MIROSLAV KRLEŽA: „Čežnja“ i „Nemir“

Za bolji doživljaj pjesama poslušaj:

https://www.youtube.com/watch?v=2lKtS-Lm7Hc
https://www.youtube.com/watch?v=RXYLbCHPuc8

»ČEŽNJA«, pjesma u prozi prvi put objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 6, zajedno s
pjesmama u prozi Nemir, Mrtvi, Samoća posljednja i Pjesma umora, tuge i nesposobnosti pod zajedničkim
nazivom Lirika, a zatim u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Jedanaest lirskih motiva u prozi,
te u konačnoj verziji ciklusa, pod nazivom Lirski motivi u prozi, u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Uz pjesmu Nemir najkraća je u ciklusu. U njoj se motivima jeseni (nokturalnost, lavež pasa u daljini,

pismo koje traži svoga adresata) tematizira ne samo sadržaj što ga naznačuje naslov pjesme nego i
osamljenost lirskoga subjekta, tako da ta pjesma u prozi čini emotivnu i strukturnu cjelinu i na razini
mikrostrukturnih elemenata. Ona zapravo razgrađuje i proširuje simbolistički retorički instrumentarij kako bi
pojačala auditivnu senzaciju samoće (padanje kestenja po asfaltu, pasji lavež), a na razini gramatikalnosti
također razara morfološku normu (kondicionalni oblik bi umjesto bismo) radi pojačanja intimne kantilene,
koju metaforizira motiv pisma kao modusa ispovjednosti i otkrivanja.1

»NEMIR«, pjesma u prozi prvi put objavljena u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 6, zajedno s
pjesmama u prozi Čežnja, Mrtvi, Samoća posljednja i Pjesma umora, tuge i nesposobnosti pod zajedničkim
nazivom Lirika, a zatim u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Jedanaest lirskih motiva u prozi,
te u konačnoj verziji ciklusa, pod nazivom Lirski motivi u prozi, u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Pjesma već od naslovnog motiva repeticijom (tri se puta u tekstu ponavlja leksem nemir) tematizira
nemir, a taj dinamizam preslikava se i na mikrostrukturnu razinu pjesme, od sintaktičkoga ustroja (kratke
rečenice) do semantičkoga rasporeda tekstovnoga materijala i »onomatopejskoga« klokotanja vode.
Osnovna se tematizacija stanja nemira lirskoga subjekta ostvaruje motivima koji signiraju različito
senzitivno iskustvo: od auditivnoga, vizualnoga pa čak i taktilnoga, do zbivanja kao povijesnoga procesa s
imanentnom dinamizacijom, koja ovdje asocira filozofsko-ontološki status lirskoga subjekta. Taj se
dinamizam čak i pojačava motivom slike, ikone, slikarskim »rekvizitom«, čiji se opis sadržaja ne precizira,
ali je motivskim segmentom srebrna okvira simbolom njezine vrijednosti. To je zapravo autentični prostor u
koji lirski subjekt uranja kao u vlastitu oazu čistote, tišine, prisebnosti i pribranosti kao i mogućnosti
»pranja« od nemira.2

1
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=264, preuzeto: 15.12.2020.
2
Ibid.