavom. I načini korak zaustavljajući se ispred
naredne slike. Akvarel. Simbolizam. Dve ženske siluete na brdu. Nad njima
kruže galebovi, pod njirna, na padinama brda, kolo senki.
– Ciri i Tris Merigold, proročka vizija u Kaer Morhenu.
Osmeh, klimanje glavom, korak, naredna slika. Jahač na konju u galopu, u
špaliru glomaznih jova što ispružaju ka njemu ruke grana. Kondviramurs oseti
kako je podilazi drhtavica.
– Ciri... Hm... To je verovatno njen put na sastanak sa Geraltom na farmi
hobita Hofmajera.
Naredna slika, potamnela uljana boja. Batalistika{12}.
– Geralt i Kahir brane most na Jaruzi.
Potom je krenulo brzo.
– Jenefer i Ciri, njihov prvi susret u hramu Melitele. Neven i drijada Etne, u
šumi Brokilon. Geraltova družina u mećavi na prevoju Melor...
– Bravo, odlično – prekinu je Nimue. – Odlično poznavanje legendi. Sada
već znaš drugi razlog zbog kojeg si ovde ti, a ne neko drugi.
Majstor Robin Anderida prvi ugleda cara kako prilazi, pognu se u naklonu.
Stela Kongreve, grofica Lidertala, ustade i napravi reverans, brzim gestom
naredivši devojci na izrezbarenoj fotelji da učini to isto.
– Dobro došli, gospodine – Emhir var Emreis klimnu glavom. – Pozdrav i
tebi, majstore Robine. Kako napreduje posao?
Majstor Robin frknu pometeno i ponovo se pokloni, nervozno trljajući prste
o pregaču. Emhir je znao da umetnik pati od oštre agorafobije i da je nezdravo
sramežljiv. Ali kome je to smetalo. Bilo je važno kako slika.
Kao i uvek kad je putovao, car je nosio oficirsku uniformu gardijske brigade
“Impera” – crni oklop i kaput sa izvezenim srebrnim daždevnjakom. Približi se i
pogleda u portret. Isprva u portret, a potom u model. Vitku devojku plave kose i
sumornog pogleda. Obučenu u belu haljinu sa zelenim rukavima, sa malim
dekolteom ukrašenim ogrlicom od peridota{16}.
– Odlično – reče namerno uprazno, kako se ne bi znalo šta hvali. – Odlično,
majstore. Molim vas, nastavite, ne obraćajte pažnju na mene. Dozvolite da
prozborimo koju reč, grofice.
Pođe dalje ka prozoru, primoravajući je da krene za njim.
– Odlazim – reče tiho. – Državna pitanja. Hvala za gostoprimstvo. I za nju.
Za princezu. Odista dobar rad, Stela. Zaista zaslužuje pohvalu. I ti, i ona.
Stela Kongreve nakloni se duboko i graciozno.
– Vaša carska milost je previše ljubazna prema nama.
– Dan se hvali uveče.
– Ah... – stisnu lagano usne. – Zar je tako?
– Tako je.
– Šta će biti sa njom, Emhire?
– Ne znam – odgovori. – Za deset dana ću obnoviti ofanzivu na Severu. A
sprema se težak, veoma težak rat. Vatje de Rido prati trag zavera i urota
usmerenih protiv mene. Interesi države mogu me primorati na razne, zaista
razne stvari.
– To dete nije ni za šta krivo.
– Rekao sam: interesi države. Interesi države nemaju ništa zajedničko sa
pravednošću. Uostalom...
Mahnu rukom.
– Želim da porazgovaram sa njom. U četiri oka. Priđi bliže, kneginjice. Hajde,
hajde, življe. Car naređuje.
Devojka se duboko nakloni. Emhir ju je odmeravao pogledom, prisećajući se
audijencije u Lok Grimu, bremenite posledicama. Bio je pun priznanja, štaviše,
divljenja prema Steli Kongreve, koja je u periodu od šest meseci, što je prošao
od onog vremena, uspela da nezgrapno pače preoblikuje u malu aristokratkinju.
– Ostavite nas – naredi. – Napravi pauzu, majstore Robine, recimo, operi
četkice. A tebe, grofice, molim da pričekaš u predsoblju. A ti, kneginjice, izvoli
sa mnom na terasu.
Mokar sneg koji je padao tokom noći istopio se pod prvim zracima jutarnjeg
sunca, ali krovovi kula i vrhovi zamka Darn Rovan i dalje su bili mokri i sijali su
tako da se činilo da gore.
Emhir se primače balustradi terase. Devojka – u skladu sa etiketom – držala
se za korak iza njega. Nestrpljivim gestom ju je primorao da priđe bliže.
Car je dugo ćutao, obema šakama naslonjen na balustradu, zagledan u brda
večno obrasla večito zelenim tisama, izrazito drugačijim od krečnjačke beline
stenovitih raseda. Reka je bleskala, uvijala se na dnu kotline poput trake
rastopljenog srebra.
U vazduhu se osećalo proleće.
– Retko sam ovde – progovori Emhir. Devojka je ćutala.
– Previše retko dolazim ovamo – ponovi, okrenuvši se. – A ovo mesto je
divno i odiše spokojem. Prelep krajolik... Slažeš li se sa mnom?
– Da, Vaša carska milosti.
– U vazduhu se već oseća proleće. Jesam li u pravu?
– Da, Vaša carska milosti.
Odozdo, iz dvorišta, čula se pesma ometana zveketom, škripom i
odzvanjanjem potkovica. Pratnja, obaveštena da je car naredio odlazak,
užurbano se opremala za put. Emhir se prisetio da je među gardistima bio jedan
koji je pevao. Često. I bez obzira na okolnosti.
Pogledaj me blagostivo
Očima plavim
Obraduj me milostivo
Čarima svojim
I u taj čas noćni
Ne odbijaj blagostivo
Zagrljaj moj moćni.
*
– Vratimo se tvome snu.
Nimue otvori tašnu, prevrnu nekoliko akvarela oslikanih sepijom i izvuče
jedan. Kondviramurs ga je smesta prepoznala.
– Audijencija u Lok Grimu?
– Naravno. Predstavljaju dvojnicu na carskom dvoru. Emhir se pravi da su ga
prešli, pravi dobar izraz lica za rđavu igru. Ovo su, pogledaj, ambasadori
Severnih kraljevstava, za koje se održava ovaj spektakl. Ovde pak vidimo
nilfgardske vojvode, koje je zadesila bruka: car je odbacio njihove kćeri,
omalovažio je savezničke ponude. Žedni osvete, šapuću, priklonjeni jedni
drugima, već kuju zavere i ubistva. Devojka dvojnica stoji pognute glave; slikar,
kako bi istakao tajanstvenost, sakrio joj je crte lica maramicom.
– I ništa više – nastavi ubrzo čarobnica – ne znamo o lažnoj Ciri. Nijedna
verzija ne pruža informaciju šta se kasnije zbilo sa ovom dvojnicom.
– Treba ipak pretpostaviti – kaza tužno Kondviramurs – da devojčina
sudbina nije bila zavidna. Kada je Emhir dobio original, a svakako znamo da ga
je dobio, rešio se falsifikata. Kada sam snila, nisam osetila tragediju, a suštinski bi
trebalo nešto osetiti, ako bi... Sa druge strane, ono što vidim u snovima je
beskonačno realna istina. Kao i svaki čovek, sanjam maštanja. Žudnje. Čežnje... I
strahove.
– Znam.
*
Kralju Pecarošu se opet osmehnula sreća, zato što su za večeru bile dimljene
pastrmke. Riba je bila tako ukusna da je pouka otišla uz vetar. Kondviramurs se
ponovo prejela.
Kula Inis Vitre imala je terasu, poduprtu stubovima, koja je visila iznad
jezera. U početku, Kondviramurs tome nije posvećivala pažnju, ali konačno je
počela da mozga o tome. Terasa je bila čudna zato što je bila apsolutno
nedostupna. Ni iz jedne njoj poznate prostorije kule nije se moglo izaći na tu
terasu.
Svesna da sedišta čarobnica ne mogu da prođu sa takvim tajnim anomalijama,
Kondviramurs nije postavljala pitanja. Čak ni kada je šetajući obalom jezera
videla Nimue kako je posmatra sa te terase. Nedostupne, kako se činilo, samo za
nepozvane i profane.
Pomalo ljuta što je smatraju profanom, uzjogunila se i pravila da se ništa nije
dogodilo. Ali to nije potrajalo dugo, a tajna se razjasnila.
Bilo je to nakon što ju je spopala serija snova koje su izazvali akvareli Vilme
Veseli. Očito fascinirana fragmentom legende, slikarka je posvetila sva svoja dela
Ciri u Lastavičjoj kuli.
– Imam čudne snove od ovih slika – požali se polaznica narednog jutra. –
Sanjam... slike. Uvek iste slike. Ne situacije, ne scene, već slike. Ciri na
grudobranu kule... Nepomična slika.
– I ništa više? Nikakvih doživljaja osim vizuelnih?
Jasno je, Nimue je znala da snevačica sposobna kao Kondviramurs snuje
svim čulima – ne prima snove samo pogledom, kao većina ljudi, već i sluhom,
dodirom, mirisom – pa čak i ukusom.
– Ništa – odmahnu glavom Kondviramurs. – Samo...
– Šta, šta?
– Misao. Uporna misao. Da na ovom jezeru, u ovoj kuli, uopšte nisam
gospodarica, već zatvorenik.
– Pođi sa mnom.
Kako je i pretpostavljala Kondviramurs, pristup terasi bio je moguć samo iz
privatnih odaja čarobnice, čistih, pedantno uređenih, mirisnih na drvo
sandalovine, lavandu i naftalin. Trebalo je poslužiti se malim tajnim vratancima i
pokretnim stepenicama koje su vodile nadole. Tada se stizalo na pravo mesto.
Odaja, za razliku od ostalih, nije imala na zidovima lamperiju i tapiseriju,
samo je bila okrečena, pa je zato bila veoma svetla. Štaviše, bila je svetlija, jer se
tu nalazio ogroman trodelni prozor i staklena vrata koja su vodila ka terasi nad
jezerom.
Jedini nameštaj u odaji bile su dve fotelje, ogromno ogledalo u ovalnom ramu
od mahagonija i neka vrsta stalka sa poprečnom horizontalnom prečkom na
kojoj je visio goblen. Goblen je imao nekih pet sa sedam stopa i rubovima je
sezao do poda.
Goblen je predstavljao stenovitu urvinu iznad planinskog jezera. Činilo se da
je zamak smešten u urvini bio deo stenovitog zida. Zamak za koji je
Kondviramurs dobro znala. Iz ličnih ilustracija.
– Vilgeforcova citadela, mesto gde je utamničena Jenefer. Mesto gde se
okončala legenda.
– Tako je – dobaci tobože ravnodušno Nimue. – Tamo se okončala legenda,
barem po njenim poznatim verzijama. Znamo tu verziju i zbog toga nam se čini
da znamo svršetak. Ciri je pobegla iz Lastavičje kule, gde je, kako si to usnila,
bila zatvorenik. Kada je ukapirala šta žele da joj učine, pobegla je. Legenda pruža
mnogo verzija tog bega...
– Meni se – ubaci se Kondviramurs – najviše dopada ona sa predmetima koje
je bacala iza sebe. Češalj, jabuka, maramica. Ali...
– Kondviramurs.
– Izvinjavam se.
– Kao što sam kazala, ima mnogo verzija bega. Ali i dalje nije potpuno jasno
na koji način je Ciri iz Lastavičje kule dospela pravu u Vilgeforcov zamak. Ne
možeš da usniš Lastavičju kulu. Pokušaj da usniš zamak. Dobro se zagledaj u taj
goblen... Slušaš li me?
– To ogledalo... Magično je, zar ne?
– Ne. Ispred njega cedim bubuljice.
– Izvinjavam se.
– To je Zrcalo Hartmana – pojasni Nimue videći naboran nos i nadureno lice
polaznice. – Ako želiš, baci pogled. Ali molim te, budi oprezna.
– Da li je istina – upita Kondviramurs glasom drhtavim od uzbuđenja – da se
iz Hartmana može preći u druge...
– Svetove? Dabome. Ali ne odmah, ne bez pripreme, meditacije,
koncentracije i mnoštva drugih stvari. Savetujući ti opreznost, imala sam nešto
drugo u vidu.
– Šta?
– To deluje dvostrano. Iz Hartmana uvek nešto može izaći.
*
– Znaš, Nimue... Kada gledam u taj goblen...
– Usnila si?
– Usnila sam. Ali čudno. Iz ptičjeg leta. Bila sam ptica... Videla sam taj zamak
spolja. Nisam mogla da uđem u njega. Nešto mi je branilo pristup.
– Gledaj goblen – naredi Nimue. – Gledaj citadelu. Gledaj je pažljivo, usmeri
pažnju na svaki detalj. Jako se koncentriši, oštro zarij tu sliku u sećanje. Želim da
u snu dospeš tamo, da uđeš. Važno je da uđeš tamo.
Spolja, van zidina zamka, sigurno je besnela đavolska oluja, pošto je unutra
vatra u kaminu hučala, brzo proždirući cepanice. Jenefer je uživala u toplom.
Njena sadašnja ćelija bila je mnogo toplija od vlažne tamnice u kojoj je provela
sigurno dva meseca, ali zubi su joj svejedno cvokotali od hladnoće. U tamnici je
potpuno izgubila pojam o vremenu, kasnije niko nije žurio da je informiše o
datumima, ali bila je sigurna da je zima, decembar, možda čak januar.
– Jedi, Jenefer – reče Vilgeforc. – Jedi, molim te, ne ustručavaj se.
Čarobnici nije ni padalo na pamet da se ustručava. A ako se vrlo sporo i
bespomoćno borila sa piletinom, to je bilo isključivo zato što su joj jedva zarasli
prsti bili trapavi i kruti, teško joj je bilo da u njima drži nož i viljušku. A nije
htela da jede prstima – žudela je da pokaže uzvišenost Vilgeforcu i ostalim
gozbenicima, čarobnjakovim gostima. Nije poznavala nikog od njih.
– Sa velikim žalom moram te obavestiti – kaza Vilgeforc, gladeći prstima
nožicu putira – da se Ciri, tvoja štićenica, rastala sa ovim svetom. Za to možeš
kriviti isključivo sebe, Jenefer. I svoju besmislenu tvrdoglavost.
Jedan od gostiju, nizak i tamnokos muškarac, snažno kinu i išmrknu u
maramicu od batista. Nos mu je bio otečen, crven i evidentno sasvim zapušen.
– Nazdravlje – reče Jenefer, koja se uopšte nije uzbudila zloslutnim
Vilgeforcovim rečima. – Kako ste tako strašno nazebli, mili gospodine? Stajali
ste na promaji posle kupanja?
Drugi gost, stariji, velik, mršav, sablasno belih očiju, odjednom se zacereka. A
onaj prehlađeni, iako mu se lice zgrčilo od zlobe, zahvali čarobnici naklonom i
kratkom kijavičnom rečenicom. Nedovoljno kratkom da ne ulovi nilfgardski
akcenat.
Vilgeforc okrenu lice ka njoj. Više nije nosio na glavi zlatnu konstrukciju ni
kristalno sočivo u očnoj šupljini, ali izgledao je još strašnije nego onda, pre
mnogo godina, kada ga je prvi put videla osakaćenog. Regenerisana leva očna
jabučica već je bila funkcionalna, ali znatno manja od desne. Prizor je oduzimao
dah.
– Ti, Jenefer – procedi – sigurno misliš da lažem, da te hvatam u zamku,
pokušavam da te pređem. Sa kakvim ciljem bih to radio? Vest o Cirinoj smrti me
je pogodila isto kao i tebe, ma šta ja pričam, više nego tebe. Na kraju krajeva, ja
sam polagao vrlo konkretne nade u devojčicu, gradio sam planove koji bi
odlučili o mojoj budućnosti. Sada devojka nije živa, a moji planovi su propali.
– Odlično. – Sa naporom držeći nož među krutim prstima, Jenefer je sekla
svinjski kotlet nadeven šljivama.
– Tebe je pak – nastavi čarobnjak, ne obraćajući pažnju na komentar – sa Ciri
vezivao isključivo bezuman sentiment, koji se u ravnim častima sastojao iz tuge
izazvane sopstvenom jalovošću i osećaja krivice. Da, da, Jenefer, osećaj krivice!
Aktivno si učestvovala u ukrštanju parova, u uzgoju, zahvaljujući čemu je Ciri
došla na svet. I prelila si svoja osećanja na plod genetskog eksperimenta, uzgred,
neuspešnog. Zato što je eksperimentatorima ponestalo znanja.
Jenefer ga otpozdravi peharom, moleći se u dubini duše da joj ne isklizne iz
prstiju. Polako je dolazila do zaključka da će joj najmanje dva prsta ostati
ukrućena veoma dugo. Možda permanentno.
Vilgeforca ozlojedi njen gest.
– Sada je već prekasno, dogodilo se – reče kroz stisnute zube. – Ipak, znaj,
Jenefer, da sam ja imao znanje. Kada bih imao i devojku, pretvorio bih to znanje
u korist. Stvarno, imaš za čim da žališ, ojačao bih tvoj oštećeni surogat
materinskog instinkta. Iako si suva i sterilna kao kamen, zahvaljujući meni bi
imala ne samo kćerku već i unuku. Ili barem surogat unuke.
Jenefer frknu ravnodušno, mada je u sebi ključala od besa.
– Sa najvećim žalom ću morati da pokvarim tvoje odlično raspoloženje, draga
moja – čarobnjak kaza hladno. – Jer će te sigurno rastužiti vest da je veštac
Geralt iz Rivije takođe mrtav. Da, da, onaj isti veštac Geralt za koga te je, isto
kao i Ciri, vezao surogat osećanja, smešan, nesmotren sentiment, sladunjav da ti
se smuči. Znaj, Jenefer, da se naš dragi veštac oprostio od ovog sveta na odista
vatren i spektakularan način. Međutim, zbog toga ne treba sebi nimalo da
prebacuješ. Za veščevu smrt ti nisi kriva ni u najmanjoj meri. Za ceo metež sam
zaslužan ja. Probaj marinirane kruške, stvarno su izvrsne.
U ljubičastim Jeneferinim očima rasplamsa se hladna mržnja. Vilgeforc se
zasmeja.
– Tako te volim – reče. – Stvarno, da nije narukvice od dvimerita, spalila bi
me do pepela. Ali dvimerit deluje, tako da me možeš paliti isključivo pogledom.
Onaj prehlađeni kinu, išmrknu i zakašlja se toliko da su mu suze potekle iz
očiju. Visoki je buljio u čarobnicu svojim neprijatnim ribljim pogledom.
– A gde je gos’n Rjens? – upita Jenefer, otežući reči. – Gos’n Rjens, koji mi je
toliko obećavao i kazivao šta će sa mnom učiniti. Gde je gos’n Širu, koji nikada
nije propuštao priliku da me gurne i šutne? Zašto su stražari, još doskora
prostački i brutalni, počeli da se ophode sa strahopoštovanjem? Ne, Vilgeforce,
ne moraš da odgovaraš. Ja znam. To što govoriš jeste jedna velika izmišljotina.
Ciri ti je umakla i Geralt ti je umakao, a usput su organizovali tvojim banditima
krvavo kupanje. I šta sad? Planovi su propali, pretvorili su se u prašinu, sam si to
priznao, snovi o moći raspršili su se kao dim. A čarobnjaci i Dajkstra vas lociraju
već, lociraju. Nisi bez razloga i iz milosti prestao da me mučiš i teraš na
skeniranje. A car Emhir steže obruč i sigurno je veoma, veoma ljut. Ess a tearth,
me tiarn? A’pleine a cales, ellea?
– Govorim zajedničkim jezikom – reče prehlađeni, odolevajući njenom
pogledu. – A zovem se Stefan Skelen. I nimalo, ama baš nimalo mi nisu pune
gaće. Ha, svakako mi se čini da sam u mnogo boljoj poziciji nego vi, gđice
Jenefer.
Govor ga je zamorio, ponovo se raskašljao i išmrkavao nos u već pretopljen
batist. Vilgeforc udari šakom o sto.
– Dosta igre – reče, grozovito kolutajući svojim minijaturnim okom. – Znaj,
Jenefer, da mi više nisi potrebna. U suštini, trebalo bi da naredim da te strpaju u
vreću i utope u jezeru, ali ja vrlo nerado pribegavam takvim metodima. Sve dok
mi okolnosti ne ukažu ili me primoraju na drugu odluku, boravićeš u izolaciji.
Međutim, upozoravam te da neću dozvoliti da mi priređuješ neprilike. Ukoliko
se ponovo odlučiš na gladovanje, znaj da neću, kao u oktobru, traćiti vreme na
to da te hranim preko cevčice. Jednostavno ću te pustiti da umreš od gladi. A u
slučaju da pokušaš da pobegneš, stražari su dobili jednoznačne naredbe. A sada
zbogom. Naravno, ukoliko si već namirila...
– Ne – Jenefer ustade i baci salvetu na sto. – Možda bih još nešto pojela, ali
mi društvo ubija apetit. Zbogom, gospodo.
Stefan Skelen kinu i raskašlja se. Bledooki je odmeri rđavim pogledom i
osmehnu se. Vilgeforc je gledao u stranu.
Kao i obično kada su je sprovodili iz ćelije ili u ćeliju, Jenefer je pokušavala
da shvati gde se nalazi, da dobije makar mrvicu informacije koja bi joj mogla
pomoći u planiranom begu. I svaki put je nailazila na razočaranje. Zamak nije
imao nijedan prozor kroz koji bi mogla videti okolni teren, ili barem sunce,
zahvaljujući čemu bi mogla da odredi stranu sveta. Telepatija je bila nemoguća,
dve teške narukvice i okovratnik od dvimerita efektivno su onemogućavali svaki
pokušaj korišćenja magije.
Odaja u kojoj je bila zatvorena bila je hladna i surova poput isposničke ćelije.
Jenefer se ipak prisećala radosnog dana kada su je doveli tu iz tamnice. Iz
podruma, na čijem je podu večito stajala bara smrdljive vode, a na zidovima
cvetale šalitra i so. Iz podruma, gde su je hranili ogrizinama, koje su joj pacovi
bez muke otimali iz osakaćenih prstiju. Kada su joj nakon dva meseca skinuli
okove i odvukli je odatle i dozvolili joj da se presvuče i okupa, Jeneferinoj sreći
nije bilo kraja. Odajica u koju su je doneli izgledala joj je kao kraljevska spavaća
soba, a retka čorba koju su joj donosili, supa od lastavičjih gnezda činila joj se
dostojnom carskog stola. Stvar je jasna, nakon nekog vremena, čorba je ipak
postala bljutava splačina, tvrd ležaj postao je tvrd ležaj, a ćelija je postala ćelija.
Hladna, tesna ćelija, u kojoj se u četiri koraka naletalo na zid.
Jenefer opsova, uzdahnu i zasede na stoličicu, koja joj je, osim ležaja, bila
jedini nameštaj na raspolaganju.
On uđe tako tiho da ga gotovo nije čula.
– Zovem se Bonhart – kaza. – Dobro bi bilo da zapamtiš to ime, veštice. Da
ga dobro zariješ sebi u sećanje.
– Jebi se, puvanderu.
– Ja sam – zaškrguta zubima – lovac na ljude. Da, da, naćuli uši, čarobnice. U
avgustu, pre tri meseca, u Ebingu sam ulovio tvoje kopile. Onu Ciri o kojoj se
ovde mnogo govori.
Jenefer naćuli uši. Avgust. Ebing. Ulovio. Ali nje nema. Možda laže?
– Sivokosa veštica školovana u Kaer Morhenu. Naredio sam joj da se bori u
areni, da ubija ljude pod vriskom publike. Polako, polako sam se pretvorio u
zver. Podučavao sam je toj ulozi bičem, pesnicom i potpeticom. Dugo sam je
podučavao. Ali pobegla mi je, zelenooka zmija.
Jenefer neprimetno odahnu.
– Pobegla mi je na onaj svet. Ali srešćemo se mi još. Siguran sam da ćemo se
jednom sresti. Da, čarobnice. A ako žalim za nečim, onda je to samo za tim što
su tvog veštičjeg ljubavnika, onog Geralta, spalili na lomači. Rado bih mu dao da
okusi moju oštricu, prokleti čudak.
Jenefer frknu.
– Slušaj, Bonharte, ili kako već. Ne zasmejavaj me. Ti nisi dorastao vešcu ni
do peta. Ne možeš da se meriš s njime. Ni u kakvom takmičenju. Kako si i sam
priznao, ti si strvoder i šinter. Ali dobro ti ide s malim psima. Sa veoma malim
psima.
– Pogledaj ovamo, veštice.
Naglim pokretom raskopča kaput i košulju i, zamrsivši lančiće, izvuče tri
srebrna medaljona. Jedan je bio u obliku mačje glave, drugi u obliku orla ili
grifona. Treći nije valjano videla, ali je to verovatno bio vuk.
– Ovakvih stvari – frknu opet Jenefer, praveći se ravnodušnom – ima mnogo
na vašarima.
– Ove nisu sa vašara.
– Ma šta reče.
– Beše vreme – zasikta Bonhart – kada su se pristojni ljudi bojali veštaca više
nego stvorova. Stvorovi su, ruku na srce, sedeli u šumama i žbunju, a vešci su
imali drskost da šetaju po ulicama, ulaze u kafane, kruže oko hramova, ureda,
škola i igrališta. Pristojni ljudi su to s razlogom smatrali skandalom. Stoga su
potražili nekoga ko bi mogao da dovede u red bezočne vešce. I pronašli su
nekog takvog. Ne lako, ne brzo, ne blizu, ali pronašli su. Kao što vidiš, uhvatio
sam trojicu. Nijedan čudak se više nije pojavio u okolini i nije nervirao pristojne
meštane svojim prizorom. A kada bi se pojavio, rešio bih ga se kao i prethodne
trojice.
– U snu? – iskrivi se Jenefer. – Iz samostrela, iza ugla? Ili si im možda dao
otrov?
Bonhart sakri medaljone pod košulju i načini dva koraka ka njoj.
– Iritiraš me, veštice.
– To mi je i bila namera.
– Ah, znači tako? Onda ću ti odmah pokazati, kurvo, da sa tvojim vešcem
ljubavnikom mogu da se takmičim u svakoj oblasti. Ha, da sam čak bolji od
njega.
Stražari koji su stajali pored vrata poskočiše začuvši iz ćelije lupnjavu, tresku,
huk, urlanje i skamukanje. A da su stražari nekada ranije u životu čuli vrisku
pantera ulovljenog u zamku, onda bi se zakleli da je u ćeliji upravo panter.
Potom su stražari začuli iz ćelije strahotnu riku, istu-istijatu kao u ranjenog
lava, koga uostalom stražari isto nisu nikada čuli, već su ga samo gledali na
grbovima. Osvrnuli su se oko sebe. Klimnuli glavama. A zatim upali unutra.
Jenefer je sedela u uglu odaje među ostacima ležaja. Kosa joj je bila
raščupana, haljina i košulja poderane od vrha do samog dna, njene male
devojačke grudi oštro su se uzdizale u ritmu teških izdaha. Iz nosa joj je tekla
krv, na licu joj je brzo rastao otok i pruge od noktiju oticale su na desnom
ramenu.
Bonhart je sedeo na drugom kraju izbe među ulomcima stoličice, oberučke se
držeći za međicu. I njemu je krv tekla iz nosa, bojeći mu sede brkove u boju
zagasitog karmina. Lice mu je bilo ispresecano krvavim ogrebotinama. Jeneferini
jedva zaceljeni prsti bili su žalosno oružje, ali katanci narukvica od dvimerita
imali su savršeno oštre krajeve.
Na otečenom Bonhartovom obrazu, pravo u jabučnoj kosti, zabodena veoma
duboko, štrčala je viljuška koju je Jenefer zdipila sa stola tokom večere.
– Samo sa malim psima, šinteru – brektala je čarobnica pokušavajući da
zakloni poprsje ostacima haljine. – A od kurvi se drži podalje. Preslab si za njih,
bitango.
Nije mogla sebi da oprosti što nije pogodila tamo gde je nameravala – u oko.
Ali šta sad, cilj se pomerao, a osim toga, niko nije savršen.
Bonhart riknu, ustade, iščupa viljušku, zaječa i posrnu od bola. Gnusno
opsova.
U međuvremenu, u ćeliju su stigla još dva stražara.
– Hej vi! – dreknu Bonhart, brišući krv sa lica. – Ovamo! Dovucite mi tu
drolju nasred poda, raširite joj noge i držite je!
Stražari pogledaše jedan u drugog. Potom u pod.
– Bolje je da odete odavde, gospodine – reče jedan. – Neće ovde biti ni
širenja, ni držanja. To ne spada u naše obaveze.
– A osim toga – promumla drugi – nemamo nameru da završimo kao Rjens
ili Širu.
– Prvi put – Rejnart de Bua-Fresne tiho zazvižda kroz zube, što je, kao što je
Geralt znao, kod njega bio izraz najvećeg divljenja. – Prvi put vidim takvo nešto
pred sobom. Pravo čudovište, časti mi, čudovište nad čudovištima. Dakle, to je
taj slavni bazilisk?
– Ne. – Geralt podiže stvora više, kako bi vitez mogao bolje da ga pogleda. –
To nije bazilisk. To je kokatriks.
– A koja je razlika?
– Osnovna. Bazilisk, zvani još i regulus, jeste gmizavac, a kokatriks, zvani još
skofin, jeste ornitoreptil, odnosno ni gmizavac, ni ptica. To je jedini predstavnik
reda koji su učenjaci nazivali ornitoreptilima, budući da su nakon dugih rasprava
utvrdili...
– A koji od te dvojice – prekinu ga Rejnart de Bua-Fresne, koga očigledno
nisu zanimali motivi učenjaka – ubija pogledom ili se pretvara u kamen?
– Nijedan. To je izmišljotina.
– Zbog čega se onda ljudi toliko boje obojice? Ovaj ovde uopšte nije tako
velik. Stvarno može biti opasan?
– Ovaj ovde – veštac protrese plen – obično napada s leđa, a nepogrešivo
cilja između pršljena ili ispod levog bubrega u aortu. Obično je dovoljan jedan
udarac kljunom. A ako se radi o bazilisku, onda je svejedno gde će ugristi.
Njegov otrov je jedan od najsnažnijih poznatih neurotoksina. Ubija u jednoj
sekundi.
– Brrr... A reci mi, koga od njih možeš ubiti pomoću ogledala?
– Svakog. Ukoliko ga prosto klepiš njime u glavu.
Rejnart de Bua-Fresne prasnu u smeh. Geralt se nije smejao, šala o bazilisku i
ogledalu prestala je da mu bude zabavna još u Kaer Morhenu, učitelji nisu
nimalo štedeli na njima. Jednako su mu malo smešni bili vicevi o devicama i
jednorozima. Rekord u gluposti i primitivizmu u Kaer Morhenu bile su pak
verzije šale o aždaji kojoj je veštac zbog opklade trebalo da stegne desnu ruku.
Osmehnuo se uspomenama.
– Volim da te vidim nasmejanog – reče Rejnart, piljeći u njega veoma
ozbiljno. – Stoput više, neizmerno više volim da te vidim takvog kakav si sada
nego kakav si bio onda, u oktobru, nakon one nevolje u druidskoj šumi, kada
smo išli u Bukler. Priznaj, tada si bio tmuran, ogorčen i besan na svet poput
prevarenog lihvara, a povrh toga, razdražljiv poput muškarca kome se nije
posrećilo cele noći. Čak ni ujutru.
– Stvarno sam bio takav?
– Stvarno. Nemoj da te čudi što te više volim ovakvog kakav si sada.
Promenjen.
– Terapija kroz rad – Geralt opet protrese kokatriksa kojeg je držao za rep. –
Blagotvoran uticaj profesionalne aktivnosti na psihu. A kako bismo nastavili sa
rehabilitacijom, pređimo na posao. Postoji mogućnost da se zaradi na skofinu
nešto više nego što je bio dogovoren iznos za ubistvo. Malo je oštećen, pa ako
imaš klijenta koji će ga uzeti celog, da ga napuni i preparira, onda nemoj da
uzmeš manje od dvesta. Ako budeš morao da ga prodaš u delovima, onda
zapamti da su na njemu najvrednija pera sa korena repa, pogotovo centralno
repno konturno pero. Mogu se zaoštriti mnogo tanje nego guščja, lepše i čistije
pišu, a dugotrajnija su. Pisar koji se razume neće oklevati da da pet po peru.
– Imam klijente koji hoće lešinu za punjenje – osmehnu se vitez. – Esnaf
bačvara. Videli su u Kastel Ravelu tu napunjenu grozotu, plesnicu, ili kako već...
Znaš koju. Onu što si je drugog dana posle Saovine ubio u lagumima pod
ruševinama starog zamka...
– Sećam se.
– E pa, bačvari su videli napunjenu zver i tražili mi nešto isto tako raritetno
za dekoraciju njihovog esnafskog lokala. Ovaj put žele kokatriksa. Bačvari u
Tusenu, kao što pretpostavljaš, jesu esnaf koji se ne žali na nedostatke
porudžbine i zahvaljujući tome su imućni, kao od šale će dati dvesta dvadeset.
Možda i više, pokušaću da se cenkam. A što se tiče pera... Bačvari neće primetiti
ako kokatriksu iščupamo iz dupeta nekoliko komada i prodamo ih kneževskoj
kancelariji. Kancelarija neće platiti iz sopstvenog džepa, već iz kneževske kase, a
bez pogađanja će platiti ne pet, već deset po peru.
– Klanjam se prepredenosti.
– Nomen omen{24} – Rejnart de Bua-Fresne osmehnu se još šire. – Mama je
sigurno nešto predosećala, krsteći me imenom lukavog lisca iz poznatog ciklusa
bajki.
– Trebalo bi da budeš trgovac, a ne vitez.
– Trebalo bi – složi se vitez. – Ali šta da se radi, ako si se rodio kao sin
plemića, onda ćeš biti plemić i umrećeš kao plemić, naplodivši, he-he-he,
plemiće. Ništa nećeš promeniti, makar pukao. Uostalom, ti takođe umeš dobro
da kalkulišeš, Geralte, a ne baviš se trgovinom.
– Ne bavim se. Iz sličnih razloga kao i ti. Samo s tom razlikom da ja ništa
neću naploditi. Hajdemo iz ovih laguma.
Napolju, ispod zidina zamka, zapljusnula ih je studen i vetar sa brda. Noć je
bila svetla, nebo vedro i prepuno zvezda, mesečeva svetlost iskrila se na površini
novog, čistog snega koji je prekrivao vinograde.
– Bilo bi dobro – reče Rejnart, gledajući značajno vešca – da se odmah
nađemo s klijentima i naplatimo. Ali ti sigurno žuriš u Bukler, a? U neku spavaću
sobu?
Geralt nije odgovorio, budući da na takva pitanja nije iz principa odgovarao.
Priveza telo skofina za konja, a potom zajaha Ukljevu.
– Hajde da se nađemo sa klijentom – odluči, osvrćući se u sedlu. – Noć je još
mlada, a ja sam gladan. I rado bih se nečega napio. Idemo u grad. U
“Fazaneriju”.
Rejnart de Bua-Fresne se zasmeja, popravi štit sa crveno-zlatnom
šahovnicom obešen o obluk i uspentra se na visoko sedlo.
– Kako vi kažete, viteže. Pravac “Fazanerija”. Ojsa, Bukefale!
Laganim korakom su pošli zasneženom padinom nadole, ka drumu, izrazito
označenim retkim špalirom topola.
– Znaš šta, Rejnarte – progovori iznenada Geralt. – I ja tebe više volim
takvog kakav si sada. Kada govoriš normalno. Onda, u oktobru, koristio si
iritantan kretenski manir.
– Časti mi, vešče, ja sam vitez lutalica – zakikota se Rejnart de Bua-Fresne. –
Zaboravio si? Vitezovi uvek govore kao kreteni. To je znak, kao i ovaj štit. Kao
po amblemu na štitu, bratstvo se po njemu raspoznaje.
*
– Zanemari Angulemine oktobarske šale – Rejnart se raspojasa za stolom,
opustivši kaiš – danas ćemo se napiti neke prvoklasne marke i neke prvoklasne
berbe, vešče. Sledi nam, zaradili smo. Možemo da terevenčimo.
– Razumem – Geralt klimnu glavom krčmaru. – Na kraju krajeva, kako kaže
Neven, možda postoje i drugi motivi za zaradu, ali ja ih ne znam. A sada
pojedimo to što tako ukusno dopire iz kuhinje. Uzgred rečeno, danas je u
“Fazaneriji” dupke puno, iako je veoma kasno.
– Pa, danas je noć uoči Jule – objasni krčmar, čuvši njegove reči. – Narod
slavi. Zabavlja se. Vrača. Tradicija nalaže, a tradicija je u nas...
– Znam – prekinu ga veštac. – A šta je tradicija danas naložila u kuhinji?
– Hladan jezik sa renom. Bujon od kopuna sa ćuftama od malog mozga.
Rolati od govedine, uz to knedle od krompira i kupus...
– Donosi odreda, dobri čovo. I uz to... Šta uz to, Rejnarte?
– Ako je govedina – reče vitez nakon časka premišljanja – onda crno kot du
blesur, iz godine kada je odapela papke stara kneginja Karoberta.
– Odličan izbor – klimnu glavom krčmar. – Vama sam na usluzi, gospodo.
Venčić od imele, koji je devojka sa susednog stola nevešto bacila iza sebe,
pao je gotovo na Geraltova kolena. Devojčino društvo je prasnulo u smeh.
Devojka se lepuškasto zarumenela.
– Nema ništa od toga! – vitez podiže venac i odbaci ga. – On neće biti vaš
budući. On je već zauzet, milostiva gđice. On je već u nemilosti jednih zelenih
očiju...
– Začepi, Rejnarte.
Krčmar prinese šta je trebalo. Jeli su, pili, ćutali, osluškujući radost ljudi koji
su se zabavljali.
– Jule – kaza Geralt, odlažući čašu. – Midinvaerne. Zimski suncostaj. Dva
meseca sedim ovde. Dva izgubljena meseca!
– Mesec – ispravi ga hladno i trezveno Rejnart. – Ako si nešto izgubio, onda
je to samo jedan mesec. Docnije su snegovi prekrili prevoje u planinama i ne bi
izašao iz Tusena, makar se usrao. A to što si ovde dočekao Jule, a i proleće ćeš
sigurno ovde dočekati, to je ipak viša sila, stoga ti je uzaludno da žališ i tuguješ.
A što se tiče tuge, ne preteruj s pretvaranjem. Ionako ti neću poverovati da si
toliko tužan.
– Ah, šta ti znaš, Rejnarte? Šta ti znaš?
– Ne mnogo – složi se vitez, nalivajući. – Ne mnogo više od onog što vidim.
A video sam vaš prvi susret, tvoj i njen. U Bukleru. Sećaš se Dana bačve? Belih
gaća?
Geralt nije odgovorio. Sećao se.
– Krasno je to mesto, palata Bukler, puna je ljubavnih čari – promumla
Rejnart, naslađujući se mirisom vina. – Sam prizor može da te začara. Sećam se
kako ste se svi zabezeknuli kada ste je videli, onda u oktobru. Da se prisetim,
kako se Kahir tada izrazio?
– Gde je Milva?
– Zdrava je, ne boj se. Sedi u odajama koje su pripremljene za vas. Ne želi da
izađe odande.
– Zašto?
– O tome ćemo kasnije. Sada hodi. Kneginja čeka.
– Pravo s puta?
– Takva je bila njena želja.
Dvorana u koju su ušli bila je puna ljudi, raznobojnih kao rajske ptice. Geralt
nije imao vremena da baci pogled. Neven ga je gurnuo ka mermernim
stepenicama, pored kojih su stajale dve žene dosta drugačije od ostalih iz mase,
okružene paževima i dvoranima.
Bilo je tiho, ali postalo je još tiše.
Prva žena je imala oštar i špicast nos, a njene plave oči bile su pronicljive i
kao pomalo uzrujane. Kestenjasta kosa bila joj je upletena u suptilnu, nadasve
umetničku frizuru učvršćenu svilenim tračicama i obrađenu u najmanjim
nijansama, uključujući i savršenu geometrijsku loknu u obliku polumeseca na
čelu. Gornji deo dekoltirane haljine prelivao se u hiljadama plavih i lila prugica
na crnoj pozadini, a donji deo je bio crn, gusto posut regularnim dezenom
malecnih zlatnih hrizantema. Vrat i dekolte – gotovo kompleksna konstrukcija ili
ram – majstorskim krivuljama i cvetnim viticama ograničavala je ogrlica od
opsidijana, smaragda i lapis lazulija, na čijem kraju se nalazio krst od žada što je
padao skoro između malih grudi poduprtih tesnim korsetom. Izrez dekoltea bio
je širok i dubok, činilo se da otkrivena sitna ramena žene ne garantuju dovoljnu
potporu – Geralt je svakog časa očekivao da haljina sklizne s poprsja. Ali nije
skliznula, u toj poziciji su je držale tajanstvene misterije krojačkog zanata i puferi
naboranih rukava.
Druga žena je po visini bila jednaka sa prvom. Na usnama je imala identičnu
boju ruža. I tu su se sličnosti završavale. Ova druga je na kratko pošišanoj crnoj
kosi nosila mrežastu kapicu, koja je spreda prelazila u veo što je sezao do vrha
malog nosića. Cvetni motiv na velu nije maskirao lepe, blistave oči istaknute
zelenom senkom. Isti takav cvetni veo prikrivao je skroman dekolte crne haljine
sa dugim rukavima, koja je samo na nekoliko nasumičnih mesta bila obasuta
rasprsnutim šaricama safira, akvamarina, planinskih kristala i zlatnih rupičastih
zvezda.
– Presvetla kneginja Ana Henrijeta – poluglasom progovori neko iza
Geraltovih leđa. – Kleknite, gospodine.
Intrigira me koja je od ove dve, pomisli Geralt sa naporom savijajući bolno
koleno u ceremonijalnom naklonu. Obe, da me đavo nosi, izgledaju jednako
kneževski. Ma, kraljevski.
– Ustanite, gospodine Geralte – razveja njegove sumnje ona sa suptilnom
kestenjastom frizurom i oštrim nosom. – Dobro ste došli vi i vaši prijatelji u
Kneževinu Tusen, u palatu Bukler. Radi smo što možemo da ugostimo osobe
koje su u tako plemenitoj misiji. Štaviše, osobe koje su sačuvale prijateljstvo sa
našem srcu dragim vikontom Julijanom.
Neven se nakloni duboko i zamašno.
– Vikont nas je – nastavi kneginja – izvestio o vašim imenima, izdao je
karakter i cilj vašeg poduhvata, kazao je šta vas je dovelo u Tusen. Ta priča je
dirnula naša srca. Radi bismo bili da prozborimo sa vama u privatnoj audijenciji,
gospodine Geralte. Ta stvar ipak mora malo da sačeka, pošto nas čekaju državne
obaveze. Okončana je berba grožđa, tradicija nalaže naše učešće u Danu bačve.
Druga žena, ona sa velom, nagnu se ka kneginji i brzo joj nešto šapnu. Ana
Henrijeta pogleda u vešca, osmehnu se i obliza usne.
– Volja je naša – podiže glas – da nas pored vikonta Julijana tokom Dana
bačve uslužuje gospodin Geralt iz Rivije.
Kroz grupicu dvorana i vitezova prolete šum, nešto poput fijuka borova
udarenih vetrom. Kneginja Anrijeta podari vešca novim otegnutim pogledom i
izađe iz dvorane sa svojom prijateljicom i svitom paževa.
– Sto mu gromova – šapnu Vitez Šahovnice. – Još kako! Bogovska čast vas je
zadesila, gos’n vešče.
– Nisam baš shvatio u čemu je stvar – priznade Geralt. – Na koji način treba
da uslužim njenu visost?
– Njenu milost – popravi ga debeljko, po izgledu poslastičar, dok je prilazio.
– Oprostite, gospodine, što vas korigujem, ali u datim okoln ostima moram to
da učinim. Mi u Tusenu veoma poštujemo tradiciju i protokol. Ja sam Sebastijan
le Gof, komornik i maršal dvora.
– Drago mi je.
– Oficijalna i protokolarna titula gospođe Ane Henrijete – komornik ne samo
da je izgledao kao poslastičar već je čak mirisao na glazuru – jeste: “presvetla”.
Neoficijalna: “Njena milost”. Familijarna, van dvora: “gospođa kneginja”. Ali
treba joj se uvek obraćati sa “Vaša milosti”.
– Hvala, zapamtiću. A ona druga žena? Kako treba nju da titulišem?
– Njena oficijalna titula glasi: “uvažena” – poduči ga ozbiljno komornik. – Ali
obraćanje sa “gospođa” je dopušteno. Ona je član kneginjine porodice, a zove se
Fringila Vigo. U skladu sa voljom Njene milosti, upravo ćete nju, gospođu
Fringilu, uslužiti tokom Bačve.
– A na čemu se zasniva ta usluga?
– Ništa teško. Odmah ću vam pojasniti. Vidite, mi već godinama koristimo
mehaničke prese, a svakako tradicija...
– Nalij, Rejnarte.
Za susednim stolom izvodili su narednu zimsku vradžbinu, koja se zasnivala
na bacanju kore jabuke isečene u dugu spiralnu vrpcu i odgonetanju inicijala
imena budućeg partnera iz oblika u kakav se složi kora. Koža se svaki put slagala
u “S”. Bez obzira na to, veselju nije bilo kraja.
Vitez je nalio.
– Ispostavilo se – reče veštac, zamišljen – da je Milva bila zdrava, iako je još
uvek nosila zavoj na rebrima. S druge strane, sedela je u odaji i odbijala da izađe i
nikako nije htela da obuče poklonjenu haljinu. Mirisalo je na protokolarni
skandal, ali situaciju je smirio sveznajući Regis. Citirajući tuce presedana,
primorao je komornika da streličarki donese mušku odeždu. Angulema se za
promenu radosno rešila pantalona, jahačkih čizama i obojaka, a haljina, sapun i
češalj načinili su od nje sasvim lepu devojku. Nema tu mnogo priče, svima su
nam raspoloženje popravili kupatilo i čista odeća. Čak i meni. U nadasve
dobrom raspoloženju, svi smo išli na tu audijenciju...
– Prekini začas – pokaza pokretom glave Rejnart. – Približava nam se posao.
Oho-ho, i to ne jedan, već dva vinograda! Malatesta, naš klijent, dovodi sabrata...
I konkurenta. Čudo nad čudima!
– Ko je taj drugi?
– Vinograd Pomerol. Njihovo vino, kot du blesur, sada pijemo.
Malatesta, upravnik vinograda Vermentino, spazi ih, mahnu rukom i približi
se, vodeći prijatelja, tipa sa crnim brčićima i bujnom crnom bradom, koja više
pristaje ubici nego službeniku.
– Dozvolite – Malatesta predstavi bradatog – gospodin Alkid Fjerabras,
upravnik vinograda Pomerol.
– Izvolite sesti.
– Mi smo došli samo nakratko. Kod gospodina vešca u pogledu zveri iz naših
podruma. Pošto su uvažena gospoda ovde, zaključujem da je stvor ubijen?
– Nasmrt.
– Dogovorena suma – uveri ih Malatesta – leći će na vaš račun kod
Ćanfanelijeve banke najkasnije prekosutra. Oh, hvala vam, gos’n vešče. Stoput
vam hvala. Kakav podrumčić, lep, zasvođen, orijentisan ka severu, ni previše
suv, ni previše vlažan, baš kako valja, kako treba za vino, a nismo mogli da ga
koristimo zbog ljigavog monstruma. Videli ste i sami, morao sam ceo taj deo
podruma da zazidam, ali zver je ionako uspela da se provuče... Pih-pih, otkuda
se tu dela, ne mogu da odgonetnem... Verovatno iz samog pakla...
– Pećine isprane u vulkanskim tufima uvek obiluju stvorovima – poduči ga
mudrim izrazom lica Rejnart de Bua-Fresne. Bio je veščev partner već više od
mesec dana, a budući da je dobar slušalac, uspeo je mnogo da nauči. – Stvar je
jasna, gde je tuf, tamo ima stvorova koliko ti duša ište.
– Dobro de, tuf – Malatesta iskosi oči na njega. – Ko god da je bio taj tuf. Ali
ljudi vele da je to zato što se naši podrumi navodno spajaju sa dubokim
pećinama, sa samim središtem zemlje. U nas ima mnogo takvih laguma i
pećina...
– Recimo, odmah mi pada na pamet, ispod naših podruma – progovori
crnobradi vinogradar Pomerol. – Ti lagumi se protežu miljama, kako i dokle,
niko ne zna. Oni što su hteli da rasvetle ovu stvar nisu se vratili. A i zastrašujući
stvor je viđen tamo. Tobože. Stoga bih hteo da predložim...
– Naslućujem – reče suvo veštac – šta hoćete da mi predložite. I pristajem na
predlog. Istražiću vaše podrume. Platu ćemo ustanoviti prema onome na šta
naletim tamo.
– Nećete zažaliti – uveri ga bradati. – Khm-khm... Još jedna stvar...
– Kažite, slušam.
– Ona sukuba što noću pohodi i muči muškarce... Što vam je presvetla
kneginja naredila da je ubijete... Smatram da nema potrebe da je ubijete. Budući
da mora nikome ne smeta, istinu da kažem... Eto, ponekad pohodi... Malkice
namuči...
– Ali samo punoletne – dobaci brzo Malatesta.
– Iz usta mi, kume, uzeste. Tako je, sukuba nikome ne šteti. A u poslednje
vreme navodno uopšte nema vesti o njoj. Verujem da se uplašila vas, gos’n
vešče. Kakav je onda smisao da tragamo za njom? Uostalom, vi, gos’n vešče, ne
oskudevate u novcu. A ako vam nešto nedostaje...
– Na moj račun kod Ćanfanelija – reče Geralt kamenog lica – moglo bi se
nešto sliti. Za veščev penzioni fond.
– Tako će biti.
– A sukubi neće faliti dlaka sa glave.
– Onda mi ostajte zdravi. – Oba vinogradara ustaše. – Gostite se u miru,
nećemo vam smetati. Danas je praznik. Tradicija. A kod nas, u Tusenu,
tradicija...
– Znam – kaza Geralt. – Sveta stvar.
– Ah-ah – kaza kneginja Ana Henrijeta, kršeći ruke. – Mnogo ste nas
zabrinuli, gos’n Geralte. Istinu vam govorimo, tuga je prepunila naše srce.
Ušmrknu oštrim nosom i ispruži dlan, a Neven joj iz istih stopa stavi na dlan
maramicu od batista sa monogramom. Kneginja ovlaš dotaknu maramicom oba
obraza, kako ne bi obrisala puder.
– Ah-ah – ponovi. – Znači, druidi nisu ništa znali o Ciri? Nisu mogli da vam
pomognu? Da li to znači da je sav vaš trud bio jalov, a vaš put uzaludan?
– Sigurno nije bio uzaludan – odgovori samouvereno. – Priznaću da sam
računao na to da ću od druida dobiti neke konkretne informacije ili smernice
koje bi makar u opštim crtama mogle da razjasne zašto je Ciri objekat tako
fanatičnog lova. Druidi ipak nisu mogli da mi pomognu, ili nisu hteli da
pomognu, tako da u tom pogledu faktički ništa nisam dobio. Ali...
Na časak je zastao u govoru. Ne radi dramatizma. Pitao se koliko može biti
iskren pred tim auditorijumom.
– Znam da je Ciri živa – najzad reče oporo. – Verovatno je bila ranjena.
Konstantno je u opasnosti. Ali živa je.
Ana Henrijeta uzdahnu, ponovo iskoristi maramicu i stisnu Nevenovu ruku.
– Obećavam vam – reče ona – našu pomoć i podršku. Bićete gosti u Tusenu
koliko god želite. Treba da znate da smo boravili u Cintri, poznavali smo Pavetu
i družili se sa njom, poznavali smo i voleli malecku Ciri. Svim srcem smo uz vas,
gos’n Geralte. Ako bude bilo potrebno, naši učenjaci i astrolozi će vam asistirati.
Na raspolaganju su vam naše biblioteke i knjižnice. Morate, duboko verujemo u
to, pronaći nekakav trag, nekakvu smernicu ili putokaz koji će vam pokazati
pravi put. Nemojte delati brzopleto. Ne morate da žurite. Možete ovde ostati
koliko vam duša ište, vi ste nam drag gost.
– Hvala vašoj milosti – pokloni se Geralt – na blagonaklonosti i milosrđu.
Međutim, krećemo na put čim se malo odmorimo. Ciri je neprestano u
opasnosti. Mi smo takođe u opasnosti. Kada predugo sedimo na jednom mestu,
opasnost ne samo da raste, već počinje i da ugrožava ljude koji su nama
blagonakloni. I svima ostalima u okruženju. To ne bih nikako želeo da
dopustim.
Kneginja je ćutala neko vreme, gladeći Nevenovu nadlakticu, kao mačku,
ujednačenim pokretima.
– Plemenite i čestite su vaše reči – reče konačno. – Ali nemate čega da se
plašite. Bandite koji su vas gonili naši vitezovi su tako razbili da nijedan svedok
njihovog poraza nije utekao, sve nam je to ispričao vikont Julijan. Svakoga ko se
usudi da vas uznemirava zadesiće ista sudbina. Vi ste pod našom zaštitom i
nadzorom.
– Umem to da cenim – Geralt se ponovo pokloni, proklinjući u sebi bolno
koleno, ali ne samo koleno. – Ipak, ne bih smeo da prećutim ono što je
gospodin vikont Neven zaboravio da ispriča vašoj milosti. Banditi koji su jurili
za mnom od Belhavena, a koje su u Ked Mirkvidu pobili neustrašivi vitezovi
vaše milosti, bili su zapravo banditi glavne banditske gilde, ali nosili su
nilfgardske boje.
– I šta s tim?
Pa, zamalo mu izlete iz usta, ako su Nilfgardijci zauzeli Edirn za dvadeset
dana, onda će im za tvoju kneževinicu biti dovoljno dvadeset minuta.
– Rat je u toku – kazao je umesto onoga. – Ono što se desilo u Belhavenu i
Ked Mirkvidu može biti protumačeno kao diverzija u pozadini. To obično
povlači za sobom represiju. U ratnim vremenima...
– Rat – prekinu ga kneginja, podižući špicasti nos – se sigurno već završio.
Pisali smo u vezi s tim našem rođaku, Emhiru var Emreisu. Uputili smo mu
memorandum u kome smo zatražili da neodložno stavi tačku na besmisleno
prolivanje krvi. Sigurno je već okončan rat, sigurno je uspostavljen mir.
– Ne baš – odgovori hladno Geralt. – Preko Jaruge haraju mač i oganj,
proliva se krv. Ništa ne ukazuje na to da se bliži kraj. Rekao bih da je gotovo
suprotno.
Momentalno je zažalio što je to rekao.
– Šta? – činilo se da se kneginjin nos naoštrio još više, a u njenom glasu je
zabrujala odvratna, škripavo razdražena nota. – Da li ja dobro čujem? Rat i dalje
traje? Zašto nas nisu obavestili o tome? Gospodine ministre Trembli?
– Vaša milosti, ja... – poklekavši, promumla jedan od nosilaca zlatnih lančića.
– Ja nisam hteo... Da vas brinem... Uznemiravam... Vaša milost...
– Straža! – zavika njena milost. – U kulu s njim! Sada ste u nemilosti, gos’n
Trembli! U nemilosti! Gospodine komorniče! Gospodine sekretare!
– Na usluzi, Presvetla...
– Neka naša kancelarija smesta uputi oštru notu našem rođaku, nilfgardskom
caru. Zahtevamo da smesta, ali smesta, obustavi borbe i uspostavi mir. Rat i
nesloga su rđave stvari! Nesloga ruši, a sloga gradi!
– Vaša milost – promrmlja komornik-poslastičar, beo kao šećer u prahu – je
u svakom pogledu u pravu.
– Šta još uvek radite ovde? Dali smo naredbu! Hajde, brzo koliko vas noge
nose!
Geralt diskretno baci pogled unaokolo. Dvoranima su lica bila kao od
kamena, zbog čega je zaključio da slični incidenti nisu ništa novo na tom dvoru.
Čvrsto je odlučio da od tog časa isključivo povlađuje kneginji.
Anrijeta ovlaš dodirnu vrh nosa maramicom, pa se osmehnu Geraltu.
– Kao što vidite – kaza – vaše bojazni su bile bezrazložne. Nemate čega da se
plašite i možete da se gostite kod nas koliko želite.
– Razumem, vaša milosti.
U tišini se moglo čuti jasno krckanje potkornjaka{30} u nekom komadu
antičkog nameštaja. I psovke kojima je konjušar zasipao konja na udaljenom
dvorištu.
– Imali bismo takođe – Anrijeta prekinu tišinu – molbu za vas, gos’n Geralte.
Kao vešca.
– Na usluzi, vaša milosti.
-To je molba mnogih plemenitih dama Tusena i ujedno naša. Noćni stvor
uznemirava ovdašnja domaćinstva. Ðavo, vampir, sukuba u vidu žene, ali tako
bestidne da se ne možemo usuditi da je opišemo, muči čestite i verne supruge.
Noću pohodi spavaće sobe, dopušta sebi razvratno bludničenje i gnusne
perverzije, o kojima nam skromnost ne dozvoljava da pričamo. Vi, kao znalac,
sigurno znate o čemu je reč.
– Tako je, vaša milosti.
– Dame iz Tusena vas mole da stanete na put toj grozoti. A mi se
pridružujemo toj molbi. I uveravamo vas u našu darežljivost.
– Razumem, vaša milosti.
*
– A znači otuda je račun kod Ćanfanelija – klimnu glavom Rejnart de Bua-
Fresne. – De, de. Kada bi kneginja saznala za to, bio bi sigurno smenjen sa
položaja, bila bi nova raspodela patenata. Ha, možda bih i ja bio unapređen?
Časti mi, žao mi je što čovek ne dobija kaparu za potkazivanje. Ispričaj sada o
slavnoj gozbi, kojoj sam se tako radovao. Toliko sam čeznuo da budem na toj
gozbi, da pojedem i popijem! A poslaše me na granicu, u kulu-stražaru, u
hladnoću i pasju bljuzgavicu. Eh, avaj, avaj, sudbina viteška...
– Velikoj i bombastično najavljenoj gozbi – poče Geralt – prethodile su
ozbiljne pripreme. Bilo je potrebno pronaći Milvu, koja se sakrila u staji, bilo je
potrebno ubediti je da od učešća u banketu zavisi sudbina Ciri i gotovo čitavog
sveta. Bilo je potrebno da je maltene na silu obučemo u haljinu. Potom je bilo
potrebno iznuditi iz Anguleme obećanje da će se ponašati kao dama, do detalja,
da će izbegavati izraze “majku mu” i “dupe”. Kada smo konačno sve to postigli
i namerili da se opustimo uz vino, pojavio se komornik Le Gof, mirišući na
glazuru i naduven kao svinjska bešika.
Gradski stražar mora da se jako nacvrcao zbog praznika Jule, pošto je hodao
lelujavo, udarao helebardom o znakove i gromko, mucajući, oglašavao da je već
deset časova, iako je zapravo bilo dosta posle ponoći.
– Idi u Bukler sam – kaza neočekivano Rejnart de Bua-Fresne čim su izašli iz
kafane. – Ja ću ostati u gradu. Doviđenja do sutra! Zdravo, vešče.
Geralt je znao da vitez u gradu ima prisnu ženu, čiji je muž mnogo putovao
radi posla. Nisu o tome nikada razgovarali, jer o takvim stvarima muškarci ne
razgovaraju.
– Zdravo, Rejnarte. Povedi računa o skofinu. Da se ne usmrdi.
– Mraz je.
Bio je mraz. Uličice su bile puste i mračne. Mesečeva svetlost osvetljavala je
krovove, briljantno je sijala na ledenicama koje su visile sa streha, ali nije
dopirala u dubinu sokaka. Ukljevine potkovice odzvanjale su na kaldrmi.
Ukljeva, pomisli veštac, upućujući se ka palati Bukler. Skladna kestenjasta
kobila, poklon od Ane Henrijete. I Nevena.
Potera konja. Žurio je.
Pronašli smo krevet, mislio je Geralt, puštajući Ukljevu u galop kroz aleju u
parku. Pronašli smo krevet u njenim odajama, u njenoj spavaćoj sobi. Vodili
smo ljubav kao sumanuti, nezasito, pohotno, halapljivo, kao posle mnogo
godina celibata, kao za rezervu, kao da nam je celibat ponovo pretio.
Govorili smo jedno drugom mnogo toga. Izgovarali smo vrlo trivijalne istine.
Izgovarali smo vrlo lepe laži. Ali te laži, iako su bile laži, nisu bile predviđene da
dovode u zabludu.
Uzbuđen galopom, uputio je Ukljevu pravo na rondelu ruža posutu snegom i
primorao kobilu na skok.
Vodili smo ljubav. I govorili smo. A naše laži su bile sve lepše. I sve lažljivije.
Dva meseca. Od oktobra do Jule.
Dva meseca besne, nezasite, strasne ljubavi.
Ukljevine potkovice zatopotaše po pločama dvorišta palate Bukler.
*
– Bio je potpuno očaran mnome, ispunjavao je svaku moju želju – ponovi
Fringila. – Radio je sve što sam od njega zatražila. Tako je bilo.
– Ma verujemo vam – reče vrlo oporo Šila de Tankarvil. – Molimo, nastavite.
Fringila se iskašlja u pesnicu.
– Problem – nastavi – predstavljala je ta njegova kompanija. Ta čudna banda,
koju je nazivao družinom. Kahir Maur Difrin ep Kelah, koji je buljio u mene i
čak je crveneo od napora da se priseti. Ali nije mogao da se priseti, pošto sam u
Darn Difri, rodovskom zamku njegovih predaka, bila kada je imao šest ili sedam
godina. Milva, devojka naizgled prgava i drska, a koju sam dva puta uhvatila
kako plače, skrivši se u uglu staje. Angulema, plašljivo detence. I Regis Terzif-
Godfroa. Tip kog nisam umela da prozrem. Oni, cela ta banda, imali su na njega
uticaj koji nisam mogla da eliminišem.
Dobro, dobro, pomisli, ne dižite obrve tako visoko, ne krivite usta. Sačekajte.
Još nije kraj priče. Poslušajte još o mom trijumfu.
– Svako jutro – nastavi – celo to društvo se sastajalo u kuhinji, koja se
nalazila u suterenu palate Bukler. Kuvar ih je voleo, uzgred, ne znam zbog čega.
Uvek je za njih nešto pripremao, toliko obilato i toliko ukusno da je doručak
obično trajao dva, ponekad čak tri časa. Više puta sam jela sa njima, zajedno sa
Geraltom. Otuda znam kakve su apsurdne razgovore imali običaj da vode.
– A eno tamo, pogledajte, gos’n veštac, ruševine drevnog grada Dun Tine.
Bio ti je ovaj grad, ako je verovati bajci, svedok strašnih scena. Valgerije, koga su
zvali Silni, tu je svirepo i u okrutnim mukama ubio nevernu ženu, ljubavnika
isto, majku isto, sestru isto i brata isto. A potom je seo i zaplakao, ne zna se
zbog čega...
– Čuo sam za to.
– Bili ste ovde?
– Ne.
– Ha. Znači, priča se daleko širi.
– Pogodili ste u srž, gos’n upravniče.
– A ona tamo – pokaza veštac – skladna mala kula, onamo, iza onog strašnog
grada? Šta je to?
– Onamo? To je hram.
– Kojeg božanstva?
– A ko bi to pamtio.
– Istina. Ko bi.
Uprkos očekivanjima vešca, nisu pošli u zamak Pomerol, već nešto dalje, na
uzvišicu iza kotline, na kojoj se izdizao drugi zamak, malo manji i mnogo
zanemareniji. Kaštel se zvao Zurbaran. Geralt se radovao izgledima skorog
posla, pošto je Zurbaran, mračan i zupčast od oronulih puškarnica, izgledao baš
kao ukleta ruševina, koja je sigurno vrvela od čini, čuda i stvorova.
Unutra, u dvorištu, umesto čuda i stvorova, video je desetak ljudi okupiranih
poslovima tako čarobnim kao što je kotrljanje bačvi, hoblovanje dasaka i
zakucavanje istih pomoću eksera. Mirisalo je na sveže drvo, svež kreč, bajate
mačke, uskislo vino i čorbu od graška. Čorbu su uskoro poslužili.
Izgladneli od puta, vetra i studeni, jeli su energično i ćutke. Društvo im je
pravio potčinjeni upravnika Fjerabrasa, koji je Geraltu predstavljen kao Simon
Gilka. Služile su ih dve plavokose devojke s pletenicama dugim dobra dva lakta.
Obe su slale vešcu tako izazovne poglede da je rešio da se što pre lati posla.
Simon Gilka nije video stvora. Znao je kako izgleda isključivo iz druge ruke.
– Bio je crn, pih, kao katran, ali kada bi puzio po zidu, kroz njega su se videle
cigle. Bio je kao ovaj aspik, razumete, gos’n veštac, ili kao, da prostite, nekakva
bala. A šapetine je imao dugačke i tanke, a imao je silu tih šapetina, osam ili čak i
više. A Jontek je tako stajao, stajao i gledao, dok mu na kraju nije sinulo i naglas
dreknu: “Gubi se, odlazi!” Još je dodao i egzorcizam: “I dabogda crkô, mater ti
tvoju!” Tada stvor hop-hop-hop! Odskakuta i to je sve što smo od njega videli.
Nesta u čeljustima pećine. Onda momci rekoše ovako: ako je to stvor, onda
dajte povišicu za posao u uslovima štetnim za zdravlje, a ako nećete, onda ćemo
mi otići do esnafa sa žalbom. Vaš esnaf, velim im ja na to, može da mi...
– Kada je – prekinu ga Geralt – poslednji put stvor viđen?
– Pa, pre tri nedelje. Tako nekako, malo pred Jule.
– Kazali ste – veštac pogleda upravnika – da je pred Lamas.
Alkid Fjerabras pocrvene na mestima koje nije prekrivala brada. Gilka frknu.
– E pa tako ti je to, gos’n upravniče, ako hoćete da upravljate, treba češće da
svraćate kod nas, a ne samo da zadnjicom polirate stolicu u kancelariji u Bukleru.
Ja mislim...
– Ne zanimaju me – prekinu ga Fjerabras – vaše misli. Pričajte o stvoru.
– Pa već sam ispričao. Sve što se zbilo.
– Nije bilo žrtava? Niko nije bio napadnut?
– Ne. Ali lane je jedan sluga nestao bez traga. Neki su govorili da ga je stvor
odvukao u bezdan i usmrtio. Drugi pak da to nije bio nikakav stvor, već da je taj
sluga po sopstvenoj zamisli zbrisao, zbog dugova i elemenata. Jer on se, pazite,
teško kockao, a povrh toga je napumpao stomak mlinarevoj kćeri, a ova je
otrčala u sud, a sud je naredio slugi da plati elemente...
– Nikoga više – Geralt naglo prekinu izlaganje – stvor nije napao? Niko drugi
ga nije video?
– Ne.
Jedna od devojaka, dolivajući Geraltu lokalno vino, pređe mu dojkom po
uhu, pa namignu zavodljivo.
– Hajdemo – reče Geralt brzo. – Nema potrebe da dangubimo i čavrljamo.
Odvedite me u podrume.
Veštac, koji je sedeo kod otvora trube, bolno stisnu pesnice. Napregnu sluh. I
sećanje.
Nije je pravilno ocenio. Uhvatila ga je. Sam je bio kriv. Umesto što je žurio,
mogao je da pođe ka zadnjem delu palate i ostavi Ukljevu u većoj staji, onoj za
vitezove lutalice, personal i sluge, u kojoj je i njegova družina držala konje. Nije
to učinio, zbog žurbe i navike poslužio se kneževskom stajom. A mogao je da
pretpostavi da u kneževskoj staji mora biti neko ko potkazuje.
Išla je od boksa do boksa, šutirajući slamu. Imala je na sebi kratku bundu od
risa, belu satensku bluzu, crnu suknju za jahanje i duboke čizme. Konji su frktali,
osećajući bes koji je isparavao iz nje.
– Vidi, vidi – reče, videvši ga, savijajući bič koji je držala u rukama. – Bežimo!
Bez pozdrava. Pošto pismo, koje sigurno stoji na stolu, nije pozdrav. Ne nakon
onoga što nas je spajalo. Kako pretpostavljam, tvoje postupke objašnjavaju i
opravdavaju neobično značajni argumenti.
– Objašnjavaju i opravdavaju. Izvini, Fringila.
– Izvini, Fringila – ponovi ona, gnevno kriveći usta. – Kako kratko, kako
štedljivo, kako nepretenciozno, sa kakvom brigom o stilu. Pismo koje si ostavio
za mene, dajem glavu, sigurno je redigovano jednako prefinjeno. Bez preterane
rasipnosti, ako govorimo o mastilu.
– Moram da idem – izusti. – Pretpostavljaš zbog čega. I radi koga. Oprosti
mi, molim te.. Nameravao sam da krišom i tiho nestanem, jer... Nisam želeo da
pokušaš da pođeš sa nama.
– To je bio izlišan strah – procedi, savijajući bič u obruč. – Ne bih pošla sa
tobom, čak ni kada bi molio, ležeći pred mojim stopalima. O ne, vešče. Idi sam,
sam umri, sam se smrzni na prevojima. Ja nemam nikakve obaveze prema Ciri.
A prema tebi? Da li ti znaš koliko ih je preklinjalo za ono što si ti imao? A što
sada sa prezirom odbacuješ, guraš u ćošak?
– Nikada te neću zaboraviti.
– Oh – siknu. – Ni sam ne znaš koliku želju imam da učinim nešto da zaista
tako bude. Ako ne uz pomoć magije, onda uz pomoć ovog biča!
– Nećeš to učiniti.
– U pravu si, neću. Ne bih umela. Ponašaću se onako kako pristaje
omalovaženoj i odbačenoj ljubavnici. Klasično. Otići ću uzdignute glave.
Dostojanstveno i ponosno. Lijući suze. Posle ću jecati u jastuk. A onda ću se
spanđati sa drugim!
Pred kraj je skoro ječala.
Ništa nije kazao. Ona je takođe ćutala.
– Geralte – kaza konačno, potpuno drugačijim glasom. – Ostani sa mnom.
– Čini mi se da te volim – reče, videći da on odugovlači sa odgovorom. –
Ostani sa mnom. Molim te. Nikada nikoga nisam molila i mislim da nikada i ne
bih molila. Tebe molim.
– Fringila – odgovori ubrzo. – Ti si žena o kojoj muškarac može samo da
sanja. Moja, samo je moja krivica što nemam narav sanjara.
– Ti si – kaza uskoro, grizući usne – kao ribolovačka udica, koju, kada se
jednom zarije, možeš iščupati samo sa krvlju i mesom. Šta ćeš, sama sam kriva,
znala sam šta radim, igrajući se opasnom igračkom. Na sreću, znam i kako da
izađem na kraj sa posledicama. U tom pogledu imam prednost nad ostalima iz
ženskog plemena.
Nije komentarisao.
– Uostalom – pridoda – slomljeno srce, iako boli mnogo, mnogo više nego
polomljena ruka, zarasta mnogo, mnogo brže.
Ni ovoga puta nije komentarisao. Fringila je posmatrala masnicu na
njegovom obrazu.
– Kakav je moj amulet? Dobro radi?
– Jednostavno je sjajan. Hvala ti.
Klimnula je glavom.
– Kuda ideš? – upita potpuno drugačijim glasom i tonom. – Šta si saznao?
Znaš mesto na kom se skriva Vilgeforc, zar ne?
– Da. Ne traži mi da ti kažem gde je to. Neću reći.
– Kupiću tu informaciju. Stvar za stvar.
– Ah, tako?
– Imam poruku – ponovi – koja je dragocena. A za tebe jednostavno
neprocenjiva. Prodaću ti je u zamenu za...
– Za mirnu savest – dovrši, gledajući je u oči. – Za poverenje koje sam ti
podario. Maločas je ovde bila reč o ljubavi. A sada počinjemo da govorimo o
trgovini?
Ćutala je dugo. Zatim se žustro, oštro udarila po čizmi.
– Jenefer – izrecitova hitro – ona čijim si mi se imenom nekoliko puta
obratio tokom noći, u trenucima ekstaze, nikada nije izdala ni tebe, ni Ciri.
Nikada nije bila Vilgeforcova saveznica. Kako bi spasla Cirilu, neustrašivo je
krenula u neviđeni rizik. Doživela je poraz, upala je Vilgeforcu u šape. Sigurno ju
je torturom primorao na probe skeniranja, koje su se odvijale u jesen prošle
godine. Da li je živa, nije mi poznato. Više od toga ne znam. Kunem se.
– Hvala ti, Fringila.
– Odlazi.
– Verujem ti – kaza, ne odlazeći. – I nikada neću zaboraviti ono što je bilo
među nama. Verujem ti, Fringila. Neću ostati sa tobom, ali verovatno sam i ja
tebe voleo... Na svoj način. Molim te da ovo što ćeš ubrzo saznati sačuvaš u
najdubljoj tajnosti. Vilgeforcovo skrovište nalazi se u...
– Čekaj – prekinu ga. – Kazaćeš mi to docnije, docnije ćeš mi to otkriti. Sada,
pre odlaska, oprosti se sa mnom. Onako kako treba da se oprostiš. Ne
pisamcima, ne promumlanim izvinjenjima. Oprosti se sa mnom onako kako ja
želim.
Skinula je bundu od risa i bacila je na hrpu slame. Žestokim pokretom
rascepa bluzu, ispod koje nije imala ništa. Svalila se na bundu, povlačeći ga za
sobom, na sebe. Geralt je uhvati za vrat, podiže joj suknju i iznenada ukapira da
neće biti vremena za skidanje rukavica. Fringila srećom nije nosila rukavice. A ni
gaćice. Na još veću sreću, nije nosila ni mamuze, jer su vrlo brzo potpetice
njenih jahačkih čizama bile doslovno svuda, a strah ga je i da pomisli šta bi se
moglo desiti da je nosila mamuze.
Kada je zastenjala, poljubio ju je. Prigušio je stenjanje.
Nanjušivši njihovu divlju strast, konji su rzali, lupali, tako da su se prašina i
seno rasipali sa tavanice.
Sve je nekada bilo, sve se već nekada dogodilo. I sve je već nekada bilo opisano.
Visogota iz Korvoa
Peto poglavlje
Ciri zaustavi brektavu Kelpi, videći da je ludački galop bez smisla i ništa
valjano neće doneti.
Avalak’h nije lagao. Tu, na otvorenom terenu, na livadama i vresištima iz
kojih su štrčali menhiri, delovala je ista sila kao i ispod Tor Zirael. Mogla je da
pokuša da jaše vratolomno u bilo kom pravcu, ali posle otprilike jedne staje neka
nevidljiva sila je uzrokovala da jaše ukrug.
Ciri potapša brektavu Kelpi po vratu, gledajući spokojnu grupu vilenjaka.
Maločas, kada joj je Avalak’h konačno kazao šta žele od nje, jurnula je u galop
kako bi pobegla od njih, ostavila ih iza sebe što dalje, njih i tu njihovu
bezobraznu želju koja joj nije mogla ući u glavu.
A sada ih je opet imala pred sobom. Na razdaljini od oko jedne staje.
Avalak’h nije lagao. Nije mogla da pobegne.
Jedino dobro što je galop doneo jeste što joj je ohladio glavu, zaledio bes.
Već je bila znatno smirenija. A ipak se neprestano cela tresla od jarosti.
Ala sam se uvalila, pomisli. Zašto sam se uvukla u ovu Kulu?
Stresla se, prisećajući se. Prisećajući se Bonharta kako ide ka njoj po ledu na
penušavom sivonji.
Stresla se još snažnije. I smirila.
Živa sam, pomisli, osvrćući se. Još nije kraj bitke. Bitku okončava smrt, svaka
druga stvar jedino prekida bitku. Naučili su me to u Kaer Morhenu.
Potera Kelpi u korak, pa, videći da kobila odvažno podiže glavu, u kas. Jahala
je špalirom menhira. Trava i vreska sezale su do stremena.
Vrlo brzo je stigla Avalak’ha i tri vilenjakinje. Znalac, blago nasmejan, uperi u
nju svoje pitalačke akvamarinske oči.
– Hajde, Avalak’h – frknu. – Reci mi da je to bila neslana šala.
Preko njegovog lica pretrča nešto poput senkc.
– Nemam naviku da se tako šalim – kaza. – A pošto si to uzela za šalu,
dozvoliću sebi da ponovim potpuno ozbiljan: želimo tvoje dete, Lastavice, kćeri
Lare Doren. Tek kada ga rodiš, dozvolićemo da odeš odavde, da se vratiš u svoj
svet. Stvar je jasna, izbor je na tebi. Pretpostavljam da ti je tvoja ludačka
kavalkada pomogla da doneseš odluku. Kako glasi tvoj odgovor?
– Zvuči: ne. – odgovori čvrsto. – Kategorično i apsolutno ne. Ne slažem se. I
to je to.
– Nema se kud – slegnu ramenima. – Priznaću, razočaran sam. Ali šta ćeš, to
je tvoj izbor.
– Kako uopšte možeš da mi zahtevaš takvo nešto? – vrisnu drhtavim glasom.
– Kako uopšte smeš? S kojim pravom?
Pogledao ju je smireno. Ciri je na sebi osetila i poglede vilenjakinja.
– Čini mi se – reče – da sam ti istoriju tvog roda ispričao u detaljima.
Izgledalo je da razumeš. Zato tvoje pitanje zapanjuje. Imamo pravo i možemo
da zahtevamo, Lastavice. Tvoj otac, Kregenan, uzeo nam je dete. Ti ćeš nam ga
dati. Otplatićeš dug. To mi izgleda logično i pravedno.
– Moj otac... Ja se ne sećam mog oca, ali on se zvao Duni. A ne Kregenan.
Već sam ti to kazala!
– A ja sam već odgovorio da tih nekoliko smešnih ljudskih pokolenja nama
ništa ne znače.
– Ali ja neću! – vrisnu Ciri tako da je kobila čak zaplesala pod njom. – Ja
neću, shvataš? Nećuuu! Gadi mi se na pomisao da mi se usadi nekakav vražji
parazit, muka mi je kad pomislim da će taj parazit rasti u meni, da...
Zastade, videvši lica vilenjakinja. Na dvama se odražavala beskrajna
zapanjenost. Na trećem beskrajna mržnja. Avalak’h se višeznačno nakašlja.
– Hajdemo – reče hladno – malo napred da porazgovaramo u četiri oka.
Tvoji pogledi, Lastavice, previše su radikalni da bi ih iznosila u javnosti.
Poslušala je. Dugo su hodali u tišini.
– Pobeći ću vam – Ciri prva progovori. – Nećete me zadržati ovde uprkos
mojoj volji. Pobegla sam sa ostrva Taned, pobegla sam hvatačima i
Nilfgardijcima, pobegla sam Bonhartu i Sovi. Pobeći ću i vama. Pronaći ću način
i za vaše čini.
– Mislio sam – odgovori nakon časka – da ti je vrlo stalo do prijatelja. Do
Jenefer. Do Geralta.
– Ti znaš to? – uzdahnu začuđena. – Pa da. Tako je. Ti si znalac! Stoga bi
trebalo da znaš da baš o njima mislim. Onamo, u mom svetu, oni su sada, u
ovom trenutku, u opasnosti. A vi hoćete da me držite kao zatvorenika ovde...
Jašta, najmanje devet meseci. Sam vidiš da nemam izbora. Razumem da je to
važno za vas, to dete, ta Drevna krv, ali ja ne mogu. Jednostavno ne mogu.
Vilenjak je ćutao jedno vreme. Jahao je tako blizu nje da ju je dodirivao
kolenom.
– Izbor, kao što sam rekao, pripada tebi. Trebalo bi ipak da znaš nešto, ne bi
bilo učtivo skrivati to od tebe. Odavde se ne može pobeći, Lastavice. Ako pak
odbiješ saradnju, ostaćeš ovde zanavek, tvoje prijatelje i tvoj svet nećeš više
nikada videti.
– To je grozna ucena!
– Međutim – nije ga omelo vikanje – ako se saglasiš sa onim što tražimo,
dokazaćemo ti da vreme ništa ne znači.
– Ne razumem.
– Ovde vreme teče drukčije nego tamo. Ako nam učiniš uslugu,
revanširaćemo se. Pobrinućemo se da povratiš vreme koje ćeš izgubiti ovde
među nama. Među Narodom Jova.
Ćutala je očiju zarivenih u Kelpinu grivu. Igraću na odugovlačenje, pomisli.
Kako je kazivao Vesemir iz Kaer Morhena: kada treba da te obese, zatraži čašu
vode. Nikada ne znaš šta će se dogoditi pre no što je donesu...
Jedna od vilenjakinja iznenada viknu, zazvižda.
Avalak’hov konj zarza i zatopota nogama u mestu. Vilenjak ga primiri i
dreknu nešto vilenjakinjama. Ciri ugleda kako jedna izvlači luk iz kožne futrole
okačene o sedlo. Ustade na stremenima, zakloni oči dlanovima.
– Ostani mirna – Avalak’h kaza oštro. Ciri uzdahnu.
Nekih dvesta koraka od njih galopirali su jednorozi kroz vresište. Čitav
tabun, najmanje trideset jedinki.
Ciri je već pre toga videla jednoroge, povremeno su, naročito u zoru, dolazili
na jezero ispod Lastavičje kule. Ali nikada joj nisu dozvoljavali da im se približi.
Iščezavali su kao duhovi.
Predvodnik tabuna bio je veliki ždrebac čudno crvenkaste boje. Odjednom se
zaustavi, zarza prodorno i uspravi se na zadnje noge. Hodao je sitnim koracima
na način koji apsolutno nijedan konj ne može da izvede, a prednjim je prebirao u
vazduhu.
Ciri začuđeno ustanovi da Avalak’h i tri vilenjakinje mrmljaju, da u horu
pevuše neku čudnu, monotonu melodiju.
Ko si ti?
Ona protrese glavom.
Ko si ti, pitanje joj ponovo zabruji u glavi, zalupa u slepoočnicama.
Vilenjačko pevušenje iznenada se povisi za ton. Riđi jednorog zarza, ceo tabun
odgovori rzanjem. Zemlja se tresla dok su se udaljavali.
Pesma Avalak’ha i vilenjakinja prekinu se. Ciri ugleda kako znalac krišom
briše znoj sa obrve. Vilenjak ju pogleda krajičkom oka, shvatio je da je videla.
– Nije ovde sve tako lepo kao što izgleda – reče suvo. – Nije sve.
– Bojite se jednoroga? Ali oni su mudri i druželjubivi.
Nije odgovorio.
– Čula sam – nije odustajala – da se jednorozi i vilenjaci međusobno vole.
Okrenuo je glavu.
– Onda shvati ovo – kaza hladno – kao svađu ljubavnika.
Nije više postavljala pitanja.
Imala je dovoljno svojih briga.
Suve bodlje i vreske ustupile su mesto bujnoj zelenoj travi, vlažnoj paprati,
močvaran teren postao je žut od ljutića, ljubičast od vučike. Ubrzo su ugledali
reku kako lenjivo teče u špaliru topola. Voda u reci, mada kristalno prozračna,
bila je braonkaste nijanse. Mirisalo je na treset.
Avalak’h je svirao na svojoj fruli razne živahne melodije. Smrknuta Ciri
intenzivno je razmišljala.
– Ko – progovori najzad – treba da bude otac tog deteta, do kojeg vam je
toliko stalo? A možda to ne znači ništa?
– Znači. Da li treba da shvatim ovo kao donesenu odluku?
– Ne, ne treba da shvatiš. Jednostavno razjašnjavam neka pitanja.
– Stojim na usluzi. Šta želiš da znaš?
– Dobro ti znaš šta.
Jedno vreme su išli u tišini. Ciri je videla labudove kako dostojno plove po
reci.
– Otac deteta – Avalak’h reče mirno i otvoreno – biće Oberon Muirketah.
Oberon Muirketah je naš... Kako vi to kažete... Najviši vođa?
– Kralj? Kralj svih Aen Seida?
– Aen Seid, Narod Brda, to su vilenjaci tvog sveta. Mi smo Aen Ele, Narod
Jova. A Oberon Muirketah je, dakle, naš kralj.
– Kralj Jovovina?
– Može se tako reći.
Hodali su u tišini. Bilo je vrlo toplo.
– Avalak’h.
– Reci.
– Ako se odlučim, onda ću posle... Kasnije... Biti slobodna?
– Bićeš slobodna i otići ćeš kud poželiš. Ukoliko ne odlučiš da ostaneš. Sa
detetom.
Frknu prezrivo, ali ništa nije kazala.
– Dakle, odlučila si? – upita on.
– Odlučiću kada budemo na pravom mestu.
– Već jesmo na pravom mestu.
Iza grana žalosnih vrba koje su se spuštale ka vodi poput zelene zavese, Ciri
ugleda palate. Nikada u životu nije videla nešto slično. Palate, iako izgrađene od
mermera i alabastera, bile su šupljikave kao senice{56}, izgledale su tako delikatno,
lagano i lepršavo, kao da to nisu bile zgrade, već prividi zgrada. Ciri je u svakom
trenutku očekivala da zaduva vetar, a palatice nestanu zajedno sa oparom koja se
dizala sa reke. Ali kada je vetar zaduvao, kada je opara nestala, kada su se
zanjihale grane vrba i kada se reka naborala, palatice nisu iščezle i nisu ni morale
da iščeznu. Samo su dobijale na lepoti.
Ciri je opčinjeno gledala u terasice, u male tornjeve, slične cvetovima
lokvanja, koji su štrčali iz vode, u mostove koji su visili nad rekom kao
poluvenci bršljana, u stepenice, u stepenike, balustradice, u arkade i klaustre, u
peristile, u kolumne i kolumnice, kupole i kupolice, u vitke pinakle i kule koje su
podsećale na špargle.
– Tir na Lija – Avalak’h kaza tiho.
Što su bili bliži, to je lepota tog mesta jače obuhvatala srce, snažnije stiskala
grlo, činila da se suze nakupljaju u uglovima očiju. Ciri je gledala u fontane, u
mozaike i terakote, u rezbarije i spomenike. U šupljikave konstrukcije čiju
namenu nije shvatala. I u takve za koje je bila sigurna da ničemu nisu služile.
Osim za estetiku i harmoniju.
– Tir na Lija – ponovi Avalak’h. – Jesi li videla nekada nešto slično?
– Dakako – pobedi stisak grla. – Videla sam jednom ostatke nečeg sličnog. U
Seravedu.
Sada je pao red na vilenjaka da dugo ćuti.
Prešli su na drugu obalu reke preko lučnog šupljikavog mosta koji je odavao
utisak tako krhkog da se Kelpi dugo nećkala i brektala pre nego što se odvažila
da zakorači na njega.
Iako iznervirana i napeta, Ciri se budno osvrtala, ne hoteći ništa da propusti,
nijedan prizor koji je nudilo bajkovito mesto Tir na Lija. Kao prvo, radoznalost
ju je gotovo žarila, kao drugo, nije prestajala da misli o begu i budno je tražila
priliku.
Na mostovima i terasama, u alejama i peristilima, na balkonima i klaustrima
videla je dugokose vilenjake kako prolaze, u tesnim kožusima i kaputima,
prošivenim fantastičnim lisnatim motivima. Videla je isfrizirane i oštro
našminkane vilenjakinje u lepršavim haljinama ili odelima koja su podsećala na
muška.
Pred portikom jedne od palata dočekao ih je Eredin Break Glas. Po njegovoj
kratkoj naredbi naokolo se zavrvelo od malih, u sivo odevenih vilenjakinjica,
koje su se brzo i u tišini pobrinule za konje. Ciri ih je pomalo začuđeno
posmatrala. Avalak’h, Eredin i svi drugi vilenjaci koje je dotad srela bili su
neobično visokog rasta, da bi im pogledala u oči, morala je da zabaci glavu. Sive
vilenjakinjice bile su dosta niže od nje. Druga rasa, pomisli. Rasa slugu. Čak i
ovde, u bajkovitom svetu, mora postojati neko ko dirinči za lenštine.
Uđoše u palatu. Ciri uzdahnu. Bila je prestolonaslednica kraljevske krvi, u
palatama je vaspitavana. Ali takav mermer i malahit, štuko, parket, takve
mozaike, ogledala i svećnjake nikada nije videla. U toj blistavoj unutrašnjosti
palate osećala se loše, nelagodno, ne na pravom mestu, prašnjava, znojava i
prljava nakon puta.
Avalak’ha, za razliku od nje, uopšte nije bilo briga. Otresao je rukavicom
pantalone i čizme, zanemarujući činjenicu da prašina pada na ogledala. Zatim je
gospodarski bacio rukavice vilenjakinjici savijenoj u naklonu.
– Oberon? – upita kratko. – Čeka?
Eredin se osmehnu.
– Čeka. Veoma mu se žuri. Zahtevao je da Lastavica smesta ode kod njega,
bez trena odugovlačenja. Odvratio sam ga od toga.
Avalak’h podiže obrve.
– Zirael – objasni vrlo spokojno Eredin – mora da ode kod kralja bez stresa,
bez presije, odmorna, smirena i u dobrom raspoloženju. Kupka, nova odeća,
nova frizura i šminka omogućiće joj dobro raspoloženje. Mislim da će Oberon
valjda izdržati još toliko dugo.
Ciri duboko uzdahnu i pogleda u vilenjaka. Čak se zapanjila koliko joj je
izgledao simpatično. Eredin je u osmehu demonstrirao svoje ravne zube, bez
očnjaka.
– Samo jedna stvar budi moje negodovanje – izjavi. – A to je sokolski blesak
u očima naše Lastavice. Naša Lastavica strelja očima svuda naokolo, ista-istijata
lasica kada bulji u rupu u kavezu. Lastavica je, vidim ja, još uvek daleko od
bezuslovne kapitulacije.
Avalak’h nije komentarisao. Ciri, razume se, takođe nije.
– Ne čudi me – nastavi Eredin. – Ne može biti drukčije, pošto je to krv
Šijadal i Lare Doren. Saslušaj me ipak veoma pažljivo, Zirael. Nema bežanja
odavde. Ne postoji mogućnost da slomiš Geas Garadh, Čini Barijere.
Cirin pogled je jasno govorio da neće poverovati dok ne proveri.
– Kada bi čak nekim čudom prešla Barijeru – Eredin nije spuštao pogled sa
nje – znaj da će to značiti tvoju smrt. Ovaj svet samo izgleda lepo. Ali nosi smrt,
pogotovu neiskusnima. Rane od jednorogovog roga ne leči ni magija.
– Takođe znaj – nastavi, ne dočekavši komentar – da ti ništa neće pomoći
tvoj divlji talenat. Nećeš izvesti skok, nemoj ni da pokušavaš. A kada bi ti čak i
uspelo, znaj da će moji Dearg Ruadri, Crveni Jahači, uspeti da te stignu i u
bezdanu vremena i mesta.
Nije baš shvatila na šta je mislio. Ali skrenulo joj je pažnju što se Avalak’h
najednom natmurio i namrgodio, očito nezadovoljan Eredinovim govorom.
Tako, kao da je Eredin previše rekao.
– Hajmo – kaza. – Dozvoli, Zirael. Sada ćemo te predati u ruke dama. Mora
tako, da bi izgledala lepo. Prvi utisak je najvažniji.
Probudila se.
Ujutru je odmah pošla u staju. Čak bez doručka. Nije htela da sretne
Avalak’ha, nije žudela za razgovorom sa njim. Preferirala je da umakne
nametljivim, radoznalim, ispitivačkim pogledima drugih vilenjaka i vilenjakinja
koji su se lepili za nju. U svakom drugom slučaju bile su demonstrativno
ravnodušne, ali u pogledu spavaće sobe vilenjakinje su otkrivale svoju
radoznalost, dok su zidovi palate – Ciri je bila uverena u to – imali uši.
Pronašla je Kelpi u boksu, pronašla je sedlo i opremu. Pre no što je stigla da
osedla kobilu, pored nje su već bile sluškinje, one sive vilenjakinje, male, za
glavu niže od običnih Aen Ele. Pomogle su joj oko kobile, klanjajući se i laskavo
osmehujući.
– Hvala – kaza ona. – Snašla bih se i sama, ali hvala. Ljubazne ste.
Najbliža vilenjakinja osmehnu se široko, a Ciri zadrhta.
Zato što je devojka među zubima imala očnjake.
Skočila je do nje tako brzo da devojka umalo nije sela od straha. Sklonila je
kosu sa uha. Uha koje nije imalo špicast vrh.
– Ti si čovek!
Devojka – a zajedno sa njom i ostale – kleknu na pometen glineni pod.
Pognu glavu. Iščekujući kaznu.
– Ja... – poče Ciri, gužvajuči remen vođica. – Ja...
Nije znala šta da kaže. Devojke su i dalje klečale. Konji su nemirno frktali i
topotali u boksovima.
Napolju, na sedlu, u kasu, i dalje nije mogla da sabere misli. Ljudske devojke.
Kao sluškinje, ali to nije suština. Suština je da u ovom svetu ima Dh’ovina...
Ljudi, ispravi se. Već mislim kao oni.
Iz zamišljenosti je trže glasno rzanje i Kelpin poskok. Podiže glavu i ugleda
Eredina.
Sedeo je na svom mrkodoratastom ždrepcu, sada bez demonske bukranije i
većine ostalih borbenih parafernalija. Mada je nosio verižnjaču ispod kaputa koji
se prelivao u mnogim nijansama crvene boje.
Ždrebac na pozdrav zarza hrapavo, protrese glavom i iskezi na Kelpi žute
zube. Kelpi, u duhu načela da se problemi rešavaju sa gospodom, a ne slugama,
segnu zubima ka vilenjakovim butinama. Ciri povuče vođice.
– Pažljivo – kaza. – Drži distancu. Moja kobila ne voli strance. A ume da
ugrize.
– Takve koje grizu – odmeri je rđavim pogledom – zauzdavaju se gvozdenim
žvalama. Tako da i krv prošiklja. Odlična metoda za iskorenjivanje rđavih
navika. Kod konja isto.
Cimnu uzde ždrepca tako jako da je konj zabrektao i načinio nekoliko koraka
unazad, a iz njuške mu je kuljala pena.
– Šta će ti ta verižnjača? – sada Ciri odmeri vilenjaka pogledom. – Spremaš se
za rat?
– Skroz suprotno. Čeznem za mirom. Ima li tvoja kobila još neke vrline, osim
što je jogunasta?
– Koje vrste?
– Hoćeš li da odmerimo snage u trci?
– Ako hoćeš, što da ne – ustade na stremenima. – Tamo, prema onim
kromlesima...
– Ne – prekinu je. – Ne tamo.
– Zašto?
– Zabranjena oblast.
– Naravno, za sve.
– Naravno, ne za sve. Previše je za nas dragoceno tvoje društvo, Lastavice, da
bismo mogli da rizikujemo da nam ga uskratiš sama ili neko drugi.
– Neko drugi? Ne misliš valjda na jednoroge?
– Ne želim da te zamaram onim što ja mislim. Niti frustriram time što ne
shvataš moje misli.
– Ne razumem.
– Znam da ne razumeš. Evolucija ti nije dovoljno uobličila naboran mozak
da bi razumela. Slušaj, ako hoćeš da se trkamo, onda predlažem duž reke.
Onuda. Do Porfirijevog mosta, trećeg po redu. Zatim preko mosta na drugu
obalu, pa obalom uzvodno, cilj je kraj potočića koji se uliva u reku. Spremna?
– Uvek.
S krikom cimnu ajgira, a ždrebac jurnu kao uragan. Pre no je Kelpi startovala,
on se daleko udaljio. Išao je tako da se zemlja tresla, ali nije mogao da se ravna
sa Kelpi. Brzo ga je sustigla, još pre Porfirijevog mosta. Most je bio uzak. Eredin
dreknu, a ždrebac – neverovatno – ubrza. Ciri je momentalno shvatila u čemu je
stvar. Na most nikako ne bi mogla da stanu dva konja. Jedan je morao da uspori.
Ciri nije imala nameru da uspori. Prilegla je uz grivu, a Kelpi polete napred
kao strela. Očešala se o stremen vilenjaka i uletela na most. Eredin viknu,
ždrebac se uspravi na zadnje, udari kukom o figuru od alabastera i izvali je iz
postolja, razbijajući je u komade.
Ciri, kikoćući se kao avet, pregalopira preko mosta. Ne osvrćući se.
Sela je kraj potočića i sačekala.
Došao je uskoro, korakom. Nasmejan i spokojan.
– Moje pohvale – reče kratko, sedajući. – Kako kobili, tako i amazonki.
Iako je bila ponosna kao paun, frknu nehajno.
– Aha! Dakle, nećeš nas više krvavo obuzdavati?
– Sem ako ti odobriš – osmehnu se dvosmisleno. – Postoje kobile koje vole
snažna milovanja.
– Sasvim nedavno – pogleda ga gordo – uporedio si me sa kompostom. A
sada već govorimo o milovanjima?
Prišao je Kelpi, pogladio i potapšao vrat kobile i mahnuo glavom, utvrdivši
da je suva. Kelpi trgnu glavu i zapišta otegnuto. Eredin se osvrnu ka Ciri. Ako i
mene potapše, pomisli, zažaliće.
– Hajde sa mnom.
Pokraj potoka koji se ulivao u reku i tekao sa strme, gusto pošumljene
padine, gore su vodile stepenice izrađene od blokova mahovinastog peščara.
Stepenice su bile veoma stare, ispucale, razvaljene korenjem drveća. Išle su
cikcak uvis, ponegde presecajući potok mostićem. Naokolo je bila šuma, divlja
šuma, puna starih jasenova i grabova, tise, javora i hrastova, pri dnu razbarušena
gustišem leski, tamarisa i ribizli. Mirisalo je na pelin, salviju, koprivu, vlažno
kamenje, proleće i plesan.
Ciri je išla u tišini, ne žureći i kontrolišući disanje. Kontrolisala je i nervozu.
Nije imala pojma šta Eredin hoće od nje, ali nije imala najbolje predosećaje.
Pored sledeće kaskade, koja je šumno padala sa pukotine u sterii, bila je
kamenita terasa, a na njoj, zasenčena granjem divlje bazge, stajala je senica
obavijena bršljanom i lozicom. Dole su se videle krošnje drveća, traka reke,
krovovi, peristili i terase Tir na Lije.
Stajali su neko vreme, posmatrajući.
– Niko mi nije rekao – Ciri prva prekinu ćutanje – kako se zove ova reka.
– Easnad.
– Uzdah? Lepo. A taj potok?
– Tuate.
– Šapat. Isto lepo. Zašto mi niko nije rekao da u ovom svetu žive ljudi?
– Zato što to nije bitna informacija i za tebe je potpuno beznačajna. Uđimo u
senicu.
– Zašto?
– Udimo.
Prva stvar koju je opazila po ulasku bila je drvena ležaljka. Ciri je osetila kako
počinje da joj tutnji u slepoočnicama. Pa naravno, pomisli, to sam mogla da
očekujem. Čitala sam u hramu ljubavni roman koji je napisala Ana Tiler. O
starom kralju, mladoj kraljici i knezu pretendentu željnom vlasti. Eredin je
nemilosrdan, ambiciozan i odlučan. Zna da je onaj ko ima kraljicu pravi kralj,
pravi vladar. Pravi muškarac. Ko je posedovao kraljicu, taj je posedovao
kraljevstvo. Ovde, na ovoj ležaljci, otpočeće državni udar...
Vilenjak je seo za mermerni sto, pokazao Ciri drugu stolicu. Činilo se da ga
više interesuje prizor napolju nego ona, a u ležaljku uopšte nije gledao.
– Ostaćeš ovde zauvek – iznenadi je – ti, moja amazonko, laka poput leptira.
Do kraja tvog leptirskog života.
Ćutala je, gledajući mu pravo u oči. U tim očima nije bilo ničega.
– Neće ti dozvoliti da odeš odavde – ponovi. – Neće prihvatiti da si, uprkos
proročanstvima i mitovima, niko i ništa, biće bez značaja. Neće poverovati u to i
neće ti dozvoliti da odeš. Namamili su te obećanjem kako bi osigurali sebi tvoju
poslušnost, ali nikada nisu imali nameru da održe to obećanje. Nikada.
– Avalak’h – ishripta – mi je dao reč. Navodno je uvreda ako sumnjaš u
vilenjakovu reč.
– Avalak’h je znalac. Znalci imaju vlastiti kodeks časti, u kojem je svaka druga
rečenica o cilju koji opravdava sredstva.
– Ne razumem zašto mi to sve govoriš. Osim ako... Želiš nešto od mene.
Osim ako ja imam nešto za čime ti žudiš. I hoćeš da trguješ. Šta? Eredin? Moja
sloboda za... Za šta?
Posmatrao ju je dugo. A ona je uzalud tražila u njegovim očima nekakvu
smernicu, nekakav signal, nekakav znak. Šta bilo.
– Sigurno si već – poče polako – uspela malo da upoznaš Oberona. Sigurno
si primetila da je nezamislivo ambiciozan. Postoje stvari koje on nikada neće
prihvatiti, sa kojima se nikada neće saglasiti. Radije će umreti.
Ciri je ćutala, grizući usne i zverajući u ležaljku.
– Oberon Muirketah – nastavi vilenjak – nikada neće posegnuti za magijom,
niti drugim sredstvima koja bi mogli da promene postojeću situaciju. A takva
sredstva postoje. Valjana, moćna, garantovana sredstva. Mnogo efektnija od
atraktanata kojima Avalak’hove služavke natapaju tvoju kozmetiku.
Hitro je prešao rukom preko tamnog stola. Kada je povukao ruku, na stolu je
ostao mali flakon od sivo-zelenog nefrita.
– Ne – prodahta Ciri. – Apsolutno ne. Ne slažem se s tim.
– Nisi mi dala da dovršim.
– Ne smatraj me glupom. Neću mu dati to što je u tom flakonu. Nećeš me
iskoristiti za takvu stvar.
– Izvlačiš veoma ishitrene zaključke – kaza polako, gledajući joj u oči. –
Trudiš se da nadmašiš samu sebe u trci. A takvo nešto se uvek završava padom.
Veoma bolnim padom.
– Kazala sam: ne.
– Razmisli dobro. Nezavisno od toga šta sadrži posuda, ti uvek pobediš.
Uvek pobediš, Lastavice.
– Ne!
Pokretom jednako veštim kao i maločas, sasvim dostojnim mađioničara,
vilenjak zataji flakon sa stola. Zatim je dugo ćutao, posmatrajući reku Easnad,
koja je svetlucala među drvećem.
– Umrećeš ovde, leptiriću – reče najzad. – Neće ti dozvoliti da odeš odavde.
Ali to je tvoj izbor.
– Ja sam se dogovorila. Moja sloboda za...
– Sloboda – frknu. – Stalno govoriš o toj slobodi. A šta bi radila kada bi je
dobila natrag? Kuda bi se uputila? Shvati već jednom da te od onog tvog sveta u
ovom trenutku dele ne samo mesta već i vreme. Vreme ovde teče drukčije nego
tamo. Oni koje si tamo znala kao decu, sada su smežurani starci, a oni koji su bili
tvoji vršnjaci, odavno su već umrli.
– Ne verujem.
– Priseti se vaših legendi. Legendi o ljudima koji su tajanstveno nestajali i
vraćali se nakon mnogo godina, samo da bi bacili pogled na grobove bližnjih
zarasle u travu. Možda misliš da su to bile fantazije, stvari isisane iz palca? Varaš
se. Kroz čitave vekove ljude su otimali, odnosili jahači koje vi nazivate Divlji
Gon. Otimani su, iskorišćavani, a zatim odbacivani kao ljuska ispijenog jajeta.
Ali tebe to ipak neće zadesiti, Zirael. Ti ćeš umreti ovde, neće ti biti dato ni
mogile svojih prijatelja da vidiš.
– Ne verujem u to što govoriš.
– Tvoja verovanja su tvoja privatna stvar. A svoju sudbinu si sama izabrala.
Vratimo se. Imam molbu, Lastavice. Da li hoćeš da obeduješ sa mnom nešto
lagano u Tir na Liji?
Kroz nekoliko udaraca srca, u Ciri su se borili glad i sumanuta fascinacija sa
srdžbom, strahom od otrova i opštom antipatijom.
– Rado – spusti pogled. – Hvala na ponudi.
– Hvala tebi. Hajdemo.
Izlazeći iz senice, još jednom je bacila oko na ležaj. I pomislila kako je Ana
Tiler ipak bila glupa i egzaltirana grafomanka.
Lagano, u tišini, u mirisu mente, salvije i koprive, silazili su do reke Uzdah.
Stepenicama nadole. Obalom potoka koji se zvao Šapat.
Kada je uveče, naparfemisana, kose još vlažne nakon aromatične kupke, ušla
u kraljevsku odaju, zatekla je Oberona na sofi, pognutog nad knjigom. Bez reči,
gestom samo, naloži joj da sedne pored njega.
Knjiga je bila bogato ilustrovana. Istinu govoreći, nije bilo u njoj ničega osim
ilustracija. Iako se starala da glumi svetovnu damu, krv udari Ciri u obraze. U
hramskoj biblioteci u Elanderu, videla je nekoliko sličnih dela. Ali ta nisu mogla
da se takmiče sa knjigom Kraija Jovovina, ni bogatstvom i raznolikošću pozicija,
ni artizmom njihovih izvedbi.
Razgledali su dugo, u tišini.
– Skini se, molim te.
Ovaj put se i on skinuo. Telo mu je bilo vitko i dečačko, mršavo gotovo kao
Giselherovo, kao Kajlijevo, kao Rifovo, koje je mnogo puta videla dok su se
kupali u potocima ili planinskim jezerima. Ali iz Giselhera i Pacova je izvirala
vitalnost, iz njih je izvirao život, volja za životom koja je plamtela među
srebrnim kapljicama vode.
A iz njega, iz Kralja Jovovina, bila je hladnoća večnosti.
Bio je strpljiv. Nekoliko puta se činilo da će se desiti. Ali ipak ništa nije bilo
od toga. Ciri je bila ljuta na sebe, uverena da je to zbog njenog neznanja i
paralizujućeg nedostatka veštine. Primetio je to i smirio je. Kao i obično, vrlo
efektno. A ona je zaspala. U njegovom naručju.
Ali ujutru ga nije bilo kraj nje.
*
Predveče se naoblačilo, postalo je sparno, sa reke je ustala gusta, lepljiva
opara. A kada je tama pala na Tir na Liju, iz daljine je gluvim roptajem
prozborila oluja, svaki čas rasvetljavajući vidokrug sjajem munje.
Ciri je već odavno bila spremna. Odevena u crno odelo, sa mačem na leđima,
nervozna i napeta, nestrpljivo je čekala da padne noć.
Tiho je prošla kroz prazan vestibul, proklizala duž kolonade i izašla na terasu.
Reka Easnad je katranasto prosijavala u tami, vrbe su šumele.
Preko neba se prevali dalek grom.
Ciri izvede Kelpi iz staje. Kobila je znala šta treba da radi. Poslušno je
otkaskala prema Porfirijevom Mostu. Ciri je neko vreme gledala za njom, te je
bacila pogled na terasu pored koje su stajale lađe.
Ne mogu, pomisli. Posetiću ga još jednom. Možda time uspem da odložim
poteru? To je rizično, ali ne mogu drugačije.
U prvom momentu je mislila da ga nema, da su kraljevske odaje prazne.
Pošto su u njima vladali tišina i mrtvilo.
Zapazila ga je uskoro. Sedeo je u uglu, u fotelji, u beloj košulji razdrljenoj na
mršavim grudima. Košulja je bila izrađena od toliko delikatne tkanine da se
lepila za telo kao da je mokra.
Lice i dlanovi Kralja Jova bili su gotovo isto beli kao i košulja.
Podiže pogled ka njoj, a u očima je bila pustoš.
– Šijadal? – šapnu. – Dobro je da si tu. Znaš, govorili su da si umrla. Otvori
dlan, nešto pade na tepih. To je bio flakon od sivo-zelenog nefrita.
– Laro – Kralj Jovovina pomače glavu, dotaknu vrat kao da ga je davio zlatni
kraljevski torc’h. – Caemm a me, luned. Hodi kod mene, kćeri. Caemm a me,
elaine.
U njegovu dahu Ciri oseti smrt.
– Elaine blath, feainne wedd... – izusti. – Mire, luned, razvezala ti se
mašnica... Dozvoli mi...
Hteo je da podigne ruku, ali nije uspeo. Uzdahnuo je duboko, žustro podigao
glavu i pogledao je u oči. Ovaj put svesno.
– Zirael – kaza. – Loc’hlaith. Ti si zaista sudbina, Gospodarica Jezera. Kako
se ispostavlja, moja takođe.
– Va’esse deireadh aep eigean... – reče ubrzo, a Ciri preneraženo konstatova
da njegove reči i pokreti počinju košmarno da usporavaju.
– Ali – dovrši s uzdahom – dobro je da nešto takođe započinje.
Kroz prozor je do njih dopro grom. Oluja je još bila daleko. Ali približavala
se brzo.
– Pored svega – reče on – strašno mi se ne umire, Zirael. I strašno mi je krivo
što moram. Ko bi pomislio. Mislio sam da neću žaliti. Živeo sam dugo, spoznao
sam sve. I znaš šta još? Nagni se. Reći ću ti to na uvo. Neka to bude naša tajna.
Nagnula se.
– Bojim se – prošapta.
– Znam.
– Pored mene si?
– Jesam.
– Va faill, luned.
– Zbogom, Kralju Jova.
Sedela je pored njega, držeći ga za ruku, sve dok nije potpuno utihnuo i
ugasio svoj delikatan dah. Nije brisala suze. Pustila je da teku. Oluja se
približavala. Vidokrug je plamteo u munjama.
Već je jednom bilo ovako, pomisli, gucajući vetar u galopu. Već je jednom
bilo ovako. Ovakvo jahanje, divlje, u tami, usred noći pune strahova, aveti i
prikaza.
– Napred, Kelpi!
Besni galop, oči suze od brzine. Nebo preseca munja, u odblesku Ciri vidi
jovovinu sa obe strane puta. Razgranato drveće sa svih strana ka njoj pruža duge
čvornovate ruke grana, klepeću crnim čeljustima duplje, bacaju za njom kletve i
pretnje. Kelpi rza prodorno, juri tako brzo da izgleda kao da kopita samo ovlaš
dodiruju zemlju. Ciri leže na kobilin vrat. Ne samo da bi smanjila otpor vetra već
i da bi izbegla grane jovovina, koje hoće da je svale ili svuku sa sedla. Grane
fijuču, šibaju, batinaju, pokušavaju da se prikače za odeću i kosu. Granata debla
lelujaju, duplje klopoću i huču...
Kelpi rza divljački. Jednorog odgovara rzanjem. Stoji snežno bela tačka u
mraku, pokazuje put.
Juri, Zvezdooka! Juri svom snagom!
Jova je sve više, sve teže je izbeći njihove grane. Uskoro će pregraditi ceo
put...
Iz pozadine krik. Glas potere.
Ihvarakvas rza. Ciri prima njegov signal. Razume značenje. Priljubljuje se uz
Kelpin vrat. Ne mora da je ubrzava. Kobila leti u vratolomnom galopu jer je juri
strah.
Ponovo signal od jednoroga, jasniji, zariva se u mozak. To je savet, gotovo
naredba.
Skači, Zvezdooka. Moraš skočiti. Na drugo mesto, u drugo vreme.
Ciri ne razume, ali trudi se da razume. Veoma se trudi da razume, koncentriše
se, koncentriše se tako jako da krv šumi i pulsira u ušima...
Munja. A za njom nagla tama, tama meka i crna, crna od crnila koje ništa ne
rasvetljava.
U ušima šum.
Noć je bila vrlo hladna, i Jare, ni pored umora, nije mogao da zaspi, bio je
sklupčan pod mantilom, a kolena su mu gotovo dodirivala bradu. Kada je
konačno pao u san, loše je spavao, neprestano su ga budili snovi. Većinu nije
zapamtio. Osim dva. U prvom snu, njemu dobro poznat veštac Geralt iz Rivije
sedeo je pod ledenicama koje su visile sa stene, nepokretan, zaleđen i brzo ga je
zasipao nanošen sneg. U drugom snu, Ciri na vranom konju, priljubljena uz
grivu, galopirala je špalirom razgranatih jova koje su pokušavale da je zgrabe
krivim granama.
Ah, i pred samu zoru, usnio je Tris Merigold. Nakon njenog prošlogodišnjeg
boravka u hramu, sanjao je čarobnicu nekoliko puta. Ti snovi su primorali Jarea
na stvari kojih se posle postideo.
Razume se, sada nije došlo ni do kakvog stida. Bilo je jednostavno previše
hladno.
Ujutru, zapravo tek što je sunašce izašlo, cela sedmorka je krenula na put.
Milton i Grabulja, sinovi kmetova iz lanskog kontingenta, bodrili su sebe
vojničkom pesmom.
– Taj – tmurno proceni Okultih – mora da ima kintu. Ako on nema kintu,
onda neka me kuga izjede.
Tip zbog kojeg se Okultih izlagao tolikom riziku bio je torbar koga su
sustigli. Išao je pored dvokolica koje je vukao magarac.
– Kinta kinti – zašušlja Štuka – a i taj magarac nešto vredi. Ubrzajte korak,
delije.
– Melfi – Jare zgrabi bačvara za rukav. – Otvori oči. Zar ne vidiš šta se ovde
sprema?
– To je samo šala, Jare – Melfi se istrže. – Samo šala...
Trgovčeva kola – izbliza se to jasno videlo – bila su u isto vreme i tezga,
mogla su se pretvoriti i namontirati u tezgu za tili čas. Cela konstrukcija koju je
vukao magarac bila je pokrivena blistavim i živopisno uočljivim natpisima,
sudeći po njima, trgovčeva ponuda je obuhvatala lekovite balzame i meleme,
zaštitne talismane i amulete, eliksire, magične filtere i kataplazme{63} , sredstva za
pranje, a osim toga, detektore metala, kovina i tartufa, te zasigurno mamce za
ribe, patke i devojke.
Trgovac, žgoljav i jako zgužvan od bremena godina, osvrnu se, ugleda ih,
opsova i potera magarca. No magarac kô magarac, nije ni pomišljao da ide brže.
– Ima valjano ruho na sebi – tiho proceni Okultih. – I na kolima ćemo
sigurno nešto naći...
– Pa, delije – naredi Štuka. – Je’n, dva! Ajde da obavimo to, dok još ima malo
svedoka na drumu.
Jare, sam ne mogavši da se načudi svojoj muškosti, u nekoliko hitrih koraka
istrča ispred kompanije i okrenu se, stojeći između njih i trgovca.
– Ne – kaza, teško propustivši glas kroz stisnuto grlo. – Neću dozvoliti...
Štuka polako raširi kaput i pokaza nož zadenut za pojas, očito zaoštren kao
britva.
– Odstupi, pisarčiću – zašušlja zlokobno. – Ako ceniš svoj vrat. Mislio sam
da ćeš se uklopiti u našu kompaniju, ali ne, vidim da je tvoj hram napravio od
tebe bogomoljca, previše smrdiš na verski tamjan. Stoga, odbij s puta, inače...
– A šta se ovde dešava? A?
Iza ispupčenih i razgranatih vrba koje su okruživale drum,
najrasprostranjenijeg elementa krajolika doline Ismene, pojaviše se dve
čudnovate prilike.
Oba muškarca su imala navoskirane i uvis uvijene brkove, raznobojne
nabrane pumphozne, kaftane ukrašene trakicama i velike, meke, svilene beretke
sa kitama od pera. Osim tesaka i bodeža koji su visili na širokim pojasevima, oba
muškarca nosila su na leđima dvoručne mačeve, duge sigurno sežanj, sa
rukohvatima dužine lakta i velikim povijenim balčacima.
Landsknehti{64} , poskakujući, kopčali su pantalone. Nijedan nije načinio
nikakav pokret prema rukohvatima njihovih strašnih mačeva, ali Štuka i Okultih
su se bez obzira na to momentalno pokunjili, a veliki Klaprot se skupio kao
mehur iz kog je izašao vazduh.
– Mi ovde... Mi ovde ništa... – zašušlja Štuka. – Ništa loše...
– Šala samo! – skiknu Melfi.
– Nikome nije načinjena nepravda – neočekivano progovori pogrbljeni
trgovac. – Nikome!
– Mi – Jare se brzo ubaci – idemo u Vizimu, da se prijavimo u vojsku. Možda
i vas put vodi tamo, gospodo vojnici?
– Naravno – landskneht frknu, shvativši odmah o čemu se radi. – I mi idemo
u Vizimu. Kome je volja, može ići sa nama. Biće bezbednije.
– Bezbednije, jašta – dvosmisleno dodade drugi, odmeravajući Štuku dugim
pogledom. – Valja svakako dodati da smo ovde nedavno videli konjičku patrolu
vizimskog bajlifa{65} . Oni su veoma orni za vešanje, bedna je sudbina razbojnika
koga uhvate na delu.
– I veoma je dobro – Štuka povrati samopouzdanje, iskezi se škrbavo. –
Veoma je dobro, milostiva gospodo, da postoji zakon i kazna za bandite, to je
ispravan poredak. Onda dajte da krenemo na put, u Vizimu, u armiju, jer
pateriotska obaveza zove.
Landskneht ga je posmatrao dugo i vrlo prezrivo, potom je slegnuo
ramenima, popravio mač na leđima i zamarširao putem. Njegov saputnik, Jare,
kao i trgovac sa svojim magarcem i kolima krenuše za njim, a otpozadi, na maloj
razdaljini, poče da se gega Štukina banda.
– Hvala vam – reče nakon jednog vremena trgovac, poterujući magarca
grančicom – gospodo vojnici. A i tebi hvala, mladi gospodičiću.
– Ništa to nije – mahnu rukom landskneht. – Navikli smo...
– Razni potežu u vojsku – njegov prijatelj osvrnu se preko ramena. – Dođe
tako na selo ili gradić prinuda da iz svakog desetog lana dâ izabranika, ponekad
oni to koriste kako bi se na taj način što pre rešili najgorih ološa. A kasnije su
drumovi puni takvih levih smetala, eno, kao što su oni tamo. Deder,
gefrajterska{66} palica će ih u armiji i te kako naučiti poslušnosti, naučiće se hulje
pokornosti, čim prvi put pođu na šibanje kroz uličicu od motki...
– Ja – požuri sa objašnjenjem Jare – idem da se prijavim u dobrovoljce, nisam
prinuđen.
– Hvali se, hvali – landskneht ga pogleda te uvrte navoskiran šiljak brka. – A i
vidim da si malčice drugačiji nego one ulepljene gline. Zašto si sa njima?
– Sudbina nas je spojila.
– Viđao sam već – vojnikov glas je bio ozbiljan – takve sudbinske spojeve i
bratimljenja, što su ih doveli zbratimljene pod jednu zajedničku giljotinu. Izvuci
iz toga pouku, momče.
– Hoću.
– Iza ugla ove uličice – pokaza landskneht – nalazi se krčma u kojoj dužnost
obavlja komisija za regrutaciju. Tamo je razapeta velika plahta, na njoj su
temerski ljiljani, tebi svakako poznati, momče, pa ćeš bez problema pogoditi.
Ostaj mi zdrav. Neka nam bogovi daju da se ponovo sretnemo u boljim
vremenima. Zdravo i vama, gos’n trgovče.
Trgovac se glasno zakašlja.
– Cenjena gospodo – kaza, kopajući po koferima i škrinjama – dozvolite da
se za vašu pomoć... U znak zahvalnosti...
– Ne mučite se, dobri čoveče – reče s osmehom landskneht. – Pomogli smo i
gotovo, nema govora...
– Može li čudotvorna mast protiv krstobolje? – trgovac iskopa nešto sa dna
škrinje. – Može li univerzalni i siguran lek protiv bronhitisa, gihta, paralize,
peruti i škrofuloze? Možda smolni balzam za ubode pčela, zmija i vampira?
Možda talisman za zaštitu od posledica pogleda urokljivog oka?
– A imate li možda – ozbiljno upita drugi landskneht – nešto za zaštitu od
loše klope?
– Imam! – dreknu porumeneli trgovac. – Ovo je veoma efikasan melem
spravljen od magičnog korenja, začinjen mirisnim biljem. Dovoljne su tri
kapljice nakon obroka. Izvolite, uzmite, časna gospodo.
– Fala. Zbogom onda, gospodine. Zbogom i tebi, momče. Srećno!
– Učtivi, uljudni i ljubazni – oceni trgovac, kada su vojnici nestali u masi. –
Takve nećeš sresti svakog dana. De, i ti si mi pomogao, gospodičiću. Šta tebi da
dam? Amulet gromobran? Bezoar? Kornjačin kamenčić efikasan protiv veštičjeg
uroka? Ha, imam i mrtvački zub za kađenje, imam i parče osušenog đavoljeg
izmeta, njega je dobro nositi u desnoj čizmi...
Jare maknu pogled sa ljudi koji su jetko spirali sa zida kuće natpis: DOLE SA
USRANIM RATOM.
– Ostavite to – kaza. – Vreme mi je...
– Ha – zaurla trgovac, izvlačeći iz škrinje mesingani medaljončić u obliku
srdašca. – Ovo mora da ti se svidi, mladiću, jer ova stvar je taman za mlade.
Ovde je veliki raritet, imam samo jedan takav. To je čarobnjački amulet. Onoga
ko ga nosi draga neće zaboraviti, iako ih rastavi vreme i mnoge milje. Pogledaj
ovde, tu se otvara, unutra je kartica od tankog papirusa. Dovoljno je na toj
kartici zapisati, magičnim, crvenim mastilom koje ja imam, ime voljene, a ona
neće zaboraviti, srce neće izmeniti, neće izdati i neće ostaviti. I?
– Hm... – Jare se blago zacrvene. – Da li ja znam...
– Koje ime – trgovac zamoči štapić u magično mastilo – da zapišem?
– Ciri. To jest, Cirila.
– Gotovo. Uzmi.
– Jare! Šta ti ovde radiš, sto mu đavola?
Jare se žustro osvrnu. Nadao sam se, pomisli mahinalno, da ostavljam iza
sebe celu moju prošlost, da će sada sve biti novo. A gotovo bez prestanka
nalećem na stare poznanike.
– Gos’n Denis Kranmer...
Patuljak u teškom vunenom kaputu, panciru, s gvozdenim štitnicima i
lisičjom visokom kapom sa kićankom, obruši brz pogled na momka, trgovca,
potom ponovo momka.
– Šta ti – surovo upita, kostrešeći obrve, bradu i brkove – ovde radiš, Jare?
Dečak je neko vreme razmišljao da li da slaže i radi verodostojnosti uplete u
lažnu verziju dobroćudnog trgovca. Ali gotovo smesta je odbacio tu pomisao.
Denis Kranmer, koji je nekada služio u gardi kneza Elandera, uživao je
reputaciju patuljka kojeg je teško slagati. Nije vredelo ni pokušavati.
– Hoću da stupim u vojsku.
Znao je kakvo će biti sledeće pitanje.
– Neneke ti je dozvolila?
Nije morao da odgovori.
– Kidnuo si – klimao je bradom Denis Kranmer. – Prosto si kidnuo iz
hrama. A Neneke i sveštenice tamo čupaju sebi kosu s glave...
– Ostavio sam pismo – promumla Jare. – Gos’n Kranmeru, ja nisam
mogao... Ja sam morao... Nisam mogao da sedim skrštenih ruku dok je
neprijatelj pred granicom... U trenutku užasnom za otadžbinu... A povrh toga...
Ona... Mati Neneke nikako nije htela da pristane, iako je tri četvrtine devojaka iz
hrama poslala u armiju, meni nije dopuštala... A ja nisam mogao...
– Pa si kidnuo – patuljak strogo namršti obrve. – Tako mi sto krvavih
demona, trebalo bi da te vežem za motku i pošaljem u Elander kurirskom
službom! Da naredim da te zatvore u ćumez ispod zamka dok sveštenice ne
dođu da te pokupe! Trebalo bi...
Zasopta gnevno.
– Kada si poslednji put jeo, Jare? Kada si poslednji put u ustima imao toplo
jelo?
– Baš, baš toplo? Pre tri... Ne, pre četiri dana.
– Hodi.
*
– Hej, Jare! Hej! Čekaj!
– Melfi?
– Naravno da sam ja! – bačvar se zanese, pridrža se za zid. – Ja sam ovde,
hehe!
– Šta ti je?
– A šta mi je? He-he! Ništa! Popili smo malo! Pili smo u propast Nilfgarda!
Uh, Jare, drago mi je što te vidim, jer sam mislio da si mi se izgubio negde... Moj
druže...
Jare ustuknu kao da ga je neko udario. Iz pravca bačvara nije zaudaralo samo
na loše pivo i još lošiju rakiještinu, već i na luk, beli luk i vrag će ga znati na šta
još. Ali strašno.
– A gde je – upita zajedljivo – tvoja veleuvažena kompanija?
– To o Štuki? – Melfi se iskrevelji. – Da ti kažem: nek se nosi u tri lepe! Znaš,
Jare, mislim da on nije bio dobar čovek.
– Bravo. Brzo si ga dešifrovao.
– Nego! – Melfi se uzoholi, ne primetivši ismevanje. – Pazio je, ali neće mene
žedna preko vode prevesti! Znam ja šta je on zamislio! Zašto je potegao u
Vizimu! Sigurno misliš, Jare, da su on i one njegove protuve išli u vojsku kao i
mi? Ha, grdno se varaš! Znaš li ti šta je on umislio? Ne bi verovao!
– Bih.
– Njemu su – Melfi dovrši trijumfalno – bili potrebni konji i uniforme, hteo
je ovde negde da ih zdipi. Jer je umislio da ide u vojničkoj uniformi u
razbojništvo!
– Neka ga đavo nosi.
– Što pre! – bačvar se blago zatetura, stade uza zid i raskopča pantalone. –
Žao mi je samo što su Grabulja i Milton, glupe seljačke tintare, dali da ih smuti,
pošli su za Štukom, tako da će i njih đavo da odnese. Ma, neka se teraju u
majčinu, šupljoglavci jedni! A kako je kod tebe, Jare?
– U pogledu?
– Jesu te rasporedili negde komesari? – Melfi pusti mlaz na okrečen zid. –
Pitam, jer ja sam već regrutovan. Treba da idem kroz Mariborsku kapiju na južni
kraj grada. A kuda ti moraš?
– Isto na južni.
– Ha – bačvar poskoči nekoliko puta, otrese, zakopča pantalone. – Znači,
možda ćemo zajedno ratovati?
– Sumnjam – Jare ga pogleda superiorno. – Mene su raspodelili u skladu sa
mojim kvalifikacijama! U ŽJP.
– Naravno – Melfi štucnu i podrignu na njega svojom užasnom mešavinom.
– Ti si učenjak! Takve mudrijaše sigurno uzimaju za neke važne stvari, ne za bilo
kakve. Deder, šta da se radi? U međuvremenu, malo ćemo još zajedno tumarati.
Zajednički nam je ionako put na južni kraj grada.
– Tako ispada.
– Onda haj’mo.
– Haj’mo.
*
– A zašto – ponovi Roko Hildebrant – i zbog čega moramo da vam plaćamo
danak? Mi smo sve što je trebalo već platili.
– Eh, gledajte ga, hobit mudrijaš – Štuka, zavaljen u sedlu ukradenog konja,
iskezi se ka kamaradima. – Već je platio! I mašta da je to sve! Isti-istijat kao ona
ćurka što mašta o nedelji, a u subotu joj odsekoše glavu!
Okultih, Klaprot, Milton i Grabulja saglasno se zacerekaše. Šala je svakako
bila prvoklasna. A zabava je imala izgleda da bude još prvoklasnija.
Roko primeti nametljive, lepljive poglede bandita, osvrnu se. Na pragu kolibe
stajala je Inkarvilija Hildebrant, njegova žena, kao i Aloe i Jasmin, obe njegove
kćerke.
Štuka i njegovi kompanjoni gledali su u hobitkinje, pohotno se osmehujući.
Da, nesumnjivo, zabava je imala izglede da bude izvrsna.
Živoj ogradi sa druge strane puta približi se Hildebrantova sestričina,
Impacijencija Vanderbek, odmila zvana Impi. Bila je to odista lepa devojka.
Osmesi bandita postali su još pohotniji i nasrtljiviji.
– De, kepecu – požuri ga Štuka. – Daj novac kraljevskoj vojsci, daj hranu, daj
konje, izvedi krave iz obora. Nećemo stajati ovde do zalaska sunca. Moramo
danas da obiđemo još nekoliko sela.
– Zašto moramo da platimo i damo? – glas Roka Hildebranta je blago drhtao,
ali u njemu su neprestano odzvanjali odlučnost i tvrdoglavost. – Kažete da je to
za vojsku, da je za našu odbranu. A pitam ja vas, šta će nas od gladi odbraniti?
Mi smo već platili i zimište, i dodatak, i glavarinu, i zemljarinu, i stočninu, i
žitninu, i đavo zna šta još! Malo li je što četvoricu iz ovog sela, uključujući i mog
vlastitog sina, zaprege vode u vojne tabore! I nije niko drugi do moj šurak, Milo
Vanderbek, zvani Rasti, poljski hirurg, važna persona u armiji. Znači da smo mi
sa kamatom ispunili svoj lanski kontingent... Pa zašto onda sad da platimo? Za
šta i za koga? Zbog čega?
Štuka je otegnuto gledao u hobitovu ženu, Inkarviliju Hildebrant iz kuće
Bibervelt. U njegove bucmaste kćerke Aloe i Jasmin. U poput lutkice prekrasnu
Impi Vanderbek, obučenu u zelenu haljinicu. U Sama Hofmejera i njegovog
dedu, starčića Holofernesa. U baku Petuniju, koja je motikom besomučno
kopala leju. U ostale hobite iz naselja, uglavnom žene i tinejdžere koji su
bojažljivo pogledali iz kuća i iza plotova.
– Pitaš zašto? – zasikta, nagnuvši se u sedlu i bacivši pogled u preneražene
hobitove oči. – Reći ću ti zašto. Zato što si šugav, tuđ hobit i probisvet, onaj ko
tebe, nečoveka ogavnog, odere, taj će bogove obradovati. Ko tebe, nečoveka,
dopeče, taj čini valjano i pateriotsko delo. A i zato što me vuče želja da ovo tvoje
neljudsko gnezdo pustim s dimom. Zato što imam merak da iskaram te tvoje
patuljčice. I zato što je nas pet kršnih delija, a vas šaka dežmekastih bednika.
Znaš li sad zašto?
– Sada već znam – reče polako Roko Hildebrant. – Nosite se odavde, Veliki
Ljudi. Nosite se, nitkovi. Ništa vam nećemo dati.
Štuka se ispravi i segnu po sablju koja je visila kraj sedla.
– Tuci! – dreknu. – Pobijte ih!
Toliko brzim pokretom da ga ni pogled nije mogao uhvatiti, Roko Hildebrant
se sagnu do kolica, izvuče samostrel sakriven pod rogozom, poturi kundak uz
obraz i opali Štuki strelu pravo u usta razjapljena u vrisku. Inkarvilija Hildebrant
mahnu rukom ulevo, kroz vazduh se zakovitla srp, precizno i žestoko pogodivši
u Miltonovo grlo. Sin kmeta stade brizgati krvlju i prevrnu se naglavačke preko
konjske zadnjice, komično mašući nogama. Urlajući, Grabulja se strovali pod
konjska kopita, a iz njegovog stomaka štrčale su baštenske makaze deke
Holofernesa, zabijene sve do drvenog rukohvata. Ljudeskara Klaprot potegnu
močugu na starca, ali skvičeći neljudski skliznu sa sedla, pogođen pravo u oko
probadačem za rasađivanje koji je bacila Impi Vanderbek. Okultih okrenu konja
kako bi pobegao, ali baka Petunija doskoči do njega i zabode mu zupce motike u
butinu. Okultih zariča, pade, noga mu se uveza u stremen, a uplašen konj ga
stade vući preko plota, preko oštrih pritki. Razbojnik je ričao i urlao, a za njim,
poput dveju vučica, jurnuše baka Petunija sa motikom i Impi sa zakrivljenim
nožem za kalemljenje drveća. Deda Holofernes glasno išmrknu nos.
Ceo sukob – od urlika Štuke do šmrkanja dede Holofernesa – manje-više je
trajao koliko i izgovaranje rečenice: “Hobiti su nesumnjivo brzi i precizno bacaju
projektile svakojake vrste.”
Roko je seo na stepenice kolibe. Pored je čučnula njegova žena, Inkarvilija
Hildebrant iz kuće Bibervelt. Njihove kćeri, Aloe i Jasmin, krenuše da pomognu
Samu Hofmejeru da ubije ranjene i odere ubijene.
Impi se vratila, u zelenoj haljinici sa rukavima okrvavljenim do lakata. I baka
Petunija se vraćala, išla je sporo, brekćući, podupirući se ukrvavljenom motikom
i držeći se za krsta. Ah, stari naša baka, stari, pomisli Hildebrant.
– Gde da zakopamo razbojnike, gos’n Roko? – upita Sam Hofmejer.
Roko Hildebrant obujmi rukom ženina leđa i pogleda u nebo.
– U brezovom gaju – kaza. – Pokraj onih prethodnih.
Senzacionalan doživljaj gospodina Malkoma Gatrija iz Bremora snažno je odjeknuo
na stranicama mnogih novina, čak mu je i londonski Daily Mail posvetio nekoliko redova
u rubrici Bizarre. Ali budući da ipak mali broj naših čitalaca čita novine koje se izdaju
južno od Tveda, a ako i čitaju, onda su to ozbiljnije novine nego što je Daily Mail,
podsetićemo kako je to bilo. Desetog marta tekuće godine, gospodin Malkom Gatri pošao
je sa udicom na Loh Glaskarnoh. Tamo je gospodin Gatri naleteo na mladu devojku sa
ružnim ožiljkom na licu (sic!), koja se pomaljala iz magle i ništavila (sic!) i jahala na
vranoj kobili u društvu belog jednoroga (sic!). Devojka se obratila zapanjenom gospodinu
Gatriju na jeziku koji je gospodin Gatri bio ljubazan da oceni kao, citiramo: “možda
francuski ili neki drugi dijalekat sa kontinenta”. Budući da gospodin Gatri ne vlada
francuskim niti bilo kojim drugim dijalektom sa kontinenta, do konverzacije nije došlo.
Devojka i životinja koja joj je pravila društvo su iščezli, ponovo citiramo gospodina
Gatrija, “kao san kakav zlatan”.
Naš komentar: san gospodina Gatrija bio je nesumnjivo jednako zlatne boje kao i
viski single malt, koji je gospodin Gatri, kako smo saznali, navikao da pije često i u
količinama koje objašnjavaju priviđanja belih jednoroga, belih miševa i stvorova iz jezera.
A pitanje koje želimo da postavimo glasi: šta je gospodin Gatri nameravao da radi sa
udicom na Loh Glaskarnohu četiri dana pred kraj lovostaja?
Inverness Weekly, 18. mart 1906. godine
Sedmo poglavlje
*
Nimue, smejući se radosno, povuče muškarca za rukav, oboje otrčaše na
jezero, probijajući se kroz niske brezice i jove, kroz čapure i obaljena stabla.
Istrčavši na peskovitu plažu, Nimue zbaci sandalice, podiže haljinicu i zapljuska
bosim stopalima u priobalnoj vodi. Muškarac je takođe izuo čizme, ali nije se
žurio da uđe u vodu. Skinuo je kaput i raširio ga na pesku.
Nimue je dotrčala, bacila ruke oko njegovog vrata i stala na prste, ali kako bi
je poljubio, muškarac je ionako morao mnogo da se sagne. Nimue nisu bez
razloga zvali Laktić – ali sada, kada je imala već osamnaest godina i bila
polaznica magijskih veština, isključivo najbliži prijatelji su imali privilegiju da je
nazivaju tako. I neki muškarci.
Muškarac, ne odvajajući usta od Nimueinih usta, gurnu šaku u njen dekolte.
Posle je već išlo kao podmazano. Oboje su se našli na kaputu prostrtom na
pesku, Nimueina haljinica se podigla više struka, njene butine su snažno
obujmile muškarčeva bedra, a dlanovi se pripili na njegova leđa. Kad ju je uzeo,
kao i obično previše nestrpljivo, stisnula je zube, ali brzo ga je sustigla u
uzbuđenju, izjednačila se, uhvatila korak. Imala je veštinu.
Muškarac je ispuštao smešne zvukove. Iznad njegovih ramena, Nimue je
posmatrala kumuluse fantastičnih oblika koji su sporo plovili po nebu.
Nešto je zazvonilo, onako kao što zvoni zvono potonulo na dno okeana. U
Nimueinim ušima je iznenada zašumelo. Magija, pomisli ona, okrećući glavu i
oslobađajući se ispod obraza i ramena muškarca koji je ležao na njoj.
Pokraj obale jezera – gotovo viseći nad njegovom površinom – stajao je beli
jednorog. Pored njega crn konj. A u sedlu crnog konja sedela je...
Ali ja znam tu legendu, prolete kroz Nimueinu glavu. Znam tu bajku! Bila
sam dete, malo dete, kada sam slušala tu priču, pričao ju je deda Cvrkut, putujući
pripovedač... Veštica Ciri... Sa ožiljkom na obrazu... Crna kobila Kelpi...
Jednorozi... Zemlja vilenjaka...
Pokreti muškarca, koji uopšte nije primetio avet, postali su žustriji, a zvukovi
koje je ispuštao smešniji.
– Uuups – reče devojka na vranoj kobili. – Opet greška! Ne to mesto, ne to
vreme. Pritom, kako vidim, u sasvim pogrešan čas. Izvinjavam se.
Slika se zamaza i puče, puče onako kako puca oslikano staklo, naglo se
razlete, raspade u višebojno treperenje iskrica, blesaka i zlatastih o dsjaja. A
potom je sve iščezlo.
– Ne! – viknu Nimue. – Ne! Nemoj da nestaneš! Neću!
Ispravila je kolena i htela da se izvuče ispod muškarca, ali nije mogla – bio je
snažniji i teži od nje. Muškarac jauknu i zastenja.
– Ooooh, Nimue... Ooooh!
Nimue vrisnu i zari mu zube u ramena.
Ležali su na kožuhu, uzdrhtali i vreli. Nimue je gledala obalu jezera, kape
pene koju su razbijali talasi. Trsku koju je savijao vetar. Bezbojnu, beznadežnu
pustinju, pustinju koju je ostavila iščezla legenda.
Po polazničinom nosu je tekla suza.
– Nimue... Nešto se desilo?
– Naravno, desilo se – pribila se uz, njega, ali je neprestano gledala u jezero. –
Ne govori ništa. Zagrli me i ništa ne govori.
Muškarac se osmehnu sa visine.
– Znam šta se desilo – reče hvalisavo. – Zemlja se pomerila?
Nimue se tužno osmehnu.
– Ne samo to – odgovori nakon časka ćutanja. – Ne samo to.
Sledeće mesto je bilo vrlo toplo, tamo je vladala žega, pa su se Ciri, Kelpi i
jednorog sušili i isparavali poput tri čajnika. Našli su se na vresištu sprženom od
sunca na rubu šume. Odmah se moglo videti da je to bila velika šuma,
jednostavno prašuma, gust, divlji i nepristupačan guštak. U Cirinom srcu stade
udarati nada – to bi mogla biti šuma Brokilon, a samim tim konačno poznato i
pravo mesto.
Krenuše polako rubom prašume. Ciri je tražila nešto što bi moglo da posluži
kao smernica. Jednorog je pobrektavao, visoko uzdizao glavu i rog, gledao
unaokolo. Bio je uznemiren.
– Misliš li, Konjiću – upita ona – da nas možda jure?
Brektanje, razumljivo i jednoznačno čak i bez telepatije.
– Još uvek nismo uspeli da pobegnemo dovoljno daleko?
Ono što joj je kao odgovor preneo mišlju nije razumela. Nije postojalo
daleko i blizu? Spirala? Kakva spirala?
Nije razumela na šta je mislio. Ali nemir se preneo i na nju.
Užareno vresište nije bilo pravo mesto i pravo vreme.
Prokljuvili su to predveče, kada je žega popustila, a na nebu iznad šume izašla
dva meseca umesto jednog. Jedan veliki, a drugi mali.
Naredno mesto je bila obala mora, strma litica sa koje su se videli grivnaši
kako se razbijaju o stene čudnovatih oblika. Mirisao je morski vetar, kreštale su
polarne čigre, crnoglavi galebovi i burnjaci, koji su kao bela i živahna naslaga
prekrivali izbočine litice.
More je sezalo sve do horizonta nabujalog tamnim oblacima.
Dole, na šljunkovitoj plaži, Ciri je iznenada spazila skelet gigantske ribe
sablasno velike glave, delimično ukopan u šljunku. Zubine, kojima su bile
načičkane pobelele čeljusti, imale su najmanje po tri pedlja dužine, a u čeljust bi
se, kako se činilo, moglo ući na konju i spokojno prodefilovati pod portalima
rebara, ne udarajući glavom o kičmeni stub.
Ciri nije bila sigurna da li su u njenom svetu i u njenom vremenu postojale
takve ribe.
Krenuli su ivicom litice, a galebovi i albatrosi nimalo se nisu plašili, nerado su
se sklanjali sa puta i pokušavali da kljucaju i štipaju gležnjeve Kelpi i
Ihvarakvasa. Ciri je odmah shvatila da te ptice nikada nisu videle ni čoveka ni
konja. A ni jednoroga.
Ihvarakvas je frktao, tresao glavom i rogom, bio je očito uznemiren.
Ispostavilo se da je to bilo s pravom.
Nešto je zatreštalo, u potpunosti kao poderano platno. Cigre su poletele
krešteći i mlateći krilima, na časak sve pokrivajući belim oblakom. Vazduh iznad
litice je iznenada zadrhtao, zamutio se kao staklo poliveno vodom. I puče kao
staklo. A iz pucanja se izli tama, a iz tame se razasuše jahači. Oko ramena su im
se vijorili plaštevi, čija je cinobersko-grimizno-krmezna boja podsećala na sjaj
požara na nebu osvetljenom bleskom zalazećeg sunca.
Dearg Ruadri. Crveni Jahači.
Pre nego što je progrmeo krik ptica i alarmirajuće rzanje jednoroga, Ciri je
već okretala kobilu i terala je u galop. Ali vazduh je pucao i sa druge strmine, iz
pucanja, lepršajući plaštevima kao krilima, izletali su novi jahači. Polukrug hajke
se zatvorio, tiskajući ih ka provaliji. Ciri zaurla, izvlačeći Lastavicu iz kanija.
Jednorog ju je dozvao oštrim signalom, koji joj se zabio u mozak kao čioda.
Ovog puta je smesta razumela. Pokazivao joj je put. Rupu u prstenu. A on je
stao na zadnje noge, prodorno zarzao i jurnuo na vilenjake sa strašno nagnutim
rogom.
– Konjiću!
Spasavaj se, Zvezdooka! Ne dozvoli da te uhvate!
Pribila se uz grivu.
Dva vilenjaka joj pregradiše put. Imali su arkane, sa omčama na dugim
držaljama. Pokušavali su da ih nabace na Kelpin vrat. Kobila vešto izmače glavu,
ni na sekund ne usporavajući galop. Ciri preseče drugu omču jednim zamahom
mača i krikom požuri Kelpi u brži trk. Kobila je jurila kao oluja.
Ali drugi su im već bili za petama, čula je njihove povike, topot kopita, fijuk
plašteva. Šta je s Konjićem, pomisli, šta su uradili sa njim?
Nije bilo vremena za meditaciju. Jednorog je bio u pravu, nije mogla da
dozvoli da je opet uhvate. Morala je da zbriše u prostranstvo, da se sakrije,
izgubi u lavirintu mesta i vremena. Koncentrisala se, preneraženo osetivši da u
glavi ima samo pustoš i čudnu, odzvanjajuću, brzo rastuću galamu.
Bacaju na mene čini, pomisli. Žele da me omame magijom. Čini imaju domet.
Neću im dozvoliti da mi se približe.
– Juri, Kelpi!
Vrana kobila isturi vrat i pohita kao vetar. Ciri je legla na njen vrat kako bi do
minimuma smanjila otpor vazduha.
Krici iza njenih leđa, do maločas još glasni i opasno bliski, utišaše se,
zaglušeni kreštanjem uplašenih ptica. Zatim su postali potpuno tihi. Daleki.
Kelpi je jurila kao oluja. U ušima je čak zavijao morski vetar.
U dalekim povicima potere zazvonile su note gneva. Shvatili su da neće
uspeti. Da nikako neće stići tu vranu kobilu koja trči bez trunke umora, lagano,
meko i elastično poput geparda.
Ciri se nije osvrtala. Ali znala je da su je dugo jurili. Do trenutka dok njihovi
vlastiti konji nisu počeli da hropću i krkljaju, spotiču se i skoro do zemlje
spuštaju iskežene njuške pune pene. Tek tada su odustali, šaljući za njom samo
prokletstva i nemoćne pretnje.
Kelpi je jurila kao vihor.
Mesto na koje je pobegla bilo je suvo i vetrovito. Oštar, hučeći vetar brzo je
sušio suze na njenim obrazima.
Bila je sama. Ponovo sama. Sama-samcita.
Lutalica, večito potucalo, mornar izgubljen u beskrajnim morima usred
arhipelaga mesta i vremena.
Mornar koji je izgubio nadu.
Vihor je fijukao i hučao, kotrljao je po ispucaloj zemlji kugle usahlih
travuljina.
Vihor je sušio suze.
Bilo je mesto na kojem je Ciri videla usplamtele hrpe. Čvrsto svezane lancima
za stub, žene su divlje i zastrašujuće urlale za milost, a masa okupljena oko njih
je ričala, smejala se i plesala. Bilo je mesto na kojem je goreo veliki grad, hučeći
vatrom i vrcajući plamenom iz porušenih krovova, a crni dim je zaklanjao celo
nebo. Bilo je mesto na kojem su se ogromni dvonogi daždevnjaci borili,
uhvaćeni u koštac, a iskričava krv lila je ispod očnjaka i kandži.
Bilo je mesto na kojem su stotine istovetnih belih vetrenjača mlatile nebo
gracioznim krilima. Bilo je mesto na kojem su stotine zmija siktale i uvijale se na
kamenju, škrgućući zubima i šuškajući ljuspama.
Bilo je mesto na kojem je postojala samo tama, a u tami glasovi, šapati i
bojazan.
Bilo je još drugih mesta. Ali nijedno nije bilo ono pravo.
Nije bilo toliko loše sa rukom. Naravno, nadula se, bolela je, nego kako, ali
nijedna kost sigurno nije bila polomljena.
Kada se približilo veče, na nebo je zapravo izašao jedan mesec. Ali Ciri
nekako nije htela da prihvati taj svet za svoj.
Niti da ostaje u njemu duže nego što je potrebno.
Sledeće mesto je bilo jedno od gnusnijih koje je Ciri posetila, sigurno je bilo
plasirano među prvih deset i to u čelu desetorke.
Bila je to luka, lučki kanal, videla je lađe i galije pokraj keja i stubova, videla je
šumu jarbola, videla je jedra kako kruto vise u nepokretnom vazduhu. Naokolo
je puzao i uzdizao se dim, klupka smrdljivog dima.
Dim se takođe uzdizao iza iskrivljenih čatrlja kraj kanala. Odatle se čuo
glasan, prodoran plač deteta.
Kelpi zafrkta, snažno trzajući glavom, ustuknu, topoćući kopitima o kaldrmu.
Ciri pogleda dole i ugleda mrtve pacove. Svuda su ležali. Mrtvi glodari izuvijani u
mukama, sa bledim ružičastim šapicama.
Ovde nešto nije u redu, pomisli, osetivši kako je obuzima strah. Ovde nešto
nije u redu. Moram pobeći odavde. Moram što pre pobeći!
Ispod obešenih mreža i uzica nepomično je sedeo muškarac u razdrljenoj
košulji, glave iskrivljene ka ramenu. Nekoliko koraka dalje ležao je drugi. Nije
izgledalo kao da spavaju. Nisu ni trepnuli kada su Kelpine potkovice zaklepetale
o kamenje odmah pored njih. Ciri pognu glavu, prolazeći ispod dronjaka koji su
visili na konopcima i ispuštali jedak vonj prljavštine.
Na vratima jedne od čatrlja video se krst naslikan krečom ili belom farbom.
Iza krova je ka nebu kuljao crni dim. Dete je neprestano plakalo, neko je vrištao
u daljini, neko bliži je kašljao i brektao. Pas je zavijao.
Ciri oseti svrab na dlanu. Pogleda.
Ruka joj je bila prošarana crnim zapetama buva, kao da ih je umočila u kim.
Vrisnula je iz sveg glasa. Tresući se sva od preneraženosti i odvratnosti, poče
se otresati i braniti, žustro mašući rukama. Uplašena Kelpi jurnu u galop, a Ciri
umalo ne pade. Stiskajući butinama kobiline bokove, obema rukama je
pročešljavala kosu i češala se, otresala jaknu i košulju. Kelpi u galopu ulete u
uličicu ispunjenu dimom. Ciri kriknu od groze.
Išla je kroz pakao, kroz inferno, kroz najkošmarniji od svih košmara. Između
kuća označenih belim krstovima. Između mnoštva rita koje su tinjale. Između
mrtvaka koji su ležali pojedinačno i onih koji su ležali na gomili, jedan na
drugom. I između živih, odrpanih, polunagih aveti sa obrazima upalim od bola;
puzali su kroz đubre i urlali na jeziku koji nije razumela, ispružali ka njoj
omršavele ruke prekrivene ogavnim, krvavim krastama...
Moram da bežim! Moram da bežim odavde!
Čak i u crnom nepostojanju, u ništavilu arhipelaga mesta, Ciri je još dugo u
nozdrvama osećala taj dim i smrad.
Naredno mesto je takođe bila luka. Isto je tu bio kej, bio je kanal ojačan
trupcima, na kanalu koge, barkase, škune, lađe, a iznad njih šuma jarbola. Ali
ovde, na ovom mestu, iznad jarbola, veselo su kreštuckali galebovi, a smrdelo je
uobičajeno i poznato: na vlažno drvo, smolu, morsku vodu i ribu u sve tri
osnovne varijante: svežoj, bajatoj i prženoj.
Na palubi obližnje koge, dva muškarca su se svađala, nadvikujući se
povišenim glasovima. Razumela je šta govore. Radilo se o ceni haringe.
Nedaleko odatle nalazila se taverna, kroz otvorena vrata izbijao je vonj
ustajalosti i piva, čuli su se glasovi, zveket i smeh. Neko je naricao gnusnu
pesmicu, stalno jednu istu strofu.
Znala je gde se nalazi. Još pre nego što je na krmi pročitala naziv jednog od
galeasa: Eval Muire. I matične luke: Bakala. Znala je gde se nalazi.
U Nilfgardu.
Pobegla je pre no što je neko obratio pažnju na nju.
Međutim, pre nego je uspela da zagnjuri u ništavilo, buva, poslednja od onih
koje su je spopale na prethodnom mestu, koja je preživela put u vremenu i
prostoru šćučurena u naboru jakne, skočila je dugim buvljim skokom na lučki
kej.
Još te iste večeri, buva se odomila u olinjalom krznu pacova, starog mužjaka,
veterana mnogih pacovskih bitaka, o čemu je svedočilo uvo odgrizeno uz samu
glavu. Još te iste večeri su se buva i pacov ukrcali na brod. A već narednog jutra
krenuli na plovidbu. Na starom, zanemarenom i vrlo prljavom hulku.
Hulk je nosio naziv “Katriona”. Taj naziv je trebalo da uđe u istoriju. Ali tada
to niko nije znao.
– Divizija “Ard Feain” – izjavi Julija Abatemarko. – Naravno, ako niste nešto
pobrkali. Jesu li sigurno na gonfalonu{80} imali veliko srebrno sunce?
– Jesu, pukovniče – odlučno potvrdi komandir izvidnice... – Bez sumnje su
imali!
– ,Ard Feain” – progunđa Slatka Vetrogonica. – Hm... Zanimljivo. To bi
značilo da u te tri marševske kolone, koje ste navodno videli, na nas ide ne samo
čitava Konjička već i deo Treće. Ha, ne! Neverovatno! Ja to moram videti
sopstvenim očima. Rotmajsteru, za vreme mog odsustva, komandovaćete
banderijom. Naredujem da pošaljete vezistu pukovniku Pangratu...
– Ali, pukovniče, da li je razumno da lično...
– Izvrši naredbu!
– Razumem!
– To je rizik, pukovniče! – nadvika galop komandir izvidnice. – Možemo
naići na neku vilenjačku patrolu...
– Ne pričaj! Vodi!
Odred oštrim galopom pojuri niz vododerinu, prolete kao vihor dolinom
potoka i upade u šumu. Tu su morali da uspore. Jahanje je otežavao gustiš, a
osim toga, postojala je pretnja da iznenada nabasaju na izvidničku patrolu ili
predstražu, koje su Nilfgardijci van svake sumnje poslali. Istini za volju,
izvidnica kondotjera je neprijatelju prilazila sa boka, ne sa čela, ali su i bokovi
sigurno bili obezbeđeni. Operacija je bila đavolski rizična. Ali Slatka Vetrogonica
je volela takve operacije. A u čitavoj Slobodnoj Družini nije bilo vojnika koji ne
bi pošao za njom. Makar i u pakao.
– To je ovde – kaza komandir izvidnice. – Ta kula.
Julija Abatemarko zavrte glavom. Kula je bila kriva, ruinirana, naježena
polomljenim grudobranima, šupljikava od rupa na kojima je kao na fruli svirao
zapadni vetar. Nije se znalo ko je i zbog čega izgradio tu kulu u toj pustoši. Ali
se znalo da ju je izgradio davno.
– Neće se srušiti?
– Neće sigurno, pukovniče.
U Slobodnoj družini, među kondotjerima, nije se koristilo “gospodine”. Ni
“gospođo”. Samo čin.
Julija se brzo uspela na vrh kule, gotovo je otrčala tamo. Komandir izvidnice
joj se priključio tek nakon minuta, a soptao je kao bik dok zaklanja kravu. Slatka
Vetrogonica, naslonjena na krivom parapetu, posmatrala je dolinu pomoću
dvogleda, izbacivši jezik između usana i isturivši gracioznu zadnjicu. Komandir
izvidnice od tog prizora oseti trnce uzbuđenja. Brzo se iskontrolisao.
– “Ard Feain”, nema sumnje – obliza usne Julija Abatemarko. – Vidim i
Derlanjce Elana Trahea, tamo su takođe vilenjaci iz brigade “Vrihed”, naši stari
prijatelji iz Maribora i Majene... Aha! Tamo su i Mrtvačke glave, slavna brigada
“Nausikaja”... Vidim i plamenove na zastavicama oklopne divizije “Dejtven”... I
beli barjak sa crnim alerionom{81}, simbol divizije “Alba”...
– Prepoznajete ih – promumla komandir izvidnice – kao prave prijatelje...
Toliko se razumete?
– Završila sam vojnu akademiju – sreza mu Slatka vetrogonica. – Ja sam
kvalifikovani oficir. Dobro, šta sam htela da vidim, videla sam. Vratimo se
banderiji.
Ko poznaje taj predeo, taj lako može zamisliti celu stvar, a onima što su tamo manje
bivali, otkriću da je levo krilo te kraljevske vojske zauzimalo prostor gde se danas nalazi
naselje Brena. U vreme bitke tamo nije bilo nikakve varoši, jer su je godinu dana ranije
vilenjačke Veverice zapalile i ona je izgorela do temelja. Tako je, upravo na levom krilu,
stajao redanjski kraljevski korpus, kojim je komandovao grof De Rojter. A u tom korpusu je
bilo osam hiljada ljudi u pešadiji i konjičkoj prethodnici.
Centar kraljevske grupacije je stajao na brdu, koje je docnije nazvano Vešalničko. Tamo,
na brdu, stajali su sa vodom kralj Foltest i konetabl Jan Natalis, imajući sa visine pogled na
čitavo bojno polje. Tu su bile grupisane glavne snage naše vojske – dvanaest hiljada hrabrih
temerskih i redanjskih pešadinaca postrojenih u četiri velika četvorougaonika, zaklonjenih
desetinama konjičkih horugvi{82}, koje su stajale čak do severnog ruba jezera koje je lokalno
stanovništvo nazvalo Zlatnim. Centralna grupacija pak imala je u drugoj liniji rezervnu četu
– tri hiljade vizimskih i mariborskih pešadinaca nad kojima je komandovao vojvoda
Bronibor.
A od južnog ruba Zlatnog jezera sve do niza ribnjaka i okuke rečice Kutlače, na rubežu
širokom jednu milju, stajalo je desno krilo naše armije: sastavljeno od mahakamskih
patuljaka Dobrovoljačke čete, osam horugvi lake konjice i banderije znamenite Slobodne
družine kondotjera. Komandu nad desnim krilom imali su kondotjer Adam Pangrat i
patuljak Barkli Els.
Preko puta, milju ili dve, na golom polju iza šume, nilfgardsku vojsku postrojavao je
feldmaršal Meno Kuhorn. Onamo je stajao narod čeličan kao crn zid, puk uz puk, četa uz
četu, eskadrila uz eskadrilu, dokle god je oko sezalo, kraja nije bilo. A kroz šumu barjaka i
kopalja dalo se primetiti da stroj ne samo da je širok nego je i dubok. Jer je i te vojske bilo
četrdeset i šest hiljada, što je malo ko u to vreme znao, i bolje, jer je mnogima srce zadrhtalo
kada su videli tu nilfgardsku silu.
Čak su i u najodvažnijih srca ispod oklopa stala jače tući, jer je očevidno postalo da će tu
za koji časak početi težak i krvav boj i da mnogi od onih koji tu u stavu stoje zalazak sunca
neće videti.
Jare, zaustavivši naočare koje su mu klizile sa nosa, još jednom pročita ceo
fragment teksta, uzdahnu, protrlja ćelu, pa potom uze sunđer, istisnu ga malo i
obrisa poslednju rečenicu.
Vetar je šumeo u lišću lipe, pčele su zujale. Deca, kao i sva deca, trudila su se
da nadglasaju jedno drugo.
O starčevo stopalo očeša se lopta otkotrljana preko travnjaka. Pre nego što je
uspeo da se sagne, sav trapav i nespretan, neko od njegovih unučadi prozuja
pored kao mali vučić, zgrabivši loptu u punom trku. Zakačen sto poče da se
klacka, Jare desnom rukom spase mastilo da se ne prevrne, a patrljkom leve
pridrža listove papira.
Pčele su zujale, teške od žutih kuglica bagremovog polena.
Jare nastavi pisanje.
Jutro je bilo oblačno, ali sunce se probijalo kroz oblake i svojom visinom otvoreno podsećalo
na sate koji prolaze. Podigao se vetar, zafijukale su i zalepršale zastavice poput mnogo jata
ptica kada poleću sa zemlje. A Nilfgard, kako je stao, tako je ostao, pa su svi počeli da se
čude zašto maršal Meno Kuhorn svojima ne izdaje naredbu da krenu...
Milo Vanderbek, hobit, poljski hirurg, poznat kao Rasti, orno ušmrknu
mirisnu mešavinu joda, amonijaka, alkohola, etera i magijskih eliksira koji su
visili ispod plahte šatora. Hteo je da se nasiti tog mirisa sada, dok je još bio
zdrav, čist, devičanski netaknut i klinički sterilan. Znao je da neće dugo ostati
takav.
Bacio je pogled na operacioni sto, takođe devičanski beo, i na instrumente, na
desetine oruđa koja bude poštovanje i poverenje hladnom i opasnom
uzvišenošću studenog gvožđa, neukaljanom čistoćom metalnog sjaja,
rasporedom i estetikom položaja.
Kraj instrumenata se vrzmalo njegovo osoblje – tri žene. Tja, ispravi se u sebi
Rasti. Jedna žena i dve devojke. Tja. Jedna stara, mada lepa i mladolika ženica. I
dvoje dece.
Čarobnica i vidarka po imenu Marti Sodergren. I volonterke. Šani,
studentkinja iz Oksenfurta. Iola, sveštenica iz hrama Melitele u Elanderu.
Marti Sodergren poznajem, pomisli Rasti, radio sam već više puta sa tom
lepojkom. Malo je nimfomanka, ima i sklonosti ka histeriji, ali to nije ništa, sve
dok deluje njena magija. Anesteziološke, dezinfekcione čini i one što zaustavljaju
krvarenje.
Iola. Sveštenica, ili možda pre polaznica. Devojka lepote grube i proste poput
lanenog platna i dugih, snažnih seljačkih ruku. Hram je sprečio da te dlanove
unakaze grozni ožiljci teškog i prljavog dirinčenja na njivi. Ali nije uspela da
maskira njihovo poreklo.
Ne, pomisli Rasti, u suštini se ne bojim. Te ruke seljanke su sigurne ruke,
ruke dostojne poverenja. Svrh toga, devojke iz hrama retko varaju, u trenucima
očaja ne pucaju, već traže oslonac u njihovoj religiji, u njihovoj mističnoj veri.
Zanimljivo je što to pomaže.
Pogledao je riđokosu Šani kako vešto udeva hirurški konac u rupice na
zakrivljenim iglama.
Šani. Dete smrdljivih gradskih sokaka koje je dospelo na Oksenfurtski
univerzitet zahvaljujući sopstvenoj želji za znanjem i zahvaljujući nezamislivim
odricanjima roditelja koji su plaćali školarinu. Školarka. Kicošica. Šta ume? Da
provlači igle? Stavlja čvrste zavoje? Da drži kuke? Ha, pitanje glasi: kada će riđa
studentkinjica pasti u nesvest, pustiti kuke i zabiti nos u otvoren stomak
pacijenta?
Ljudi su takvi, malo otporni, pomisli. Tražio sam da mi daju vilenjakinju. Ili
nekoga od moje rase. Ali ne. Nemaju poverenja.
Uzgred, ni u mene nemaju.
Ja sam hobit. Neljud.
Stranac.
– Šani!
– Recite, gos’n Vanderbek?
– Rasti. Odnosno, za tebe “gos’n Rasti”. Šta je to, Šani? I za šta služi?
– Ispitujete me, gos’n Rasti?
– Odgovori, devojko!
– To je raspator! Za skidanje pokosnice prilikom amputacije! Kako pokosnica
ne bi ispucala pod zupcima testere, kako bismo imali čisto i glatko testerisanje!
Jeste li zadovoljni? Položila sam?
– Tiše, devojko, tiše.
Pročešlja prstima kosu.
Interesantno, pomisli. Ima nas ovde četvoro lekara. I svako je riđ! Sudbina ili
šta?
– Pođite – siknu – ispred šatora, devojke.
Poslušaše, iako su sve tri frknule nosom. Svaka na svoj način.
Ispred šatora je sedela gomila sanitaraca, radujući se poslednjim minutima
slatkog nerada. Rasti baci na njih surov pogled i onjuši da se već nisu našljokali.
Kovač, velika momčina, motao se oko svog stola, koji je podsećao na klupu
za mučenje, sređivao oruđe za izvlačenje ranjenika iz oklopa, verižnjača i
ulubljenih šlemova.
– Tamo će – Rasti poče bez uvoda, pokazujući na polje – za trenutak početi
pokolj. Aza trenutak plus trenutak pojaviće se prvi ranjenici. Svi znaju šta treba
da rade, svako zna svoje obaveze i svoje mesto. Ako se svako bude pridržavao
onoga čega treba da se pridržava, ništa ne može loše da krene. Jasno?
Nijedna od “devojaka” nije komentarisala.
– Tamo će – Rasti nastavi, pokazujući ponovo – nekih sto hiljada ljudi početi
međusobno da se ranjava. Na vrlo osobene načine. Nas lekara, uključujući i dve
ostale bolnice, ima dvanaest. Nikako nećemo uspeti da pomognemo svima
kojima je to potrebno. Čak ni malom procentu njih. Niko to i ne očekuje.
– Ali mi ćemo lečiti. Jer to je, izvinjavam se na banalnosti, smisao našeg
postojanja. Da pomažemo onima kojima je to potrebno. Stoga ćemo banalno
pomoći onolikom broju kolikom možemo.
Ponovo niko nije komentarisao. Rasti se okrenu.
– Nećemo uspeti da uradimo mnogo više, nećemo biti u stanju – kazao je tiše
i toplije. – Ali postarajmo se svi da to ne bude mnogo manje.
Jare obrisa sunđerom već ko zna koju po redu zapisanu rečenicu. Sklopio je
oči, prisećajući se toga dana. Trenutak u kojem su se sudarile dve armije. U
kojem su obe vojske skočile jedna drugoj za guše kao besni buldozi, stežući se u
smrtnom stisku.
Tražio je reči kojima bi to mogao opisati.
Zalud.
– Ovde nema mnogo šta da se doda – Rasti proceni stanje prvog ranjenika,
koji je upravo kaljao krvlju neukaljanu belinu stola. – Butna kost smrskana...
Arterija je ostala čitava, inače bi doneli leš. Izgleda kao udarac sekirom, pri čemu
je tvrdo krilo sedla poslužilo kao panj za sečenje drva. Pogledajte...
Šani i Iola se nagnuše. Rasti protrlja ruke.
– Kao što rekoh, nema šta da se doda. Može se isključivo odseći. Na posao.
Iola! Poveska, jako. Šani, skalpel. Ne taj. Dvostrani. Amputacijski.
Ranjenik nije spuštao usplahiren pogled sa njihovih ruku, pratio je postupke
očima prestrašene životinje uhvaćene u zamku.
– Malo magije, Marti, ako nije problem – mahnu hobit, saginjući se nad
pacijentom tako da mu zauzme čitavo vidno polje.
– Amputiraću, sinko.
– Neeeee! – razdera se ranjenik, mlatarajući glavom, trudeći se da umakne od
dlanova Marti Sodergren. – Ne žeeelim!
– Ako ne amputiram, umrećeš.
– Radije bih umro... – ranjenik je govorio sve sporije pod uticajem magije
vidarice. – Radije bih umro nego da budem bogalj... Pustite me da umrem...
Preklinjem... Pustite me da umrem!
– Ne mogu – Rasti podiže skalpel i pogleda oštricu, i dalje sjajan, neukaljan
čelik. – Ne mogu da dozvolim da umreš. Tako stoje stvari, ja sam lekar.
Odlučno je zabio oštricu i duboko zasekao. Ranjenik je zaurlao. Potpuno
neljudski.
Glasnik je zario konja tako oštro da je ispod kopita vrcnuo busen. Dva
ađutanta zgrabiše uzda i obuzdaše zapenjenog pastuva. Glasnik skoči sa sedla.
– Ko? – viknu Jan Natalis. – Ko te je poslao?
– Gospodin De Rojter – izusti glasnik. – Zaustavili smo Crne... Ali ima
mnogo gubitaka... Gospodin Rojter traži pojačanje...
– Nema pojačanja – odgovori konetabl nakon trena ćutanja. – Morate
izdržati. Morate!
... započeo je tada na levom krilu i u centru linije okrutan i krvav boj, ali tu, iako su
veliki bili gnev i zalet Nilfgarda, razbi se njihov juriš na kraljevsku vojsku isto kao što se
morski talas razbija o stenu. Jer stajao je tamo elitni vojnik, ratnik mariborski, vizimske i
tretogorske oklopne horugve, a takođe istrajni temerski landskneht, profesionalni najamnik
koga konjicom nećeš zastrašiti.
I tako je tamo ratovano, kao što more ratuje sa stenom kopna, takav je boj trajao u kojem
nećeš odgonetnuti ko će nadvladati, jer iako talasi neprestano u stenu tuku, ne slabe i povlače
se samo da bi ponovo udarili, stena ipak stoji kao što je stajala i uvek se može videti među
burnim talasima.
Drugačija je bila situacija u kraljevske vojske desnog krila.
Poput starog kopca, koji zna gde da sleti i nasmrt kljucne, tako je i feldmaršal Meno
Kuhorn znao gde da zada udarac. Zbivši u gvozdenu pesnicu svoje elitne divizije, kopljaničku
“Dejtven” i oklopnu “Ard Feain “, udari u dodirnu liniju poviše Zlatnog jezera, onamo gde
su stajale horugve iz Bruge. Premda su Bružani junački stajali, pokazalo se da su slabije
naoružani, kako oklopima, tako i duhom. Nisu izdržali nilfgardsku navalu. Skočiše u
pomoć dve banderije Slobodne družine, na čelu sa Adamom Pangratorn i zaustaviše Nilfgard,
plativši to svojom krvlju. Ali patuljke na desnom boku iz Dobrovoljačke čete u oči je
pogledala strašna opasnost opkoljavanja, a čitavoj kraljevskoj vojsci je zapretilo razaranje.
Jare umoči pero u mastionicu. Duboko u vrtu, unučad su piskavo vikala, a
njihov smeh je odzvanjao kao stakleni zvončiči.
Međutim, spazio je preteću opasnost Jan Natalis, oprezan poput ždrala, u tren oka je
shvatio šta se sprema. I ne oklevajući, poslao glasnika kod patuljaka sa naredbom za
pukovnika Elsa...
– Šta reče? – Barkli Els počupa bradu. – Šta trabunjaš ti, kornete? Najmlađi
sine Anselma Obrija? A šta to mi ovde radimo, besposličimo? Mi, bestraga mu
glava, nismo ni trepnuli pred najezdom! Ni za korak nismo ustuknuli! Nije naša
krivica što oni iz Bruge nisu izdržali!
– Ali naredba...
– Nabijem u dupe naredbu!
– Ako ne zapušimo šupljine – Slatka Vetrogonica nadvika metež – Crni će
probiti front! Probiće front! Otvori mi redove, Barkli! Udariću! Probiću se!
– Poseći će vas pre no što se dokopate jezera. Poginućete besmisleno.
– Šta onda predlažeš?
Patuljak opsova, skinu sa glave šlem i razbi ga o zemlju. Oči su mu bile divlje,
prokrvljene, strašne.
Čikita, uplašena vriscima, plesala je pod kornetom, koliko joj je gužva
dozvoljavala.
– Zovite mi ovde Jarpena Zigrina i Denisa Krenmera! Smesta!
Dva patuljka dolazila su iz najžešćeg boja, to se videlo na prvi pogled.
Obojica su bila isprskana krvlju. Na čeličnom naramenjaku jednog od njih
bio je trag uboda koji je čak ivice lima postavio uspravno. Drugom je glava bila
uvezana ritom kroz koju je liptala krv.
– Da li je sve u redu, Zigrine?
– Zanimljivo je – izbrekta patuljak – zašto svi to pitaju?
Barkli Els se osvrnu, pogledom pronađe korneta i upilji u njega oči.
– Kako onda, najmlađi sine Anselma? – nakašlja se. – Kralj i konetabl
naređuju da odemo kod njih i pomognemo im? De, onda dobro otvori oči,
kornetiću. Imaćeš šta da vidiš.
– Marti, molim lepo, daj nam još malo te tvoje čudesne magije! Još malkice,
makar deset dekagrama! U stomaku ovog nesretnika imamo jedan veliki gulaš,
plus je začinjen mnoštvom žičanih karika sa verižnjače! Ništa ne mogu da
učinim dok mi se on baca kao rasporena riba! Šani, majku mu, drži kuke! Iola!
Spavaš li, bestraga mu? Hvatalica! Hvatalicaaa!
Iola mučno izdahnu i s naporom obliza pljuvačku od koje su joj bila puna
usta. Začas ću se onesvestiti, pomislila je. Neću izdržati, ne mogu to više da
podnesem, taj smrad, tu gnusnu mešavinu mirisa krvi, povraćke, izmeta,
mokraće, sadržaja creva, znoja, straha i smrti. Ne mogu više da podnesem taj
neprestani krik, to zavijanje, te okrvavljene, klizave ruke koje se hvataju za mene
kao da sam zaista njihov spas, njihov beg, njihov život... Neću podneti besmisao
ovoga što mi ovde radimo. Jer ovo jeste besmisao. Jedan velik, ogroman
besmislen besmisao.
Neću podneti napor i umor. Stalno donose nove... I nove...
Neću izdržati. Povratiću. Onesvestiću te. Biće me sram...
– Ubrus! Tampon! Crevna hvatalica! Ne ta! Meka hvatalica! Pazi šta radiš! Još
jednom tako pogreši i odalamiću te u tu riđu tintaru! Čuješ li? Odalamiću te u tu
riđu tintaru!
Velika Melitela. Pomozi mi. Pomozi mi, boginjo.
– Eto vidiš! Odmah si se popravila! Još jedna hvatalica, sveštenice!
Vaskularna klema! Dobro! Dobro je, Iola, drži tako! Marti, obriši joj oči i lice. I
meni...
Otkuda taj bol?, pomisli konetabl Jan Natalis. Šta me toliko boli?
Aha.
Stisnute pesnice.
– Dotucimo ih! – dreknu Kes van Lo, trljajući ruke. – Dotucimo ih, gos’n
maršale! Linija puca na dodiru, udarimo! Udarimo bez odlaganja i, tako mi
Velikog Sunca, slomiće se! Rasuće se!
Meno Kuhorn nervozno zagrize nokat, a kada je shvatio da ga gledaju, brzo
je izvadio prst iz usta.
– Udarimo – ponovi Kes van Lo, mirnije, sada bez emfaze. – “Nausikaja” je
spremna...
– “Nausikaja” mora stajati – oštro kaza Meno. – “Derlanjska” takođe mora
stajati. Gospodine Foltijarna!
Komandir brigade “Vrihed”, Isengrim Foltijarna, zvani Gvozdeni Vuk,
okrenu ka maršalu svoje strašno lice, izobličeno ožiljkom koji se protezao preko
čela, obrva, korena nosa i obraza.
– Udarajte – Meno pokaza maršalskom palicom. – U dodirnu liniju Temerije
i Redanje. Ovde.
Vilenjak odsalutira. Unakaženo lice mu se nije ni mrdnulo, velike duboke oči
nisu promenile izraz.
Saveznici, pomisli Meno. Saveznici. Borimo se zajedno. Protiv zajedničkog
neprijatelja.
Ali ja njih uopšte ne razumem, te vilenjake.
Tako su drugačiji.
Tako strani.
*
– Zanimljivo – Rasti je pokušao da obriše lice laktom, ali je i na laktu bilo
krvi. Iola mu pritrča u pomoć.
– Interesantno – ponovi hirurg, pokazujući na pacijenta. – Uboden je vilama
ili nekim drugim dvozubnim tipom gizarme... Jedan zubac je probio srce, evo,
pogledajte. Komora je nesumnjivo probijena, aorta gotovo odvojena... A on je
još maločas disao. Ovde, na stolu. Pogođen u samo srce, preživeo je čak do
stola...
– Hoćete da kažete – natmureno upita konjanik iz lake volonterske konjice –
da je on umro? Mi smo ga uzalud nosili sa bojnog polja?
– Nikada nije uzalud – Rasti nije spuštao pogled. – A istini za volju, tako je,
nije živ, nažalost. Exitus{89}. Nosite ga... Eh, sto mu... Bacite pogled, devojke.
Marti Sodergred, Šani i Iola sagnuše se nad posmrtnim ostacima. Rasti
povuče kapak leša.
– Jeste li videle nekada nešto slično?
Sve tri zadrhtaše.
– Da – kazaše sve jednoglasno. Pogledaše jedna drugu kao da su blago
začuđene.
– I ja sam video – kaza Rasti. – To je veštac. Mutant. To bi moglo da objasni
zašto je živeo tako dugo... To je bio vaš drug po oružju, ljudi? Ili ste ga slučajno
doneli?
– To je bio naš drug, gos’n lekaru – mrzovoljno potvrdi drugi volonter,
klipan zavijene glave. – Iz naše eskadrile, dobrovoljac kao i mi. Eh, bio je
majstor sa mačem! Zvao se Koen.
– I bio je veštac?
– Nego. Ali sem toga, bio je ispravan momak.
– Ha – uzdahnu Rasti, videvši četiri vojnika kako na kaputu natopljenom
krvlju nose sledećeg ranjenika, vrlo mladog, sudeći po njegovom tankom
zavijanju. – Ha, šteta... Rado bih se latio obdukcije tog “sem toga” ispravnog
vešca. I gorim od radoznalosti, i disertaciju bih mogao napisati kad bih zavirio u
njegovu utrobu... Ali nema vremena! Sklanjajte leš sa stola! Šani, voda. Marti,
dezinfekcija. Iola, daj... Alo, devojko, opet roniš suze? Šta je ovaj put?
– Ništa, gos’n Rasti. Ništa. Sada je sve u redu.
Zemlja oko šatora se zatrese pod kopitima, a plahta se, izgledalo je, naduva
od povika i rzanja konja. U šator upade vojnik, a odmah za njim dva sanitarca.
– Ljudi, bežite! – zaurla vojnik. – Spasavajte se! Nilfgard tuče naše! Propast!
Poraz!
– Klema! – Rasti izmače lice pred potočićem krvi, energičnom i živom
fontanom koja je šikljala iz arterije. – Hvatalica! I tampon! Hvatalica, Šani! Marti,
budi ljubazna, učini nešto sa tim krvoliptanjem...
Tik pored šatora, neko poče zavijati kao životinja, kratko, isprekidano. Konj
zaskviča, a nešto se sa zveketom i hukom stropošta na zemlju. Koplje iz
samostrela gromko probi platno, zašišta i izlete na suprotnu stranu, srećom
previše visoko da bi ugrozilo ranjenike na nosilima.
– Nilfgaaaaaard! – vojnik dreknu ponovo, visokim, uzdrhtalim glasom. –
Felčeri! Ne čujete šta pričam? Nilfgard je probio kraljevske linije, ide i ubija!
Bežiteeee!
Rasti uze iglu od Marti Sodergren i stavi prvi šav. Pacijent se već duže nije
pomicao. Ali srce je udaralo. To se moglo videti.
– Ja ne želim da umreeeeeem! – razdera se neki od svesnih ranjenika. Vojnik
opsova, skoči ka izlazu, odjednom vrisnu, baci se unazad, krvareći, i svali na
zemljani pod. Iola, klečeći kraj nosila, skoči na noge lagane i uzmače se.
Iznenada postade tiho.
Loše, pomisli Rasti, videći ko ulazi u šator. Vilenjaci. Srebrne munje. Brigada
“Vrihed”. Slavna brigada “Vrihed”.
– Lečimo ovde – utvrdi činjenicu prvi od vilenjaka, visok, izdužena, lepa,
izrazita lica i velikih očiju boje različka. – Lečimo?
Niko se nije odazvao. Rasti je osetio da ruke počinju da mu se tresu. Brzo je
Marti pružio iglu. Video je kako Šanino čelo i koren nosa postaju beli.
– Pa kako to? – kaza vilenjak, zloslutno otežući reči. – Zbog čega mi tamo, na
polju, ranjavamo? Mi u bici zadajemo rane da bi se od tih rana umiralo. A vi
lečite? Smatram da je to apsolutan nedostatak logike. I saglasnosti interesa.
Zgrbio se i gotovo bez zamaha zario mač u grudi ranjenika na nosilima
najbližim izlazu. Drugi vilenjak prikova drugog ranjenika spontonom{90} . Treći
ranjenik, pri svesti, upinjao se da levom rukom i debelo zavijenim patrljkom
desne spreči ubod.
Šani vrisnu. Tanko, prodorno. Zaglušujući teško, neljudsko stenjanje bogalja
dok su ga ubijali. Iola, bacivši se na nosila, zakloni sledećeg ranjenika. Lice joj
ublede kao platno zavoja, a usta počeše mimovoljno da se tresu. Vilenjak
namršti oči.
– Va vort, beanna! – zareža. – Inače ću te prebiti zajedno sa tim Dh’oin!
– Gubi se! – Rasti se u tri skoka nađe kraj Iole, zakloni je. – Gubi se iz mog
šatora, ubico. Nosi se tamo, na polje. Tamo je tvoje mesto. Među drugim
ubicama. Pobijte se tamo međusobno, ako vam je volja! Ali odavde – marš!
Vilenjak pogleda dole. U trbušastog hobita koji se tresao od straha, a koji mu
je vrhom kudrave glave sezao tek malo poviše pojasa.
– Bloede Pherian – zasiča. – Ljudski slugeranjo! Miči mi se s puta!
– Sve trčim – hobitovi zubi su kljocali, ali reči su bile razumljive.
Drugi vilenjak priskoči i gurnu ga drškom spontona. Rasti pade na kolena.
Visoki vilenjak brutalnim trzajem strgnu Iolu sa ranjenika i podiže mač.
I zamre, videvši na crnom urolanom kaputu ispod glave ranjenika srebrne
plamenove divizije “Dejtven”. I odlikovanje pukovnika.
– Yaevinn! – upadajući u šator, dreknu vilenjakinja tamne kose spletene u
kike. – Caemm, veloe! Ess’evgyriad a’Dh’oine a’en va! Ess’tedd!
Visoki vilenjak je neko vreme posmatrao ranjenog pukovnika, a onda je
pogledao u hirurgove oči, suzave od prestravljenosti. Zatim se okrenuo na
petama i izašao.
Kroza zid šatora ponovo su dopirali tutnjava, dreka i zveket mačeva.
– Kreni na Crne! Ubijaj! – hiljadu glasova zaurla. Neko urliknu kao životinja,
a urlik pređe u stravično krkljanje.
Rasti je pokušao da ustane, ali noge ga nisu slušale. A ni ruke baš.
Iola, potresana silovitim grčevima suzdržavanog plača, sklupča se kraj nosila
ranjenog Nilfgardijca. U pozu embriona.
Šani je plakala, ne pokušavajući da sakrije suze. Ali kuke je držala. Marti je
smireno šila, samo su joj se usta pomicala u nekom nemom, bezglasnom
monologu.
I dalje ne mogavši da ustane, Rasti je seo. Pogledom je sreo oči zgrčenog
sanitarca sabijenog u ugao šatora.
– Daj mi gutljaj rakije – izgovori s naporom. – Samo mi nemoj kazati da
nemaš. Znam ja vas, gadovi. Uvek imate.
– Može se reći, gos’n rotmajsteru, da je Nilfgardijce toga dana spaslo čudo. Ili
sticaj okolnosti koji niko nije mogao da predvidi... Uistinu, Restif de Montolon u
svojoj knjizi piše da je maršal Kuhorn napravio grešku prilikom procene snaga i
namera protivnika. Da je previše rizikovao razdelivši Armiju “Centar” i krenuvši
konjičkim odredom. Da je hazardno primio bitku, nemajući barem trostruko
veću prevagu. I da je zanemario izviđanje, nije otkrio redanjsku armiju, koja je
išla sa pomoći...
– Kadete Putkameru! U programu ove škole nema “dela” sumnjive vrednosti
gospodina De Montolona! A Njegova carska milost se nadasve kritično izjasnio
o toj knjizi! Stoga, nemojte više da je citirate ovde. Zacelo, zapanjuje me to. Do
ovog trenutka odgovori su vrlo dobri, čak odlični, a kadet odjednom počinje da
nam priča o čudima i sticajima okolnosti, a na kraju dozvoljava sebi da kritikuje
komandantske sposobnosti Mena Kuhorna, jednog od najvećih vojskovođa koje
je Carstvo dalo. Kadet Putkameru i svi ostali kadeti, ako ozbiljno mislite da
položite ispit za prijem u službu, poslušajte i zapamtite: kod Brene nisu počela
da deluju nikakva čuda, niti slučajnosti, već zavere! Neprijateljske diverzantske
snage, subverzivni elementi, podli huškači, kosmopolite, politički bankroteri,
izdajnici i prodane duše! Ćir koji je kasnije spaljen užarenim železom. Međutim,
pre nego je došlo do toga, ti podli izdajnici vlastitog naroda sukali su svoje
paučine i pleli zavereničke mreže! Oni su tada upleli i izdali maršala Kuhorna,
prevarili ga i naterali na grešku! Oni, ološi bez časti i vere, obični...
Rasti je rezao, a ranjenik zavijao i grebao sto. Iola je, odvažno se boreći sa
vrtoglavicama, budno pazila na zavoje i hvatalice. Iz pravca ulaza u šator čuo se
povišen Šanin glas.
– Kuda? Jeste li poludeli? Ovde živi čekaju na spas, a vi se trpate sa lešom!
– Ali to je baron Anselm Obri lično, gđice felčerko! Komandir horugve!
– On je bio komandir horugve! Sada je on mrtvak! Pošlo vam je za rukom da
ga donesete ovamo u jednom komadu samo zahvaljujući tome što je njegov
oklop tesan! Nosite ga. Ovo je lazaret, a ne mrtvačnica!
– Ali, gđice felčerko...
– Nemojte da zakrčujete ulaz! Eno, tamo nose čoveka koji još diše. Barem se
čini da diše. Možda su to samo gasovi.
Rasti prasnu, ali ubrzo namršti obrve.
– Šani! Dolazi ovamo smesta!
– Zapamti, balavice – reče kroz stisnute zube, savijen nad raspolućenom
nogom – hirurg može sebi da dozvoli cinizam tek nakon deset godina prakse.
Zapamtićeš?
– Da, gos’n Rasti.
– Uzmi raspatorijum i skini pokosnicu... Bestraga, trebalo bi ga još
anestezirati... Gde je Marti?
– Povraća iza šatora – reče Šani bez trunke cinizma. – Kao mačka.
– Čarobnjaci – Rasti uze testeru – umesto što izmišljaju brojne strašne i jake
zaklinjalice, bolje da se koncentrišu na izmišljanje jedne. Zahvaljujući kojoj bi
mogli da bacaju sitne čini. Na primer, za anesteziju. Ali bez problema. I bez
povraćanja.
Testera zaškripa i zahropta na kosti. Ranjenik je zavijao.
– Jače povesku, Iola!
Kost konačno popusti. Rasti je obradi malim dletom i obrisa čelo.
– Sudovi i nervi – reče mahinalno i bespotrebno, jer pre nego je dovršio
rečenicu, devojke su već šile. Pomakao je sa stola odsečenu nogu i bacio je u
ugao, na hrpu drugih odsečenih udova. Ranjenik već neko vreme nije ričao i
zavijao.
– Onesvestio se ili je umro?
– Onesvestio, gos’n Rasti.
– Dobro. Zašij patrljak, Šani. Dajte sledećeg! Iola, idi i proveri da li je Marti
izrigala sve.
– Zanima me – Iola reče tihunjavo, ne podižući glavu – koliko imate godina
prakse, gos’n Rasti? Sto?
Žabe su kreketale, cvrčci svirali u vrbama kod Zlatnog jezera. Šani i Iola
kikotale su se kroz suze.
– Baš me zanima – ponovi Milo Vanderbek, hobit, poljski hirurg, poznat kao
Rasti. – Baš me zanima ko je pobedio?
– Rasti – reče lirski Marti Sodergren. – Veruj mi, to bi bila poslednja stvar o
kojoj bih brinula da sam na tvom mestu.
Jedni plamičci su bili visoki i moćni, svetleli su jasno i živahno, a drugi su bili malecni,
lelujavi i drhtavi, a njihova svetlost je tamnela i zamirala. A na samom kraju bio je jedan
vrlo sićušan plamičak, toliko slab da je jedva tinjao, jedva svetlucao, čas bleskajući sa
velikim naporom, čas se gaseći gotovo potpuno.
– Čiji je taj plamičak što se gasi? – upita veštac.
– Tvoj – odgovori Smrt.
Fluren Delanoj, Bajke i predanja
Deveto poglavlje
Ne znajući kako, našla se pred kapijom, pomolila se kroz olupine kao sablast.
Prvi su je primetili stražari ispred kapije, kreštanje gavrana alarmiralo ih je, a sada
su oni vikali, gestikulirali i pokazivali na nju prstima, pozivajući ostale.
Kada je došla do kapijske kule, tu je već vladao metež. I povišena galama. Svi
su blenuli u nju. Malobrojni koji su je već poznavali i videli ranije, kao Boreas
Mun i Dakre Silifant. I oni znatno brojniji koji su samo čuli za nju –
novovrbovani Skelenovi ljudi, najamnici i obični banditi iz Ebinga i okoline, koji
su sada začuđeno posmatrali sivokosu devojku sa ožiljkom na licu i mačem na
leđima. Divnu vranu kobilu, visoko uzdignute glave, koja frkće i zvoni
potkovicama po pločama dvorišta.
Galama se stišala. Postalo je vrlo tiho. Kobila je koračala, podižući noge kao
balerina, potkovice su odzvanjale kao čekić o nakovanj. Dugo je trajalo dok joj
najzad nisu preprečili put, ukrštajući gizarme i runke. Neko je nesigurnim i
uplašenim gestom ispružio ruku ka uzdama. Kobila frknu.
– Vodite me – devojka reče gromko – kod gospodara ovog zamka.
Boreas Mun, sam ne znajući zašto to radi, pridrža joj stremen i pruži ruku.
Drugi su pridržali kobilu koja se ritala i frktala.
– Prepoznaješ li me, milostiva? – upita tiho Boreas. – Već smo se sreli.
– Gde?
– Na ledu.
Pogleda ga pravo u oči.
– Nisam tada gledala u vaša lica – kaza ravnodušno.
– Bila si Gospodarica Jezera – ozbiljno je klimao glavom. – Zbog čega si
došla ovamo, devojko? Šta želiš?
– Jenefer. I svoju sudbinu.
– Pre bih rekao smrt – šapnu. – Ovo je zamak Stiga. Na tvom mestu bih
pobegao odavde što dalje.
Ponovo ga je pogledala. A Boreas je istog časa razumeo šta je želela da kaže
tim pogledom.
Pojavio se Stefan Skelen. Dugo je posmatrao devojku, prekrstivši ruke na
grudima. Na kraju je energičnim gestom pokazao da krene za njim. Pošla je bez
reči, sa svih strana okružena naoružanim ljudima.
– Čudna devojčura – promumla Boreas. I naježi se.
– Srećom, ona više nije naša briga – reče ironično Dakre Silifant. – A tebi se
čudim što si tako pričao sa njom. Pa ona, veštica, ubila je Vargasa i Fripa, a
kasnije Olu Haršejma...
– Sova je ubio Haršejma – odbrusi mu Boreas. – Ne ona. Ona nam je
poklonila život, onda na santi, iako je mogla da nas kao štenad pokolje i podavi.
Sve. Sovu isto.
– Dakako – Dakre pljunu na ploče dvorišta. – Danas će on, zajedno sa
čarobnjakom i Bonhartom, nagraditi nju za tu milost. Videćeš, Mune, kako će je
oni dovesti u red. Oni će oderati kožu sa nje u tankim trakama.
– Da će je oderati, u to verujem – progunđa Boreas. – Jer su protuve. A ni mi
nismo mnogo bolji, pošto služimo kod njih.
– A izlaz imamo? Nemamo.
Neki od Skelenovih najamnika iznenada tiho kriknu, drugi učini isto. Neko
opsova, neko uzdahnu. Neko u tišini pokaza rukom.
Na grudobranima, na podgrednjacima, na krovovima kulica, na gesimsima, na
parapetima i vimpergama, na olucima, na vodorigama, dokle god pogled seže,
sedele su crne ptice. U tišini, bez kreštanja, doletele su sa olupina, i sada su
sedele u tišini i očekivanju.
– Predosećaju smrt – progunđa neki od najamnika.
– I crkotinu – doda drugi.
– Nemamo izlaz – Silifant ponovi mahinalno, gledajući u Boreasa. Boreas
Mun je gledao u ptice.
– Možda je vreme – odgovori tiho – da imamo?
– Snažno, snažno, Maro. Skroz do lica. Zavrći tetivu prstima kako ti strela ne
bi ispala iz sedišta. Šaka skroz do obraza. Nišani! Oba oka otvorena! Sad zadrži
dah. Gađaj!
Tetiva, uprkos vunenom štitniku, bolno zagrize levu nadlakticu.
Otac je hteo nešto da kaže, ali ga je spopao kašalj. Težak, suv, bolan kašalj.
Sve gore kašlje, pomisli Mara Baring, spuštajući luk. Sve gore i sve češće. Juče se
raskašljao kada je uzimao na nišan srndaća. Zbog toga smo za ručak imali samo
kuvanu lobodu. Ja mrzim kuvanu lobodu. Mrzim glad. I bedu.
Stari Baring udahnu vazduh, škripavo hropćući.
– Pedalj od centra je otišla tvoja strela, devojko! Ceo pedalj! A rekao sam ti da
se ne treseš toliko, da ne spuštaš tetivu! A ti skačeš, kao da ti se puž zavukao
među guzove. I previše dugo nišaniš. Gađaš izmorenom rukom! Samo uništavaš
strele!
– Ali pogodila sam! I uopšte nije pedalj, samo pola pedlja od centra.
– Ne prepiri se! Dabome, bogovi su me kaznili, poslavši mi devojčuru
šeprtlju umesto sina.
– Nisam šeprtlja!
– Sad ćemo da vidimo. Gađaj još jednom. Ali seti se onoga što sam kazao.
Moraš da stojiš kao da si ukopana u zemlju. Nišani i gađaj brzo. Šta se kreveljiš?
– Zato što me opanjkavate.
– Moje očinsko pravo. Gađaj.
Napela je luk, naduvena i nadomak plača. Primetio je to.
– Volim te, Maro – reče gluvo. – Imaj to uvek na umu.
Pustila je tetivu, čim je kraj strele dodirnuo njena usta.
– Dobro – reče otac. Dobro je, kćeri.
I užasno se raskašlja, hriptavo.
Ćelavi pomoćnici nisu mogli da izađu na kraj sa Ciri koja se drala, u pomoć
su im pritekli lakeji. Jedan, koga je valjano šutnula, odskočio je, sagnuo se i pao
na kolena, oberučke stiskajući međunožje i spazmatično grabeći vazduh.
Ali to je samo razgnevilo ostale. Ciri je dobila pesnicom u vrat, a otvorenom
šakom u lice. Obalili su je, neko ju je solidno šutnuo u butinu, a neko joj je seo
na listove. Jedan od ćelavih pomoćnika, mlad tip zlobnih zeleno-zlatnih očiju
kleknuo joj je na grudi, zabio joj prste u kosu i snažno je udario. Ciri je urliknula.
Pomoćnik je takođe urliknuo. I izbuljio oči. Ciri je videla kako mu je iz
obrijane glave u potocima šiknula krv, prljajući beli mantil sablasnim dezenom.
U sledećoj sekundi, u laboratoriji se razbuktao pakao.
Zatutnji isprevrtan nameštaj. Prodoran tresak i krekanje razbijenog stakla slili
su se sa paklenim zavijanjem ljudi. Dekokti, filtari, eliksiri, ekstrakti i druge
magične supstance, koje su se razlile po stolovima i podu, mešali su se i vezivali,
neki su pri kontaktu šištali i izbacivali klupka žutog dima. Prostoriju je
momentalno ispunio nagrizajući smrad.
Usred dima, kroz suze izazvane paljevinom, Ciri je sa grozom primetila kako
se po laboratoriji, izvanrednom hitrinom, vrzma crn oblik koji ju je podsećao na
ogromnog slepog miša. Videla je kako se slepi miš u letu zakačinje o ljude, videla
je kako zakačeni padaju sa vriskom. Pred njenim očima nešto je podiglo lakeja
dok je pokušavao da pobegne, i bacilo ga na sto, gde se ritao, brizgao krv i
kreštao okružen retortama, alembicima, epruvetama i erlenmajerima.
Prolivene mešavine prsnule su na lampu. Zašištalo je, zasmrdelo, a u
laboratoriji iznenada eksplodira vatra. Usplamteli talas rasterao je dim. Ciri je
stisnula zube da ne bi kriknula.
Na gvozdenoj fotelji, onoj predviđenoj za nju, sedeo je vitak, prosed
muškarac odeven u elegantnu crninu. Muškarac je spokojno grizao i sisao vrat
obrijanog pomoćnika, prebačenog preko njegovih kolena. Pomoćnik je tanko
poskvikivao i konvulzivno drhtao, a njegove ispružene noge i ruke ritmično su
poskakivale.
Mrtvačkomodri plamenovi plesali su po limenoj površini stola. Retorte i
erlenmajeri su hučno eksplodirali, jedni za drugima.
Vampir istrže zašiljene očnjake sa žrtvinog vrata i upilji u Ciri oči, crne kao
gagati.
– Bivaju prilike – reče objašnjavajući, oblizujući krv sa usana – kada
jednostavno ne možeš da se ne napiješ.
– Bez straha – osmehnu se, videvši joj izraz lica. – Ne plaši se, Ciri. Drago mi
je da sam te pronašao. Zovem se Emjel Regis. Ja sam, premda će ti to možda
zvučati čudno, drug vešca Geralta. Došao sam ovamo zajedno sa njim da te
spasemo.
U zapaljenu laboratoriju upade naoružani najamnik. Geraltov drug okrenu
glavu ka njemu, zasikta i iskezi očnjake. Najamnik preneraženo zaurla. Urlanje se
dugo stišavalo u daljini.
Emjel Regis zbaci sa kolena pomoćnikovo nepokretno telo, meko kao krpa,
ustade i protegnu se isto kao mačka.
– Ko bi pomislio – kaza. – Kakav kepec, a kakva izvrsna krv u njemu. To se
zove: skrivene vrednosti. Dozvoli, Cirila, odvešću te kod Geralta.
– Ne – promumla Ciri.
– Ne moraš da se bojiš mene.
– Ne bojim se – usprotivi se, hrabro se boreći sa zubima, koji su se zaintačili
da cvokoću. – Nije u tome stvar... Ali ovde negde je zarobljena Jenefer. Ja je
moram što pre osloboditi. Bojim se da će Vilgeforc... Molim vas, gospodine...
– Emjel Regis.
– Upozorite, dobri gospodine, Geralta da je ovde Vilgeforc. On je čarobnjak.
Neka Geralt bude na oprezu.
Postojala je strogo poštovana tradicija kod roda Difrina. Nad telom palog
rođaka, položenim u oružarnicu zamka, svi muškarci iz roda obavljali su
celodnevnu i celonoćnu vigiliju{96}. Okupljene u udaljenom krilu zamka, kako ne
bi smetale muškarcima, dekoncentrisale ih i narušavale njihova razmišljanja, žene
su jecale, ridale i gubile svest. Povrativši svest, počinjale bi da jecaju i ponovo
gube svest. I da capo{97}.
Ridanja i suze čak i u žena, vikovarskih plemkinja, bilo je nerado viđena
netaktičnost i sramota. Ali kod Difrina je bila takva a ne druga tradicija, i niko je
nije menjao. Niti je nameravao da je menja.
Desetogodišnji Kahir, najmlađi brat Ailila, koji je pao u Nazairu i upravo
ležao u oružarnici zamka, u duhu običaja i tradicije još uvek nije bio smatran
muškarcem. Nisu ga pustili u društvo muškaraca okupljeno nad otvorenim
kovčegom, nisu mu dozvolili da sedi i ćuti zajedno sa dedom Grufidom, ocem
Kelom, bratom Deranom, kao i celom gomilom ujaka, stričeva i rođaka. Razume
se, nije mu bilo dozvoljeno ni da rida i pada u nesvest zajedno sa bakom,
majkom, trima sestrama, kao i celom gomilom strina, ujna i rođaka. Zajedno sa
ostatkom maloletnih rođaka, pristiglih u Darn Difre na egzekvije{98}, pogreb i
triznu{99}. Kahir se ludirao i šegačio po zidovima. I pesnicama se tukao sa onima
koji su smatrali da su njihovi očevi i starija braća bili najhrabriji od svih
muškaraca u borbama za Nazair, a ne Ailil ep Kela.
– Kahire! Dođi kod mene, sinčiću!
Na klaustru je stajala Maur, Kahirova majka, i njena sestra, tetka Kinead var
Anahid. Majčino lice je bilo crveno i toliko naduveno od plača da se Kahir
prestrašio. Potreslo ga je što, čak i od tako prelepe žene kao što je njegova
majka, plač može da načini takvu rugobu. Čvrsto je rešio da neće nikada plakati,
ama baš nikad.
– Zapamti, sinko – zarida Maur, pribijajući dečaka uz skute tako snažno da
mu je ponestalo vazduha. – Zapamti ovaj dan. Zapamti ko je lišio života tvog
batu Ailila. To su učinili prokleti Nordlinzi. Tvoji neprijatelji, sinčiću. Moraš ih
uvek mrzeti. Moraš mrzeti tu prokletu zločinačku naciju!
– Mrzeću ih, majko – obeća Kahir, pomalo začuđen. Kao prvo, njegov brat
Ailil je pao u boju, časno, slavnom smrću na kojoj bi mu svako pozavideo, pa
zašto onda roniti suze? Kao drugo, nije bila tajna da je baka Eviva, Maurina
majka, vodila poreklo od Nordlinga. Tata je u gnevu više puta uspeo da nazove
baku “vučicom sa Severa”. Razume se, iza njenih leđa.
Ali ako majka sada zapoveda...
– Mrzeću ih – strasno se zakleo. – Već ih mrzim! A kada budem velik i kada
budem imao pravi mač, krenuću u rat i glave ću im poseći! Videćeš, majko!
Majka udahnu vazduh u pluća i poče da rida. Tetka Kanaed ju je pridržavala.
Kahir je stezao pesnice i tresao se od mržnje. Mržnje prema onima koji su
uvredili njegovu majku i zbog kojih je tako poružnela.
Huknulo je, pod se zatresao pod stopalima, iza zidne panoplije, uz lomljavu,
pao je štit. Hodnikom se vukao i širio nagrizajući dim. Ciri je otrla lice.
Svetlokosa devojka koju je pridržavala bila joj je teška kao mlinski kamen.
– Brže... Trčimo brže...
– Ja ne mogu brže – kaza devojka. I iznenada teško sede na parket. Ciri
preneraženo primeti kako ispod nje, ispod njene natopljene nogavice, počinje da
se izliva i nakuplja crvena bara.
Devojka je bila bleda kao leš.
Ciri se bacila na kolena pokraj nje, skinula devojci šal, zatim pojas i pokušala
da napravi povesku. Ali rana je bila previše velika. I previše blizu prepona. Krv
nije prestajala da teče.
Devojka je zgrabi za ruku. Prsti su joj bili hladni kao led.
– Ciri...
– Da.
– Ja sam Angulema. Nisam verovala... Nisam verovala da ćemo te pronaći.
Ali pošla sam sa Geraltom... Za njim ne možeš da ne ideš. Znaš?
– Znam. On je takav.
– Pronašli smo te. I spasli. A Fringila nam se podsmevala... Reci mi...
– Ne govori ništa. Molim te.
– Reci... – Angulema je sve sporije i sa sve većim naporom pomicala usne. –
Reci mi, ipak si ti kraljica... U Cintri... Bićemo u tvojoj milosti, zar ne? Načinićeš
me... groficom? Reci. Ali nemoj lagati... Može? Reci!
– Ne govori ništa. Čuvaj snagu.
Angulema uzdahnu, naglo se savila ka napred i čelom se očešala o Cirino
rame.
– Znala sam... – kazala je sasvim jasno. – Znala sam, majku mu, da je bordel
u Tusenu bila bolja ideja za život.
Prošao je dug, vrlo dug trenutak pre no što je Ciri shvatila da u naručju drži
mrtvu devojku.
*
Grunulo je, uz huk i zveket poleteše vitraži.
– Pazi, Geralte!
Odskočiše u pravo vreme. Zaslepljujuća munja preorala je parket, u vazduhu
zazviždaše cepke terakote i oštri komadići mozaika. Druga munja pogodila je u
kolumnu iza koje se sakrio veštac. Kolumna se raspala u tri dela. Od svoda se
odlomilo pola arkade i survalo na parket uz zaglušujući tresak. Geralt, ležeći
ravno uz pod, zakloni glavu rukama, svestan koliko je to bedan zaklon od šuta
teškog petnaestak puda{100} koji je padao na njega. Pripremio se za najgore, ali
uopšte nije došlo do najgoreg. Skočio je, uspeo da nad sobom vidi svetlost
magičnog štita i shvatio da ga je spasla Jenefer.
Vilgeforc se okrenuo ka čarobnici i u paramparčad razvalio stub iza kojeg se
skrivala. Besno je urliknuo, fircajući oblak dima i prašine nitima vatre. Jenefer je
uspela da odskoči, revanširala se, ispaljujući u čarobnjaka sopstvenu munju, koju
je Vilgeforc ipak odbio bez muke, štaviše, potcenjivački. Odgovorio je udarcem
koji je zavalio Jenefer na pod.
Geralt se bacio na njega, brišući malter sa lica. Vilgeforc okrenu ka njemu oči
i ruku iz koje su gromoglasno buknuli plamenovi. Veštac se instinktivno zakloni
mačem. Patuljačka oštrica prekrivena runama, čuda li, odbrani ga, rasekavši
vrpcu ognja napola.
– Ha! – dreknu Vilgeforc. – Impozantno, vešče! A šta kažeš na ovo?
Veštac ništa nije kazao. Poleteo je kao ovnom udaren, pao na pod i proklizao
po njoj, zaustavivši se tek kod baze kolumne. Kolumna se raspukla i razletela u
parčiće, nanovo povlačeći za sobom deo svoda. Ovoga puta, Jenefer nije uspela
da mu pruži magičnu zaštitu. Veliki komad odvaljen sa arkade pogodio ga je u
leđa i obalio s nogu. Bol ga je na časak paralizovao.
Jenefer, uzvikujući zaklinjalice, slala je u pravcu Vilgeforca munju za
munjom. Nijedna nije pogađala cilj, sve su se nemoćno odbijale o magičnu sferu
koja je branila čarobnjaka. Vilgeforc iznenada ispruži ruku i žustro je raširi.
Jenefer vrisnu od bola i podiže se uvis, levitirajući. Vilgeforc uvrnu dlanove, isto
kao da cedi mokru krpu. Čarobnica prodorno zaurla. I stade se uvrtati.
Geralt skoči, savladavši bol. Ali Regis ga je preduhitrio.
Vampir se niotkuda pojavi u obliku ogromnog slepog miša i svali se na
Vilgeforca bešumnim letom. Pre nego je čarobnjak stigao da se zaštiti činima,
Regis ga šljisnu kandžama po licu, promašivši oko samo zato što je bilo
nenormalno malo. Vilgeforc zariča i zamaha rukama. Oslobođena Jenefer surva
se na gomilu šuta uz razdirući jauk, a krv iz nosa pokulja joj na lice i grudi.
Geralt je već bio blizu, već je uznosio sihil za udarac. Ali Vilgeforc još nije
bio poražen i nije ni pomišljao da kapitulira. Vešca je odbacio silnim valom
moći, u vampira je ispalio oslepljujući beli plamen koji je presekao kolumnu kao
vreli nož maslac. Regis je vešto izmakao plamenu i materijalizovao se odmah
pored Geralta u normalnu priliku.
– Pazi – zastenja veštac, trudeći se da vidi šta je sa Jenefer. – Pazi, Regise...
– Da pazim? – kriknu vampir. – Ja? Nisam zbog toga došao ovamo!
Neverovatnim, munjevitim, tigrovim skokom bacio se na čarobnjaka i ščepao
ga za grlo. Blesnuše očnjaci.
Vilgeforc zaurta od groze i besa. Na časak se činilo da mu je došao kraj. Ali
to je bila varka. Čarobnjak je u svom arsenalu imao oružje za svaku priliku. I za
svakog protivnika. Čak i za vampira.
Šake, kojima je uhvatio Regisa, usijale su se kao užareno gvožđe. Vampir
urliknu. Geralt takođe urliknu, videvši da čarobnjak doslovno razdire Regisa.
Skočio je u pomoć, ali nije stigao na vreme. Vilgeforc baci raskidanog vampira
na kolumnu i, izbliza, obema rukama ispali beli oganj. Regis zaurla, zaurla tako
da je veštac pokrio uši dlanovima. Uz huk i zveket odlete ostatak vitraža. A
kolumna se jednostavno istopila. Vampir se istopio zajedno sa njom, razlio se u
bezobličnu masu.
Geralt opsova, unoseći u psovku sav svoj gnev i očaj. Doskočio je i podigao
sihil da udari. Nije stigao da poseče. Vilgeforc se okrenu i odalami ga magičnom
energijom. Veštac prelete celom dužinom hale, u zaletu tresnu o zid i skliznu niz
njega. Ležao je kao riba, hvatajući vazduh i razmišljajući, ne o tome šta ima
slomljeno, već šta mu je ostalo čitavo. Vilgeforc je išao ka njemu. U njegovoj
ruci materijalizovala se gvozdena šipka duga šest stopa.
– Mogao bih te spepeliti zaklinjalicom – kaza. – Mogao bih te rastopiti u
staklastu masu, kao onog stvora maločas. Ali ti, vešče, moraš umreti na drugačiji
način. U borbi. Možda ne u preterano poštenoj, ali svejedno.
Geralt nije verovao da će moći da ustane. Ali ustao je. Ispljunuo je krv sa
presečene usne. Snažnije je stegao mač.
– Na Tanedu sam te – Vilgeforc priđe bliže i zavitla šipkom – samo malo
izlomio, skromno, zato što je to trebalo da bude samo pouka. Pošto je otišla u
vetar, ovog puta ću te podrobno polomiti, na najsitnije koščice. Tako da te više
nikad niko ne zalepi.
Napao je. Geralt nije bežao. Prihvatio je bitku.
Šipka je žmirkala i šištala, a čarobnjak je kružio oko rasplesanog vešca. Geralt
je izmicao udarcima i zadavao ih, ali Vilgeforc je vešto parirao, i tada se čulo
žalosno ječanje sudara čelika.
Čarobnjak je bio hitar i okretan kao demon.
Zavarao je Geralta okretom trupa i odmerenim udarcem sleva, tresnuo ga je
odozdo u rebra. Pre nego je veštac povratio ravnotežu i dah, dobio je u leđa
tako snažno da je kleknuo. Odskokom je spasao glavu od udarca odozgo, ali nije
umakao suprotnom udarcu odozdo u kukove. Zateturao se i udario leđima u zid.
Bio je još toliko priseban da se baci na pod. U pravi čas, jer se gvozdena šipka
očešala o njegovu kosu i zavalila u zid, rasprskavajući iskre.
Geralt se prekotrljao, a šipka je kresala iskre na pod tik pored njegove glave.
Drugi udarac pogodio je lopaticu. Došlo je do šoka, parališućeg bola, slabosti
koja se slivala do nogu. Čarobnjak uzdiže šipku. U njegovim očima plamteo je
trijumf.
Geralt je stisnuo u pesnici Fringilin medaljon.
Šipka je pala tako da je zazvečalo. Udarila je za stopu pored veščeve glave.
Geralt se otkotrljao i brzo pridigao na jedno koleno. Vilgeforc doskoči i udari.
Šipka je ponovo omašila cilj za nekoliko cola. Čarobnjak odmahnu glavom sa
nevericom i pokoleba se na tren.
Udahnu, shvativši iznenada. Oči mu blesnuše. Skoči, hvatajući zamah.
Prekasno.
Geralt ga oštro poseče preko stomaka. Vilgeforc zaječa, ispusti šipku i
pogrbljen krenu sitnim koracima unazad. Veštac je već bio kraj njega. Gurnuo ga
je čizmom na odlomak razvaljene kolumne, zamašno udario iskosa, od ključne
kosti do butine. Krv šiknu na pod, iscrtavajući na njemu talasast dezen.
Čarobnjak zaurla i pade na kolena. Spustio je glavu i pogledao u stomak i grudi.
Dugo nije mogao da skloni pogled sa toga što je video.
Geralt je spokojno čekao, u pozi, sa sihilom spremnim za udarac.
Vilgeforc prodorno zavika i podiže glavu.
– Geraaalte...
Veštac mu nije dao da dovrši.
Dugo je bilo vrlo tiho.
– Nisam znala... – Jenefer progovori na kraju, kobeljajući se iz gomile šuta.
Izgledala je užasno. Krv koja joj je tekla iz nosa zalila joj je celu bradu i dekolte.
– Nisam znala – ponovi, primetivši zbunjen Geraltov pogled – da znaš iluzorne
čini. I to čini koje su sposobne da zavaraju Vilgeforca...
– To je moj medaljon.
– Aha – pogleda ga s podozrenjem. – Zanimljiva stvar. Ali svejedno smo živi
zahvaljujući Ciri.
– Šta?
– Njegovo oko. Nije povratio punu koordinaciju. Nije pogađao uvek. Ja ipak
dugujem život...
Ućutala je, pogledala u ostatke istopljene kolumne u kojoj su se mogli
razaznati obrisi figure.
– Ko je to bio, Geralte?
– Drug. Nedostajaće mi mnogo.
– Bio je čovek?
– Oličenje čovečanstva. Šta je sa tobom, Jen?
– Nekoliko slomljenih rebara, potres mozga, bedreni zglob, kičma. Osim
toga, odlično sam. A kod tebe?
– Manje-više isto.
Ravnodušno je pogledala Vilgeforcovu glavu, koja je ležala tačno na sredini
podnog mozaika. Malo, staklasto čarobnjakovo oko gledalo ih je sa nemim
prekorom.
– Lep prizor – reče ona.
– Istina – veštac prizna uskoro. – Ali ja sam se već nagledao. Hoćeš li moći
da hodaš?
– Uz tvoju pomoć, da.
Sreli su se, sve troje, na mestu gde su se hodnici spajali, ispod arkada. Sreli su
se pod mrtvim pogledima kanefora od alabastera.
– Ciri – reče veštac. I protrlja oči.
– Ciri – reče Jenefer koju je pridržavao veštac.
– Geralte – reče Ciri.
– Ciri – odgovori on, savlađujući snažan grč u grlu. – Dobro je videti te
ponovo.
– Gđice Jenefer.
Čarobnica se oslobodila ispod veščeve ruke i sa najvećim naporom ispravila.
– Kako to izgledaš, devojko? – reče surovo. – Pogledaj se samo kako
izgledaš! Popravi kosu! Ne grbi se. Dođi ovamo.
Ciri je prišla, kruta kao robot. Jenefer joj je popravila i izravnala kragnicu i
pokušala da obriše već skorelu krv sa rukava. Dodirnula joj je kosu. Otkrila
ožiljak na obrazu. Zagrlila je snažno. Veoma snažno. Geralt je video njene ruke
na Cirinim leđima. Video je izdeformisane prste. Nije osećao bes, tugu, niti
mržnju. Osećao je samo umor. I ogromnu želju da završe sa svim tim.
– Mamice.
– Kćeri.
– Hajdemo – odlučio je da ih prekine. Ali tek nakon dužeg vremena.
Ciri glasno ušmrknu i obrisa nos vrhom dlana. Jenefer je zgromi pogledom i
obrisa oko, koje je sigurno bilo nečim zaprašeno. Veštac je gledao hodnik iz
kojeg je izašla Ciri, kao da je očekivao da odande izađe još neko. Ciri odmahnu
glavom. Shvatio je.
– Hajdemo odavde – ponovi.
– Da – reče Jenefer. – Hoću da vidim nebo.
– Nikada vas više neću napustiti – Ciri reče muklo. – Nikada.
– Hajdemo odavde – ponovi. – Ciri, pridržavaj Jen.
– Ne treba da me pridržava!
– Dozvoli mi, mamice.
Ispred njih su bile stepenice, velike stepenice koje tonu u dim, u treperavu
svetlost baklji i vatre u gvozdenim kantama. Ciri zadrhta. Već je videla te
stepenice. U snovima i vizijama.
Daleko dole, čekali su naoružani ljudi.
– Umorna sam – šapnula je.
– I ja – prizna Geralt, izvlačeći sihil.
– Dosta mi je više ubijanja.
– I meni.
– Nema drugog izlaza odavde?
– Ne. Nema. Samo te stepenice. Moramo tuda, devojko. Jen želi da vidi
nebo. A ja želim da vidim nebo, Jen i tebe.
Ciri se osvrnu i pogleda u Jenefer, koja se naslonila na balustradu kako ne bi
pala. Izvukla je medaljone koje je uzela od Bonharta. Mačku je stavila sebi oko
vrata, vuka je dala Geraltu.
– Nadam se – reče on – da znaš da je to samo simbol?
– Sve je samo simbol.
Izvukla je Lastavicu iz korica.
– Hajdemo, Geralte.
– Hajdemo. Drži se blizu mene.
U podnožju stepenica čekali su ih Skelenovi najamnici, stiskajući oružje u
znojavim pesnicama. Sova brzim gestom posla na stepenice prvu turu.
Potkovane čizme najamnika zatopotaše na stepenicima.
– Polako, Ciri. Ne žuri. Blizu mene.
– Da, Geralte.
– I mirno, devojko, mirno. Zapamti, bez srdžbe, bez mržnje. Mi moramo
izaći i videti nebo. A oni koji nam stanu na put moraju umreti. Ne oklevaj.
– Neću oklevati. Hoću da vidim nebo.
Do prvog podesta su došli bez problema. Najamnici su se povlačili pred
njima, iznenađeni i začuđeni njihovom smirenošću. Ali uskoro su trojica skočila
ka njima vrišteći, vitlajući mačevima. Smesta su umrli.
– Združeno! – drao se odozdo Sova. – Ubijte ih!
Skočila su sledeća trojica. Geralt brzo zakorači prema njima, zavara ih fintom,
ubode jednog odozdo u grlo. Obrnuo se i propustio Ciri ispod desne ruke, a Ciri
glatko šljosnu drugog dripca ispod pazuha. Treći je hteo da spase život skokom
preko balustrade. Nije uspeo.
Geralt obrisa sa lica prskotine krvi.
– Smirenije, Ciri.
– Smirena sam.
Sledeća trojica. Blesak oštrica, krik, smrt.
Gusta krv puzala je nadole, tekla po stepenicima.
Dripac u mesinganoj brigandini{101} skoči ka njemu sa dugim kopljem. Oči su
mu bile zverske od narkotika. Ciri brzom kosom paradom odbaci koplje, a
Geralt poseče. Obrisao je lice. Išli su, ne osvrćući se.
Drugi podest je bio blizu.
– Ubij! – vikao je Skelen. – Na njih! Ubiiijteee ih!
Na stepenicama lupnjava, krik. Blesak oštrica, vrisak. Smrt.
– Odlično, Ciri. Ali smirenije. Bez euforije. I blizu mene.
– Sada ću uvek biti blizu tebe.
– Ne udaraj iz ramena, bolje iz lakta. Pazi.
– Pazim.
Blesak oštrice. Urlik, krv. Smrt.
– Odlično, Ciri.
– Želim da vidim nebo.
– Volim te mnogo.
– I ja tebe.
– Pazi. Postaje klizavo.
Blesak oštrice, zavijanje. Išli su, sustižući krv koja je lila po stepenicima. Išli
su nadole, sve vreme nadole, stepenicama zamka.
Dripac koji ih je napao okliznuo se na okrvavljenom stepeniku, pao ničice
pravo ispred njihovih nogu i zajaukao za milost, oberučke zaklanjajući glavu.
Prošli su pored njega, ne gledajući.
Sve do trećeg podesta niko se više nije odvažio da im prepreči put.
– Lukovi! – drao se odozdo Stefan Skelen. – Dajte samostrele! Boreas Mun je
trebalo da donese samostrele! Gde je on?
Boreas Mun – što Sova nikako nije mogao znati – bio je već dosta daleko.
Išao je pravo na istok, sa čelom uz konjsku grivu izvlačio je iz pastuva onoliko
galopa koliko je moglo.
Od ostalih, koje je poslao po lukove i samostrele, vratio se samo jedan.
Dripcu, koji se odlučio da gađa, blago su se tresle ruke, a oči suzile od fisteha.
Prva strela je jedva okrznula balustradu. Druga ni u stepenice nije pogodila.
– Više! – razdrao se Sova. – Popni se više, kretenu! Gađaj izbliza!
Samostrelac se pravio da ne čuje. Skelen opsova svom snagom, istrže mu
samostrel, skoči na stepenice, kleknu i nacilja. Geralt brzo zakloni Ciri svojim
telom. Ali devojka se munjevito izvi iza njega, a kada je zašištala tetiva, već je
bila u pozi. Okrenula je mač u gornju kvartu i odbila strelu tako jako da se dugo
prevrtala pre nego što je pala.
– Vrlo dobro – promrmlja Geralt. – Vrlo dobro, Ciri. Ali ako još jednom
uradiš tako nešto, izlemaću te.
Skelen baci samostrel. Iznenada je shvatio da je sam.
Svi njegovi ljudi, zbijeni u gomilu, bili su skroz dole. Nijedan se nije žurio da
zakorači na stepenice. Kao da ih je bilo manje, opet ih je nekoliko otrčalo nekud.
Sigurno po samostrele.
A veštac i veštica su smireno, ne žureći, ali i ne usporavajući korak, išli dole
po stepenicama zamka oblivenim krvlju. Blizu jedno drugog, rame uz rame,
zavaravajući ga i smućujući brzim pokretima oštrica.
Skelen se povuče. I nije prestao da se povlači. Sve do dole. Kada se našao u
grupi svojih ljudi, uvideo je da povlačenje traje. Opsovao je nemoćno.
– Momci! – kriknu, a glas mu se neharmonično slamao. – Smelo! Hajde, na
njih! Združeno! Napred, hrabro! Za mnom!
– Idite sami – promumla neki, primičući nosu dlan sa fistehom. Sova mu
udarcem pesnice narkotikom obeli lice, rukav i prednji deo kaftana.
Veštac i veštica prođoše drugi podest.
– Kada siđu skroz dole – zariča Skelen – opkolite ih! Hajde, momci! Smelo!
Na oružje!
Geralt pogleda u Ciri. I umalo ne zaurla od gneva, videvši u njenoj sivoj kosi
beličaste plamenove sjajne kao srebro. Savladao se. Nije bilo vreme za ljutnju.
– Pazi – reče potmulo. – Budi blizu mene.
– Uvek ću biti blizu tebe.
– Dole će biti pakleno.
– Znam. Ali zajedno smo.
– Zajedno smo.
– Ja sam s vama – kaza Jenefer, silazeći za njima po crvenim stepenicama
klizavim od krvi.
– U gomilu! U gomilu! – ričao je Sova.
Nekoliko njih koji su otrčali po samostrele vraćali su se. Bez samostrela.
Veoma zaplašeni.
Iz sva tri hodnika koja su vodila ka stepenicama razleže se huk vrata
razvaljivanih nadžacima, lomljava, zveket gvožđa i odjek teških koraka. I
iznenada, iz sva tri hodnika uzmarširaše vojnici sa crnim šlemovima, oklopima i
kaputima sa znakom srebrnog daždevnjaka. Viknuvši na najamnike gromko i
zastrašujuće, oni zvučno baciše oružje na pod, jedan za drugim. U one manje
odlučne nanišanili su samostrele, oštrice glejvova i rogatina i požurili ih još
strašnijim krikom. Sada su svi poslušali, budući da se moglo videti da crni vojnici
gore od želje da nekog ucmekaju i samo čekaju pretekst. Sova je stao ispred
kolumne, prekrstivši ruke na grudima.
– Čudotvorna pomoć? – promumla Ciri. Geralt odmahnu glavom.
Samostreli i oštrice su bili naciljani i u njih.
– Glaeddyvan vort!
Otpor nije imao smisla. U podnožju stepenica vrvelo je od crnih vojnika kao
u mravinjaku, a oni su već bili veoma, veoma izmoreni. Ali nisu bacili mačeve.
Brižljivo su ih položili na stepenike. A zatim seli. Geralt je osetio toplu Cirinu
ruku, čuo je njen dah.
Odozgo, prolazeći kraj leševa i bara krvi, pokazujući vojnicima nenaoružane
ruke, sišla je Jenefer. Mučno je sela pored njih na stepenik.
Geralt je osetio toplinu i druge ruke. Šteta što tako ne može biti uvek,
pomisli. A znao je da ne može.
Vezali su i redom odvodili Sovine ljude. Bilo je sve više crnih vojnika u
kaputima sa daždevnjakom. Iznenada se među njima pojaviše oficiri visokog
ranga, prepoznatljivi po belim perjanicama i srebrnim bordurama na oklopima. I
po poštovanju, sa kojim su im pravili prolaz..
Ispred jednog oficira, čiji je šlem bio naročito bogato ukrašen srebrom,
razmicali su se sa izuzetnim poštovanjem. Štaviše, sa naklonima.
Upravo se on zaustavio ispred Skelena koji je stajao kod kolumne. Sova –
jasno se to videlo, čak i pod treperavim svetlom lučeva i slika koje su sagorevale
u gvozdenim kantama – poblede, postao je beo kao papir.
– Stefane Skelene – reče oficir zvučnim glasom, glasom koji je zazvonio sve
do svoda hale. – Izaći ćeš pred sud. Bićeš kažnjen za izdaju.
Sova je odveden, ali mu nisu vezali ruke kao najamnicima.
Oficir se osvrnu. Sa tapiserije iznad njega otkinula se zapaljena krpa i pala,
vrteći se kao velika ognjena ptica. Blesak zasija na srebrnoj borduri oklopa, na
viziru koji je sezao do polovine obraza i bio u obliku sablasne zubate čeljusti,
kao kod svih Crnih Vojnika.
Red je na nas, pomisli Geralt. Nije pogrešio.
Oficir je gledao u Ciri, a njegove oči su gorele u otvorima šlema, primećivale i
registrovale sve. Bledilo. Ožiljak na licu. Krv na rukavu i dlanu. Bele pramenove
u kosi.
Zatim Nilfgardijac skrenu pogled na vešca.
– Vilgeforc? – upita svojim zvučnim glasom. Geralt odrično odmahnu
glavom.
– Kahir ep Kelah?
Ponovo odričan pokret glave.
– Klanice – kaza oficir, gledajući u stepenice. – Krvave klanice. Ali šta ćeš, ko
mač diže... Sem toga, poštedeo si dželate posla. Dalek si put prevalio, vešče.
Geralt nije komentarisao. Ciri glasno ušmrknu i obrisa nos korenom šake.
Jenefer je ukori pogledom. Nilfgardijac primeti to i osmehnu se.
– Dalek si prevalio put – ponovi. – Došao si ovamo sa kraja sveta. Za njom i
radi nje. Makar ti po tom osnovu nešto pripada. Gospodine De Rido!
– Po naredbi, Vaša carska milosti!
Veštac se nije začudio.
– Potražite ovde diskretnu odaju u kojoj ću moći na miru da porazgovaram
sa gospodinom Geraltom iz Rivije, a da nas niko ne ometa. Za to vreme,
obezbedite sve ugodnosti i usluge obema damama. Razume se, pod budnom i
neprestanom stražom.
– Razumem, Vaša carska milosti.
– Gospodine Geralte, pođite sa mnom.
Veštac ustade. Pogleda u Jenefer i Ciri, želeći da ih umiri, upozori ih da ne
prave gluposti. Ali to nije bilo potrebno. Obe su bile užasno umorne. I
rezignirane.
– Dalek si prevalio put – ponovi, skidajući šlem, Emhir var Emreis, Dejtven
Adan in Karn ep Morvud, Beli Plamen Koji Pleše na Mogilama Neprijatelja.
– Ne znam – odgovori smireno Geralt – da li si ti prevalio dalji, Duni.
– Prepoznao si me – osmehnu se car. – A kažu da su me nedostatak brade i
način držanja potpuno promenili. Mnogi od ljudi koji su me ranije viđali u Cintri
dolazili su u Nilfgard na audijenciju sa mnom. I niko me nije prepoznao. A ti si
me ipak video samo jedanput, i to pre šesnaest godina. Toliko sam ti se urezao u
sećanje?
– Ne bih te prepoznao, zaista si se mnogo promenio. Jednostavno sam
pretpostavio ko si. Još pre nekog vremena. Nisam bez tuđe pomoći i smernice
odgonetnuo kakvu je ulogu odigrao incest u Cirinoj porodici. U njenoj krvi. U
nekom od košmarnih snova usnio sam incest, najstrašniji i najgnusnijih od svih
mogućih. I molim lepo, tu si, lično.
– Jedva se držiš na nogama – Emhir reče hladno. – A impertinencije koje
činiš na silu prouzrokuju da se još više njišeš. Možeš sesti u prisustvu cara. Tu
privilegiju ti dodeljujem... doživotno.
Geralt sede sa olakšanjem. Emhir je i dalje stajao naslonjen na izrezbaren
orman – Spasao si život mojoj kćerki – reče. – Više puta. Hvala ti za to. U moje
vlastito ime i ime budućih pokolenja.
– Razoružavaš me.
– Cirila – Emhir se nije potresao zbog ismevanja – će otići u Nilfgard. U
podesno vreme će postati imperatorka. Na potpuno isti način kako su kraljicama
postajale desetine devojaka. Odnosno, gotovo ne znajući svog supružnika. Često
nemajući o njemu dobro mišljenje na osnovu prvog susreta. Često razočarane
prvim bračnim danima i... noćima. Cirila neće biti prva.
Geralt se suzdržavao od komentara.
– Cirila – nastavi car – će biti srećna, kao i većina kraljica o kojima sam
govorio. To će doći s vremenom. Ljubav, koju od nje uopšte ne zahtevam, Cirila
će preneti na sina kojeg ću začeti sa njom. Arhikneza, a potom i cara. Cara koji
će začeti sina. Sina koji će biti vladar sveta i koji će spasti svet od uništenja. Tako
veli proročanstvo čiju tačnu sadržinu znam samo ja.
– Razume se – nastavi Beli Plamen – Ciri nikada neće saznati ko sam ja. Ta
tajna će umreti. Zajedno sa onima koji je znaju.
– Jasno mi je – Geralt klimnu glavom. – Ne može biti jasnije.
– Ne možeš da ne zapaziš – Emhir progovori nakon nekog vremena – ruku
sudbine koja je bila u svemu ovome. U svemu. U tvojim postupcima takođe. Od
samog početka.
– Pre u tome vidim Vilgeforcovu ruku. Jer on te je onda poslao u Cintru, zar
ne? Kada si bio Začarani Jež? On je učinio da Paveta...
– U zabludi si – Emhir ga žustro prekinu, zabacujući preko ramena kaput sa
daždevnjakom. – Ne znaš ništa. I ne moraš da znaš. Nisam te pozvao ovamo da
ti pripovedam istoriju mog života. Niti da se pravdam pred tobom. Jedino što si
zaslužio jeste uveravanje da devojci neće biti naneta nepravda. Nemam nikakve
dugove prema tebi, vešče. Nikakve...
– Imaš! – Geralt ga prekinu jednako žustro. – Poništio si sklopljeni ugovor.
Prekršio si datu reč. To su dugovi, Duni. Prekršio si zakletvu kao knez, imaš dug
kao car. Sa carskim kamatama. Za deset godina!
– Samo toliko?
– Samo toliko. Zato što mi samo toliko pripada, ne više. Ali ne ni manje!
Trebalo je da dođem po dete kada napuni šest godina. Nisi čekao obećani
termin. Hteo si da mi je ukradeš pre nego što je prošao. Međutim, sudbina, o
kojoj stalno govoriš, ismejala te je. Tokom narednih deset godina pokušavao si
da se boriš sa tom sudbinom. Sada je imaš, imaš Ciri, vlastitu kćer, koju si
nekada lupeški i podlo lišio roditelja, a sa kojom sada hoćeš lupeški i podlo da
rađaš rodoskvrnu decu. Ne zahtevajući od nje ljubav. Što je i pravilno. Ne
zaslužuješ njenu ljubav. Među nama, Duni, ne znam kako ćeš moći da je
pogledaš u oči.
– Cilj opravdava sredstva – Emhir reče potmulo. – Ono što radim, radim radi
potomaka. Radi spasavanja sveta.
– Ako će svet biti spasen na taj način – veštac podiže glavu – onda je bolje da
taj tvoj svet propadne. Veruj mi, Duni, bolje je da propadne.
– Bled si – reče gotovo prijatno Emhir var Emreis. – Ne uzbuđuj se toliko,
samo što se nisi onesvestio.
Udaljio se od ormara, izvukao stolicu i seo. Vešcu se stvarno vrtelo u glavi.
– Gvozdeni Jež – car poče spokojno i tiho – trebalo je da bude način da
primoraju mog oca na saradnju sa uzurpatorom. Bilo je to nakon prevrata, otac,
svrgnuti car, bio je zatvoren i mučen. Međutim, nije se dao slomiti, pa su
pokušali na drugi način. Čarobnjak, kojeg je unajmio uzurpator, na očeve oči
pretvorio me je u nakazu. Čarobnjak je malo pridodao na sopstvenu inicijativu.
Odnosno – humor. “Eimir” je na našem jeziku “jež”.
– Otac nije dao da ga slome i ubili su ga. Mene su pak izložili podrugivanju i
podsmehu, pustili u šumu i nahuškali pse na mene. Spasao sam život, nisu bili
baš zagriženi da me gone, budući da nisu znali da je čarobnjak isfušerisao posao
i da mi noću vraća ljudski oblik. Na sreću, znao sam nekoliko osoba u čiju sam
vernost mogao biti siguran. A, čisto da te obavestim, tada sam imao trinaest
godina.
– Moram sam da odem iz zemlje. A to da spas od uroka moram da tražim na
Severu, iza Stepenica Marnadala, pročitao mi je u zvezdama neki malo ćaknut
astrolog po imenu Ksartizijus. Posle, kada sam već bio car, za to sam mu
poklonio kulu i opremu. Pre toga je morao da radi sa pozajmljenom.
– Znaš šta se dogodilo u Cintri, ne treba gubiti vreme na udubljivanje u tu
stvar. Međutim, ne slažem se da je Vilgeforc imao nešto zajedničko sa tim. Kao
prvo, tada ga još nisam znao, kao drugo, imao sam ogromnu averziju prema
čarobnjacima. Uostalom, ni dan-danas ih ne volim. Ah, da ne zaboravim: kada
sam povratio tron, dočepao sam se tog čarobnjaka koji je služio uzurpatoru i
mrcvario me na očeve oči. I ja sam pokazao smisao za humor. Čarobnjak se
zvao Bratens, a na našem jeziku to zvuči skoro kao “ispržen”.
– Dosta je ipak digresija, vratimo se na stvar. Vilgeforc me je tajno posetio u
Cintri, ubrzo nakon Cirinog rođenja. Predstavio se kao konfident ljudi koji su mi
u Nilfgardu i dalje bili verni i konspirirali protiv uzurpatora. Ponudio mi je
pomoć i uskoro je dokazao da može da pomogne. Kada sam, i dalje nepoverljiv,
upitao za motive, bez ikakvog uvijanja mi je izjavio da računa na zahvalnost. Na
milost, privilegiju i vlast kojom će ga darovati veliki car Nilfgarda. Odnosno ja.
Moćan vladar, koji će vladati polovinom sveta. Koji će začeti potomka što će
vladati celim svetom. Rame uz rame sa tim velikim vladarima – čarobnjak je
izjavio bez okolišanja – sam ima nameru da se visoko izdigne. Tu je izvukao
svitke uvezane zmijskom kožom i skrenuo mi pažnju na njihovu sadržinu.
– Na taj način sam se upoznao sa proročanstvom. Doznao sam o sudbini
sveta i svemira. Doznao sam šta moram da učinim. I došao sam do zaključka da
cilj opravdava sredstva.
– Pa naravno.
– U međuvremenu – Emhir je čuo ironiju na jedno uvo – u Nilfgardu su moji
poslovi išli sve bolje i bolje. Moje pristalice su dobijale sve veće uticaje, i najzad,
imajući iza sebe grupu linijskih oficira i kadeta, odlučili su se na državni udar.
Međutim, za to sam im bio potreban ja. Lično. Istinski naslednik trona i krune
carstva, pravi Emreis od krvi Emreisa. Trebalo je da budem nešto poput stega
revolucije. Među nama govoreći, dosta revolucionara je gajilo nadu da neću biti
ništa više od toga. Oni koji su još živi do danas ne mogu to da prežale.
– Ali, kao što rekoh, ostavimo se digresija. Morao sam da se vratim kući.
Došao je čas da Duni, lažni kraljević iz Maehta i tobožnji cintrijski vojvoda
zatraži svoje nasledstvo. Ipak, nisam zaboravio na proročanstvo. Morao sam da
se vratim zajedno sa Ciri. A Kalante mi je oprezno, veoma oprezno motrila na
prste.
– Ona ti nikada nije verovala.
– Znam. Mislim da je znala nešto o tom predskazanju. I učinila bi sve da me
sputa, a u Cintri sam bio u njenoj moći. Bilo je jasno: morao sam da se vratim u
Nilfgard, ali tako da niko ne može da odgonetne da sam ja Duni, a da je Ciri
moja ćerka. Vilgeforc mi je sugerisao način. Duni, Paveta i njihovo dete su
morali umreti. Nestati bez traga.
– U insceniranoj brodskoj nesreći.
– Tako je. Tokom plovidbe iz Skeliga do Cintre, Vilgeforc je trebalo da uvuče
brod u magični usisivač na Sedninom Bezdanu. Ciri, Paveta i ja trebalo je da se
pre toga zatvorimo u specijalno obezbeđenu kabinu i preživimo. A posada...
– Nije trebalo da preživi – dovrši veštac. – I tako je počeo tvoj put preko
leševa.
Emhir var Emreis je ćutao neko vreme.
– Počeo je ranije – reče konačno, a glas mu je zvučao potmulo. – Nažalost. U
trenutku kada se ispostavilo da na palubi nema Ciri.
Geralt podiže obrve.
– Nažalost – carevo lice nije ništa izražavalo – u mojim planovima nisam
pravilno ocenio Pavetu. To melanholično devojče večito spuštenih očiju
prozrelo je mene i moje namere. Pre podizanja sidra, tajno je poslala dete na
kopno. Pao sam u ludilo. Ona takođe. Dobila je napad histerije. Za vreme
krkljanca... pala je preko ograde. Nisam stigao da skočim za njom. Vilgeforc je
uvukao brod u taj svoj usisivač. Odalamio sam glavu o nešto i izgubio svest.
Nekim čudom sam preživeo, upleten u kanape. Probudio sam se sav u zavojima.
Bila mi je polomljena ruka...
– Baš me zanima – veštac upita hladno – kako se oseća čovek koji je ubio
sopstvenu ženu?
– Bedno – Emhir odgovori bez odugovlačenja. – Osećao sam se i osećam se
bedno i prokleto podlo. To ne menja ni činjenica da je nikada nisam voleo. Cilj
je opravdao sredstva. Ipak, uistinu žalim zbog njene smrti. Nisam to želeo i
nisam planirao. Paveta je slučajno poginula.
– Lažeš – Geralt reče muklo – a to ne pristaje carevima. Paveta nije mogla
ostati živa. Demaskirala bi te. I nikada ti ne bi dozvolila to što si hteo da učiniš
Ciri.
– Živela bi – opovrgnu Emhir. – Negde... daleko. Postoji dosta zamkova...
Na primer, Darn Rovan... Ne bih mogao da je ubijem.
– Čak ni radi cilja koji opravdava sredstva?
– Uvek se – car protrlja lice – može naći neko manje drastično sredstvo.
Uvek ih ima mnogo.
– Ne uvek – kaza veštac, gledajući mu li oči. Emhir umače njegovom
pogledu.
– Upravo sam to imao na umu – Geralt klimnu glavom. – Dovrši priču.
Vreme prolazi.
– Kalante je čuvala malu kao zenicu oka svog. Nisam smeo ni da pomislim da
je otmem... Moj odnos sa Vilgeforcom se znatno ohladio, a prema drugim
čarobnjacima sam i dalje imao averziju... Ali moji vojnici i aristokratija su me
oštro gurali u rat, da napadnem Cintru. Kleli su se da narod to želi, da narod
žudi za životnim prostorom, da će slušanje vox populi{102} biti moj carski ispit.
Rešio sam da ubijem dve muve jednim udarcem. Da jednim napadom osvojim i
Cintru i Ciri. Ostalo znaš.
– Znam – Geralt klimnu glavom. – Hvala ti na ovom razgovoru, Duni.
Zahvalan sam ti što si hteo da mi posvetiš vreme. Ali nemoj više da odugovlačiš.
Veoma sam umoran. Gledao sam smrt svojih prijatelja, koji su došli sa mnom
ovde sa kraja sveta. Došli su da spasu tvoju kćer. Nisu je ni znali. Osim Kahira,
niko od njih nije znao Ciri. A pošli su da je spasu. Zato što je u njima bilo nešto
što je ispravno i plemenito. I šta? Pronašli su smrt. Smatram da to nije pravedno.
I ako neko želi da zna, ne slažem se sa time. Zato što ne vredi ni pet para takva
istorija u kojoj umiru oni ispravni, a ološi žive i nastavljaju da rade po svom.
Nemam više snage, care. Pozovi ljude.
– Vešče...
– Tajna mora umreti sa onima koji je znaju. Sam si to rekao. Nemaš drugog
izlaza. Nije istina da ih navodno imaš mnogo. Pobeći ću ti iz bilo kog zatvora.
Uzeću ti Ciri, nema te cene koju ne bih platio da ti je uzmem. Znaš to dobro.
– Znam to dobro.
– Jenefer možeš da pustiš da živi. Ona tajnu ne zna.
– Ona – Emhir kaza ozbiljno – će platiti bilo koju cenu da spase Ciri. I osveti
tvoju smrt.
– Istina – veštac klimnu glavom. – U stvari, zaboravio sam koliko ona voli
Ciri. U pravu si, Duni. Šta da se radi, od sudbine se ne može pobeći. Imam
molbu.
– Reci.
– Dozvoli mi da se oprostim sa obema. Posle toga sam ti na raspolaganju.
Emhir je stajao kraj prozora, zagledan u vrhove planina.
– Ne mogu da ti odbijem. Ali...
– Ne brini se. Neću ništa reći Ciri. Povredio bih je kada bih joj rekao ko si. A
ja ne mogu da je povredim.
Emhir je dugo ćutao, neprestano okrenut ka prozoru.
– Možda i imam neki dug prema tebi – okrenu se na petama. – Zato poslušaj
šta imam da ti ponudim u okviru otplate. Davno, davno, pre zaista mnogo
vremena, kada su ljudi još uvek posedovali čast, ponos i dostojanstvo, kada su
cenili svoju reč, a isključivo se plašili sramote, dešavalo se sledeće: čovek od časti
osuđen na smrt ulazio bi u kadu sa vrelom vodom i otvarao sebi vene, kako bi
izbegao ponižavajuću ruku dželata ili egzekutora. Da li bi možda...
– Naredi da napune kadu.
– Da li bi možda – car nastavi spokojno – Jenefer htela da ti pravi društvo
prilikom te kupke?
– Gotovo sam siguran u to. Ali treba je pitati. Ona je dosta buntovne prirode.
– Znam.
– Kako je rekao?
Cirino lice se blago zgrči.
– Kazao je: va faill, luned. Na Drevnom jeziku: zbogom, devojko.
– Znam – Jenefer klimnu glavom. – Šta je bilo posle?
– Posle... Posle me je pustio, okrenuo se i otišao. Dreknuo je naredbe i svi su
otišli. Prolazili su kraj mene sasvim ravnodušno, lupajući, treskajući i zveckajući
oružjem, čak se eho promaljao hodnikom. Seli su na konje i odjahali, čula sam
rzanje i tutnjavu. U životu to neću shvatiti. Jer kad razmislim...
– Ciri.
– Šta?
– Ne razmišljaj.
Čovek koji se prikradao bivaku, trebalo mu je odati čast, bio je vešt i lukav kao
lisica. Hitro je menjao pozicije, a kretao se tako gipko i tiho da bi svakome
mogao da se prišunja. Svakome. Ali ne Boreasu Munu. Boreas Mun je imao
previše iskustva u pogledu šunjanja.
– Izlazi, čoveče! – povika, starajući se da oboji glas nadmenom i
samouverenom arogancijom. – Džabe su ti tvoji trikovi! Vidim te. Tamo si.
Jedan od megalita, čijim je grebenom bilo naježeno brdo, zadrhtao je na
pozadini zvezdanog tamnoplavog neba. Pomakao se. I preuzeo ljudski oblik.
Boreas okrenu ražanj sa pečenjem zato što je zamirisalo na paljevinu. Praveći
se da se nemarno podupire, stavio je dlan na dršku luka.
– Mizeran je moj imetak – u naizgled smiren ton upleo je resku, metalizovanu
nit opreza. – Nemam ga mnogo. Ali vezan sam za njega. Braniću ga na život ili
smrt.
– Ja nisam bandit – reče dubokim glasom muškarac koji se prikradao, praveći
se da je menhir. – Ja sam hodočasnik.
Hodočasnik je bio visok i snažno građen, bio je visok sigurno sedam stopa, a
Boreas bi se kladio u bilo šta da bi bio potreban teg od najmanje deset puda da
bi ga izmerio na tasu na vagi. Hodočasnički štap, motka debela kao rukunica,
izgledao je u njegovoj ruci kao prutić. Boreas Mun se zacelo čudio na koji način
je tako velik čovek uspeo tako gipko da se prikrada. Takođe, malo se uznemirio.
Njegov luk, kompozitna sprava od sedamdeset funti, kojom je sa pola stotine
koraka pogađao losa, najednom mu se učinila malom i delikatnom kao dečja
igračka.
– Ja sam hodočasnik – ponovi snažni muškarac. – Nemam loše...
– Taj drugi – Boreas ga oštro prekinu – neka isto izađe.
– Koji dru... – zamucnu hodočasnik i zaćuta, videvši kako se iz mraka sa
suprotne strane pomalja skladna silueta, bešumna kao senka. Ovoga puta,
Boreas Mun se nije ničemu čudio. Drugi muškarac – način kretanja je to odmah
otkrivao uvežbanom oku tragača – bio je vilenjak. A ako ti se vilenjak prišunja,
to nije sramota.
– Oprostite mi – vilenjak reče neobično nevilenjačkim, blago hrapavim
glasom. – Krio sam se od vas dvojice ne iz loših namera, već iz straha. Ja bih
okrenuo taj ražanj.
– Tako je – reče hodočasnik, podupirući se na štap i čujno njuškajući. – Meso
je sa ove strane pečeno više nego dovoljno.
Boreas okrenu ražanj, udahnu, nakašlja se. I ponovo udahnu.
– Izvolite sesti, gospodo – odluči se. – I sačekajte. Životinjka će za tren oka
biti pečena. Ha, velim vam, mamlaz je onaj što škrtari na posluženju putnicima
na drumu.
Mast je šištavo curila u vatru, vatra je pucala, postalo je svetlije.
Hodočasnik je nosio filcani šešir sa širokim obodom, čija je senka dosta
uspešno skrivala lice. Vilenjaku je šešir menjao zavoj od šarene marame koji nije
skrivao lice. Kada su u odsjaju vatre videli to lice, zadrhtaše obojica, Boreas i
hodočasnik. Ali nisu ispustili iz sebe nikakav zvuk. Čak ni tih uzdah od prizora
tog lica, nekada zasigurno vilenjački lepog, a sada izobličenog gnusnim ožiljkom,
koji se protezao iskosa preko čela, obrva, nosa i obraza sve do brade.
Boreas Mun se nakašlja i ponovo okrenu ražanj.
– Ovaj miris – utvrdi, ne upita – vas je namamio ka mom bivaku, zar ne?
– Tako je – hodočasnik klimnu obodom šešira, a glas mu se blago promeni. –
Ne bih da se hvalim, ali nanjušio sam pečenje iz daljine. Ipak, sačuvao sam
opreznost. Na vatri, kojoj sam se približio pre dva dana, pekli su ženu.
– Istina je – potvrdi vilenjak. – Bio sam tamo narednog jutra, video sam
ljudske kosti u pepelu.
– Narednog jutra – ponovi otegnuto hodočasnik, a Boreas se mogao kladiti u
bilo šta da se na njegovom licu skrivenom senkom šešira pojavio neprijatan
osmeh. – Odavno krišom ideš mojim tragom, milostivi vilenjače?
– Odavno.
– A šta ti je branilo da se pokažeš?
– Razum.
– Prevoj Elskerdeg – Boreas Mun okrenu ražanj i prekinu nelagodnu tišinu –
mesto je koje odista ne uživa najbolju slavu. I ja sam video kosti u ognjištima,
skelete na kocima. Obešene na drveću. Ovde je puno divljih pripadnika okrutnih
kultova. I bića koja samo gledaju kako da te pojedu. Navodno.
– Nije navodno – ispravi ga vilenjak. – Sigurno. A što dalje u planine, na
istok, to je gore.
– Milostiva gospoda su se takođe uputila na istok? Preko Elskerdega? U
Zerikaniju? Ili možda još dalje, u Hakland?
Nisu odgovorili, ni hodočasnik, ni vilenjak. Boreas nije ni očekivao odgovor.
Kao prvo, pitanje nije bilo diskretno. Kao drugo, bilo je glupo. Sa mesta gde su
se nalazili bilo je moguće ići samo na istok. Preko Elskerdega. Tamo kuda se i
on uputio.
– Pečenje je gotovo – Boreas spretnim pokretom, koji nije bio lišen
karakteristika demonstracije, otvori leptir-nož. – Izvolite, gospodo. Bez
ustručavanja.
Hodočasnik je imao lovački nož, a vilenjak stilet, koji po izgledu nije nimalo
bio kuhinjski. Ali sve tri oštrice, namenjene za najstrašnije ciljeve, danas su
poslužile za sečenje mesa. Neko vreme se moglo čuti samo krckanje i pucketanje
vilica. I cvrčanje ogrizenih kostiju bacanih u žar.
Hodočasnik otmeno podrignu.
– Čudno stvorenjce – reče, zagledajući plećku koju je pojeo i oblizao tako da
je izgledala kao da je tri dana bila držana u mravinjaku. – Malo je imalo ukus kao
srndać, ali krhko kao zec... Ne sećam se da li sam nekada jeo nešto slično.
– To je bio skrek – reče vilenjak, krckajući zubima koščice. – Ni ja se ne
sećam da li sam ga nekada jeo.
Boreas se tiho nakašlja. Jedva čujna nota sarkastične veselosti u vilenjakovom
glasu dokazivala je da je znao da je pečenje proisteklo od ogromnog pacova
krvavih očiju i velikih zuba, kod koga je samo rep bio dugačak tri lakta. Gonič
nikako nije ulovio gigantskog glodara. Pogodio ga je u samoodbrani. Rešio je
ipak da ga ispeče. Bio je razuman čovek koji trezveno razmišlja. Ne bi jeo
pacove koji traže hranu na smetlištima i otpacima. Ali od tesnaca prevoja
Elskerdeg do najbliže zajednice koja proizvodi otpatke bilo je dobrih trista milja.
Pacov – ili, kako ga je nazvao vilenjak, skrek – morao je biti čist i zdrav. Nije
imao dodira sa civilizacijom. Stoga nije imao čime da se zaprlja, niti čime da se
zarazi.
Uskoro je poslednja, najmanja, skroz ogrizena i isisana koščica završila u
žaru. Mesec je isplovio iznad zubatog lanca Ognjenih planina. Iz vatre, vetrom
raspaljivane, vrcale su iskre koje su zamirale i gasile se usred mravinjaka
svetlucavih zvezda.
– Gospodo – Boreas Mun je rizikovao još jednim, malo diskretnim pitanjem
– odavno ste na drumu? Ovde u Pustošima? Usudiću se da pitam jeste li odavno
ostavili za sobom Solveiginu kapiju?
– Davno, nedavno – kaza hodočasnik – to je relativna stvar. Prešao sam
preko Solveige drugog dana po septembarskom punom mesecu.
– A ja – reče vilenjak – šestog dana.
– Ha – nastavi Boreas, pobuđen reakcijom. – Čudo da se još tamo nismo
sreli, jer sam i ja tada išao tuda, tačnije jahao, pošto sam tada još imao konja.
Zaćutao je, terajući neprijatne misli i uspomene u vezi sa konjem i njegovim
gubitkom. Bio je uveren da su i njegovi slučajni sagovornici morali imati slične
dogodovštine. Putujući sve vreme pešice, nikada ga ne bi sustigli tu, kod
Elskerdega.
– Zaključujem, dakle – nastavi – da ste krenuli na put odmah nakon rata,
nakon sklapanja cintrijskog mira. Razume se, to me se nimalo ne tiče, ali usudiću
se da suponiram da se gospodi nisu dopali poredak i slika sveta koji su stvoreni i
ustaljeni u Cintri.
Tišinu, koja je na duže pala kraj ognjišta, naružilo je udaljeno zavijanje.
Sigurno vuka. Premda u okolini prevoja Elskerdeg nikada nisi mogao biti
siguran.
– Da budem iskren – progovori neočekivano vilenjak – nisam imao razloga
da nakon cintrijskog mira volim svet i njegovu sliku. O poretku da i ne govorim.
– U mom slučaju – kaza hodočasnik, prekrstivši snažne nadlaktice na grudi –
bilo je slično. Mada sam se uverio u to, kako bi rekao jedan moj poznanik, post
factum.
Dugo je vladala tišina. Umuknulo je čak i ono što je zavijalo na prevoju.
– Isprva – nastavi hodočasnik, mada su se Boreas i vilenjak mogli kladiti da
neće nastaviti. – Isprva je sve ukazivalo na to da će cintrijski mir doneti povoljne
promene i stvoriti sasvim podnošljiv poredak sveta. Ako ne za sve, ono barem
za mene...
– Kraljevi su – Boreas odrokta – došli u Cintru, ako se dobro sećam, u
aprilu?
– Tačno drugog aprila – precizirao je hodočasnik. – Sećam se, bila je mladina.
Duž zidova, smešteni niže tamnih greda koje su podupirale galerije, visili su
pričvršćeni redovi štitova sa raznobojnim crtežima heraldičkih amblema, grbova
cintrijskog plemstva. Na prvi pogled su se ispoljavale razlike između već pomalo
izbledelih insignacija drevnih rodova i grbova plemstva zaslužnog u novijim
vremenima, za vladavine Dagorada i Kalante. Ti noviji su imali živahne i još
nepopucale boje, na njima se takođe nisu poznavale naznake rupica nakon
aktivnosti potkornjaka.
Najživahnije boje imali su pak štitovi sa grbovima nilfgardskog plemstva,
dodani sasvim nedavno. Plemstva koje se istaklo za vreme osvajanja grada i
petogodišnje carske administracije.
Kada povratimo Cintru, pomisli kralj Foltest, moraćemo da pripazimo da
Cintrijci ne unište te grbove u svetom zanosu obnove. Politika je jedno, a
dekoracija hale drugo. Sistemske promene ne mogu biti opravdanje za
vandalizam.
Dakle, ovde je sve počelo, pomisli Dajkstra, osvrćući se po velikoj hali.
Slavna zaručna gozba, tokom koje se pojavio Čelični Jež i zahtevao ruku
princeze Pavete... A kraljica Kalante unajmila vešca...
Kako se čudesno prepliću ljudske sudbine, pomisli špijun, sam se čudeći
trivijalnosti svojih misli.
Pre pet godina, pomisli kraljica Meve, pre pet godina, mozak Kalante, Lavice
od krvi Kerbina, rasprsnuo se na pločama dvorišta, baš ovog što se vidi kroz
prozor. Kalante, čiji smo ponosan portret videli u hodniku, bila je pretposlednja
od kraljevske krvi. Nakon što joj se kćerka Paveta utopila, ostala je samo unuka.
Cirila. Sem ako je tačna vest da Cirila takođe nije živa.
– Izvolite – mahnu drhtavom rukom Cirus Engelkind Hemelfart, hijerarh
Novigrada, koji je na osnovu godina, položaja i sveopšteg poštovanja per
acclamationem{103} prihvaćen kao predsedavajući debate.
– Izvolite zauzeti mesta.
Seli su, pronašavši za okruglim stolom stolice označene crvenkasto-mrkim
tablicama. Meve, kraljica Rivije i Lirije. Foltest, kralj Temerije, i njegov vazal,
kralj Venclav iz Bruge. Demavend, kralj Edirna. Henselt, kralj Kedvena. Kralj
Etain iz Cidarisa. Mladi kralj Kistrin iz Verdena. Knez Nitert, glava redanjskog
Regentskog saveta. I grof Dajkstra.
Moramo pokušati da se rešimo tog špijuna, da ga udaljimo od stola debate,
pomisli hijerarh. Kralj Henselt i kralj Foltest, ma čak i mladi Kistrin, već su
dopustili sebi kisele primedbe, samo što ne usledi demarš od predstavnika
Nilfgarda. Taj Sigismund Dajkstra je čovek nepodesnog staleža, a svrh toga, sa
rđavom prošlošću i lošom reputacijom, persona turpis{104}. Ne sme se dozvoliti da
prisustvo persone turpis kvari atmosferu pregovora.
Šef nilfgardske delegacije, baron Šilard Fic-Esterlen, kome je za okruglim
stolom dopalo mesto tačno naspram Dajkstre, pozdravio je špijuna ljubaznim
diplomatskim naklonom.
Videći da svi već sede, hijerarh Novigrada je takođe seo. Uz pomoć paževa
koji su ga pridržavali za drhtave ruke, hijerarh je seo na stolicu koja je pre
mnogo godina izrađena za kraljicu Kalante. Stolica je imala impozantno visok i
divno ukrašen naslon, zahvaljujući čemu se isticala sred drugih stolica.
Okrugli sto je okrugli sto, ali mora se videti ko je najvažniji.
– Ne, ne i još jednom ne! – zariča kralj Henselt, udarajući obema pesnicama o
sto, tako da se prevrnuo pehar i poskočile mastionice. – Nema nikakve diskusije
na tu temu! Nema nikakvih licitacija u vezi s tim! Kraj, šlus, deireadh!
– Henselte – Foltest progovori smireno, trezveno i vrlo pomirljivo. – Nemoj
da otežavaš. I nemoj da nas kompromituješ svojim vikanjem pred njegovom
ekselencijom.
Šilard Fic-Esterlen, pregovarač u ime Carstva Nilfgarda, pokloni se sa lažnim
osmehom koji je trebalo da sugeriše da ga ispadi kralja Kedvena ne
uznemiravaju, niti zanimaju.
– Dogovaramo se sa carstvom – nastavi Foltest – a među sobom najednom
počinjemo da se ujedamo kao psi? Sramota, Henselte.
– Dogovaramo se sa Nilfgardom oko tako teških pitanja kao što su Dol
Angra i Prekorečje – Dajkstra progovori naizgled slučajno. – Glupo bi bilo...
– Ne odobravam takve primedbe! – zariča Henselt, ovaj put tako da nijedan
bivo ne bi mogao da se uporedi sa njim. – Ne odobravam takve primedbe,
pogotovo ne od kojekakve gospode špijuna! Ja sam, majku mu, kralj!
– Vidi se – prasnu Meve. Demavend je bio okrenut i gledao u heraldičke
štitove na zidu dvorane, osmehujući se ravnodušno, kao da se upravo nije
odvijala igra za njegovo kraljevstvo.
– Dosta – zasopta Flenselt, kružeći naokolo divljim pogledom. – Dosta,
dosta tako mi bogova, jer će me šlog strefiti. Kazao sam: ni pedalj zemlje. Nema
nikakve, ama baš nikakve revindikacije{105}! Neću pristati na smanjivanje mog
kraljevstva ni za pedalj, čak ni za pola pedlja zemlje! Bogovi su mi poverili čast
Kedvena i samo ću je bogovima ustupiti! Donja Marhija je naša zemlja... To je...
Eti... Et... Etnički. Donja Marhija vekovima pripada Kedvenu...
– Gornji Edirn – progovori ponovo Dajkstra – pripada Kedvenu od prošle
godine. Tačnije, od dvadeset četvrtog jula prošle godine. Od trenutka kada je
tamo kročio kedvenski okupacioni korpus.
– Molim – reče Šilard Fic-Esterlen, iako ga nisu upitali – da se unese u
zapisnik ad futuram rei memoriam, da Carstvo Nilfgarda nije imalo ništa zajedničko
sa tom aneksijom.
– Osim što je upravo u to vreme grabilo Vengerberg.
– Nihil ad rem!
– Stvarno?
– Gospodo! – opomenu ih Foltest.
– Kedvenska armija – frknu Henselt – kročila je u Donju Marhiju kao
osloboditeljska! Moje vojnike su tamo dočekali sa cvećem! Moji vojnici...
– Tvoji banditi – glas kralja Demavenda je bio smiren, ali na njegovom licu se
poznavalo koliko ga napora košta čuvanje smirenosti. – Tvoji razbojnici, koji su
upali u moje kraljevstvo sa razbojničkom bandom, ubijali, maltretirali i
porobljavali. Moja gospodo! Okupili smo se ovde i savetujemo se nedelju dana,
savetujemo se kako treba da izgleda buduća slika sveta. Tako mi bogova, da li to
treba da bude slika zločina i otimačine? Da li treba da se nastavi banditski status
quo{106}. Da li oteto dobro treba da ostane u rukama lupeža i pljačkaša?
Henselt zgrabi mapu sa stola, pocepao je žustrim pokretom i baci ka
Demavendu. Kralj Edirna nije se ni maknuo.
– Moja vojska – ishropta Henselt, a njegovo lice pridobi boju dobrog, starog
vina – osvojila je Marhiju od Nilfgardijaca. Tvoje kraljevstvo dostojno žaljenja
već tada nije postojalo, Demavenda. Kazaću i ovo: da nije bilo moje vojske, ne
bi imao nijedno kraljevstvo danas. Hteo bih da te vidim kako bez moje pomoći
teraš Crne preko Jaruge i Dol Angre. Prema tome, neće biti mnogo preterivanja
u tvrdnji da si kralj zahvaljujući mojoj milosti. Ali ovde se svršava moja
blagonaklonost! Rekao sam, neću dati ni pedalj svoje zemlje. Neću dozvoliti
smanjivanje mog kraljevstva.
– Ni ja mog! – Demavend ustade. – Onda se nećemo dogovoriti!
– Gospodo – reče iznenada pomirljivo Cirus Hemelfart, hijerarh Novigrada,
koji je dremkao do tada. – Siguran sam da je moguć nekakav kompromis...
– Carstvo Nilfgarda – progovori ponovo Šilard Fic-Esterlen, koji voli da se
ubacuje s neba pa u rebra – neće prihvatiti nikakav dogovor koji bi bio štetan po
vilenjačku zemlju u Dol Blatani. Ukoliko je potrebno, ponovo ću gospodi
pročitati sadržaj memoranduma...
Henselt, Foltest i Dajkstra frknuše, ali Demavend pogleda u carskog
ambasadora smireno i gotovo dobronamerno.
– Radi sveopšteg dobra – izjavi – i radi mira, priznaću autonomiju Dol
Blatane. Ali ne kao kraljevstva, već kao kneževine. Uslov je da mi kneginja Enid
an Gleana izrazi podaničku vernost i obaveže se na i zjednačavanje ljudi i
vilenjaka u pravima i privilegijama. Spreman sam na to, kao što sam kazao, pro
publico bono{107} .
– Eto – reče Meve – reči istinskog kralja.
– Salus publica lex suprema est – kaza hijerarh Hemelfart, koji je već duže tražio
priliku da se i on istakne poznavanjem diplomatskog žargona.
– Dodaću ipak – nastavi Demavend, gledajući nadutog Henselta – da
koncesija u pogledu Dol Blatane nije presedan. To je samo narušavanje
integriteta mojih zemalja, sa kojim se slažem. Nikakvu drugu podelu niti
prisvajanje neću priznati. Kedvenska armija, koja je prodrla u moje granice kao
agresor i osvajač, mora u roku od nedelju dana da napusti bespravno okupirane
karaule i zamkove Gornjeg Edirna. To je uslov mog daljeg učestvovanja u
debati. A budući da verba volant{108}, moj sekretar će priložiti protokolu zvaničan
demarš u vezi sa time.
– Henselte? – Foltest iščekujući pogleda bradonju.
– Nikada! – zariča kralj Kedvena, prevrćući stolicu i skačući poput šimpanze
koju je ubo stršljen. – Nikada neću predati Marhiju! Samo preko mene mrtvog!
Ne dam! Ništa me neće primorati na to! Nikakva sila! Nikakva, majku mu, sila!
A kako bi dokazao da se i on školovao i da nije tikva bez korena, zaurlao je:
– Non possumus{109}!
– Daću ja njemu non possumus, stara budala! – frknu Sabrina Glevisig u odaji
sprat više. – Nemojte se brinuti, primoraću tog tupoglavca da prizna
revindikativna trebovanja u pogledu Gornjeg Edirna. Kedvenska vojska će izaći
odatle u narednih deset dana. To je očigledna stvar. Nema spora. Ako bi neka
od vas sumnjala u to, imam pravo da se osećam uvređeno.
Filipa Ejlhart i Šila de Tankarvil izraziše svoje pohvale klimanjem glava. Asire
var Anahid se zahvali osmehom.
– Ostalo nam je za danas – kaza Sabrina – da rešimo problem Dol Blatane.
Sadržaj memoranduma cara Emhira znamo. Kraljevi dole još nisu uspeli da
prodiskutuju o tom problemu, ali već su signalizirali svoje opcije. Stav je takođe
zauzeo, rekla bih, najzainteresovaniji. Kralj Demavend.
– Stav Demavende – reče Šila de Tankarvil, obavijajući vrat boom od
srebrnih lisica – nosi karakteristike dalekosežnog kompromisa. To je pozitivan
stav, promišljen i izvagan. Šilard Fic-Esterlen će biti u velikom problemu, želeći
da argumentuje u pravcu većih koncesija. Ne znam da li će hteti.
– Hoće – potvrdi spokojno Asire var Anahid. – Zato što ima takve
instrukcije iz Nilfgarda. Invociraće ad referendum i podnosiće note. Prepiraće se
barem jedan dan. Nakon isteka tog vremena, počeće sa ustupcima.
– Normalno – preseče je Sabrina Glevisig. – Normalno je i to da će se
konačno negde sresti, nešto će usaglasiti. Međutim, nećemo to čekati, sada ćemo
ustanoviti šta ćemo im definitivno dozvoliti. Frančeska! Progovori! Ipak se radi
o tvojoj zemlji!
– Upravo zbog toga – osmehnu se Margeta iz Dolina. – Upravo zbog toga
ćutim, Sabrina.
– Savladaj ponos – reče ozbiljno Margarita Lo Antij. – Moramo znati šta
možemo dozvoliti kraljevima.
Frančeska Findaber se osmehnu još lepše.
– Radi mira i pro bono publico – reče – slažem se sa propozicijom kralja
Demavenda. Drage devojke, od ovog časa možete da prestanete da me titulišete
sa najsvetlija, dovoljno će biti prosto “presvetla”.
– Vilenjačke šale – iskrevelji se Sabrina – uopšte mi nisu smešne, sigurno zato
što ih ne razumem. Šta je sa drugim uslovima Demavenda?
Frančeska zaleprša trepavicama.
– Slažem se sa reemigracijom ljudskih naseljenika i povraćajem njihovog
imetka – reče ozbiljno. – Garantujem ravnopravnost svih rasa...
– Ama zaboga, Enid – zasmeja se Filipa Ejlhart. – Nemoj sa svime da se
slažeš! Postavi neke uslove!
– Postaviću – vilenjakinja se naglo uozbilji. – Ne pristajem na podaničko
poklonjenje. Želim Dol Blatanu kao alodijum{110} . Neću nikakve vazalne
obaveze, osim obećanja lojalnosti i da neću delati na štetu sizerena.
– Demavend neće pristati – Filipa proceni kratko. – Neće odustati od
prihoda i renti koje mu je davala Dolina Cvetova.
– U vezi s time – Frančeska podiže obrve – spremna sam na dvostrane
pregovore, uverena sam u postizanje konsenzusa. Aludijum ne primorava na
plaćanje, ali plaćanje svakako ne zabranjuje, niti isključuje.
– A šta sa fideikomisom{111}? – Filipa Ejlhart nije odustajala. – Šta sa
primogeniturom{112}? Pristajući na alodijum, Foltest će hteti garanciju
nedeljivosti kneževine.
– Foltesta su – osmehnu se ponovo Frančeska – zbilja mogle zavarati moja
koža i figura, ali ti me čudiš, Filipa. Već je daleko, vrlo daleko iza mene životno
doba u kojem je bilo moguće da zatrudnim. Što se tiče primogeniture i
fideikomisa, Demavenda se ne treba plašiti. Ja ću biti ultimus familiae{113} loze
vladara Dot Blatane. No uprkos razlici u godinama koja je naizgled pogodna za
Demavenda, problem nasleđivanja posle mene razmatraćemo sa njegovim
unucima, a ne sa njim. Uveravam vas da u vezi sa tim neće biti spornih tačaka.
– Sa tim neće – složi se Asire var Anahid, gledajući u oči vilenjačku
čarobnicu. – A šta sa pitanjem borbenih komandi Veverica? Šta sa vilenjacima
koji su se borili na strani carstva? Ukoliko se ne varam, radi se o većini tvojih
podanika, gđice Frančeska?
Margeta iz Dolina prestade da se smeje. Baci pogled na Idu Emean, ali
ćutljiva vilenjakinja sa Modrih planina izbegavala je njen pogled.
– Pro publico bono... – poče i stade. Asire, takođe vrlo ozbiljna, klimnu glavom
u znak da razume.
– Šta učiniti – reče polako. – Sve ima svoju cenu. Kako se ispostavlja, mir
takođe.
Vetar je duvao u ognjište, raznosio gomilu iskri, bacao dim u oči. Sa prevoja
se ponovo razleglo zavijanje.
– Trgovali su svime – vilenjak prekinu ćutnju. – Sve je bilo na prodaju. Čast,
vernost, plemićka reč, zakletva, svakodnevna pristojnost... To je jednostavno
bila roba koja je bila vredna onoliko dugo koliko je za njom postojala potražnja i
konjunktura. A kada nisu postojale, roba nije vredela ni pet para i završavala je u
ćošku. Na smetlištu.
– Na smetlištu istorije – hodočasnik klimnu glavom. – U pravu ste, gos’n
vilenjače. Tako je to izgledalo onda u Cintri. Sve je imalo svoju cenu. I bilo je
vredno onoliko koliko se moglo dobiti zauzvrat. Svako jutro je počinjala berza. I
kao i na pravoj berzi, svaki čas su se događale hose i bese{114}. I kao na pravoj
berzi, teško je bilo odupreti se utisku da je neko vukao konce.
– Stavljam na diskusiju – oglasi Filipa Ejlhart, tonom koji nije bio pogodan za
diskusiju – sledeći projekat: načinićemo od Cintre teritoriju pod starateljstvom.
Dodelićemo mandat Foltestu iz Temerije.
– Mnogo nam se taj Foltest uzdiže – iskrivi se Sabrina Glevisig. – Ima
prevelik apetit. Bruga, Soden, Angren...
– Potrebna nam je – preseče Filipa – snažna država na ušću Jaruge. I na
Stepenicama Marnadala.
– Ne poričem – klimnu glavom Šila de Tankarvil. – To je potrebno nama. Ali
ne Emhiru var Emreisu. A naš cilj je kompromis, ne konflikt.
– Pre nekoliko dana, Šilard je predložio – priseti se Frančeska Findaber – da
se postavi demarkaciona linija, da se podeli Cintra na zone uticaja, na Severnu
zonu i Južnu zonu...
– Glupost i detinjarija – razgnevi se Margarita Lo Antij. – Takve podele
nemaju nikakvog smisla, one su isključivo žarište konflikata.
– Mislim – kaza Šila – da Cintra treba da bude promenjena u kondominijum.
Vlast koju će držati predstavnici severnih kraljevstava i Carstva Nilfgarda. Grad i
luka Cintra dobiće status slobodnog grada... Želeli ste nešto da kažete, draga
gđice Asire? Izvolite. Priznaću, obično dajem prednost diskursima koji se sastoje
iz punih, dovršenih iskaza, ali izvolite. Slušamo.
Sve volšebnice, ne uključujući Fringilu Vigo, bledu kao avet, upiljiše poglede
u Asire var Anahid. Nilfgardska čarobnica nije se zbunila.
– Predlažem – izjavi svojim milim i prijatnim glasom – da se usredsredimo na
druge probleme. Ostavimo Cintru na miru. O određenim pitanjima o kojima su
me izvestili jednostavno još uvek nisam stigla da vas informišem. Pitanje Cintre,
poštovane konfraterke, već je razrešeno i privedeno kraju.
– Kako? – Filipine oči se suziše. – Ako smem da pitam, šta to treba da znači?
Tris Merigold uzdahnu glasno. Ona je već pretpostavila, već je znala šta to
treba da znači.
– Julija?
– Slušam, Adju.
– Udaj se za mene. Budi moja žena.
Slatka Vetrogonica dugo nije odgovarala, dolazeći sebi od iznenađenja. Masa
je klicala. Hijerarh Novigrada, znojav, grabeći vazduh kao veliki mastan som,
blagosiljao je sa tribine meštane i defile, grad i svet.
– Ali ti si oženjen, Adame Pangrate!
– Živimo odvojeno. Razvodim se.
Julija Abatemarko nije odgovorila. Okrenula je glavu. Iznenađena. Zbunjena.
I veoma srećna. Nije poznato zbog čega.
Masa je klicala i bacala cveće. Iznad krovova su uz tresak i dim eksplodirali
rakete i vatrometi.
Zvona Novigrada neobuzdano su jaukala.
Žena, pomisli Neneke. Kada sam je poslala u taj rat, bila je devojka. Vratila se
kao žena. Samouverena je. Svesna sebe. Spokojna. Uravnotežena. Ženska.
Pobedila je taj rat. Ne dozvolivši da rat nju uništi.
– Debora – Eurneid nastavi nabrajanje tihim ali sigurnim glasom – je umrla
od tifusa u logoru kod Majene. Pruna se utopila u Jaruzi, kada se prevrnula lađa
sa ranjenicima. Miru su ubili vilenjaci. Veverice, za vreme napada na lazaret kod
Armerije... Katje...
– Govori, dete – blago je požuri Neneke.
– Katje – nakašlja se Eurneid – je u bolnici upoznala ranjenog Nilfgardijca.
Nakon sklapanja mira, kada su razmenjivali zarobljenike, otišla je zajedno sa
njim u Nilfgard.
– Uvek sam tvrdila – uzdahnu punačka sveštenica – da ljubav ne poznaje
granice, niti kordone. A šta je sa Iolom Drugom?
– Živa je – Eurneid požuri sa uveravanjem. – Ona je u Mariboru.
– Zašto se ne vraća?
Polaznica spusti glavu.
– Ona se neće vratiti u hram, mati – reče tiho. – Ona je u bolnici gospodina
Mila Vanderbeka, onog hirurga, hobita. Kazala je da želi da leči. Da će se samo
tome posvetiti. Oprosti joj, mati Neneke.
– Da joj oprostim? – frknu sveštenica. – Ja sam ponosna na nju.
– Stefane Skelene, sine Bertrama Skelena, ti, koji si bio carski koroner, ustani.
Vrhovni Tribunal Večne pomilosti Velikog Sunca Imperije proglasio te je krivim
za zločine i ilegalne radnje, i to: izdaja države i učešće u zaveri koja je imala za
cilj zločinački napad na ustavni poredak Imperije, a takođe na Carsko
veličanstvo lično. Tvoja krivica, Stefane Skelene, potvrđena je i dokazana, a
Tribunal nije uvideo olakšavajuće okolnosti. Njegovo najsvetlije imperatorsko
veličanstvo nije pak iskoristilo svoje pravo pomilovanja.
– Stefane Skelene, sine Bertrama Skelena. Iz sudske dvorane bićeš prevezen u
Citadelu, odakle ćeš, kada dode prikladno vreme, biti ispraćen. Budući da si
izdajnik, nedostojan si da koračaš po zemlji Carstva, bićeš stavljen na drveno
vucilo i na tom vucilu bićeš odvučen na Trg tisućleća. Budući da si izdajnik,
nedostojan si da udišeš vazduh Carstva, na Trgu tisućleća bićeš rukom dželata
obešen za vrat na vešala, između neba i zemlje. I visićeš tamo sve dok ne umreš.
Tvoje telo biće spaljeno, a pepeo razbacan na sve četiri strane sveta.
– Stefane Skelene, sine Bertrama, izdajniče. Ja, predsedavajući Vrhovnog
tribunala imperije, osuđujući te, poslednji put izgovaram tvoje ime. Od ovog
trenutka neka ono bude zaboravljeno.
Stari prugasti mačak, kojeg su ljudi zbog boje dlake zvali Riđan, umro je.
Umro je užasno. Trzao se, naprezao, grebao zemlju, povraćao krv i sluz,
previjao se od grčeva. Uz to, imao je dizenteriju. Mjaukao je, mada je to bilo
ispod njegovog dostojanstva. Mjaukao je žalosno, tiho. Brzo je gubio snagu.
Riđan je znao zbog čega umire. Barem je pretpostavljao šta ga je ubilo.
Nekoliko dana pre toga, u cintrijsku luku pristao je čudan teretni brod, star i
vrlo ružan, zanemarena dereglija, gotovo olupina. “Katriona”, tako su glasila
jedva vidljiva slova na krmi hulka. Riđan ta slova – stvar je jasna – nije umeo da
pročita. Sa čudne dereglije, posluživši se brodskim konopcem, na kej se spustio
pacov. Samo jedan. Pacov je bio olinjao, ošugan, trom. I nije imao jedno uho.
Riđan je zagrizao pacova. Bio je gladan, ali instinkt ga je sprečio da pojede
gnusobu. Ali nekoliko buva, velikih, blistavih buva, od kojih je vrvelo krzno
glodara, uspelo je da se prebaci na Riđana i odomaći se u njegovom krznu.
– Šta je sa tom groznom mačkom?
– Neko ju je sigurno otrovao. Ili urekao!
– Fuj, grozota! Ala smrdi, poganija! Nosi ga dalje od stepenica, ženo!
Riđan se ispruži i bezglasno otvori zakrvavljenu njušku. Više nije osećao
šutiranja, niti bockanja metle, kojima mu se gazdarica upravo zahvaljivala za
jedanaest godina lovljenja miševa. Išutiran iz dvorišta, umirao je u slivniku
ispunjenom sapunicom i urinom. Umirao je, želeći tim nezahvalnim ljudima da
se isto razbole. Da pate isto kao i on.
Njegova želja će se uskoro ispuniti. I to u velikim razmerama. U zaista
velikim razmerama.
Žena, koja je išutirala i izmetlala Riđana iz dvorišta, zaustavila se, zadigla
haljinu i podrapala se po nozi ispod kolena. Svrbelo ju je.
Ugrizla ju je buva.
– Kuda sad? – upita Geralt, gledajući stub dima, koji je razmazanom trakom
prljao ružičasto jutarnje nebo. – Kome još želiš da se odužiš, Ciri?
Pogledala ga je, a on istog časa zažali što je pitao. Iznenada je poželeo da je
zagrli, zamislio da je drži u naručju, privija uz sebe, mazi po kosi. Štiti. Da
nikada, ama baš nikada ne dozvoli da bude sama. Da je zadesi zlo. Da je zadesi
nešto zbog čega će poželeti osvetu.
Jenefer je ćutala. Jenefer je u poslednje vreme mnogo ćutala.
– Sada – Ciri kaza vrlo spokojno – idemo u selo koje nosi naziv Govorog.
Taj naziv potiče od slamenog jednoroga, pokrovitelja naselja, smešne, jadne,
uboge lutkice. Hoću da, u sećanje na ono što se tamo zbilo, stanovnici imaju...
Pa, ako ne skupoceniji, onda barem otmeniji totem. Računam na tvoju pomoć,
Jenefer, jer bez magije...
– Znam, Ciri. Šta dalje?
– Močvara Perepluta. Nadam se da ću naći put... Do kolibe među
močvarama. U kolibi ćemo pronaći ostatke čoveka. Hoću da ti ostaci počivaju u
pristojnom grobu.
Geralt je i dalje ćutao. I nije spuštao pogled.
– Posle ćemo – nastavi Ciri, izdržavajući njegov pogled bez ikakvog napora –
skoknuti u varoš Dun Dare. Tamošnja krčma je verovatno spaljena, ne
isključujem da je krčmar ubijen. Mojom krivicom. Zaslepeli su me mržnja i
osveta. Probaću nekako da se odužim njegovoj porodici.
– Za to – progovori, gledajući i dalje – ne postoji način.
– Znam – odmah odgovori, tvrdo, gotovo gnevno. – Ali staću pred njih
ponizno. Zapamtiću izraz njihovih očiju. Nadam se da će me sećanje na te oči
sačuvati od sličnih grešaka. Da li razumeš to, Geralte?
– Razume, Ciri – kaza Jenefer. – Veruj nam, oboje te razumemo vrlo dobro,
kćeri. Hajdemo.
Konji su ih nosili kao vetar. Kao magičan vihor. Alarmiran prolaskom troje
jahača, putnik na drumu podiže glavu. Podigoše glave trgovac na kolima sa
robom, zločinac koji beži od zakona, naseljenik beskućnik koga su političari
proterali sa zemljišnih poseda na koje se naselio verujući drugim političarima.
Podigoše glave vagabunda, dezerter i hodočasnik sa štapom. Podigoše glave,
začuđeni, prestrašeni. Nesigurni šta su videli.
Po Ebingu i Gesou počeše kružiti priče. O Divljem Gonu. O Troje Jahača
Utvara.
Priče su izmišljane i raspredane večerima u izbama što su mirisale na topljeni
maslac i prženi luk, u klubovima, zadimljenim krčmama, gostionicama, salašima,
smolarnicama, šumskim naseobinama i pograničnim kulama stražarama. Pričalo
se, izmišljalo, lupetalo. O ratu. O junaštvu i viteštvu. O prijateljstvu i čestitosti.
O podlosti i izdaji. O vernom i istinskom voljenju, o ljubavi koja uvek
trijumfuje. I o zločinu i kazni, koja uvek stiže zločince. O pravednosti, koja je
uvek pravedna.
O istini, što kao maslina uvek na vrh ispliva.
Pripovedalo se, radujući se pričama. Veseleći se bajkovitoj fikciji. Zato što se
unaokolo, u životu, sve radilo naopako.
Legenda je rasla. Slušaoci su u istinskom transu gutali pripovedačeve reči
pune emfaze dok je pričao o vešcu i čarobnici. O Lastavičjoj kuli. O Ciri, veštici
sa ožiljkom na licu. O Kelpi, začaranoj vranoj kobili.
O Gospodarici Jezera.
To je došlo kasnije, s godinama. Nakon mnogo, mnogo godina.
Ali već sada, poput semena nabubrelog posle tople kiše, legenda je klijala i
izrastala u ljudima.
– Geralte?
– Kaži, Jen.
– Kada ja... Kada nismo bili zajedno, jesi li bio sa drugim ženama?
– Ne.
– Nijednom?
– Nijednom.
– Glas ti nije ni zadrhtao. Ali ne znam zašto ti ne verujem.
– Uvek sam mislio samo na tebe, Jen.
– Sada ti verujem.
Jedne noći, kada su bivakovali u kotlini, vešca probudi san. Košmar, u kojem
je bio paralizovan i bespomoćan, a velika siva sova kandžama mu je parala lice,
tražila oči oštrim krivim kljunom. Probudio se. Nije bio siguran da li se iz jednog
košmara preneo u drugi.
Nad njihovim bivakom vrtložila se svetlost, na kojoj su se kočoperili frktavi
konji. U svetlosti se videlo nešto u vidu unutrašnjosti, nešto slično dvorani
zamka poduprtoj crnom kolonadom. Geralt je video veliki sto, oko kojeg je
sedelo deset prilika. Deset žena.
Čuo je reči.
...ju dovesti kod nas, Jenefer. Naređujemo ti.
Ne možete da mi naređujete. Ne možete njoj da naređujete! Nemate nikakvu vlast nad
njom!
Ja se njih ne bojim, mama. Ništa mi ne mogu učiniti. Ako žele, staću pred njih.
... okupljanje je prvog aprila, na mladinu. Naređujemo vam obema da se javite.
Upozoravamo vas, kaznićemo neposlušnost.
Ja ću ubrzo doći, Filipa. Ona neka još malo bude sa njim. Da ne bude sam. Samo
nekoliko dana. Ja ću doći smesta. Kao talac dobre volje.
Ispuni moju molbu, Filipa. Molim te.
Svetlost zapulsira. Konji neobuzdano zabrektaše i zatopotaše kopitima.
Veštac se probudi. Ovaj put stvarno.
– Kuda sad? – Ciri upita muklo, ubrzo nakon što je Jenefer iščezla u blesku
ovalnog teleporta.
– Reka... – Geralt otkašlja, nadvladavajući bol ispod grudne kosti koji mu je
oduzimao dah. – Reka, uz čiji tok idemo, zove se Sansretur. Ona vodi do zemlje
koju hoću obavezno da ti pokažern. Zato što je to zemlja iz bajke.
Ciri se natmuri. Video je kako je stisnula pesnice.
– Sve bajke se – procedi – rđavo završavaju. A zemlje iz bajki uopšte ne
postoje.
– Postoje. Videćeš.
Bio je dan nakon uštapa kada su ugledali Tusen, okupan zelenilom i suncem.
Kada su ugledali brda, obronke, vinograde. Krovove kula kaštela, kako
svetlucaju posle jutarnje kišice.
Prizor ih nije razočarao. Ostavio je dojam. Uvek je ostavljao.
– Ala je lepo – Ciri reče sa ushićenjern. – Vau! Ti zamkovi su kao igračke...
Kao dekoracije na torti prelivene glazurom... Čak mame da ih poližeš!
– Arhitektura Faramonda lično – Geralt je mudro pouči. – Čekaj samo da
vidiš izbliza palatu i vrtove Buklera.
– Palata? Idemo u palatu? Poznaješ ovdašnjeg kralja?
– Kneginju.
– Ima li možda ta kneginja – upita kiselo, obazrivo ga posmatrajući ispod
grivice – zelene oči? Kratku crnu kosu?
– Ne – skrati, skrećući pogled. – Izgledala je sasvim drugačije. Ne znam
otkud ti je palo na pamet...
– Pusti to, Geralte, u redu? Pa u čemu je stvar sa tom ovdašnjom kneginjom?
– Kao što sam rekao, poznajem je. Malo. Ne baš dobro i... ne baš prisno, ako
baš hoćeš da znaš. Sa druge strane, vrlo dobro znam ovdašnjeg kneza supruga ili
kandidata za kneza supruga. I ti ga znaš, Ciri.
Ciri munu Kelpi mamuzama i primora je da pleše na drumu.
– Ne muči me više!
– Neven.
– Neven? Sa ovdašnjom kneginjom? Kojim čudom?
– Duga je to priča. Ostavili smo ga ovde, pokraj njegove voljene. Obećali
smo da ćemo ga posetiti kada se budemo vraćali, kada...
Zaćuta i natmuri se.
– Ništa ti tu ne možeš – Ciri kaza tiho. – Ne muči se, Geralte. Nije tvoja
krivica.
Moja je, pomisli. Moja. Neven će pitati. A ja ću morati da mu odgovorim.
Milva. Kahir. Regis. Angulema.
Mač ima dve oštrice.
Oh, bogova mi, dosta je. Dosta je toga. Moram konačno da završim sa tim!
– Hajdemo, Ciri.
– U ovoj odeći? – frknu. – U palatu?
– Ne vidim ništa loše u našoj odeći – prekinu je. – Ne idemo tamo da
uručimo akreditivna pisma. Niti na bal. Sa Nevenom se možemo naći i u
stajama.
– Uostalom – dodade, videvši da se nadurila – idem prvo do grada, u banku.
Podići ću malo keša, a na trgu, na tržnicama, ima bezbroj krojača i modistkinja.
Kupićeš sebi šta poželiš i obući ćeš se po svojoj volji.
– Imaš tako mnogo – vragolasto iskrivi glavu – tog keša?
– Kupićeš sebi šta poželiš – ponovi. – Makar i hermelinsko krzno. I čizmice
od bazilisaka. Znam obućara koji sigurno ima još takvih u magacinu.
– Čime si toliko zaradio?
– Ubijanjem. Hajdemo, Ciri, ne traćimo vreme.
Na raskršću puteva iza sela Koprivnica, iza ruševina spaljene krčme, stajao je
– uostalom, stoji tu već najmanje sto godina – razgranat hrast lužnjak, sada, u
proleće, okićen sićušnim cvetnim paucima. Stanovnici čitave oblasti, čak iz
udaljene Spalije, obično su koristili džinovske, ali dosta niske grane hrasta za
kačenje daščica i tablica koje su sadržale raznorazne informacije. Pošto je služio
za međuljudske veze, hrast je baš iz tog razloga bio nazvan Drvo Spoznaje
Dobra i Zla.
– Ciri, počni odande – naredi Geralt, sjahavši sa konja. – Nevene, ti pretraži
onamo.
Daščice obešene na granama lelujale su na vetru, zvonko se sudarajući.
Kao što je normalno posle rata, dominirala su traganja za nestalim i
razdvojenim porodicama. Bilo je mnogo oglasa tipa: VRATI SE, OPRAŠTAM
TI SVE, mnogo ponuda erotskih masaža i sličnih usluga u okolnim selima i
gradićima, mnogo trgovačkih oglasa i reklama. Bilo je ljubavnih
korespondencija, bilo je anonimnih poruka i potpisanih potkazivanja. Moglo se
naići i na daščice sa filozofskim pogledima njihovih autora – u pretežnoj meri
kretensko besmislene ili gnusno opscene.
– Ha! – povika Neven. – U zamku Rastburg hitno potreban veštac, pišu da je
plata visoka, luksuzni konaci i izvanredno ukusna hrana zagarantovani. Hoćeš li
da iskoristiš to, Geralte?
– Apsolutno ne.
Vest koju su tražili pronašla je Ciri.
I tada mu je saopštila ono što je veštac odavno očekivao.
Tokom noći, tople, crne i bez vetra, rasvetljene dalekim treperenjem munja i
uznemirene tutnjavom gromova, Geralt i Neven ugledaše kako horizont na
zapadu zahvata crveno rumenilo požara. Nije to bilo daleko – vetar, koji se
podigao, naneo je srnrad dima. Vetar je takođe doneo odlomke zvukova. Hteli
ne hteli, čuli su riku ubijanih, zavijanje žena, osionu i trijumfalnu dreku bande.
Neven ništa nije govorio, ali je svaki čas sa strahom bacao pogled na vešca.
Ali veštac nije čak ni trepnuo, nije čak ni glavu okrenuo. A lice mu je bilo kao
od tuča.
Ujutru su nastavili put. Nisu ni gledali u prugu dima koja se uznosila nad
šumom.
A kasnije su naleteli na kolonu naseljenika.
Jedne nemirne noći rasvetljene dalekim munjama, vešca ponovo probudi san.
Ni ovoga puta nije bio siguran da li je iz jednog košmara dospeo pravo u drugi.
Ponovo se iznad ostataka vatre uznosila pulsirajuća svetlost, plašeći konje,
opet je u svetlosti bio zamak, crne kolonade, sto i žene koje sede oko njega.
Dve žene nisu sedele, već su stajale. Crno-bela i crno-siva.
Jenefer i Ciri.
Veštac zastenja kroz san.
Losos je još bio topao, mastan, mirisao je na dim strugotine. Votka je bila
studena, čak su zubi trnuli.
Najpre je pričao Neven, kitnjasto, tečno, šaroliko i s poletom, kraseći priču
ornamentima tako krasnim i maštovitim da su gotovo zaslanjali lagariju i
konfabulaciju. Potom je pričao veštac. Pričao je samu istinu, a govorio je tako
suvo, kruto i jednolično da Neven nije mogao da izdrži i svaki čas se ubacivao,
za šta je od patuljaka dobijao pokore.
A kasnije se priča okončala i nastupila je duga tišina.
– Za Milvu streličarku! – Zoltan Čivaj otkašlja i zasalutira kriglom. – Za
Nilfgardijca. Za Regisa travara, koji je u svojoj kolibi ugostio putnike rakijom od
mandragore. I za tu Angulemu, koju nisam poznavao. Nek im bude laka crna
zemlja, svima. Nek imaju tamo, na onome svetu, obilje svega, što im je na ovom
svetu bilo oskudno. I nek za sva vremena žive njihova imena u pesmama i
pričama. U zdravlje.
– Uzdravlje – ponoviše muklo Neven i Jarpen Zigrin.
Uzdravlje, pomisli veštac.
*
Vrising, prosed muškarac, bled i suv kao saraga, prava suprotnost stereotipu
krčmara i majstora kuhinjskih veština, prineo je na sto korpicu beličastog i
mirisnog hleba, a posle njega ogroman drveni tanjir, na kojem su, na podlozi od
lišća rena, stajali puževi, cvrčeći i štrcajući češnjakovim maslacem. Neven, Geralt
i patuljci oštro navališe da jedu. Obrok je bio profinjeno ukusan i pritom
neobično zabavan, uzevši u obzir nužnost žonglerije čudnovatim kleštancima i
viljuškama.
Obedovali su, mljackali, hvatali hlebom maslac koji je curio. Vedro su psovali
kada bi jedan puž za drugim iskliznuo sa kleštanaca. Dve mlade mace divlje su se
zabavljale, prevrćući i jureći po podu prazne ljušture.
Miris koji je dopirao iz kuhinje svedočio je da Virsing peče drugu turu.
Jarpen Zigrin nehajno mahnu rukom, ali shvatio je da veštac neće odustati.
– Kod mene – kaza, isisavši ljušturu – u suštini nema ništa novo. Malo se
poratovalo... Malo se povladalo, jer su me izabrali za pomoćnika staroste.
Gradiću karijeru u politici. U svakom drugom poslu je ogromna konkurencija. A
u politici sve sami korupcionaši, budale i lopovi. Lako je probiti se.
– Ja nemam – reče Zoltan Čivaj, gestikulirajući pužem u kleštima – nemam
žicu za politiku. Ja osnivam vodeno-parnu livnicu, zajednički sa Figisom
Merduzoom i Munro Brijem. Sećaš li se vešče, Figisa i Brija?
– Ne samo njih.
– Jazon Varda je pao kod Jaruge – Zoltan ih oporo obavesti. – Sasvim glupo,
u jednom od poslednjih okršaja.
– Šteta momka. A Parsifal Šutenbah?
– Gnom? O, njemu je super. Prepredenjak, izvukao se od regrutacije,
zaštitivši se nekim pradavnim gnomskim zakonima, bajagi mu religija brani da
ratuje. I uspelo mu je, mada su svi znali da bi on ceo panteon bogova i boginja
dao za mariniranu haringu. Sada ima juvelirsku radionicu u Novigradu. Znaš,
otkupio je od mene papagaja, Feldmaršala Gajdaša, i napravio od ptice živu
reklamu, naučivši ga da viče: “Brrrilijanti, brrrilijanti!”. I zamisli samo, to deluje.
Gnom ima klijentele kao pleve, pune ruke posla i napunjenu kasu. Da, da, to je
Novigrad! Onamo pare na ulicama leže. Zato i mi nameravamo da pokrenemo
našu livnicu u Novigradu.
– Ljudi će ti govnima mazati vrata – kaza Jarpen. – Bacaće ti kamenje u
prozore. I nazivaće te zapljuvanim kepecom. Ništa ti neće pomoći što si borac,
što si se za njih tukao. Bićeš parija{117} u tom tvom Novigradu.
– Nekako ću izdržati – Zoltan reče veselo. – U Mahakamu je prevelika
konkurencija. I previše ima političara. Napijmo se, momci. Za Haleva Stratona.
Za Jazona Vardu.
– Za Regana Dalberga – dodade Jarpen, naoblačivši se. Geralt zavrte glavom.
– Regan isto...
– Isto. Kod Majene. Ostala je sama stara Dalbergova ženica. Ali, bestraga,
dosta, dosta o tome, napijmo se! I požurimo sa tim puževima, jer Virsing već
nosi drugu činijetinu.
Raščupani mladić, kao da je bio prestravljen time što je učinio, pusti držalje, a
veštac protiv volje zakriča od bola i zgrči se, trozube vile zabijene u njegov
stomak ga prevagnuše, a kada je pao na kolena, same izleteše iz tela i padoše na
kaldrmu. Krv se proli sa šumom i pljuskom dostojnim vodopada.
Geralt je hteo da ustane sa kolena. Umesto toga se prevrnuo na stranu.
Zvukovi oko njega dobiše odjek i eho, čuo ih je kao da je držao glavu pod
vodom. Video je nejasno, sa poremećenom perspektivom i sasvim lažnom
geometrijom,
Ali video je kako se masa daje u beg. Video je kako beži pred pomoći. Pred
Zoltanom i Jarpenom sa sekirama, Virsingom sa satarom za meso i Nevenom,
naoružanim metlom.
Stanite, hteo je da krikne, kuda? Dovoljno je da ja uvek pišam uz vetar.
Ali nije mogao kriknuti. Glas je prigušio talas krvi.
Došla je svesti, nakašljala se, ispljunula krv. Neko ju je vukao po zemlji, bila
je to Tris, prepoznala ju je po mirisu parfema. Nedaleko od njih, po kaldrmi su
zvonila potkovana kopita, vibrirala je dreka. Jenefer ugleda jahača pod punim
oklopom, u belom ogrtaču sa crvenim ševronom, kako sa visine kopljaničkog
sedla bičem tuče po masi. Kamenje koje je rulja bacala nemoćno se odbijalo o
oklop i šlem. Konj je rzao, gurao se, ritao.
Jenefer oseti da mesto gornje usne ima veliki krompir. Najmanje jedan
prednji zub bio joj je slomljen ili izbijen, bolno je sakatio jezik.
-Tris... – promrmlja. – Teleportuj nas odavde!
– Ne, Jenefer – Trisin glas je bio vrlo spokojan. I vrlo hladan.
– Ubiće nas...
– Ne, Jenefer. Ja neću pobeći. Neću se sakriti ispod kecelje Lože. I ne bojim
se, neću se onesvestiti od straha kao kod Sodena. Ja ću to prelomiti u sebi. Ja
sam već prelomila!
Nedaleko od početka ulice, na uglu oronulih zidova, penjala se velika gomila
komposta, đubriva i otpadaka. Bila je to džinovska gomila. Može se reći – brdo.
Masi je najzad pošlo za rukom da pritisne i onesposobi viteza i njegovog
konja. Svališe ga na zemlju sa strašnim hukom, a rulja zagmiza po njemu kao
hrpa buva, prekriše ga pokretnim slojem.
Tris, izvukavši Jenefer, stade na vrh hrpe smeća i podiže ruke uvis. Povika
zaklinjalicu, a to učini sa istinskim gnevom. Tako prodorno da se masa stišala na
delić sekunde.
– Ubiće nas – Jenefer pljunu krv. – Sto posto...
– Pomozi mi – Tris na časak prekinu inkantaciju. – Pomozi mi, Jenefer.
Bacićemo na njih Alzurov grom...
I ubićemo petoro, pomisli Jenefer. Nakon čega će nas ostali rastrgnuti. Ali
dobro, Tris, kako hoćeš. Ako ti ne bežiš, nećeš videti ni kako ja bežim.
Uključi se u inkantaciju. Sada udvoje povikivaše.
Masa je neko vreme zurila u njih, ali ubrzo se osvestiše. Oko čarobnica
ponovo zafijukaše kamenice. Odmah pored Trisine slepoočnice prolete bačena
motka. Tris nije ni trepnula.
Ovo uopšte ne deluje, pomisli Jenefer, naše čini uopšte ne deluju. Nema
šanse da izgovorimo nešto tako komplikovano kao što je Alzurov grom. Alzur
je, kako tvrde, imao glas kao zvono i dikciju oratora. A mi pištimo i mumlamo,
brkamo reči i melodiju...
Bila je gotova da prekine zapev, da koncentriše ostatke snage na neku drugu
zaklinjalicu, sposobnu da ih obe teleportuje, ili da počasti jurišnu rulju – makar
samo na delić sekunde – nečim nelagodnim. Ali ispostavilo se da nema potrebe.
Nebo naglo potamne, iznad grada se uskomešale oblaci. Postalo je đavolski
mračno. Duvao je hladan vetar.
– Jej – zastenja Jenefer. – Čini se da smo zakuvale.
To je već bio kraj. Grad koji su čarobnice spustile na grad ohladio je vrele
glave. Dovoljno da se vojska odvažila da udari i uspostavi red. Ranije su se
vojnici bojali. Znali su šta im preti ako napadnu razjarenu gomilu, rulju opijenu
krvlju i ubijanjem, koja se ne boji ničega i ni pred čim ne ustupa. Eksplozija
stihije ipak je ukrotila okrutnu višeglavu zver, a jurišna vojska svršila sa
ostatkom.
Grad je zastrašujuće opustošio grad. I eto onog čoveka koji je maločas prebio
patuljačku ženu uz pomoć ždrepčanika, a glavu njenog deteta smrskao o zid,
sada je plakao, sada je lio suze i sline, gledajući u ono što je ostalo od njegove
kuće.
U Riviji zavlada spokoj. Da ne bi blizu dvesta izmasakriranih leševa i
petnaestak spaljenih domaćinstava, moglo bi se pomisliti da se ništa nije
dogodilo. U kvartu Brestovo, pored samog jezera Lok Eskalot, nad kojim je
nebo zaplamtelo prekrasnim sjajem duge, žalosne vrbe divno su se odbijale o
glatku ogledalastu površinu vode, ptice su nastavile svoj pev, mirisalo je na
mokro lišće. Sve je ovde izgledalo idilično.
Čak i veštac u lokvi krvi kraj kojeg je klečala Ciri.
Geralt je bio nesvestan i beo kao krpa. Ležao je nepomično, ali kada su stale
iznad njega, počeo je kašljati, brektati i pljuvati krv. Počeo se tresti, drhtati toliko
da ga Ciri nije mogla obuzdati. Jenefer kleknu pored njega. Tris je videla da joj
ruke drhte. Iznenada se i sama osetila slabom kao dete, u očima joj se smrklo.
Neko ju je pridržao, spasao od pada. Prepoznala je Nevena.
– Uopšte ne deluje – čula je očajnički Cirin glas. – Tvoja magija ga uopšte ne
leči, Jenefer.
– Stigle smo... – Jenefer je s naporom pomicala usne. – Stigle smo prekasno.
– Tvoja magija ne deluje – ponovi Ciri, kao da je ne čuje. – Šta vredi ona, cela
ta vaša magija?
U pravu si, Ciri, pomisli Tris, osetivši kako joj nešto steže grkljan. Umemo da
prizivamo gradobitine, a ne umemo da oteramo smrt. Iako je naizgled ovo
drugo lakše.
– Poslali smo po lekara – reče hrapavo patuljak koji je stajao kraj Nevena. –
Ali nešto ga ne vidim...
– Prekasno je za lekara – kaza Tris, sama se čudeći smirenosti svog glasa. –
On umire.
Geralt zadrhta još jedanput, iskašlja krv, ukruti se i zamre. Neven,
pridržavajući Tris, uzdahnu sa očajem, a patuljak opsova. Jenefer zajauka, lice joj
se najednom izmeni, zgrči se i poružne.
– Nema ništa žalosnije – kaza oštro Ciri – od čarobnice koja plače. Sama si
me to učila. Ali ti si sada žalosna, zacelo žalosna, Jenefer. Ti i tvoja magija, koja
ne služi ničemu.
Jenefer nije odgovorila. Držala je oberučke bespomoćnu Geraltovu glavu,
koja joj je klizila iz ruku, isprekidanim glasom ponavljajući zaklinjalice. Po
njenim dlanovima, po obrazima i po veščevom čelu plesale su modre iskrice i
pucketali plamičci. Tris je znala koliko energije oduzimaju takve zaklinjalice.
Znala je i da te zaklinjalice tu ništa neće pomoći. Bila je više nego uverena da bi
se pokazale nemoćnim čak i zaklinjalice specijalizovanih vidarki. Bilo je
prekasno. Jeneferine čini samo su je iscrpljivale. Tris se čak divila što crnokosa
čarobnica tako dugo to izdržava.
Prestala je da se divi jer je Jenefer zaćutala usred naredne magične formule i
strovalila se na kaldrmu kraj vešca.
Jedan od patuljaka opet opsova. Drugi je stajao spuštene glave. Neven,
neprestano držeći Tris, ušmrknu.
Odjednom je postalo vrlo hladno. Površina jezera zadimi se kao kotao
čarobnica, prekri se oparom. Magla je brzo rasla, kovitlala se nad vodom, u
talasima izlazila na kopno, ovijajući sve belim, gustim mlekom, u kojem su se
stišavali i umirali zvuci, u kojem su nestajali oblici, forme se razmazivale.
– A ja sam se – Ciri polako kaza, i dalje klečeći na okrvavljenoj kaldrmi –
jednom odrekla svoje moći. Da se nisam odrekla, sada bih ga spasla. Izlečila bih
ga, znam to. Ali prekasno je. Odrekla sam se i sada ništa ne mogu učiniti. Isto je
kao da sam ga ja ubila.
Tišinu je najpre prekinulo glasno Kelpino rzanje. Zatim prigušen Nevenov
krik.
Svi se skameniše.
Niko nije mogao da oceni koliko dugo je to trajalo. Zato što je bilo nerealno.
Kao san.
Geralt otvori oči, koje je kroz kapke dražila igra kontrasta. Ugledao je nad
sobom lišće, kaleidoskop treperavog lišća pod suncem. Ugledao je grane teške
od jabuka.
Na slepoočnici i obrazu oseti delikatan dodir prstiju. Prstiju koje je poznavao.
Koje je voleo toliko da je bolelo.
Boleli su ga i stomak, grudi, rebra, a tesan korset zavoja jasno ga je uveravao
da grad Rivija i trozube vile nisu bili sneni košmar.
– Lezi mirno, voljeni moj – Jenefer reče ljupko. – Lezi mirno. Ne pomeraj se.
– Gde smo, Jen?
– Zar je to važno? Zajedno smo. Ti i ja.
Ptice su pevušile, zelentarke ili drozdovi. Mirisali su trava, bilje, cveće.
Jabuka.
– Gde je Ciri?
– Otišla je.
Promenila je pozu, delikatno oslobodila ruku ispod njegove glave i legla
pored njega na travu, kako bi mogla da mu gleda u oči. Posmatrala ga je
gramzivo, kao da je želela da se nasiti prizora, kao da je htela da se nagleda za
rezervu, za celu večnost. I on je posmatrao nju, a čežnja mu je davila grlo.
– Bili smo sa Ciri na lađi – priseti se. – Na jezeru. Zatim na reci. Na reci
snažnog toka. U magli...
Njeni prsti pronađoše njegovu ruku i stisnuše je snažno.
– Lezi mirno, voljeni moj. Lezi mirno. Ja sam pored tebe. Nije važno šta se
zbilo, nije važno gde smo bili. Sada sam pokraj tebe. I nikada te više neću pustiti.
Nikada.
– Volim te, Jen.
– Znam.
– Ali ipak – uzdahnu – hteo bih da znam gde smo.
– I ja – kaza Jenefer, tiho i ne odmah.
KRAJ
{1} Tylwyth Têg – velška mitološka bića. (Prim. prev.)
{2} Drevni narod severne Škotske. (Prim. prev.)
{3} Božanski narod drevnog irskog folklora. (Prim. prev.)
{4} Latinizovan naziv za britsko kraljevstvo u postrimskoj Britaniji. (Prim.
prev.) {5} Velški naziv za Devon, grofoviju u Engleskoj. (Prim. prev.) {6}
Grofovije u Velsu. (Prim. prev.)
{7} Beltane, Beltain, Beltine – keltski praznik početka leta. Proslavljao se u noći
30. aprila na 1. maj, tokom koje su gašena stara ognjišta i paljena nova. (Prim.
prev.) {8} Drveni klin ili metalna ili drvena vilica na koju se pričvršćuje veslo.
(Prim. prev.) {9} Jedna od najstarijih rasa ovaca poreklom iz jugozapadne Azije.
(Prim. prev.) {10} Oneiromancija ili tumačenje snova je veština proricanja
budućnosti na osnovu interpretacije snova. (Prim. prev.) {11} Drvena zidna
oplata sobe, dvorane. (Prim. prev.)
{12} Batalističko, ratno slikarstvo. (Prim. prev.)
{13} Naziv potiče od titule koja se davala prestolonaslednicima francuskog
prestola. Termin označava “pročišćena izdanja”, knjige koje su podlegle cenzuri
kako ne bi loše uticale na omladinu. (Prim. prev.) {14} Portret na kom je
naslikana celokupna figura. (Prim. prev.) {15} Slikarska tehnika; prikazivanje
kako svetlo postupno prelazi u senku u želji da se stvori iluzija
trodimenzionalnih predmeta u prostoru ili atmosferi. (Prim. prev.) {16}
Žućkastozelena vrsta hrizolita. (Prim. prev.)
{17} Ukras za vrat, najčešće u vidu obruča. (Prim. prev.)
{18} Zlatno ogledalo. (Prim. prev.)
{19} Mrki sirup koji ostaje posle ukuvavanja šećera. (Prim. prev.) {20} Lepak.
(Prim. prev.)
{21} magijski priručnik. (Prim. prev.)
{22} Stražarska kula u zamku. (Prim. prev.)
{23} Vrsta ptice, zove se još i veliki tetreb, tetreb gluvan. (Prim. prev.) {24} Ime
je znamenje. (Prim. prev.)
{25} Opasan, koji ugrožava opasnošću. (Prim. prev.)
{26} Lutajući pevač, glumac. (Prim. prev.)
{27} Mlado, tek isceđeno vino. (Prim. prev.)
{28} Skomoroh (rus. скоморох) je putujući glumac-komedijaš u staroj Rusiji.
(Prim. prev.) {29} Kršiti ruke – činit pokrete kojima se iskazuje očaj. (Prim.
prev.) {30} Vrsta insekta (lps typographus) koji pravi kanale u kori drveta, hrani se
njime i uništava ga. (Prim. prev.) {31} Nadzornik blagajne. (Prim. prev.)
{32} Poštovanje utvrđenog reda, poštovanje (ili pridržavanje) propisa (ili pravila,
zakona). (Prim. prev.) {33} Živela! (Prim. prev.)
{34} Kvintal je merna jedinica, iznosi oko 50 kg. (Prim. prev.) {35} Donji
očnjaci u divljih svinja. (Prim. prev.)
{36} Zbirka oružja umetnički razmeštenog po zidu. (Prim. prev.) {37} Optička
varka. (Prim. prev.)
{38} Zlatno ogledalo. (Prim. prev.)
{39} Zasluge kraljeva. (Prim. prev.)
{40} O hemoroidima. (Prim. prev.)
{41} Diplomatski kodeks. (Prim. prev.)
{42} Soltis je u staroj Poljskoj bila osoba koja je predstavljala lokalnu zajednicu,
većinom seosku. (Prim. prev.) {43} Inselberg, monadnok, ostrvska planina –
izolovano brdo ili mala planina koja se nalazi usred ravne teritorije. (Prim. prev
{44} Scenske maske i komične figure. (Prim. prev.) {45} Nadimak; u Rimu je
cognomen bio treći deo regularnog imenovanja, najčešće se birao na osnovu neke
karakterne crte ili fizičke vrline/mane. (Prim. prev.) {46} Pesma pohvalnica,
pesma u slavu. (Prim. prev.)
{47} Glavna, najjača kula u nekom zamku ili tvrđavi. (Prim. prev.) {48}
Spoljašnji odbrambeni zid utvrđenja sa puškarnicama. (Prim. prev.) {49} Otvor
na bačvi za točenje vina. (Prim. prev.)
{50} Velik posed. (Prim. prev.)
{51} Golem je biće iz jevrejske mitologije spravljeno od nežive materije. Izraz se
koristi za osobu kojom je lako manipulisati. (Prim. prev.) {52} Sve svoje nosim sa
sobom. (Prim. prev.)
{53} Panacea je mitološko univerzalno sredstvo protiv svih bolesti. Alhemičari
su tragali za ovim lekom kao eliksirom za večan život. Lek je dobio naziv po
Panakeji, grčkoj boginji lečenja. (Prim. prev.) {54} Trgovačko naselje. (Prim.
prev.)
{55} Ukras u obliku volovske glave. (Prim. prev.)
{56} Laka konstrukcija za odmor ili kao zaštita od kiše i sunca. (Prim. prev.)
{57} Vratna marama od fulara. (Prim. prev.)
{58} (Lat. Elodea) – dugovečna vodena biljka. (Prim. prev.) {59} Ledena kapa je
ledena masa koja pokriva više od 50 000 km2 zemljine površine. (Prim. prev.)
{60} Lan – kraljevsko dobro sa kojeg su kmetovi regrutovani u pešadiju. (Prim.
prev.) {61} Vrsta lovačkog psa koju karakteriše stav svojstven samo toj vrsti.
(Prim. prev.) {62} Izgovor. (Prim. prev.)
{63} Kaša od raznih vrsta brašna ili ukuvanih trava. Upotrebljava se u obliku
zavoja, kao sredstvo za održavanje vlage na ranama, otocima... (Prim. prev.)
{64} Najamnička pešadija. (Prim. prev.)
{65} Sudski izvršitelj (činovnik) čiji je posao, obično u sreskim sudovima, da
uručuje opomene i sprovodi sudske naloge. (Prim. prev.) {66} Gefrajter, kaplar
u nekadašnjoj poljskoj vojsci. (Prim. prev.) {67} Banderij, banderija – počasni
konjički odred. (Prim. prev.) {68} Polako, ali sigurno. (Prim. prev.)
{69} Ko voli dobru ženu stidi se svojih nedela. (Prim. prev.) {70} Sveta Marijo,
Majko Božja. (Prim. prev.)
{71} Plemeniti gospodine viteže. (Prim. prev.)
{72} Ðavolja rabota. (Prim. prev.)
{73} Crna magija! Vradžbina! (Prim. prev.)
{74} Red bratstva nemačkog doma Svete Marije u Jerusalimu ili Tevtonski red
(Tevtonski vitezovi) jeste nemački rimokatolički verski red obrazovan krajem
XII veka. Poljsko-litvanska vojska je porazila Red i slomila njegovu vojnu moć u
bici kod Grunvalda 1410. (Prim. prev.) {75} Stakato – odsečno, nevezano; naziv
za vrstu muzičke artikulacije pri čemu se pravo trajanje tona skraćuje. (Prim.
prev.) {76} Tačka u kojoj je planeta najudaljenija od Sunca. Zemlja prolazi kroz
afel svake godine početkom jula i tada je udaljena od Sunca 152,1 miliona
kilometara. (Prim. prev.) {77} Bergfrid ili donžon je poslednja kula odbrane,
glavna kula. (Prim. prev.) {78} Borbeni raspored. (Prim. prev.)
{79} Konjički kapetan (nem. Rittmeister). (Prim. prev.) {80} Vrsta znamenja ili
barjaka kvadratnog oblika sa nekoliko trakastih završetaka. (Prim. prev.) {81} U
heraldici se alerionom naziva figura orla raširenih krila bez kljuna i kandži. (Prim.
prev.) {82} Horugva (polj. choragiew, beloruski харугва) je bila osnovna
organizaciono-taktička jedinica u konjici srednjovekovne Poljske i Belorusije.
(Prim. prev.) {83} Ađutant, pomoćnik, asistent. (Prim. prev.)
{84} Polukružna traka u obliku polumeseca na grudima ptice, najčešće orla.
(Prim. prev.) {85} Hirurška procedura koja se odnosi na otvaranje trbušne
duplje. (Prim. prev.) {86} Kornet, konjički zastavnik. (Prim. prev.)
{87} Šlem sa gvozdenom mrežom do ramena. (Prim. prev.)
{88} Ukras na šlemu ili vojničkoj kapi istočnjačkog porekla. (Prim. prev.) {89}
Smrt, kraj. (Prim. prev.)
{90} Sponton, esponton, polukoplje – vrsta kraćeg koplja koje se koristilo u
periodu od 17. do 19 veka. Pri oštrici se nalazilo nekoliko bodlji ili kuka. (Prim.
prev.) {91} Podvodan, močvaran teren. (Prim. prev.)
{92} Povraćanje izmeta usled zamršenosti creva. (Prim. prev.) {93} Jak udar
vetra, iznenadna oluja na moru. (Prim. prev.)
{94} Karakterističan ukras pramca na velikim starim brodovima u vidu
izrezbarene figure, najčešće ljudske, životinjske ili mitološke. (Prim. prev.) {95}
Drevni običaj “svođenja” mladenaca; prva bračna noć i telesno opštenje
mladenaca u prisustvu svedoka. (Prim. prev.) {96} Molitva za pokojnika. (Prim.
prev.)
{97} Iz početka. (Prim. prev.)
{98} Jutarnja molitva za pokojnika. (Prim. prev.)
{99} Daća; pogrebni obred kod Starih Slovena koji se sastojao iz igara,plesa,
gozbe i borbi u čast preminulog. (Prim. prev.) {100} Pud je mera za težinu
ravna 16,38 kilograma. (Prim. prev.) {101} Brigandina, brigantina – vrsta
oklopa. (Prim. prev.)
{102} Glas naroda. (Prim. prev.)
{103} Jednoglasno. (Prim. prev.)
{104} Osramoćena osoba, obrukana ličnost. (Prim. prev.)
{105} Revindikacija – postupak vraćanja imovine onome ko na nju ima pravo,
traženje prava vlasništva. (Prim. prev.) {106} Stanje koje bilo pre, prvobitno
stanje, dosadašnje stanje. (Prim. prev.) {107} Za opšte dobro. (Prim. prev.)
{108} Reči lete. (Prim. prev.)
{109} Ne možemo! (Prim. prev.)
{110} Alodijum, alodij – slobodno dobro, neopterećeno lenskim obavezama.
(Prim. prev.) {111} Nepokretno imanje koje prelazi nerazdeljeno i neotuđeno sa
kolena na koleno u istoj porodici. (Prim. prev.) {112} Ustaljena tradicija
nasledstva gde prvorođenče ima prednost. (Prim. prev.) {113} Poslednji
predstavnik. (Prim. prev.)
{114} Skok (hosa) i pad (besa) cena vrednosnim papirima. (Prim. prev.) {115}
Način regrutacije najamne vojske u Poljskoj u XVII veku. (Prim. prev.) {116}
Hrčci (lat. gyromitra) su vrsta gljiva. (Prim. prev.) {117} Najsiromašnija društvena
klasa u Indiji; fig. siromašan, odbačen, potlačen, prezren čovek. (Prim. prev.)