Rubaije –Omer Hajjam

Sadržaj Hajjamovih rubaija se može klasificirati u nekoliko osnovnih tema. Prolaznost

svijeta, kao jedna od najznačajnijih tema, u Hajjamovim rubaijama je predstavljena
na različite načine. Tako Hajjam u jednoj rubaiji, kroz igru riječi, čovjeka podsjeća na
nepostojanost i prolaznost pojavne moći i veličine:
124
Ovi dvori gdje je Behram ispijao čaše,
Leglo srna i svratišta lavova postaše;
Bijesan vepar jednog dana rastrga Behrama,
Koji vepre na godine u ćemer hvataše. 56.str

U drugoj rubaiji upozorava čovjeka na prolaznost svega, te da se ne treba uznositi

svojim položajem i veličinom:

126
Ovo staro svratište ,što se svijet naziva,
Gdje se svijetlo s tamnim vječno izmjenjiva,
Ostatak je trpeze iza sto Džemšida,
Grob je, gdje ko Behram sto cara počiva.

Na jednom drugom mjestu Hajjam, opisujući kratkoću i prolaznost života kao dan koji
bez užitka prođe, nastoji ukazati na prolaznost svijeta i na potrebu sustezanja od
toga da čovjek svoje vrijeme na ovom svijetu provode bez uživanja:
3
Ko karavan prolazi život i moć;
Sve što je na svijetu –sve će biti i proć.
Šteta za dan kaka bez užitka mine;
¨Saki,bijer bade!¨-kraju ide noć.

Ovo je samo nekoliko primjera rubaija u kojima Hajjam ističe prolaznost svijeta i
svega što se na njemu dešava. Da se zaključiti koliko ovoj temi Hajjam pridaje
pažnje. On, također, čovjeka poziva da svoje srce ne veže za ovaj svijet, te da uzalud
ne tuguje za njim. Istče važnost toga da čovjek iskoristi vrijeme koje mu je dato, pa
kaže:
155
Prije nego vrijeme čovjeka ubije,
Prije nego čašu smrti ispije,
Nek pribavi tude nešto od sermije;
Prazne ruke ni tamo niko pristo nije!
 Prema Hajjamovom mišljenju, čovjek zbog prolaznosti života, ili karavane života,
kako on opisuje život u narednoj rubaiji, čovjek treba iskoristiti vrijeme koje mu je na
raspolaganju, te se ne treba opteretiti pohlepom za dunjalukom:
166
Slušaj moj stari druže, ovo je naukanajviša:
Pohlepa za tim svijetom nek se u tebi stiša.
Priveži lađu kraju, pa skromno i veselo živi,
Gledajuć kako se nebo igra slijepog miša.

Hajjamove rubaije su također prepune sumnji i pitanja u vezi sa filozofijom stvaranja

svijeta i kreacije čovjeka kao krunskog stvorenja svog postojanja – čovjeka koji nije
spoznao odakle je došao, zašto je došao, kuda je krenuo, zašto je krenuo i šta će sa
njim u konačnici biti?

201

Veselim se, pjevam, pijem s mjerom i bez mjere.

Moja svijest ne poznaje bezvjerja, ni vjere.

Skim sam dosad raspravljao na koncu je rekao:

Obijesno srce moje da mu mačku dere.

202

O nebo, na svijetu ja sretan-nijesam,

Vršit Tvoje odluke okretan- nijesam,

Ako si Ti sklono budalama samo,

Ja također potpuno pametan – nijesam.

Motiv smrti u Hajjamovim rubaijama je jedan od ključnih i najzagonetnijih motiva koji

se neprestano, u različitim oblicima ponavlja, u njegovim rubaijama. U osnovi Hajjam
ne razumije zašto je Bog čovjeku, kojeg smatra krunskim stvorenjem svog postojanja
i kojeg je uzvisio nad ostalim stvorenjima i radi čijeg je stvaranja sebi izrekao pohvalu ,
odredio smrt i tako gorak završetak?
102
O drugovi, kad se na vrelu veselja
Sastanete, spomente često prijatelja.
Kad zareda čaša po veselu društvu,
Popijte i za me.-To je moja želja.
 Hajjam implicitno govori o Božijem postojanju, kao najvažnijem biću i njegovoj
vječnosti:
178
Uzalud se ljudi međusobno glože,
Ti si koji meni put pokazat može.
Kaži mi ga , druge ja slijedit neću,
Jer su svi prolazni,a Ti vječan , Bože.

Također, Hajjam snažno protestuje protiv toga što čovjek bez ikakve želje i slobode
izbora dolazi na svijet, te bez ikakve logike i opravdanja biva usmrćen:
135
Bez moje sam privole na svijet došao,
I na njemu život u čudu gledao;
Protiv volje idem: dakle šta je svrha
Dolaska, odlaska – ja bih rado znao?

On se žali i na propadanje ljudskog roda, dok će ga u isto vrijeme bori da dođe

doistine i spoznaje, pa o tome kaže:

137
Kad se počeo gibati ovaj zlatni svod?
Kad će jednom propasti ovaj lijepi brod?
To ni metrom razuma ni vagam nauke
Izmjeriti neće nikad ljudski rod.
138
Do istine i spoznaje ne možemo doći,
Gojeći u dvojbi nadu život će nam proć.
Kad je tako, pijmo vazda, jer doznati ništa,
Bili pjani ili trijezni, mi nećemo moći!

Osim toga, Hajjam tuguje i nad time što je čovjek nemoćan da sam kroji svoju
sudbinu, te očajava i pati zbog toga što niti jedan čovjek ne može da spozna svrhu
takvog života i smrti. On kao jedino rješenje izlaska iz ovakvog očajnog i žalosnog
stanja vidi u veselju i pijenju vina:
9
Dlokle ćeš još s brigom razbijati glavu?
Ustaj, jer je sada hora za zabavu,
Kud pogledaš, svud se priroda zeleni,
Uzmi čašu – pi prirodi u slavu!

10
Pi vino čisto iz bistra kristala-
I sjećaj se svojih mladih ideala.
Vino je krv loze; a loza ti zbori:
Pij – ne trebaš tražitiod mene halala.
 Hajjam također, s jedne strane snažno kritikuje licemjerstvo i lukavstvo licemjernih
pobožnjaka koji se spram drugih diče poslušnošću i ne pijenjem vina, te koji kritikuju
pijanice, dok se s druge strane pozitivno izražava o zaljubljenima i opijenima, te ih
smatra dostojnim:

33

S desna, s lijeva govore mi svašta proti vinu,

Jer je, vele,neprijatelj islamskome dinu.

Kad je tako, piti ću ga – tako mi Allaha!

Krv je piti dozvoljeno dinskom dušmaninu.

34

Svega ću se odreć, samo neću vina,

I sve ću ja okajat što je protiv dina,

Hožu biti musliman kraj čaše rubina,

Kada ne imam grijeha osim toga čina.

Hajjam na pobožnost ne gleda kao na stvarne i ljude poziva da zbog nade u

„svemilost“ užuvanja i veselja koji im se danas nude:
226
Iako se s pobožnošću ne razmećem ja,
Iako me svako ko griješnika zna,
Moja nada na Tvojoj se svemilostigrije,
Jer rekao nikad nisam:jedan da su dva.

227
O Ti koji svačije tajne misli znaš,
Koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš,
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
Ako zeru milosti zamene imadeš.
Zaključak

Što se tiče Hajjamove misli i ideja, prvi susret Evropljana sa Hajjamom desio se kroz
njegova naučna djela koja su prevedena na različite jezike ovog kontinenta. Ka primjer
možemo navesti prijevod Hajjamove risale o algebri iz 1851. godine. Dordž Sarten
Hajjama navodi kao najvećeg matematičara Srednjeg vijeka. Međutim, Hajjamovu
popularnost na Zapadu nisu uzrokovala njegova naučna djela, nego rubaije i njihov
prijevod i prepjev od strane Ficdžeralda, posredstvom kojih je Hajjamova popularnost
dosegla svoj vrhunac. U odgovoru na primarno pitanje ovog rada o tome koja bi bila
specifičnost rubaija koja je uzrokovala da rubaije budu predmet pažnje kako u Iranu,
tako i u Evropi, u odgovoru trebamo kazati da se možda najveća tajna sklonosti Iranaca
prema Hajamovim rubaijama krije u izbjegavanju svakodnevnih, tradicionalnih tema. U
tom smislu da je Hajam, za razliku od prijašnjih i potonjih autora, kako bi došao do
istinske spoznaje, i objasnio pitanja u vezi sa filozofijom stvaranja, porijeklom života, i
suštinom proživljenja odbacio svakodnevnu i uobičajenu rutinu blisku ovim autorima, te
se udaljio od općeprihvaćenih tradicionalnih vrijednosti te je naizgled heretičnim
govorom, na ovom polju otvorio jedno novo poglavlje.

S jedne strane Hajam u svojstvu filozofa nije mogao u potpunosti i slijepo prihvatiti ono
što je puk slijedio kao tradiciju te slijepo vjerovati u ono što vjerovao obični narod jer je
kao i svaki drugi mudrac na prvom koraku prema spoznaji prvo morao posumnjati u
ono što su drug smatrali sigurnim zatim to istražiti i proučiti, tek se onda uvjeriti. Jer
svaki filozof tek na ovom stupnju prihvata ili odbacuje određenu ideju. Hajam je bio
upravo takav, sumjnjao je i postavljao izazovna pitanja o onome što su drugi shvatali
kao pouzdanu istinu. Osim što, kao jedan muslimanski filozof, svojom dužnošču smatra
postavljanje temeljnih pitanja kako bi objasnio principe vjere, on ovjekovječenjem ovih
pitanja u svojim rubaijama neprestano druge primorava da razmišljaju o ovim temama.
Rezultat ovakvog stava nastale su rubaije prepune bogohulnih sumnji.

Hajama trebamo posmatrati kao filozofa i učenjaka. Prema mom mišljenju, Hajamova
pitanja i sumnje na polju stvaranja čovjeka, filozofije života i prirode proživljenja, ni
proizilaze, kako pojedini misle, iz negiranja i poricanja vjerskih principa, nego Hajyam
kao vjerski mislilac svojom zadaćom smatra da na prvom mjestu postavlja pitanja o
prirodi stvaranja i o egzistenciji, kako bi što jasnije shvatio pomenute teme. Iako je
moguće da kao ni drugi mislioci na ova pitanja nije mogao dati zadovoljavajući i
odgovarajući odgovor, što se može i zaključiti iz nekih njegovih rubaija:

Tajnu ezela ne otkrismo ni ti ni ja,

Na zagonetku ovu ne odgovorismo ni ti ni ja. Za zastorom je što nagađamo ti i ja,

Kad zavjesa padne, ne ostasmo ni ti ni ja.

Vrata tajne ezela niko ne otvori,

O toj tajni niko ništa ne progovori. Svi redom o tome samo šute,

Niko na pitanje vječno da odgovori.

Zbog toga Hajjam kao i svi islamski filozofi i gnostici priznaje i potvrđuje slabost razuma
naspram spoznaje i shvatanja apsolutne istine onoga što postoji, ali bez da negira tu
istinu on kaže „ne znam“. Naravno, veliki gnostici kao što su Sanaji, Atar, Mevlana i
Hafiz, nalazili su se u istoj takvoj poziciji s tom razlikom da su oni nastojali nedostatke
racionalne obzervacije naspram svijeta egzistencije, nadomjestiti kroz duhovnu
spoznaju.

Moguće je, da je i kao svaki drugi čovjek griješio tokom svog života.