Devet načina molitve svetog Dominika

Preveli: Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP

Devet načina molitve svetog Dominika napisao je nepoznati autor,

vjerojatno u Bolonji, negdje između 1260. i 1288. godine. Izvor njegovih
informacija bila je sestra Cecilija iz samostana Svete Janjeu Bolonji (koju
je u Red primio sveti Dominik), kao i drugi koji su bili u dodiru sa svetim
utemeljiteljem Reda. Ovaj vrijedni dokumnet potvrđuje očitu svetost
Sveca, pokazujući nešto iz njegova intimnog života i iz njegove velike
ljubavi prema Bogu. Rani rukopisi djela bili su popraćeni minijaturnim
crtežima različitih položaja, koje je sveti Dominik zauzimao tijekom
molitve. One crteže koji se nalaze u španjolskom rukopisu u Vatikanskoj
knjižnici, Codex Rossianus 3, radio je vješti minijaturist u prekrasnim još
uvijek živim bojama.

Devet načina molitve ponekad su bili tiskani kao dodatak Životu svetog
Dominika, kojeg je napisao Theodoric od Apoldija, iako oni ne čine dio te
knjige. Razlog tomu može se naći u posjeti njemačkog provincijala
Conrada iz Trbensee-a Bolonji 1288. godine, kada je bio u Italiji zbog
sudjelovanja na Općem zboru Reda. Tamo je pronašao Devet načina
molitve i druge dokumente koji se tiču svetog Dominika, i odnio ih u
Njemačku da ih vidi Theodoric, koji je u to vrijeme započinjao raditi na
svojoj biografiji o svecu.

Devet načina molitve svetog Dominika

Sveti naučitelji kao što su Augustin, Ambrozije, Grgur, Hilarije, Izidor, Ivan
Krizostom, Ivan Damaščanin, Bernard, i drugi sveti grčki i latinski
naučitelji, nadugo su raspravljali o molitvi. Oni su je poticali i opisivali,
naglašavali njenu nužnost i vrijednost, objašnjavali načine, priprema koja
je potrebna, kao i prepreke koje joj stoje na putu. U učenim knjigama,
slavni i počašćeni naučitelj, brat Toma Akvinski, i Albert, iz Reda
propovjednika, isto kao i William u svojoj raspravi o vrlinama, smatrali su
taj oblik molitve zadivljujućim i u cjelini, pobožnim, i lijepim načinom u
kojem duša koristi dijelove tijela kako bi se više primakla Bogu. Na ovaj
način duša, pokrećući tijelo, i sama se kreće. Ponekad postaje ushićena
kao što je bio sveti Pavao, ili je zahvaćena ushitom duha kao prorok
David. Sveti Dominik je često molio na ovaj način, i prikladno je nešto reći
o tome (o njegovu načinu).

Svakako se zna da su mnogi sveci i Starog i Novog Zavjeta molili

ponekad na ovaj način. Takva metoda služi kako bi se rasplamtjela
pobožnost naizmjeničnim djelovanjem duše prema tijelu i tijela prema
duši. Molitva ove vrste će tjerati svetog Dominika da roni suze, i pojačat
će žar njegove volje do takvog stupnja da se njegovi dijelovi tijela neće
moći suzdržati od izražavanja njegove pobožnosti određenim znakovima.
Kao rezultat, duh molitelja je ponekad bio podignut za vrijeme zaklinjanja,
molbi i zahvala.

Slijede, dakle, posebni načini molitve, pored onih vrlo pobožnih i

uobičajenih načina, koje je sveti Dominik koristio za vrijeme slavljenja
Mise i moljenja psalama. U zboru ili sam na putu, često je viđen uzdignut
iz sebe i podignut s Bogom i anđelima.
 Prvi način molitve

Prvi način molitve svetog Dominika bio je da se nakloni pred oltarom kao
da je Krist, kojeg oltar predstavlja, uistinu i osobno prisutan, a ne samo
simbolično. Govorio bi s Juditom: O Gospodine, Bože, molitva poniznih i
krotkih Ti je uvijek godila (Judita 9,16). Kroz poniznost su kananske žene
i rasipni sin postigli ono što su željeli; a ja, ja nisam dostojan da dođeš
pod krov moj (Mt 8,8), i zato sam ponizan pred Tobom, o Gospodine (Ps
118;107).

Na ovaj način naš sveti otac, stojeći uspravno, naklonio bi glavu i ponizno
zamislio Krista, Njegovu glavu, usporedio je svoju malenkost s izvrsnošću
Kristovom. Tada bi se potpuno predao slavljenju. Braća su naučena to
činiti svaki put kada bi prošli ispred raspela kako bi Krist, tako silno
ponizan zbog nas, mogao vidjeti nas ponizne pred Njegovim
veličanstvom. I zapovjedio je braći da se ponize na ovaj način pred cijelim
Presvetim Trojstvom, svaki put kada pjevaju svečano: Slava Ocu, i Sinu, i
Duhu Svetome. Na ovaj način duboko naginjući glavu, sveti Dominik bi
započeo molitvu.

Drugi način molitve

Sveti Dominik je običavao moliti bacajući se ispružen na zemlju, ležeći

licem okrenut prema zemlji. Osjećao bi veliko kajanje u svom srcu i
prizivao u misli one riječi Evanđelja, govoreći ponekad glasno da se čuje:
O, Bože, budi milostiv, meni grešniku (Lk 18,13). S pobožnošću i
poštovanjem ponavljao bi Davidov stih: Ja sam onaj koji je griješio, onaj
koji je učinio zlo. (2 Kralj 24,17). Tada bi jecao i silno plakao i govorio bi:
Nisam vrijedan vidjeti visine nebeske, zbog opačina mojih, jer sam Te
razljutio i učinio što je zlo po Tvom sudu. Iz psalma: Deus auribus nostris
audivimus, s žarom i pobožno je govorio: Jer naša duša se u prah
raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio! (Ps 43,25). Ovome bi dodao:
Moja duša leži u prašini; po riječi svojoj vrati mi život (Ps 118,25).

Želeći naučiti braću da mole s poštovanjem, ponekad bi im rekao: Kad su

pobožni kraljevi ušli u boravište, našli su dijete i Mariju, njegovu majku, i
kleknuvši slavili su ih. Nema dvojbe da smo i mi pronašli Dobrog Čovjeka
s Njegovom Majkom, Njegovom Pomoćnicom. Dođite, prignimo koljena i
padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori (Ps 94,6). Opominjao bi
mladiće, i govorio im: Ako ne možete plakati zbog svojih vlastitih grijeha,
jer ih nemate, upamtite da ima mnogo grešnika kojima je potrebno
milosrđe i milost. Zbog toga su proroci tugovali; a kada ih je Isus vidio,
gorko je plakao. Sveti David je također plakao dok je govorio: Vidjeh
otpadnike i počeh tugovati (Ps 118,158).

Treći način molitve

Na kraju molitve koja je upravo bila opisana, sveti Dominik bi se podigao

sa zemlje i šibao bi se čeličnim lancem, govoreći: Tvoja disciplina me
ispravila do kraja (Ps 17,36). Zbog ovoga je Red donio odluku, u spomen
na njegov primjer, da sva braća trebaju biti šibana po leđima drvenim
šibama, dok se budu klanjala u znak slavljenja dok budu govorili psalam
Miserere ili De Profundis, nakon završetka blagdana. Ovo se treba činiti
zbog njihovih vlastitih grijeha ili zbog grijeha drugih čiju milostinju primaju
i o kojoj ovise. Bez obzira koliko bezgrešan, nitko ne smije biti isključen iz
ovog svetog primjera.

Četvrti način molitve

Nakon ovoga sveti Dominik bi ostao ispred oltara ili u kapitulu s pogledom
usmjerenim na Raspetoga, gledajući Ga sa savršenom pažnjom. Često bi
kleknuo. Nastavio bi ponekad poslije noćne molitve sve do ponoći, dižući
se i klečući naizmjenično, kao i apostol sveti Jakov, ili kao gubavac iz
Evanđelja koji je govorio na koljenima: Gospodine, ako to želiš, možeš
me očistiti (Mt 8,2). Bio je kao sveti Stjepan koji je klečao i prizivao
glasno: Ne pripiši im ovoga grijeha (Dj 7,60). Tako se u našega svetoga
oca, svetoga Dominika, stvorilo veliko povjerenje u Božje milosrđe prema
Njemu, svim grešnicima, i za očuvanje mlađe braće koju je poslao da
propovijedaju dušama. Ponekad nije mogao suzdržati glasa, i braća bi ga
čula govoriti: K tebi, o Jahve, vapijem, hridino moja, ne ogluši se na
mene, da neuslišan ne postanem kao oni koji u grob silaze. (Ps 27,1),
kao i slične rečenice iz Svetoga Pisma.

Ponekad bi, pak, govorio u sebi i glas mu se ne bi mogao čuti. Ostao bi

na koljenima dugo, ushićen u duhu; ponekad, dok je bio u ovom stanju,
po izgledu njegova lica je izgledalo da je njegov um otišao na nebo i
uskoro bi odražavao veliku radost dok bi plakao obilnim suzama. Bio je u
stanju čežnje i isčekivanja kao žedni čovjek koji je došao do izvora, i kao
putnik koji je napokon stigao u domovinu. Tada bi postao zaokupljen i
gorljiv, dok bi se žustro kretao, ali s velikim dostojanstvom, sada dižući
se, pa zatim klečeći. Bio je tako naučen pokloniti se Bogu na ovaj način,
da je za vrijeme putovanja, u gostinjcima nakon naporna puta, ili duž
puteva dok su se njegovi drugovi odmarali ili spavali, on bi ponovo
kleknuo, što bi bio znak njegova intimnog i osobnog slavljenja Boga. Ovaj
način molitve je naučio svoju braću više primjerom, nego riječima.

Peti način molitve

Kada je bio u samostanu, naš sveti otac Dominik bi ponekad ostajao pred
oltarom, stojeći uspravno a da se ne pridržava ili nasloni na nešto.
Njegove ruke bi često bile pružene naprijed u razini prsiju, te su izgledale
kao otvorena knjiga; stajao bi s velikim poštovanjem i pobožnošću kao da
čita u samoj Božjoj prisutnosti. Duboko u molitvi, izgledalo je da meditira
o riječima Božjim, i činilo se kao da ih sebi ponavlja nježnim glasom.
Redovito je molio na ovaj način, jer je to bio način na koji je molio i naš
Gospodin, kao što nam govori sveti Luka: … prema svom običaju ušao bi
u sinagogu na Sabat i počeo čitati (Lk 4,16). Psalmist nam također govori
da se Pinhas ustao i molio, i pokolj je prestao (Ps 105,30).

Ponekad bi sklopio ruke, stisnuvši ih čvrsto pred sobom s očima punih

suza i suzdržavao se. Ponekad bi, pak, podigao ruke na ramena kao što
svećenik radi za vrijeme Mise. Tada bi izgledalo kao da sluša pažljivo kao
da će čuti nešto sa oltara. Ako bi netko vidio njegovu veliku pobožnost
dok je stajao uspravan i molio, svakako bi pomislio da oponaša proroka,
prvo govoreći s anđelom ili s Bogom samim, zatim da sluša, pa da onda
tiho razmišlja o onim stvarima koje su mu bile otkrivene.

Na putu bi se neprimjetno iskrao u vrijeme molitve i, stojeći, podigao bi

glavu prema nebu. Tada bi ga se moglo čuti govoriti nježno i s
ushićenjem neke nježne riječi iz svog srca i iz bogatstva Svetog Pisma,
koje je izvlačio iz vrela Spasitelja. Braća su bila jako dirnuta vidjevši svog
oca i Učitelja kako moli na ovaj način. Tako, postajući gorljiviji, bili su
poučeni o načinu predane i stalne molitve: Evo, kao što su uprte oči slugu
u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice … (Ps 122,2).

Šesti način molitve

Naš sveti otac, sveti Dominik, viđen je kako moli uspravan s raširenim
rukama i dlanovima u obliku križa. Na ovaj način je molio kada je Bog, na
njegovu molbu, vratio život dječaku Napoleonu u sakristiji crkve svetog
Siksta u Rimu, i kada je bio podignut sa zemlje kod slavljenja Mise, kao
što priča dobra i sveta sestra Cecilija, koja je bila nazočna s mnogo
drugih ljudi, i koja ga je vidjela. Bio je kao Ilija koji se prostro i legao na
udovičina sina kada ga je vratio u život.
Na sličan način je molio blizu Tuluze kada je izbavio grupu engleskih
hodočasnika iz opasnosti utapljanja u rijeci. Naš Gospodin je molio tako
dok je visio na križu, to jest, raširenih ruku i s glasnim plačem i suzama …
čuli su ga zbog Njegova velikodušnog predanja. (Heb 5,7).

Ni sveti čovjek Dominik nije odlučio moliti na ovaj način, dok ga Bog nije
potaknuo i dok nije znao da će nešto veliko i čudnovato izaći kroz snagu
njegove molitve. Iako braći nije zabranio moliti na ovaj način, nije ih ni
poticao da to rade. Ne znamo što je rekao kada je stajao raširenih ruku i
dlanovima u obliku križa i kada je oživio dječaka. Možda su to bile one
riječi Ilije: O Gospodine, moj Bože, dopusti da se duša ovog djeteta,
preklinjem Te, vrati u njegovo tijelo (3 Kralj 17,21). Sigurno je slijedio
prorokov vanjski način u svojim molitvama tom prilikom. Braća i sestre,
naime, isto kao i plemići i kardinali, i svi drugi nazočni, bili su zadivljeni
ovim neobičnim i zadivljujućim načinom molitve, da nisu uspjeli zapamtiti
riječi koje je izgovarao. Nakon toga, nisu se osjećali slobodnim pitati
Dominika o ovim stvarima, jer je ovaj sveti i izuzetni čovjek u njima
potaknuo veliki osjećaj strahopoštovanja zbog učinjenog čuda.

Na ozbiljan i zreo način, lagano bi izgovorio riječi Psaltira, koje su

spominjale ovaj način molitve. Običavao je reći pomno: O Gospodine,
Bože, moj Spasitelju: pred tobom plačem i dan i noć, sve do stiha Cio dan
plačem Ti, o, Gospodine: Tebi širim ruke (Ps 87,2-10). Tada bi dodao:
Počuj, o, Gospodine, moju molitvu, poslušaj moju molbu u istini … Molitvu
bi nastavio riječima: Pred Tobom širim svoje ruke … Usliši me brzo, o,
Gospodine (Ps 142,1-7).

Ovaj primjer molitve našega oca pomoći će predanim dušama da lakše

shvate njegovu revnost i mudrost kod takve molitve. Ovo je istinito bez
obzira je li on, radeći tako, želio dirnuti Boga na neki divan način kroz
svoju molitvu ili je kroz neki nutarnji poticaj osjetio da će Bog njega
potaknuti da traži neku milost za sebe ili za bližnjega. Tada bi zasjao
duhovnim Davidovim predosjećajem, Ilijinim nadahnućem, Kristovom
milošću i s dubokom pobožnošću.

Sedmi način molitve

Dok je molio često su ga vidjeli da gleda prema nebu kao strijela koja je
ispaljena iz napetog luka ravno prema nebu. Stajao bi raširenih ruku
iznad glave, sklopljenih ili ponekad lagano razdvojenih, kao da će primiti
nešto s neba. Netko bi povjerovao da je primao obilato milosrđe i u svom
ushitu duha kao da traži od Boga darove Duha Svetoga za Red kojeg je
osnovao.
Izgledalo je da traži za sebe i za svoju braću nešto od nadnaravne
radosti, koja se nalazi u življenju blaženstava, moleći da svatko bude
uistinu blagoslovljen u krajnjem siromaštvu, u gorkom žaljenju, u
okrutnom progonu, u velikoj gladi i žeđi za pravdom, u gorljivoj milosti
prema svima. Njegovo zaklinjanje je bilo u tome da njegova djeca nađu
užitak u poštivanju zapovijedi i u savršenom provođenju evanđeoskih
savjeta. Ushićen, sveti otac je izgledao kao da je ušao u Svetost Svetosti
i na Treće nebo. Nakon molitve ove vrste uistinu je izgledao da je prorok,
bez obzira da li ispravlja pogreške drugih, ili usmjerava druge, ili
propovijeda.

Naš sveti otac nije ostao kod molitve ove vrste dugo, nego je postupno
vratio sve svoje sposobnosti. Za to vrijeme je izgledao kao osoba koja
dolazi iz velike udaljenosti, ili kao stranac u ovom svijetu, što se lako
moglo zaključiti po njegovu držanju i ponašanju. Braća bi tada čula njega
kako moli glasno i kako govori kao prorok: Čuj moje zazivanje dok tebi
vapijem, dok ruke uzdižem svetomu Hramu tvojem (Ps 27,2).

Svojim riječima i svetim primjerom uvijek je učio braću da mole na ovaj

način, često ponavljajući one riječi iz psalma: Sad, blagoslivljajte Jahvu,
sve sluge Jahvine što stojite u Domu Jahvinu, u noćnim satima! (Ps 133,
1-3), Prizivljem te Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi
vapijem! (Ps 140,1-2).

Osmi način molitve

Naš otac, sveti Dominik, imao je još jedan način molitve, lijepi, pobožan i
ugađajući, kojeg je prakticirao nakon kanonskih sati i zahvalnosti nakon
jela. Tada je bio revan i ispunjen duhom pobožnosti, koju je crpio iz
božanskih riječi koje su se pjevale u koru ili u blagovaonici. Naš otac bi se
brzo povukao na neko osamljeno mjesto, u svoju sobicu ili negdje
drugdje, i sabrao se u Božjoj nazočnosti. Sjedao bi mirno, i nakon znaka
križa, počeo čitati iz knjige otvorene pred njim. Njegov duh bi tada bio
lagano uzbuđen kao da je čuo našega Gospodina govoriti, kako nam je
rečeno u psalmima: Čut ću što će mi Gospodin reći … (Ps 84,9). Kao da
raspravlja sa suputnikom, u početku bi bio malo nestrpljiv u svojim
mislima i riječima. Sljedećeg trenutka postao bi veliki slušatelj, zatim opet
bi izgledalo da se raspravlja i prepire. Izgledao je kao da se smije i jeca u
isto vrijeme, i tada bi, pažljivo i predano, gunđao u sebi i tukao se u prsa.
Ako bi neka znatiželjna osoba željela promatrati našeg svetog oca
Dominika, pojavio bi mu se kao Mojsije, koji je otišao u pustinju, Horeb,
svetu goru Božju, i tamo vidio gorući grm i čuo Gospodina govoriti njemu,
kao da se poklonio u Božanskoj nazočnosti. Ovaj sveti običaj našeg oca
izgleda, da podsjeća na proročku planinu Gospodinovu utoliko što je brzo
prešao gore od čitanja do molitve, od molitve do meditacije, i od
meditacije do kontemplacije.

Kada je čitao sam, Dominik je običavao častiti knjigu, pokloniti joj se, i
poljubiti je. To je posebno bila istina ako je čitao Evanđelje i dok je čitao
riječi koje su izlazile iz Isusovih ustiju. Ponekad bi sakrio lice i pokrio ga
pokrivalom, ili bi zario lice u dlanove i pokrio ga kapom. Tada bi jecao,
sav ozaren i ispunjen svetim čežnjama. Nakon ovoga, kao da se želio
nekome zahvaliti za primljena dobročinstva, s poštovanjem bi podigao
glavu i nagnuo je na kratko. Potpuno osvježen, s velikim unutarnjim
mirom, tada bi se vratio knjizi.

Deveti način molitve

Naš otac, sveti Dominik, prakticirao je ovaj način molitve kada je putovao
iz jedne zemlje u drugu, posebno kada je prolazio kroz neke puste
krajeve. Tada je volio prepuštati se meditaciji, odlučujući razmišljati, te bi
rekao svom suputniku: Pisano je Vodit ću je (moju nevjestu) u divljinu i
govorit ću joj na uho. Odvajajući se od svog suputnika, otišao bi naprijed,
ili bi, češće, išao iza njega. Tako povučen, šetao bi i molio; u svojoj
meditaciji bio je gorljiv i vatra milosti se rasplamsavala. Dok je molio
izgledalo je kao da čisti prašinu, ili tjera dosadne muhe sa svog lica, dok
se stalno jačao znakom križa.

Braća su mislila da je za vrijeme ovakve molitve svetac postigao svoje

duboko poznavanje Svetoga Pisma, i temeljito razumijevanje božanskih
riječi, snagu da proprovijeda tako gorljivo i hrabro, i to intimno poznanstvo
sa Duhom Svetim, uz čiju je pomoć spoznao skrivene tajne Božje.