Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije

1. ALEGORIJA

- proširena metafora – cijele pripovjedne sklopove likova, radnji, prizora, predmeta i pojava stavlja u
funkciju misli, ideje ili pouke – to se najčešće očituje u razumijevanju i interpretaciji književnih djela
- u romantizmu se alegorija počinje omalovažavati – suprotstavlja joj se trop simbol, a ranije se oni gotovo
nisu ni razlikovali -> Goethe preferira simbol nad alegorijom jer smatra da se ideja simbolne slike nikada ne
može dokraja iskazati riječima – prikazivanje stječe prevagu nad kazivanjem (mimeza stječe prevagu nad
dijegezom)
- Benjaminova disertacija o njemačkoj baroknoj žalobnoj igri označava preokret u shvaćanju alegorije –
svijet se doživljava kao nepovezana zbirka ruševina – za njeno razumijevanje potreban je interpretativni
sklop – svi interpretativni sklopovi zahtijevaju daljnje tumačenje jer nisu prirodni – alegorizacija svijeta
ugrađuje u znakove mehanizam značenjske odgode
- Paul de Man preuzima takvo shvaćanje – alegorija kao nepremostiv vremenski raskorak između značenja i
referencije (označavanja) koji jezik skriva snagom svojeg figuralnog zavođenja; alegoriju smatra
generativnim mehanizmom povijesti
- ranih 80-ih – naglašena svijest o alegorijskoj naravi svakog perceptivnog i verbalnog prikazivanja
stvarnosti
- alegorija naglašava diskontinuitet i ističe nepremostiv razmak između prikaza i ideje
- novija feministička kritika – kontekst proučavanja žene kao jezičnog i kulturalnog konstrukta ->
alegorijska utjelovljenja vodećih pojmova Francuske revolucije jesu ženskog roda, ali muškarci pak ženu
potiskuju na margine revolucionarnih događaja; isto je u filozofiji -> pojmovi istinitog, dobrog, lijepog
ženskog su roda

2. ANALIZA

- metodologijski postupak koji se afirmirao u razdoblju smjene književnopovijesne paradigme

književnoznanstvenom početkom 20. stoljeća
- podrazumijeva:
a. načelo cjeline – unutarnja cjelovitost ili dovršenost književne umjetnine, bez ovisnosti o
povijesnom kontekstu; odnosi se na formu, kompoziciju, konfiguraciju, funkcijsku shemu i dr.
b. neutralnost polazišta – cilj analize doprijeti je do osnovnih jedinica i njihovih međusobnih odnosa
kao uporišta analizirane cjeline; isključuju se aspekti ili instance koje se smatraju sporednima, izvanjskima
za cjelinu predmeta, kao što su društveno podrijetlo autora, psihologija autora, generična, periodizacijska
ili stilska pripadnost djela itd -> te se kategorije ne odbacuju u potpunosti, već se stavljaju u zagrade
>> dakle, kako proizlazi iz ovih etapa, tko vlada načelom cjeline, može potpuno objasniti sve njezine
dijelove
- analiza i dalje ostaje u paradigmi cjelina/dio koja privilegira cjelinu na račun njenih dijelova – ti se dijelovi
pak ispostavljaju kao nove cjeline i zahtijevaju daljnju raščlambu -> upada u niz beskonačne raščlanjivosti
- moguć je i obrnut učinak -> cjelina se očituje kao dio što dovodi do beskonačne totalizacije -> to je
primjerice uklapanje književnog teksta u šire sklopove
- feministička kritika upozorava na poveznicu između analize i vizibilizacije znanstvene istine do koje dolazi
u modernizmu

1
 - analiza također, poput anatomije, zahtijeva usmrćivanje znanstvenog predmeta kako bi se u
potpunosti njime raspolagalo – mrtva su tijela jednaka jedno drugome, kao i tekstovi u formalističkoj
koncepciji – oni lišavaju anlitički subjekt odgovornosti za sadističko prekapanje po njima
- feminističke kritičarke zagovaraju da se znanstvene istine situiraju u heterogen i rodno
izdiferenciran društveni prostor

3. APOSTROFA

- figura pjesničkog obraćanja odsutnom naslovljeniku, pr. božanstvu, mrtvom (prijatelju, ljubavi),
prirodnoj ili natprirodnoj pojavi, fenomenu ili predmetu – taj se naslovljenik na taj način oživljuje ili
uprisutnjuje za stvarnog naslovljenika pjesme
- postoje i primjeri umrtvljujućeg obraćanja odsutnog prisutnome (Moj prijatelju mene više nema –
Cesarić)
- prekoračivanje granice koja dijeli dva nesimetrična svijeta – obraćanje jednom sugovorniku naočigled
drugoga kojemu pjesnik okreće leđa
- pojam uvodi Paul de Man – proglašava je figuracijom lirskog glasa paradigmatičnom za poeziju u cijelosti,
proglašava je tvorbenim obilježjem svekolike lirike
- suprotstavlja se tradiciji Nove kritike koja ju shvaća kao putokaz za aktualizaciju lirskog glasa u
procesu čitanja
- de Mana razrađuje američka teorija lirike – svraćanje pozornosti na diskontinuitet između vremena i
prostora lirskog iskazivanja i vremena i prostora lirskog iskaza te rascjep lirskoga subjekta na sudionika i
promatrača – te su dimenzije u stalnom odnosu neprestana doticaja i susjedskog nijekanja, a u sličnim su
dvosmislenim odnosima i lirska pjesma i tradicija
- Johnson analizira rascjep koji apostrofa uzaludno nastoji zatvoriti -> rascjep između mlada i zrela lirskog
subjekta u muškoj lirici te između majke i njezina pobačenog zametka u suvremenoj američkoj ženskoj lirici
-> obje vrste lirike završavaju u tematizaciji izjalovljenja apostrofe
- muškarci, budući da ne mogu rađati, tretiraju svoje pjesme kao djecu – trebaju li se njihovi lirski
glasovi motriti kao glasovi majki upućeni vlastitoj usmrćenoj djeci? -> politično-etični naboj

4. ČITANJE

- v. predavanje 2

5. FIKCIJA

- tradicionalno je razmatranje fikcije vezano uz ontologijsku perspektivu

- uporišta su postavili Platon i Aristotel svojim oprečnim razumijevanjem pojma postojećeg -> fikcija
se određuje u odnosu na dvije različite kategorije:
a. zbiljsko – Platon – fikcija je nešto što je ispražnjeno od zbiljska sadržaja, nevjerodostojno,
obmana, privid -> koristi se kao oruđe kritike umjetnosti
b. moguće – Aristotel – fikcija je nešto što je vjerno unutarnjoj istini stvari, cjelovito,
općenito -> koristi se kao oruđe obrane i veličanja umjetnosti
- ovo je usko povezano s pojmom mimeza – suprotstavljeni stavovi o tome je li ona oponašanje
svijeta ili stvaranje novog svijeta
- spor među dvjema spomenutim koncepcijama fikcije zaoštrava se u drugoj polovici 18. stoljeća –
umjetnost se osamostaljuje – fikciju napadaju prosvjetitelji zbog izvrtanja istine
- polemike se uglavnom vode oko romana
2
- suvremena teorijska rasprava premješta argumente u spoznajnoteorijski okvir – fikcija postaje pitanje
načina doživljavanja nekog entiteta
- Stierle smatra da je fikcija horizont u kojemu nam se pojavljuje svijet, oblik viđenja svijeta
- Jaussova estetika recepcije gradi se na apriornom opažajnom obrascu horizonta očekivanja –
horizont očekivanja fikcionalna je shema pomoću koje se perspektiviraju činjenice tako da ishod bude
usvojen kao zbiljan, istinit -> primarni se mehanizmi fikcionalizacije ispostavljaju kao jamci zbiljnosti, istine
te su tako oruđe znanosti, dok su sekundarni mehanizmi fikcionalizacije oruđe književnosti te pozivaju
ljude da iskorače iz vlastita horizonta očekivanja
- Ricoeurova koncepcija – pretpostavljanje fikcije zbilji; polazi od teze da ljudskom iskustvu treba
fikcija kao težnja za preduhitravanjem neizvjesnosti ishoda; razlikuje:
a. ustrojavanje življenog vremena – iskustvo unutarvremenosti gdje čovjek trpi neukidivu
neizvjesnost u vezi s vlastitom sudbinom -> pretfiguracija (jer nije dovršena)
b. ustrojavanje povijesnog vremena – povjesničar već raspolaže naknadnim uvidom u cjelinu
ljudskih sudbina -> konfiguracija (jer je dovršena)
- svoj pojam fikcije pretvara u čimbenik ljudskosti jer ga veže za usmjerenost egzistencijalnog
projekta
- teorija komunikacijskog djelovanja – poruka se odnosi na iskaz koji ima ilokucijsku snagu obvezivanja
sugovornika:
a. fikcija kao minus-poruka – platonovska koncepcija
b. fikcija kao plus-poruka – aristotelovska koncepcija
- Searle smatra da fikcionalni iskazi u obliku izjava, budući da ne ispunjavaju uvjete iskrenosti,
nemaju ilokucijsku snagu pravog čina – budući da ipak imaju sva formalna obilježja izjava, naziva ih
pretendiranim izjavama – one su fikcionalne, ali ne nužno književne
- Genette smatra da je fikcionalni iskaz neizravna objava, tj. objava u ruhu izjave
- pojam fikcionalnog teksta ograničuje se na heterodijegetične pripovijedne tekstove
- fikcija je pitanje konteksta te je zbog toga moguće zamisliti promjenu fikcionalnog statusa
jednoga istog teksta kroz povijest

6. INTERPRETACIJA

- jedna od najstarijih metoda ophođenja ne samo s tekstovima, već i s prirodnim pojavama, snovima,
znakovima bolesti itd.
- u suvremenoj je književnoj teoriji zastupa i razvija prije svega hermeneutika
- Schleiermacher razlikuje:
a. gramatičku (jezičnu) interpretaciju – opće ideje od kojih je djelo sastavljeno
b. tehničku (psihologijsku) interpretaciju – djelo se oblikuje kao cjelina; gradi se na divinaciji kojom
se preko stila dokučuje individualnost autora
- Heidegger smatra interpretaciju temeljnim čovjekovim odnosom prema vlastitom bitku-u-svijetu, a bitak-
u-svijetu unaprijed zadužuje svaki čin vlastite interpretacije trima dimenzijama:
a. već je u posjedu tehnika kojima ga mi zaposjedamo (predimovina)
b. već predviđa točku s koje ga mi gledamo (predvidik)
c. anticipira pojmove kojima ga obuhvaćamo (predujam)
- Gadamer se nadovezuje na Heideggera – smješta sklop interpretativnih predrasuda u jezik – tvrdi da je
jezik istovremeno predmet i medij interpretacije, a iako su prividno odvojeni, zapravo su to međusobno
uvjetovana stanja
- Ricoeur tekstualizira jezičnost, interpretacija za njega umjesto razgovora (predaje) postaje čitanjem;
govori i o dvostrukom zatamnjenju
3
- mijena pojma interpretacije u 20. stoljeću – povijest razumijevanja specifično književne interpretacije
započinje unutarnjim pristupom u angloameričkoj kritici te kritikom primjerenom djelu u njemačkoj
znanosti o književnosti -> odbija se mogućnost parafraziranja, mimetičke interpretacije jer se značenje
poetskog teksta smatra samodostatnim, jedinstvenim
- ističe se da književno značenje nije zatvoreno, već da je otvoreno, da zahtijeva interpretaciju radi
vlastite ovjere
- isprva se smatralo da psiha, kultura ili povijest uvijek već određuju interpretaciju književnog djela, no
ubrzo se pokazuje da to ne mogu činiti jer su i same tekstovi koji se mogu razumjeti na više načina, tj. mogu
se interpretirati – Derrida pak ide korak dalje te zaključuje da je i sama interpretacija vrsta teksta koji je
podložan daljnjoj interpretaciji
- obrat k interpretaciji – konstitutivne pretpostavke interpretativnih obrazaca počinju se pripisivati
interpretativnim zajednicama koje svojim konvencijama, normama i standardima navodno povlače čvrste
granice svakoj predodžbi zbilje
- donio je posljedice koje se tiču odnosa između prirodnih i društvenih znanosti, odnosa između
teorijske i primijenjene hermeneutike te koje se tiču otvaranja pitanja legitimacije interpretacije
- etnocentrizam interpretacije – pitanje političke korektnosti -> ako se interpretacije vežu uz zajednice,
one su etnocentrične

7. INTERTEKSTUALNOST

- naziv koji je skovala Kristeva

- aktivan odnos teksta kao mreže znakovnih sustava sa sustavima označiteljskih praksi
- opovrgava se samodostatnost teksta na kojoj inzistiraju strukturalisti
- nastaje u odnosu na Bahtinov pojam dijaloga i dijalogizma – Bahtin se ipak usredotočava na riječ kao
presjecište sukobljenih društvenih glasova, a Kristeva se odlučuje za tekst
- antimimetizam – usmjeravanje teksta s odnosa prema zbiljskom predmetu na odnos prema drugim
tekstovima
- ne odnosi se na pojavu neposrednih i namjernih citata, na tehniku kolaža ili patchworka (kombiniranje
dijelova tuđih tekstova) ili aluzije – kaže Čale-Knežević
- razlika u odnosu na teoriju utjecaja:
- u teoriji utjecaja jedan je tekst stabilan i utvrdiv izvor na koji se aludira, iz kojeg se citira, na koji se
upućuje
- u teoriji intertekstualnosti ne priznaje se razlika između izvornih i izvedenih tekstova, jezika i
metajezika – svi su tekstovi jednako nedovršeni, tj. ovisni o drugim tekstovima
- opravdanje gube pojmovi autora, djela, komentara i teksta
- analitička praksa književne znanosti prisiljena je neograničiv pojam intertekstualnosti ograničiti na
istraživanje odnosa među nekolicinom tekstova – radno polje omeđilo se prevođenjem implikacija u
pretpostavke, a pretpostavki u utvrdive navode čime se intertekstualnost vratila u kontekstualnost
- semiotika je problemu intertekstualnosti pristupila nešto drugačije → vezala ga je uz procese proizvodnje
i recepcije tekstova; semiotičku vizuru na intertekstualnost razvili su Umberto Eco i Michael Riffaterre
(Proizvodnja teksta, La production du texte, 1979)
- prema Riffaterreu, odnos teksta i interteksta analogan je odnosu znaka i interpretanta u
Peirceovoj semiotici
- definira intertekstualnost kao čitateljevu percepciju odnosa između teksta i drugih tekstova koji su
mu prethodili ili će tek slijediti

4
 - pod pojmom interteksta podrazumijeva totalitet tekstova koji pribavlja konačnu interpretaciju
tekstu, a intertekstualnost je proces traganja za tim intertekstom kao interpretativnim pravilom; čitatelj
prolazi kroz fazu neodlučivosti, kolebanja, dok traga za otklonima teksta, a ti su otkloni sitni, Riffaterre ih
svodi na povrede stila
- Gerard Genette u knjizi Palimpsesti (1982) opisuje književnost kao intertekstni sklop citata, preuzimanja i
aluzija podignutih na drugi stupanj
- intertekstualnost je tip transtekstualnih odnosa
- pored njega razlikuje još arhitekstualnost (odnos među diskurzima, iskaznim modusima,
književnim žanrovima), paratekstualnost (odnos koji književni tekst uspostavlja s društvenim tekstom
pomoću naslova, predgovora, ilustracija, itd.) te hipotekst i hipertekst (rezultiraju parodijom i pastišem –
npr. Don Quijote u odnosu na viteške romane)
- u njemačkoj književnoj znanosti intertekstualnost se smatra dijalogom tekstova te procesom čitateljske
konkretizacije teksta
- Kristevin se izvorni pojam tumačio na razne načine

8. VJERODOSTOJNOST

- vjerodostojnost je kakvoća književnog teksta koja proistječe iz njegova podudaranja sa sklopom normi,
pretpostavki i uvjerenja pomoću kojih čitatelj ovjerovljuje zbilju koja ga okružuje
- tekst vjerodostojnost stječe postupcima: oponašanjem, prikazivanjem, ovjerovljivanjem, motivacijom (s
autorske strane) i naturalizacijom (s čitateljske strane)
- ovisi o poetikama:
a. klasična, aristotelovska – vjerodostojnost se izvodi iz ustrojavanja radnje (zapleta, mythosa)
b. suvremena – implicitno rabljenje pojma; relativira se prema tekstnim razinama i
komunikacijskom položaju -> vjerodostojno nije ništa samo po sebi, već takvim mora biti učinjeno, to je
preduhitravanje čitateljeve nevjerice
- preduhitravanje se prvo pripisuje autoru koji mora postaviti odgovarajuće zaplete, opise,
dijaloge, likove, pripovjedača
- u avangardnim pak slučajevima okvirni segmenti teksta (ime izdavača, autora, naslov, žanr)
garantiraju čitatelju da i neopravdanost, alogičnost, besmislenost imaju smisla
- čak i kada naizgled odbacuju pitanje vjerodostojnosti zbog njegove zastarjelosti, suvremene ga teorijske
škole zapravo neprimjetno prihvaćaju