Biti građanin u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19.

stoljeća

Prag ili Praha kako ju ovdje nazivaju domoroci, građani. Nekoć nekolicina, a danas nekoliko
stotina (petstotinjak) hrvatskih studenta boravi u ovome gradu, centar Češkog narodnog
preporoda, veličaju ga. Nakon što su nas izbacili sa našeg Sveučičišta u Zagrebu gradu, par mojih
kolega i ja odlučismo doći ovdje i nastaviti sa studiranjem prava. Potaknuo nas je na to govor
našeg idejnog vođe Stjepana Radića koji iznosi kako će Česi još dugo nama Hrvatima biti učitelji i
to ponajprije u politici i državnome pravu. Nama je to treća godina, a kako se time mislimo i
baviti, kanimo završiti studij. Načuli smo kako se najviše studentata prava upisalo upravo iz
Dalmacije. Ponosimo se tom činjenicom, kako zbog usmjerenja, tako i zbog županije iz koje i
sami dolazimo, kolege i ja. Usprkos obavezama na fakultetu ponekad se znamo i zabaviti. Biram
pametno, mirno i dostatno društvo koje priliči jednom mladom odvjetniku ili političaru,
studentu prava. Izlasci bivaju raznoliki, koji puta odemo na kazališne predstave kako bi smirili
um i misli. Svakako pozitivno djeluju na moje stvaralaštvo, pomažu učenju pa čak i shvaćanju
realnosti. Kada se zaželimo plesa ili glazbe uvijek možemo birati otmjeniji klasicizam ili sa druge
strane lokalne zabavnije svirke kojih naravno manjka. Moram priznati, ne izlazi se često.
Ne sramimo se titule „treći stalež“ iako nas tako nazivaju „oni gore“. Smatraju kako smo
bezvrijedna, ponizna, a ponajviše skupina koja je siromašna i ne dostiže velike novčane
razmjere. Stvoreni smo kako bi plaćali poreze, bili bez privilegija te uskraćeni prava glasa.
Uskraćeni prava glasa! Pa jesmo li mi ljudi ili životinje? Mi smo narod koji živi na dobrom
mjestu, ali u krivo vrijeme. Srećom, ovdje u Pragu uče nas i težnjom za međuljudsku
ravnopravnost. Mene kao pojednica osvjestila je sama situacija i djela određenih ljudi, ali
postoje razne individue koje je potrebno u najmanju ruku osvijestiti i pokušati urazumiti. Kada
završimo školovanje, nadamo se kako ćemu u krajnjoj liniji imati pravo glasa u svojoj državi. Ne
ostvari li se to, svakako se mislimo boriti za naša prava, prava ostalih. Kako za mene političar i
odličan mislioc Emmanuel – Joseph S. kaže; do sada je treći stalež u političkom uređenju bio
ništa no u njemu ima nade i težiti ćemo da postane - nešto.
Čim smo pristigli ovdje znali smo kako će nas ovo Sveučilište naučiti cijeniti vrijednosti čovjeka,
naučiti svaku stavku iz željenog usmjerenja te ključna točka jest politički nas spremiti kako bi
kada se vratimo u domovinu mogli učiniti najbolje za istu. Nije sporno kako će nas nešto manje
od tristotinjak biti uspješni političari ili pak odvjetnici, stotinjak vrsnih filozofa, a ne smijemo
zaboraviti ni na nešto više od pedesetak doktora ili studenta medicine. Naravno da mi je
vraćanje na pameti. Svakodnevno razmišljam kako ću završiti sa školovanjem i vratiti se,
pokušati urediti i osvjestiti društvo što je više moguće.
Pomalo ostajem bez riječi, ovih šest mjeseci prošlo je doista brzo. Naučeno je podosta toga,
upoznali smo nove prijatelje, ali treba krenuti dalje. Pred nama su ostale još dvije godine u
kojima imamo, a samim time i moramo shvatiti odabrano teoretsko štivo i cijelokupnu situaciju
kako bi povratkom mogli probuditi hrvatsku nacionalnu svijest. Sada bi mnogi rekli kako ja ovo
govorim zbog titule, kako bi se moglo reći: „Pridošlice, napustili domovinu, a sada pametuju.“
no iza moga čina je mnoštvo osjećaja i ljubavi prema svome narodu.

Sto osamdeset i šesti dan studija, 13.01.1896.

Cvitan Cvitić, student prava na Praškom sveučilištu