Arheologija znanja

Objavljena 1969. godine, ova knjiga predstavlja Foucaultov glavni izlet u metodologiju,
napisana je kao svojevrstan dodatak knjizi Rijeci i stvariOvo djelo se poziva na anglo-
americku analiticku filozofiju, narocito teoriju govornog cina.Foucault svoju analizu
fokusira na "iskaz" (énoncé), osnovnu jedinicu diskursa. "Iskaz" ima veoma posebno
znacenje u Arheologiji: oznacava ono što daje znacenje stavovima, govornim iskazima ili
govornim cinovima. U suprotnosti s klasicnim strukturalistima Foucault ne vjeruje da je
znacenje semantickih elemenata odredeno prije njihove artikulacije. Prema ovo
shvatanju, sami iskazi nisu stavovi, govorni iskazi ili govorni cinovi. Stavovi sacinjavaju
mrežu pravila koja uspostavljaju šta ima znacenje, a ova pravila su preduslovi da stavovi,
govorni iskazi ili govorni cinovi imaju znacenje. Medutim, iskazi su takoder i 'dogadaji',
jer se, kao i druga pravila, pojavljuju u odredeno vrijeme. Zavisno od toga je li uskladena
s ovim pravilima znacenja, gramaticki ispravna recenica i dalje može biti bez znacenja i
obrnuto - gramaticki neispravna recenica može imati znacenje. Iskazi zavise od uslova u
kojima se pojavljuju i postoje unutar polja diskursa; znacenje iskaza i dalje zavisi od niza
iskaza koji mu prethode i koji se nastavljaju na njega. Foucault svoju analizu usmjerava
na ogromno organizirano raspršivanje iskaza zvano diskursivne formacije. Foucault
ponavlja da je analiza koju on iznosi samo jedan moguci postupak i da on ne želi istisnuti
druge nacine analiziranja diskursa niti ih prikazati kao nevažece.Umjesto da traci dublje
znacenje ispod površine diskursa ili da traži izvor znacenja u nekom transcendentalnom
subjektu, Foucault analizira diskursivne i prakticne uslove za postojanje istine i znacenja.
Kako bi prikazao principe proizvodnje znacenja i istine u razlicitim diskursivnim
formacijama, opisuje na osnovi onog što je zaista receno i napisano za vrijeme tih
vremenskih perioda kako se tvrdnje o istini pojavljuju u razlicitim epohama. Posebno
opisuje renesansu, prosvjetiteljstvo i 20. stoljece. Teži ka tome da izbjegne bilo kakvo
tumacenje i da se odvoji od ciljeva hermeneutike. Ovo ne znaci da Foucault odbacuje
istinu i znacenje, vec samo da istina i znacenje zavise od historijskih diskursivnih i
prakticnih sredstava proizvodnje istine i znacenja. Naprimjer, iako su bili radikalno
razliciti u prosvjetiteljstvu u odnosu na moderno doba, tokom oba perioda postoje
znacenje, istina i ispravan tretman ludila (Ludilo i bezumlje). Ovaj stav Foucaultu
dopušta da odbaci a priori koncepte prirode ljudskog subjekta i da se fokusira na ulogu
diskursivnih praksi u kreiranju subjektiviteta.Odbacivanje potrage za dubljim znacenjima
iza diskursa izgleda da vodi Foucaulta prema strukturalizmu. Medutim, dok strukturalisti
tragaju za homogenosti u diskursivnoj jedinici, Foucault se fokusira na
razlicitosti.Umjesto da pita šta je specificnost evropske misli on pita koje su razlicitosti
razvijene unutar evropske misli tokom vremena. Stoga, koristeci kao svoju historijsku
metodu, on odbija razmatrati iskaze izvan njihovog historijskog konteksta: diskurzivnih
formacija. Znacenje iskaza zavisi od opcih pravila koji karakteriziraju diskurzivnu
formaciju kojoj pripada. Diskurzivna formacija stalno stvara nove iskaze, a neki od ovih
iskaza prestrojavaju promjene u diskursivnoj formaciji koje mogu biti usvojene ili ne.
Dakle, da bi opisao diskursivnu formaciju Foucault se takoder fokusira na odbacene i
zaboravljene diskurse za koje se cini da nikad ne uspiju promijeniti diskursivnu
formaciju. Ono po cemu se razlikuju od dominantnih diskurssa jeste ono što ih i opisuje.
Na ovaj nacin se mogu opisati specificni sistemi koji odreduju koje vrste iskaza ce se
pojaviti. U svom djelu Foucault (1896.) Gilles Deleuze opisuje Arheologiju znanja kao
"najodlucniji korak poduzet u praksi i teoriji multipliciteta."