Professional Documents
Culture Documents
Momo Kapor - Zelena Coja Montenegra
Momo Kapor - Zelena Coja Montenegra
ZELENA ČOJA
MONTENEGRA
Knjiga o Zuki Džumhuru i Osman-paši Sarhošu
OKTOIH
By
2
Ova knjiga posvećena je uspomeni
na velikog umetnika i prijatelja
Zuku Džumhura (1921 — 1989)
3
„Vuči-dol je prostrano zemljište, koje se ravnicom pruža četir sahata
dužine ispod grada Bileća, a široko je blizu tri sahata. Po njemu je puno
manjih brdašaca i humića. Uz nebrojene glavice, poljem su još i mnoge
doljače, po kojima se ovo zemljište upravo i zove Vuči-dolovi. U tim
doljačama u zimnje doba vitlaju se i stanuju vuci, koje silni vetrovi sa
golemih otvorenih brda ovamo dognaju u ovu zavetrinu."
(1876)
4
1.
5
špicu Ade Ciganlije skakali bismo u Savu i spuštali se plivajući
nizvodno, dok nas je dobri Sabov pratio, usmeravajući čamac niz
maticu. Doplivavši do donjeg špica Ade, bili smo izlečeni i sveži,
spremni za nove ludosti...
Dešifrovao bih posle rukopis, uredno ga prekucao i čekao Zuku sa
ohlađenim pićem, kao što je Ekerman čekao Getea sa zarezanim guščijim
perom.
Nestrpljiv da se ponovo utopi u piće i istoriju, Zuko je šetao po
ateljeu i govorio, govorio, a ja se trudio da prstima stignem tu bujicu
metafora, podataka, sudbina, bizarnosti, snoviđenja, ljubavi i čudnih
biografija...
Njegova je bila noć — moj dan!
Dok je pričao, izgledalo je kao da mu na ramenu neprestano čuči
prošlost, kao što šareni papagaji sede na ramenima umirovljenih
kapetana duge plovidbe.
Uostalom, najviše je i voleo da se druži sa malom majmunicom
Olgom, koju je dobio na poklon iz Singapura. Pričao mi je da više voli
njeno društvo nego Sartrovo. Pitao sam ga zbog čega, a on mi je objasnio
da se njegova Olgica može popeti uz firangu, a Žan-Pol ne može! Slao joj
je redovno razglednice sa svojih dalekih putovanja:
„Gospođica Olgica Džumhur. Beograd. Vasina 14. Draga Olgice,
dok ti živiš kao dama u Beogradu, ja izigravam majmuna pred
kamerama u Lisabonu. Tvoj Zuko."
Govorio je:
„Lako je naći prijatelja s kojim se priča. Teško je naći nekoga s kim
čovjek može da šuti..."
Mnogo je pušio. Čim bi mu cigareta dogorela do polovine, besno bi
je gnječio u pepeljari i palio novu. Dim mu je izlazio čak i na oči.
Ako nam pisanje ne bi išlo od ruke, odlazili bismo u duge noćne
šetnje Beogradom, praveći ogromne krugove, sve dok ne bismo spali s
nogu, i noć završili u nekoj kafanici s prijateljima. U udaljenim
periferijskim sokacima otkrivao mi je tajne iščezlih bogatstava, smene
kućevlasnika, sveopštu propast zapletenih ljudskih sudbina. Izbegavao
je centar kao kugu, pogotovo mesta koja su bila u modi. Okružen
poznatim i slavnim ličnostima, postajao bi iznenađujuće agresivan. Ali,
u loše osvetljenim gradskim četvrtima pretvarao se u prerušenog
Haruna Al Rašida; ulazio bi u dvorišta i nepozvan otkrivao tajne prolaze
između bašta, pažljivo razgledao bedne izloge na vrhu Bulevara
Revolucije, nekadašnje Aleksandrove, ispijao kafe s limarima,
sajdžijama, penzionisanim pukovnicima, prokaženim i nepoznatim,
6
proveravao istoriju kod smenjenih ministara i nekadašnjih ambasadora;
posećivao udovice u stanovima zatrpanim starudijom, s tragovima
izgubljenog ugleda, znao je svu decu po imenu — i gde god bi išao,
svima bi se nasmešile oči: bio je to za mnoge pravi mali praznik!
Znaš li šta je to uspeh? — pitao me je jednog dana.
Nisam znao, jer ga nisam imao.
Uspeh je — kazao je — talenat plus informacije!
Kada su gosti odlazili iz njegove gostoljubive kuće, on je, duboko se
klanjajući na vratima, govorio:
„Pa svratite opet! Olgici i meni biće veoma drago..."
Svi u njegovoj porodici nosili su čudna orijentalna imena; majka se
zvala Vasvija-hanuma, žena Vezira, kći Donizada, a škotski ovčar —
Sindibad.
Njegovo pravo ime bilo je Zulfikar.
Ni usred ciče zime nije nosio zimski kaput. Koračao je vedro u
kariranom sakou, kao da prkosi nevremenu. Ugledavši ga na trotoaru
kao na kakvom letnjem prijemu, zavejana Knez Mihailova ulica
pronalazila je u sebi snage da se odupre zimogrožljivosti. Prkosio je
vremenu i godišnjim dobima, idući uvek bez kape.
Prezirao je hemijske olovke i flomastere. Pisao je i crtao isključivo
naliv-perima kabastog oblika, uvek najbolje marke i plemenitog porekla,
veoma debelim (da bolje legnu u ruci), napunjenim crnim tušem umesto
mastilom.
Voleo je da nosi džepne srebrne časovnike starinske izrade, sa
lancem preko stomaka. Ličio je tada na starovremske ljude, s odmerenim
kretnjama i uzdržanim ponašanjem. Kao da se oduvek žurio da što pre
ostari i otarasi se prolaznih strasti, pošto jednom dosegne mudrost.
Žene ga nikad nisu naročito privlačile. Verujem da bi radije proveo
noć pričajući sa penzionisanim šefom posluge beogradskog papskog
nuncija, nego s nekom glasovitom lepoticom.
U Beogradu je govorio najčistiji ekavski bez akcenta, ali čim bi
prešao na Drini ćupriju, istoga časa pretvarao se u ijekavca, a u njegov
govor bi pohrlili u rojevima turcizma.
Jeo je veoma malo, ali to malo moralo je da bude kraljevski
servirano. Salvete od batista, najbolji engleski fajanes po kome jure
viktorijanski lovci i lisice, kristalne čaše, čipkast stolnjak i sveće u
srebrnim čiracima... Svečani ručkovi na koje sam imao čast da budem
pozivan, sastojali su se obično od bamji sa goveđim repom, sogandolmi i
mesnih „kolačića" prelivenih mileramom, a kao desert iznošene su
hurmašice i saher-torte, sve iz kuhinje plemenite Vasvija-hanume,
7
udovice čuvenog beogradskog imama i uglednog masona. Kao didžestiv
služeni su najbolji francuski konjaci i likeri.
Zuko je retko kad bio bolestan, ali i kad bi mu bilo loše, nikada nije
oblačio pidžamu. Legao bi na neraspremljenu postelju potpuno odeven,
u džemperu i farmerkama, sa mokasinama pokraj sebe, tako da svakog
trenutka može pobeći od lekara, ako ga ukućani krišom pozovu.
Voleli su ga starci, deca i životinje.
8
2.
9
3.
10
je tada, kao predratni salonski levičar, snimao uglavnom ratne filmove.
Dopala mu se priča o Osman-paši i video je u njoj mogućnost da se
pomoću koprodukcije izvuče iz skučene domaće kinematografije i snimi
film u duhu Renea Klera — obojeno, elegantno, ležerno i lepršavo, sa
gorčinom koja će se osetiti tek posle gledanja filma, kada se oblanda
dopadljivosti istopi u dnu stomaka. Svaka zemlja čiji se protagonisti
pojavljuju u „Zelenoj čoji Montenegra", dala bi svog glumca, koji bi
govorio maternjim jezikom. Bila bi to neka vrsta malog filmskog
Vavilona, baš kao i hotel „Lokanda" na Cetinju 1876, kada su u njemu
boravili konzuli i posmatrači, dopisnici evropskih listova, međunarodni
hohštapleri i uhode, čak i jedan zalutali pesnik (Laza Kostić), i Osman-
paša Sarhoš, zatočenik posle poraza u bici na Vučjem Dolu.
Lik Osman-paše Sarhoša bio je jedna vrsta Zukinog tajnog
autoportreta. Meni je u filmu, kao i u životu, pripala jedna od sporednih
uloga.
Odmeren i ozbiljan kada je u pitanju posao, Radoš Novaković nas
je, kao darovite ali nemarne i lenje đake, terao da završimo naš scenario,
predosećajući da neće još dugo biti direktor „Avala filma". Ali ma koliko
da smo čeznuli za slavom na nekom od festivala, nama se mnogo više
dopadalo da pišemo zajedno, u stvari, da živimo u toj priči, koja je
uglavnom postojala u genijalnom Zukinom prepričavanju više nego u
obliku kucanog teksta. Idući tako na sastanak sa Radošem Novakovićem
u restoran „Trandafilović" na Čuburi, koji je bio njegovo omiljeno mesto,
gde su ga kelneri negovali kao čuvenog gosta, nas dvojica smo usput
izmišljali scene koje još nismo bili napisali, pravdajući se profesoru
Novakoviću poput đaka koji su, navodno, zaboravili svesku sa domaćim
zadatkom!
Najzad, „Zelena čoja Montenegra" bila je napisana! Naš scenario je
otkupila „Avala film" i mi smo se rastali da na miru potrošimo svako
svoj deo novca, koji je u to vreme bio ogroman.
Ubrzo posle toga Radoš Novaković je umro. Svoj primerak je odneo
u Ameriku, i tamo mu se gubio svaki trag. Drugi primerak je zauvek
nestao u prašnjavim rolo-ormarima mamutske kuće u rasulu. Zuko i ja
smo potpuno zaboravili na taj scenario, koji je lagano žuteo u nekim
crnim koricama, zajedno sa mojim napuštenim pričama.
Igrom slučaja dobio sam tu fasciklu posle dvadeset i četiri godine.
Na žalost, scenariju je nedostajalo prvih pet stranica!
Niko sem Zuke ne bi mogao da ih ispriča!
Niko sem njega nije poznavao tajne izvore u kojima se ta priča krila
više od jednog veka — sve one već zaboravljene književnike, učesnike i
11
svedoke, njihove memoare, putopise i ispovesti, gotovo uništene
„naklade samog pisca" s kraja prošlog veka, čiji je pasionirani čitalac bio.
Otkriće ovog neobjavljenog teksta delovalo je kao bomba na naše
zajedničke prijatelje, poštovaoce i poznavaoce Džumhurovog dela! Zuko
je, naime, bio poznat kao autor koji je svaki svoj tekst objavio po više
puta, pod različitim naslovima i u raznim oblicima. Sastavljač njegovih
sabranih dela, vredni gospodin Miroslav Prstojević, padao bi u očajanje
kada bi utvrdio da se polovina neke Zukine knjige ležerno preselila u
drugu knjigu sasvim različitog naslova, da bi kasnije izronila u obliku
putopisa u kakvom bedekeru ili fotomonografiji. Pronaći neobjavljen
Zukin tekst bilo je ravno otkriću nepoznate pripovetke Laze Lazarevića!
Da bih napisao tih prvih pet stranica morao bih se vratiti u svoju
tridesetu godinu, a tamo mi se uopšte više ne vraća, čak i kad bi to bilo
moguće!
Morao bih, takođe, ponovo da zavolim film, a ta ljubav je već
odavno potrošena. Morao bih da budem zanesenjak, dovoljno lud da
trošim dragoceno vreme na pokretne slike, umesto na život.
Kao u Kafkinom Zamku, gde Čuvar odlazi onoga časa kad glavni
junak umre pred kapijom, jer je tu samo da bi njega sprečio da uđe
unutra, oni koji mi nisu dozvoljavali da se bavim filmom, odavno su
otišli iz kinematografije, u penziju, smrt i zaborav.
Sada, kad mogu da uđem u filmske kuće na glavna vrata — više mi
se ne ulazi.
12
4.
13
Ulagivali smo im se i zamajavali ih, samo da ne bi prekinuli
prikazivanje Reneovog remek-dela „Prošle godine u Marijenbadu" ili
Malove „Ljubavnike". Bila su to poluseljačka divlja deca, bivši ratnici
nečiste savesti, i više od svega plašili su se da ne ispadnu smešni na za
njih neprijateljskom terenu — filmu. Raspolagali su skupocenom
igračkom za pravljenje celuloidnih opsena a sve vreme želeli da rade
nešto opipljivo i jednostavno. Bojali su se svega što nisu razumeli, a
razumeli su malo toga.
Zemlja je bila hermetički zatvorena. Na Zapad su putovali samo
retki miljenici, poluobaveštajci. Svet za kojim smo čeznuli (zamišljajući
ga potpuno pogrešno) sklapali smo iz tih slučajnih pokretnih slika u
zamračenoj dvorani, osećajući se kao socijalistički koperfildi.
To je izgledalo kao kad putujete autobusom i slušate Vivaldijeva
„Četiri godišnja doba", koja se dobro slažu sa predelom kroz koji
prolazite. Sve vreme strahujete da šofer — gospodar putovanja i zvuka,
u čija široka leđa gledate, ne okrene dlakavom ručerdom dugme na
radiju i ne pronađe neko smeće od muzike. Naravno, vi znate da je vaš
strah opravdan i da je pravo čudo što čovek za volanom još nije uništio
taj sklad. I gle, to se i događa! Dižete ruke od svega i počinjete da se
bavite umetnošću za koju ste samo vi odgovorni — onom čiju viziju ne
može da prekine ničija ruka!
Zbog čega sam se vratio ovim stranicama, posle toliko godina?
Zuko bi se ponekad setio našeg scenarija i pitao me šta je s njim. Još
uvek se nadao da će neko napraviti po njemu film i da ćemo se, najzad,
obogatiti. Poslednji put, pred njegovu smrt, obećao sam mu da ću ga
pronaći. Obojica smo verovali da imamo najbolju priču na svetu, kakva
se sreće samo jednom u životu. Nismo ni sanjali da je Zukin život isto
tako dobra priča.
Ispisujem, dakle, ove stranice da se Zukin duh potrošen na „Zelenu
čoju Montengra" ne bi izgubio unepovrat.
To je sad i jedini način da se ponovo družim sa Šejtan-efendijom, od
koga sam naučio najvažnije stvari u životu.
14
5.
15
Najraniji trag ove priče nalazi se u malom novinskom zapisu Zuke
Džumhura, pod naslovom „Sužanj na Cetinju":
„Ovo je jedna od poslednjih priča koju je ispričao Osman-paša.
Poslednje godine svoga života Paša se sve češće vraćao na Crnu Goru,
na bitku kod Vučjeg Dola i naročito na prijatne dane provedene u
crnogorskom zarobljeništvu na Cetinju. Kao i u svojim ranijim
razgovorima sa Tahir-efendijom, počeo je ovu priču vrijeđajući Muhtar-
pašu i sve njegove pretke i potomke. Taj Muhtar-paša nanio mu je u
životu mnogo uvreda i zla svojim optužbama, u stvari čistim
izmišljotinama i lažima, kako je on, liva Osman-paša, vjerni sluga
Padišahov i prvi tobdžija turske carevine, na Vučjem Dolu bio potpuno
pijan i raspamećen da umalo svojim topovima nije udario po nizamu
umjesto po Crnogorcima..."
Da bih vas uveo u priču kroz pet nepostojećih stranica „Zelene čoje
Montenegra", moraću, dakle, da vas upoznam sa istorijskom pozadinom
ove znamenite bitke, bez koje nije moguće razumeti sudbine glavnih
junaka.
Najpre je gospodar Crne Gore, knjaz Nikola I Petrović Njegoš,
okružen narodom i vojskom, pročitao ratni proglas.
„Cetinje, puno svijetlih i svečanijeh uspomena, nije dočekalo
veličanstvenijeg dana... — sećao se Knjaz u svojim Memoarima. — Osim
silnoga iskupljenog naroda, polje cetinjsko bješe pritisla vojska, koja je
imala taj dan krenuti na granicu hercegovačku..."
„Crnogorci! — glasio je proglas. — Skoro su pet vjekova, kako sila
turska gazi veći dio naroda našega i pustoši najljepše zemlje stare i
velike države srpske. Narod je naš ustajao više puta da strese sa sebe
lance ropstva i opet, iznemogao, jer, pocijepan i ostavljen sam sebi,
klonuo je u teške okove varvarske nadmoćnosti. Crnogorci, evo godina
dana da je naš narod opet ustao sa uzvikom: Sloboda ili smrt. Iz naše
susjedne Hercegovine plamen ustanka obuhvatio je i braću našu u Bosni
i narod bugarski, brata našega istoga i po krvi slovenskoj i po krstu
pravoslavnom. (...) I evo je, junaci moji, kucnuo taj veliki čas, da se
obistini značenje Crne Gore i ispune želje naše i braće naše. (...)
Crnogorci, u takvim povoljnim prilikama stupamo mi danas u rat protiv
Turske. Murat dobi carstvo naše, Muratu ga i oteti valja."
Presudna bitka odigrala se na Vučjem Dolu 28. jula 1876. godine.
„Protivničke strane u ovoj bici bile su približno jednake — piše
Ðurđević — po dvadeset hiljada s jedne i sa druge strane. Zapovjednici
turske vojske su bili: mušir Muhtar-paša, ferik Bošnjak i komandant
artiljerije Osman-paša...
16
Muhtar-paša ostavi šest tabora vojske u Bileći, a sa osamnaest
tabora i dvanaest topova u toku noći izvrši pokret. Vojsku je podijelio u
tri kolone: četiri tabora sa po dva topa pod zapovjedništvom Osman-
paše, i Muhtar-paša sa devet tabora i sedam topova nastupao je pozadi
njih. Ispred turskih odjeljenja išao je turski bašibozuk — mobilisani
stanovnici silom ili milom, sa prostora Hercegovine...
Ja sam bio na brežuljku kod tajnika Dabua, pa gledao na binokel, da
razgledam bitku. Ču se prva puška, druga i treća, tada se razvi prasak
od hiljadu pušaka, te mnogi ranjeni poče zvati: 'Pomozi druže! Daj
vode!' Prvog mrtvaca viđoh pogođena u sred čela. Njega natovariše na
konja i odnesoše nekuda da ga zakopaju. Čulo se i strašno lupanje olova
po kamenju i gdje zrna zvižde u zraku. Knez je stajao sa svojom
pratnjom na kamenom brežuljku (na zapadnim padinama brda Kokota,
gdje se i danas vide kameni šančevi položaja Crnogoraca odakle su
Crnogorci pošli u juriš na položaje Turaka na Kovčegu). Knjaz je bio
zaogrnut modričesnom kabanicom bez rukava. Jedno puščano zrno
probi Kneževu kabanicu kraj koljena, a vojvoda Petar Vukotić za ruke
povuče veleći: .Poginućeš Gospodaru; amo za kamen; nadodav: 'Ne
treba ginuti bez nužde!' Turci su istom snimili s mazge jedan top, i brže
bolje opalili samo četiri pet hitaca, kada im ponesta puščane municije;
stoga je tursko puškaranje bilo sve ređe. Ova je vojska doduše naglo
trubeć iskala municiju, no glavna municija, kako rekoh, nespretno
otpremljena na crnogorsku granicu. Uto se prosu glas po crnogorskoj
vojsci, da Turci nemaju municije, a zapovjednici povikaše: 'Jatagan!'
Piperski bataljon najprije poteže jatagane, izletje iz svojih materiza od
kamenja, te vičući učini juriš na Turke. Kad za njima i ostali Crnogorci
pograbiše jatagane, nastade krvava borba, nastade kasapljenje ljutim
handžarima. Crnogorac znade tako hitro sijeći handžarom, da mu se
Turci ne mogu ni bajonetom približiti. Turke obuze smrtni strah, pa
stadoše bježati natrag put Bileće, a Crnogorci su ih progonili sjekuć sve
do grada dva sata daleko. Crnogorci su tražili, da što više gospode
dostignu i posijeku, jer kod ovih je pljačka bolja, pa ih je bilo, da su
protrčali proste turske vojnike, ne obazirući se na njih, a ovi nisu smijeli
zamahnuti na Crnogorce. Crnogorcima je poslužila sreća što su potrevili
jurišati na glavni stan, gdje se nalazilo ona četiri topa i mnogo visokih
turskih oficira..."
17
6.
18
7.
19
— Izvinite — reče on — nisam pratio spor. — I ponovo zaspa."
U opisu Osman-pašinog sna krije se i ključ za tezu da je u bici na
Vučjem Dolu komandovao artiljerijom pijan. Samo pijan čovek može
tako slatko i duboko da zaspi dok grmi dvadeset i jedan top, i da
probuđen plutonima ispolji tako odsutnu učtivost u rečenici kojom
odobrava slavlje pobednika.
Pustite me da spavam! Možda je čitava ova bitka bila samo san?
„Uvečer su pred Kneževim čadorom gorjele baklje, banda svirala, a
Kneževi paži točili pravi šampanjac 'De Souverain'..."
Francuski šampanjac na kamenjaru poprskanom krvlju 28. jula
1876.
U toj rečenici nalaze se boja i ukus ove priče.
20
8.
21
Ðurđević (pošto je porodicu ostavio u Kotoru) naći će se dan kasnije u
pravom paklu srednjeg veka...
„Kada bi pojedini hercegovački ustanik ubio pojedinog neprijatelja,
odsjekao bi mu glavu, pa je nosio u torbi, da je pokaže svome vojvodi.
Tu bi glavu usmrđenu nosio po tri četiri dana u torbi zajedno sa hljebom
i lukom, pa kad bi ogladnio, istresao bi iz torbe sve skupa: glavu bi
metnuo preda se, da u nju gleda i s njom se monologno razgovara, davio
bi se suhim hljebom i lukom, mada je to bilo omašteno od smrdljive
glave. Više puta bi se desilo da je u bitki kmet svoga agu na protivnoj
strani prepoznao, pa kad bi sve ustaše jurišale, kmet bi zavikao svome
agi: 'Hodi dragi aga k meni! Ja ću te čovječanski ošehititi (učiniti
mučenikom za vjeru), a nemoj drugome pasti u ruke, da te muči! Ja ću te
onako, lijepo zaklati, kao što ti kolješ kurban za hadžijski Bajram!'"
Bitka na Vučjem Dolu značila je i izvestan civilizacijski napredak u
dotadašnjem ratovanju. Knez je, naime, strogo zabranio svojoj vojsci da
seče noseve i uši zarobljenim Turcima, što su oni, inače, ranije revnosno
činili, govoreći pri tom: „Da vas poznamo da ste bili ovdje, ako se
ponovo vratite!" Kao dokaz hrabrosti trebalo je doneti fesove, kape,
puške i sablje. Hroničari ove bitke opisuju kolone zarobljenih Turaka
kako se koračajući drže za noseve, u strahu da im ih usput, ipak, ne
odseku.
Dobri Martin Ðurđević, užasnut ovim prizorima, zapisuje da su i
„dopisnici stranih listova ove strahote opisivali, a tko je englesku
brošuru 'The horrors of Ost' čitao, sigurno će mi vjerovati!"
22
9.
23
10.
24
Tada Crnogorac stade pucati iz pušaka od veselja, što vodi Pašu, i
pjevati. 'Blago meni, svijetli gospodaru, evo ti Pašu vodim!'
Otpasao je svoj izbledeli sirotinjski crveni pojas i zavezao ga
simbolično Paši oko vrata u znak pokornosti, pa ga, kao na kakvom
povodcu poveo Knezu Nikoli."
(Nešto kasnije, lični lekar kneza Nikole, Fevrier, ponudiće
medicinsku pomoć Osman-paši, što će ovaj učtivo odbiti.)
„Osman-paša je rekao Fevrieru da nije ranjen — zapisaće docnije
Ðurđević — premda mi je poslije kazivao, da je bio dobio jednu
neznatnu ranu ostrag u pojasu..."
Sećam se, te noći kada je zarobljen Osman-paša, Zuko se napio kao
zemlja.
„Alahu egber"! tiho je uzviknuo u „Zlatnom bokalu", pre no što je
zaspao u stolici, sa glavom među rukama.
25
11.
26
12.
27
Ali, priča se da je ovaj neprestano dolazio pod brest da moli Kneza
za razne stvari, a kada bi ovaj to odbio, Luka je s prekorom govorio: „A
bio sam ti dobar kad sam vodio onog!"
Pošto mu je dao i novac da podigne kuću, Knez se iznervirao kad
mu je Luka tražio i volove da obrađuje zemlju!
Kažu da mu je ljutito obrusio:
„Ne, nego da ti je i orem!"
Priča se da su perjanici jednoga dana, pošto je već dobio sve što je
tražio, najavili Luku Filipova i da je Knez pitao šta sad opet traži. Rekoše
da ovaj put ne traži ništa, samo se uželeo da vidi Gospodara, pa potegao
čak iz Zete, jer ga je nedavno sanjao... Knez naredi da ga pripuste pod
brest.
„Pomaže Bog, Gospodaru!" pozdravi ga smerno Luka Filipov.
„Bog ti pomog'o Luka! — odvrati ovaj. — Što želiš?"
„Ništa, čestiti Gospodaru, samo sam te onomad sanjao, pa se
uželjeh da te vidim!"
„A, kako si me sanjao, Luka?"
„Sanjao sam, Gospodaru, kako mi pokloni dvan'est dukata!"
Knez se nasmeja i izvadi iz kese nekoliko dukata, te ih pruži Luki;
ovaj ih istog časa prebroja i reče:
„Ovdje su četiri dukata, Gospodaru, a ja sanj'o da i h j e dvan'est!"
Tu se Knez razgoropadi:
„Kamo sreće da ga nisi ni 'vato! — povika iz sveg glasa. — Lakše bi
mi bilo stotinu Osman-paša, nego ti jedan!"
28
13.
30
14.
31
pokupiše.
Pošto su sjahali i predali uzde crnogorskim vojnicima, Vukašin i Paša
krenu peške, laganim korakom.
— Za vreme vašeg boravka na Cetinju, plata će vam iznositi hiljadu i pet
stotina forinti... — obavesti Vukašin Osman-pašu. — O, la, la! Možete zadržati
posilnog, ako je u životu, a ostavlja vam se pravo da nosite sablju, ukoliko vam
to čini zadovoljstvo. Očigledno je da moj gospodar ovih dana pretjeruje u
galantnosti; izgleda da su pobjednici oni koji izgube bitku?! Naravno, tome nas
nisu učili na Sen Siru... Cigaretu?
— Auez r1aŠg! — odvrati Paša i uze čitavu kutiju. — Ać, roiuge so!ope1
ŠzraŠ! Sigurno je taj dan bio bolestan, pa smo tako ispustili tu lekciju...
— Ipak, jedan prijateljski savjet — nastavi Vukašin — ovo nijesu jesenji
manevri u Provansi, nego pravi rat! To je jedan sasvim, sasvim surov svijet.
Moraćete voditi računa o svom ponašanju...
Paša, zabavljen posmatranjem Cetinja — kao da je radoznali putnik a ne
ratni zarobljenik — gotovo da nije slušao Vukašina:
— Za ovu priliku — kazao je rasejano — biću tužniji nego obično.
— Piće, naravno, samo po savjetu ljekara?
— Ima li ovdje neki ljekar?
— Na žalost, trenutno su svi zauzeti ranjenicima.
— Kakva nesreća! Moraću, znači, sam sebi da propisujem doze... — A
bientot!
Paša uđe u hotel, koji Martin Ðurđević ovako opisuje:
„Ovaj jednostavni hotel dosta je malen za Cetinje, ali je uređen i
čisto se drži. Kada se uđe u hotel na desnoj strani je kafana sa stolovima i
jednim bilijarom, na lijevoj strani sala za jelo, a u pozadini kuhinja,
hodnik i stepenice za prvi sprat. Imade dvadeset soba za goste. Po
sredini je hodnik. Meni dadoše sobu broj jedan. U sobu broj dva useli se
Velicki-Božidarević, u trećoj pukovnik Tomel, u broju šest ovoga hotela
bio je smješten i zarobljenik Osman-paša."
Zuko Džumhur je obogatio taj opis samo njemu svojstvenim
smislom za scenografiju Evrope, koja se nekim čudom našla usred
divljine:
Hotel „Lokanda". Delimično zastrt tepisima, sa plinskim lampama koje
predstavljaju vrhunac osvetljenja epohe, nalik na one u hotelu „Sacher" u Beču,
hol u koji ulazi Osman-paša ipak deluje veoma provincijski, sa svojim izbledelim
zavesama, trećerazrednim portretima koje su radili siromašni češki slikari-
skitnice, sa ispucalim tanjirima od majolike; na kraju, sa svojim polumrakom,
koji ipak ne uspeva da sakrije istrošenost naslonjača presvučenih jeftinim
plišom. Taj nameštaj pokupljen je sa svih strana. Da se ne nalazi u ovom hotelu,
32
nalazio bi se sasvim sigurno u nekoj evropsko) staretinarnici.
Što se tiče našeg glavnog junaka koji upravo ulazi u „Lokandu", ni on ne
izgleda bolje od enterijera koji će mu izvesno breme zamenjivati dom. I pored
visoke zaštite kneza Nikole, u poluironičnom razgovoru sa vojvodom
Vukašinom Osman-paši je, kao izdanku stare turske osvajačke loze, bilo
neprijatno da u ovom dijalogu izigrava izgubljenu stranu. Koliko je napora
morao uložiti da bi se kao predstavnik jedne još moćne imperije ponašao ležerno
prema svojim pobednicima? Ali to je mudrost istorije, da onima koji su spremni
za velike zadatke i licejske diplome, lekcije drže samouci.
33
15.
34
16.
35
na sredini ateljea. Prišao je stolu i ćutke natočio čašu hladne lozovače,
osluškujući kišu kroz otvoren prozor. Ispio je i tiho mi izdiktirao
nekoliko reči:
„Sumrak.
U trenutku kada je ugledao mis Mardžori, u kotlini se pale veštačka i gase
prirodna svetla..."
Bilo mi je jasno da se moj prijatelj zaljubio u riđu Engleskinju.)
36
17.
Pratio sam kako se iz noći u noć moj prijatelj sve više pretvara u
Osman-pašu Sarhoša. Ta metamorfoza bila mi je gotovo zanimljivija od
filma koji smo imali u glavi.
Prevalivši pedesetu godinu života (kao da je ostareo neko drugi a
ne ja) bacio sam se na stare isečke iz novina i pronašao jedan moj članak
o Zuki Džumhuru:
„Leta sam provodio u Sarajevu, gde je živeo moj otac. Posle
uzbudljivih dana na beogradskoj Likovnoj akademiji, posle izložbi,
Kinoteka, Hipodroma, Ade i žurki na Brdu, ta dva meseca gluvog
raspusta osećao sam se potpuno izbačen iz igre. Svet me je privlačio
neodoljivom snagom, a svet, sredinom pedesetih godina u Sarajevu, bio
je isključivo — hotel 'Evropa', tačnije, kafe hotela, gde su se ponekad
mogle sresti slavne zverke na proputovanju, tuđe devojke i zanimljivi
stranci.
Najzad, jednog dana pojavio se Zuko Džumhur, neurotičan,
radoznao, izgoren duvanom bezbroj popušenih cigareta... Ne sećam se
kako se dogodilo da ga pratim na jednoj od njegovih nostalgičnih šetnji
kroz staru sarajevsku čaršiju, gde je poznavao svaku kuću, svakog
zanatliju, aščiju i staru hanumu, zapis, jelo, istoriju propasti uglednih
porodica... Vukao sam se čitavog dana za njim, gledao kako kupuje stara
odlikovanja i pokvarene satove, slušao kako se raspituje za žive i
mrtve... Sarajevo se otvaralo pred mojim očima kao grad iz 1001 noći.
Podjednako ljubazan prema uglednicima kao i prema protuvama,
prosjacima i dangubama, Z.DŽ. mi je, i ne znajući, davao jednu od
najvažnijih lekcija u mom životu: kako iskopati usnule gradove ispod
pepela dosade i jednoličnosti.
Bio je odeven u izlizane pantalone od rebrastog somota, boje meda,
i kariranu McGregor košulju. Više od svega, privlačila me je njegova
brada, verovatno jedina brada u to vreme, ako ne računamo pravoslavne
sveštenike i hodže. Nositi tada bradu predstavljalo je pravu opasnost —
neku vrstu dobrovoljne prokaženosti. Z. DŽ. je svoju bradu nosio sa
neverovatnom drskošću, pomešanom sa dostojanstvom, ali i sa izvesnim
37
šeretlukom. Pustio ju je za vreme hadžiluka u Meku i Medinu, gde je,
prerušen u Arapina, posmatrao odsecanje ruku na trgu u Džedi i pisao
svoju čarobnu knjigu Nekrolog jednoj čaršiji. Danas, kada svako može
nositi bradu i brkove, teško je i zamisliti izuzetno lice ovog hadžije,
njegovu uvoštenu kožu i tamne, sveznajuće oči, koje su razumele govor
mrtvih reči..."
Sada mi je jasna priroda veze između Z. DŽ.-a i Paše: obojica su bili
rođeni gubitnici, s tim što je Džumhur ostavio tragove poraza za obojicu.
No, vratimo se „Zelenoj čoji Montenegra" i razgoračenim svetlim
očima mis Mardžori Evans.
38
18.
39
19.
40
20.
41
21.
U holu „Lokande", okružen gostima, guslar je već opevavao bitku, tek što
je minula:
42
22.
44
23.
45
24.
46
25.
47
Što koljaše jadnu braću našu.
Zašto tako, sramota ga bila,
A, tobož ga Grkinja rodila!
Nosi Ðoka glavu Selim-paše,
I brnjaša Selimova jaše.
A ostale Turke i Muktara,
Sada Sultan u Stambolu kara.
Za njim kastig na Vučjemu Dolu,
I ljuti se na Kneza Nikolu
I njegove Crnogorce ljute
Što mu pola carevine mute...
48
26.
50
27.
51
28.
52
posle ponoći, vodio bih jednog svetog islamskog čoveka kući, u Vasinu
ulicu.
No, vratimo se zelenom astalu i ličnostima koje su igrale prvu
partiju pokera, u kojoj je Osman-paša gubio sve, sem nerava.
Opunomoćeni austrougarski izaslanik, pukovnik Tomel — diktirao mi je
Z.DŽ. u mašinu — bio je više godina izaslanik cara u Rimu i Istanbulu. Važio
je za najvećeg poliglotu u oficirskom koru carsko-kraljevske vojske. Došao je na
Cetinje da najozbiljnije upozori knjaza Nikolu kako Austro-Ugarska neće trpeti
crnogorske aspiracije prema Hercegovini. U isto vreme maglovito je nagovestio
da se pitanje Bosne i Hercegovine, a naročito položaj kršćanskog življa u toj
udaljenoj provinciji Osmanske imperije, neće i ne može rešavati bez centralnih
evropskih sila, naročito Austro-Ugarske, koja se u obezbeđivanju svojih interesa
u slučaju remećenja ravnoteže na Balkanu, neće rukovoditi ni interesima
Kneževine Crne Gore, niti, pak, interesima Kneževine Srbije.
„Ćesarski predstavnik bješe ozloglašeni i omrznuti baron Tomel —
piše Simo Matavulj — pravi biblijski 'kozlec otpuščenija' (žrtveni jarac)
sviju nedaća i zala crnogorskih; novi nameti, opadanje trgovine,
nesporazumi sa pograničnom državom, bože oprosti i nerodica, grad i
ostale nepogodne prirodne pojave, gotovo sve se to pripisivalo
zlosrećnom Tomelu, najviše pak njegov zlosrećni uticaj na Vojvodu
Mašu Vrbicu, došljedno na zlu upravu državnu..."
Po svom držanju — opisuje ga Z. DŽ. — pukovnik Tomel je više ličio na
diplomatu nego na vojnika. Ipak, ispod kože džentlmena s vremena na vreme
izbila bi erupcija zveri priterane u tesnac. Njegova omiljena igra bila je bakara,
tip žene — Mardžori...
U scenariju ponovo pronalazim „Markizu koja je izašla u pet sati" u
obliku „dima, gustog kao testo", što je davne 1976. izmenjeno u „dim
koji se mogao seći nožem".
Kelner donosi nov, neraspakovan špil karata.
Deli ruski knez Božidarevič.
On je bio veliki slavenofil — čujem Zuku kako mi govori, dok ga
nagovaram da pojede nešto uz piće. — To je čovek koji je proputovao čitav
Balkan, dobar poznavalac političkih pitanja Poluostrva. Za vreme svog boravka
na Cetinju bio je u gotovo otvorenom neprijateljstvu s pukovnikom Tomelom,
pa čak i sa srpskim generalom Belimarkovićem, koga je s pravom smatrao
austrofilom i neprijateljem Rusije.
Belimarković je bio predstavnik srpske vrhovne komande pri štabu knjaza
Nikole. Na Cetinju se osećao prilično nelagodno, jer vestima koje su stizale sa
srpskog ratišta niko se nije mogao poradovati.
Inače, knez Božidarevič je pripadao onoj nemirnoj porodici pustolova koja
53
ne može da se skrasi ni na jednom mestu. Belimarković je smatrao da je Knez, u
stvari, napustio Rusiju posle nekoliko ljubavnih skandala koji su uzbudili čitav
Sank Piterburg i dotakli se imena iz najvišeg društva carske metropole. Knez
Božidarevič je strastan kockar i izvanredan jahač. U svečanim prilikama
pojavljuje se u živopisnoj kozačkoj odeći, sa astraganskom šubarom na glavi.
Inače nosi belu oficirsku bluzu Isakijevskog imperatorskog puka.
„Možete zamisliti o čemu govori nekoliko mladih ljudi — piše
Matavulj — koji su manje ili više poznavali draži kulturnog života, a koji
se nalaze u planinskoj kotlini, odvojeni od cijeloga svijeta, bez novina,
gotovo i bez knjiga, a u svakidašnjem saobraćaju sa prvobitnim
ljudima?! A, možete zamisliti šta sve oni mogu doznati i naučiti od
čovjeka koji poznaje Crnu Goru bolje no ijedan Crnogorac, koji je još
proputovao Jevropu i Ameriku, koji ima književnog glasa u Rusiji, koji je
pripadao 'ruskim idealistima četredesetih godina' i zbog toga poslat u
Sibir da mu se glava malo prohladi!?"
Paša odustaje od igre i odlaže karte pre licitiranja. Očigledno, noćas ga ne
služi sreća.
Donose nov, zapečaćen špil karata.
Knez Božidarevič ga otpečati i doda Paši, koji meša karte veštinom pravog
profesionalca.
Novo deljenje...
Napetost puna netrpeljivosti osvetljava zajedno s lampom zelenu čoju
Montenegra.
Pukovnik Tomel gleda kroz kneza Božidareviča kao da je od stakla.
Godine 1967, kada smo Zuko i ja pisali ovaj scenario, a i danas,
1991, kada mu se ponovo vraćam, nedostajao mi je Borislav Mihajlović-
Mihiz, strastven kockar i jedini čovek koji bi dostojno mogao da opiše
ove uzbudljive partije karata. Po vokaciji, gubitnik, kao i Osman-paša,
jedino bi on mogao znati da li je ovaj šarmantni Turčin zaista gubio ili je
samo „navlačio" svoje partnere da uđu što dublje u igru?
Na Osman-pašinom skamenjenom, uvoštenom i nepomičnom licu
ništa se nije moglo odgonetnuti.
54
29.
55
30.
56
Mardžori zamišljeno jede svoj karamel-krem pod svećama koje se tope:
— Pitam se kako je jedna strana, tipično anglosaksonska igra, zalutala u
ovako divlje krajeve? Otkako sam ovde iz noći u noć gledam kako vaši zemljaci
igraju poker, kao da je posredi neka narodna igra...
— Poker nam veoma odgovara, gospođo? Prvo, držimo sudbinu u svojim
rukama, izazivamo je, prkosimo, gubimo, dobijamo...
—... i blefirate, pretpostavljam?
— I to je dio rizika, zar ne? Tek za stolom vidi se kakav je ko čovjek!
— Recite mi, kada je poker stigao na Cetinje?
— Slučajno znam taj datum: aprila 1860!
— Pretpostavljam da se tada Knez vratio sa školovanja u Francuskoj?
— Na žalost, moraću da vas napustim, gospođo Evans! — prekida
razgovor vojvoda Vukašin i smešeći se ustade od stola. — Moram da se
pridružim ostalima...
57
31.
58
32.
59
možemo na Naretvu, Zuko je mirno ispijao kafu iz fildžana, govoreći:
„Alah vam je poklonio ovaj dan, a na vama je kako ćete ga potrošiti.
Hoćete li uživati u njemu ili ga proćerdati?"
Nije priznavao „loše" i „lepo" vreme:
„Sve nam je to dao Onaj gore!" govorio je žvaćući pivo, koje je
potpuno zaleđeno, komad po komad, istresao u čašu.
I njegov odnos prema zdravlju u dugovečnosti bio je sličan. Jednom,
dok je sedeo sa penzionisanim sudijom Enver-efendijom, na obali u
Herceg-Novom, u lep, sunčan zimski dan, kao bez duše protrča pokraj
njihovog stola neki šezdesetogodišnjak u trenerci i patikama, sav
oznojen i zadihan...
„Vidi, budale! — reče Zuko. — Alah nam je dao da u životu
napravimo određeni broj koraka, a ovaj požurio da ih potroši prije
vakta!"
Ne pokazuje li i njegov junak, Osman-paša istu takvu fantastičnu
prilagodljivost životu, kada već prve ili druge noći po izgubljenoj bici
seda za zeleni astal, nakon što je, tek reda radi, pomalo šarmirao lepu
mis Mardžori"
60
33.
62
35.
63
— I ja tako mislim...
Udario je jednu kuglu i namerno promašio:
— Vi ste na redu...
— Stvarno? — pogledala ga je svojim krupnim modrim očima.—Zar niste
vi na potezu?
64
36.
65
zadime li bojnom maglom
naša brda i ravnice,
kroz tu maglu zasjaju li
sabalja nam bistri zraci,
bićemo se!... A potom se
ipak štovat ka junaci!
Osman-paša Sarhoš, na koga se odnosi ova pesma, nije bio toliko patetičan;
pušeći neprekidno dugačke cigarilose, kojima ga je snabdevao Fon Hatorf, on je
učestvovao u partiji pokera kojoj kao da nije bilo kraja. Očigledno je da nije
osećao baš nikakvu odgovornost prema istoriji (znao je da će biti brzo
zaboravljen), nije pisao poeziju, a, što je najgore, nije više imao ni novaca.
Mardžori je čitala u svojoj sobi, kiša je lila po opustelom trgu, igrači su se
smenjivali za kockarskim stolom a gomilice zlatnika menjale su vlasnike ispod
crne table na zidu, na kojoj je Pašin posilni kredom ispisivao rezultate igre.
Zanimljivo, sva imena na tabli bila su ispisana ćirilicom. Jedino je Pašino
ime, bilo ispisano arapskom kaligrafijom. Njegov se dug, sudeći po tabli, popeo
na pedeset napoleondora. Kada je kelner otvorio prozore salona, dim je pokuljao
u okupano cetinjsko jutro.
Paša je mirno pogledao svoje partnere i, glasom hrapavim od duvana i
alkohola, kazao:
— Gospoda će mi, naravno, oprostiti što će morati pričekati pet-šest dana
na moj dug časti! Ali, ja sam ionako najbolje čuvan čovek u ovom gradu, zar
ne?
66
37.
67
38.
68
39.
69
Treća eksplozija je bila i najžešća, pa se belac mis Mardžori uplaši i
propne, zatim se nadade u ludački galop preko kamenjara. Paša pojuri
za njim i stiže ga posle vratolomnog jahanja. Uostalom, zar je neko video
film u kome glavni junak ne stiže lepoticu koja je u opasnosti na
raspomamljenom konju?
Čvrsto je zgrabio uzde njenog konja i snažno je privukao u zagrljaj
iza jedne stene, tako da knez Nikola i njegova pratnja ne videše jedan od
najuzbudljivijih filmskih poljubaca, pre epohalnog otkrića braće Limijer.
70
40.
71
41.
73
42.
74
prestonici među brdima.
Češki novinar Josip Holaček, koji je o bici na Vučjem Dolu
izveštavao praške „Narodne Listi", u svojoj knjizi predugog naslova Za
slobodu — slike i crte iz crnogorskih i hercegovačkih bojeva protiv Turaka
(Novi Sad 1881) kaže kako je Kikerc portretisao Crnogorce, među kojima
se nalazio i jedan kapetan:
„Pred očima kapetanovim pokaza se čitav niz najviše
karakterističnih crnogorskih slika. Kapetan od čuda zasta i ne moga
progovoriti. Pokleče, nadvi se nad slikama i gledaše ih, mislio bi da će ih
očima pojesti.
'Ta ja ih znam'! uzviknu najedared i poče se smijati. Zatim je svakog
imenovao i rekao o svakome da li 'valja' ili 'ne valja'.
'Takovi su u malome', reče, 'a ja ih ipak, dobro znam'.
Zatim upre pogled na Kikerca. Lice mu je plamtjelo a oči svjetlile.
Bijaše u njima jasna žudnja, da i on bude nabojadisan, da ga ceo svet
pozna i njemu se divi.
Kikerc ćuti i poče ga risati. Kapetan sa čuđenjem gledi svaki pokret
olovke: takovo pismo još nije video.
Ali najedared pozna u crtama svoju sliku. Poskoči.
'Ne, ne, nemoj čoče, ako Boga znadeš!'
'Budi miran da ti sliku dovršim.'
'Ne, ne, neću!'
'A, zašto?’
'Stid mi je.’
'Ne budi dete.'
'Ne mogu pomoći, sram me je. Čekaj, dok se u boju odlikujem.
Onda ću sam doći i zamoliću te da me nabojadišeš. Ali me velikog
moraš namolovati, jer ću se jako odlikovati!'”
75
43.
76
smokinge! U starom delu kafane „Tri šešira" još visi luster koji je on
napravio vezujući jedne uz druge obične rakijske čokanje. Kada se zapali
svetlo, oni deluju kao najfiniji brušeni „muran".
Istoga časa kada bi svet željan novog pohrlio u njegovo otkriće, on
bi ga napuštao, izbegavajući zasluge i zahvalnost.
Gospod Bog, zaista, nije štedeo na darovima kada ih je polagao u
Zukinu kolevku 24. septembra 1921. u gradu Konjicu. Čitavog života sve
svoje talente nosio je stidljivo i diskretno, kao izvinjavajući se ostalima
što su se pokraj njega osećali prosečnim.
Tog leta prvi i poslednji put sam video hotel „Lokandu"; tačnije,
ono što je još ostalo od te nekadašnje luksuzne evropske oaze u divljini.
Zabravljena i zatarabljena, stajala je avetinjski prazna na cetinjskom trgu,
puna odjeka i paučine. Virili smo u njenu unutrašnjost kroz razbijena
stakla prozora u prizemlju. Iz uništenog patosa čuvenog zelenog salona
raslo je neko bledo nakazno bilje. Tu je Osman-paša Sarhoš vodio svoju
poslednju i najvažniju bitku u životu. Dok smo zurili u tamu, kroz
razvaljene prozore na spratu izlete jato preplašenih ptica. Kladio bih se
da su to bile uklete duše nekadašnjih stanara „Lokande", koje smo
uznemirili pokušavajući da ih otrgnemo iz zaborava i pretvorimo u
filmsku priču...
77
44.
Kada je ušao njegov posilni, Paša je, ležeći na sofi u čizmama, čitao
Mopasana. Pokraj njegovog ležaja, nadohvat ruke stajala je dopola popijena boca
francuskog konjaka.
Posilni razmota novine „LOJD TRIESTINO"...
„Engleski brod 'Sartorija' — čitao je — očekuje se za tri dana u Kotorskoj
luci. Brod će preuzeti tovare maslina i osušene ribe i otploviti za Liverpul. Ovim
brodom komanduje kapetan Henri Vilijam Ašton..."
Paša ćuteći sasluša vest, odloži knjigu i povuče dobar gutljaj iz boce.
Poznavao je dobro kapetana duge plovidbe Aštona. Bio je poznat u gotovo
sim svetskim lukama, od Šangaja do Bostona, kao rasan kockar. Na njegovom
trgovačkom brodu koji je, za svaki slučaj, bio opremljen i sa desetak topova
velikog kalibra, uvek je besplatno putovalo i nekoliko kockarskih virtuoza.
Pričalo se da je kapetan preduzimao izvesna trgovačka putovanja čak u
najudaljenije predele globusa isključivo radi toga da bi se sreo i ogledao s nekim
ne manje slavnim kockarom. Kada ga je Paša upoznao, kapetan Ašton je bio zreo
čovek pedesetih godina, sklon gojenju, ljubitelj pokera i bilijara.
— Uzgred, čuo sam jednu dobru šalu... — reče posilni.
— Nisam primetio da oni umeju da se šale?
— Među nama — reče posilni — u čitavoj Crnoj Gori imaju samo
jedan vic i ponavljaju ga do u besvest, cepajući se od smeha!
— Da čujem?
— Pričaju kako je neki stranac pitao jednog Cetinjanina kad ide lađa
za Kotor.
— I?
— Ovaj mu je rekao: „Oko podne, ako bude vode!"
78
45.
79
— To je samo početak.
— Uzeli ste novac kapetanu Aštonu?
— On je uzeo meni.
— Koliko?
— Dve hiljade zlatnika. Vukašin zvizne.
— Ostao sam mu dužan hiljadu i pet stotina. Mislio sam da ću se brzo
vratiti u Solun, ali čudni su putevi Alahovi! U međuvremenu me je Alah
uputio u ovaj hotel, gde, kao što vidite...
Naša gurne preko bilijarskog stola prema vojvodi Vukašinu smotani
„LOJD TRIESTINO".
— Za tri dana brod „Sartorija" stiže u Kotor.
— Ako sam dobro razumio, svijetli Pašo, vi želite da vratite dug časti?
— Evet efendum"
— Zar pare ne bi mogao odnijeti naš čovjek? Ne vjerujete Crnogorcima?
— Verujem. Ali niko umesto mene ne može ih povratiti? Kapetan Ašton
mi je obećao revanš.
— Žao mi je, ali nema ništa od toga izleta. Iz Carigrada nije stigao odgovor
o pitanju vašeg otkupa...
— Vredi li u ovom kraju nešto reč jednog carskog generala?
— Vrijedi. Ali u vašem slučaju nadležan je samo Gospodar.
— Igra li još poker?
— Ponekad. Ali visina uloga je strogo ograničena na jedan dukat!
— Kako bi bilo da u Kotor doputuje moja žena s dvoje nejake dece? Dirljiv
porodični susret, a?
— To je već mnogo bolje!
— Koliko bih dana mogao dobiti?
— Najviše pet.
— A, ako se ne vratim?
— To bi imalo teških pošljedica...
— Za mene?
— Jok! Ou contraire pour moi!
— Znate, ljudi kao ja mogu ponekad i da se vrate. Mada se ne bih kladio na
toga konja...
— Ja bih se, ipak, kladio. Vukašin izvede poslednji udarac i
odloži štap:
— Moram, znači, tražiti prijem kod Gospodara...
— Neka vas Alah štiti, moj Kneže!
— Moj brigadiru, Pašo!
Naklone se jedan drugom i Paša nastavi da igra sam.
80
46.
81
47.
82
48.
83
'Imaš li dvadeset talira?' — 'Ne!' — 'Meni je žao ako nemaš!' reče on.
'Hvala ti! — rekoh — a ti uzmi ovaj talijer, pa će i meni ostati!' — 'Hvala
ti, hvala, no ti ga neću, niti sam te za pare pitao, da mi koju daš, no da
znam koliko je para u Gospodara.'"
84
49.
85
50.
86
povod za osvajački rat protiv Turske, evropske sile kao vatrogasci, na
glas o požaru trče odmah da one pokrete utuljuju! Ne pričajte mi, molim
vas, o Evropi!"
„Koliko ste godina proveli tamo?"
„Samo u Francuskoj proveo sam blizu četiri godine. Čitao sam s
voljom i bavio se mnogo književnošću francuskom. Njene klasike sam
sve pročitao i proučio. U maju 1859. umalo nijesam pobjegao iz škole i
potekao u Italiju četama Garibaldija .."
„Vaša svetlosti, smem li da vas pitam šta kanite sa Osman-pašom?"
— „I vas je već uspio da očara?"
— „Moglo bi se reći..."
— „Cijenim vašu iskrenost!"
— „Priča se da ste nekada bili dobri prijatelji?"
— „Mladost — ludost! Dva divljaka s kraja svijeta u Gradu
svjetlosti! Tamo se zaboravlja na razlike u vjeri. Uz to, postojala je jedna
kafana — 'Caffee de Droit', odmah preko puta Panteona, i novine iz
naših dalekih zemalja, koje smo jedino tamo čitati mogli. Sprijateljio bih
se i sa crnim đavolom u Parizu, toliko sam tamo bio sam!"
„Patili ste od nostalgije?"
„Nostalgija je mala riječ? Toliko sam bolovao od čežnje za rodnim
brdima, da sam sa nekim morao da je podijelim..."
„Kako ste upoznali Osman-pašu?”
„Kada sam ga upoznao, on tada još nije bio paša, kao ni ja — knjaz!
Poznavao je
Pariz kao niko! Uzimali smo nedeljom fijaker i jednoga orguljaša,
koga bi stavili pokraj kočijaša. Pođemo kod hljebara, uzmemo pogolemo
hljeba, pa zatim hladnoga mesa, pršuta i jezika, dvije čaše i botiljicu
anizete. Onda, hajd' daleko za fortifikaciju u polje, gdje nema nikoga!
Pošto otpustimo kola, veliku šarenu lumrelu orguljaševu raširimo po
travi, sjednemo, Osman-paša, orguljaš, ja i orguljašev pas, pa u trojici mi
bratski ručamo i razgovaramo se... Taj dobri orguljaš me je razumio. Ja
sam ležao i glavu na pogrčene laktove naslanjao i gledao daleko, visoko
u oblake, tamo, u pravcu gdje sam zamišljao da je Crna Gora i plakao
sam, da, plakao i ječao i uzdisao... 'Vois, n'etes pas gai, mon bon
Monsieur?' — 'Joues, toujours, joues!' A, onda, kad se razdvojimo: 'A,
dimanche porchaine, mon bon Monsieurs?' Bilo je i smiješnih stvari... Pričao
mi Osman da je mnogo slušao o nama, Crnogorcima, kako smo, istina,
mali, ali junačan narod, ali da mu nešto nikako nije bilo jasno. Šta, bolan,
Osmane? Zašto smo tako svirepi, te njih, Turke, nabijamo na kolac? Oni
su, naime, slušali od svojijeh starijih iste priče, kano i mi, ovdje!"
87
„Niste mi ništa rekli o Pašinoj daljoj sudbini?"
„Biće bolje da vam ispričam jednu našu šalu; vi Englezi imate
poseban smisao za humor..."
„Hvala vam što tako mislite, Vaša svetlosti!"
„E, pa pitao jedan jednoga na Cetinju, kad polazi vapor za Kotor, a
ovaj mu odgovori: 'Oko podne, ako bude vode!' Hoćete li i vi preko
Kotora za London?"
„Hoću... Ako bude vode!"
Na rastanku, mis Mardžori je od kneza Nikole dobila na poklon
veliki napoleondor.
„Primite ovaj mali dar kao izraz moje naklonosti i zahvalnosti, što
se vaše uvaženo pero bavilo jednom ovako malom zemljom kao što je
naša. Vaš je čitav svijet, a mi druge otadžbine nemamo sem ove, my
lady!"
Taj zlatnik, postavljen na podlogu od ljubičastog pliša i uramljen u
ovalni okvir, krasiće sve do njene smrti zid salona u kući na Kings
Roudu broj 27.
88
51.
89
pa je Zuko umiren potonuo u obilje viskija, kome nije mogao da odoli.
Ne seća se kako se završilo to istorijsko veče i kako se vratio kući.
Izjutra je imao odnegovanu amneziju
— više od svega mrzeo je da ga podsećaju na podvige iz protekle
noći. Za njega
— sutra je, zaista, bio novi dan! Sećajući se kasnije te čuvene večere,
Vojo Stanić, hercegnovski slikar, taj „mediteranski Hijeronimus Boš"
bokeljskih depresija i snoviđenja, pričao je da „kada se Zuko pozdravio s
Titom, oni su se poljubili kao da se odlično poznaju... Večera je počela sa
kavijarom. Sve vreme je točeno piće. Bilo je mnogo jela, a primjetio sam
da je Tito pojeo više no iko. Na kraju je poslužen labud od sladoleda.
Kako su uvijek prvo služili Tita, on je odmah labudu otkinuo glavu. A
kako su mene poslužili posljednjeg, ostalo je samo prkno od labuda, ali
ono je bilo puno čokolade. Ja volim čokoladu..."
Zuko se nikad nije odrekao Tita. Govorio je da će do smrti ostati
poslednji „titoista"! Izgleda da je, bez obzira na ideologiju, cenio iznad
svega španski protokolarni ceremonijal na Brozovom dvoru; probrana
pića, fini pribor za jelo, diskretne animir-orkestre, koji su negde iz
pozadine tulili potpurije iz Leharovih opereta... Kao starovremenski
čovek osećao je nostalgiju za Austro-Ugarskom, čiji je jedan skromni
podnarednik postao jugoslovenski car! Kad već nije stigao da živi u
Šenbrunu Franje Josifa, ove posete balkanskom dvoru njegovog
podoficirskog dvojnika ispunjavale su ga zadovoljstvom. Uživajući u
ritualu, pristajao je da za tu priliku obuče crni blejzer sa izvezenom
krunom britanske kraljevske mornarice, koji mu je izvrsno stajao.
Koliko god da ga je privlačila ličnost Osman-paše Sarhoša, isto
toliko je bio opsednut i knjazom Nikolom i etikecijom na njegovom
dvoru, ističući da su u toj maloj državi svi podanici bili na ti sa
Gospodarem, što je najveći dokaz prave demokratije!
Sećajući se kneza Nikole iz toga vremena, Arsenije Pajević ga
opisuje kao veoma rafiniranog čoveka:
„Valja mi ovde napomenuti, da je Knjaz Nikola celim putem na ovoj
vojni bio ljubazan i snishodljiv prema strancima u njegovoj sviti,
pristupajući čas jednom, čas drugom uz put, te se ljubazno razgovaraše
sa svima. U njegovoj sviti beše Francuza, Rusa, Talijana, Nemaca, te sa
svakim tim govoraše na njegovom maternjem jeziku. Takvim
ponašanjem svojim Knjaz Nikola očevidno osvajaše svakoga, s kim bi
nekoliko reči progovorio. Osim toga, beše Knjaz na pomoći svakome
kroz one puste predele, kuda prolažasmo..." (1891)
90
52.
91
53.
92
— Skuzi... — prošaputa i nastavi posao, islikavajući mlitavi Pašin
podvaljak i slepljeno pramenje kose obojene kanom.
— Još jedno pitanje, Ekselencijo... Kakav je položaj Osman-pašin?
— Kakav je položaj Osman-pašin?
— Na trenutke on je utučen i odsutan.
— Žao mi je što je tako, my lady! Ali za to ima i razloga...
— Kakvih?
— U Stambolu ga ne čeka unapređenje i orden za izgubljenu bitku...
— Ovde pričaju da se ponašao kao pravi junak?
— Jedno se priča u Stambolu, a jedno ovde. Za njega je, sigurno, važnije
ono što se govori u Stambolu. A tamo kažu da je komandovao pijan!
— Biće pogubljen? — prošapuće užasnuta Engleskinja.
— Nemojte preterivati... — umiri je Konstantin-paša, intonacijom koja
nije obećavala ništa dobro. — Imate li još pitanja?
— Najlepše vam se zahvaljujem, Ekselencijo... — promuca zbunjena mis
Mardžori, načini blagi naklon i, sklopivši novinarski blok, izađe iz salona.
Paša povrati zverski uzvišen izraz lica, namenjen Veročelovom portretu.
93
54.
94
55.
95
Kao nekada oblutke, premeštam scene iz ove stare priče, čije su
izmešane stranice stigle do mene nakon toliko vremena.
I priča o Osman-paši Sarhošu drugačije šumi...
96
56.
97
je dobro da je ovaj grad, koji je već odavno izgubio svoj značaj na
južnom Jadranu, pun problematičnih tipova koji su radili za razne
obaveštajne službe, pokušavajući pre ostalih da otkriju namere jedne ili
druge zaraćene strane u crnogorskim brdima, gde se još uvek prolivala
krv.
Kada je umorni jahač, po čijem se neodređenom kostimu nije moglo otkriti
koje je vere, nacije i zanimanja, izbio na kotorski kameni molo, ugledao je u
daljini usidreni parni brod „Sartorija", kompanije L.N.E.C. London, kako se
avetinjski ljulja na mrtvomorini zaliva. Uputio se prema Kapetanskoj kasini,
stalnom svratištu Vilijema Aštona.
Zatekao ga je za stolom u uglu kasine, ispod makete srednjovekovne
karavele. Pošto se pozdraviše, kapetan Ašton natoči Paši rum:
— U međuvremenu ste se, znači, proslavili?
— Veoma! — odgovori Paša paleći cigarilos na plamenu sveće.
— Nešto ću vam reći: ako i dalje budete dobijali te male, beznačajne brdske
ratove, nikada nećete ući u Vojnu enciklopediju!
— Zato mi je Alah i dozvolio da izgubim bitku...
— Sorry my dear, Pašo!
— Imam nešto za vas... — preseče Paša razgovor, izvukavši iz putne torbe
kožnu vrećicu.
— Nadam se da nije neki pobunjenički skalp?
Paša baci na sto vrećicu, koja je muklo zazvečala na drvenoj ploči:
— Hiljadu i pet stotina koje vam dugujem! A sada moram da se vratim na
Cetinje. Pustili su me na reč, zbog ovog duga časti.
— Vi me vređate! — uzvikne Ašton, pocrvenevši od besa. — I mogu vam
reći da to neću dozvoliti, makar se radilo o jednom slavnom paši!
— U čemu je stvar?
— Nikada ne uzimam novac bez revanša.
Paša je trenutak razmišljao, pre no što je procedio kroz oblak dima:
— Stvarno vam je stalo?
— Uto ne treba sumnjati!
— Onda, kada ću imati tu čast?
Moram prvo da posvršavam neke
manje poetične poslove... — kazao je Ašton. — Karantin, carina, dozvole
lučke kapetanije. Tek onda mogu da se predam slatkim porocima. Da li bi oni u
brdima mnogo patili ako se umesto noćas, vratite prekosutra?
— Mislim da im neću toliko nedostajati...
— Sutra u deset sati čekaće vas čamac sa moga broda na molu. Najbolje će
biti da igramo na brodu, zar ne?
— Kako vi kažete, kapetane!
— Za večeru — kuvana ovčetina, O.K.?
98
— Nadam se ne engleska?!
I pored osmeha i ležernog razgovora, teskoba je pritiskivala Pašu poput
kamenog pritiskivača za hartiju, na koji je i ličila ova jadranska Sodoma i
Gomora iz treće ruke.
Dočekao je kotorsko jutro u hotelu „Belvi", pušeći svu noć na prozoru, koji
je gledao na hram Svetoga Trivuna, za koji vele da ga je gradio Stefan Nemanja.
U zoru je ugledao čovečuljka sa velikom kapom a la Rembrant, kako ispod
samog njegovog prozora postavlja slikarski stalak i platno, pa zadovoljno
zviždućući započinje crtež austrijske tvrđave na brdu.
Uzdahnuo je i ne skidajući čizme legao na neraspremljenu postelju.
99
57.
100
58.
101
59.
102
sankt-piterburškog Don Žuana, Vronskog, započinje tragična pripovest
pukovnika Rajevskog.
„Ja sam kao čovek — reče Vronski — dobar po tome što za mene
život ništa ne vredi. A da fizičke energije ima u meni dovoljno da se
bacim u kare i da smrvim ili poginem — to znam. Drago mi je što imam
za šta da dam svoj život koji ne da mi nije potreban, nego mi se ogadio.
Nekom će valjati.
— Vi ćete se preporoditi, ja vam proričem to — reče Sergej Ivanovič,
osećajući da je ganut. — Oslobođenje svoje braće od jarma jeste cilj
dostojan i smrti i života...
Vronski čvrsto steže ruku Sergeja Ivanoviča.
— Da, kao oruđe ja još mogu za nešto valjati. Ali kao čovek — ja
sam — ruševina — s pauzom odgovori on."
I tako, među profesionalnim vojnicima, slavenofilima,
zanesenjacima, herojima i pustolovima, romantičarima i očajnicima,
jahao je sedmog avgusta i pukovnik Rajevski, koji je poslužio Tolstoju za
lik Vronskog — ljubavnika Ane Karenjine. Vukao je na svojim plećima
sudbinu ukletog prognanika; stigao je iz petrogradskih balskih dvorana
obasjanih hiljadama sveća u zemlju Srbiju, osećajući da se više nikada
neće vratiti na obale Neve...
Posle neprospavane noći u kotorskom hotelu „Belvi", 20. avgusta,
1876. Osman-paša se umio, i koliko je mogao, doterao svoj sivi redengot.
U isto vreme, pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski dovodio je u
red svoju uniformu i umivao se vodom iz bokala koji je držao njegov
posilni.
Izlazeći iz hotela Osman-paša je dao zlatnik čoveku na recepciji.
Ovaj mu se duboko poklonio.
Pukovnik Rajevski je izvadio iz džepa zlatni sat sa lancem i
poklonio ga posilnom. Ovaj ga zaprepašten upita zbog čega mu daje
tako dragocenu stvar.
Rajevski odgovara da mu sat više neće biti potreban. Osećao je da
toga dana putuje tamo gde je vreme nemerljivo.
U podne 20. avgusta 1876. Osman-paša je slučajno sreo mis
Mardžori u jednoj kotorskoj zlatari, čiji je vlasnik bio Isak Albahari.
U trenutku kada je Paša ugledao svoj minijaturni portret, pao je
smrtno pogođen turskim šrapnelom pukovnik Rajevski, na šancu kod
sela Gornji Adrovac.
Pali su obojica na istom mestu — i Vronski i pukovnik Rajevski.
Jedan je poginuo u Srbiji — drugi još uvek živi u romanu gorostasa
iz Jasne Poljane.
103
Izdahnuli su na desetak metara od šanca, na uzvišenju gde stoji
kapela koju je 1903. podigla u slavu izgubljenog bratanca grofica Marija
Nikolajevna Rajevska.
Iz zaboravljene oficirske kape Rajevskog iznikao je, tako, hram
Svete Trojice, građen od belog i crvenog mermera.
„Božanska tehnika" — kazao je zlatar Isak Albahari.
104
60.
105
61.
106
„I am a man with no possesions!" reče Paša sa osmehom.
107
62.
109
63.
110
Čitave te noći nije 'kupio' ni jednu jedinu kartu... Pušio je i pio sve to
vrijeme veoma mnogo. U jednom času kapetan Ašton je zatražio od paše
da otrkije karte. Kao kakav somnambul, iznenada probuđen iz duboka
sna, okrenuo ih je i pred nama se ukaza san svih kockara — fleš-
imperijal! Zanijemili smo od čuda. Paša se čak i ne obradova dobitku od
pedeset hiljada forinti. Zatražio je samo novu bocu 'bordoa' i ona mu bi
donešena. Kada smo u zoru ustali od zelenog stola, kapetan Ašton se obrati
Paši:
'Moraćete da nađete novu kesu za sav ovaj novac koji ste nam uzeli' —
kazao je, pokazujući na gomilu zlatnika što su ležali ispred srećnog dobitnika.
'Bit će dovoljna i ova!' — odvratio je Paša, prilazeći prozoru kabine, koji
otvori i u more hitnu sadržaj kožne kese, što je cijelu noć ležala pokraj njega na
stolu. Izvrnuo je, zatim, vrećicu na astal i iz nje ispade nekoliko zaostalih puceta
sa vojnih uniformi. A mi, za običnu gumbad sa mundira, mislili da je zlato!
Pitasmo ga, otkud mu toliko gumbadi, a on nam na to reče da .turski vojnici po
pravilima otomanske vojske, ne moraju biti propisno zakopčani kada su u
zarobljeništvu'! Potom strpa sve one silne pare u kesu i u bisage. Bogato je
nagradio oficira što je raspečatao špilove karata, kao i brodsku momčad, koja su
služila vino i hranu.
'Recite iskreno, kako ste znali da ćete dobiti noćas?' — upita ga na kraju
kapetan Ašton.
'To je jednostavna teorija' — odgovorio je Paša. — 'Kada nesreće krenu na
čovjeka, nikada se ne zaustavljaju dok ga sasma ne dokrajče. Tada ne može biti
gore. Samo bolje! To vam je, gospodo, kao da nogama dodirnete dno mora...' Još
je kazao da postoje mnoge stvari na Istoku, koje zapadni čovjek nikada neće
shvatiti. Jedna od njih je zakonitost ljudske sudbine. 'Čovječe, sve tvoje bitke
unaprijed su izgubljene!' — završio je Paša pakujući bisage.
Ser Hemfri se veoma zainteresova za ovu misao i zapita Pašu ko je njen
autor, jer je želio da to zapiše. Paša mu reče da je to čovjek koji je zapisao
najčitaniju knjigu na svijetu, da mu je ime Muhamed, a da se knjiga zove —
Kuran.
'U sedam sahata izjutra isplovismo za Liverpul. Nikada poslije nisam čuo
za srećnog turskog pašu, koji je djelovao tako nesrećno dok je dobijao...'
111
64.
112
Utrostručujem ulog da Paša neće doći! Znam ja dobro tursku oficirsku reč!
— Gospodine carski i kraljevski pukovniče! — diže se oštro vojvoda
Vukašin. — Mislim da bi vas nekim manirima mogao naučiti i posljednji
crnogorski čobanin!
— Gospodo, molim vas prestanite sa ovakvom konverzacijom! — umeša se
Belimarković. — Ona je nedolična među oficirima!
— Ja prestajem... — savršeno mirnim glasom reče pukovnik Tomel. —
Moja čast nije povređena. Hoće li još neko da se kladi?
Silne pare poleteše na zelenu čoju, sve protiv Pašinog povratka.
Jedini se Fon Hatorf suprotstavi sveopštem mišljenju o turskoj oficirskoj
časti i sve što je posedovao stavi na Pašinu reč.
U trenutku kada su se širom otvorila vrata zelenog salona, ulozi su dostigli
vrtoglave iznose.
Na vratima se smešio nasmrt umorni Osman-paša, prekriven od glave do
pete prašinom sa crnogorskih drumova.
Baron slavodobitno pokupi sav novac sa stola.
— Nadam se da nisam zakasnio na večerašnju partiju? — reče Paša,
potapšavši bisage u kojima zazvečaše dukati.
— Kako ste bili tako sigurni da će se vratiti? — upita Vukašin barona.
— Jednostavno! — odvrati ovaj. — Video sam ga kad je krenuo iz Kotora
ka Cetinju. Prestigao sam ga na pola puta.
113
65.
114
kako je bio vješt biljardista, odnio bi gotovo svaku drugu partiju, pa bi
tako nasuo džepove dukata. Već počeše Crnogorci mrmljati, da bi mu
trebalo zabraniti igrati se, jer da im odnese silne novce."
U Zukinim beleškama o Osman-paši četvrt veka kasnije otkrio sam
zanimljiv odlomak, koji najbolje pokazuje položaj ovog vrhunskog
profesionalca među sujetnim crnogorskim amaterima:
„Doduše, on je i obilato častio svoje partnere i kibicere lakim
mađarskim vinima i francuskim šampanjcem koga je tada bilo dovoljno
u podrumu cetinjskog hotela. Ali, izgleda, da je to bilo premalo za onaj
novac koji je Paša svakoga dana trpao u svoje bisage. I tu izbi na videlo
ljudska pakost i zloba, pa njega, Liva Osman-pašu, vernog slugu
Padišahovog, sužnja Knjaževog i prvog pokeraša i bilijaristu silne
Otomanske imperije optužiše neki pakosnici kod Gospodara i zamoliše
ga da Pašu ili pusti iz ropstva, ili da ga pogubi, ili da ga zatvori, inače će
se neko zlo dogoditi. Na njihove žalbe Knjaz nije obratio pažnju, pa su
tužioci nastavili da se kockaju sa optuženim u jalovoj nadi da će bar
jedan deo svoga novca povratiti. Bilo je dana, naravno, i kada je Paša
gubio, ali to su bili baš najgori dani za one koji bi ponešto tada i dobili,
pošto bi već sutradan ponovo ostajali kratkih rukava."
Kao iskusan kockar, Paša je, naravno, znao da ne sme samo dobijati,
pa je puštajući svoje partnere da ponekad izvuku manji dobitak, u stvari,
navlačio Crnogorce opijene hazardom u rafiniranu kockarsku mrežu, u
kojoj bi im, sputanim nevidljivim nitima poroka i strasti, isisao i
poslednju paru.
„Na večernju bi se partiju tačno sastajali u posebnoj sobi hotela —
zapisao je Ðurđević. — Onog vremena nije bilo nikakvih drugih zabava,
pa kad bi koji od nas izostao, to bi onda poslužnik hotela trkao tamo
amo, da nas sazove."
Ovaj prilježni hroničar pominje i igrače koji nisu imali sreće sa
Osman-pašom. Tu su, između ostalih, Konstatin-paša i Fatim-efendija
Marko Poljanić, turski parlamentarci; zatim general Belimarković,
vojvoda Stevan Radonjić, ruski konzul Jonin i dva brata Amjenkofa.
Mlađem bratu bilo je tek dvadeset godina, a starijem dvadeset osam.
„Oni su bili veseli ljudi i igrači", zabeležio je Ðurđević. S njima je bio i
Rus Stremenkof, sin ministra azijatskog departmana; imao je tridesetak
godina i bio strastven igrač američkog otvorenog pokera.
Mladi i ludi, Rusi su se neprestano svađali i inatili; naročito su bili
besni kada bi im Osman-paša odneo pare na američkom pokeru. Jedne
noći, posle duge i naporne partije karata, braća, koja su bila odevena u
crnogorske ratničke nošnje, posvađaše se oko toga čije je oružje ubojitije.
115
Stariji Amjenkof je tvrdio da je sablja za borbu bolja od jatagana, a mlađi,
da je jatagan ubojitiji od sablje. Evo i opisa tog događaja, koji se zbio u
zelenom salonu „Lokande" rano ujutro:
„To se prepiranje megju njima uozbilji i dotle zaoštri, te se braća
pozvaše na dvoboj, a da će se pobiti stariji sabljom, a mlagji jataganom.
Oni se zaista pobiše, te mlagji isječe prste ruke svome bratu jataganom, i
to tako nesretno, da su liječnici izjavili, da će prsti ostati vazda zgrčeni.
Ovaj događaj učini naravno senzaciju na Cetinju, ali donese i vesela
humora; braća one večeri počastiše sve naše društvo na gospodskoj
trpezi u hotelu dobrom večerom i šampanjcem. Da svečano proslave
svoje izmirenje na dvoboju. Za te časti bilo obilno veselje."
— Ko deli? — upitao je hladno Paša, pošto se dvoboj završio a
lekari odveli starijeg brata.
Kasno posle večere odigrana je jedna od najuzbudljivijih velikih
partija, posle koje je Konstantin-paša morao od Marka Poljanića
pozajmiti nešto novaca da mu se nađu na povratku u Mostar. Posle te
partije Osman-paša je napunio dukatima i levu stranu bisaga.
116
66.
117
— Nadam se da će mi Paša dati zadovoljenje... —rekao je ustajući od stola.
— Poslaću svoje svedoke! Okrenuo se i izašao iz salona.
— Nije pametno to što ste učinili... — kazao je Vukašin Paši. — Vi se
nalazite u teškom položaju, s obzirom da još nijeste na slobodi. Ako vas Tomel
usmrti, nećemo se moći oprati pred svijetom.
Paša je i dalje spokojno sedeo nad špilom karata:
— Hoćete li biti moj svedok?—upita ne dižući pogled.
— To bi me moglo koštati položaja...
— Mogu li se ja ponuditi za svedoka?
— nakloni se ceremonijalno knez Božidarevič. — Ja sam živa enciklopedija
dvoboja! Poznajem sve načine na koje se čovek može usmrtiti!
— Veoma sam vam zahvalan! — odvrati Paša.
Narednog dana svedoci su se sastali u restoranu „Lokande". Za nekoga ko
nije znao šta je posredi, bila je to grupa lepo vaspitanih muškaraca, koja je
čavrljala o vremenu i politici.
Pukovnika Tomela zastupali su srpski general Belimarković i crnogorski
vojvoda Radonjić, dok su Pašinu stranu predstavljali knez Božidarevič i vojvoda
Vukašin.
Dogovoreno je da se dvoboj obavi na Belvederu. Neka onaj ko bude umirao
ima bar lep pogled na Cetinje. Što se tiče oružja, izabrali su borbu handžarima.
Onaj ko bude prvi povređen, smatraće se pobeđenim. Dvoboj je zakazan za rano
jutro, kada je Belveder još pust.
118
67.
119
68.
Ovako je bilo:
Paša je svukao koporan, zavrnuo rukave bele košulje i izabrao jedan od dva
handžara.
Pukovnik Tomel je uzeo onaj drugi. Obraz mu je bio pokriven zavojem.
Dvoboj je trajao kraće no kad se puši cigar duvana.
Mada za glavu viši od Paše, pukovnik je bio nemoćan pred tamnoputim
ukoljicom, koji se kretao oko njega poput mačke.
Nakon što mu je izbio oružje iz ruke i oborio ga na zemlju, umesto da ga
dokrajči Paša vrhom handžara skine Tomel zavoj i iznad sveže rane ureza još
jednu plitku brazgotinu!
Zapisano je da mu je rekao tada kako mu čini veliku uslugu:
„ Čuo sam da su u vašoj zemlji u modi ožiljci iz studentskih duela. Vi ćete
imati dva..."
Okrenuo se i pošao ka svome konju. U tom trenutku, na Belveder izleteše u
galopu perjanici knjaza Nikole.
„Što činite ljudi? — povika njihov vođa, ali se smiri kad ugleda vojvodu
Vukašina i vojvodu Radonjića. Malo zatim, na svom konju dokaska Veročelo,
bled kao krpa. Zapreti da će o ovome obavestiti Knjaza.
„Ne brini se! — reče mu Paša. — Dovešćeš me živog u Stambol!"
Vođa perjanika sjaha i priđe Paši: „Naš Gospodar ti poručuje da možeš da
ideš kud te volja, Pašo hazretleri! I da više nikad ne dođeš s vojskom ovamo u
brda!"
Posilni pomogne Osman-paši da se popne na konja.
„Šta čekate ljudi" upita vođa perjanike.
„Čekamo izlazak sunca! — odgovori knez Božidarevič. — Kažu da je
odavde najlepši pogled na Skadarsko jezero..."
120
69.
121
70.
122
Pa ću njemu udriti o lice,
No ako me sreća ne posluži,
Pogubi l’ me Tomel na megdanu,
Braćo mila, ne svetite mene...
123
pesnik!")
124
71.
125
72.
126
73.
127
— Pokaži!
Knez otkrije karte — imao je tri kralja?
— Gde je četvrti?
— Ovdje! — kucne se Knez po grudima i pokupi dva talira sa talona,
smejući se na sav glas, da je planina odjekivala.
I zaista, knez Nikola I Petrović Njegoš proglašen je za kralja Crne Gore
1910.
— Znao sam da ću pobijediti poslije ovoliko vremena, pa sam ti donio
jedan mali poklon za utjehu... — kazao je Knez Paši i izvukao smotani svitak
hartije s pečatima. — Ovo je dokument kojim se potvrđuje da se Osman-paša
junački borio u bici na Vučjem Dolu i da je među poslednjim zarobljen, kada
mu je nestalo municije. Dokument su potpisale sve vojvode koje su učestvovale
u bici na Vučjem Dolu, i ja, Gospodar Crne Gore, knjaz Nikola I Petrović
Njegoš! Kada ovo pokažeš sultanu u Stambolu, niko ti ne more ništa!
Naklonivši se, Osman-paša primi spasonosni dokument.
— Hoćemo li se još ikada vidješ, moj Osmane? — zagrli ga Knez.
— To samo Alah zna... — uzvrati Paša zagrljaj.
Da je taj dokumenat zaista postojao i da nije plod mašte mog
prijatelja Zuke Džumhura, svedoče redovi dobrog Martina Ðurđevića na
155. strani njegovih Memoara sa Balkana.
„Na sobna vrata mi uljegnu Osman-paša, te mi sjede kraj kreveta i
reče: 'Knez je zaista velikodušan prema meni; mogao me je još držati u
ropstvu, ali me je proglasio slobodnim, te da mogu ići kud god hoću.
Evo me dakle sada slobodna, a sutra ću parobrodom u Carigrad. Ali sam
dobio od Njegova visočanstva i svih vojvoda svjedodžbu, da sam se na
Vučjem dolu hrabro borio i da nijesam bio pijan, kao što me je opisao
Muhtar-paša.' Ja više ne vidjeh nikada Osman-pašu."
Odjahao je u Kotor.
Knez Nikola u istoriju.
128
74.
129
— Proceni koliko ovo vredi? Pročitavši dokument, njegov pratilac zvizne
od zaprepašćenja:
— U Stambolu svi misle da je Vaša ekselencija vodila bitku u pijanom
stanju. Ovo će iz osnova promeniti njihovo mišljenje...
— Koliko vredi? — procedi Paša kroza zube.
— Vredi mnogo? Čitav vaš život i ugled... Ali, ko sam ja da mogu novcem
meriti takve stvari?
— Koliko imaš?
— Jedva četiri stotine talira, Pašo hazretleri...
— Biće dovoljno! Bacaj!
Pašin život se zakotrlja na zelenoj čoji astala, u salonu broda „Messine".
Prvi put. Drugi put.
— Na žalost, svetli Pašo, izgubili ste... — kazao je Tahir Bej, prinoseći
dokumenat s pečatima plamenu sveće. Kada se hartija razgorela, zapali njome
cigaru i mirno povuče nekoliko dimova.
Pašine ukočene oči gledale su kako u plamenu iščezava njegova poslednja
nada za spas.
Brod se ravnodušno valjao po mrtvomorini Sredozemlja...
130
75.
131
zloupotrebi gostoprimstvo svojih domaćina i bude im na teretu...
Savetovao sam tada gradskim ocima da im je mnogo jeftinije da ga
goste živog, nego da ga posle liju u bronzi!
Ima ljudi, kao što je i sam Osman-paša bio, koji čitav svoj život
provedu po pohodima, na putovanjima, po hotelima, svratištima i
gostionicama. U Herceg-Novom, Zukina dnevna soba bila je betula
„Lisabon". Umro je u hotelu „Plaža", a u konjičkom hotelu okupili smo
se da ga ispratimo.
Sahranili smo ga na starom muslimanskom groblju u Konjicu.
Dženetske hurije prihvatiše njegovu dušu i odneše je u modro nebo
iznad sleđenih hercegovačkih čempresa.
„Alahu ekber!"
Odlazeći sa dženaze razmišljao sam kako više nikada neću prolaziti
pokraj nečega kao pokraj turskog groblja, jer u tom groblju leži moj
prijatelj, nedokučivi Šejtan-efendija...
132
76.
133
Odgovorih mu, a on me, šeretski namignuvši, upita imam li nameru
da produžim sa Cetinja za Kotor. Rekoh mu da nemam našta mi on
započe priču o nekom strancu koji je pitao kada polazi vapor sa Cetinja
za Kotor, a odgovorili mu "Oko podne, ako bude vode!"
Odšetao sam do obližnjeg muzeja da još jednom vidim zastavu iz
bitke sa Vučjeg Dola. Upravnik muzeja, visok, koštunjav postariji čovek
odnegovanog sedog brka, ispriča mi da je to najizrešetanija poznata
ratna zastava na svetu. Ne sećam se više tačno, ali balističari su
izračunali da je na svaku rupu probušenu metkom, dolazilo još sto
ispaljenih tanadi. Zastava je, dakle, prošla kroz više od desetine hiljada
hitaca. Dozvolio mi je i da je dodirnem otvorivši staklenu vitrinu u kojoj
je čuvana; njena slava prostruja kroz vrhove mojih prstiju poput strujnog
udara kroz čitavo telo. Zahvalio sam mu se i on me otprati do izlaza iz
muzeja. Gledajući me kako oklevam kuda da krenem, upita me da neću
slučajno u Kotor a zatim mi ispriča priču o nekom svetskom putniku koji
je zatekavši se na Cetinju, pitao kad polazi vapor za Kotor a oni mu
odgovorili "Oko podne, ako bude vode!"
Na otvaranju hotela "Grand", Cetinje je nadmašilo samo sebe u
gostoljubivosti i neviđenoj gozbi koja je svojom raskoši prevazilazila sve
do tada viđeno u ovom gradu. Povorka mladih, stasitih konobara
odevenih u smokinge, pronosila je pred televizijskim kamerama prava
gastronomsk a čuda: bilo je tu, na srebrnim pladnjevima, džinovskih
jastoga, pečenih fazana i prepelica, jaganjaca sa ražnja i ružičastih
prasića sa jabukama u ustima i ljutim papričicama u ušima, zubataca,
kernji i grdobina koje su izgledale kao leteće fantazije sa krilima iz snova
Hijeronimusa Boša, a na samom kraju, dvojica momaka, koji su se
saplitali u novim, do tada nenošenim lakovanim cipelama, što su ih
očigledno žuljale, pronesoše ogromnog belog labuda od sladoleda.
Kuvar, angažovan posebno za tu priliku, bio je niko drugi do onaj isti šef
Titove kuhinje u Igalu koji je u svoje vreme bio profesionalni operski
pevač. Intervjuisao sam ga za emisiju o otvaranju hotela crnogorske
televizije, i on, neverovatno svežim staračkim belkantom, ponovo
doseže nedostižne visine visokog C što izmami gromoglasan aplauz svih
zvanica. Razgovarali smo o njegovoj kuvarskoj karijeri, a kada ga
zamolih da mi ispriča za kraj i neku smešnu dogodovštinu, on se
nakašlja i poče jedva suzdržavajući smeh koji ga je nadimao:
"Pita jedan jednoga na Cetinje, kad ide vapor za Kotor, a ovi mu
reče, oko podne ako bude vode!"
Do kraja mog boravka na Cetinju, istu priču mi je ispričao i jedan
kaluđer iz manastira, jedan profesor iz gimnazije, prodavačica smokava
134
na pijaci, dvojica slučajnih poznanika iz gostione i na kraju, čuveni
gradski šaljivdžija, Vido Prateli, koga su dovukli odnekud posebno za tu
priliku.
Unuk onog slavnog Pipera, Luke Filipova, koji je 1876. uhvatio
Osman-pašu na Vučjem Dolu, još živi u Beogradu. Zove se Dušan
Filipović, ali ga svi, ko zna zašto, zovu — Filipesko! Ratni veteran od
1941, pukovnik u penziji, ovaj starac od osamdeset i četiri godine,
svakoga dana oko podne šeta Tašmajdanskim parkom sa svojim
ispisnicima, penzionisanim oficirima, i često priča o svom dedi Luki, čiji
handžar još čuva.
135
77.
136
pletu diplomatske konce. Pravoslavna Rusija, i sama u nevoljama do
guše, ostala je suzdržana, po strani.
„Bog visoko, a prijatelja nema..."
Na opusteloj plaži lenjo su se izležavali potomci crnogorskih
vojvoda i serdara, stasiti cetinjski kockari sa međunarodnom
reputacijom i zlatnim, kao prst debelim „cartier" lancima oko vratova.
Umotani u hotelske ručnike, pokraj njih su ležali, za svaki slučaj, pištolji
velikog kalibra. Mladići su se kao preko volje udvarali lepim
strankinjama, koje su se sunčale u oskudnim kostimima bez gornjeg
dela.
Osamljena, sa knjigom u ruci, na plaži je ležala i prelepa riđokosa
Engleskinja, pegavih grudi i nabubrelih bradavica, koje je Osman-paša
voleo da gricka i ljubi. Odmarala se od boravka na obližnjem frontu, sa
koga je puna dva meseca izveštavala za televizijsku mrežu BBC.
Razgovarao sam sa njom nekoliko puta u prolazu, a jednom smo delili i
sto za ručkom „Pod maslinama". Ispričala mi je da je novinarstvo
tradicija u njenoj porodici i da je prabaka i sama dolazila u ove krajeve
da izveštava za britanske novine. Posetila je i grad Cetinje, gde je
praunuk kneza Nikole, princ Nikola II, organizovao prvo međunarodno
Bijenale avangardne umetnosti.
Toga leta Crnogorci su u čudu gledali hepeninge i instalacije od
starog zarđalog gvožđa i pocepanih vreća, gomile obojenog kamena,
uglja i raznog đubreta, prazne ramove za slike i kabalističke znakove na
fasadama cetinjskih kuća, čudeći se Princu i njegovim još čudnijim
gostima, baš kao što su se u leto 1876. krstili gledajući kako ih Ferdo
Kikerc, zvani Kiko, oživljava olovkom na papiru, a Veročelo „moluje
masnim bojama".
Mis Linda Vulf snimila je o tome dugu reportažu za BBC, pod
naslovom „Umetnost rata". Govorio je i princ Nikola II, zalažući se za
„demilitarizaciju Crne Gore", što mi je, dok, sam gledao tu emisiju,
zazvučalo isto kao i desalinizacija Jadranskog mora.
Posle toga, Princ se vratio u Pariz.
137
78.
138
79.
139
A, i Švabe znaju za te...
140
80.
(1967—1992)
141
kao nekada, siromašni narod iz brda, spustio se na obalu mora da bi
opljačkao svoje srećne i bogate susede. Oni koji su stigli poslednji na tu
orgiju, odvukli su sa sobom često potpuno nepotreban i besmislen plen.
U jednom selu pokraj grada Nikšića, autor ovog epiloga zatekao je
nasukane u sred makije visoke avionske stepenice sa aerodorma u
Čilipima kojima su svojevremeno silazili putnici iz aviona sa
interkontinentalnih letova. Na njima je pisalo JAT — DC — 10 —
WELCOME. Na njihovom vrhu, u sred kamenjara, prkosno je kukurikao
jedan ljutiti crveni petao. U drugoj kući, neka brđanka u crnom, mesila je
testo za hleb u ko zna odakle donesenom bideu. Zaboravljeni su klaviri i
električne gitare, ponovo su se vratile gusle a na glas su izašli novi mladi
guslari koji su opevali ovaj rat.
Pošteni Martin Ðurđević opisao je crnogorske ratnike kako u
bisagama nose odsečene turske glave. U ovom ratu, na obe strane,
ratnici su igrali fudbal sa odsečenim glavama protivnika, a jedan je u
Sarajevu, na svom "mercedesu", umesto uobičajenog znaka, mesecima
nosio odsečenu glavu ubice svog pobratima koga je osvetio.
Neko vreme sam bio uz komandanta hercegovačke vojske, generala
Grubača, u njegovom ratnom štabu i pratio kretanje neprijatelja
označeno zelenim linijama na raširenim mapama i vojnim sekcijama i
tako upoznao krvave pohode brigade konjičkih Turaka "Zuko
Džumhur", koja je operisala na potezu između Bradine i Nevesinja.
Odlikovala ih je hrabrost i krvoločnost. Oni koji su se borili sa njima prsa
u prsa, i ostali živi, pričali su da su ti islamski fanatici nosili zelene
poveze oko glave na kojima je pisalo "Alahu ekber". Molio sam Boga da
im ne padnem živ u ruke, i sve vreme nosio pištolj čiji me je hladni čelik,
prislonjen uz golu kožu, smirivao. Mada dobro za kraj ovog romana,
bilo bi ipak apsurdno da mi je došao glave neko iz jedinice koja je
prisvojila ime Zuke Džumhura.
Čudesni grad Počitelj, koga je Zuko jednog davnog leta otkrio i
podigao iz ruševina stvorivši od njega slikarsku koloniju, ponovo je u
ruševinama. Ovaj put to nije učinio zub vremena nego hrvatska vojska
koja ga je osvojila u bici sa Turcima mada u tom gradu iznad Neretve
nije nekada živeo nijedan Hrvat. Počitelj je, naime, oduvek pripadao
hercegovačkim begovima Gavrankapetanovićima čija se kula ističe nad
dolinom smaragdne Neretve. Zuko i ja smo, kad god bi se zatekli tu, da
bi od nje dobili lekovite čajeve i meleme za bolesne prijatelje. Prelepa
džamija, koju smo toliko puta crtali i slikali, i o kojoj je pisao Ivo Andrić
u priči "Na kamenu Počitelju", baš kao i stari mostarski most neimara
Hajrudina, koga je srušio jedan hrvatski general (neki Praljak), inače,
142
neuspeli reditelj, porušena je do temelja i pretvorena u gomilu kamenja.
Na kuli Gavrankapetanovića, podignut je džinovski beli krst od kamena,
nalik na onaj u Dolini palih kod Eskorijala u Španiji, koji se vidi sa svih
strana tog dela Hercegovine.
Leti zarastao u visoku travu koja seže do pasa, zimi sumoran,
tmuran i sleđen, Vučji Do je bio pošteđen rata koji se odvijao na samo
desetak kilometara daljine, iza venca brda Vrbas i Kokot, na čijim je
obroncima bila izrešetana kabanica Knjaza Nikole u julu 1876. Starim,
već zaboravljenim izlokanim drumom koji se proteže njegovim rubom, a
koji narod naziva "putem svile i duvana", krijumčarili smo iz Crne Gore
oružje za hercegovačku vojsku i gorivo za njena vozila i tenkove daleko
od očiju graničara, carinika i međunarodnih posmatrača. Narod iz
okoline, u potrazi za vodom, još uvek odlazi do čuvene Bačke pećine da
zahvati hladnu izvorsku vodu.
Prozebli i izgladneli, odmarali smo se posle povratka sa prvih linija
u čestitoj kući porodice Uljarević, u Vrbici, gde je nekada bio knjažev
štab, osluškujući grmljavinu topova velikog kalibra koja je
nagovještavala novo istorijsko nevreme. Tačno preko polovine vrbačkog
groblja, u kome leže hercegovački i crnogorski ratnici iz bitke na Vučjem
Dolu, danas prelazi linija granice između Jugoslavije i Republike Srpske.
"A te kosti, smejaše se Bog da prosti!". Kada bi pošli u šetnju kroz škrta
polja, koja kao da su rađala samo komade belog kamenja, Jovanka,
majka pesnika Radomira Uljarevića (inače, prvog izdavača ove knjige),
pratila nas je do kapije, i kao što beogradske majke pitaju svoje sinove da
li su se dovoljno utoplili zbog hladnoće, ona bi nas uvek upitala:
"Djeco, ponijeste li što oružja?"
Ispod kamenih gomila, nalik na primitivne piramide, ležali su
davno upokojeni i Srbi i Turci.
"Zelena čoja Montenegra" bila je popularna i na jednoj i na drugoj
strani. No, najžešći među srpskim ratnicima, zamerali su autoru da je u
lepšem svetlu predstavio Turke nego Crnogorce. U žestokim
raspravama dolazilo je čak i do potezanja pištolja. Nije mi poznato da li
su i Turci bili ljuti na to kako su prikazani u ovoj knjizi. U ovom rtu
viđao sam ih samo na udaljenosti puškometa.
Književnost je, naime, kod nas još uvek toliko važna da se zbog nje
može izgubiti čak i glava.
Često su me pitali na čijoj bi strani bio Zuko da je živ?
"Zanimljivo pitanje! — odgovarao bih — Verujte, pitaću ga čim ga
budem video..."
143
(1999)
KRAJ
144
Pogovor
145
tačno, ali opet kao jedna od značajnih linija samo.
Ako se kaže da je to roman o Crnoj Gori i Crnogorcima, o junacima i
osvetnicima, o glavarima i vojvodama od negdašnjeg kneza i kralja
Nikole pa do današnjeg arhitekte i princa Nikole — opet će biti tačno, ali
tek približno.
I da ne nabrajamo u nedogled: sve je to tačno, sve je u redu, sve se
to odista krije u romanu, ali u čemu je onda tajna? U onom
neuhvatljivom što izmiče čitaocu ili analitičaru, u onome što tvoraštvo i
jeste: Kapor je spojio i ukrstio mnoge linije, pretapanja su mnogobrojna,
efekti takođe. Ako početak romana istinski predstavlja pronađeni
zagubljeni rukopis zajedničkog scenarija o ličnosti Osman-paše Sarhoša,
proza se već u sledećem trenutku pretapa, jer je Osman-paša zapravo
dvojnik Zuke Džumhura; istočnjačko shvatanje sveta i života zaro-
bljenika na Cetinju istovetno je s neobičnim shvatanjem života jednog
Džumhura koji je zatvoren u ovom našem svetu; život, i peripetije i
pretpostavljena smrt Osman-paše paralelni su pretpostavljenom životu,
peripetijama i smrti Zuke Džumhura. I zapravo na tom klackanju
(istorija — savremenost) Kapor ostvaruje vrhunsko delo, na malenom
broju stranica mnogo izraženih veza koje se ostvaruju u glavi čitaoca. A
reč je o paralelnim svetovima i paralelnim vremenima.
Svejedno je da li je Kapor znao unapred koje i kolike sve linije
pokreće, u umetnosti se broji samo ono što je do kraja ostvareno, on je
pronašao savršeno prikladan oblik za svoje izražavanje i — izveo ga do
kraja i dosledno. Ako se pogledaju najznačajniji srpski romani, ne
mereno decenijom, nego ovim vekom, lako je zaključiti da visoko
odskaču oni stvaraoci (B. Stanković, Crnjanski, Andrić, Kiš, Pavić) kod
kojih se u sukobu mrve, različiti svetovi i civilizacije. Momo Kapor ovim
romanom pripada takvim romansijerima. Zato ovo njegovo delo i nije
"Roman o scenariju", niti je Zuko Džumhur koautor ovoga romana, već
njegova glavna, jedna od glavnih ličnosti posredstvom koje se izražava
svet romana, bez obzira na početne intencije, broji se samo realizacija i
ostvarenost. Ili kao što se kaže: bez obzira na talenat, namere, rad — sve
neophodni preduslovi — delo se dogodi ili se ne dogodi. Momu Kaporu
se dogodio, posle niza romana, istinski veliki roman.
Zašto se Kaporu dogodio veliki roman? Onaj Momo Kapor koji
svake nedelje objavljuje po jedan tekst u dnevnim novinama, tekst koji
čita i voli veoma raznolik i širok krug čitalaca, najbolji je onda kada uspe
da izrazito realizuje osovinu nekad — sad, pa uz pomoćne, male
stvaralačke poene da na kraju završi poentom i tako zaokruži medaljon.
Ovaj Momo Kapor u romanu uspeo je konačno da ostvari nemoguće,
146
odnosno isto to: pronašao je okvir u kojem ređa medaljone za koje je on
veliki majstor. Dakle, ne nekakva fabula, niti njeno razvijanje, nego samo
dovoljno širok i otvoren okvir u koji se može iskočiti sve ono najbolje što
majstor već i inače ume majstorski da izvede u ponudi. Ali pojedinosti i
celina, kao što rekosmo, čine jedinstvo koje izgleda onda bogomdano.
Stvar sasvim prosta, ali mali je broj pisaca kojima je dano da je ostvare.
Pa čak i onda: svaki ozbiljan pisac zna koliko je teško pronaći ton
pripovedanja, a onda još ga je teže održati do kraja; zbog toga najčešće
ostaju nedovršena i dela koja mnogo obećavaju. Momo Kapor je i našao i
uspeo da održi ton pripovedanja. A taj ton pripovedanja je ovde
jedinstven, i ne može se upoređivati ni s jednim drugim delom niti
piscem.
Možda će u ovom sklopu s mnoštvom premetanja mnogom čitaocu
ostati najupečatljiviji oni dramski delovi (istorijski) kad se na Cetinju
nađe na okupu šareno društvo od Crnogoraca i izrazitih belosvetskih
avanturista skupljenih sa raznih strana. Ta atmosfera, kao da parodira
naučnost, biće obogaćena autentičnom potporom, zapisima ljudi od pera
koji su se našli svojedobno na Cetinju, citatima iz njihovih dela kao
svedočanstvima savremenika. A da li su svi oni baš i autentični, može se
i posumnjati, ali je tkivo romana umetnički istinito, a za tim pojedinim
zapisima neka tragaju budući magistranti i neka posvedoče kada
stvaralaštvo narasta istorijsku i kulturnu autentičnost.
Ne tako davno su se vajni kritičari vajkali što u romane nije ulazio
savremeni život, a sad evo romana koji je toliko savremen da mu se
poslednje stranice okončavaju gotovo u trenutku izlaženja. Eto šta sve
može roman u rukama majstora koji ume da vrši pretakanja i skokove
kroz veliko vreme.
Ako se ovaj roman pojavi jednog dana i sa crtežima Moma Kapora,
tom drugom linijom njegovog stvaralačkog duha, čitaoci će imati pred
sobom kompletno autorsko delo izuzetne vrednosti. Jer obimom
neveliki roman obuhvata sobom gotovo dva veka i dve i po civilizacije,
oživljava neobične ličnosti i sudbine, sukobljava svetove i civilizacije, ali
zrači velikom ljubavlju, prožet je — paradoksalno — i setom i ironijom.
Ako se Turčin Osman-paša preobrazio u džanabetka Zuku Džumhura
Hercegovca, koji žudno i nenasito uživa u životu, i Momo Kapor, njegov
zemljak, našao je u njemu ideal koji književno uspostavlja i kojem
životno teži: život nije manje tragičan, ni manje kratak, ali je jedini, i ako
se istinski i dubinski živi, kraj je i onda istovetan, ali ostaje duh koji
može da dotakne i podstakne druge, da uputi na varljivi smisao.
Čitaocima kojima se učini da su brzo stigli do kraja romana treba
147
reći da je delo naizgled lako, ali da su mu dubine onolike koliko čitalac
uspe da otkrije i uzmogne da dosegne. Zato je najbolje, kad se stigne do
kraja, nastaviti čitanje opet od početka. Jer ovaj se roman doživljava
čitalački kao oni stari mafiši, načinjeni od ničega, tope se u ustima kao
ništa, a predstavljaju pravo zadovoljstvo; ne ostaje ništa opipljivo, sve je
jasno a ipak obavijeno tajanstvom.
Sava Babić
148