NAUČNO ISTRAŽIVANJE je sistematsko, plansko, objektivno ispitivanje nekog problema da bi
se našao pouzdan odgovor na neko postavljeno pitanje. Naučno istraživanje u psihologiji ima više logično povezanih faza: 1. formulisanje problema 2. određivanje cilja istraživanja 3. postavljanje hipoteza 4. izbor uzorka i metode istraživanja 5. obrada i tumačenje rezultata. METODE PSIHOLOGIJE su najopštiji, ustaljeni i provjereni načini organizovanja naučnog istraživanja. Tri najopštije metode organizovanja istraživanja su: 1. Introspekcija kao specifično psihološki metod dolaženja do činjenica neposrednog, subjektivnog iskustva. Nijedna druga nauka ne istražuje subjektivne podatke (doživljaje o kojima izvještavaju ispitanici). Najjednostavniji vid introspekcije je metod impresije, u kome se od ispitanika traži jednostavan i određen odgovor o tome šta doživljava. Drugi vid introspekcije je fenomenološki metod koji je znatno složeniji jer se od ispitanika traži da opiše svoj doživljaj određene situacije, cjelokupni tok svijesti bez vlastitih pretpostavki o njihovom značenju. 2. Spoljašnje posmatranje ili posmatranje u prirodnim uslovima To je plansko, sistematsko, objektivno registrovanje i tumačenje pojava koje se spontano dešavaju u prirodnim uslovima. Nezamjenljiv je za istraživanje pojava koje se ne mogu odvijati u eksperimentalnim uslovima. Posmatranje može biti: naturalističko (golim okom) ili uz pomoć instrumenata (štoperica, kamera, poligraf); bez učešća posmatrača (kada je posmatrač odvojen od predmeta posmatranja) ili sa učešćem posmatrača (kada je posmatrač aktivan učesnik zbivanja koja posmatra, što je pogodno za posmatranje zatvorenih grupa npr. sekti). 3. Eksperiment (lat. eksperimentum – proba, opit, ogled) je metod naučnog istraživanja u kome se namjerno izaziva i mijenja jedna pojava (nezavisna varijabla), da bi se utvrdio i izmjerio nejn uticaj na drugu pojavu (zavisna varijabla), uz kontrolu ostalih relevantnih uslova. Prvi eksperimenti u psihologiji bili su jednostavni laboratorijski eksperimenti u oblasti opažanja (npr. određivanje praga razlike), dok se danas eksperiment primjenjuje u ispitivanju složenih oblasti, kao što su problemi socijalne ili psihologije ličnosti. Eksperimentalni nacrt je plan izvođenja eksperimenta, obrade i tumačenja rezultata, a predviđa jednu ili više eksperimentalnih grupa. Logika eksperimentalnog nacrta sa dvije paralelna grupe: ako se u jednu od dvije paralelne (ekvivalentne) grupe uvede eksperimentalni faktor (npr. nov metod učenja), onda se dobijena razlika u efektu na rad grupe (uspjeh u učenju) može pripisati tom faktoru. Nedostaci eksperimenta su što sa nekim pojavama nije moguće manipulisati, sa nekima nije moguće manipulisati iz etičkih razloga i pitanje je koliko su rezultati dobijeni u vještačkim uslovima reprezentativni za stvarni život. Prednost je što jedino eksperimentom možemo utvrditi uzročno – posljedičnu povezanost pojava. PSIHOLOŠKE TEHNIKE su specijalizovani postupci prikupljanja, obrade i analize podataka u psihološkom istraživanju. 1. Intervju se zasniva na neposrednoj usmenoj komunikaciji između ispitanika i ispitivača. To je profesionalno vođen razgovor sa ciljem da se prikupe značajne informacije o njenoj ličnosti radi procjene, dijagnoze ili terapije. U zavisnosti od pripremljenosti pitanja pravi se razlika između standardizovanog, polustandardizovanog i nestandardizovanog intervjua. Iako pruža psihologu značajne informacije zbog neposrednog (verbalnog i neverbalnog) kontakta, nedostaci intervjua su subjektivnost psihologa, neiskrenost ispitanika i teškoće kvantifikacije odgovora. 2. Upitnik sadrži niz stavki (pitanja ili tvrdnji) u pisanoj formi i služi za dobijanje raznovrsnih objektivnih podataka (npr. pol, starost) i subjektivnih podataka (npr. nacionalna pripadnost, stavovi, vrednosti…). Pitanja u upitniku mogu biti zatvorenog tipa (odgovara se biranjem između unaprijed ponuđenih odgovora) ili otvorenog tipa (kada se odgovara svojim riječima). Da bi upitnik bio upotrebljiv, pitanja moraju biti jasna, razumljiva, nedvosmislena i nesugestivna, a ispitanik inteligentan, obrazovan i motivisan za odgovaranje. 3. Skala procjene je instrument čija je svrha da se procenjivanje učini objektivnijim i preciznijim pomoću numeričke ili grafičke skale, i njome se procjenjuje stepen prisutnosti nekog svojstva. Procenjivač mora dobro da poznaje karakteristike skale, predmet procjenjivanja (npr. crtu ličnosti), da bude motivisan, kao i da se trudi da izbjegne greške u procjenjivanju (halo efekat je sklonost procenjivača da sud o osobi nesvesno usklađuje sa opštim utiskom o toj osobi). 4. Test je standardizovani mjerni instrument kojim se izaziva i posredno mjeri neka sposobnost, znanje ili osobina ličnosti. Sastavljen je od pažljivo provjerenih zadataka na koje ispitanik treba da odgovori kako najbolje zna. Test mora imati sljedeće metrijske karakteristike: valjanost ili validnost – da mjeri ono što zaista treba da mjeri; pouzdanost ili relijabilnost – u ponovljenim mjerenjima daje iste ili slične podatke; osetljivost – mjeri male razlike; objektivnost – ocjena ne zavisi od ocjenjivača. Testovi se mogu podeliti na sljedeći način: po predmetu: testovi znanja, sposobnosti, ličnosti (najpoznatiji su testovi inteligencije); po načinu zadavanja: grupni i individualni; po načinu ispitivanja: verbalni i neverbalni. Primjer zadatka iz testa inteligencije Progresivne matrice: Primjer pitanja iz testa ličnosti Velikih 5 + 2 – 70: Pitanja za obnavljanje gradiva:
1. Šta označavamo pojmom metod?
2. Koje su osnovne psihološke metode? 3. Koja vrsta podataka se prikuplja introspekcijom? 4. Kakvo sve može biti posmatranje? 5. Objasni osnovne oblike eksperimenta. 6. Koje su osnovne psihološke tehnike? 7. Koje vrste intervjua postoje? 8. Kog tipa mogu biti pitanja u upitniku? 9. Šta je test? 10. Koje vrste testova razlikujemo prema predmetu mjerenja?
11. Kako se dopunjuju introspekcija i spoljašnje posmatranje?
12. Zbog čega je značajan eksperiment i šta on otkriva? 13. U čemu je razlika između metoda i tehnika u psihološkom istraživanju? 14. Koje metrijske karakteristike mora da zadovoljava test?