Ocjene i prikazi

Enver Imamović, KORIJENI I ŽIVOT BOSANSKOG PLEMSTVA

KROZ HISTORIJU, Sarajevo, 2018., 393 str.

Knjiga Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju autora dr.

Envera Imamovića sadrži 393 stranice obogaćene sa 151 fotografijom u boji.
Knjiga se sastoji iz sedam dijelova unutar kojih autor hronološkim redom od
prahistorije do današnjih dana piše o različitim segmentima iz života plem-
stva u Bosni. Očekivano, najviše prostora dr. Imamović posvetio je plemstvu
u srednjem vijeku i za vrijeme osmanske uprave. U okviru pojedinih dijelova
knjige autor je obrađivao teme poput: „Plemstvo srednjovjekovne Bosne“,
„Obilježja plemstva (grbovi)“, „Bogumilstvo-vjera srednjovjekovne Bosne“,
„Odjeća i oprema plemstva“, „Red bosanskih vitezova“, „Društveni život
plemstva“, „Plemstvo u doba turske vladavine“, „Kapetani – novi sloj plem-
stva“, „Svakodnevni život plemstva“, „Bogatstvo bosanskih begova i aga“,
„Početak propadanja bosanskog plemstva“, „Nestanak bosanskog plemstva“
itd. Autor na kraju knjige donosi Akt o inicijativi osnivanja bosanskog plem-
stva iz 1998. godine, index osobnih imena, index zemljopisnih naziva, te
popis ravno 200 bibliografskih jedinica koje je tokom rada na monografiji
koristio.
Djelo Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, napisano s
ciljem osvjetljavanja političkog, vojnog, vjerskog, društvenog i porodičnog
života plemstva u našoj zemlji predstavlja značajan doprinos historiografiji
Bosne i Hercegovine. Dr. Imamović na jednom mjestu donosi najvažnije
podatke o plemstvu u Bosni i Hercegovini zbog čega će ova knjiga, u to sam
siguran, postati važan izvor za sva buduća istraživanja na ovu temu.
Posebnu pažnju u knjizi autor posvećuje bosanskom duhovnom plemstvu.
Srednjovjekovno duhovno plemstvo njegovalo se i razvijalo po sopstvenim
pravilima neovisno o istočnoj pravoslavnoj ili zapadnoj katoličkoj crkvenoj
hijerarhiji. Bosanski krstjani, bogumili, patareni, maniheji, kudugeri, bosan-
ski heretici i babuni, kako su sami sebe ili su ih njihovi neprijatelji tokom sto-
ljeća nazivali, imali su svoju svetu hijerarhiju i crkvenu strukturu neraskidivo
povezanu s vladarskim porodicama, plemstvom i običnim narodom. Kako
autor navodi, Crkva bosanska bila je potpuno integrirana u srednjovjekovno
bosansko društvo i državnu administraciju tako da je s propašću Bosanskog
kraljevstva, s historijske pozornice nestala i Crkva bosanska.
Premda su razlike u teologiji Crkve bosanske, s jedne, i pravoslavne
i katoličke crkve, s druge strane, bile značajne, (autor ih u knjizi detaljno
navodi) ključni diferencirajući faktor među pomenutim vjerskim zajednicama
predstavljala je činjenica da duhovni plemići Crkve bosanske nisu prihvatali

252 ANALI GHB 2018; 47 (39)

 Ocjene i prikazi

zemaljske darove, već su, za razliku od feudalnim posjedima izuzetno bogate

katoličke i pravoslavne crkve, principijelno zagovarali asketski način života.
Nije stoga nikakvo čudo što su „savršeni“ ili „pravi krstajani koji grijeha ne
ljube“: did, gost i starac (i sami nazivi titula unutar hijerarhije Crkve bosanske
izazivaju osjećaje sigurnosti i topline) bili podjednako poštovani od kralja i
njegove svite, svjetovnih plemića i običnog puka. Kralj i vlastela su ih pošto-
vali jer su u njima imali iskrene savjetnike na koje su se mogli osloniti, a za
koje su isto vrijeme znali da im se neće miješati u njihove zemaljske posjede,
dok ih je obični puk poštovao zbog njihovog uzornog života i principijelne
posvećenosti načelima vjere čime su kreirali duhovni zavičaj u koji se običan
svijet mogao skloniti onda kada bi zemaljski život postajao nepodnošljivo
težak.
S druge strane, pripadnici vjerskog staleža pravoslavne i katoličke crkve
nisu krili svoju netrpeljivost prema vjeri bosanskih krstjana. Tu netrpeljivost
dr. Imamović u knjizi na slikovit način opisuje zgodom s Pripkovićevim
Evanđeljem, jednim od rijetkih sačuvanih bogumilskih svetih spisa koji se
danas čuva u biblioteci u Petersburgu u Rusiji. Na ovom Evanđelju uz ori-
ginalni tekst stoji potpis prepisivača: „A zapisa Božiom milostiju krstjan, a
zovom Tvrtko Pripković, zemljom Gomiljanin“. Pored ovog potpisa neki
pravoslavni svećenik je u XVI stoljeću za dotičnog Pripkovića napisao: „I
Bog zna neka je to svinja bila.“
Sfera utjecaja srednjovjekovnog duhovnog plemstva dobrano je preva-
zilazila državne granice Bosanskog kraljevstva. Starješine Crkve bosanske
bile su tokom XIV stoljeća izuzetno poznati i cijenjeni vjerski učitelji među
sljedbenicima nekanoniziranih crkvenih zajednica u Evropi. Teško je, naime,
imajući u vidu visokoškolsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini danas,
povjerovati da je u Bosni u drugoj polovini XIV stoljeća djelovao univerzitet
na kojem su znanje stjecali studenti iz Italije, Francuske, Dalmacije i drugih
evropskih zemalja. Dr. Imamović u knjizi argumentirano piše o tome dono-
seći sliku jednog od magistara Crkve bosanske s knjigom i tradicionalnim
štapom sa stećka iz okoline Breze.
Konačno, utjecaj vjere i učenja starješina Crkve bosanske prisutan je i
danas u kulturi stanovnika Bosne i Hercegovine o čemu postoje urađene stu-
dije. Neka naša još uvijek aktivna dovišta povezana sa s vjerskom praksom
bosanskih krstjana. Mnogobrojni bošnjački narodni običaji vezani za rođenje
djeteta, ženidbu i udaju, te posmrtni običaji i narodna vjerovanja sežu u dale-
ku srednjovjekovnu predislamsku prošlost.
Nestanak Bosanskog kraljevstva nije označio nestanak bosanskog svjetov-
nog ni duhovnog plemstva. Naprotiv, umjesto dida Crkve bosanske došao je
Ajvaz-dedo, Torlak Evli-dedo, Hasan Kafi Pruščak i mnogi imami, muderrisi
i muftije unutar čijih se porodica, o čemu zapravo svjedoči i prezime autora

ANALI GHB 2018; 47 (39) 253

 Ocjene i prikazi

naše knjige, njegovalo islamsko duhovno viteštvo. Autor u studiji hronološki

govori o kontinuitetu srednjovjekovnih plemićkih porodica u prvom periodu
osmanske uprave i kasnijem formiranju vojnog plemstva koje je posebno
došlo do izražaja uspostavom kapetanija u Bosni.
Autor je naglasio važnu činjenicu prema kojoj se visoki društveni status
u osmanskom periodu postizao izrazitim vojnim vještinama, a dolazio je kao
nagrada za ostvarene rezultate na bojnom polju. To je i razumljivo ako se
zna da je Bosna stoljećima bila na krajnjoj granici Osmanske države gdje su
se krvlju dobijale i branile plemićke titule. Junaštva Džerzelez Alije, Torlak
Alije, Mehmed-bega Fidahića, Husein-kapetana Gradašćevića i drugih ispisa-
na su zlatnim slovima u historiji Bošnjaka.
Bosansko plemstvo osmanskog perioda bilo je privrženo islamu. Dr.
Imamović u knjizi navodi kako je austrijski doktor dr. Bartol Kunibert, koji
je liječio Husein-kapetana Gradašćevića, kazao kako je Gradašćević krajnje
iskren i predan musliman koji, mada vrlo bolestan, ni za šta na svijetu ne bi
propustio neku od pet dnevnih molitvi.
Ono što možda nedostaje dijelu knjige koji tretira bosansko plemstvo u
osmanskom periodu jeste doprinos aristokracije razvoju bosanskih gradova.
Naime, fizionomija bilo koje bosanske čaršije nezamisliva je bez vjerskih,
prosvjetnih, humanitarnih i društvenih ustanova koje su za čistu ljubav
Božiju, gradili i uvakufljavali članovi bosanske aristokracije, muškarci i žene.
Cjelovita slika bosanskog plemstva bit će značajno bogatija sa podacima
o doprinosu, naprimjer, Resulbegovića razvoju Trebinja, Firdusa napretku
Livna, Malkočevića nastanku Donjeg Vakufa, Biharovića razvoju Sanskog
Mosta, Rizvanbegovića razvoju Stoca i sl.
Imajući u vidu feudalno uređenje bosanskohercegovačkog društva tokom
hiljadugodišnjeg srednjovjekovnog i osmanskog perioda s pravom se može
kazati da je studija o bosanskom plemstvu, aktivnom subjektu i nosiocu svih
pozitivnih i negativnih društveno-političkih procesa, ustvari studija o historiji
Bosne i Hercegovine. S te strane, knjiga Korijeni i život bosanskog plemstva
kroz historiju predstavlja nezaobilazno štivo za sve ljubitelje Bosne i boš-
njaštva.

Elvir Duranović

254 ANALI GHB 2018; 47 (39)