Dr.

Enver Imamović

KADA I KAKO JE BOSNA POSTALA ISLAMSKA ZEMLJA

(Iz knjige Dr. Envera Imamovića,

„Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju“, Sarajevo 2018.)

Ni u jednoj zemlji koja je došla pod tursku vlast nije se desio slučaj da se pokoreno
stanovništvo tako brzo prilagodi nastalim promjenama koje su zahvatile sve vidove njegovog
života. Postojali su brojni razlozi koji su doveli do toga. U tome je vjersko pitanje došlo u
prvi plan. Ono je, također, u velikoj mjeri bilo razlogom da je sultan, kao ni jednoj drugoj
pokorenoj zemlji, Bosni dao niz privilegija već pri susretu s njenim predstavnicima u Jajcu
nakon što je osvojio zemlju. Među tim privilegijama od posebne važnosti je bila ta da
domaćem plemstvu nije dirao njihove baštine (posjede). I nadalje su ih uživali na način kako
je to bilo pod njihovim banovima i kraljevima.
Do toga, međutim, nije došlo slučajno. Sultan je bio dobro upoznat s vjerskim i
političkim prilikama u Bosni davno prije nego je krenuo na nju. U tom svjetlu treba gledati
i susret Bošnjana sa sultanom u Jajcu, kao i njihovu izjavu pred njim da žele postati
muslimani. To je, ustvari, bio vid reakcije bogumila na stoljetne progone od strane evropskih
križara i inkvizicije, kao i to da su mnogi, bježeći od mača i lomače, našli spas upravo kod
Turaka.

Inkvizicija i evropski križari su stotinama godina u Bosni

proganjali bogumile i slali ih na lomaču

Ustvari, mnogi bosanski bogumili upoznali su se sa islamom davno prije nego su Turci
zauzeli Bosnu. Zna se da su odmah iza Kosovske bitke 1389. godine Turci počeli provaljivati
u Bosnu, a onda su od 1416. godine stalno prisutni sa svojim odredima na ovom prostoru,
često na poziv domaće vlastele u međusobnom razračunavanju. Već su tada povremeno
 2

zauzimali Nevesinje, Čajniče, Foču i Pljevlja, a od 1428. godine u srednjoj Bosni su zauzeli
Hodidjed i Vrhbosnu (nedaleko od današnjeg Sarajeva), prvo nakratko, a onda od 1435.
godine za stalno.
U vakufnami Isabega Ishakovića iz 1462. godine, u kojoj se govori o osnivanja grada
Sarajeva, spominje se i muslimansko groblje u selu Bulinu u Kasetovićima kod Sarejeva, što
upućuje na dugo prusustvo muslimana na ovim prostorima. Turci su već ranije u ovom dijelu
Bosne uredili jednu svoju upravnu jedinicu (Bosansko krajište), koje se u najstarijem
poznatom popisu iz 1455. godine naziva „Vilayet Hodidjed“ i „Vilayet Saray-ovasi“. Tako
su i prije definitivnog turskog osvajanja postojali uvjeti da se mjesno stanovništvo upozna
sa islamom i njihovim nosiocima. U tome treba gledati i faktor bosanskog prkosa: stotinama
godina proganjani od katoličke Evrope, radije su primili vjeru koja im nije silom nametana,
a sadržajno im je bila dosta bliska.
Mnogi stanovnici Bosne su preko turskih vojnika i trgovaca koji su prolazili ili boravili
u ovim krajevima, spoznali da su njihove vjere po mnogočemu slične. Uvidjeli su i to da
obje koriste iste astralne simbole – polumjesec i zvijezdu. Na bosanskim stećcima, u
heraldici, pa čak i na novcu, oni se javljaju stotinama godina prije dolaska Turaka u Bosnu.
Spoznali su i da islamska vjera sadrži post koji je kod bogumila trajao čak 40 dana. Dalje, i
kod jednih i drugih petak je imao isto značenje.

U Bosni su polumjesec i zvijezda bili prisutni stotinama godine prije

dolaska Turaka i uvođenja islama (stećak na planini Ljubuši kod Kupresa)

U obje vjere postoje dnevne i noćne molitve. Ni bogumili nisu vjerovali u čuda koja
se pripisuju Isusu, odnosno Issa pejgamberu, kao ni u njegovo uskrsnuće. Život u
bogumilskim hižama po svemu odgovara onom u derviškim tekijama. Bogumili su prezirali
križ i sve druge kršćanske relikvije, sakramente i propise, a za crkvena zvona govorili su da
su to đavolje trubr. Osnovna moralna načela koja nalaže njihova vjera bila su slična onima
koja propisuje islam, odnosno Kur'an.
 3

Podudarnosti u vjeri i bliskost po toj osnovi uspostavljena između mjesnog

stanovništva i prisutnih turskih vojnika i trgovaca davno prije sultanovg pohoda, bila je u
tolikoj mjeri da se na to čak žalio kralj Tomaš u razgovoru s papinim izaslanikom Nikolom
Barbucijem u jeku progona bogumila koje je poduzeo 1459. godine. Tom prilikom je ovome
rekao da „manihejci (bogumili) više vole Turke nego kršćane“, nakon čega je Barbuci o tome
izvijestio papu riječima da se „bogumili i Turci u Bosni zajedno bore protiv katolika“.
Pogrešno je shvaćanje da su na islam isključivo prelazili bogumili, to jest pripadnici
Crkve bosanske. Podaci iz sačuvanih osmanskih dokumenata (popisni defteri iz 15. i 16.
stoljeća), pokazuju da su na islam također prelazili katolici i pravoslavci. Svakako u daleko
manjem broju jer ih je u ukupnom broju stanovnika Bosne bilo daleko manje u odnosu na
bogumile.
Bilo je puno razloga da islamizacija u Bosnu uhvati duboke korijene i primi trajni
karakter. Kako se odvijala, može se pratiti i na nadgrobnim spomenicima. Do dolaska Turaka
uobičajeni oblik grobnog obilježavanja bili su stećci. Oni koji su prelazili na islam prihvaćali
su i novi tip nadgrobnih spomenika. Umjesto ranijih stećaka, sada se stavljaju tipični turski
nišani.

Izgled prvih nišana oblikom, tekstom i likovnim sadržajem

opašaju stećke (selo Okruglo kod Rogatice

Na onima iz prvih godina, pored što se u natpisu navodi da tu leži, naprimjer, Abdulah
sin Radoša, Jusuf sin Radivoja i sl, na pojedine nišane se stavljaju oznake tipične za stećke
i druga neislamska obilježja, pa tako: dlan s raširenim prstima – veoma čest motiv na
stećcima koji označava stari bosanski pozdrav, pojedine životinje, tarih - natpis, pisan na
bosanskom jeziku i domaćem pismu bosančici i sl, što je strano nišanima. Prvi nišani uveliko
oponašaju izgled i oblik stećka, što je razumljivo jer su ih klesali majstori koji su do tada
klesali stećke.
Dolazak Bosne pod tursku vlast odrazio se na sve vidove života domaćeg stanovništva.
Novi gospodar je bio druge vjere, drugog jezika, običaja, načina života i navika. Iako je sve
 4

to bilo u suštoj suprotnosti s onim kako je do tada bilo u Bosni, domaći ljudi su s time počeli
živjeti bez puno potresa jer su mnogo prije osvajanja mnogi bili u prilici upoznati se s tim
novostima preko turskih vojnika koji su držali nekoliko tvrđava u zemlji, a onda preko
trgovaca koji su i ranije dolazili u Bosnu. Tome je doprinio i mirni način osvajanja zemlje
pa je sve to utjecalo da se većina stanovništva brzo prilagodila političkim, vjerskim i
ekonomskim promjenama koje su uslijedile. Sve se odvijalo takvim intenzitetom da već
prvih godina turske prisutnosti u dokumentima i na nadgrobnim spomenicima mnogi domaći
ljudi nose tipična muslimanska imena uz koja stoji kršćansko ime njihovih očeva.
Posvuda niču nova naselja tipičnog orijentalnog sadržaja. Neka od njih su nastala i
prije sultanovog pohoda na Bosnu, kakav je bio slučaj sa Sarajevom. Brzim i temeljnim
promjenama doprinijelo je i to što nova vlast nije ni u čemu rigidno postupala. Građa koja
se odnosi na prve godine turske prisutnosti ničim ne pokazuje da su te transformacije pratili
incidenti. Uz one koji su primili islam, i nadalje žive i djeluju njihovi sunarodnici koji su
zadržali staro ime, vjeru i način života. Čak u istoj porodici neki od članova su primili islam,
nose muslimanska imena i žive po reguli novoprimljene vjere, dok su njihovi srodnici, pa i
otac ili braća i nadalje ono što su bili od rođenja.
Da je nova vlast u velikoj mjeri poštovala zatečeno javno i privatno pravo, vidi se iz
kupoprodajnih ugovora sklopljenih između domaćih ljudi i stranaca. U sporovima se
uvažavaju primjedbe i mišljenja domaćih ljudi po pitanju razgraničenja posjeda koje su
kupili stranci i sl. Nema nasilnog oduzimanja, nema povreda privatnog vlasništva ili
neregularnog odnosa prema onima koji nisu primili islam. Sve je to utjecalo da se dosta brzo
učvrstila novouspostavljena vlast i da je slika dotadašnje Bosne u kratkom vremenu dobila
izrazito obilježja islamsko-orijentalne sredine.
Uspostavljanjem turske vlasti nije došlo ni do promjene društvenog uređenja, s
obzirom da je i Turska bila klasno izdiferencirana. Iako se njena uprava bitno razlikovala od
one kakva je do tada bila u Bosni, promjena se odvijala mirnim putem. Naime, dok je do
tada u Bosni centralna, odnosno kraljeva vlast, bila slaba i više formalne prirode, u Turskoj
je sultan imao apsolutnu i neograničnu vlast nad svim svojim podanicima. Osvajanjem
zemlje i bosanski podanici su došli u taj položaj, ali im je učinjen izvjesni ustupak. Naime,
zbog načina na koji je sultan osvojio zemlju, uzeto je u obzir zatečeno stanje koje se ticalo
odnosa vlastela - kralj. Iz toga je proizišao specifičan status Bosne u odnosu na centralnu
vlast u Carigradu i takvo stanje je ostalo skoro za sve vrijeme turske vladavine. Tome su
kasnije doprinijele i pobjede njene vojske na bojnim poljima u sastavu Carske vojske.

Kao pogranična pokrajina Carstva okružena evropskim neprijateljima,

Bosna je i u tursko doba bila neprestano u ratu
 5

Upravo je taj status pri kraju turske vladavine bio uzrokom nesporazuma i zategnutih
odnosa koji su vladali između Bosne i Carigrada. Domaće plemstvo predvođeno begovima
i agama, mahom potomcima nekadašnje osiljene i samostalne vlastele iz doba samostalnosti
Bosne, pod turskom vlašću nije nikada iskazivalo onaj stupanj poštovanja i lojalnosti prema
sultanu kako se zahtijevalo i kako se sprovodilo na području čitavog Carstva. Uporište
takvog ponašanja bile su i beneficije koje je Bosna dobila od sultana Mehmeda el Fatiha II
prilikom osvajanje zemlje, a kasnije njihov ogroman doprinos u bitkama za Carstvo. Kada
je Turska počela vojno slabiti smatrali su ih spasiocim Carstva. To im je davalo krila u
ponašanju. Koliko se do svega toga držali govori slučaj čak iz 1826. godine kad se bosanski
prvaci, skoro 400 godina kasnije, pozivaju na privilegije,povodom neprihvaćanja reformi
koje su se ticale ukidanja janjičarskog reda na području čitavog Carstva. Iako je Carigrad
po pitanju lojalnosti pokorenih bio bez kompromisa, u ovom slučaju je, htio - ne htio, morao
voditi računa jer je riječ o pravnom aktu koji je svojevremeno izdao veliki Mehmed II el
Fatih.
Carigrad je imao izvjesna ograničenja čak i u odnosima prema ovdašnjim kršćanima,
odnosno franjevcima. Kada su ovi smatrali da su na ma koji način ugrožena njihova prava,
pozivali su se na Ahdnamu koju im je 1463. godine na Milodraž polju kod Kiseljaka također
izdao sultan Mehmed II prilikom osvajanja Bosne. To su kasnije uvažavale sve instance na
koje su se franjevci obraćali.
S obzirom da je Tursko carstvo također bilo feudalno uređeno društvo kao i Bosna, po
njenom osvajanju i nadalje su postojali privilegirani viši, i niži slojevi društva. Kako je
dotadašnje plemstvo od osvajača dobilo određene povlastice od kojih su najvažnije bile one
da su zadržali svoje posjede (baštine), nastavili su živjeti na način kako su i do tada živjeli.
Obaveze koje su im nametnute da se odazivaju na vojne pohode nisu predstavljale novost
jer je tako bilo i pod njihovim banovima i kraljevima. Na taj način je domaće plemstvo i
nadalje zadržalo vodeću političku i ekonomsku ulogu u zemlji.

Carigrad, u kojem su se školovali, živjeli i djelovali brojni Bošnjaci

kao vojskovođe, ulema, književnici i dr.

Promjene koje su po osvajanju uslijedile ticale su se manje važnih stvari. Primivši

islam, počeli su se ponašati po normama te vjere. S time se postepeno mijenjao ukupan način
 6

njihovog života, u što spada i način odijevanja. Nisu svi slojevi društva bili podjednako
izloženi novim utjecajima. Pripadnici gornjeg sloja, s obzirom da su bili društveno
eksponirani, predstavljali su okosnicu tih promjena Niži, radni slojevi, kmetovi, sada zvani
raja, nastavili su živjeti starim načinom života, po selima, daleko od gradskih naselja u
kojima se najviše osjetio novi ritam života. Novouspostavljene norme nametnule su
izgradnju brojnih gradskih naselja koja su se sadržajem znatno razlikovala od dotadašnjih,
koja su opsegom i sadržajem zaostajala iza novopodignutih. Nova su postala središta
ekonomskog, kulturnog i političkog života stanovništva.
Dok je u prethodnom razdoblju vlastela živjela u svojim raštrkanim tvrdim gradovima
po brdima, u novim uvjetima novonastale gradove naseljava šaroliko stanovništvo raznog
društvenog statusa i zanimanja. Među njima su najbrojniji bili trgovci i zanatlije, zatim vojni
zvaničnici, ulema i dr. Pripadnici plemstva u njima podižu palače. Propisi nove vjere koja
se sada slijedi ljude čini komunikativnijim. Vjerske obaveze ih zbližavaju na čestim
zajedničkim molitvama. Druženja u novom ambijentu utjecala su da, prije svega, pripadnici
dotadašnjeg plemstva mijenjaju običaje i navike. U svemu im je uzor metropola Carstva
Carigrad, koji raznim povodima posjećuju, u njemu duže ili kraće žive, borave ili se tamo
školuju.

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir,

porijeklom iz Sokolovića kod Rudog u ustočnoj Bosni

Važan faktor u životu bosanskog plemstva bila je i beneficija dobijena od sultana

Mehmeda II da se njihova djeca, obrezana ili neobrezana, uzimaju u carski podmladak
(adžami oglan), to jest da se o državnom trošku školuju u carskim školama. Iz tog rasadnika
znanja izlazile su brojne znamenite ličnosti: vojskovođe (paše i veziri), ulema državnici,
 7

pravnici, filozofi, književnici, pjesnici i dr. Takvih je evidentirano 700, koji su postali
znameniti i priznati u čitavom Carstvu.
Jedan od takvih, koji je obnašao najviše službe državi i kome su iskazivane najviše
počasti, bio je Mehmed-paša Sokolović (16. stoljeće). Obnašao je dužnost velikog vezira
(glavni zapovjednik turske vojke), za vrijeme trojice sultana. Imao je toliku moć i ugled da
su već suvremenici govorili da je ustvari on vladao Carstvom umjesto njih. (Nastavlja se)