Professional Documents
Culture Documents
Miljenko Smoje Dnevnik Jednog Penzionera
Miljenko Smoje Dnevnik Jednog Penzionera
Dnevnik jednog
penzionera
Jednogodišnje osobno iskustvo
•
Digitalizacija Knjiga : | Equilibrium |©
KAZALO
16. XI 1979.
Cilu cilcatu božju noć nisan oka stiska. Dugo san čita
dok mi god nisu počele oči suzit, onda san udunija letriku,
leža u mraku, privrća se po posteji, ali san nikako na oči. Ni
san nervožast nego san uzbuđen. Zovedu me na komešjun
radi penšjuna. U sedan uri moran bit na Socijalni, soba br.
58. Sad su četer bota, još tri ure čekanja, neizvjesnosti. Di-
žen se, brijen, kuvan kafu, pušin. Ovako uzbuđen nisan
bija njanci onda kad san se ženija oli polaga ispite.
Neš ti ča su to veliki trenuci? Nisan ni zapantija te da
tume. J e r oženiš se i, ako te ne kunferi, rastaviš se. Oli kad
polažeš i padeš, vratiš se u drugi rok.
Penšjun! Mirovina! Koja lipa, koja sveta rič! Koji je
ono lude reka - jema bit Hemingway - da je penzija naj
odvratnija besida. Zato i je onako svršija. Ubija se iz pu
ške. A pošajedu li me u penšjun, meni će, bogami, upalit
puška drugovačije.
Ja, bogami, trevijen sve više našega mladoga svita koji
govori o penšjunu. J u r se zaposli i već govori kako jema
godinu dan radnoga staža. Oli, ako se ne zaposli, omar pla
če kako mu ne teče radni staž. A moga je bit cilu godinu
bliže penšjunu.
Meni do punoga radnoga staža fali još pet oli šest godin.
Puno. A naradija san se. I štufalo me. I radni kapacitet mi
se naglo smanjija.
Ritko koji novinar dočeka penšjun. More bit od deset
jedan. Niti toko. Masovno partiju jedan za drugin u naj-
bojin godinan. Od naši novinari dočekali su penšjun samo
stari Čogelja i stari Koršek, i to zato ča su išli u penšjun
pri vrimena.
Još po ure...
I ja san se odlučija uvrstit u te ritkosti. Još pri godinu
dan iša san u likara i reka mu da bi tija poć u penšjun.
- Ne morete ako niste bolesni.
- Nije da san baš zdrav, škripje tot i tamo, ali vi, doture,
udrite malo žešću dijagnozu. Napišite koju rigu više.
Vižita me i počeja šavat na preglede, na analize, i kad
san sve karte donija, govori mi:
- Nemojte se šalit sa zdravjen!
- Ča je, doture, oli ne mogu u penšjun?
- Bilo bi boje da ne morete!
- Onda mogu?
- Na žalost, skupilo se u vas za dva penšjuna.
Kad me to reka, tija san ga ciloga izjubit.
- Fala van, doture, nikad van ovo neću zaboravit.
- Ne biste morali bit tako veseli!
- Kako neću bit vesel kad gren u penšjun?
- Ali zdravje!
- K vragu, doture, zdravje, lako ću ja za zdravje, samo
neka se ja uvatin penšjuna!
Ništa nikad ovi likari nećedu razumit. Oni ne moredu
nikako svatit da je boje bit u penšjun makar bolestan, ne
go zdrav na radu.
Sve san karte, sve analize prida i evo već sedan miseci
čekan poziv i drćen da mi se slučajno nije zdravje ča po
pravilo, da se analize nisu poboljšale. Ajme, koja bi to bila
katastrofa!
Digla mi se i žena. Zna san ča će pitat:
- Jesi li se okupa? Jesi li prominija mudante?
Izlazin. Još po ure i odlučit će se moja sudbina.
Prva čestitka
Sve je išlo lakše, jednostavnije i brže nego ča s a n mi-
slija.
Prešidente komešjuna je gleda analize i daktilografkinji
izdiktira pet-šest latinski besid.
Govori mi:
- Od danas ste penšjunat!
Nisan se moga dignut s katrige. Smanta san se. Ništa
nisan reka.
Pogleda san na leroj. Bilo je sedan uri i četrnajst mi
nuti.
Nisan ni piva, ni skaka, ni vika, ni činija tumbule, nego
san se, nikako vas prazan, šupalj dovuka do otela "Ma-
rjan". Gren popit kafu i u kafanu najden jednoga našeg
poznatog starog likara.
Pita me ča je novo.
- Ništa, moj doture.
- A Homeini, Amerikanci, kako vi prognozirate da bi se
mogla razvijat situacija?
- Jebe me se, moj doture, ja san u penšjun!
- A okad?
- J e m a pet minuti!
- Čestitan, drago mi je.
- Fala, fala, moj doture!
Evo ča oće reć pametan, mudar čovik. Nije me pita ča
mi je, nije se interesira za moju zdravstvenu sliku, nego
mi je lipo, ka pravi čovik, čestita na penšjunu. I to me
omar razvedrilo.
Zdravo, kolega!
Iz otela telefonski zoven ženu.
- Ko je? - javja mi se.
- Penzioner!
- Prdonjo stari!
Trčen javit novitad mome prijateju Šantu i najden ga
sa žmulon u ruke.
- Zdravo, kolega!
Stari lisac pogodija je otprve:
- Onda ti je upalila puška?
- J e , je, moj kolega!
- Čestitan, čestitan. Jo ča ćemo se napit danas?
- Oćemo, oćemo!
- A koliko su ti pinez odredili?
- Ne znan. Dat čedu mi moj gibirung. Bit će za koru
kruva!
- Bit će tebi i za vino, ne boj se!
Gren se javit mojima u redakciju. Vazimjen taksi, neka
kurbina dica vidu ča oće reć gospodin penzioner. Nikome
ništa ne govorin nego najpri gren u sekretarice izmatat
karte, noteše, lapiše, flomastere. Daje mi plik karte za ma-
kinjetu.
- Daj još!
Čudi se sekretarica ča će mi pusta karta:
- Oli ćete pisat novu seriju?
Oproštajni bićerin
Dobar sinjal
Ponoćni pozdrav
Prid večer izajden vanka, šetan s prijatejima, sedin u
restoran, i jušto tuče ponoća a ja se penjen uza skale. Po
lako otvaran vrata. Čula me:
- Oo, je li ovo ura kad penzioneri doma dolazidu?
- Rečeš li još jednu rič, omar gren vanka u disko!
- Moš, ali pri obuci kratke gaće jerbo si i tako iša na
ditinjstvo.
Najidila me. Jopet ne mogu zaspat. Privrćen se po po-
steji, svašta mislin i sitin se kako to da još nikor nije opisa
prvi dan u penšjunu. Oli ja bar to nisan čita. Smista se
dižen i počinjen tuć po makinjeti.
Eto, tako je počeja ovi moj Dnevnik jednoga penzionera.
Ko zna ča ću sve u n u t r a zapišivat?
SVE JE PALO U VODU
PETAK, 23. XI
Veliko otkriće
Sritni petak
Televiziju san ritko gleda, jedino ako je prenos koje uta
kmice, a sad i utakmicu više volin slušat na radijo nego je
gledat na televiziju.
Radijo od tebe ne išće nikakvi napor. Ležiš, spavaš, a
radijo ti piva, šapje, daje ti informacije, uči te, obrazuje,
piva ti uspavanke i budnice, uspavljuje te i budi.
Jutros, ne znan koji je danas datum, dvadeset i dva oli
i tri, more bit i četiri, samo znan da je petak (asti Gospu,
osan dan je da san u penšjun, prva nedija je prošla, mo
glo bi se i proslavit), dakle, jutros budi me radijo i šapje
mi da su počevši od prvog sičnja 1980. godine svima pen-
šjunatima povećane penzije za priko jedanajst posto.
Jo divote, majko moja! Jo lipo li je bit penšjunat! Pri
osan dan san iša u penšjun, a već mi krešije jedanajst po
sto. Bude li uvik ovako, ma ne svaki osan dan, nego svaki
misec neka kreši, jemat ću kroz koju godinu penšjun trista
miljardi na misec.
Da znan koju su mi penziju odredili, sad bi moga ra
čunat koliko ću dobit viška. Recimo, pretpostavimo da su
mi dali miljun dinari, onda bi sad moga omar jemat priko
miljun i sto ijad.
Od dragosti jubin tranzistor i pada mi na pamet kako
bi tribalo omar kupit radijo koje te budi u određenu uru,
ka žvelerin.
Žvelerin je monstrum
Žvelerin je grub, tik-tače, to tik-takanje gre na nerve, ne
da ti spavat i budi te surovo, sa reskon, ružnon zvonjavon,
još i počme skakućat po tavalinu ka da je pijan, žvelerin
je nakazan, batast, jema i kratke bataste nožice, žvelerin
je monstrum.
A tranzistor naviješ na šest uri i jušto u šest budi te lipa
mužika, želi ti dobro jutro, govori ti kakvo je vanka vrime...
Ko zna ča će još meni sve past na pamet, u šta ću se
sve prometnut?
U Francusku je velika moda da stariji judi, najčešće
penšjunati, počmu študirat, i oni su takozvani "študenti
trećeg doba". I učidu boje od mladi. Pari mi se da bi ja sad
ka od šale moga napisat doktorsku dizertaciju. Neš ti ča je
to u n a s teško, pogotovo u ovakoj inflaciji doktorati. Neću!
Neću se poć šporkavat. Jeman i pametnijeg posla.
A onda, pod starost bi me počeli zvat "doktore" i parilo
bi mi se da me svit uvatija u đir, da me zajebaju.
Veliki nerad
Danas je utorak, ali jopet ne znan koji je datum - j e m a
bit dvadeset i sedmi, je, dvadeset i sedmi, jer prikosutra
je fešta. Evo, četiri dana nisan napisa njanci rige, nisan
jema vrimena jer me svaki put kad bi doša izvanka obid
čeka na stolu. Bude li se nastavila ova urednost, gotovo je
s mojin dnevnikon.
Ništa ne radin. Lipi su dani pa šetan, vrtin se po ka
fićima i bufetima. I svud je sve puno. Najpri san uliza u
"Bobisa" u Marmontovu i ne moš pristupit banku. Krcato!
Gren u drugi kafe - isto. U bufet najranije svi loču. A šta
je ovo, di smo?
Danas je radni dan, svi bi morali bit na posal oli u skulu.
U Split jema osandeset ijad zaposleni, pedest ijad po
skulan, a ostalo su starci i dica. Oni koji radidu morali bi-
du sad radit, bit u fabrike, u kancelarije; skulari u skule,
studenti na predavanje. A pari mi se da su svi vanka, na
ulice, po bufetima.
Ko onda radi, za majku božju?
Puna peškarija, pune ulice, pun pazar, šibadu tonobili,
vozidu se judi, šeta mladost po Rivi, sidi po kafanan. Usrid
radnoga dana.
Sve je vanka, samo nima starci i dice. Ne vidin ni pen-
šjunate. Okad san ja iša u penšjun, jema bit da su se svi
povukli.
Iz Velog mista
Kako se ove dane snima po Splitu serija Velo misto
koju san još pri dvi-tri godine napisa ka faturetu, to me
svaki čas fermaju moji sugrađani i dajedu mi nove ideje
za seriju.
- Jesi li stavija u seriju macakana? - pita me jedan moj
stari prijatej.
- Ajme, nisan!
- Kako si to moga zaudobit?
- Ubij me! Nisan. Ko će na sve mislit!
Sutradan jopet me trevi na Pjacu.
- Jesi li ubacija macakana?
- A nisan.
- Boje da još nisi. Jeman ideju. Evo ovako. Prazna uli
ca. Gre macakan. Špurtil mu na rame. Iz portuna izleti
pas. Špurtil ga poklopi. Pas čini kain, kain...
I serija počinje!
Fala ti ka bratu. Omar trčen doma napisat.
I evo, zapisa san.
RAZGOVORI UŽEŽIN BLAGDANA:
25. XI 1979.
Niki dan pita mene moj prijatej Šanto:
- Je li, ča je pri u staro doba bija Božić, sad je n a n to
naš Dan Republike!
- J e , moj Šanto, lipo si to reka, ka da si mi iz just oteja.
Ovo je naš najveći i to ispovidni blagdan, u ovi dan rodila
se n a š a Republika!
- Bog jon da svaku sriču i zdravlje! Je se opoštenila.
Okad je svita i vika, nikad nije bilo ovakve sritne države.
Niti je bilo, niti će je više bit. Koji put, kad ne mogu zaspat,
stavin se mislit: ja poznajen puno svita: i naši Splićani, i
škojari, i gornjaci, i di kod dojden, svud jema jist i pit, svuda
je p u n a kuća svega, jemadu veltrine, tapete, televizore, ve-
štite, kapote, tonobile, brode, i jema pusti godin da nisan
čuja da se ko tuži, da reče - slabo mi je.
- Nije tako, moj Šanto, jema i gladnega i žednega svita!
Planuja je:
- Nima! Nije istina! Lažeš! Evo, jednega, samo jednega
mi siromaja kaži i omar ga dovedi u mene neka ždere i loče.
- A oni bidni koji su na dijetu, kojima su likari zabranili
i jist, i pit i pušit?
I on se nasmija:
- Sve ti okreneš. Ali je, je... Ti boga, ča to jema bit gru
bo? Sve jemaš, a ne moš dat životu na voju. Sve je više bi-
dnoga svita koji drži regulu, stoji na dijetu, bati glad. Eno,
prvi moj brat Bepo tišči se regule, ne smi pit, a ji brez soli,
i to malo ka tić.
- Država je sve to kriva, država, moj Šanto!
- Ča je bidna država sad kriva? Zašto?
- Evo ovako. Velika je obilanca, a narod je ingorad, ni
ma mire...
- A ča ćemo činit kad ne fali, kad pritiče?
- Nabubaj se u podne, nabubaj se uvečer i mora te vrag
odnit!
- E, da ni i marende. Bravo, zaudobija san ti i ovu ka
zat... Jučer, ne, lažen, prikjučer ujutru, zove me prijatej da
gremo u bufet izist tripice. Nisan izija dva peruna, nisan
moga, bile su tvrde...
- Bit ćeš isto popija kvarat?
- Jesan i po litre! Nego ča san ono tija reć, an bravo,
zove on kamarjera za platit, i promisli, ne daje pineze, nego
vadi iz portafoja nike male bulentine. Ja san mislija da se
šali. A konobar ji vazimje. Ča je, koji su to novi pinezi sad
u promet? Govori, ovo su bonovi. Ma koji bonovi? Bonovi,
bome, govori on, ča mi daje poduzeće za marendu.
- Milost ti Isusovu, i poduzeće ti daje bone da greš va
nka žderat tripice? - I kune mi se da je! - Reci mi, je li to
more bit, oli su me uvatili u đir?
- Oli i to nisi zna, da svakome sad dajedu ujutro ma
rendu?
- Ne, nan penšjunatima još nisu počeli davat.
- Ma samo onima koji radidu.
- Ajme meni lude države, svu ćemo je rasut! Eto, da mi
je ko to priča, ja mu ne bi virova. Ko more zamislit da more
postojat država koja narodu za marendu plaća tripice. Nu
ti boga, smišnoga zakona! Ko se to samo sitija?
Bioritam
Ulizli smo u prosinac. Pri nego san napisa "prosinac",
mislija san se oću li napisat decembar. Mi Splićani smišno
brojimo misece. Ovako, sičanj, vejača, marač, travanj,
svibanj i maj misec (ali uvik Prvi maja), onda za ne falit do
kraja godine nižemo: šesti, sedmi, osmi misec i tako sve
do dvanajestoga.
Cilu nediju nisan njanci jedan redak napisa. J e m a bit
da mi je ovu šetimanu bija slab bioritam. Eto, to je jedina
novost - počeja san virovat u bioritam. Mislija san dosad
da su to pizdarije, ali niki dan uvati me gušt radit, a to se
meni ritko, puno ritko događalo u životu.
Pišen brzo i dobro, pametno. Nike stvari koje san mi-
secima rišava a nikako ji rišit, sad mi postaju kristalno
jasne. Falidu mi niki podaci i gren u Naučnu bibjoteku i
planiran tamo radit bar dva-tri jutra. U po ure sve san na
ša. Svaki libar otvaran na stranicu koja mi triba.
Sve nalazin otprve. Isto ka da mi je Duh sveti pamet
prosvitlija. Odija san leć u bot, diza se u tri i omar bi na
valija na makinjetu.
Žena me tira.
- Ča si se zalipija za makinju, ajde vanka šetat! Iskoristi
ovo lipo vrime!
- Neću. Oću radit, neka neradi šetaju!
U tri dana učinija san više posla nego pri u tri miseca.
Mislija san: ovo se dogodija mirakul jer san u penšjun,
oslobođen svi brig i obavezi. A onda mi žena dolazi iz spize
i govori mi da je jednome čoviku dala podatke za moj bio
ritam.
- Ajde k vragu ti, on i bioritam!
- On se u to razumi.
- To ti je isto ka gatat u fundać od kafe.
- Virova ti oli ne virova, ali evo ti tvoj bioritam. Sad su
tvoja tri dana, sad si u kulminaciji, sve ti se poklopilo, i
intelektualna i emotivna snaga, ali od sutra ti počinje pa-
dat...
Tako je i bilo. Sutra san već radija malo slabije. Priko-
sutra s mukom. Treći dan nikako.
Ogadila mi makinja. Ni libar ne mogu čitat. Jedva no
vine pregledan. Vučen se ka stara pantagana. U ovi zadnji
pet-šest dan jedino pametan i koristan posal koji san uči-
nija je da san patina dva para postoli.
Molin ženu da gre u tega čovika ča se razumi u bioritam,
da mi kaže kad će mi jopet škopjat ti svitli momenti. Je
li to dojde samo botu u životu, oli se ponavja u redovite
cikluse? Neka mi čovik lipo izračuna kad su moji dani, i
onda ću radit samo u te dane, a u druge ću linčarit, sidit
uz kafu, štit foje, šetat.
Čovik je nidir otputova. Čekan ga ka boga.
Najveća nepravda
Nova moda
Skupi Misir
Ni za praznike nije bilo u prodaji ni kafe ni limuni. A
misecima se govori i piše o hitnoj intervenciji. Jema bit da
čekamo novu berbu.
J e d a n prijatej donija mi je paket kafe iz Švicarske. Go
vori da je tamo najboja kafa šesnaest ijad kil. A u nas ne
isplati se uvozit ni najgoru jer da se na nju gubi.
U tu skupu bankarsku Švicarsku, govori mi da su na
ranče i mandarine po franak i dvadeset centi, a u nas su
deboto četiri franka. I to naše iz doline Neretve koja je pri
tvorena u Misir. Jema bit da je to najskupji Misir na svitu!
Straj me da u tome našemu Misiru ne počmu sadit i kafu.
Bila bi po trista ijad dolori kil!
U razvijenin zemjan koje jemadu visoki standard uvik
je sve skupje. Kad smo mi bili nerazvijeni, i u nas je bilo
sve jeftino. Jema bit da smo u zanje vrime postali jedna
od najrazvijeniji zemaj na svitu. Priko svake mire smo ra
zvijeni.
DI ĆU SA MILJUNIMA?
Sušni period
Parilo je da će kiša. Obuka san nove antipioggia postole
koje san niki dan kupija u Bari. Baš ću vidit jesu li me Pu-
jizi privarili oli će me zaista štitit od kiše.
Dogodilo se ono čega san se najviše boja. Čin san uga-
zija na Pjacu, naletin na dotura D., diretura muzeja o stari
bovani. Smije mi se:
- Šta je doture, šta ti je smišno?
- Obuka si nove postole!
- Kako si brže opazija! A ča si ti dotur o postoli oli od
stari bovani?
- A ča se jidiš?
- Kako neću, od ciloga čovika vidija si samo postole!
Ovako san jedanput lani stavija kularinu i deset nji me
pitalo: "A di si se to uputija? Di ćeš večeras?"
Kiša nije padala. Okad san kupija antipioggia postole,
nasta je sušni period. Jema bit da ni ulice više ne peru.
Nidir u Split niman di ugazit na mokro...
A kad nisan jema te postole, svudir di san ugazija bila
je lokva.
Inventar garderobe
Utopila se!
Zaželila mi žena čikaru mlika.
- Ča će ti mliko, pij vino!
- Baš san zaželila malo mlika!
- Da nisi noseća?
- Kako ne razumiš da čejade more ponekad zaželit či
karu mlika?
- Ne! Meni to nikad nije palo na pamet.
Čujen je di iz kužine govori sama sobon:
- Kojega ja to muža jeman? Za koga san se ja to udala?
Paket mlika mu je problem.
- Dobro je, niman mlika, utopila si se. Biš vazest koje
ga ča jema kravu.
- Da je za tebe, ti bi se snaša. Tebe poznaju, pogledaj
po butigan, dat će ti ispod banka.
Naša san. Dali su mi dva tetrapaka. Baci san jon na
stol:
- Na, loči! Spasi se!
Ma šta je ovo došlo, da moran odit vanka prosit po litre
mlika! Cila Evropa pliva u mliku, ne zna ča će s mlikon,
proizvođači ga demonstrativno proliju, a u nas svaku malo
kriza mlika. Nestašica.
I sad kad je mliko krešilo, kad se litra mlika po cini pri
bližila litri vina, jopet ga nima. A koje mi to krave jemamo
u Jugoslaviji? Jema bit da su to nike specijalne krave od
velikoga luša.
J e s u li krave krive oli mi ne znamo must? Mliko je kre
šilo, sad je zaista skupo i još uvik ga nije rentabilno pro
izvodit.
Interesantno je to kako u nas brzo reste spisak neren
tabilni artikli. Sve postaje nerentabilno.
Nerentabilno je proizvodit meso, nerentabilno je must
kravu, nerentabilno je gojit kukuruz i šenicu, nerentabil
no je proizvodit postole, nerentabilno je lovit ribu. U nas
je kafa najskuplja u Evropi, a nima ni kafe, nerentabilno
je i kafu uvozit.
Di ćemo ovako svršit?
Novi pacjenti
Trevija san staroga likara-kirurga, dra P., koji me po
zdravlja.
- Zdravo, kolega!
- Oli ste i vi, doture, u penšjun?
- Jesan, fala bogu!
- A okad?
- Isto ka i vi. Danas jušto misec dan.
Drago mi je bilo nać čovika koji je iša u penšjun isti
dan ka i ja.
Priča mi kako je miran, sritan, kako slako spava. Ne tri-
ba mu više noću skakat, zvat bolnicu kako pacijent kojega
je jučer operira.
Četrdeset godin je ličija jude, a sad liči pase.
- Ne znate vi koliko beštija zna bit zahvalan pacjent.
Niki dan san jednome pasu ličija nogu, i kad mu dojden u
vižitu, on mi pruža tu bolesnu nogu i posli vižite mi poliže
ruku.
Iznenadija me podatak da su likarima za noćno dežur
stvo plaćali petnajst ijad, a u zanje vrime je krešilo na osa-
mnajst, dakako stari ijad.
A sigurno mu se znalo dogodit da je kroz koju noć mo
ra napravit i po tri operacije, najskoli posli saobraćajni
dežgracji.
I na svaku operaciju zaradija bi po pet ijad dinari. Stari.
A zovi doma meštra neka ti promini rubinet, opalit će ti
pedeset ijad, ka da je učinija deset najžešći operacjuni.
Pripali su me
Išli su. Partili su. Odnija ji je vrag! Nisan ji više mo
ga gledat. A Splićani su mene vatali ka da san ja kriv,
ka da san ja činija zulum po Splitu. Govorili su mi: ti i
tvoja ekipa zatvorili ste Pjacu, ne moremo šetat, zatvorili
promet na Rivi. I taksisti i butige po gradu su mi se tužili
da in je opa promet, da jin platin oštetu.
A ča san ja kriv? I koje ja veze jeman s njima? Ja san
bidan samo napisa scenarij za Velo misto, ja san to na ka
li i činija, i ko je zna da će bit taki konfužjun! Kad su došli,
kad san ji ugleda, ja san se prvi pripa. Pusti kamioni, to-
nobili, motorizacija, cile kolone, ka da vojske dolazidu.
Drća san za svoj rukopis: ajme, kad ga ova mašinerija
uvati i počne mlit, ča će od njega ostat?!
Baš niki dan gleda san u kino jedan film na kome san
i ja radija. Bilo me sram i uteka san napo filma. I žena
Je bila s menon pa mi na izlazu govori: - Neću više odit s
tebon vanka, sram me.
Nisan ja baš tako glup čovik kako bi se po filmu dalo
sudit. Od svega šta san napisa, ostavili su mi na špicu sa
mo ime i prezime. Ma jedan dijalog, jednu rečenicu, makar
jednu besidu da su ostavili! Napravili su slikovnicu, i to za
malu dicu do deset godin. Da nisan vidija svoje ime, ni po
čemu ne bi zna da san se ja tot miša. Nima ti miljardi na
svitu koje bi me namamile na suradnju u ratnom filmu.
Sa televizijon je ipak drukčije. Ali koga je zmija ujila,
i gušćerice se boji! Čast svakome, ali isto ću ja skoknut
U kontrolu do Zagreba di se nastavja snimanje Veloga mi
sta.
Teško mi je ali moran poć, ne toliko radi sebe koliko
radi Splita.
KOLODVORSKA IDILA
Užežin Božića
Uvik san mislija da je spliska željeznička stanica naj
gora, najgrubja štacija u Evropi, ča u Evropi, na svitu!
Sve su štacije grube, ali ništa ružnije od ove naše spliske
nisan moga ni zamislit.
A niki dan, dok san na zagrebačku stanicu čeka feratu
za Split, parilo mi se da san u najdonjemu krugu pakla, i
s te distance moja nesriknja spliska štacija učinila mi se
komad raja.
Kao i svi Splićani, kad iz Zagreba putuju za Split, doša
san na stanicu tri kvarta od ure pri partence. Ne moš ma
nje! More udrit kiša, more se zaštopat saobraćaj i di si
onda?
A velika stanica jema puno kolosijeki i dok ja pronađem
feratjera koji će me uputit na koji kolosijek stoji moja
ferata, i dok ja pronajden ti kolosijek, pa još botu pitan i
kontroliran jesan li falija, pa dok pronajdem moj vagun-
leć, dok se uspenjen i smistin - oće se vrimena.
Miljun svita pritislo štaciju. Gredu, trču, nosu, vuču,
spuštaju se u tunele, izlazidu iz tuneli, sididu, ležidu oko
lo, nosidu kufere, pakete, borše, demejane, vučedu vriće,
turadu te, gazu, miljarde kuferi prolazi. Došla je nika fe
rata, nije se ni zaustavila a putnici kroz ponistre skaču
vanka, izbacijedu kroz ponistre prtljagu, na kosti nosidu
čak bojlere, kondute i lavandine. Kumice zamotane u vu
nene plete vuču po šest, po deset, po šesnajst borši. Na-
srid šini ostavjadu svoje borše i zavežljaje pa panično trču
i pribaciju ji na peron. A ferata svaki čas more proć, more
ji smečit! Gospe moja, koliko to one rukjemadu za sve to
prenit? Ja jeman tri borše i vas san se Smanta, spustin li
ji na tle, ko će ji više poznat, nikad ji više neću pronać. A
one stotine borši na jarpu baciju i svaka zna svoju.
Pronaša san feratjera, pronaša san kolosijek, ali nima
još ferate. Dolazi iz Njemačke. Bit će to ona na koju piše
Ostende-Stuttgart-Split. Uvik ona dojde u zanji čas i onda
je pripolovidu, pola vaguni otcipidu, a nadožuntaju spa
vaća kola. I u nju putnici uvik skaču ka zeci.
Di neće zakasnit? Ka da je blizu Ostende? Devet uri, još
je nima. A u devet i deset morala bi partit. Priko razglasa
javljaju da kasni šezdeset minuti. Asti šezdeset bogov!
Dolazu ferate, gredu ferate, tiska se miljun svita, vrti
se oko mene miljardu kuferi, borši i paketi, gazidu me, tu-
radu, viču na me pošćeri koji vozidu po peronu karocete,
uru vrimena već stojin, vrtin se, noge me bolidu, ruke su
mi pomodrile, usale, kroz postole ćutin vlagu, zima mi je,
drćen...
Vas san se izgubija, samo ča ne plaćen nad samin so
bom. Nisan toliko umoran nego san nikako jadan, škican,
i pari mi se da san regrut koji gre u soldate, oli soldat ko
ji gre na frontu, oli da san gastarbajter. Minuti se sporo
vuču i svaki minut otkida s mene po dil čovika, i nakon po
ure pari mi se da san kufer, borša, komad najlona, bačen,
izgubljen i zaboravljen u vrevi štacije.
Gren u čekaonicu. Nima mista. J a d a n svit sidi, drimje,
spava okružen svojin partljagon. Nika pjana nabrekla ba
ba loče vinjak. Sva zabaljena, gleda mutno. Sididu, rču,
rižu slaninu, gucaju sendviče, loču gemište.
U staničnu restoraciju ista slika.
Isparuje kišon natopljena roba. Miša se vonj prdeža,
fažola, kobasica, gulaša...
Di ću, kud ću? Dolazi mi da se i ja balkanski zavalin na
tle. To i činin. Na jednu boršu seden, drugu stavin uza zid
ka kušin. I jebe me se.
I u toj dišperatnoj situaciji meni se spliska štacija pri
kazala ka raj. Da san sad u Split, ja bi šeta po mulu,
popiša se u more, gleda brode, galebe, svratija na koji tra
bakul, popija žmul vina, ćakula s mornarima...
A ovod, na zagrebačkon kolodvoru, sidin na pod, smrza
van se i kašjen i pjujen oko sebe. Ležin na tle i gledan
božično drvce. Koja idila! Toliko san se dišpera, toliko me
bilo sve indiferentno da je ta prokleta ferata iz Ostendea
mogla komotno kasnit šesto minuti oli šesto uri. Kad bu-
den umira, nastojat ću mislit na zagrebački kolodvor u
pretprazničke dane i omar će mi biti lako umrit. Sa slikon
te božične kolodvorske idile lako ću se rastat od života.
Zov ditinjstva
Brisan sa spiska
Drag mi je ti dan, i drago mi je kad je ti dan nebo sivo,
oblačno, i kad se gleda u nebo i govori:
Ovo je vrime od sniga, zove snig priko mora.
A niki dan je bilo vedro, sjalo je sunce, svitlost mi je sme
tala, bliščala, oči su mi suzile i očale san mora stavit, crne
očale, ka režiser. I sve se svelo na mali pijatić bakalara i
kvartić razvodnjenoga vina.
En ti boga i takome životu! I onda me još tako infotanoga
gnjavidu sa novogodišnjin prilozima.
Zašto san se ujopće vraća? Boje bi bilo da san osta u
Zagreb, u otel!
Još pri dvadeset dan Zagreb je bija okićen. Jelke na Tr
gu. U Split ništa. Njanci jedan bor. Prvi put ništa! Oli su i
bore počučale Mediteranske igre?
Ipak san penšjunat, pravi pravcati penšjunat. Evo, prvi
put da nisan dobija njanci jedan jedini kalendar. Nikor mi
nije posla ni kalendar, ni blok, ni noteš.
Penšjunate svi brišu sa svi spiskova.
Izbrisan san. Nima me. U penšjunu san.
Ni mi briga, ne triba mi kalendar. Cili život nisan jema
leroj a, a sad mi ne triba ni kalendar. Po pošćeru ću znat
kad smo oko prvoga. A u kojemu smo štađunu, je li lito oli
zima, to znan i bez kalendara.
Najdraži susret
Spasi me Tahir
Subota. Pada kiša, žena mi se ne ćuti dobro i šaje me
u spizu.
Donit ću svega. Vazeja san tri borše. Gren bez lumbre-
le, ali zato jeman antipioggia postole koje san u Bari ku-
pija. Nikoliko nji me pitalo kako me služidu. Dobro, puno
dobro.
Mogu gazit po najžešćin lokvan, odošoto ništa ne pro
bije. Nisu se ni raspale ni procvitale, samo in je odozgar
koža nikako tanka i pari mi se da je svaka kapja odozgar
probuža.
Kupujen na pazaru dva kila naranač, kil limuni, dva
kila kapule, dva kila kumpliri, malo zeja, jedan kavol, a
prsti su mi se već smrzli, pobilili. Ne mogu nosit.
Najden jednoga mladića, reka mi je da se zove Tahir, i
on mi nosi. Po bikarijan i butigan velika gužva. Ne volin se
turat. A kiša još uvik pada.
Asti boga, ča se kupuje, nosi, grabi! Ovi nesriknji narod
nikad se neće najist!
- Znaš ča, Tahire, amo mi dva u "Belvija" popit kafu,
zagrijat se malo pa ćemo kupovat kad ferma kiša.
Tahir se slaže.
Čitan u kafanu novine, a Tahir mi priča kako jema če
tvero dice. Sve šta zaradi njima šaje. Kupi kruva, salama,
a svaki drugi dan večera kod "Bastiona". Samo je skupo,
brate, ne može se večerati ispod četiri-pet ijad.
Kiša ne pristaje. A podne je brzo. Ostat ću bez obida.
Šajen moga Tahira da mi kupi kil, kil i po mesa, tri boce
biloga i tri kisele vode. I dvi štručice kruva.
Sve je Tahir donija. Cila spiza zapala me pedeset i četiri
ijade. A žena mi je dala sto ijad.
- Dobro smo prošli, Tahire, evo uzmi ovo pinez šta je
ostalo, i evo ti adresa od kuće pa nosi spizu.
- Puno je, gazda!
- Ajde k vragu, Tahire, ti i ko ti je gazda! Nego uzmi ti
lipo taksi i nosi.
U bot obid je bija na stolu.
Prva čestitka
Prošeta san. Lipo zimsko jutro. Je malo studeno, uji-
da, ali je vedro i, kad je sunce izašlo, bilo je teplo. Tražin
tragove noćašnjeg nevrimena. Bura je bacila i osikla ništo
stabal u đardinu i kraj bolnice. Oštetila je TV funtanu na
Rivi, bacila dil ograde i ferale. Bar ćedu je sad skinut!
Prvoga čovika trevija san na Matejušku kraj izvučenoga
broda. Proša je autobus sa dva putnika.
Primija san prvu čestitku. Da miljardu godin pogađate,
ne biste pogodili od koga! Od jedne male švore. Bilo je to
u Marmontovu, ja san bija s jedne a ona s druge strane
trotoara. Nasmijala se, pokazala zubiće i dvi bužice na
crvenim obrazima.
- Sritna van Nova - zavikala je. - Je li vi to u pustolo
vinu?
- Ne tražin, časna sestro, pustolovinu, nego špicaliju.
Gledan koja je dežurna.
Žaj mi je bilo ča nismo na istoj strani trotoara. Bija bi
je pojubija u obraz.
Nisan zna da me i časne sestre poznajedu, da me i one
čitadu. Odsad ću pazit ča pišen, neću više duperat grube
riči.
Zagrebulje
Prikosutra jopet putujen u Zagreb. Gori u otel ostavija
san kufer i makinjetu. Ostat ću bar misec dan. Bilo bi boje
da se nisan ni vraća, da san gori osta!
A ča mogu kad mi vrag mira nije da, kad san u Split tija
učinit svece. A sad ću gori počet pisat Zagrebulje.
IZMEĐU SPLITA I ZAGREBA
Ferata
Lud za Zagrebon
Lokalpatrioti
Počeja san škivavat Splićane. Kako koji odozdal dojde,
priča mi kako je doli bilo strašno, jezivo; bura je sve nosila,
trajekti nisu mogli isplovit, krpe su letile, cabla padala, le-
trike je nestalo, vode je nestalo... A u novine još čitan da
su se sastali komešjuni, obilazili teren, procjenivali štetu.
Pričaju ka da su utekli iz pakla.
A bit će odnilo dvi-tri španćere, pala koja gnjila kupa,
slomilo koju duzinu garifuli cvićarima i odnilo in koji me
tar najlona...
A ča je vi doli, ča konfužjunajete? Oli biste tili pomoć
odozgar?
Evo jema tri dana da san u Zagreb i već mi je uteklo:
vi - doli, i mi - gori. Sad razumin naše jude koji su gori
godinan na požicjunima, a mi ji znamo napadat da više ni
su isti, da su se prominili. A to je tako normalno.
Evo, da san ja sad doli pa nima letrike, nima vode,
ne radi telefon, ja bi popizdija, ujida bi. Ali ja san sad
gori, radi mi telefon, jeman vodu, teplu i studenu, jeman
letrike, kamarjer mi nosi kafu, i s te dištance vi doli ste
sad za me lokalpatrioti, kampanelisti, vi mislite da je doli
centar svita, da se sve oko vas vrti; vi samo znate činit ko-
nfužjune i balit o "Ajduku"...
Sinoć san već škiva nike naše Splićane. Gnjavidu me.
Ja gori komuniciran samo sa finin sviton.
Snig još pada. Ne znan ča ću, di ću, kud ću? Gren se
brijat, oprat i sest ću doli u bar, popit još jednu kafu.
Prvi snig
Veliku san borbu vodija. Sta san na vrata otela i sve se
mislin: oću-neću. Svuda debeli snižni pokrivač. Dva diteta
vuku saonice pod cablima u đardinu. J a t a golubi tražidu
po snigu zrna. Jedan čovik prolazi pod lumbrelon. Snig
me mami da ga ugazin, da krenen, a straj me.
Tija bi poć do "Dubrovnika".
Nedija je danas i po običaju skupit će se oko podne,
gori, u kafanu, na pod, klapa naši "Zagrepčani" uglavno-
me Splićani, Šibenčani i Kninjani, a zna zalutat i dikoji
otočanin. (Interesantno je to da su naši otočani, dok žive
u gradu, uredni, šesni, uvik jemadu dobar veštit, čistu ko-
šuju, kolarinu, a kad se pripomistidu na otok, posli pet-
šest miseci vidiš ji u feratu oli na vaporu sa demejanan,
lumbrelon, neobrijane, veštit in je škican, nima kularine
oli još gore, sva je izmašćena, izlizana, postoli šporki, pete
na postole krive, izidene. Samo in je sad cera boja, crvena,
ali mot in se sasvim prominija). Tija bi čut novitadu iz te
dalmatinske male kolonije, vidit kako reagiradu na prvi
snig, oče li konfužjunavat.
A straj me.
Sitin se tot na vrata našeg dobroga Splićanina pokoj
noga Ronka koji je od svega na svitu jedino mrzija snig.
Nije ga tija gledat njanci kroz ponistru. Nikad nidir nije
bilo žešćega snigomrsca! A oni dan, zapravo oni tren kad
su ga spušćali u grob, počeja je padat snig.
Nije da ja snig mrzin, ali me straj. Ulist će mi u postole,
a mogu i past, žgincat nogu oli je, ne daj bože, slomit.
Prigorija san se, gren pa ča bude da bude!
Nije bilo ništa!
Nisan tija dat gušta Zagrepčanima da san nespretan
oli plašivac, prvi put san gazija po snigu muški, čvrsto, ka
jedan soldat. Ja mislin da me bilo divota gledat kako bez
straja gazin kroz snig i bjuzgavicu. Nije mi bilo ni ladno.
Obuka san se, posta san već napo Zagrepčanin.
Noćni posjet
Tri bota ujutru.
Jučer poza obida, oko dva bota, vrati san se u otel i
nisan više ni izlazija. Isto san se malo smrza i od leda su
me templa zabolila. Činija san se muškardin i priko Trga
proša san gole glave.
Leža san, sluša radio, malo pisa pa čita i vrime me pro
sio.
Bija san lin obučivat se i spustit na večeru u restoran.
A opet nisan tija zvat kamarjera da mi večeru servira u so-
bu, jer mi onda cilu noć ostaju pijati i teče oko posteje.
Popija san jogurt, čita i zaspa. Nisan spava po ure, a
trgne me iz sna telefon.
- Ča je? koji je sad vrag?
- A ko će bit? Ja!?
J o š snen, nisan pozna glas.
- J a , striče, Boris!
- Ča je? Ča me budiš?
- Nisan moga pretpostavit da si već zaspa.
- A koja je ura?
- Tek je bot.
- I u ovu me uru zoveš?
- Bija san siguran da ću te nać.
- A ča je? Ča se dogodilo?
- Ništa! Sve je zatvoreno!
- Nemoj mi dolazit!
- Oću, doć' ću. Neš ti mene tirat!
- Niman vina, ne triba ti dolazit.
- Nemoj sakrivat, sve ću ti bižingat!
- A dojdi kad si navalija, i pogledaj dikod usput jema
li mineralne.
Doša je do deset minuti sa bocon mineralne.
Palija je španjulet na španjulet, poloka mi vino i iša
spavat.
Molija san ga da ostane još po ure. Ni čut. Drimje mu
se.
A mene je ostavija budnoga. Sad jopet moran čitat da
se uspavan.
"Uzničke uspomene"
"Bagatela"
Otkriće slikarstva
SRIDA, ne znan koji od miseca. Jutros je samo minus
dva. Kamarjer koji mi je donija kafu žestoko me pripa. Go
vori da on pamti kad je pri godin bilo minus trideset.
Gospe moja, je li ko osta živ?
Ja san prova minus sedan, a sad šoto minus tri ne bi
riskira.
Kulturno napredujen. Jučer san posjetija izložbu Ljube
Ivančica. Osta san bez riči. Veliki slikar i kipar. Pogotovo
je to meni drago otkriće jer je šjor Jubo dite Plinarske uli
ce. Bit će dvi-tri godine mlaji od mene, a poznava san mu
oca i pasa vučjaka.
Zapazija san na izložbi jedan bizarni detalj.
Kad slika ribu, onda su to špari i srdele. J e m a prav, neće
crtat jastoge i lubine kad su nas srdele i špari odranili!
Ovu izložbu bi svakako tribalo prinit u Split. Ali jema
miljardu kvadri. Di ćemo ji u Split izložit?
Makar ispraznili sve dvorane i salone, tu šjor J u b i n u
izložbu tribali bi Splićani vidit.
Istorija na gvantjeri
Bija san učinit vižitu Predsjedništvu SR Hrvatske. Upo
zna san staroga konobara Štefa, starca od 84 godine koji
od pokojne Austrije do danas služi u ovin rezidencijan, dvo-
rima i kabinetima. Servira je cilu našu istoriju dvadesetog
stoljeća! Koji bi to bili kolosalni memoari.
Poslužija mi je konjak.
- Gospon Štef, da ovo nije vinjak?
- Sačuvaj bože! Pravi francuski - i onda mi šapje povjer-
ljivo: - Pa mi smo najbogatija zemlja na Balkanu. I dalje,
I dalje, gospon!
Živi sa staricon vanka Zagreba, ne znan u koje ono se
lo. J e m a bit u Svesvete oli tako nikako. Radi u svome vrtlu
i svako jutro putuje u Zagreb. Nima straja da gospon Štef
neće doć, da je na bolovanje. Ne more to bit. Kaj bi drugovi
delali bez gospona Štefa?
I da van pravo kažen, meni je puno drago kad u visoke
inštitucije i ustanove vidin konobare. Tako san pri par godin
bija n a ć jednoga našega čovika u CK. Kazali su mi di je to,
i doša ja prid ulaz i vidin s live bande portirnicu, a vrtidu
se konobari, nosidu gvantjere sa kafan i bibitima, desno je
restoran, i ja san se malo smanta i pitan portira:
- Molim vas lipo, je li ovo otel oli CK?
Strogo me pogleda i još strože upita:
- Šta vi tražite?
Bit će mislija da se zajebajen, ali nisan toliko lud da ću
ovod doć činit šale.
Lipo san mu objasnija da jeman poć do jednoga našega
čovika. Čovik je bi gori i sve je bilo u redu.
I konobar mi je donija bibit.
Mene nidir nije straj ulist di vidin konobare i gvantjere,
ali da su misto konobari policjoti, puške i bajunete, ne bi
za miljarde uliza.
Gori od Eskimca
Judi, nećete virovat ča letin po snigu! Gren ka da san
rođen na snig. Krećem se lako ka Eskimac, ka jedan jeti.
Malo se raščaralo. Baš na Zrinjevcu kraj antikvarijata
"Tin Ujević" kroz jedan rasparani oblak ugleda san dva
prsta plavoga neba.
Ulizen u antikvarijat i prva stvar koju uzmen u ruke je
Sunčana Dalmacija.
Čudne mi se stvari događadu. Di kod se maknen, za
me se lipi Dalmacija.
Priboden san za nju ka kukac u muzejskoj vitrini. Tako
u Moskvi dogodi mi se da u knjižari, između ijade libar,
pronađen Marulove stihove na ruskome. I prvi p u t su mi
ti stihovi bili dragi. Pronaša san i Jeličića. Meni je i Živko
drag ali u Moskvu.
PETAK. Ništa! Danas ne radin, vazeja san dan odmora.
SUBOTA. I meni je šabato ingleže.
NEDIJA. Moran poć na poštu impoštat ovi rukopis, a
onda ću u restoran "Split" di me čeka klapa i bakalar. Cili
dan nisan ni promislija na Split. Štuf san Splita, neću se
vratit iz Zagreba dok me kod ne šupiraju.
Opalit ću bakalar popit po litre, najviše tri kvarta, i za-
pivat - KAJ NAN PAK MOREJU...
KOLUMBO - GOVNO OD ČOVIKA
Kolumbo u penšjunu
UTORAK, 15. sičnja. U đardinu na Zrinjevcu je mala
meteorološka stanica i, kako mi je usput, sinoć oko 11
uri, kad san se vraća u otel, pogleda san na termometar.
Minus sedan. Iznenadija san se jer san mislija da bi mo-
glo bit oko nula, još koji grad priko. Komodno se moglo
šetat.
A jutros mi je u sobu bilo zima. Ništa ne razumin. Uvik
mi je bilo u sobu teplo, uvik mi je arije falilo, a jutros
drćen. Pokvarija mi se tranzistor, niman novine, zima mi
je... Pitan recepciju jesu li u kvaru klima uređaji. Nisu.
Sve je u redu.
A zašto mi je onda u sobu ladno?
J e r je vanka studeno, minus dvanajst. I snig iznova pa-
da. Pogledan kroz ponistru: je, snig pada.
Sidin u baru, pijen kafu. Nikoga nima. Dosadno mi je.
Nesriknji otel ni novine nima, a ko će sad odit vanka u
snig i led!
Da bar sad dojde moj Đenovež pa da mi priča novitadi
o Kolumbu. Nima ni njega jutros. Ko zna di ga je vrag od-
nija? Nije valjda toliko lud da traži Kolumbove tragove po
Zagrebu? Ča ja znan, Kolumbo nije svraća na ove strane.
An bravo, zaboravlja san iznit još jedan mali detalj u
vezi Kolumba. Bija je Đenovež, dakle Talijanac, a jema
bit da nije zna dobro talijanski. Dnevnik je vodija na
španjolskome, a isto tako i cilu prepisku sa đenoveškim
bankarima.
Di mi je inđenjere? Baš bi ga tija pitat šta je Kolumbo
činija kad je otkrija Ameriku? Je li iša u mirovinu? Pada
mi na pamet da bi i ja sad, kad san u penšjunu, moga uči
nit vijađ do Amerike. Nikad nisan tamo bija. Kolumbo je
otkrija Ameriku pa iša u penšjun, a ja bi moga obratno:
poć u penšjun, a onda otkrit Ameriku!
Jema bit da san dobro ostarija. Pri san svaki dan van
ka Dalmacije smatra izgubljenim, a sada mi vijađi tuču po
glavi. A sićan se, pri desetak godin zvali su me u službeni
posjet Ingleškoj. Nisan tija, nisan moga jer san baš te da
ne bija odredija za vižitaciju Šolte. Onima koji su me ša-
vali nikako nije bilo jasno da ja Šoltu pretpostavljan In
gleškoj. A meni je Šolta sedansto sedandeset sedan puti
draža od cile Britanske Imperije. Jo da mi se sad nać u
Rogač oli Maslinicu pa jist teple gavune i pit oni crnjak
pun tanina?
Lud čovik!
Ove ritke pišen u baru. Sami ja i konobar. Vanka snig
sve gušće pada.
Uliza stari moj znanac, novinar Zlatan Jukić. J e m a na
se pribačen kapot i skida ga jednon rukon.
Druga mu je infašana.
- Šta je, Zlatane?
- Jebi ga, sad san iz bolnice.
Priča mi kako je i pa i slomija ruku. Sad je taksijen ti
ja poć doma, ali isprid kuće mu je dvista metri zaleđene
uzbrdice i auto ne more povuć. Na noge se ne usuđuje,
puze se, jopet bi moga past. A samac je. Moli mene bi li
ga ja odveja.
Uvik je bija lud čovik! Pa je mene naša? Njega Bosa
nca da po ledu vodin ja, Splićanin! Mene bidu našli de
montiranoga, u bokune.
Svitova san ga da vazme sobu u otel dok ne stepli.
Historijska kletva
Ne mogu se nikako otarasit Kolumba. Noćas mi je u
san doša stari prijatej dotur L. Študira je on u Zagrebu
dvadesetak godin i nije mu bila priša svršit, jer mu je otac
šava dolare iz Amerike. Ali kako se to študiranje oteglo, oca
je štufalo i povuka ga je k sebi, u Kaliforniju. I promislite:
činija ga je radit! Baci ga je na koču ka ribara. I bidan
naš studente je šest-sedan miseci bati Pacifik, ribu lovija,
na valovima se gingolava. Kad su mu dali njegov dil zara
đeni dolari, omar je uteka nazad. I kad je taka naše tle,
izgovorija je historijske riči:
Jeben ti Kolumba, i oni dan i u r u kad je Ameriku ot-
krija!
I sve se meni sad pari da je naš vajali dotur dvadeset
godin pri inženjera Đenoveza pročita Kolumba.
Zabava sa lupežicon
Princip samoobrane
Gotovo identičan lupeški slučaj jemali smo pri par go-
din Boris Dvornik i ja. Dogodilo se da smo za kratko vrime
nikoliko puti putovali za Riku, odnosno za Trst.
Otkrili smo isprid Rike oštariju uz more u kojoj smo
dobro i jeftino obidvali.
Svratili smo kad smo se sutradan vraćali u Split. Oci-
jenija je da ne pazimo svaki dinar i opalija nas. Ponovilo se
to nikoliko puti i sve mu je više resta apetit.
Prispili smo jednoga jutra za obid. I žene su bile s nan.
Druge ribe nije bilo i ispeka nan je dvi lokarde, a naplatija
dva jastoga.
Dali smo mu i dobre ruke, a žene su u autu poludile.
Opjačka vas je, a vi mu manču dajete! Nikad više u njega!
Do dva dana vraćali smo se iz Trsta i ja predložin da
svratimo na obid kod našega prijateja. Žene ni čut, ali ja
namignen Borisu i on vozi prid oštariju.
Bilo je oko 11 uri ujutru. Dočeka nas je veselo i govori
nan kako je ćutija da ćemo doć i ostavija nan oboritu ribu.
Pogledali smo u frižider, izabrali po dva barbuna i jednoga
lipoga lubina.
Ispeć će nan sve na gradele i bit će servirano jušto u
bot. Dotle mi ćemo se malo zabavit, kupat, bacit tunju.
Lipo n a n je reka di bismo mogli šta i uvatit. Popili smo
svaki po četer-pet viskija, zamolili da n a n iskriža pršuta i
paškoga sira i, dok budemo lovili i kupali se, malo ćemo i
blagovat. Uzeli smo i par boc vina. I žmule.
Jili smo i pili ali sto kilometri naprid. Jesmo ga dobro
opalili ali ja mislin da još nismo izjednačili rezultat. Čak
smo mu uzeli i dvi lignje za ešku. I bogami je dobro za
uca!
More se ko na ovo i skandalizirat, ali ja smatran da
smo izvršili junačko dilo i kaznili drumskog razbojnika.
A ča smo mogli poć se karat, vikat, zvat inšpektore u
pomoć? Proti svi agresori, pjačkaši i lupeži vridu principi
samoobrane!
Počela je kriza
Prvi put nisan posli obida lega. Iša san na Trg uvatit
"Slobodnu Dalmaciju". I ugrabija san je.
Čitan kako se kaskade gradidu, već tri godine, a još in
se ne vidi kraja. Jeste li poludili? Ča vi to doli činite? Koji
je to doli ajran-bajran?
Jopet me zvala žena. Svadija san se s njon i to priko
telefona. Kako neću? Svaki čas me upozorava da govorin
jasnije, razgovjetnije, jer da me ništa ne razumi.
Ćaćinu i materinu, oćeš li da gren učit u teatar dikciju?
Razgovaran priko telefona sa Slovencima, sa Srbima, sa
Bosancima, i svi me razumidu. Samo ona ne razumi!
Kad me ne razumiš, više ne zovi! I buga san jon tele
fon.
Uvik isto: probudija san se, rastvorija koltrine i ugleda
snig. Sve je nepomično, ladno mrtvo, pusto ka na grobju
zavijanom snigom. Niman za ništa voje, niman nikakvog
plana. Niti čitat ne mogu. Vas san prazan, šupalj, bespo
moćan.
Ča je sve ovo meni tribalo? Jesan li moga doma stat?
Prvi put mi dolazi misal da se spakujen i da doma gren.
Ali niman ni voje ni snage prtjagu spremat, robu stivavat,
putne karte učinit, na štaciju poć.
Kuće san se zaželija, Splita san se zaželija, ali niman
se force maknit.
Je li ovo samo trenutna kriza?
Gren se obuć i do podne bižingavat po antikvarijatu.
Jedino bi me to moglo maknit, probudit mi znatiželju.
Nikoga danas ne bi tija susrest, ni s kin se razgovarat.
Počela je kriza.
ORIANA - PEKINŠKA PATKA I MAČKICE
Di je više pošćer?
Prošlo je više od dva miseca otkako san u penšjunu,
a od pošćera ni traga ni glasa. Ne samo da još niman mi
rovinu nego se više ne daje ni akontacija. A triba plaćat
letriku, fit, telefon, rate, kupovat spizu, odiću, obuću. I ti
ne moš reć: platit ću kad mi počne dolazit mirovina! A ke!
Oli smista platit oli će ti isključit letriku, zatvorit telefon.
Nikako ne razumin ča činidu drugi penšjunati u očeki
vanju prve mirovine. Bit će da se dužidu, prodajedu stvari
iz kuće.
Da i neću - j a moran pisat!
Mudrost spomenika
Bajina besida
Tri maškice
Opazija san da po Zagrebu jema dosta poslovni judi
iz Italije. I svaki brzo najde svoju maškicu. Evo, i sad su
za šankom dva Talijančića sa dvi cure; sporazumijevadu
se nikon puno smišnon talijansko-kajkavskom varijanton
koja bi mogla zanimat filologe.
Cure oslovljavadu jedna drugu sa "mačkice". Glavni je
niki sinjor Pino kojemu bjonda maška govori kontra za
grebački mladići. Naši dečki tak su loši dečki. A dečki ita-
liano đentlmeni.
Sinjor Pino se krabi.
Izgleda da će doć još jedan sinjor, jer tražidu i treću
mašku.
Prva bjonda maška pita drugu crnu mašku:
- Je li to za onog starog gospona?
- Pa nije tak star!
- Pa ima pet banki!
Vanka ji čekadu dva auta. Samo ćedu se malo vozit. Nije
daleko, samo stotinjak kilometri od Zagreba. Talijančiči in
galantno pridržavaju falše, jeftine bundice.
Maškice izlazidu i migadu guzican.
Kineske varijacije
UTORAK, ponoća. Bija san večerat u kineski restoran.
Naručija san juvu od morskega pasa.
Mali meškinjasti Kinež, kamarjer, odgovara da ove da
ne nije uvaćen njanci jedan morski pas.
- A imate li pekinšku patku?
Smije se i potvrđuje glavon.
- A da patka nije iz leda?
- Nije, friška je, danas je kupljena na tržnici.
- Asti boga, onda to nije kineška nego naša rvaska pa-
tka.
- Pripremljena je na kineski način!
- J e , ali je rvaska!
I tako san u kineski restoran večera bečki šnicel i paštu
svitu bolonježe!
Posjetija sam i izložbu kineškog slikarstva u zanju
trista pedeset godin. Najstarije njijove slike nastale su
na svili pri dvi i po ijade godin, ali ja san se zadrža prid
najnovijin platnima nastalim u Maovo vrime. Fino, čisto,
jasno slikarstvo precizna crteža koje je mene podsjetilo na
slike iz predratni udžbenika higijene. Veseli svinjogojci:
lipa rumena zdrava cura grli praščića i bosonogi narodni
likari skupjadu likovite trave, kurs akupunkture, svuda
u nanivanu miriše ruža, narodni pivači, rudari, soldati,
crvene bandire, trišnje, voće; na platnima raspivana sri-
tna zemja.
A isti dan u novine čitan kako i tamo huligani činidu
barufe po lokalima, počinje i lupeščina, mito, korupcija,
narod se jagmi za televizore i magnetofone. Mali je svit, ne
more se uteć oli se zatvorit u caklenu bocu.
Oriana me izjebala
Muzički dan
Danas mi je bija muzički dan. Najmuzikalniji dan u
mome životu.
Ovako je to bilo.
Sidija san sa prijatejon Stipon Martinićen u kafanu, a
evo ti jedne naše mlade Splićanke koja već tri godine štu-
dja pivanje u Jubjanu. Sva uzbuđena, priplašena, priča
nan kako baš gre na niku audiciju oli eliminaciju za mla
de pivače iz cile Jugoslavije. Velika bi bila stvar da bude
među prvima, to otvara vrata u karijeru.
Stipe jema uvik pune žepe pirul za sve bolesti, za sve
situacije. Opskrbjen je boje nego ijedna naša apoteka.
Omar vadi iz žepa jednu škatulu i iz nje pirulu.
- Progucaj, mala, ovo i ništa se ne boj! Smirit će te, bit
ćeš koncentrirana i pivat ćeš ka slavuj.
Mala proguca. Da si jon da, progucala bi i otrov. I gre
ona dreto u Glazbeni zavod di se drži to takmičenje. Di ćeš
je pustit samu? Ajmo i mi, jemat će mala kurađa.
Po putu trevimo još jednoga prijateja likara, Šibenča-
nina, pa i on gre s nan drukat.
Ka momak, ka študentić, odija san u ti Glazbeni zavod
na čajanke, balali smo tanga, engliš valcere i pili špricere.
Sad je tiho ka u crikvu, gre se na prste. Isprid svaki vrat
te dočekuju sa prston na justa. Ne smiš pisnit.
Iza svaki vrat čuju se flaute, klaviri, violine, a gori, u
veliku dvoranu, za dugin stolon žiri i na pozornicu mladi
pivači.
Prvi piva jedan mladi zgodni tenor iz Beograda. Piva ka
bog. Glas pun, plemenit, jema uva, vata visine, ne moš ga
od dragosti slušat.
Sva trojica smo se pripali. A ča ćeš govorit, ovi je prvi
na svitu. Piva ka anđel. Teatri bi se morali za nj tuć.
I onda za redon pet-šest pivačic, pa jedan bariton, pa
jopet nike pivačice. A sve jedna boja od druge. Puste ari
je, glasovi, interpretacije, dikcije... I di naša mora bit baš
zanja.
Nismo ni marendali ni obidvali, a već su četer bota po
podne.
I onda je došla jedna isto mlada ali debela, prava, pra-
vcata pivačica. Jema u nju najmanje sto i dvajst kili. Piva
ka slavuj - sve vata sigurno, precizno, igra se i piva. Moš
je slušat, uživaš je slušat, ali bidnu je grubo gledat. Sitila
me d a n a kad san zamrzija operu.
Bija san momčić i čita san jade mladoga Werthera.
I baš u te dane kad san ja bija vas opijen Wertheron, u
spliski teatar davala se opera Werther. Iša san u đački.
I kad se na pozornicu pojavija Werther, jedan n a š ve
liki tenor, trbucjo, a onda i Lota, gruba, velika, cila ka
trokrilni armerun, ja san najpri promislija da je to nika
zajebancija. Stari, debeli, grubi, nespretni judi koji se ne
moredu njanci pojubit jerbo in se trbuji tučedu, a kad i ne
bi bilo ti trbuji, on, Werther, mora bi se uspet na bančić za
pojubit Lotu. Žaj me bilo šta nisan jema laštik u žep.
Uteka san i tribalo je proć desetak godin dok san skupi-
ja hrabrost za ponovno povirit u teatar na koju operu.
I onda je došla na red naša mala. Lipa, smišna, elega
ntna.
Šapje mi Stipe:
- Naša more poć na izbor za mis svita. Kad je ovaka, ne
triba jon ni pivat. Grijota je.
I kad je ta n a š a mala Splićanka zapivala na francuski
ariju Luise, svi smo stali, inkantali se, počeli jedan drugo
ga gledat.
Svi koji su bili u dvorani, i žiri, svi su ostali ka nika
stvar. U grlu je jemala sve inštrumente, i ti inštrumenti
jemali su dušu. Bilo je u tome pivanju i u toj pismi i fine
poetične erotike, i ja san se sitija moga Werthera, i kako
bi opera magla bit lipa.
Nisu nan dali pleskat, ali izletili smo vanka, izjubili ma
lu i rekli jon, ako pade, sorit ćemo Glazbeni zavod. Ostat
će Zagreb bez Glazbenog zavoda.
Uvečer nan je javila priko telefona da je prošla, ali sad
jema drugi, pa treći krug natjecanja.
Gladni, trkali smo u Gradski podrum slavit njezin us
pjeh.
Izaša san vanka u ponoć i svud je bila teška magla. Nisi
vidija tri metra isprid sebe.
Na Trgu govorin Stipi:
- Ola koja je ovo magla. Njanci se ne moš orjentirat.
Evo ni Jelačića ne vidin.
I po toj gustoj magli tonobilon smo išli slavit naprid u
"Čardu". U Zagrebu, ka i u Split, zatvaradu se klubovi, ni
ma više ni Kluba književnika ni Kluba novinara, ali je zato
otvorena "Čarda".
A u "Čardi", zna se, sviraju Romi ili, kako ih mi još uvik
katkad zovemo, Cigani.
Na uvo ti jeca violina a gudalo ti svaki čas dodirne kosu
misto strunu. Primaš nas isprati do vrat i šapje:
- Ovo je noćas bilo samo profesionalno, drugi put bit
će za dušu.
SRIDA, ponoća
Nisan bolestan nego san u botu posta zimogrozan, bo
lestan, nervožast, fali mi arije, promine. Guši me. Ovo mi
je nikako sve isto, ka rika, ka Sava, uvik teče jednako, u
istom pravcu, a meni more fali, falidu mi vali, juga, bure...
Sve mi je dosad bilo lipo, ni moglo bit boje, i mislija
san da mi ništa ne fali, da mogu izdurat miljardu godin, a
onda se pojavila ta ladnoća, ta zima. Na minus jedanajst
san gušta, na plus pet drćen. I nije mi više lipo i sve mi
sad fali. Spiza mi nidir više ne vridi, vino ne vridi, arija ne
vridi, ulice, tramvaji, butige, prodači, kamarjeri. Sve se u
botu prominilo. Sve je bilo lipo, sve je vridilo, ali sad san
ji svi štuf.
Nikoga vidit ne mogu. Postajen sve nemirniji, luđi, ner-
vožastiji.
Kad bi osta još tri dana, skočija bi kroz ponistru, bacija
bi se ispod tramvaja. Ne mogu, ubijte me, ali ne mogu!
Najranije ujutru gren rezervirat karte. Bude li za da
nas, putujen smista. Ne bude li, onda sutra. Ako ne bude
ni za sutra, list ću, pust ću do Splita.
Dobrodošlica u Predgrađu
Lord i tovar
Šantu u vižite
SUBOTA, sedan uri ujutro.
Noćas, kad san se diga za poć pišat, u predsobje san pa
priko bagaji. Ko će se sad raspakovat? Meni se ne da, a i
ona ne bacila. Po meni sto godin moredu ostat ovako.
Sinoć san bija povirit kod Šanta. Pričeka san ga kod
susidi, i kad je doša, juski me, uljudno dočeka:
- A ča nisi, kurbin sine, javija da dolaziš? Oli s a n ja zna
da si doša! A ča si gori jija?
- Svašta.
- A je li bilo vina?
- Ka vode!
- Onda te bilo lipo?
- Ka u raju.
- A ča si se onda vraća?
- J e r me štufalo.
- Ko će na svitu dat našu Matejušku. Ovod ti je sve pri
ruci. A bit ćeš se gori i ištrapacira?
- Ka beštija.
- A ča mučiš tilo ka da si ga na putu naša?
Mračni grad
Učinija san i đir do mula. Koji mračni grad! Riva mi se
učinila ka grobje sa luminima. Je li to javna rasvjeta? I
to Rive, izloga grada? Boje i lipše je bila osvitljena sa fera
lima u staro vrime. A gornji dil Rive vas je pod vodon. Pari
jezero. Samo fali da patke po njemu plivadu.
A Škataretiko se po novinan ita sa renesansom i pro
gresom Splita. Ka da smo sa Mediteranskin igran uvatili
B o g a za bradu?
A sinoć, u kišnu večer, sa luminiman u mraku, sa lo-
kvan i jezerima u koje upadaš do kolina, dok te tonobili
blaton štrcaju, cili mi se grad učinija izgubjen, mižerjast,
tužan. J e m a bit da progres naš sidi na tribine novega sta
diona oli šporske dvorane oli u loži teatra, ali ga po uli-
can nima; vanka ti objekti još uvik samo trevijen regres i
deficit. A da nije ovo krizni, prelazni period iz jedne faze u
drugu? Ili da nisan ja u trenutnoj krizi?
Lignjarnica
PONEDIJAK, 4. vejače.
Ne vidin kufer. Ne znan di je. Ništa ne pitan.
Ova igra sa kuferon počela me zabavjat.
UTORAK, 5. vejače.
U moju sobu na podan nog o posteje pojavija se kufer
ali ispražnjen. Sada je đentlemenski da ga ja spremin u
šufit.
Probudija san se jutros jušto u pet uri, ali nisan jema
snage ustat. Leža san ka krpa, ka štraca. Kunja, krepava
sve do osan.
Niman voje za ništa. Ništa me na svitu ne interesira. Na
nikoliko mista obeća san poslat priloge, a ne šajen nikome
ništa. Da me ne zajebajedu, isključija san telefon jer ko
će njima gori objasnit, kako oni moredu svatit da je doli
niko gnjilo bolesno vrime, da san p u n fjake, da mi je misal
mutna, da su mi se i pokreti usporili. Obrijat se ne mogu,
a sinoć nisan jema snage niti obuć pidžamu nego san lega
u košuju.
Sad je devet uri. Gren se polako obučivat pa ću onda
vanka. A ne znan ni di ću ni kud ću.
Bilo bi najboje poć na mul, ukrcat se na prvi trajekt za
Brač, za Šoltu, za bilo di, sest u salon i slušat kako ma-
kinje tresu. Salon bi mora bit prazan, samo dva-tri čovika,
svaki u svoj kantun; mogla bi bit koja švora oli pop sa
molitvenikon, i samo da se čuje mrmjanje molitve i š u š u r
od makinje. To je tako monotono, dosadno, šupje, da kad
učiniš đir i iskrcaš se jopet na mul, vas si sritan. Nima
bojega lika za izvuć se iz ovake depresivne situacije. Iša
bi kad bi zna da je salonet prazan, ali ako je pun? Dva su
onda izlaza: oli skočit u more nasrid konala oli popit de
setak bićerini travarice.
SRIDA, 6. vejače
Sinoć san bija povirit u "Klub Belvija". Šufit otela pri
tvoren je u puno lipu kafanu. Jema i muzike, svira mali
orkestar. Sve dupkon puno, i to sve sama mladost. Stojidu
u fili isprid lifta. Kamarjeri se tužidu da nima stari gostiju
i za to su mi se obradovali ka jedinome prestavniku stare
garde. Boje da nima staroga svita, ča čedu doć kašjat i
pjuvat u kafanu, neka doma sididu i gledadu televiziju!
Lipo je sidit u kafanu a oko tebe sve mladi, lipi, šesni svit.
Znaju sidit, jemadu mota. Uvik san ja govorija: nije važno
jesi li proštija dva libra više oli manje, nego znaš li sidit za
stolon. I skladno se razgovarat, a ne prolivat, maćavat oko
sebe, turat, tuć šakan o stol. A ovi mladi svijet jednosta
van, ležeran, elegantan. Gleda san jednu malu rudastu cu
ru. U isto vrime čučala je gumu za žvakanje, pušila i grizla
nokat. J o š bi i pojubila momka i pomalo pijuckala.
Bila je draga i smišna.
Osta san pune dvi ure i jopet ću poć.
ČETVRTAK, 7. vejače.
PETAK, 8. vejače.
Jema već nikoliko dan da nisan ni promislija na Za
greb. A jutros me telefonski zovu da bi mora skoknit gori
bar na koji dan. Protrnija san o straja.
Ne mogu, nisan ja kufer koji se u svaku u r u more nać
po štacijan i aerodromima!
O PASIMA, BAKALARU I LAS VEGASU
SUBOTA, 9. vejače
Jučer me zaustavija jedan stariji, meni nepoznat čovik
i uljudno se ispričava ča me fermaje ovako na ulicu, ali,
eto, da moran čut ča se njemu dogodilo. On jema pasa,
mladoga smišnoga mišanca, i ti njegov pas niki dan je
isprid kuće zalaja na milicionera. Ne budi lin, milicioner je
podnija prijavu i sudac za prekršaje rebnija ga je pedeset
ijad dinari.
- Ne more bit - govorin ja - ne mogu to virovat!
Pas je pas i pasu je, ka takome, životni zadatak da laje.
Nikor ne more pasu uskratit to njegovo pravo. Pas more
lajat u svako doba i na svako misto, ali ne smi ujidat.
- Nije ujija, samo je laja.
I ka dokaz čovik mi iz portafoja vadi presudu suca za
prekršaje.
Čitan: "...Na ulici, bez nadzora i brnjice, pas je napadao
prolaznike i službenu osobu".
- E, bogati, ovo je deseta stvar! Nije laja nego je napada
prolaznike i službenu osobu.
- Nije, šjor, nije! Mogu van se zaklet sa svin na svitu.
Nikad on nikoga nije napa. To je smišni mladi pas, njanci
godinu dan mu nima, i svaki se dan igra na ulicu sa dicon.
On voli dicu, dica njega, igradu se, trčedu, skačedu, a kad
je naiša milicioner, pas je zalaja.
- A bome, ča će nego zalajat, neće stat u stavu mirno,
oli izvadit iz žepa legitimaciju i reć: "Ja san ti i ti!"
Pas ne zna govorit, pas zna lajat.
- Tako je, šjor! To san i ja reka. I da je pas napada dicu,
prolaznike, službenu osobu, onda bi koga bija i ujija. Oli
bar malo friža oli kome gaće razdera. Ali ništa.
Rundo i monture
Ova priča vratila me pedeset godina unazad, kad smo
mi jemali pasa a zvali smo ga Rundo. Bija je baštardani
vučjak - kus beštije. Ka manji tovar. Držali smo ga na te-
racu, uvik vezana kadenon, ali kad bi se mola, u cili Veli
varoš nastala bi uzbuna. Iz kalete u kaletu, iz dvora u
dvor, širila se vijest: pustija se Rundo. Matere su panično
zvale i kupile dicu, zatvarala se sva vrata. A on je bidan
bija dobar.
Volija je dicu, tija se s njima igrat, ali kako bi skočija,
dite bi palo, povalija bi ga i mali bi plaka, cenija. Ali ni
kad, nikad dite nije ujija. Jedino bi dici ukre balun, naj
češće krpaš; ako bi bija balun od gume, onda bi ga pro
bija, a usput bi, dok bi obaša Veli varoš, od Marjana do
Matejuške, uvik zakla koju mašku oli donija doma u zube
kokoš oli pivca. Priznajen da bi se čejade moralo pripast
kad ga vidi onako velikoga, pa još potiže za sobon komad
debele kadene koja se vuče i struže po tleju.
Ti moj lipi, pametni Rundo jema je jednu odliku oli ako
oćete, jednu manu. Nije volija uniformu. Nikakvu. Sve su
mu uniforme bile crne prid očima. A najžešći je bija na po-
licjote. Teraca je jemala zidić i on bi gušta skočit na zidić i
odozgar gledat prolaznike. Ali čin bi proša koji monturani
čovik, policjot, feratjer oli još češće picigamorte, počeja bi
režat, trest se od bisa.
Jedanput je sa zidića skočija na policjota i osta visit.
Jedva san ga spasija. Svaka uniforma mu je smrdila, samo
je činija iznimku pošćeru. Pošćerima se radova, vrtija bi
jin repon i povonja boršu. Za desetak godin ča smo ga dr
žali, ujija je tri ol četiri monturana čovika, zapravo nije i
nji ujida nego bi jin samo raspara gaće i jakete, a kako bi
se ovi otimali, tako bi ji i neoteć malo zubon friža. Dicu ni
kad taka nije, a od civili napa je samo dva čovika i to oba
trgovačka putnika.
Na te trgovačke putnike bija je žešći nego na policjo-
te. I nikad mi u kući nismo znali objasnit kako n a š pa
metni Rundo između sto svita pronađe baš onoga jedno
ga trgovačkoga putnika. Evo, tek danas kad o tome raz-
mišjam, pada mi na pamet da su u ono doba, pri pedeset
godin, trgovački putnici bili najfiniji judi koji su mogli zać
u Veli varoš. Jedino su oni jemali veštite, dobre kapote,
patinane sjajne postole, bili su uvik obrijani, namušćani,
i pametnome pasu mogli su odit na nerve. Da virujen u
seobu duša, sve bi bilo lako objasnit.
U jednome od prijašnji života moj Rundo je moga bit
koji butiger i bit će ga koji trgovački putnik nasamarija,
butiga mu propala, išla na inkanat i došli su monturani
judi, policjoti, fanti, sve mu zaplinili, zatvorili ga, u prežun
ga odveli, a tamo su jopet bili monturani stražari.
Da se moj Rundo nije jopet reinkarnira u pasa i sad
je on ti mladi pas koji je laja na milicionera? Mora bi ga
vidit, pogledat ga u oči, jer moj je Rundo jema pametne,
paćeničke oči koje nikad neću zaboravit.
"Bakaljar za Dalmaciju"
Prokleta linost
UTORAK, 12. vejače
Dva dana nisan ni rige napisa. Jema san pametnijega
posla. Skita san se, šeta. Kad su lipi dani, grijota je radit.
Šeta san i uz more, vonja lažinu, gleda momke koji na
salbunadu igradu picigin. Vidija san i prve kupače. I lipe
razgolacane cure.
Nisan moga odolit zovu mora i broda i u nediju učinija
san vijađ do Lastova. Lipi, udoban brod sa tri salona i ka-
binan. Gospodski san obidva i u kabinu čita i spava. Za
male pineze guštaš ka da si na jahti.
Izaša san u Ubli protegnut malo noge i povirija u oš-
tariju kod Ante vidit jema li bokun ribe. Nije bilo ništa.
Njanci giric. Koje bogato more oko Lastova, dani lipi a ribe
nima! Bogava s a n na Lastovce. Di neću? Riba jin u kraj
tuče, a oni lini lovit! Poznava san jednoga makinjištu koji
me govorija da bi on mukte plovija za Lastovo. Svake večeri,
tot u Ubli, s broda bi on za uru-dvi uvatija na udicu pet-
šest kili ribe. Plaka je kad su ga bacili na drugu prugu.
Večeri u Ublima i liti su ladne, ka da si u Sloveniju. Ko
nobar Bepo zva me da gremo pod osti, i bija bi iša ali mi se
nije dalo patit. Kad ne gredu Lastovci, ne gren ni ja.
Bila je nedija, soldati su jemali izlaz, krcata i je bila os
a i svi su jili biftek sa jajen. Ista slika i u Domu armije.
Parilo mi se da san i ja soldat i da jeman izlaz. U osan i po
sve se ispraznilo, soldati su išli u kasarne a ja na brod. Na
rivu, di brod stane, podigli su agenciju za prodaju brodski
biljeti i u nju bufet. I tot san svratija na žmul vina.
Za šankon san naša staroga poznanika, Lastovca, koji
me pita koliko ću dan ostat.
Ne viruje mi da se omar vraćan.
- Kako si tako brzo moga svršit posal?
Ma koji posal, nisan doša za nikakvi posal.
Sumnjiv sam mu. Nikako mu ne gre u glavu da san sa
mo doša učinit vijađ simo-tamo. Kako me mirija, kako je
vrlija glavon, jema bit mislija da san poludija.
Vrime je o karnjevala, gori u selo je ples. Zovu me na
ples. Neću, ne da mi se, volin sidit u salon i čekat Bepa.
Vratija se sa pajeron ubotnic, škarpuni i mali ugori.
Dugo san čita i zaspa. Probudija se, pogleda kroz fine-
strinu i vidija Mrduju.
Tušira san se, popija kafu i već bija u Split.
Ka da smo vuci
Luda Amerika
Primija san i jednu pošiljku iz Amerik. J e d a n moj pri-
jatej, koji je sa ženon učinija đir po SAD, javja mi se iz Las
Vegasa i šaje mi nike tamošnje novine "This Week". Čudi
me kako je moga to poslat kad zna da ja ne znan njanci
beside ingleški.
A pametan je čovik, nije mi je posla bez vraga. Za rišit
tu zagonetku stavin novine u žep i gren u kafanu, oću li
nać kojega poznatoga koji zna ingleški. Naša san za dugin
stolon 6 penšjunati, sve sami likari, advokati, inženjeri, i
sva šestorica pojagmili se za novine jer svi znaju ingleški.
Ta novina je reklamna, trgovačka, nika vrst vodiča kroz
Las Vegas. J e m a u njoj plan grada, uputi za kockare, repe
rtoar šou-programi, slik lipotic i njijovi telefonski brojevi, i
kad zaželiš, u svako doba dana i noći, doć ćedu ti u sobu.
Grupni seks jema popust. J e m a i slik mladići koje žene
moredu pozvat.
Ta kockarska i kurbanjska posla me više ne zanimadu,
ali san u n u t r a naša cjenike otelski usluga i to u svitu
poznati oteli. Ko gleda televiziju oli amerikanske filmove,
ti je sigurno čuja za otele SAHARA, ALDIN, TROPICANA,
MAXIM, TREE HOUSE, DESERT INN i kako li se sve zovu.
Najskupja je SAHARA. Ajde, ča biste rekli da zapada obid
u toj čuvenoj SAHARI? Naši ugostiteji koji budu ovo čitali,
sad će lupnit: sto dolori! Malo ste se zaletili. Nije baš
tako!
Breakfast oliti doručak je 2,95 dolori, odnosno 3 dolora
manje pet centi. Lunch oli obid je isto toko (2,95), a dinner,
a to jema bit večera, 4,25 dolori.
U otel TREASURY doručak je 49 centi, obid 99 centi,
večera 1,49. Ne virujete? I meni je teško virovat, ali evo
crno na bilo.
- Da to nije greška? - pita san. - Da vi to ne računate
dolore za cente? Da to nije doručak 49 dolori, a ne 49
centi?
Ne, ne, nemojte se smijat! S obzirom na naše otelske
cjenike, pitanje je sasvim umjesno. Niki dan u Trogiru, u
jednu malu oštariju, dva moja prijateja naručili su prstace.
Donija in je na stol u jednu zdilu devetnajst prstaci. I ti
devetnajst prstaci platili su dvadeset i jednu ijadu dinari.
Dakle, svaki prstac priko po dolora. A evo van veliki
oglas na prvu stranicu "This Weeka":
DORUČAK, DVA JAJA SA SLANINON I TOST SA PA-
ŠTETON, 59 centi.
Vas san se smanta. Ništa više ne razumin. U spliske
kafane ja plaćan šporku kafu dolor, a tamo u Las Vegasu
za po dolora moga bi se nabubat, izist dva jaja, slaninu,
tost...
A da ovo nisu koje falše novine, da me nisu zajebali! Ni
su. Jer evo ulaznice za šou-programe su dosta skupe. Od
5 do 25 dolori.
Da ta oteljerska slika bude kompletnija, navest ću i to
da mi prijatej piše kako je spava u New Yorku u slavnoj
Waldorf Astoriji i platija sobu 67 dolori, dok je po moteli
ma, sa televizorom i frižiderom u sobu, plaća posteju 10
dolori.
Ako je tako kako ovi nesrikniji lasvegaski "This Week"
piše, onda bi ja sa mojin penšjunaton moga komodno ži-
vit po otelima Las Vegasa, a u nas bi moga jist fažol i ma-
nistru po seoskin oštarijan i spavat u đački dom.
J e m a bit da mi gradimo otele za bogate Amerikance, a
Amerikanci gradidu otele za svoju sirotinju! Ništa ne razu
min. Volija bi da se nađe koji naš oteljer oli čovik od svita
koji će n a n ove stvari razjasnit.
Evo, već je podne. Zanija san se i nisan ni gleda u leroj.
Sad mi je kasno izlazit. Vrag odnija i Las Vegas, radi njega
propalo me jutro! A jesan li ka čovik moga šetat? Bura je
sforcala.
Janjac je davno u škrovadu i sad će me zvat na obid.
I onda ću počinit, čitat, ubit malo oko, a kad se dignen,
već će bit mrak. I bit ću lin obučivat se i redit. I b u r a neće
past.
Neću cili dan ni izać. Jema bit da san ostarija. Pri
san sa 40 fibre po kiši letija vanka. Ko me moga
fermat? A evo, sad stojin doma ka stara kukviža i ćorin uz
libar oli uz makinju. Sa nikoliko stran su mi istovremeno
uputili ponude za Sjevernu i J u ž n u Ameriku. Šaju me i u
Njemačku i sve mi plaćaju.
I misto da ka čovik putujen po velikome svitu, guštan,
godin i širin svoje horizonte, kad se zaželin maknit, ja
se gren skitat po otocima i tiskan se po oštarijan, pijen
gemište sa soldatima i jedino me interesira oće li konobar
Bepo ubit koji kil ribe pod osti.
Koje su to kolosalne, mondijalne preokupacije!
Interes mi se sve više suzuje. Ne gren u kino, ne gren u
teatar, televizor danima već nisan otvorija. Njanci "Ajduka"
više ne gledan.
Je li se to isto događa i drugima judima kad pojdu u
penšjun?
BALUN BEZ ŠUŠTA I GUŠTA
Čučnjevi i regule
Bezvezni putnik
Sveta pauza
Prošeta san do teatra vidit kako napreduju završni ra
dovi, i u s p u t povirit je li in proradija bufet. Reka san jin:
U bufet mogu svratit, ali na prestavu teško. Jer sad su u
modu dugi komadi, a ja niman pacjence po dvi-tri ure na
katrigu sidit. Smanjuju se i ukidaju pauze pa ne moš ni
zapalit, ni popišat se. A najlipši dil teatarskog čina je uvik
pauza.
Nikad u teatar nisan doživija slabu pauzu. Nikad me
pauza nije razočarala. I kad bi na prestavu zaspa, u pauzi
bi živnija.
U pauzi pušiš, ćakulaš, izminjuješ impresije, svratiš na
šank, gledaš ko je doša, vidiš ko je ostarija. Pauza je sveta
stvar, pauza zlata vridi i uvik bi odija u teatar kad bi po
ure traja čin, a onda po ure pauze. A kad te po dvi-tri ure
zalipi za katrigu, onda je to štrapac, tortura; nervožitad ti
skače, urlat bi počeja.
Usput san svratija i u samoposlugu "Dalme" di je gori na
pod otvoren novi odjel ženske konfekcije. Butik. Navalile
Splićanke. Popizdile. Jutros je otvoren, a do deset uri već
su ga opustošile, po robe su već pokupovale. Telefonski
se javja da se šaje nova roba. Kuridu bunde, džemperi, ko
stimi, košuje, unikati, duplikati. Od žen koji tot provaju i
šetaju isprid zrcali, čujen da je ti odjel boji od svi spliski
butiki.
U očekivanju pošćera
Pripali su me niki penšjunati da na prvi penšjun triba
čekat po 7 - 8 miseci. Jo laživci!
Evo, tek san u penšjun 3 miseca, a malopri su me
zvali iz Socijalnoga i pitaju di će mi šavat pineze. To dakle
oće reć da je sve već uređeno, gotovo, i penšjun mi je već
stiga. Bez mene pitat, žena in je rekla da mi šaju na žiro-
račun.
Najidija san se. Poludija. Neću! Neću na žiro-račun.
- Ali to ti je najbolje, najpraktičnije! - govori mi žena.
- Neka je, ali neću! Neću na žiro-račun!
- Onda kako oćeš?
- Oću da mi pošćer lipo, ka pravome poštenome pen-
šjunatu, pineze nosi na kuću.
- A pošćer dojde, a mi nismo doma?
- Ne boj se ti za to; oko prvoga ja ću stat doma i čekat
pošćera.
- Uvik, uvik, svaki prvi od miseca?
- Uvik!
- A on ne dojde, a tebe štufa?
- Neće me štufat.
- A toka te dikod otputovat?
- Ja san u penšjunu, nidir ja ne moran putovat ako ne
ću. Nikor mene više ne more na ništa prisilit.
- A nije ti sto puti boje na žiro-račun i skinit svaku
brigu?
- E, ali ja baš oću jemat brigu! Oću čekat, jidit se, di
je više ti pošćer, nogu dabogda slomija! I oću ga dočekat,
vidit sa boršon na vrata, i oću sa tintanon olovkon potpisat
primitak i gledat ga kako pjuje u prste i broji snope pinez.
I onda ću mu guštat dat svaki put manču. Ovo tebi, kume,
za napit se!
A da gre priko žiro-računa, onda ja ne bi jema gušt od
penšjuna, parilo bi mi se da je to nikako u tajno, kurba-
njski. I onda kad gre priko banke, moredu mi se pinezi iz-
mišat, pa ne znan ča je od penšjuna a ča od faturete. I onda
bi mi se parilo da san radija, a ja oću pensiju posebno,
čistu, isto ka da mi je pala s neba. Već sama ta činjenica
da ja gren na banku, da stojin isprid šaltera, da ispunjan
ček oli formular, pokvarila bi mi svu radost. Drugo je to
kad greš po pineze, a drugo kad ti pineze nosidu doma,
na stol.
A onda, kako ću priko žiro-računa dat poščeru manču?!
Cili život ti dolazidu doma judi sa kartan dizat pineze.
Za fit, za televiziju, za letriku, za čistoću, za vodu, i uvik
se uspreneš kad ti zazvoni na vrata. A sad je evo prvi
put došlo vrime da ti ne dolazidu samo pitat nego i nosit
pineze.
I lipo ću se dogovorit s pošćerom da, kad mi god nosi
pineze, neka kucne 3 puta lapišon o vrata. Veselo, povje
rljivo: kuc, kuc, kuc!
I kad san jon sve tako lipo razložija i objasnija, posla
san je na Socijalno neka javi da oću penšjun samo priko
pošćera. Doma! Na ruke!
I sad samo drćen da mi se ne dogodi ta pegula da pošćer
dojde pri prvoga, a mene ne bude doma. Omar ga sad gren
nać, da se sve lipo dogovorimo.
ZA KIL RIBE NA PACIFIK!
Kraj vejače.
Sve su riđi datumi moga dnevnika i sve su veći između
nji razmaci. Više se i ne spominjen kad san zanje rige
napisa. Nisan ja kriv nego ova kurbanjska vejača koja se
bliži kraju a da cili misec na nebo njanci jedan oblak nisi
moga vidit.
U cilome mome viku ovaku vejaču jemali smo samo
onda kad je pri dvajst godin bila totalna pomrčina sunca
nazvana spektaklom stoljeća.
Svako jutro odlučin sest za makinju, ali kad rastvorin
ponistru i udre me sunce, onda promislim: "Grijota je stat
u kuću po ovakome vrimenu. Boje šetat. A pisat ću kad se
naoblači, kad u d r u juga i kiše." Ali nad Spliton se usidrila
nika žestoka anticiklona, sminjuju se dani jedan lipši od
drugoga, pa šetan, vijađan, guštan, rekreiran se i kupin
forcu za rad kad krenu gruba vrimena.
Čovik od svita
UTORAK, 4. marča
Naručija san obid jušto u bot manje kvarat. Još san
vika:
- Makarune oću, razumiš li: makarune!
Bunila se:
- Makaruni te debjadu.
- Jebe me se, neka debjadu, neka u me dojde dvista ki
li, ali makarune oću. I u bot manje kvarat, u minut točno,
da su na stolu!
A doša san doma posli dvi. Pripala se, poludila, zvala
telefonski sve prijateje, kafane, prvu pomoć, miliciju, bol
nicu...
Dojden doma a ona plače, drće, u afane pada, kolonjon
se razabire.
- Di si dosad?
- Na Rivu, bome!
- Zašto? Ča si činija?
- Ništa, šeta san.
- A ča nisi doša kako si reka?
- J e r me bilo drago šetat, jer se nisan moga odlipit od
Rive.
Veliki dan
Protumačija san jon da je danas za grad veliki dan.
Riva je spašena. Jopet je Riva Rivon postala. Svit po Rivi
šeta, diše, gušta. Nima više šporki tonobili, prdenja motori,
gadljive raznobojne late parkirane šoto palmi.
Šetaš kako bog zapovida, ka čovik, ne tiskaš se među
tonobile, ne šporkaješ gaće o parafange. Riva široka, čista,
lipa, mami te na šetnju. Samo autobusi još prolazidu, ali
ne smetaju i neće ni oni još zadugo. Vidija san da svit šeta
Marmontovom. Nima straja da će te satrat. Kraj Prime nja
nci više ne triba semafor, moš proć s jedne strane ulice na
drugu kad te voja, ne čekaš zeleno pa da svi ka stado ovac
grunemo jedan za drugim.
Split je bija izgubija Rivu, pritvorija je u saobraćajnicu,
parkiralište, a sad ju je jopet naša, dala se prednost čoviku
prid laton i Riva je propivala, postala je ono ča je bila: naj-
lipša Riva na Mediteranu. A mogla bi bit i na svitu, jer
tek sad more je se uredit, osvitlit, prostrit štekate, dignit
tende, iznit cviće, lumbreline, banke, i mužike bi se moglo
dovest, koncerte činit, prestave prikazivat.
Sad triba zamislit kakva bi mogla bit litnja noć na Rivu.
"Sto koluri daje nebo, more Split, a uz more lipa mladost
udri u smij". Bili vapori okrićedu se u portu i svitlost jin se
gubi u konalu, motorini se vrtidu u noćnoj šetnji, sa gajeti
otočani nudu grozje, smokve, svud su štekati, kamarjeri
trčedu, nosidu gvančere pune bibiti, mužika svira, ližedu
se đelati, debele gospoje sididu po šentadan, vatadu bavu
s mora i mašedu se ventulan. Odrebatije ponoć, a nikor
neće da gre doma. Matere još šetadu sa dicon u karoceti.
Petak je oli subota, sutra se ne radi, sve je krcato svita i
Vlaji se nisu vratili na selo, ni oni koji jemadu vikendice
ne gredu na vikend, žaj in je bilo Rivu ostavit.
I ča je interesantno - nikor se ne buni, samo oni prdonje
motorbičiklisti koji su po Rivu činili zulume. I jedan stari
Splićanin posla me opširno pismo kontra novoga režima,
jer oni koje su noge izdale, koji bol o srca ćutidu, kako će
sad oni doć na Rivu? I ako stojidu oko Rive, kako će sad
oni odit u ambulante ili u ošpidal? Oćedu li ji u portantine
nosit?
I mene su počele noge tradivat, i ja ćutin bol o srca, ali'
ne dan se, još mogu do Rive skoknit, a kad još više izdu-
šin, odit ću polako, držat ću se zida, pust ću do Rive. Bude
li o jute potribe, zvat ću taksi. A ne daj bože ono najgore,
ali i onda jema prva pomoć.
Svaki naš grad, pa i Split se fali kako je on grad mla
dosti. Isto ka da je sramota priznat da je svaki grad i grad
starosti. I na to triba mislit. Eno Beč, na primjer, di se kod
starac makne pa se umori, čeka ga misto za počinit, za
sest. U glavne ulice čak su veliki pitari cvića tako učinjeni
da moš sest.
Mladosti triba otvarat radna mista, a starosti ova side-
ća, odmarajuća.
Mi više razbijemo glavu di će se mladost zabavit nego di
će radit. A tribalo bi zapravo mislit kako čedu se zabavit i
odmorit oni koji su se naradili.
I evo, pridlažen da se smista na Rivu udeseterostruči
kapacitet sideći misti.
Za razliku od zatvorene gospodske Pjace, Riva je uvik
bila široka, demokratična, plebejska, uvik otvorena svima
došljacima i putnicima, fureštima, i starima i mladima.
Ona triba svakome ugodit. I svako da na njoj najde svoj
sadržaj.
Dobro su govorili naši stari: "Nije ni marač magarac".
Zabilila su brda oko Splita, govoridu mi da je noćas i u
Split snig počeja padat. Srićon se nije uvatija. En ti snig i
ko ga voli! Cila vejača bila je vedra, p u n a sunca. Pada mi
na pamet kako su novine donile sliku procvitani bajami.
Cili san život radija u novine i ne spominjen se da je
ikad prošla i jedna vejača bez te slike stabal rascvitani ba
jami. P u n a mi je pipa rascvitani bajami!
Da u vejači cvitaju bajami, to je u nas, u Dalmaciji, pra
vilo, a ne izuzetak.
Sinoć snig i bura, a danas jopet vedar, sunčan dan.
Lipo je vidit okolo Splita bila brda, a po Rivi punoj sunca
razgolacanu mladost.
SRIDA, 5. marča
ČETVRTAK, 6. marča
J e m a našega svita kojemu nikako nije drago da će se
preć na litnje vrime, odnosno da će se leroji maknit u r u
naprid. Bunidu se kontra te novotarije, a ne znadu da
smo mi u Split još pri rata, pari mi se od prvoga aprila,
jemali litnje vrime. Moran priznat da i meni litnje vrime ni
je drago jer san naušan večerat u osan uri, a po litnjemu
vrimenu u osan uri se još vidi, a ja ne mogu, ne gre mi
večera pri vidilu. En ti ja večeru koja nije pod svićon! Pari
mi se da je marenda. Morat ću spustit kontrine, zamračit
kužinu, užgat letriku i onda sest i jist.
I tokat će me u r u vrimena pri dolazit doma. Uru vrimena
pri poć u posteju. Volin litnje večeri, a one ćedu sad bit
kraće. Ukrest ćedu mi uru vrimena od svake večeri.
Ali to je rentabilno vrime. Miljarde se ušparadu. Miljarde
kilovati, miljarde dinari.
Besklasna riba
A druga je sad stvar ča smo mi sebični i volimo u r u li
tnje večeri nego cilu atomsku centralu. Ča ćedu meni ušte
đeni kilovati, oli ja živen na kilovate, ja živen na ure!
Kad san već spomenija stara vrimena, napomenut ću
i to da san niki dan u stare spliske novine od pri 50
godin čita kako je niki ribar kažnjen globon i oduzimanjen
ribe, jer je na peškariji prodava skuše po 30 dinara, a
cina in je bila maksimirana na 22 dinara.
Riba je bila razvrstana u 4 klaše i svakoj klaši bila
je određena maksimalna cina.
Naša antiklasna borba išla je u taku širinu da je razbila
i klasne razlike među riban, pa se sad sirotinjski bodljikavi
škarpuni i prezreni kantari pušedu i izjednačuju sa elitnim
zubacima i komarčan.
Jedino je srdela ostala srdela i zato sad svak od nje
okriće glavu, i kad je vidiš u masama, zgnječenu, gadi ti
se.
I ribari je znadu nazad u more iskrićat. U sve lokale, pa
i u najgrezije crne betule, zabranjen jon je ulaz.
A od svi stanovnika mora ona jema najveće zasluge.
Podigla je i kroz puste generacije odranila cilu Dalmaciju.
A sad je degradirana, devalvirana, osuđena, izolirana; ma
ke i pantagane jon čriva i glavu raznosidu. Narod je se
odreka, mrzi je ka da mu je bila najgori dušmanin.
A ja virujen da će jednoga dana i ta nesritna dobra na
ša srdela - mučenica doživit potpunu rehabilitaciju. Stari
svit sve je volija određivat, klasificirat, maksimirat, tako
da si sve moga znat unaprid.
Gradiš li kuću, oli da ne gremo na veliko, daš li šjolat
postole, tačno si zna koliko ćeš platit. Svaku uslugu.
Kad se, recimo, danas vraćan s puta, ja uvik vazmen
taksi od mula, odnosno od štacije do kuće. I svaki put
platin drugu cinu. Plaća se po kilometru, udaljenost je
uvik ista, a cina je uvik druga. Deset taksija, deset različiti
tarifi.
PETAK, 7. marča
Evo san pronaša jedan stari spliski libret iz godine
1823. i tot mi lipo piše, da san se od mula ili od štacije
do kuće vozija karocon, platija bi osan dinari, ako je bila
karoca sa jednin konjon; ako bi vazeja dvopreg, platija bi
dvanajst i po dinari.
Vožnju do bolnice platija bi osan dinari, do Pojuda ili
Osamice 15 dinari. Da stojin u Solin ili Vranjic, platija bi
četrdeset dinari, do Kamena i Stobreča pedeset dinari, a
kad bi me vrag odnija karocon na alku, triba bi se isprsit
sto i osandeset dinari. Ili, dvopregon dvista trideset i pet
dinari.
Ako bi se vozija po gradu, obavezno bi me kočijaš mora
čekat kvarat od ure; izvan grada, u području općine, mora
bi čekat cilu uru, a kad bi iša u Sinj, onda bi me mora
obavezno čekat šest uri. Dakle, moga bi komodno obidvat,
gledat alku i lipo se vratit.
I lipo piše da kočijaš mora primit u karocu četiri put
nika, pa kad svak podili po glavi, onda ni do Sinja nije bilo
skupo.
I nosačima su tarife određene za svaku distancu po
gradu: koliko kad jedan nosač nosi, koliko bez karijole,
koliko sa karijolon, koliko sa karijolon na dva, koliko s
četer kola.
Čak je bila određena tarifa od dva i po dinara "za dopra-
ćenje putnika do bud koje restauracije ili privatne kuće
bez prtljaga."
I špacakaminima su odredili tarife za dimnjake u pri-
zemju, za dimnjake kroz dva poda, kroz četiri poda; ta
rife za štednjake, za male, za velike, za štednjake sa dvi
pečenjarke, za pekarne, parne kotlove i pripadne dimnjake,
za gvozdene peći, za peći od majolike. Cila študija samo za
špacakaminske tarife!
A neka mi danas ko kaže koliko u Splitu zapada bilo
koja usluga, osim brijačke. Samo su brijačima ostale ta
rife. A svak te drugi dere i koje kako oće.
Jemamo puste službe, savjete, inšpekcije i inšpektore,
a nimamo tarife ni cjenike.
I meni se, ka jednome gradskome kroničaru, lako
snać za svaki problem iz prošli vrimen (koliko je u Split
bilo kurab, koliko policjoti, koliko šupirani, koliko se šta
plaćalo), ali kako i koliko se plaća danas - to ni dragi bog
ne zna. Njanci ne znan pošto je kruv.
Ne znan niti koja su danas sve sredstva plaćanja u
upotrebi. Jer niki dan san vidija kad jedan čovik kupuje
duvan i daje sto ijad dinari. Blagajnica mu nije jemala pro-
minit. Izvadija je nike bone i uzeja cilu šteku Kenta.
Mušno me bilo pitat koji su to novi pinezi u promet, a
more lako bit da su bili i bonovi za marendu.
Ostarija san, sve slabije se snalazin u modernoj proble
matici; bija je zanji čas da utečen u penšjun.
Subjekti i objekti
Sve se budi
Mira za čovika
Milicioneri
Riba i nafta
Duvan i zdravje
Propali vikend
Rano je jutro. Petak je ali ne znan koji je datum. Ne
znan njanci otprilike. Je li deseti, jedanaesti, a moga bi bit
i deveti i dvanajsti.
Iz kuće malo izlazin. Jedino ča skoknen do bibjoteke.
Di ću i kud ću kad su gruba vrimena: oli kiša pada oli
bura puše. Još pećicu gorin. U kuće se uvukla studen i
ladnije je sad u kuću, nego na ulicu. Pari ka da ne gremo
u lito nego u zimu. Ovo mi je najodvratnije vrime. Posli lipi
vrimen, kad se počmeš temperavat na lito, udre zima.
SVETE N E D I J E I RADNI DANI
Leroj na kampanelu
Izaša san na Pjacu, a jedan momak me zaustavja:
- Šjor, molin vas, koja je ura?
Pogledan na zvonik.
- Eno ti šest i po, fali minut.
- Kako znate? - začudi se momčić.
- A vidin leroj na kampanelu.
- A ja ovi jebeni leroj nikako ne razumin. Nikad ne znan
koja je na nj ura.
- Nisan ni ja, moj mladiću, zna dok ga nisan proštuđa.
- Oćete li i meni kazat?
Objasnija san mu da je leroj, isto ka i dan, podiljen na
dvadeset i četiri ure. Kad je mala švera na šest, onda je to
šest ujutru, kad je na osamnajst, onda je šest uvečer.
- Ola koji san ja tukac! - kori sebe momak. Kako to ni
an pri uvatija!
Lipo se zafalija i iša svojim drugovima objasnit tajnu
zvonika na Pjaci. Svi su stali i gledali leroj.
Malo pri osan sitin se da moran kupit kremu i kolonju
za brijanje. Prodavačice unutra bižingaju a na vratima pi
še INVENTURA.
Trčen u drugu profumeriju. Isto INVENTURA.
Ajte k vragu vi i inventura, svaki čas udreš noson u
koju inventuru.
Još ni osan, fali deset minuti. Triba mi se i popišat.
Najbliži mi je javni zahod na Pisturu. Trčen pri nego ga
zatvoridu.
A, e, zakasnija san! Već je zatvoren. Isprid vrat lokva,
velika lokva, ka da su se konji ispišali.
Dolazi jedan momak, vata za kvaku na vrata, drma.
I onda piša u vrata.
Za njin jedan ozbiljan čovik čini isto.
Kad je zahod zatvoren, onda mu se čini reklama isprid
vrat.
I jema svit prav!
Ko je to izventa, ko je izda tu naredbu da se javne piša-
rjole s mrakon zatvaraju? Zasinđilaju se ka da su trezori.
Javni zahodi gradu falidu. Jema ji manje danas nego
pri sedandeset godin, kad nas je bilo 20 ijad. Pona
šamo se ka da su to koje sramotne institucije koje triba
sakrivat. I zašto pišarjole ne bi mogle bit cilu noć otvore
ne? Oli će ji ko ukrest?
I kad su konduti zatvoreni, onda čejade mora potribu
činit, oli u gaće oli na ulicu.
U San Marinu vidija san lipi privatni zahod koji je svo
jina jedne gospoje. Ona ga tišći, redi i naplatije. Daje ti
šugaman i sapun.
Ako "Javna čistoća" neće oli ne more vodit brigu o toa
letima, neka se da licenca privatnicima.
Ako jemamo stotine privatni bufeti di se loče, moremo
onda jemat i bar koji privatni kondut di se popijeno ispra
zni.
A počela je i turistička sezona. Već jema po gradu fu-
rešti. A oni su bidni obzirni.
Vrtin se uvečer po gradu i gledan: svuda inventura.
U samoposlugu "Prehrane" kroz izloge vidin kako osobje
redon obilazi škancije i lipi nove cine. Kurjož san ča je po
skupilo, pa virin.
Lipidu cine na boce voćnoga soka.
Jebe me se za voćni sok.
Asti boga, eno će i vino poskupit? Cila Evropa pliva u
vinu, Talijanci ga gledadu misto benzina trošit, Francuzi
ma su puni podrumi, miljuni ektolitar, a u nas će evo opet
krešit.
I u papirnicu penju se po škancijan i pišu nove cine.
Virin i tamo. Stavjadu nove etikete na nike škatule - Fli
pere, Polo. To su igre za dičicu.
I u "Splitski magazin" činidu inventuru. Sve osobje je
na noge, došli su i inšpektori u crne kožnate jakete. Radi-
du digitroni i makinjete.
Jedna prodavačica se uspela na škale i bižingaje po ve-
štitima. Oli će i roba poskupit?
A ča onda sve gre gori? A za koliko? Bit će dvajst, trijest
posto! Nima u n a s manje batude.
Je, sve gre gori. Eno, inventura je u butigu od muški
košuj.
Baš izlazi prodavačica.
- A ča je? - pitan je. - Koliko gre gori?
- Ma ništa, niti dva posto! Krešija je republički porez.
- Nu ti boga, koji konfužjun! A ja san se već bija pripa!
Ča se mrčite samo za dva posto!
- I ja govorin - umorno će ona. - Njanci nismo svršili,
sutra ćemo nastavit!
Bidni prodavači! Nimaju mira ni o danu, ni o noći. Uvik
inventure, uvik minjat cine.
Čini mi ji milo. Kad ćedu oni bidni počinit? Ruke ji bo
lidu od pustoga pisanja i lipjenja novi cin.
A promet jin, tužidu se, pada. I svaka druga mušterija
u sve butige dolazi sa bonima od marende.
Boni od marende legaliziraju se ka sredstvo plaćanja.
Ne bi se začudija da počmu kurit i u Trstu.
Premaliće i postoli
Ča je ovo sad da ni jedne postole ne mogu obuć? Za
pravo, mogu ji navuć, ali me sad i stari postoli, koje san cilu
zimu nosija, počimju tuć. Postaju mi nikako tisne, ćutin:
rušaju mi prste. I one najkomodnije sad mi smetaju.
Asti Gospu, oli me počela noga rast? Gren ka da san
gobav. Ćutin rebote. Svaki me postol stiska.
Bit će da noga ćuti premaliće pa počimje botit. Zašto
onda samo noga boti?
Prominijen postole. Vazimjen one koje san nosija pro
šloga lita. Ne vaja. Ćutin ji. Još ćedu mi kale učinit.
Nima druge nego kupit nove postole. I kupija san ji. Naj-
lagašnije koje san moga nać.
Vazeja san obilate, neka noga pliva. Prova san oba po-
stola, šeta po butigi, sve je bilo u redu. Skupo san ji i pla-
tija, neka mi je prodavačica rekla da ne gren s njima po
mokrome.
- A ako me uvati kiša?
- Nisu za kišu - govori.
- Dobro, ali kad grad poliju? Ča ću činit, oću li ji skinit
pa odit bos? Oću li počet letit priko mokri ulic ka da jeman
krila?
Slegla je ramenima.
Platiš deboto sto ijad postole pa ji ne smiš po mokrome
nosit. Koje su ovo danas nesriknje fabrike! Činidu postole
da ti se ča pri raspadu, pa da moraš kupit nove. I tako sve
produkte. Žaruje, televizore, tonobile.
Čita san da je tako i u Rusiju. Potrošači su se žalili
Ministarstvu industrije da žaruje ne vridu. Ministarstvo je
naredilo da se proizvedu trajnije žaruje. Kad su se trajnije
žaruje proizvele, žalila se i trgovina i fabrike da su in puna
skladišta.
I kupija san te nesriknje postole jer su mi bile komodne.
Jučer san u njima prvi put izaša, i ča ćete vidit? Mislite da
su se raspale? A ne, nisu! A boje bi bilo da jesu.
Jučer u butigu bile su mi komodne, široke, a danas,
kad san odija po gradu, počele su me tuć. Pa kako? Parilo
je da me noga u moršu. Jedva jedvice san doša do kuće. U
portun san ji skinija. I odanija, spasija se. U bičve san, sa
postolima u ruke, otvorija vrata. Žena je zinula.
- Ča je sad?
- Ne vridu! Baci ji ča! Neću ji više vidit!
- A ča ćeš sad nosit? - pita ona. I sama odgovara: - Sad
ti jedino priostaje - prominit noge!
Ne bude li ladno, bos ću za Prvi maja po gradu odit, ka
da činin zavit!
SPLIT JE BEZ RIČI REKA SVE ČA MU
JE NA SRCU
NEDIJA, 4. svibnja
Sveta tišina
Svašta san u ovome našem gradu vidija i doživija, ali
ovaku čudesnu povorku nikad.
Ovaka sveta tišina bila je onega jutra kad je grad čeka
svoju, Titovu vojsku. I u onu kišnu zoru Slobode judi nisu
mogli govorit.
Kako je najveća radost blizu najdubje tuge?
Vidija san koliko je naš grad, koliko je naša zemja ve
lika i lipa u trenucima sriće i radosti.
Ali nikad mi ovi grad nije bija tako lip, tako drag ka u
ovin trenucima najveće tuge.
Večeras, kad su sve riči izgubile smisal i vridnost, i kad
su se same povukle, grad je bez riči reka sve ča je jema
reć, sve ča mu je bilo u duši i na srcu.
Večeras san vidija kako se i dica kroz minut pritvaraju
u jude.
PONEDIJAK, 5. svibnja
Rano je jutro. Kiša pada.
Brzo se obučijen i gren vanka.
- Di ćeš? - pita žena.
- Ne znan.
Radni narod iša je na posal. Dica u skulu. Nikor nije
zakasnija.
Svak je na svoje misto.
Počela su se događat čuda. I oni kronični "bolesnici" ko
jima se drago vuć po bolovanju smista su ozdravili.
Nikad po ambulantama manje svita.
Nima simuliranja, zabušavanja, škivavanja.
Po gradu daleko manje svita nego u druge radne dane.
Kladin se da je danas u Splitu proizvodnja rekordna.
Jedan moj prijatej, profešur univerziteta, objašnjava to
slikon famije koja je ostala bez oca. Dok je otac bija živ i
vodija brigu o famiji, dica su se mogla i ležernije ponašat,
bit dikod i malo štrambasta, pa i sarčit koji dinar priko mi
re. Stari umre i oni se odmar uozbilju, ponašaju se kako i
je on učija, jer sad nji toka preuzest brigu i odgovornost.
Ovo mi je prvi dan u životu ča nisan čuja da ikor ronja,
tuži se, kritikuje.
Trčedu judi u poduzeća i kad triba i kad ne triba. Dica
se po skulan tuču jer bi svaki tija bit ove dane dežuran.
Tek poza podne, kad je svršija radni dan, radni narod
je na ulice. Ali isto ovo nije dan ka ča su drugi dani. Nije
to samo vanjski žalobni dekor, bandire napo stijega, crni
flor, crne novine - nego se u arju ćuti nika čudna herojska
patetika kakvu dosad nikad nisan osjetija. Svi smo postali
svjesni velikog istorijskog trenutka, i ka da smo svi sa Ti
tom ulizli u istoriju.
Miša se tuga i ponos. Tuga jer ga više nima, ponos jer
smo ga jemali.
UTORAK, 6. svibnja
SRIDA, 7. svibnja
Na bilome kampanelu, vikovnome simbolu Splita, tu
žno visi crna bandira. A danas je Sveti Duje.
Svašta se događalo u Split na Svetoga Duju, bilo je i lipi
procesjuni i demonštracij, kad se bajunetan tira narod s
Rive i Pjace, ali ovo je, ča ja znan, prvi put da je Split baš
na Svetog Duju u koroti.
Davno nima procesjuni ni banci na Rivu na kojima bi
se slegla sva škart roba od Trsta do Boke. Bezvirni san Spli
ćanin koji nikad u ništa nije virova, ali virujen u Svetog
Duju.
Veliki je sveti Duje! Još je rat traja, još je Split bija oku
piran, kad je baš na dan svetog Duje na Visu obnovjen
"Ajduk". To mi je bija njegov najdraži mirakul. Koliko je ti
mirakul onda radosti unija u razrušeni, ranjeni, gladni i
tužni Split!
U ditinjstvu kupova san na ovi dan svirke i balunčiće.
A posli san materi kupova drvene žlice. Da su na pazar do
šli Zagorci sa narodnin rukotvorinan, kupija bi ženi koju
žlicu. A sebi cigalin.
Padaju mi na pamet nike spliske datumske podudarno
sti. Užežin Svetog Duje, dakle 6. svibnja, pri 87 godin, sve
čano je otvoren spliski teatar, najveći na Balkanu. A jučer,
dakle jopet užežin Svetog Duje, obnovjeni teatar otvoren
je tužnom komemoracijon. Tužnije i dostojanstvenije nije
se moga otvorit.
Crni veštiti i side glave, ali uz nji bilo je i dosta mlajega
svita. Dobro je to! Nije bilo označeno di će ko sidit, ali zna
se red i starešinstvo. Sitija san se kad mi je još pri desetak
godin jedan drug priča kako mu je najteži zadatak i dan u
životu bija kad su ga zadužili za podilu pozivnic. Svakome
odredit red i misto di će sidit. U ratu, govori, nije se toko
napatija. I naravski, našlo ji se uvriđeni koji su mu digli
pozdrav.
Ovo je četvrti dan okad je tuga pala na grad. Ali život
traži svoje. Ne more ga se fermat. Triba radit, živit, volit
se.
Vidija san zagrljene jubavnike na šentadu. Dva momka
se šetala uz korniž; razgovarali su i nasmijali se.
ČETVRTAK, 8. svibnja
Bija san u dvor obać Šanta. Nisan ga naša. Na ribe nije
iša, u konobu ga nima. A di ga je vrag odnija?
Sidija san u dvoru na bančiću po ure i eto ti ga. Sveta-
šno je obučen.
- A di si to bija?
- U Zajednicu...
- U koju zajednicu?
- Bome našu varošku!
- Oli su te ča prizvali?
- Nije nego san se iša upisat u libar žalosti.
- I ča si napisa?
- A ča ću napisat kad ne znan pisat?
- I ča si onda učinija?
- A učinija san u libar križ, neka se zna da je i ribar
Šanto bija.
- Bravo, moj kompanjo, pametniji si od Salamuna!
- Rugaj se ti, rugaj, ali će judi, pametni judi, koji b u d u
knjigu štili, znat ča je oni nepismeni ribar tija reć kad je
svoj križ stavija!
Svud pustoš
Nikad se spliske ulice nisu tako brzo ispraznile ka da
nas pri podne.
Promet je učinija čudo. Njanci nije bila tiska na štacije.
Autobusi su stizali svaki minut.
U podne, kad je na televiziju počeja prenos pogrebnog
ceremonijala, gleda san sa terace kanoćalon.
I nidir nikoga! Počeja san od Marjana. Prazne šentade
uz Žudinski kanap, nikoga na Belvederu.
Nima ni jubavnika, ni šetači, ni trkači koji skidaju kile,
ni oni koji boluju o srca pa in je likar priporučija šetat,
šetat...
Na dil Rive koji iz kuće vidin nikoga. Njanci milicionara.
Ni putnika oko autobusi. Vapori su napušteni. Gospe mo
ja, ča je ovo? Ča nikor, ama baš nikor ne putuje?
Gren uz mule, vatan motorine, bracere i svud pustoš.
Samo na one bovane na punti đige jedan čovik sa tunjon
u ruci.
Znan, sve znan, kume!
I ja san jutros jema istu ideju. Vazest tunju i poć dikod
u pustoš ribu lovit.
Zvona zvonidu.
Samo galebi po portu letidu.
Kako su nestvarne sve stvari, kako je sablastan grad
kad nidir čovika nima!
Vraćan se televizoru i vodin borbu sa ženon. Plače, je
ca, rida, sva se lomi, privije, kida...
Pokušavam ričima koje su dosad uvik upalile:
- Gruba li si kad plačeš! Sva si se iznakazila.
Ne gre prid zrcalo. Ne gleda rige. Skupila se na otomanu.
Pokrila se dekon priko glave. I plače, plače...
Zapritin jon:
- Udrit ću te. Zapamtit ćeš ovi dan.
- Nemoj, nemoj... -jeca ispod deke.
- Ajde kuvat! Di mi je obid? - vičen na nju. Upalilo je. Po-
čimje se karat. Kroz plač optužuje me da san monstrum.
Gasin jon televizor.
Priti mi rastavon...
Opet san na teracu sa kanoćalon. Oni čovik na puntu
đige kupi tunju.
Di će kum sad uteć? Nima uteć. Stoj di jesi!
Bez tona
Ona je otkrila način kako more gledat televiziju. Iskju-
čila je ton. Kad je sama slika, kad je slika mutava, onda
je puno lakše.
Prvi put mi se dogodilo da mi pune četiri ure nije za-
zvonija telefon. Uvik, uvik zovu, a sad kad bi tija da mi se
ko javi, nikor! Gledan je li telefon u kvaru.
Je li platila? Da ga nije pošta isključila?
- Nije, radi.
Čitan roman.
Pa kuvan kafu.
Pa patinajen postole.
I svaki čas povirin na televizor.
Sporo, sporo teče vrime.
Na tranzistor otvaran Radijo-Split. Ne javja se. Oli je
prominija valnu dužinu? Ovo je Radijo-Split preuzeja za
grebački program. Svoga nima. Jema bit da je ovako sve
ove dane. A bogami, jemali su šta reporteri iz Splita ja-
vjat.
Otvorili su najmoderniji Radjo-televizijski centar, a kad
se desija ovi veliki istorijski događaj, oni zatvorili butigu.
Ne mogu oprostit ni televiziji šta je prekinula prenos
utakmice "Ajduk"-"Crvena zvezda" onega trenutka kad ga
je zapravo tribalo tek počet.
Tek sa prekidon utakmice počeja je događaj ka stvoren
za televiziju: cili će svit o njemu javjat, a televizija ga Smi
sta prikida.
Slušan na tranzistor zanje minute pogrebnog ceremo
nijala.
Čuju se samo tice.
Sve utihnulo, samo tići pivaju?
Smutilo me. Zbunilo. Ne razumim di se to sad tice glase.
Je li to sa Marjana oli iz Beograda? Zatvaran tranzistor i
slušan na teraci kako i splisku tišinu produbjuje cvrkut
tići s Marjana.
Grdelini - Marjančani pridružili se zboru svoji beogra
dski drugari. Koja je ovo tičja veza? Miljardu režisera ne
bi moglo ovo namistit.
Pogrebni ceremonijal je završen.
Isti čas ulice su živnule.
Ništa se nije prominilo. Ništa nije počelo iznova.
Sve se nastavilo di je stalo.
Pala je večer.
Sa Rive gledan kako se na Marjanu palidu slova i jopet
svitli TITO!
NEDIJA, 11. svibnja
Oni osan dan službeno proglašene žalosti su svršili. Da
nas se igradu utakmice, redovno prvenstveno kolo, kine
matografi su se opet otvorili, danas bi se moglo svirat,
pivat, veselit.
Moglo bi, ali nikor nima voje. Ni najžešći vikendaši nisu
išli na izlet.
Svuda bandire napo stijega, svuda crni flor...
Kupujen u trafiku duvan i novine i govorin trafika-
ntici:
- Prošla je žalost, morete skinit flor s izloga!
- Ne mogu - govori ona - niman srca skidat!
I na milicijskoj stanici zastave na pola stijega.
Oni su judi koji znadu red i propise, ali eto, ne moredu
dignit bandiru.
Džuboksi zaustavjeni po bifetima prošle nedije, nikako
se uputit.
Jedan momak šapje:
- Previše smo mi uz druga Tita vezani. Meni je sad još
teže.
Iste riči čuja san večeras na radijo od jednoga staroga
Crnogorca. Reka je:
- Prećerano smo se mi uza nj vezali.
Isti osjećaji, iste misli kod splitskog momka i kod crno
gorskog starca.
Nedija je. Vojnici i mornari jemadu izlaz. Nisu veseli.
Vidija san priko Pjace proć jednu grupu mladi stra-
nkinj. Predvodila ji je jedna cura, bjonda, pigava, kolo
salni razmjeri. Peča cure. Planina od žene. J e m a u nju
najmižerjastije sto dvajst, sto trideset kili. U male tisne
gaćice. I samu majicu. Koje ručetine, koje nožetine! I svud
jednako pigava. Po obrazu i tilu.
Nije bilo glave ni muške ni ženske koja se nije za njon
okrenula.
Usidilica
Zvir na đigu
Bravo, deboto san i zaboravlja; jučer san bija prošetat
do đige. Tija san poć put Mej, ali ništo mi je u n u t r a šapja-
lo: "Ajde put đige!"
I tamo na đigu, isprid "Jadranovi" ledenic, vidin zvir.
Ogromnu beštiju. Morskoga pasa - volonju. Obisili ga na
pal; brez glave jema u nj priko 3 metra.
Parali su ga, nožima rizali ka vola, i ko je kod tija, moga
je vazest fetu.
Ribar koji ga je baš riza velikin nožen pita me:
- Evo da ne znate koja je ovo zvir?
Naletija je. Isprsija san se.
- Ja da ne znan? Ja, ribarski sin! Di si ti bija kad san
ja volonju na špag ka pasića vodija.
Sitija san se kad san pri bit će i dvajst godin sa "Bioson"
od Oceanografskag instituta iša gledat eksperimentalni
ribolov na velike dubine. Bacili su iza Mljeta parangale.
Istizalo se velike ugore, morine, ogromne mole i jednoga
volonju od sto i pedeset kili. Visija je na udicu i nije mrda.
Da je glavon zatresa, puka bi pijok. A on, tukac, mrdnija
nije.
Kad su mu kroz žvale provukli konop, ja san ga s broda
vodija ka pasića u šetnju.
U Dubrovnik su se otelski kuvari tukli ko će ga vazest.
Govorili su da će furešti prste lizat kad ga uvečer budu jili
ka pohanoga šanpjera.
Samo ovi volonja kojega su u mriže uvatili ribari "Ja
drana" je rekordan primjerak. Priko 4 metra i blizu
500 kili. Taki nikad nije uvaćen u J a d r a n u .
U glavu mu je bilo 117 kili, u trbuj deboto 100. Glavu
čedu mu preparirat i u muzej izložit, ka veliku ritkost. Uli-
za san u ledenicu da ću mu vižitat glavu, rastvorit žvale.
Uteka san pri nego san uliza. Ka sabjon priko kolini
prisika me led.
Pismo iz Podaca
Primija san jedno pismo iz Podaca. Zovu me mišćani da
dojden vidit ča se u njijovo misto događa.
I sad ja očekujen da se dogodilo bogzna šta, a kad tamo
- ništa! Malenkost. Čovik izvanka, naš čovik, kupija uz
plažu zemljište za vikendicu, oli vilu, posika par bori i u
more izveja septičku jamu.
I nji u Podace sad afanaje. Kako smi sić bore, zagađivat
plaže i more! Prizvalo ga je i Turističko društvo i Mjesna
zajednica, ali čovik čini svoje.
A sad mene zovu u Podace da ja to dojden vidit i o tome
pisat. Zašto ja? Ča ja tot mogu?
Ne mogu ja ni doma pomoć, a nekmoli ću u Podace.
Bija san ja pri godin kad je tamo nidir blizu Podaca jedan
naš ugledni čovik komad državne ceste ujija da svoj vrtal
proširi, i pisa san o tome jer me fotalo, pa nikome ništa!
I u n a š Split u staru jezgru grada, koju je UNESCO pro-
glasija svjetskin spomenikon kulture, jema divje i divjaške
izgradnje, pa nikor ništa ne more! Oli neće?
Baš me niki dan vata jedan naš konzervator i govori:
- Pomozi!
Oću, pomoć ću. Koliko ti triba pinez?
- Ma ne radi se o pinezima. Pomozi meni, sebi, gradu!
- Oću, oću, di neću kad je u korist grada!
Vodi me na Peristil i s Peristila mi kažije nikakvu na
dogradnju ka aluminijsku veliku kapunjeru.
- Vidiš li ono?
- Vidin.
- I ča govoriš?
- Ča niste srušili, inšpektore poslali?
- Kako nismo! Iša je inšpektor, zaklapa na vrata.
- Ko je? - pita čovik.
Inšpektor govori:
- Inšpektor!
- Ajde u miru božjemu - govori mu graditej. - I da više
nisi doša - viče mu iza zatvoreni vrat - jer ću te udarit si-
kiron po glavi.
I sad ja pitan konzervatora:
- I ča bi sad ti tija da mene, misto inspektora, opali si-
kiron po lubanji?
Vodija me i po Varošu u razgledanje divje i divjaške iz
gradnje. Izvjesni nosioci divje izgradnje, da me nije straj,
reka bi u ovom slučaju divjaci, kad su bili upozoravani,
falili su se kako jemadu toko maraka da moredu platit
svaku globu, i kupit svakoga.
Dakako da in ne virujen, ali kako to da in nikor ništa
ne more? Ni konzervatori, ni inšpektori, ni Viđak, ni Ška-
taretiko, ni sud, ni Prvan, ni milicija...
- Pomozi! - sklopjeni ruk moli konzervator.
- Ja ću ti pomoć? A ne moš se obratiti na UNESCO?
Eto, tako van je to, moji drugovi iz Podaca!
A vi mene zovete radi dva bora i jedne donje?
A ne pomaže ni Turističko društvo, ni Mjesna zajednica,
ni općina. I kako ću van ja pomoć?
Da san novinar, još bi i riskira da me ko opali sikiron
po glavi, ali ja san u penšjun, i ča van ja tot mogu! Diga
san ja ruke i od Splita, di ću se sad poć u Podace mišat?
Kupite šaldama!
Opasno voće
Priča o bulima
Pršut za Hamleta
Čavli u možjane
Ko je ukreja paprike?
Zatvorena je izložba cvića. Ovi put nisan ništa ukreja.
Nisan jema ča ukrest.
Sad ću priznat, tek sad ću priznat.
Na lanjsku izložbu u jednu kofu, u zanju malu dvora
nu, bile su izložene dvi lipe velike zelene, zelene paprike,
tako lipe da nisu parile prave nego od plastike. Tri san
puta na izložbu dolazija i svaki put od cile izložbe činili su
mi voju samo te paprike. Gospe moja, koje lipe paprike! I
u ruke san ji uzimja, da se uvirin da nisu falše.
Ovo će ji koji kurbin sin ukrest, promislija san. Ča če
du činit sa paprikan kad izložba svrši? Neće ji bacit u ka
n t u za smeće. Oli ćedu ji ukrest oli će ji izist ko od orga
nizatora? Grijota. A na pazar paprike ni za lik. A ja san
se paprik zaželija, jebe se meni za njijovo cviće. Eto van
ja sve cviće, dajte vi meni te dvi paprike. Nisan to reka, to
san promislija, jer kome ću to poć govorit?
I prizanji izložbeni dan slučajno, virujte mi, sasvin slu
čajno (jer san se vraća sa pazara), jema san u ruke boršu.
I te dvi velike zelene paprike, ne znan ni san kako, poletile
su u moju boršu. Ne virujete, mislite da nisan slučajno je
ma boršu u ruke? Zašto mi ne virujete? Zašto san ja ovo
mora priznat? Moga san i mučat, i do sudnjega dana ne bi
se znalo ko je ukreja izložene eksponate.
Nisan lupež, nikad ništa ukreja nisan, samo te dvi ve
like lipe paprike. To mi je jedina krađa u životu. Nisan tija
dat da ji koji kurbin sin oli organizator ne izi. A na pazaru
paprik nije bilo (ka ča ji ni danas nima). Te dvi paprike
meni su stvarale iluziju da san na koju bogatu tržnicu u
Rim oli u Veneciju.
Kad san doša doma i na stol bacija paprike, žena mi je
zinula.
- Di si ovo naša?
- Na izložbu cvića!
- Pošto si kupija?
- Kako pošto? Nisu prodavali.
- Kako to da su ji baš tebi darovali?
Straj me bilo reć ča se dogodilo, da me ne viče, da me
ne čini paprike nazad vratit.
Ipak san reka:
- Ukreja san ji!
Nije me vikala!
Nasmijala se. Svega me izjubila.
Tri dana me nije drukčije zazvala nego samo: "Lupežu!"
Oli: "Lupežu moj!"
Lupeški šarm
Sad san se sitija da san u mladosti jema jednega prija-
teja lupeža, samo nisan onda zna da je lupež, i to prova
lnik žestoka kalibra. Vata je ženske ka da je jema magnet.
Čudija san se kako se to cure na nj lipidu.
A onda su ga uvatili u Beograd i sudili, a "Politika" je o
njemu pisala pod naslovom PROVALNIK KOJEG SU ŽENE
VOLELE.
To oče reć da lupeži jemadu niki svoj lupeški šarm na
koji žene padadu.
Mene je žena izjubila za dvi šporke paprike. I u kino
san trista puti vidija da su veliki gansteri, koji obijedu ba
nke oli kredu briljante, uvik okruženi lipotican.
Na ovu zanju, tek zatvorenu izložbu, nije bilo ča za
ukrest, samo je "Jadro" izložija 5 - 6 sasvim obični po-
mi i 3 - 4 banalna krastavca, odnosno kukumara.
A tega je bilo koliko oćete i na pazaru. Bit čedu ji one
moje paprike oparile.
Nego, pitan se sad ja: zašto nisu kapulu izložili? Ne koji
posebni estravagantni uzorak nego najobičniju kapulu,
koja se u normalnim zemanima prodaje na vriće.
Ko će dat kapule? Da je kapulu izložilo, tribalo bi je čuvat
u trezore ili bar ispod cakla, sa alarmnin uređajima.
Eto, to smo mi!
Jemamo najfinijega cvića, proizvodimo ne samo garifu-
le, ruže, nego gardenije, oleandre, orhideje (ne znan kako
se sve to cviće zove), ali kapule nima, kapulu smo pristali
proizvodit.
Kapulu uvozimo. Gardenij i orhideji jema, kapule nima.
En ti sve orhideje svita! Kapule, kapule mi dajte!
Zaželija san čut vonj od kapule. Kapula nan smrdi i
nježni svoj nos zabadamo u niko tamo gosposko, miljarde-
rsko cviće.
Ne mogu ja ni gardenije ni orhideje izrizat za salatu, šu-
figat za brujet oli gulaš. Jebite se vi i vaše orhideje! Kapulu
mi vratite!
Niki dan na pazaru na svoje san oči vidija - j e d n a sta
rica kupila je deset deki karote. Tri male karote.
Kad jon je prodavačica zatražila ijadu dinari, stara je iz
boršina izvadila pet komadi od dinari i zamolila da jon da
samo pet deki.
Čarobni pitar
NEDIJA, 1. lipnja
PETAK, 6. lipnja
Mirno teku dani. Ništa se ne događa. Ne znan ča ću
zapisat u dnevnik. Mislim se bi li vridilo zapisat: ove dane
nije se dogodilo ništa osobito!
Puno radin, pišen, štijen, bilježin... Niman vrimena ni
u kondut poć. Ako kurjožasti čitalac pita a ča to radin,
moga bi mu odgovorit ka ona dva koja su u noći krela u
butigu, a policjot ji pita ča činite.
- Sviramo na pjano - odgovorili su!
- A kako se ne čuje?
- Čut će se sutra! - odgovorili su mu.
Sinoć san šeta malo isprid kuće. Lipa večer, mirna, bo
naca.
Doša san doma, bilo je jušto 10 i po. Zatvorija san
ponistre, navuka kontrine, izuja postole, seja, natočija
prst vina i čujen niki čudni šum i šušur.
- Ča je sad? - pitan ženu koja je već legla.
- Vitar se diga - govori ona.
- Koji vitar, vitar ti je u glavi. Sad san doša, vanka je
kalma bonaca.
Asti boga! Je! Puše!
Otvaran ponistre: ne puše ali je sve mokro.
Kiša je pala.
Svaki dan nebo se bar malo pomokri. I danas isto. Šest
puti je bar pomalo kišilo.
J e m a bit i gori anđelima popustila prostata: svaki čas
pišadu.
Ostarili su i oni, bidni!
Kompot od jagodi
Poza podne san samo za protegnut noge prošeta do mu
la i u samoposlugu u Terminalu usput kupija dvi bočice
slovenskoga vina.
Prodavačica je na nike važe lipila nove tikete.
- Koliko je poskupilo? - pitan je tek onako.
- Skoro sto posto!
- A koji su to važi?
- Kompot od jagoda!
- Ma bogati, kompot od jagodi!
- E, i omar sto posto!
Ne čudi me to sto posto, nego kompot od jagodi? Prvi
put u životu čujen za kompot od jagodi. Nisan zna da se i
od jagodi čini kompot.
- A kakvi je?
- Puno je dobar.
Dolazi mi voja da ga kupin. Da provan i to čudo. Ne vo-
lin kompote i nikad ji nisan volija. Ne znan jesan li izija tri
kompota u životu.
Neću! Jebe me se za kompot!
Usputni dijalozi
Lišta redukcije
NEDIJA, 7. lipnja
Puno se govori o devalvaciji dinara. Paritet prema doloru
dvi ijade i sedansto dinari. To oče reć da su konvertibilne
valute išle gori za škaršu 30 posto. Odnosno, sad
nan je dinar za toliko debuliji. Krola je naglo. Deboto za
trećinu.
Ča bi reka pokojni Vice: "Ča si jema kupit litru uja, ku
pi sedan deci pa si na svoje."
Misto 30 španjuleti, pušit ću dvadeset i bit ću
zdraviji, manje ću ripjat u prsi.
Ali svi tako:
Ko je jema gradit kuću na 3 poda, neka je zgradi na
dva!
Ko je tija kupit "merđu", neka kupi "renoa"!
Oni od "renoa", neka kupi "fiću"!
Ko je jema kupit "fiću", sad neka vazme motorbičikletu.
Ko se bija odlučija za motor, sad neka se preorijentira
na bičikletu.
A ko je tija kupit bičikletu, sad neka kupi lipe postole.
A ko je mislija kupit postole, sad neka nosi tri miseca
stare. A za zakrpit postole, prominit šjole, uvik će biti pinez.
Ko je tija kupit jahtu, neka kupi kuter!
Oni od kutera, neka kupi motorin!
Ko je tija kupit motorin, preorjentirat će se na kajić.
Oni od kajića, na batelinu.
Ko nima za batelinu, neka napravi gondolu.
I danas se sićan kad je sin jednoga varoškoga bogatoga
težaka doša na Sustipan gondolon. I još kad je ukrca Če
kinju, seja je meju nogan, zamrzija san ga ka pasa.
Na gondulu ju je uvatija, kurbin sin!
I sad kad ga vidin ka staroga čovika, sitin se Čekinje i
gondule. A ja san je tija uvatit! Ali nisan gondulu jema!
PONEDIJAK, 9. lipnja
Farmeri, di s t e ?
Zaludu mi je. Ne smin slušat. Srce će me zabolit. Puno
se jidin. Za svaku malenkost.
Slušaoci Radijo-Splita postavjadu pitanja, a odgovorni
drugovi verbalno odgovaraju.
Objektivne teškoće, društveni sektor-privatni sektor, tri-
baju nan ne pastiri i seljaci, nego pravi pravcati farmeri.
Bogati, a ča ćemo govorit! Oli mi ne znamo ča su farme
ri? Trista puti san ji vidija na filmu.
Nikor nije na šćetu
Ja nisan guverner Narodne banke pa da ću govorit ka
ko je narod sritan ča je došlo do ove najnovije devalvacije.
Po njemu nikor nije na štetu. Ko je jema devize, sad ji
jema za trećinu više; ko nije jema devize nego dinare, na
svoje je, ništa nije izgubija jer cine ostaju neprominjene,
dakle narodu je sve isto.
Žena mi je jutros išla kupit sudoper jer nan se ovi stari
razbija, vrata su mu otpala.
Došla je doma bez sudopera (pri se to zva lavandin).
- A ča je, di ti je lavandin?
- Nisan ga tila kupit.
- A ča se dogodilo?
- J u t r o s je poskupija 90 posto!
- Nije krivo poskupljenje nego tvoja linost!
- I sad san ja kriva?
- A da ko je? Prikjučer san ti reka: trči kupit!
- I za ovi jedan, prikjučer san mogla kupit dva.
- Eto vidiš kako sad pametno misliš.
I sad se šticala, neće da ga kupi. Ne da kurban gušta.
Do smrti će, govori, prat sude u stari lavandin. A ja ću sa
stola u kužini gledat teče i pokriva.
Uredila je i to. Stavila je na sudoper, misto otpali vrat,
malu koltrinicu pa se ne vidu teče a lipo kumpari.
Došla je danas iz grada sa drugon novitadi. Nike deke
su krešile šezdeset ijad. Ako su bile sto i pedeset, sad su
dvista i deset ijad.
- Jebe te se! Ča će ti deke, i tako je sad lito!
Atroke špicalija!
Vidija san na izlog jedne minjačnice kurs valuti. Naš di
nar minja se jedan prema četiri. Za sto ijad dinari dvajst i
pet ijad liri. U druge minjačnice, govoru mi da je još gore,
čak gre do jedan naprama pet.
Nisan škrt čovik, ali čini mi se da je sve strašno skupo.
Naranče od ijadu šesto do dvi ijade liri.
Pa to je osan ijad dinari kil!
Limun osansto liri, ijadu i ijadu i dvista!
Fažolet dvi ijade liri.
Sve je puno skupje nego na spliski pazar.
Banke na kojima se prodaje riba straj te pogledat. Sipa
pet ijad liri, muzgavci sedan ijad, pas sedan i po ijad,
tunj osan ijad. U nas osan ijad dinari, u nji osan ijad liri.
Najcinije su, dakako, srdele - 1500 liri kil.
Pri dvi godine pisa san reportažu iz Barija i iznija cine
sa tamošnje tržnice. Reka san: da je poć trabakulon i na
punit ga voća i verdure pa prodat u Split, čovik bi posta
Rockefeller.
A sad da Rockefeller pribaci dva trabakula verdure i ri
be iz Venecije u Split, raspa bi se, posta siromaj.
Pri je u Veneciju turistički meni po lokalin bija ijadu i
dvista, ijadu i po liri, sad je najciniji sedan ijad.
Utroje smo obidvali u jedan restoran ka naš "Ero" - ni
boji ni gori - i izili smo tri pašte šute, jednu porciju ba-
kalara, jednu porciju sira, jedno slako, bočicu vina i mi
neralnu vodu, i platili - ča biste rekli?
Ništa manje nego trideset i pet ijad liri! Odnosno sto
četrdeset ijad dinari. A ostali i gladni i žedni.
Za skromno živit jedan dan vanka, spavat u skromni
otel, triba čoviku pedesetak ijad liri. Bez toga nemojte va
nka noson povirit!
Trevija san i jednoga našega Splićanina, kapetana, ko
jega je brod šakveštran u Veneciju. Priča kako mu je go
spodar od kumpanije svršija u prežun; imbroja je državu
desetak miljardi liri, a posada - sve Jugoslaveni - sad gu
ta u Veneciju boga svoga. Stojidu na brod, kuvadu, jidu
i piju, a plaća kuri.
Priča mi kako je jedanput, pri dosta godin, u Veneciji
žestoko strada. Došla mu je žena i odvela ga je u otel "Da-
nieli".
Mislija je: niki stari otel, neće bit skupo.
I njanci mu nije bilo puno drago, jer mu se parilo da je
spava u muzej. Opalilo ga je za spavanje onda, onda -če
trdeset ijad liri!
Kako smo baš prolazili mimo tega otela, za kurjožitad
išli smo pitat koliko soba!
Nije puno. Sto sedandeset ijad liri na noć.
Ne apartman, nego obična dvokrevetna soba!
- A je li ujutru dajete i kafu? - pita san recepcionera.
Drage su mi litnje postole od špaga. Vidija san jedne li
pe u izlogu. Dvadeset i pet ijad liri! J u š t o sto ijad dinari!
Već san bija uliza u butigu, a Ive Perišin me potega za
rukav: "Stoj! Di ćeš!?"
Poza obida ona se ostala vrtit, a ja san motorinon sko-
knija do vapora malo ubit oko. U kabinu vruće. Sunce
uprlo. Vapor gori. U pet minuti vas san bija u jednoj vodi.
Davilo me. Tušira san se i iša sest u terminal, jušto kraj
vrat, da me tuče korenat. Oko pet uri poza podne pronašla
me di sidin na kolonu isprid broda i odvela jopet u grad.
Nestalo mi je duvana i kupija san škatulu španjuleti.
Ijadu liri. I njima je duvan krešija!
Zaluta san u kalete i jedan Venecijanac, dotore, koji
me izveja na Trg sv. Marka, priča mi u s p u t da Venecija
jema samo sto ijad stanovnika. A ako jon se računadu i
Meštre, koje sa Venecijon činu jednu općinu, jemaju dvi-
sta pedeset ijad. Venecija i Meštre skupa - manji su od
moga Splita!
Niki dan su jemali plebiscit oćedu li se razdvojit u dvi
komune, i većina se izjasnila za integraciju. Ali to su za
me dva mista jer svetog Marka ne priznaju u Meštre, nji-
jov patron je sveti Lovre.
Preorjentirat carinike
NEDIJA, 15. lipnja
"Tintoretto" nas je iskrca u Zadar. Dok smo plovili iz
Venecije prema Zadru, sitija san se da san pri pedesetak
godin sa talijanskin brodon "Francesco Morosini" plovija
iz Splita u okupirani Zadar. Mater me vodila u šverc. Pu
tovali smo četvrton klason, cilu noć sidili smo pod provu
na drvene banke. I u Zadar me kupila košuju s patenton.
Prvi p u t san u životu vidija patent i potiza san ga gori-doli
dok se god nije pokvarija! Istukla me radi tega!
U carinarnicu stojin u filu sa boršon limuni i boršon
deterdženta. Carinici ne gledaju, sve pušćaju.
Vidu judi koja je ura!
U ovome jednome danu u Veneciju vidija san ča je to
devalvacija. Nije devalvira samo dinar, devalvira san i ja
ka turista, ka kupac. I to puno više od 30 posto.
I posli ovega sve me straj da ćedu carinici jemat puno
manje posla. Tribat će puno nji preorjentirat na nove za
datke.
Nima za me broja
Jema i godin da nisan bija u Šibenik, pa ga sad otkrivan
ka novo, furešto misto. Naresta je, produžija se, prolipša,
diga se pod nebo sa neboderima, ali meni ka da fali stari
težaški Šibenik, judi snažni, crveni glav, konobe, betule.
Meni najdraža Masna ulica sad je postala Zagrebačka, a
di je bila oštarija Marije Vatavuk, koja bi uvik prisolila gi
rice da se čovik slaje napije, sad je butiga o postoli. Ča in
je udrilo u postole! Svud samo postoli, postoli, a kad greš
kupit postole, ne moš ji nać oli u najbojen slučaju, i kad i
najdeš, nema tvoga broja.
Raspitujen se po Šibeniku za par judi koje san volija.
Svi su umrli. Kraj Gradskoga muzeja sitin se barba Bože
Dulibića. Koji je to bija erudita, enciklopedija Dalmacije!
Sve ča si ga pita, sve je zna, a skroman, jednostavan čovik.
Pari mi se da ću ga sad trevit sa po kila jabuk u najlonskoj
borši.
I stari otel "Krka" koji mi je bija jedan od simbola Ši
benika pritvoren je u kancelarije. Samo je osta štekat i
restoran. Ko zna di sad Šibenčani na karte igraju?
Proša san kroz đardin, prošeta po Pojani.
Šibenik je jedino misto uz more koji nima pjacu nego
pojanu. I jemadu stube misto skal i skalinadi. U Šibeniku
se baš održava Festival djeteta. Gledan repertoar, moga
bi poć na koju prestavu. Ali koju kad jema pet prestav u
jednu večer? Koji mostrum od festivala! Zanja počimje u
jedanajst uri.
Ništa ne razumin: dičji festival a ponoćne prestave?
Lipo predvečerje. Šetan uz Rivu di je akoštano nikoliko
turistički trabakuli.
Ka na križu
Potižen Žagara. Omar amo jist. Neću na jahtu. Oću ve
čerat vanka, u lokal, među sviton. Ča ćemo mi dva sama
izolirana u salon, ka dva tukca? Judi od svita koji plovidu
jahton kad kod dojdu u porat, uvik večeraju po otelima.
Poza večere đirajemo uz Rivu. J e m a n dojam da se Ši
benik napokon spustija na more. Ispred "Krke" svira mu
ika na razglas, sve se ori, prolazidu tonobili, prdidu mo-
torbičiklete...
Žagaru se već spava. Ziva. Mornari su išli davno leć. Ča
ću, di ću sam? Gren i ja u kabinu pa ću čitat. Mučin se ka
Bertoldo na križu.
Najpri me vruće, fali mi arje pa sve rastvaran. Ali smeta
mi mužika, smetaju mi motori.
Svit prolazi. Čujen razgovore. Niki se raspričali na še-
ntadu. Gredu mi na nerve.
Udunjan letriku. Ali svitla s rive mi dopiru u kabinu.
Jopet sve zatvaran.
Sad san ka u kaldaju. En ti gospu i Žagaru i njegovoj
jahti! Ča me zove na jahtu kad njanci nima erkondišn!
Jopet pokušavan čitat. Riva se smirila. Mirno je. Drće
mi i škripje posteja. Bit će malo bave s mora.
Počelo mi se spavat ali ne mogu zaspat. Zatvorin li sve,
fali mi zraka; otvorin li - svitlost probije.
Mislin se: kako bi bilo skupit se i uteć? Bit će sigurno
koji noćni autobus za Split. Kako ćeš uteć bez se čoviku
javit. Ujutro kad se probudi a mene ne najde, pripast će se.
Najboje mi je pisat. Sva srića da san u boršu donija no
teš i lapiš. I evo pišen.
Počelo je i svićat. Bit će prošlo tri bota.
Evo, sad se u Split Šanto diga i stavja kuvat brujet.
Koja san ja mona! Jesan li sad moga doma spavat. Ča
mi je ovo tribalo?
Nije ni jahta ono ča san ja mislija. I jahta je jedan štra-
pac.
Razdanilo je. Riva je oživila. Čujen jopet vanka glasove,
dozivanja. Prvi ribiči bacili su tunje. Otvorili su se bufeti.
Budin mornare, budin Zagara. I već držin boršu u ruke.
- A ča će ti borša?
- Kako ča će mi? Gren doma!
- A nećeš do Trsta?
- Neću njanci do Zadra.
Popija san kafu i u sedan uri uvatija autobus za Split.
Susret u autobusu
UTORAK, 2. srpnja
Lito je. Svak putuje, odmara se, godi život. Triba se mi-
cat. Triba živit. I ja san se da u velike vijađe. Prošlu nediju
bija san sve do Šolte. Smijete se. E, do Šolte? Ka da je
Šolta blizu?
Koliko san putova do Šolte, komodno san moga doć u
London.
Interesantno da je Šolta Marku Maruliću pri pesto go-
din bila blizu. U jednu svoju poslanicu je pisa kako mu je
skoknit do Šolte do svoga kuma u Nečujam čas posla. I to
leuton na vesla.
Sa gajeton na vesla odija san pri pedeset godin sa po-
kojnin ocen svitlit pod Šoltu. Nije bilo daleko.
Pet vesal - manje od dvi ure.
A sa našin moderniziranin pomorskin saobraćajen pri-
lagođenin potriban modernog vrimena ja san se niki dan
do Maslinice vozija dvi i po ure.
Prošlo me učas. Nisan ni uliza na brod, a trojica su već
sidila, mišali karte i čekala četvrtoga.
Kad po svitu judi putuju feratan i reoplanima, čitaju fo-
je i žurnale; kad putuju vaporima, čitaju libre, a naši kad
putuju, igraju na karte.
Akužava san, činija duge napolitane, batija san, stri-
šava, akužava trice i aše, ija karige i do Maslinice se štufa
i igrat.
Bidna Šolta, koliko ju je "Jadrolinija" odalečila od Splita!
Priča o butigi
I kako to: nima više vikend biljeti?
Pri, kad nije bilo vikendi i vikendic, na šalterima su se
prodavale vikend-karte. Zanji godin, kad od vikendic disat
ne moš, vikend-biljeti su ukinuti?
Maslinicu san naša pod okupacijon; pusti karabinjeri,
crnokošujaši šetadu po rivi sa kandžijan u ruke. Režiser
Lordan Zafranović snima svoj novi film i za potribe filma
kašetira je kuće, nadogradija pode, od kartuna diga nove
zide i mirine. Sve Šoltane pritvorija u statiste. Ne gre se u
poje, ne lovi se riba - snima se.
Jedva san pronaša u dnu vale butigu u koju neizostav
no svratin kad dojden u Maslinicu. Jedna puno, puno smi-
šna butiga! Pri jedno dvadesetak godin diretur svi šolta-
nski oteli pok. Šanto Ruić priredija je okrugli stol sa stra
ncima koji su litovali u Maslinicu. I svi su se bunili da je
taka butiga sramota za turističko misto, a onda je skočija
jedan bečki likar, pametan čovik, koji je u s t a u obranu
te butige. Za njega je to najlipja, najinteresantnija butiga
na svitu. Oni koji je cili svit obaša nidir taku butigu nije
vidija.
Sve ča čovik triba, sve si moga kupit u tu malu škatulicu
od butige. Uvik je bilo dvi vrsti manistre, angriza, cukra,
kafe, mortadele, dvi vrsti španjuleti, šuferini, a koji put i
kruva, ako si se dan unaprid priplatija.
I meni je ta butiga bila draga i sićala me na drage bu-
tižice u Velome varošu u kojima su ribari dizali spizu na
libret.
Po ovakin butižican kupuje se ono ča ti nužno triba;
po velikin samoposlugan kupuje se bar trideset posto ne-
potribni artikli. Ovako mala butiga bila bi u skladu i sa
mirama štednje.
Butiga je ostala ista, a isti su ostali turisti i vikendaši.
Deset me nji fermalo i nagovaralo da pišem kontra te bu
tige. A ja ne mogu.
Žrtve vikendic
Sritna punta
Da me odrebati sa snimanja, da mu ne smetan, Lordan
me šaje da se gren kupat, i daje mi i tunju pa da provan
ulovit kojega fratra.
Čak mi je da komad črva. I kaza mi je poštu. Na drugu
puntu.
Posluša san ga. Bacija san tunju i kupa se.
Za obid se vraćan u otel. Vraćan mu njegovu tunju.
- Jesi li ča uvatija?
- Ne moš bacit tunju, vitar puše.
- Onda nisi ništa ulovija?
- Deboto ništa!
Gleda mi u najlonski saket - u n u t r a komarča od kila!
- Da me vitar pustija, uvatija bi pet-šest.
Popizdija je. Ne viruje da san komarču uvatija na po-
žicjun di me on posla.
Ozbiljno se jidi. Ne more snimat. Upropastija san mu
dan snimanja.
Ni mišćani ne viruju da je uvaćena komarča.
Dolazidu je gledat ka muzejski primjerak.
Dok san se kupa i lovija, uza me se sunčala jedna mala
Njemica. Bila je sama. Jemala je samo male mudantice,
a gori ništa (je li se to reče toples?). Ni mi mrzak toples, u
prvi trenutak samo je prikrižila ruke na prsi, pokrila čiče,
ali je brzo zaboravila i spustila ruke.
Potvrdija san glavon da odobravan njezin postupak i
reka jon:
- Sehr gut! Danke!
Kad se mazala picbuinom da boje pocrni, ostavi san tu-
nju i opra ruke, nada san se da će me pozvat u pomoć da
je malo namažen. Zaludu san čeka.
A kad je zagucala komarča i kad san skočija i počeja
je istizat, skočila je i moja mala. Pomogla mi je (činija san
fintu da mi pomaže). I kad se komarča praćakala na šaliž,
mi smo skakali i jubili se.
PONEDIJAK, 7. srpnja
Puno me drag spliski festival vedri noti, samo mi nije
drago 5 - 6 dan pri nego počme i 2 - 3 posli nego
svrši.
Navika san prid podne sidit u ladovinu ispod Prokurati-
vi, pit kafu, štit novine, a poza podne se pripomistin isprid
"Belvija" da me ladi bava s mora. I lipo mi je dok ne počme
izgradnja pozornice. Po cili dan klapadu mlati, mičedu že
ljezne katrige i nike tube, zavidaju, odvidaju, bubaju, kla
padu, proizvodu šumove koji mi gricule činidu.
Kad su to učinili, onda provaju mikrofune i cili u boga
dan viču: OSAM, OSAM, OSAM...
Normalan čovik ne more to izdurat.
Ali zato kad počme festival, guštan boga svoga.
Sve četiri festivalske večeri sidija san u "Belvija".
I sve četiri večeri jija san pašta šutu na pome.
U razmaku od tridesetak godin, bar san 30 puti u
novine napisa i trista puti kamarjerima reka da je sramota
ča se u ni jedan naš otel nikad nije skuvala ta manistra
na pome. I sad posli trideset godin "Belvi" me demantira.
Čin san se pojavija, trče mi šef sale, tare ruke i veselo mi
govori: - Jemamo manistre na pome!
I tako san vrtija špagete na perun, maćava se po košuji
i sluša ovogodišnju produkciju pismic. Drag mi je ovi naš
festival jer jema ništo od pučke fešte, od derneka, samo
falidu janjci na ražnju i da se toči vino iz bačav.
Sidin, slušan, špagete vrtin, a prolazidu puste mlade
žene: lipo, festivalski obučene, vrtidu se gori-doli užgane,
oči in svitlidu i tako su uzbuđene da pari ka da će svaka
nastupit i pivat na pozornicu.
Kako je piva i Boris Dvornik, to se iz svoga dvora u Ve-
lome varošu na Prokurativu spustija i ribar Šanto da dru
ka za svoga prijateja. Puno se lipo uklopija u festivalski
štimung. Zanju večer skuva je veliku teču brujeta i donija
u "Belvi" za počastit kamarjere. Vidi se da jema mota,
da je čovik od svita koji zna ča je red. Pofalija je otelske
usluge, a nije zaboravija podilit i komplimente ženi koja re
di kondut, kako ga drži čisto, kako joj je zahod puno juzak
i kako se on u nje gušta doć popišat.
Krabila se od sriće kad ju je falija, i kaživala mu je ta-
vele koje da jemadu niku tvorničku grešku, inače bidu
bile još sjajnije.
- Puno van je lipo, pari van kondut pašticerija.
I ovi njijov dijalog u zahodu za me je bija najimpresivniji
festivalski događaj.
Šćeta šta ga kamere nisu zabilježile!
SKITNJE PO RAJU ZEMALJSKOME
A la Strauss
Uglavnome su još zatvorene, zaključane, jer petak je,
gospodari su na radna mista. Po podne će navalit. Sa novo-
gradnjan sto vikendic - sve spliske oznake. Građene za svoj
gušt, svoj komod, svoj mir. Nikor ne afitaje fureštima.
Malopri, spuštajuć se u valu, povirija san u malu bu-
tigu.
Nima ni kafe ni uja ni deterdženta. Prodavač, Šanto
se zove i omar me drag, objašnjava da su sve raznili Spli
ćani.
Furešti ne dolazidu. Samo se ovod instalira jedan debeli
njemački ministar koji piza sto pedeset kili, a kad drži di
jetu, onda pade na stotrideset.
- A da nije Strauss?
- Bogami nije Strauss, nego nikako drukčije. Sve isto,
bit će a la Strauss jer mu je drago i popit i izist. Puno
fini i dobar čovik. Baš je javija da će sutra doć. U jedan
dvor je namistija prikolicu - cilu kuću, skinija jon je kola,
zgradija uz nju bokun komina pa peče ribe i pije crnjak.
J e m a čovik puno visoki tlak, ali kad dojde u Ražanj, pade
m u na po.
Kunferi ga Ražanj i beštima kad ga zovu u Njemačku.
Zna ujutro skoknit reoplanon i uvečer već peć srdele na
svome kominu.
Računa se da je on peti čovik cile Njemačke. Šanto ne
zna njemački, ministar ne zna rvaski, ali se isto lipo, še-
sno razgovaradu na ure i ure. Svak govori svoju i sve se
razumidu. A žena mu tamo u Njemačkoj gre po našim lo
kalima i butigan i uči kurs rvaskoga.
Njoki i pašticada
Vridni barbir
Braško čudo
Bezgrišan ka dite
Posli dugo bija san u moj mali mirni Pisak. Mislija san
ostat dva-tri dana, odmorit se, okupat se, i baš kad san na
starome kominu u konobi bržole peka, došli su Njemci. U
dva velika crna "mercedesa". Moga san ostat, ali mi se nije
drago s Njemcima zbivat. Ne s njima nego s nikin.
Njanci s Rvatima.
Ne mrzin ja nikoga, neka jin svima Bog da zdravje, ali
daleko od mene!
Na povratku, usput, svratija san u nudističko naselje
Ruskamen.
Bogami je lipo. Pari raj zemajski kad još nije bilo grija i
ni se znalo ča je sram i stid.
Po kućnome redu nudističkog naselja ne more se, ne
smi se, nepristojno je obučen šetat među goliše.
Svuka san se i osjetija nevin ka dite.
Tukac, veliki je tukac bija Adam kad je jabuku zagriza.
Ma da je ča drugo nego jabuku? Neš ti lipe spize!
Nisan u životu izija dvi-tri jabuke, ako bi i ugriza, brzo
bi ispjunija, gadu mi se jabuke, dišturb mi činidu, a radi
jabuke mi smo iz raja potirani. Puše jugo, grubi suvi palac
koji me čini nervožastin, razdražljivin, i mora bit da je pa
lac puva i tega dalekoga mutnoga dana kad je dragi gos
podin Bog zbog te banalne gnjile jabuke tako planuja i
čovika na smrt osudija. Jer ne mogu virovat da je unaprid
iša Adamu trapulu namistit.
Nego, evo me gologa, bezgrišnoga u ruskamenskom ra
ju zemajskome.
Gledan lipa ženska tila oko sebe.
Svi smo bezgrišni, svi smo nevini, nikor se nikoga ne
srami. Nikor ništa prid bližnjin ne skriva.
Superkonfor. Uz more na žalima telefoni. Digneš slu
šalicu, naručiš i konobar ti nosi bibite, kafe. Da je Adam
jema ovaki konfor, ovaki komod, ne bi mu ludosti padale
na pamet. Pogotovo ne jabuke.
Kamarjer mi je donija bocu ladnoga biloga vina. Ne
znan zašto su mi pale na pamet pa ga pitan:
- J e m a li mušul?
Kamarjer se smije:
- Mušul koliko oćete!
- Dobro, dobro, vidit ću posli, ako me bude voja.
Velika ideja
Intimni dijalog
NEDIJA, 13. srpnja
Ne mogu ležat ni na trbuj ni na prsi. Izgorija san ka
sveti Lovre.
Di je za me bilo na sunce stat? A eto, zanilo me ka Če
a. Dobro nisan uvatija opekotine najtežega stupnja. Do
bro nisan u m u k a n umra.
Žena me lagašno perušinon maže i čujen:
- Di te vrag nosija?
- U raj, u raj san bija!
- A ka da su te vrazi u paklu pekli?
- Potcinija san sunce.
- Ča se nisi bar u lad maka!
- Gleda san i zanilo me.
- U kurbanjske skitnje, je li?
- J e , bila me voja i jopet ću!
- A jesi li moga bar litru uja donit?
- A nemoš poć k vragu ti, uje i država!
Već dva dana stojin doma, ličin se od opekotin i razmi-
šljan o našim ekonomskin problemima.
I svašta mi pada na pamet.
GRUBE, ŠPORKE RIČI
Glagoli i sadržaji
Opustošeni oteli
Di si kod doša, svud se kuvala kafa.
Svi uredi, sve kancelarije i poduzeća, sve kuće, cila ze-
mja bila je pritvorena u jednu veliku kafetariju. Sad će se
manje gatat i na fundač o kafe.
Sad kad je krešilo, sad će sigurno bit kafe.
Krešija je i deterdžent, bit će i deterdženta.
Sićan se jednoga staroga trgovca koji bi u nestašican
govorija:
- Mi pago duve mile di pju e mi go!
Iz svi oteli i bufeti u koje san zanje vrime svratija ne
stalo je strani pića. Uvozna restrikcija opustošila je otel-
ske barove.
U puno naši kuć vidija san bogatije bufete, više boc
stranog pića nego u najboje naše otele.
Lipo je doć u taku kuću pa te pitadu šta ćete popit. I
nosidu ti boce oli ti dovučedu cila kolica p u n a konjaka,
viskija, votke...
I još te domaćin lipo svituje kako je boje popit NAPOLE-
ON konjak nego MARTEL, a od viskija priporuči ti CHI-
VERS, a kad ti da konjak, ugrije malo čašu.
A u nas po otelima služidu te mladi kamarjeri koji ni
kad za ta pića nisu čuli.
Ča su oni bidni krivi kad vidu u svome otelu samo koju
bocu vinjaka oli pelinkovca!
Nego, nikako ne razumin kako mi to mislimo od furešti
izmust više deviza, i to u vanpansionskoj potrošnji!
A ča čovik pita, ništa u otelu nima.
Njanci limunade.
Furešt koji lituje u nas ne more kupit svoje španjulete,
ne more popit svoj omiljeni bibit, more jedino popit šljivo
vicu i izist TSCHEWAPTSCHISCHE.
Ako već nima strani bibiti, kako to da po oteli nima niti
oni najpoznatiji jugoslavenski vina?
Zamislite otel di ti nude samo Bepa i Kujundžušu?
I onda ti donesu teplo vino. Leda nima!
Niki dan san čuja kad je jedan gost izvadija kjuče od
kuće i daje ji kamarjeru.
- Šta će mi vaši kjuči?
- Skokni, sinko, do moje kuće i u kužinu u dva frižidera
nać ćeš leda koliko oćeš. Ajde lipo pa mi donesi!
U stara vrimena naše matere bi znale mužu reć:
- Ako te ne komoda, ajde u otel!
Otel je bija vrhunac raskoši.
Danas je situacija obratna.
Danas bi se moglo reć: ako te ne komoda u otel, ti ajde
doma!
NA BRODU
KONAC SRPNJA
Putujen u Far i evo me na palubu "Liburnije". Šetna
paluba, promenade deck, a ne da ne moš šetat, nego ni-
maš di ugazit. Pokrili je deke, vriće za spavanje, gumeni
štramaci, a po njima pusti momci i cure. Niki uvučeni u
vriće još spavaju, a devet je uri, sunce je visoko, u oči in
tuče. Ništa in ne udi, spavaju slako ka u zivku.
Gazin in priko nog, priko glav, s deke na štramac, pa
priko vrić, gazin pomnjivo da koga ne iščinen. Lipi mladi
svit - prijateji, jubavnici i dikoja mlada famija sa diteton.
I oni koji ne spavaju nisu ustali, ostaju ležat i pišu pisma,
pišu dnevnike, študjaju geografske karte, čitaju libre, a
samo dikoji štije novine.
Od svi turisti, od miljuni nji koji se skitaju sviton, ovi
u vrićama mi paridu najpametniji. J e m a bit da ji većina
gre za Grčku, jer svaki drugi štije monografije o Grčkoj i
Ateni. Čitaju i krimiće, Simenona, Hansa Falladu, Gun-
tera Grassa i filozofske traktate. Jedan očalinko čita He-
gela. Filozofiju prava. Bože, kad to čita sad na odmoru, ča
će tek čitat ove zime? Jidu skromno ka tići, činidu male
sendviče, mažu maslo na kruv, piju čajeve, sokove i kafe.
Stojin uz šank bara, čekan oće li ko popit koji bibit. Nikor.
Svi jemadu bit antialkoholičari. Oli in ovo nije ura?
Svučijedu košuje; jema ji dosta u same mudantine, ka
na plažu. Guštadu na suncu. Tamo, u njijova mista, jema
bit da su uvik magle, sivi oblaci, kiše, i sad zatvaraju oči,
pridaju se suncu, upijadu ga, srču...
Sve je oko nji čisto; nima kartušine, otpadak, njanci čik
o španjuleti. Jema bit da su svi borci kontra zagađivanja
okoliša.
Oni će svit vodit
Pri dvadesetak godin lako je bilo pogodit koji su naši, a
kojo furešti; sad su se izmišali i svi su isti.
Moš ji razlikovat jedino po librima i novinan koje čitaju.
Gledan jedan par - da in u ruke nije "Politika" nikad ne bi
promislija da su naši.
Do koju godinu bit ćedu likari, vodit ćedu klinike, dizat
će gradove i fabrike, držat ćedu predavanja na fakultetima,
pisat libre, bit ćedu direturi, ministri. Lako more bit da će
ovi bradonja u vriću bit Prešidente vlade, a očalinko šef ka
tedre u Tubingenu. Ovi spavači u vrićan vodit će svit.
U zanje vrime ponavja mi se jedna gruba stvar. Dolazin
na mista i u društva di san ja najstariji. A nidir mi ni dra
go bit najstariji.
Pri godin redovito san odija na dva bala, na bal likari i
na bal advokati. A znate zašto? J e r san tamo redovito bija
jedan od najmlađi.
A ovod na palubi ja san duplo stariji od najstarijega
putnika, pa bižin u ladovinu salona. I pišen ove retke na
brodskome jelovniku.
Nu ti boga, a ča je ovo? I u salonu san najstariji.
A ča je ovo danas? Oli san ja najstariji putnik na bro
du?
A di je vrag odnija stare, inkrepite Amerikanke?
Dolazi mi da u more skočin!
DOLI LIPO VRIME!
Ka u lopiži
J e m a bit da se od vrućine zalipe i švere na leroju i jedva
jedvice se miču. Vrtija san se po kući u mudante, skuva
kafu, tušira se, popija kafu, a nije prošlo deset minuti.
Da je normalno vrime, bilo bi prošlo najmanje po ure.
Kad se vuču nebon oblaci, kad lije kiša, kad grmi, vitri
zviždu i kad snig pada - sve je to grubo vrime. A zašto?
Zašto je grubo?
Sad bi to meni bilo lipo vrime, a ova pripeka, omara,
zapara - ovo je ježivo vrime!
Svako jutro, čin svane, rastvaran ponistre i gledan je
li se naoblačilo! Neće. Uvik je vedro. Nebo nima dubine,
spustilo se ka modro pokrivo i pari mi se da se pod njin
kuvan ka u lopiži.
Cila Europa plače da je ovo najgore lito u zanju sto go-
din. U Inglešku najgori srpanj u trista godin, u Njemačku
kiša lije već pedeset dan. Puni su vlage, željni sunca, i sva
ki drugi Njemac pada u depresiju. Bolnice i ambulante su
pune svita. Da se narod razvedri, da mu se vrati optimizam,
emitiradu se humoristički programi na radijo i televiziju, a
zabranjen je i crni, galgen humor.
Kod mene je obratno. Upadan u depresiju zbog lipog
vrimena.
Čin ujutru otvorin ponistru i vidin, tamo s istoka priko
Biokova, fetu sunca (izašlo još nije, a već se žešći), omar
znan koja me tortura danas čeka.
Omar zatvaran ponistre, spuštan koltrine, užižen letri-
ku i pripreman se za kalvariju.
Di su ciklone, di su bofori?
Ne mogu užgat erkondišn, dotrajale su mi u s t a n u le-
trične instalacije i tribalo bi ji prominit. Zvat čovika. I kad
čovik dojde, tući će mlaton, zide će mi iskopat i onda će
morat doć pituri pa čedu nosit pinele i skale i pivat će po
kući.
Karan se sa ženon. Neka je sve u kvaru, neka se cila
kuća raspade, neću jude po kući!
E, da ja mogu osan dan di uteć! Ali di ću, kud ću?
Ne volin turističku industriju, tisku, vrevu, gužvu. I bit
u otelu broj. Broj stola.
Svako jutro slušan vremenske izvještaje. I jutros san
najranije sluša. Brzda je ništo o cikloni koja se približava
đenovskome zaljevu i spominje tri bofora na Srednjemu
Jadranu.
Di su te ciklone, ti bofori? Nima njanci maeštralića. Nio
tkuda daška vitra.
Jo da mi je sad bit u Inglešku pa stat na kišu. U koji
zeleni ingleški park sa zelenon travicon! Gospe moja, lipe
li su u Inglešku kiše! Samo u Inglešku zna kiša padat!
Kad san ja bija u Inglešku a kiša je padala, nikad ni
an šporka postole. A u nas ištrcan se blaton do kolin.
Za jednu lipu inglešku kišu da bi jin moj cili litnji obrok
sunca.
Ča ja jeman od lita u Split? Samo mi suzi kretanje. Ne
bacilan njanci poć više do peškarije.
I smetaju mi primitivno postavjeni erkondišni po spli-
tskin butigan. Postavjeni su nisko na vrata tako da teplu
arju izbacuju na ulicu i paridu prolaznike. Kad projdeš
mimo butige, pari ka da te opalila para od najžešćega fu-
mara.
Na peškariji već danima nisan bija, ali čujen da su ju
tros prodavali male arkaje po trideset ijad kil. A škarpina
od dva kila prodana je sedandeset ijad dinari. Padadu re
kordi žešći nego na Olimpijadi.
Suci lupeži
Zlatni Bepino
Koliko me draga zlatna olimpijska medaja naši koša
rkaši, još me draže zlato ča ga je u Moskvi osvojija jedan
mali Napolitanac. Dvadeset i dvi godine, metar i po visok,
četrdeset i pet kili piza. Ne znan mu ime, nikad nisan za
nj čuja, ali recimo da je mali Bepino.
Na talijansko san radijo sluša da jema sedmero braće i
sestar, svi nezaposleni, samo mu otac radi na feratu.
Mogu zamislit koliko stari feratjer žgobaje za priranit
sedmoro dice, sebe i ženu - devet just.
Bija san u Napoli, vidija san koliko ti bidni a opet sritni
judi energije utrošidu za doć u podne i uvečer do pijata
pašte šute i žmula vina.
Okad sunce svane, dva miljuna Napolitanac počme mi
slit kako doć do pijata manistre. Činidu se miljarde kom-
binacij, postavja se miljarde trapul! Toliko energije njanci
sunce ne emitira. I mali dežgracjani Bepino mora je baš
poć u rvače, u šport od koga nima nikakve koristi. More
bit da su mu jedino u klub za pojačanu ishranu davali
dnevno dva panina i pijat špageti. I sad je Bepino povalija
prvaka svita, Rusa, i steka zlato u najlakšu kategoriju.
Iz Moskve nije se usudija doma telefonirat, ali u njegov
siromašni kvart u Napoli se brzo saznalo i izašlo je vanka
susistvo, čestitalo mu ocu i materi, došla je mužika i no
vinari i stari feratjer je reka:
- Drago mi je ča je Bepino osvojija medaju, ali jebi me
daju, bilo bi boje da je naša posal.
MAKINJETA
PETAK, 8. kolovoza
Oskudica repromaterijala pogodila je i moju proizvod
nju. Ne šalin se. Najozbiljnije govorin odnosno pišen. Da
bi održa dosadašnji ritam proizvodnje, prisiljen san na ve
će napore i gubljenje radnog vrimena.
Ne znan koliko još mogu ovako izdržat, ali sve me straj
da će me štufat i da ću izdušit.
Moj alat, moja sredstva za proizvodnju veoma su jedno
stavna. Triba mi karte i pisaća mašina.
Karte mi nikad nije falilo, a već dvadesetak godin ni
jednog trenutka nisan osta bez makinjete. Uvik san jema
dvi. Veću na koju redovito doma pišen, i manju portabl
za putovanja, ali i ka rezervu kad je velika makinja na či
šćenje oli na popravak.
Kako ove današnje makinjete nisu onako čvrste i so
lidne ka ča su bile starinske koje su mogle trajat cili ži
vot, to san s vrimena na vrime prisiljen kupovat novu
makinju. Alat ja ne štedin. Pišen dosta, gotovo svaki dan
cipan po makinji nemilice, ali moran priznat i to da svaku
investiciju brzo vratin. Kad je rič o proizvodnji, nije mi žaj
trošit pineze.
I već puste godine duperan makinju "Olivetti". Ne mi
slin jon činit reklamu, ali, eto, dogodilo se da je prva ma
kinja koju san kupija bila "Olivetti" i ja san na nju navika.
Drugome čak ne bi ni svitova da je kupuje, a ja san na nju
već uvatija ruku.
Ova zanja moja velika "Olivettica" škripje mi već par
miseci i opominje me da moran kupit novu.
Vrtija san se po butigan, davno bi je bija kupija, ali
"Olivetti" makinje više nima. Samo san moga nać "Olimpi-
ju", ali kad san je prova, nikako mi je šuškala, zvuk mi
nije bija drag. Otiza san s kupovinon, krpija svoju staru
makinju i čeka da se proširi asortiman.
Kad mi je stara makinja crkla, a po butigan nestalo je
i "Olimpije". Samo jema mali makinjetic koje nisu za moje
potribe i moju ruku.
Mučin se sad na drugu isto taku staru malu "Olivetticu"
koja bi mogla izdurat još misec, najviše dva, i već se plašin
kako će me tokat vratit se lapišu i pisat lipa velika okrugla
slova, ka da san u pušku skulu. Nikor mi ne zna reć je li
ova nestašica pisaći makinj dugovična oli trenutačna. Mo
re bit lako da su ji povukli iz prodaje jer se čeka povećanje
cine.
I sve me straj da ću morat putovat u Italiju da kupin
nove dvi makinje. Uz makinje kupit ću još koju sitnicu i s
puton, spizon i otelon potrošit ću najmanje dva miljuna, i
to devizni dinari.
Tija bi bit svjestan građanin koji sluša direktive, koji će
doprinit svoj mali dil stabilizaciji, izjednačavanju platnog
balanca s inozemstvon, ali enti ja sve te lipe riči kad ja ma-
kinjetu niman i ne mogu radit.
Ne znan kako poduzeća nabavjadu pisaće mašine. Ne
virujen da ćedu, nastavi li se ova oskudica, svoju korespo
ndenciju počet vodit rukopisno.
Još ćedu nan daktilografkinje ostat bez posla a oživit će
stari lipi zanat - pisari.
Ne volin putovat daleko liti, kad su vrućine, kad se čo
vik poti, ali bit ću prisiljen učinit ti štrapac do Italije.
Moran poć jer nimamo doma ni kapje uja, a žena mi je
niki dan sude oprala u šamponu. J u v a mi je mirisala po
finoj brijačnici.
Kafe jeman još pet deki, i to san je - javno priznajen
- dobija priko veze, šoto banka. Nije mi to drago, ali ako
ujutru ne popijen žešću kafu, ne mogu radit.
Dakle, svakako moran putovat vanka, prisiljen san, i
lista kupovine se širi.
Nužno mi je kupit dvi pisaće makinje, dvi kantice uja i
par kili deterdženta i kafe.
Kako se lista širi, sve me straj da će mi vrag odnit i ija-
du dolori.
A virujte mi, štioci, da mi nije drago fagote nosit. Kad
vučen te pakete i vriće, pari mi se da san siromaj.
Čujen da su se u Trstu nike butige već specijalizirale
za ove, u nas deficitarne artikle. I to su sad jedine butige
kojima kuri posal.
Tribalo bi izračunat koliko su samo deterdženta naši
građani pribacili priko granice. Sigurno bi izaša račun da
se šparalo na špinu, a gubilo na tapunu.
SMIŠNO TRŽIŠTE
SRIDA, 6. kolovoza
Florans i kroketi
Došla je. I to je uranila. Još nisan bija seja, nego san
šeta ispod Prokurativi, a ona je već obilazila stole. Pustija
san je da se razočara, ali ne i da se rastuži. Približija san
jon se, namistija da me vidi.
- Mesje, mesje! - doletila je sa svojin bagajima. Zove se
Florans. Paketi su ostali isti, žuta borša puna libar i gu
meni kušineti. Prominila je samo bluzu. Sad jema crvenu.
I ona je uvatila malo kolura.
Neće da jide. Samo sladoled. Ni vina neće, samo mine
ralnu.
Konobar je dogura kolica sa slakin. Ipak je izabrala je
dan štrudel.
Priča mi da je noćas spavala u "Belvija". Kako? Uzela
je sobu?
Ne sobu. Bili su tre žantij i pustili su je spavat na ula
zu, u fotelju.
Ustala je sa suncem. Išla se kupat na Zvončac. Našla je
nike Francuze i ostala do večeri.
Jila nije ništa.
Naručija san pašticadu sa njokima. Činija san fintu da
jin, a nju san činija da kuša. Malo-pomalo progucala je
sve. Ne znan kako se zovu njoki na francuski. Nikad nije
jila njoke. Kad ne razumin koju rič, mala vadi iz borše fra-
ncusko-rvaski i rvasko-francuski ričnik.
Najdemo u ričniku njoke, odnosno valjuške. Kroket.
Ne, nije nikad jila krokete. Kupila je i gramatiku našega
jezika. Osim umoran, naučila je i nove riči: toplo, sunce,
more, šivili...
Ji polako, delikano, aristokratski.
ČETVRTAK, 7. kolovoza
Došla mi je žena. I njoj je mala draga. Sad mala papa
tortu.
Žena mi je pita je li šta neugodno doživila u Split. Imala
je samo jedan tužan doživljaj. Zvali su je spavat na niki
brod usidren u luci. I jedan mornar tija je silovat. Niki mla
di Napolitanac.
Tražila je po žutoj borši. Mislija san da će izvadit ričnik.
Izvadila je veliki nož, skautski nož.
Umra san od smija.
Kad je taka, kad je spremna svoju žensku čast branit
nožen, onda je pozivan svaku večer dok je u Split na ve
čeru.
Smista je produžila boravak za tri dana.
Sinoć san šeta po Pjaci i čudija se koliko jema kosiri.
Letili su nisko i nebo je od nji bilo crno.
Danas su iz reonplana prskali kontra mušic i komarac.
Večeras nebo je bez kosiri. Nidir njanci jednoga.
Čujen da je more puno meduz. Nikoliko moji poznanika
kaživalo mi je po rukan i trbuju otekline, friže i kraste. Je
dna gospoja mi priča da ju je meduza ugrizla ka morski
pas. Ča se to događa u moru? Pri bi te opekla malo vlasuja,
a sad nike divje, zle meduze napadaju kupače. Gotovo je s
kupanjem. Bogati, da me meduza uji!
Judi i oštarije
Bija san niki dan na Brač, proša kroz Ložišće, svratija
po ure u Milnu i uteka.
Pitali su me da zašto više ne dolazin u Milnu. Puno je
ma meni dragi misti u koje više ne gren. Uvati me tuga.
U Milnu san volija dolazit kad je oštariju drža parun
Toni, jednu lipu, dugu usku oštariju na rivi, a gori su bili
sobe na pod i velika teraca pod lozon.
I svako jutro parun Tani izvadija bi vrše, dovesla isprid
same oštarije i iz kajića bi me zva i budija.
Rastvorija bi škure, sunce bi me udrilo u oči i, još snen i
smantan od sinoćnjega vina, tra bi oči i gleda ča je ćapa.
Vadija bi ribu po ribu.
- Onda, ča misliš: kako ćemo ovega?
- Ispeć ćemo ga na lozju, parun Toni!
- I ja san tega opinijuna.
- A ove dvi-tri manje?
- Brujetić, brujetić, parun Toni!
- I ja san tega opinijuna.
Godinan san dolazija, uvik se ista scena ponavjala i
uvik su n a n se mišljenja podudarala.
Dok bi u kajin pra krmeje, šjora Marijeta me već čekala
sa kafon i travaricon.
A koje je šjora Marijeta lipe makarune činila!
Jedanput pri rata niki njemački turistički novinar za
luta je u Milnu i napisa reportažu o parunu Tonu i tanti
Marijeti.
Došlo je u Milnu iz Njemačke stotine pisam: tražili su
rezervaciju za lito, a niki oteljer ponudija je parun Tonu
da će zgradit u Milnu otel i da ćedu skupa radit.
Naravski da je parun Toni sve to odbija, jer di će se on
i njegova Marijeta poć sa fureštima zajebavat!
Oštarije davno nima. Danas je nika menza iza pjacete i
kafići sa fliperima i džubokson.
I kako mogu više u Milnu doć? Di ću doć?
Šjora Zorka
Proša san pored zatvorene puste parun Antonjove ošta-
rije i spustija se na more u Bobovišće. Niki momci u koloni
juridu na motorbičiklete i fermajedu se isprid restorana
"Belgija". Unutra jema bit disko-klub.
Svira mužika sa ploč.
Ko će od straja ulist?
Ipak se isplatilo skoknut do Bobovišća jer san naša
šjoru Zorku, ritku ženu, Dalmatinku koja voli afitat sobu
našemu čoviku nego fureštomu.
- Volin ja - govori mi - naše jude jer su naši, a onda
naši su i finiji, širi, obazriviji. Svaka čast fureštiman, ali
jebi te furešte prema našima!
Petnajst dan sluškinjavala je jednome Njemcu koji je
doša brodon. Iz Ložišća nosila mu je svaki dan i do dese
tak boc mineralne i sve drugo ča mu je tribalo. I kad je
jema partit, doša se od nje oprostit i u ruke jon je ništo
turnija.
- Ovo je za vas! - reka je Njemac.
Stisla je, mislila je: bit će zlatni napoleondor.
I kad je on partija a ona rastvorila šaku, u njoj su se
zacrvenila dva dinara, dva stara dinara!
J e b a mu pas sve po spisku!
BEZ KUFERA I VEŠTITI
Filoktet
Otkrivena je još jedna litnja pozornica, i to na početku
Kašuni, ispod Bambine glavice, baš na požicjunu di je još
pri rata Matković tija gradit otel.
Gleda san Filokteta koji se zlopati i strada na pustome
otoku.
Devet godin bidan Filoktet, izgubjen, pati u pustoši, a
oko i ispod njega vrtidu se gliseri i motorini, prolazi p u n
"Tizian", po cesti tutnjidu autobusi, prdidu motorbičikle-
te, iznad njega letidu reonplani i helikopteri, i nikako ne
mogu svatit antičku sliku svita. Filoktet se zlopati, muke
muči, a nije ni meni lako: pišat mi triba.
A niman di.
Ovi nesriknji moderni režiseri infišali su u drame bez
pauze, bez činova, sve vežu u jednome komadu. Ne dadu
ti se njanci popišat.
A na litnjim pozornican i nimaš di. Ako se digneš i greš
iza bora, onda mislidu da si se demonstrativno diga.
Teatar
U dvi večeri gleda san dvi predstave: Kafetariju i Gloriju,
zapravo provu Glorije.
Za obje san se pripremija. Večera nisan, ništa u justa
nisan stavija, dec nisan popija, da ne moran činit pipi. I
bogami san junaški izdrža jer Glorija tri ure traje.
A puvalo je obe večeri, bilo me zima, skupija san se,
tresa i zaželija lita.
Radi Glorije nisan prispija na otvorenje Veličkovićeve
izložbe, koja je bila u otmjenu, gospodsku uru jedanajst
uri od noći.
Skoknija san tek iza ponoći i naša krcato finoga svita,
koji nije moga izostat jer da je ta izložba događaj sezone.
Povirija san i u Babin Kuk. Sve puno, krcato. U otele se
unosidu pomoćni ležajevi. I u salu za konferencije štivali
su posteje ka u ošpidalu.
A isprid otela "Prezident" trevija san curu i momka. Gre-
zo, tvrdo, seljački zagrljeni marširali su i pivali:
Sad zelenu travu gazin
I u borbu ja polazin...
Nasmija san se. Zamislit mogu koju čedu tešku borbu
cilu noć vodit!
Šetan po Stradunu i mislin na prošla vrimena, na jude
s kojima san u Dubrovniku prijatejeva, a više ji nima; je
dni pomrli, drugi se povukli.
Ča nan se sve nije događalo? I koliko je onda bilo za
nimljivije, uzbudljivije bilo bit novinar nego danas!
Svake večeri bi u Dubrovnik osta bez pinez, i kako ću
partit kad ne bi jema ni za otel platit? I svako jutro iša bi
do Nadana Palčoka, diretura o radija, škodit pineze.
Čin bi me vidija, omar bi zna koja je ura, i reka bi či
novnici da mi da makinju i karte.
Kurba je bija, nikad mi nije virova da ču mu poslat re
portažu iz Splita, nego me činija da mu smista napišen. Ja
njemu reportažu, on meni pineze.
A mene bi od neprospavane noći i glava bolila i oči bi
mi se sklapale, a on me bez milosti činija po makinjeti tuć.
Nije onda bilo žiro-računa, na pineze se nije čekalo nego
se smista plaćalo.
Koliko me Dubrovnik bija draži, interesantniji, uzbudlji
viji pri trideset godin!
VELIKA AVANTURA DUHA I TILA
Milosti nima
I onda san sam sebe u velika govna uvalija. Odlučija
san se napisat libar - Velo misto. I ugovor san sa izdavačen
potpisa, mislija san: jema vrimena, lipo ću, polako, poma
lo pisat. Nisan ni slutija koliki me posal čeka i da će se
ovako otegnut. A sad me rokovi pritiskaju i libar moran
svršit i predat.
Grizen se. Ča mi je to tribalo? J e s a n li moga lipo živit?
Život godit!
A more bit da ja to i ne znan. Nikad, nikad nisan bija
na godišnji odmor ka ča čini drugi svit. Misec dan noge u
arju...
Skoknija bi dva-tri dana do Brača, do Fara, do Šolte,
do Lastova, do Dubrovnika. Je, bija san do Beča, Pešte,
Rima, Londre, Moskve, ali me i tamo tokalo pisat, javit se
novinan sa reportažon, putopison.
Di san god odija priko tri dana, makinjetu san sobon
vuka.
Pari mi se da će mi makinjetu i u kasil stavit, i da ću se
morat javjat s onega svita!
I sad san lipo, uljudno zamolija uredništvo da ova moja
penzionerska rubrika izostane dva-tri broja dok libar
svršin.
Drugovi se ne slažu. Milosti nima!
Nova epizoda
Nikoliko muški i ženski glasova javilo mi se telefonski i
pita me ča se dogodilo s onon mojon Francuzicon, sa ma
lom Florans, repcen pariškin.
Ko bi reka da su štioci tako kurjoži, da će ji to i inte
resirati
Nije se dogodilo ništa. A zapravo i je!
Partila je. Ali bili smo se svadili, diga san joj pozdrav i
jopet se došla pomirit.
Ovako je to bilo.
Svaku večer dolazila bi u "Belvija" čoknit svoj dil. Ispri
čala bi mi di je sve toga dana bila i ča je sve činila. Ako
ćemo jon virovat obično bi ujutru radila, čitala dvi-tri ure
u Naučnu bibjoteku, a poza te do večeri se kupala.
J e d n u mi večer nije došla. Ča je sad? Oli je mala partila
za Pariz?
Pojavila se sutradan i dovela mi za stol nikoga Francu-
ščića, zamuzenog napuvanog kretena. I fali mi ga kako on
spava u "Marjana", kako jema auto i kako je s njin skokla
obać Mostar.
Kretino sidi i muči ka da je mutav. A ona ga još fali ka
ko je on iz nikoga mista di je najboja šampanja.
Draga mi šampanja, pogotovo ona najboja, ali virujte mi
da ne bi pija ni šampanju iz boce koju je on drža u ruke!
Iz Šampanje je, spava u "Marjana", jema auto, dakle pi
nez jema, a dolazi konobar, pita ga ča će, a on gleda u me.
A ja gledan u njega i mislin: "A šta je, kume, oli ću i
tebe ranit? Pinez jemaš, curu si naša, ajde, lipo se sad is
prsi! Neka vidin ča ćeš curi naručit!"
Kretino muči.
Mučin, bogami, i ja!
Vidin da se Florans ka malo iznenadila. Začudilo ju je
moje ponašanje. Ali i ona je umukla i čini fintu da ništa
ne opaža.
Konobar me pita ča će mala večeras jist.
Najidija san se. Ča mene pitaš? Pitaj nju, pitaj njega!
J e m a bit da je razumila. Postaje jon neugodno. Morete
zamislit kakva je to bila situacija, kad je čak njoj neprijat
no! Vidin da se vrti na katrigi i ne zna ča će reć.
Natočin sebi žmul vina, ona vino ne pije, samo mineralnu,
natočin i njoj žmul mineralne, buzdi francuskome ništa!
A opet mi čini muku. Vidin, gladna je.
Okrenen jon škinu. I njoj i njemu.
Vrtin se i gledan ga ispod oka. Buzdo mirno sidi.
Jebe se buzdi! Ali ja nisan miran. Nju mi je žaj.
Zoven kamarjera da jon donesu večeru, platin odma
šta je naručila. I dižen se, gren ča.
- Adje, Florans!
Ostavjan te tvome buzdi pa se lipo zabavite!
Nije više dolazila, mislija san da je partila, kad večeri
nakon toga, eto ti moje male Francuzice, trče priko štekata
i nosi mi bocu šljivovice.
Nasmija san se. Bilo mi je drago vidit!
- Di si, mala moja, mislija san da si već u Pariz. Jesi li,
mala, luda? Ča će meni šljivovica? Di si pineze išla trošit!
Eto, tako smo se pomirili.
Za buzdu je ništa ne pitan.
Lipo je večerala, vratila bocu u boršu i odlepršala.
Jopet je dva dana nisan vidija. Jopet san mislija: bit će
mala već u Pariz, kad eto ti je oko deset uri uvečer, bez
fagoti trče između stoli, traži me. Sva je mokra, jema bit
da se oprala u hotelskom kondutu i tare ruke o kotulu.
Došla se samo pozdravit. Nima vrimena večerat. Našla
je kamion do Jubjane. Fagoti su jon već u kamion.
- Florans, čekaj neka ti konobar zamota bar koji se
ndvič.
Neće ništa, nima ni minut vrimena, tare sad kotulon
obraz. Kamiondžija je već čeka.
- Čuvaj se, Florans, nije ti kamiondžija oni Napolita-
nac! Neće se on pripast tvoga skautskog noža.
Pojubili smo se.
- Adje, Florans!
- Adje, mesje!
Siromaška kuća
Pozva me na večeru iseljenik, Splićanin, poznanik iz
mladosti. Sve je bilo ka ča je i uvik u ovakin prilikan: vodili
smo običan, banalni razgovor. Falimo se i on i ja.
Nije meni loše u Split, jeman, fala bogu, lipi penšjun, još
se ča i napiše, učini se fatureta; ne moš se baš razbacivat,
ali ne fali mi ništa. Nije ni zdravje baš tako loše, da udren
u drvo, i daje ovako još jednu desetak godin...
A njemu jopet ne fali ni tičjega mlika. Učinija je vanka
pineze, obogatija se, putovat more po svitu di zaželi. I po-
jde, kad ga uvati voja, u najekskluzivnija mista, u najeks-
kluzivnije otele.
To se na nj i vidi: jema mota od svita, odnjegovan je,
soanjiran... Trudi se da potroši večeras ča više pinez; krivo
mu je ča nimamo u šta sarčit pineze; da je bar večeras
zdimit ijadu dolori, ali oba smo judi u godine, jimo malo,
a ne smiš više ni potegnit. A opet, i ovi naši oteli i nisu za
bogatiji svit. Neš ti ča jemaš naručit!
Nima de fakto ništa za pravoga gosta. Siromaška kuća!
Karmenadle i bifteki. Ola spize! Nimadu njanci finije bibi-
te, konjak ne moš popit. Dvi-tri vrste odvratnoga vina, ni
jedno specijalno, ni jedno poznato.
I tako jimo ka dva tića, popijemo bocu vina, mužika svi
ra i mi se razgovaramo.
Tamo u njegovo misto jemaš sve ča moš zaželit na svitu.
Zove me da mu dojden u vižite. Dakako, ka njegov gost.
Ništa mi neće falit, njanci tičjega mlika.
Iša bi ja, ma mi je malo daleko.
- Pa ča da je daleko? U penšjun si, nimaš nikakve oba
veze, moš ostat misec-dva, godinu dan. Moremo di oćemo.
I barovi i kockarnice, a razbolimo li se, jemamo najboje
klinike i likare na svitu. Ajde, ča se misliš!
Iša bi ja, i moglo bi nan bit lipo; ako on jema mota, je-
man ga i ja, znan i ja svome svecu post.
Onda ajde, omar sad, s menon!
- E, znan, a kako ćeš ostavit ovi šporki Split? Je nesri-
knji grad, je pusta vlašćarija, je i tvrd i primitivan, i nima
čovik di izać, nima se di zabavit, i sve je da ne more bit
gore, ali jebi ga, ne mogu ja bez njega!
U botu se moj prijatej vas prominija. Kretnje su mu
postale nikako brze, nervozne. Da ništo čini, puni čaše, mi-
nja vino, zove drugo vino i druge čaše, ali sve to čini nika
ko odsutno; gleda me a ne vidi me, a onda i deset minuti
muči. Pustin ga da luta sa svojima mislima; ko zna ča mu
je, more bit da na svoj veliki biznis sad misli.
Prene se i pita me ča mi je: - Oli večeras nisi dobre voje?
Nasmija san se:
- Bogami, dobro mi je, nego di si ti bija?
Planuja je i počeja govorit brzo, ča more brže, da ča pri
istrese sve ča mu se skupilo u prsi.
- Šta ti znaš, šta vi svi skupa znate kako je nan vanka,
kako je meni? Ja jeman svoje drugo misto, drugi grad,
drugu zemju i bogat san, ništa mi ne fali, tamo je meni
dobro, lipo... I je, tamo je dobro, meni je lipo, i volin ti svoj
grad, tu svoju zemju, ali ja nisan stranac, ja nisan furešt.
Sve ča ja volin, ča mi je drago, meni je ovod, u mojoj zemji,
u mome gradu. Svake godine dojden i uvik me mora ko
najidit, i onda utečen i rečen: nikad, nikad više! I projde
devet-deset miseci i ja san tvrd, jidan san, neću više u
Split. Ne bi za miljarde. I onda me menadžer zove: "Mister,
je li namjeravate putovat? Triba izvršit rezervacije za avion,
za otele?" Njanci čut! Nidir ne gren. A meni je već u š a črv
u guzicu i ujutru san već na aerodrom.
I biznismen se sad pritvori u poetu i lipo, puno lipše
nego ja to mogu napisat, počne mi govorit kako ga već
sutradan sumrak zateče u Getu, di gladi stare stine
očeve butige i traži na njima ditinjstvo, mladost svoju,
i vidi staricu umotanu u krpe koja je na karjoli garbun
prodavala, kurbe na ponistran i portunima kažini, finance
i švercere; traži oštarije, bufete i barove koji davno nima;
marangune, pa ako najde kojega starca još živa, pa ga se
još ovi siti, onda ga gleda, gleda i plače š njin.
Cili mi je život u deset minuti ispriča, cilu svoju bio
grafiju. U skulu je odija u klasičnu gimnaziju, i dobro je
učija (i grčke i latinske stihove je govorija da me uvjeri
čega se sve sića), a u peti razred gimnazije otac ga je iz
skule izvadija i bacija u mesarnicu da postane bikar. I bi
ja je bikar. A njegovi drugovi postali su likari i profešuri,
advokati, i nisu ga se denjali.
Di će likar, di će advokat sa bikaron sidit!
I to ga je zabolilo, revoltiralo, i mora je uteć, bilo di uteć
i pineze učinit.
Sad ga više ne škivaju, sad je sve u redu. Sve je okej!
Godinama nije doma dolazija. I onda je počeja. Sad do
lazi i po dva puta na godinu. I ostaje dva-tri miseca.
Zareka se da neće više doć, ali zna da će doć. Črv u
guzici neće dat mira. I dolazit će sve češće, i ostajat sve
duže.
Ništa ga nisan pita, nisan upada, pustija san ga da iz
govori cili svoj monolog.
Kad je sve svršija i smirija se, zapita san ga:
- Jesi li sve reka?
- A šta bi još moga reć?
Grubo, surovo, otvoreno san mu reka:
- Oćeš li doć doma umrit?
- Ne, neću! Tamo ću umrit! - gotovo je zavika, a onda
je tiho nadoda: - Samo san već odredija da me kremiraju,
a u r n u u Split pošaju.
Otkriće đardina
Sa kolegon novinaron šeta san po mulu, i ne znan ča
mi je bilo kad san mu kraj Pomorskoga terminala reka:
- Ajmo sest malo u đardin!
Pogleda me ka da san poludija.
- U đardin? Šta ćeš sad u đardin? Otkud ti je sad đa
rdin pa na pamet?
Slegnuja san ramenima.
Ne znan ni ja. Ali eto, zaželija san se baš đardina. Vi-
rovali vi oli ne, ali meni se događadu takve stvari. Zaželin
se nikoga mista, nikoga požicjuna koji su mi dobro znani,
i onda bi se ti čas tija stvorit baš tamo.
Tako ponekad (svake dvi-tri godine) želin sest u đardin,
u gradski naš perivoj.
Pamtin ga iz ditinjstva, kad su me za ruku vodili obu
čenoga ala marinjera. U nediljna jutra mužika je svira
la; pari mi se da je bija i niki glorijet pun ruž. Mužika
je zaudarala, voda prskala sa funtane, momci i cure bla
gdanski obučeni su šetali, korteđavali se, a pod postolima
škripjalo je fino, sitno žalo.
Još se onda pričalo o starome doturu zubaru, debelo
me, u širokoj obilatoj crnoj jaketi, koji nije moga trpit vru
ćinu pa bi u vrile litnje dane ordinira u đardinu.
Sobon je u žepu široke jakete nosija klišća i u ladovinu
na šentadi sidija i vadija zube.
Pacijenti bi isprid šentade stali u filu.
Uvik san se n a d a da ću ga trevit, ali onda kad san ja
otkrija đardin, on je jema bit bija već umra.
I onda kroz osan godin realke svaki dan san bija u đa
rdin.
Došli bismo i po uru vrimena pri početka skule, tot bi
smo na brzinu pokušavali ča naučit, prepisivali zadatke,
vadili riči iz debeli ričnikov, nagovarali se za poć u pic i na
prve randevue.
Sićan ga se i od večeri, od noći kad se već jubav vodila. I
u studeni zimske noći, kad bi se na funtani debeli mosuri
učinili, i kad bi snig pada a zagrjeni jubavnici sidili bi na
ure i ure i micali se ne bi.
Zanji put palo me na pamet sest u đardin pri tri-četiri
godine. Isto tako iznenada ka i danas.
Krešila je penzija
Krepano more
Kokoš i reforma
Lavandin
Donija me bočice.
Sad jon smeta svitlost!
- Oli ne moš pit u mraku?
- Mogu pit, ali ne pisat!
- Pa ča sad pišeš?
- Evo, baš ovo ča se s tobon karan.
Sićan se ka sad kad san je prvi put u kuću uveja, doma
je na večeru doveja. I te prve večeri prigovorila mi je da pu
no pijen. A moja pokojna mater, fina i pametna žena, digla
se sa stola. Uljudno jon je rekla:
- Oli ti ćaćino pije? Sad mu kratiš pit, a za koju godinu
nećeš mu dat ni jist.
Ni pušit, ni pušit, majko moja!
Sve je moja pametna mater jušto prognoštikala!
Ne mogu spavat. Gren pišat i otvaran lavandin.
- Ča je to zasmrdilo? - Jema ona fini nos.
- Ništa! Lavandin!
- Smrdi ka kondut.
- A di neće kad svi ovi nesriknji, lini putnici u lavandi-
ne pišaju. Do njanci jednoga!
- Zašto ti ne greš u zahod?
- Di ću sad u mudante odit po hodniku! Neću ni ja da
buden iznimka muškog roda.
Jedan Prešidente države, kad su mu meštri uređivali
kuću, činija je da mu malo spustidu lavandin da mu bude
jušto po miri.
Puno trese, ne mogu pisat, ne mogu spavat. Moran če
kat da ona zaspe, pa da zapalin.
Sve me straj da ću zaspat isprid Karlovca, a onda će me
do pet minuti doć kondukter budit. I kad god zaspen, kad bi
tija spavat, onda me budidu jer ferata nima zakašnjenja!
Ko zna kakvo me vrime čeka u Zagreb? Oće li bit ki
ša, oće li bit ladno? Ja san vazeja samo tanku litnju ro
bu. Ne dan Zagrepčanima gušta. Volin doć u Zagreb la-
gašno, litnje obučen, makar i drća. To je moja turistička
propaganda Dalmacije, da vididu okle dolazimo. Iz sunča
ne Dalmacije.
Jučer san bija oprostit se sa Dalmacijom, i to u moj ma
li Pisak. Frigali smo friške gavune i pekli meso koje san
bija kupit u Trilj i u s p u t izist žabice.
Koja je to lipa relacija: Trilj (žabice) - Pisak (gavuni).
I sad se, za pokoru, drndan u ferati. Koliko trese, straj
me da ću ispast iz posteje. I da me ne toka doć u Zagreb,
moga san se još koji dan u Pisak kupat. Guštat boga svo-
ga. Sad je tamo lipo: Njemac nima, žala se bilidu, more se
modri, gavuni lovidu, a jematva je!
A i Zagreb je lip u jesen. Ko more platit zagrebačku je
sen!
Obavezna vižita
Izdrža san do po bota i uteka. Moran svratit u Kazališ
nu kafanu vidit šjor Ivu Mihovilovića.
Ako ga ne vidin, pari mi se da i nisan bija u Zagreb.
Drago mi ga je nać uvik istoga i na isto misto. Ka spo
menik.
Obeća je doć u Split na praslavu 500. broja "Nedjeljne
Dalmacije". A zanji put je bija u Split pri pedeset i šest
godin!
Najavija san mu doček sa mužikon od pompjeri, ali sve
me straj da se ne pridomisli.
U bot i po jeman sastanak s izdavačen. Čovik je noćas
pročita libar i zove me na potpis ugovora.
Jema bit da jin se svidija. Ka da san već pisa romane.
Kunen se da mi je ovo prvi i zanji.
Nisan maratonac. Brzo izdušin. Ćakula san s judima
i ništa nisan tija popit, njanci jedan jedini bićerin, i sva
srića da nisan jer je malo, malo falilo da nisan potpisa ugo
vor i za drugu knjigu.
Obeća san: ako mi se bude dalo, vidit ću, promislit ću,
a bogami mi se ne da, štuf san.
Kasno san obidva i jopet nisan lega. Gleda san utakmi
cu Jugoslavija-Danska. Bidan naš balun, bidna repreze
ntacija! Od 13 igrači koliko i je nastupilo, njanci jedan ne
bi moga igrat u onega "Ajduka" od pri četiri godine.
Meštar File
En ti sve perone!
Ča ja znan feratjerske brojke i riči! Njima je sve na nulu,
meni je pisalo 9.50, ali ja san mislija da se ona zanja nula
ne računa. U nji je nul nul. I ta ferata od devet i pedeset
još nije formirana.
Prvi put je nima!
Došla je nika na drugome peronu. Budimpešta-Split.
Miljardu svita ali ne vidin njanci jednoga feratjera!
U devet i po ova ferata gre, uputila se. Di se uputila, za
Majku Božju?... Trčen za njon!
Ko će je fermat!
Svit se kupi. Bliži se u r a partence, a ferate nima.
Karan se sa feratjerima. Koja je naša?
Okle će doć?
Nima je, ništo je zapelo. Ne zna njanci prometnik.
To se tako dogodi koji put.
Priko razglasa daju informacije za sve ferate, dolaske i
odlaske, samo za ovu ni riči.
Ispraznija se peron. Nidir njanci jednoga vaguna.
A moje ferate nima. Uvik je čekan, cili život.
Nervožast san, šetan uz drugi peron. Jeben ti sve pero
ne na svitu! Koja gruba rič: Peron! Ma ko je je izventa?
Zašto PERON?
Ništo mi smrdi ka štala. Šta je sad ovo? U kašetan spa
vaju veliki prajci. Putnici su počeli jopet prajce vozit po
feratan.
Do Splita nismo zakasnili nego samo uru i po; manje
od sto minuti.
U Predgrađe kondukter me pita:
- Ili se vi ne mislite iskrcat?
- Kako iskrcat, zašto iskrcat?
- J e r smo stigli!
- Oli ne gre na pravu štaciju?
- Ne ide!
- Okad?
- Od danas!
Koje san ja sriće! En ti boga, van i feratan!
A taksija nima. Taksisti još ne znaju da je štacija jopet
pribačena u Predgrađe.
Zakleja san se: drugi put u Zagreb gren samo avionon,
makar bila magla pa avion šest uri kružija iznad Zagreb.
Štufalo me vucarat se po štacijan i peronima ka da san
izgubjeni kufer.
LIPA, TUŽNA DALMATINSKA J E S E N
SRIDA, 1. listopada
Jutros mi telefonira prijatej i pridlaže mi veliku ideju:
šetnju oko Marjana.
Malo san se sprenuja. Oko Marjana?
Da to nije puno?
- Ne moramo baš učinit cili đir. Ali bar do Instituta,
pet-šest kilometri.
- Bi ja, ali ne mogu, jeman radit!
- Zdravije ti je šetat, šetat triba u naše godine!
- Bi ja, s najvećin gušton, ali kako ću kad jeman radit!
- Lipo je vrime. Radit ćeš kad b u d u kiše, juga, kad ne
budeš moga iz kuće izać.
Nećkan se.
- Ajde, ča se misliš? - pritiska on. - Čičat ćemo frišku
arju, razgibat se malo. Vazmi i mudantine, moremo se us
put i okupat. I za oči ti je najzdravije gledat u zeleno, ča
ćeš ćorit!
Pritisla i žena.
- Ajde, ajde, jema prav čovik!
Našli smo se u "Belvija", popili kafu i udrili priko Velo-
ga varoša, pa uz Plinarsku, pa prema Lučici.
Svaki čas zastajen, osvrćen se.
- Ča gledaš? - pita on. - A eto, ništa!
Gremo naprid. Uvatili smo lipi korak.
Jopet stanen. Gledan, čekan.
- Ča ti je, ča gledaš?
- Gledan oće li više proć koji jebeni taksi!
- Nemoj bit taki, samo bar do Bena! Bit ćeš ponosan
n a se!
Kad je tako, ubrzan korak.
- Šta si zašprinta? - viče za menon.
- Da šta pri dojden, glupo mi je gubit vrime u odanju.
Proleti u tonobilu jedan poznati n a n likar. Samo n a n
mane rukon.
- Koja mona, kreten od čovika!
- Zašto? - čudi se prijatej.
- A ča nije sta!
- J e r je pametan, jer nan želi dobra...
Okupali smo se, plivali malo. U ciloj uvali Bene samo
tri kupača: dva momka i jedna žena.
A dan lip, more teplo. Čudan je naš svit, ferma se kupat
kad je najlipše.
Nastavili smo pješačit do Inštituta. I kako ni jedan ta
ksi nije proša, kako se ni jedan tonobil nije ferma, podvig
je ostvaren.
I ništa me noge ne bolidu. Ka tić san. A mislija san da
san zaboravlja odit.
Napadamo nesriknji lini svit koji sad gnjije po kafanan
i bufetima, pušu, loču, a mi se lipo kupamo, šetamo, či
amo frišku arju.
Baš je lipo! Svaki dan ćemo ovako. Bit ćemo zdraviji.
Bar ćemo deset godin produžit život. Kako san se užga,
tija san da nastavimo šetnju od Inštituta do grada!
- Amo ako si čovik!
- Bi ja, ali već je 11 i po. Evo i autobus!
Sad ćemo lipo u grad popit po bićerin. Proslavit podvig.
Miritamo. Zaslužili smo.
A sutra ćemo učinit cili đir. Polako. Triba vatat formu.
Ne smimo naglit.
U autobus samo nas dva. Brojija san: prošli smo osan
štacija i nikor se nije ukrca. Prvi putnici čekali su isprid
Socijalnoga.
Podvig smo proslavili u novu piceriju "Galija" na kan-
tun Matošićeve.
ČETVRTAK, 2. listopada
Nikor mi kuca na vrata. Bit će mi ovo pošćer donija
penziju, promislin i otvaran vrata, a ono moj prijatej sa
mudantinan i šugamanon od špunje.
- Ajde, oćemo li? Ča još nisi gotov?
- I ti ozbiljno misliš da jopet gremo oko Marjana?
- Dogovorili smo se, rič si da!
- Nisan baš od voje. A dosta mi je podviga!
I vrime je nikako mutno, oblačno.
Odvuka me nikako do "Ježinca". Okupali smo se. Ni-
dir nikoga. Samo pod brigon dva jubavnika čičadu se u
tonobilu.
Krejano smo se makli da jin ne smetamo.
Uvečer sidin u "Belvija" i slušan oteljersku jadikovku.
Bidni oni, skroz su najebali!
Sa velikin grupan furešti gostiju sklopili su već ugovore
po kojima in daju obrok - obid oli večeru - za deset ijad
dinari.
Za deset ijad kompletan meni. Juva, meso, varivo, sla-
ko, voće.
I posli ovi poskupjenja, ča će jin sad dat za deset ijad?
Ja in nudin da i s menon potpišu ugovor za petnajst
ijad dinari po obroku!
Ni čut!
Dvadeset ijad?
Nisu ludi!
S ovakvin divjanjen cina oteljerstvu je onemogućen
rad. Oni su već ugovore sa stranin agencijan učinili, a ko
zna kolike će bit cine dogodine u lito?
Mislija san da ćedu sa devalvacijon najviše dobit baš
oni, oteljeri. Nećedu znat ča ćedu sa pustin dolorin i ma-
rkan. A sad i oni plaču; nikad gore.
Kome devize?
Njemac se iskrca na spliski aerodrom. Tonobil ga pre
baci u gradsku luku. Dakle, prve devize koje je ostavija
pripadadu vlasniku tonobila koji je Njemca vozija!
Njemac se ukrca na brod.
Plati kartu do Fara.
Dakle, te devize pripadadu brodovlasniku.
Njemac dojde u otočki otel.
Izi šnicel. Popije bocu bire oli vina.
Te devize pripadadu proizvođaču mesa i pića.
Njemac gre u sobu. Leže u posteju.
Devize od spavanja pripadaju proizvođaču namještaja!
Eventualno i građevinarima koji su otel sagradili.
Njemac se digne i gre sa barkarijolon na nudističku
plažu.
Dil deviza pripada barkarijolu.
Uvečer sluša na teraci mužiku.
Dil deviza mužikantima koji sviraju.
Oteljerima će tako ostat samo gubici, koje će trpit zbog
ti godinu dan ranije potpisani ugovori.
Ostaje in jedino otkazat sve ugovore. Ne primat više nja
nci jednoga fureštoga. I čekat novu devalvaciju, a dotad
radit samo sa domaćin gostima.
Propala me jedna lipa zabava. Puste godine se već u
"Belvija" deboto svaku večer karan kako jin ne vridi ku
žina!
Sad su našli novog šefa kužine, majstora svoga zanata,
i kužina in je omar propivala. Ali meni je karanje propalo i
sve me straj da ću posli trideset godina staža morat minjat
lokal.
PETAK, 3. listopada
Vanka forme
J e m a bit da san ja litnji pisac. J e r više nego u cilu go
dinu napravin posla u ona dva litnja miseca kad sve žeže,
kad se cvrčak raspiva, a ja seden za makinjetu pa cipan
ka da san ga izazva na takmičenje, ko će više izdržat. I on
umukne, crkne, pukne, a još moja makinjeta piva.
Sad je jesen, s nje mi slova otpadaju i tučen po golin
žican.
Lito je ludo, puteno, puno morbini. Sve se smekša, opu
sti, raskalaši, razgolaca. Grabi se život s obe ruke. I godi.
Liti se sve skida sa sebe i bacije: i roba, i brige, i problemi.
Liti se bar kadikad i sidi penšjunat prometne u mangupa
pa skokne u avanture do Fara, Dubrovnika.
Ona to ćuti, osjeća, zna i ronja:
- A ča je, mangupe, pomamija si se!
A sad kad me vidi ovakoga dišperanoga, obišenoga, ne-
rvožastoga, prizlovojna, zajebaje:
- A ča je, izdušija mangup?
- Pa kako izdušija! Totalno!
Sad i njon činin milo, žaj jon je i tira me na vijađ.
- Ajde, skokni dikod, otputuj dva-tri dana, zabavi se,
odmori.
- Neću, ne mogu! Nisan u formi, jesen je.
Palamide
Danima san zna sa ribarima za jatima tunji i palamidi
lutat, jer veliki je to gušt i veliki spektakl jata tunji oli pa
lamidi zajebat, mrižon okružit i istizat.
A mene sad ni ti veliki spektakl ne zanima.
Jebe me se za njijove palamide!
Vraćadu se motorini i nosidu vijest: uteklo ogromno ja
to, veliki je korenat u moru.
I ti čas zaželija san fetu palamide na gradele.
Poslin obida prilegnen i probudi me vika ispod ponistre.
Ča je? Uvatili su palamide. Vagun ribe. Pribacin se auton
brže u Mimice i baš uz mulet pristaju koče "Nemirna" i
"Artina".
Trčedu svi Mimičani; iz okolni porti plovidu jata moto
rini, iz okolni misti spušćadu se kolone tonobili. Cila ku
verta pokrivena visokon gomilon ribe. Ijade palamidi.
Svit nosi, grabi kupuje. Dvanaest ijad kil!
Ribari, sritni zbog bogate ulovine, široke su ruke. Pri-
baciju na balancu, zaokružuju. Riba priko dva kila dvajest
ijad. Ajde k vragu, nosi!
Uspeja san se na parapet, držin se rukon za lancanu
i vičen:
- Daj mi jednu manju, najviše dva kila!
Mladi ribar izabere najveću. Jema u nju bar četer kila!
- Na ti, nosi!
Ne miri, neće pineze.
- Ti pišeš. Nosi!
Demejana, a ne litra
SUBOTA, 4. listopada
Posli dugo čvrsto san zaspa. I to u jednome tiru, bez
pirul za spavanje.
Ćutin se lagan ka tić. U osan uri već se kupan.
U devet marendajen mariniranu palamidu i pijen bilo
ladno vino.
Ne ćutin više jesen. Nije me straj od jeseni!
Nije me niti straj poć u Zagreb. I ostat gori bar petnajst
dan.
Veliko otkriće
Bravo, sad san se tek sitija! Jo lipe, jo drage, jo pame
tne naše države!
I neka mi još ko dojde reć da državu triba ukinut! Niki
dan, kad san ono skoknija do Zagreba, gren ja učinit bilje-
te za feratu doli na šalteru agencije "Dalmacijaturist".
Pitan dvi putne karte: za se i za ženu. Dajen curi na
blagajni dvi od pedeset ijad, a ona mi vazimje samo jednu
i govori:
- I ovo van je puno!
- Kako puno, a karta je blizu trideset ijad?
- Ali vi ste penzioner! - pripoznala me cura.
- Jesan, pa šta onda?
- Jemate pedeset posto popusta!
Nu ti onega boga, a okad to?
- A oduvik, bome!
- Pa mi to tek sad govorite?
Mala misli da se ja šalin, ne viruje da to ja nisan zna. A
kako ću znat? Oli me to ikad ikor reka?
Okad san u penšjunu, bija san bar deset puta u Zagreb
i uvik san platija cilu kartu.
Ne gre maloj u glavu da ja to ne znan. Misli svit da ja sve
znan, a ja, bogami, ne znan ništa pod kapon nebeskon!
I čini mi biljet prve klaše do Zagreba - njanci petnajst
ijad.
Dobro je! Ka bog!
- A sad mi dajte kartu za ženu! - I dajen maloj trideset
ijad.
- Ma šta van je? - čudi se mala. - Je li van ona žena?
- A eto je! I to puni trideset godin! - uzdanuja san du
boko.
- I ona jema pravo na pedeset posto popusta!
- Ma ča ona, zašto ona? Ona nije u penšjunu. Ona ne
radi - gotovo mi je bilo krivo.
- Ka žena penzionera jema prav na popust.
Promisli ti ča je ona s menon dočekala, da deboto mu-
kte putuje!
Za petnajst ijad prva klasa do Zagreba! Po kila teletine.
Onda se isplati putovat u Zagreb. Putuješ li samo dva
puta na nediju, ušpara si cili kil telećeg fileta. Petnajst
ijad karta do Zagreba?!
I dojden u Zagreb u otel, popijen bićerin i platin če
trnajst ijad!
Ludoga li svita, muko Isukrstova!
Sad ću se dat na velike vijađe.
Uvik ću bit po feratan.
Smrdit ću ka kondukter.
NEDIJA, 5. listopada
Oblačno je, pari da će kiša. Posli četiri dana plandova
nja jopet me toka radit. Refavat izgubjeno vrime!
A jesen ćutin u kosti.
Lipu, tužnu dalmatinsku jesen.
PONEDIJAK, 6. listopada
Sinoć san skoro do ponoća šeta, čita u posteju do bota,
udunija sviću i zaspa.
Budin se, kuvan u kužinu kafu, zapalin španjulet i
gren se u banj okupat.
Tek ča san otvorija vodu, a ona buba šakon o zid.
Ča je sad?
Jopet buba!
Užgala je i letriku.
Ulizen jon u sobu!
- Šonanbulo nesriknji, ča činiš?
- Kako ča činin? Kupan se!
- Kad ćeš više poć leć?!
- Ma ča leć!? Naspava san se!
- A vidi koja je ura! - kažije mi na leroj.
Tek su tri bota!
- Ne more bit, to ti je ferma leroj!
Zoven poštu. Je, tri ure i pet minuti. Nu ti boga, a ko
bi reka, an?
Daje mi tavor.
- Pa sad, u tri bota, ti meni tavor daješ?
- Vazmi, odmar ćeš zaspat!
- Ti si skroz luda, daješ mi pirulu za spavanje ujutro
misto uvečer.
- Nije jutro, neg je noć! - uzdiše ona.
- Nije noć, nego je jutro!
- Ja još zaspala nisan!
- A ja san se naspava!
U tri bota ujutro ja se moran karat i vodit ovi ludi, sa
blasni dijalog.
Znan, čin počmen tuć po makinjeti, ona će zaspat.
To jon je "muzika di notte"!
Kuvan drugu kafu. Otvaran ponistru. Vanka je još
mrak. Ne vidin zvizde. Mora da je oblačno.
Domalo oglasi se prvi grdelin. Ovo je naš Marjančanin.
Za njin javidu se drugi tići.
Pa domalo zvona.
Proradija je Radijo-Zagreb.
Govori ništo o filmu. Na današnji dan 1929. jema bit
prikazan prvi zvučni film. I to je bilo "gigantsko otkriće".
Koji je ono prvi zvučni film bija u Splitu prikazan?
Koliko se sićan, prvi zvučni film san gleda u tek otvo
renom kinu "Sirius". Je li ono bija Carev glasnik s Ivanom
Možuhinin?
Nisan siguran!
Sviće, grad se budi. Kako mu je čudan šum!
Interesantno kako se čovik minja... Ranije san volija
mrak, noć... Čeka san zoru za poć leć!
Sad volin jutra, svitanja...
DESET MINUTI NA PROKURATIVE
Bidan penšjunat
Bidan, bidan penšjunat! Svašta se bidnome penšjuna-
tu more dogodit. Evo meni, na primjer.
Nisan već puste misece bija do moga poduzeća, do mo
je redakcije, i misto da zoven da dojdu po rukopis, odlučin
in ga ja lično tamo odnit. Oću vidit moje stare drugove,
proćakulat malo, čut novitadi (oni su na izvoru događaja),
a onda čujen da su se razvili, digli još jedan pod.
I dojden tamo.
Nosin jin rukopise.
Zaustavija me na porti stražar, čuvar, portir, ča li je,
ne znan.
- Di ćete vi?
- Gori bome. - Gren ja naprid!
- Ne može!
- Kako ne more?
- A ne može, tako! Vaše ime?
Rečen mu.
- Di idete, kod koga!?
- Kod drugova, kod svi!
- Ne može tako! Kome da vas najavin?
- Svima, svima reci!
Jedva jedvice me je pustija. I dok se ja doli jidin i karan
sa portiron i dokazujen mu da je ovo moja kuća, u koju
san ja radija puno prije nego se on rodija, oni gori, kurbini
sinovi, pucadu od smija.
I dok se ja karan na porti, prolazi, trče niki mladi novi
svit. Koji su sad ovo? Novinari!
Deboto nikoga ne poznajen. Sve nika dica.
I svi moredu proć, samo mene ne pušća.
Zaludu me diretur oće smirit i kupuje me s konjakon.
Ne, ne, više ne dolazin! Zbogon jin, drugovi!
KRAJEM LISTOPADA
Danima već nisan ništa zapisa. Nisan jema vrimena. Ni
an jema kad jer san proživija jedan burni tjedan, premda
je puvalo jugo i padala kiša. Zaista, moglo bi se reć da je
to bija jedan od ne baš burni, nego mokri tjedan.
U prizadnju subotu, ako bota, dolazin doma na obid, a
vrata otvorena, u n u t r a pusti svit. Skupili se svi susidi, cila
kuća. Muvadu se po predsoblju, ulazidu i izlazidu iz banja,
gredu u kužinu, u njezinu - asti boga i u moju sobu.
A nju ne vidin.
Pripa san se: "A da jon se nije šta dogodilo?"
Da je nije kolpalo?
Kad je cila kuća došla, onda mora da se ništo strašno
dogodilo?
- A di je? - uspija san prošapjat?
- Evo me! - izlazi ona iz banja s velikin šugamanon
natopjenin vodon. Sva mokra. Tek sad vidin svuda puste
lavamane, kante, teče, bronzine, maštile. I sve šugamane
i krpe koje jemamo u kući vodon natopjene i po tleju raz
bacane. I cili je pod mokar.
J a s n o mi je šta se dogodilo.
Poplava.
A ne volin poplavu najskoli u svojoj kući. Lakše mije kad
se izlije cila Sava i Morava, nego kad mi banj poplavi.
Ona zna ti moj beteg pa me tiši.
- Ništa nije strašno! Sad je sve u redu. Sva srića da nisi
doša pri kvarat od ure.
Za nju je to velika srića da mene nije bilo za vrime po
plave, jer ja bi se bija pripa, uzbudija, najidija, zabeštima,
uteka vanka i čeka da mi javidu ka bude sve gotovo.
- Kako se to dogodilo?
- Bome lipo! Pukla je cijev koja spaja makinju za pranje
robe sa špinom na banju.
- Zašto nisi zatvorila sigurnosni ventil?
- Nisan mogla jer su ga radnici, kad su prošli put radi
li, zacimentali. Sto san ti puti rekla da zoveš PIS!
- Eto, sad san ja kriv?
- Nisi ti, nego PIS! Ma di je naša one svoje meštre?
Kad ti u kuću dojdu ča popravit, više učinu šćete nego
koristi!
Inšoma, prsla je cijev i voda je tekla. Plavila. Zvala je
PIS.
Rekli su jon da zove Vodovod. Zvala je Vodovod.
Rekli su jon da zove dežurnoga.
Brzo je doša ali voda je još brže tekla. Ektolitri vode. Ci
la je kuća skočila sa bronzinima, maštilima, lavamanima,
kupila je i sekavala vodu dok nije doša dežurni radnik i
zatvorija vodu.
I sad je sve u redu.
Samo sad obida nima. Fala bogu, pofrigat ćemo jaja.
Izili smo i gren se napit.
- Daj vode da razvodnin vina.
- A ko će dat vode?
Nu ti boga, sve je plivalo u vodi a sad ni žmul vode
nima!
Gren u susida vazest pot vode.
Ni on nima vode. Kako će jemat kad je zbog mene voda
iskjučena ciloj kući?
- A kad će doć voda? - pitan ženu.
Danas je subota, reka je čovik da ćedu doć u ponedijak
popravit.
I sad cila kuća od subote do ponediljka neće jemat
vode.
Meni je najlakše, ali kako ćedu oni? Kako ćedu kuvat,
prat se, u kondut odit?
- Zašto ti radnik nije smista popravija?
- Reka je da je već proša bot a on žive na Klis.
Nije jema vrimena.
Zva san na telefon jednoga vodoinstalatera, meštra, čo
vik je doletija i za pet minuti voda je protekla.
I kako to da privatni meštar to more i zna napravit, a
dežurna služba ne zna? Po njoj mogla je ne cila kuća nego
cila ulica, cili kvart, cili grad ostat tri dana bez vode.
Uvik isto
Taksista
Seden u taksi. Vozi me jedan glavati, basetni, zbiti šo-
fer u jaketu na kvadre s frantinon. Čovik moji godin. Već
trideset i pet godin živi u Zagreb, ali je Ličanin. On Ličanin,
a ja Dalmatinac. Zapivan mu onu n a š u ratnu: "Sastala se
Dalmacija s Likon pa se ne da pokoriti nikom!"
- Nisam ja bio od tih! - otme se taksisti.
- A di si bija?
- A na onoj drugoj strani!
- Kako to, nesriknjače?
- A eto, falio izabrati gospodara. Šta ćeš, takav ti je ži
vot. - Romane bi, govori, o njemu tribalo pisati. Di sve nije
bija, šta sve nije proša!
Doša je na osandeset kilometri prid Moskvu, a onda je
biža nazad i Bulganjinove orgulje su ga tukle do Zagreba.
Tri p u t a je osuđen na smrt strijeljanjem. Prvi put su ga
osudili njegovi, Njemci kad je proda pušku u Krakowu.
Drugi p u t su ga osudili na smrt u Frankfurt, kad je pro
valija u trafiku. I svaki put se nikako izvuka. Uspija je
pobić. A treći put naši. I opet se nikako izvuka. Došlo je
pomilovanje.
Svašta mi priča. Puno fin, iskren, dobar čovik. Zlato
od čovika. Od dragosti bi ga izija. I baš se na me mora
namirit!
I promislite: četiri godine u vojsci, a ništa mu se ne pri
znaje!
Puno mu je drago šta smo se upoznali. Samo šta me
nije izjubija!
i
Interkontinental
Tipični Inglež
Od svega šta san u tri dana doživija u Zagreb, najveću
impresiju ostavija je na mene jedan obid. I to ne moj obid ča
san jija. Toliko san se zaokupija i smanta obidon, zapravo
ne obidon nego razgovoron koji se odvija za susidni stol.
Za stolon u finome restoranu sidija je jedan zaista fini
otmjeni čovik sridnji godin, basetan, debeljkast, veliki crni
vlažni očiju, zalizane crne kose, tamne puti i prepostavija
san da bi lako moga bit koji bogati Tunižanin.
On je već bija obidva kad mu je doša drugi, još finiji čo
vik i počeli su mlit ingleški.
Ne znan ingleški, ni riči ne razumin, ali guštan slušat
mužiku ingleškoga govora. Ovi koji je doša meni se učinija
tipični Inglež po izgledu, po "veštitu", držanju, manirima,
po svemu. Baš san promislija: "Ovi je stvoren da igra u
Pygmalionu doktora Higginsa."
Morete zamislit koliko san se razočara kad se ovi Inglež,
kad mu je pristupija konobar, pritvorija u našega čovika,
u Zagrepčanina.
- Šta gospodin želi?
- Šta biste mi vi, šefe, preporučili? - počeja je novi di
jalog između njega i konobara.
- Juhicu?
- A kakvu juhicu?
- Goveđu, gospodine, krem juhu, možda od povrća...
Tri-četiri minuta razgovarali su o juhicama.
- Možda bi gospodin biftek? - prišli su na meso.
- Ne, ne biftek, zaboga, ne biftek, jučer sam jeo biftek.
- A ribu, gospodine?
- Imate ribu?
- Kako da ne! Šta bi gospodin želio?
- A što biste mi vi, šefe, preporučili?
- Pastrve, gospodine.
- Svježe?
- Garantirano svježe, gospodine!
- A kako biste mi pastrve priredili?
- Kako gospodin želi!
- A što vi preporučate, šefe?
Konobar iznosi svoj prijedlog kako da se pripremidu pa
strve, a gospodin tare ruke, prati, slaže se.
- A od povrća, što biste mi od povrća preporučili, da
kako svježeg, ne konzerviranog?
Nabraja bidan kamarjer i povrće.
Pa slatkiš!
I kad san mislija da je gotovo, da je napokon naručija
obid, gospodin se opet vraća na meso. Pridomislija se, ne
će pastrve, neće ribu, nego će meso.
- Što biste mi vi, šefe, preporučili?
I sad opet sve iznova.
Fileti, medaljoni, zagrebački odrezak...
Ne mogu više trpit. Popizdija san. Moran se savladat da
se u doktora Higginsa ne itnen žmulon.
Izletija san vanka. I sve mi se izmišalo. Toliko mi se iz-
mišalo da više ne znan ča san ja obidva.
Feratjerski san
Vesela plovidba
Interesantno kolike li razlike u razgovorima koje san
vodija i sluša po zagrebačkin otelskin salonima i kafićima
i ovi koje slušan i vodin po spliskin.
U kafić "Kod Gage" vijađan jutros sa jednin pomorcem
na velikome tankeru od Pireja do Japana. Misečna plaća
dvanajst miljuni dinar. Zajebaje se s opasnostima te plo
vidbe. Zapali li se tanker, dojde li do eksplozije, nikakve
su šanse da se izvučeš. Oćeš li skakat u more a more oko
tebe gori? Najsigurnije je držat uvik rivolver u žep. Bar se
nećeš patit.
Ali više mu ni rivolver ne triba. Sad će se pripomistit
na tankere za prenos plina. To su oni sa velikin čičan.
Ne triba ti se ništa bojat. Dogodi li se dežgracija, sve je u
sekundu gotovo. I ne znaš da se dogodilo a već si u svetog
Petra. A plaća je još veća.
Pripomistin se u "Arsa" i s jednin makinjišton pribacin
se reoplanon do Rejkjavika, onda se krcan s njin u ribarski
brod i lovin bakalare.
Zajebali su ga, najidija se i uteka. Obećali su mu tri i
po ijade dolari za misec, a dali svega dvi i po.
I kažije mu ruke frižane, ispucale, jer ga je tokalo sić
bakalare. Zapravo nije mora, ali je u š a u dil s ostalon po-
sadon. Ko zna koliko je bakalari sika na dan! Ijadu, priko
ijade.
A je li bakalar manji od 45 centimetri, omar moraš s
njin nazad u more. Globe su strašne. I za grancigule ako
jemadu jaja. Pa koje grancigule, svaka ka platul!
Umiša se i treći marinjer, i sad lovimo jastoge isprid
Durbana.
Uputili smo se prema New Zealandu, nismo ni počeli
lovit, a u kafić u p a d a veliki naš menadžer Bekin, priša
mu je, pun je posla, nima vrimena pričat, samo će popit
viski.
- Oće li, judi, još ko viski?
Priša mu je. Ne more ostat ni sekundu. Evo, ovi čas je
doletija iz New Yorka.
A "Ajduk" se more sad poć jebat za onu sto ijad dolari
šta ji je moga uvatit za Žungula. Nisu tili, malo in je. A
sad ništa!
A Žungul već u subotu igra prvu utakmicu u velikome
balunu.
Amerikanski sud za pravo čovika donija je presudu.
Gotovo je, more igrat. Nima vrimena pričat. Omar leti
nazad.
Jema bit da je doletija iz New Yorka samo da n a n to re
če. I Bekin odleti.
Altroke doktor Higgins i njegove pastrve!
Koji burni tjedan! Prikjučer san se vrtija oko Sljemena,
odmara oči na zelenim proplancima, tako mekin da bi ji
dlanon pogladija, čudija se crnin jatima tic koje bi nebo
pokrile, jučer san kupus jija na Kozjaku, a danas odma
rali u konobi u Pisku, i dok vanka kiša pada, neprestano
pada, sidin za kominon, pečen gavune na gradele i plaćen,
plaćen jer mi dim oči šćipje.
Izmiša mi se cili kalendar. Ne znan ni koji je dan, ni
koji je datum.
OD ŠUFITA DO FERATE
SRIDA, 5. studenoga
Kuća u kojoj stojin jema lipi veliki šufit koji bi se lako
da pritvorit u dva stana. Kako je i na atraktivnom mistu,
javilo se u zanju pet-šest godin bar desetak kandidati koji
bi uložili pineze i izgradili stanove.
Krov prokišnjava, i kad počnu jesenske kiše i povodnji,
cidi mi se voda niz zide, kapje mi i na samu posteju, ru-
vinaje mobilju i tapete.
I mome susidu isto ka i meni.
I meni moj susid govori:
- Dobro bi bilo da ko šufit pritvori u stan, tako bismo
se rišili brige!
A, eto, ja san ipak protiv! Umiren o straja da se to ne
dogodi.
Niki dan san u ovi naš list čita kako je kolega Boko, no
vinar pošten i duševan, žestoko opalija po takin judima,
odnosno stanarima koji jemadu stav ka i ja, odnosno koji
ne dadu da in se gradi poviše glave. J e m a ji koji tu situaci
ju koriste za ucjenu, tili bidu judi zaradit koji miljun ka
za oštetu.
Zdravo, tovare!
A ča ću ja afitat?
Ja niman vikendicu, ja jeman makinjetu. Ne mogu ma
kinjetu nikome afitat, sad moram na njoj radit. A on bi
svoju vikendicu afita, a meni ne bi da ni na makinjetu
pisat.
Osin tega, ne znan ni kakva je statika naše kuće.
Meni se čini da je debula; građena je prid sam rat, dosta
špekulanski, zidi su tanki, i tribalo bi izračunat trusne,
odnosno antitrusne elemente. Malo žešći trus i pukla bi
ka laštra!
Nisan kontra tega da se šufiti pritvaradu u stanove.
Pristajen i da izgubin svoj dil šufita koji mi služi i ka drva
rnica, i ka magazin, i ka zimski armerun, na sve ja pri
stajen, samo ne pristajen živit godinu dan bez stana, na
gradilištu.
Nije život prida mnom; meni je svaki misec, svaka ne-
dija važna, dragocjena, i sad bi me pod starost radi tega
nesriknjega šufita lišili moga mira, moga rada i bacili na
ulicu.
ČETVRTAK, 6. studenoga
Zaželija san se kuće, svoje posteje. Više i ne znan di
spavan.
U ovu zanju dvadesetak dan, koliko san posteji promi
nija?
Najpri noć u spavaća kola za Zagreb. Tri noći u zagre
bački otel. Pa jopet noć u spavaća kola.
Onda dva dana doma!
Pa tri noći u otelu u Faru.
Opet dva dana doma, pa kabina na brodu.
Onda tri noći u otelu u Trstu.
Onda kabina.
Budin se i ne znan di san. Triba mi pišat. Mrak. A di san
ovo? Pipan oko sebe. Ruka mi tiče ništa ladno, okruglo.
Pipan libre. Prstima tučen o zid. Ne znan di san i di je šte-
ker.
Tražin po tleju šuferine. Ko zna di su šuferini? Dižen
se. Pipan u mraku oko sebe. Gren uz posteju. Maknen se
od nje i izgubin sasvin orjentaciju. Tučen nogon u katrigu.
Ovo jema bit da san doma. Ili nisan?
A di su vrata? Asti boga, jopet san se vratija do posteje!
Koliko ovo traje? Dolazi mi da vičen. A pišat mi triba. Pu-
knit ću.
Pišat ću di jesan da jesan. Ajme, da ne pišan u po-
steju?
Opet san udrija katrigu. Privalija san je. Bugla je! Ona
ustaje i viče:
- Ča je? - Užegla je letriku.
Sad vidin di san. Znan di je kondut.
- Š t a ti je?
- Ništa.
- Šta si to razbija?
- Katriga se privalila!
- Rebambija si!
-Ajde, mala, u... materinu!
Večeras opet putujen. Opet u Zagreb. A čujen da je zi
ma, daje snig, bljuzgavica.
I to mi se jebe.
Štuf san juga i kiše. Umidece i gnjiloće.
Gren u snig, u snig, na frišku ladnu arju! Zaželija san
se da me studen opali po licu.
PETAK, 7. studenoga
Od sinoć, zapravo od noćas, u ponoća, ferata je išla go
ri dvanajst posto. Zanji san čas učinija kartu, tur-retur,
po staroj tarifi. Lipi je to osjećaj, pari ti se ka da si zajeba
Jugoslavenske željeznice.
A u stvari, one uvik zeznu putnika. Bidan putnik! Sinoć
na štaciji u Kopilicu od dva vaguna-leć jednoga nima. Pri-
kjučit će tek u Perković.
Putnici se zbijaju u jedan vagun i bogaju: - Kako nima?
Zašto nima!?
- A eto, nima. Kola su u kvaru. Prikjučit će se u Pe
rković.
Zadnji put kad san se vraća iz Zagreba, pisa san kako
san mora dva puta budit konduktera. Uspija se razbudit
i rasvistit tek u Kaštila, i nije nan jema vrimena njanci
skuvat kafu. Nije judima od ferate bilo drago ča san to na
pisa, zvali su me na telefon i protestirali, pa me sinoć na
štaciju vatadu.
- Kad je to bilo? Točan datum?
- Ne znan, judi, ne znan, ne pamtin van ja datume!
Tražidu opis konduktera.
- Ne znan, kako ću znat? Samo znan da je bija obučen
od feratjera. Jema je monturu. A meni su svi feratjeri isti.
A onda ujutru, kad san ga budija, bija je pokriven dekon
priko glave.
U Kaštila, kad je usta, bija je pun sna i ziva je.
- A je li jema brk?
- Lako more bit da je!
- Žute oli crne?
- Ne bi se baš moga zaklet!
- A je li visok oli basetan?
- Ajte k vragu, vi i on! Jesan li ja platija biljet? Je li ovo
putovanje oli izuminavanje?
- Znan ja koji je - šapje mi uvjerljivo novi kondukter i
tare ruke, gušta unaprid kako će zajebavat svoga kolegu.
Tražin botilju vina.
- Je li to onaj mršavi, niski, je l'da?
- Ima li vina ili nima?
- Jedva da će meni doteći do Zagreba! - šali se simpa
tičan, duhovit momak i nosi mi botilju.
Budin se. Još je mrak.
Ferata usporava. Prolazi uz nike velike nebodere. Go-
ridu sviće.
Stali smo. Koja je ura? Šest i kvarat. Onda smo stigli
točno u minut. Brzo se obučijen.
Oprat ću se u otel.
Izlazin u hodnik. Nidir nikoga. Svi spavaju. Otvaraju se
vrata jedne kabine. Jedan putnik u pidžami. Gre u zahod.
- Šjor, znate li di smo ovo?
- J o š u Bosni!
- Koliko onda to dan kasnimo? - odazove se niki glas
iz druge kabine.
Tražin konduktera da mi skuva kafu. Nima ga.
Udren u milicionera. Ni on ne zna di je kondukter.
I on ga baš traži.
A da nije u drugi vagun?
Tražija ga je i tamo. Nima ga!
A di ga je moga vrag odnit? Da nije ispa iz ferate? Mi-
licioner slegne ramenima. Ko zna, svašta se moglo do
godit.
Pripa san se jer kondukter je zaista simpatičan momak.
Da ga nije koja putnica uvukla u kabinu?
Do po ure se stvorija i skuva kafe.
Sve se ingropalo
Dvi putnice, naše Splićanke, u hodniku razgovaraju.
Tužidu se kako je u Split, čin je meso kalalo, nestalo
teletine. Jučer je u cilome gradu nije bilo ni za lik.
Kad je krešila, nikor je nije kupova. Vraćali su je u fri
židere i nisu znali ča će s teletinon.
A sad je nima. Di je nestala, di su je sakrili?
- Sad ćedu je dat u izvoz.
- Sve bidu oni izvozili, da se more. A kako kad su u
nas cine svi proizvodi iznad svjetski cina? Cine svjetske, a
zarade balkanske. Lipo ćemo ovako svršit.
Ništa one bidne ne razumidu. A bogami ni ja!
Baš san noćas čita da su cine svi artikli koji su bili pod
kontrolon u zanje vrime krešile 29 posto, a one koje nisu
bili pod kontrolon, koje su se slobodno formirale, samo 21
posto. Je li to onda oće reć da je kontrola dizala cine? Ko
to more razumit? Sve se ingropalo.
Stigli smo u Zagreb. Nismo puno ni kasnili. Samo sto i
dvadeset i dva-tri minuta.
Zagreb nas je dočeka vedar, svital, samo po trotoarima
dikoja mala jarpica šporkoga sniga.
Trčen se u otel oprat, obrijat. Kupan se a već mi telefon
zvoni. Uvik kad san u banju, telefon zvoni. Već me čeka-
du. Šajedu mi omar kola.
Izlazin vanka. Nu ti boga, a ča se ovo već naoblačilo!
Smračilo se. Ovo će kiša.
SUBOTA, 8. studenoga
Sinoć san sa prijatejen večera u otelskom restoranu.
Lipo juski jimo, pijemo, ćakulamo.
Iza nas prostrt dugi stol. Banket niki. Jema ji puno,
naši i furešti. Ali banket ipak stabilizacioni - u znaku šte
dnje. Grezi naši bibiti, jeftina vina.
- Ledi end đentlemen - počele su zdravice.
Ni riči ne znan ingleški pa mi pari da govoridu pametno,
ka da Shakespearea recitiradu. A čin se prevede, omar ne
vridi ništa, banalne fraze.
Zdravice se otegle. Cili lokal se stiša, umirija. Konobari
stojidu ka da svira himna. Slušadu govornike ka virnici
popa u crikvi.
A ja neću slušat. Nisan ja pozvan na banket. I vina mi
je nestalo. Činin mot kamarjeru. Ne vridi.
Zoven ga:
- Konobar, konobar!
- Psst - potiže me prijatej. - Jesi li poludija?
- Zašto?!
- Zdravice su...
- Jebe se mene za zdravice. Neka je držidu u Dverce.
Neka afitadu posebne lokale!
Kad su svršile zdravice, počela je nika druga govoranci
ja. Maltretiradu me!
- Platit molin, platit.
Spustila se vanka magla. Zima mi je. Dižen kolet od in-
cerade. Inkapotajen se.
NEDIJA, 9. studenoga
Danas mi je slobodan dan. Niman šta radit. Rano san
se spustija u restoran i zateka svate koji od sinoć piruju.
Pivadu Črleni lajbec moj.
Došla je već ferata iz Splita. Jedna naša Splićanka
svratila na kafu. Došla je u vižite mužu koji bidan leži u
bolnicu na Rebro. Ka jedinu novitad priča mi da su se So-
linjani pomirili sa Splićanima.
Ajde neka, svoji smo. Ako je ča i bilo, sve je ostalo u
famiji.
Sinoć san po Zagrebu luta sam ka pas. U Gradskome
podrumu, ka za dišpet, nikoga od dalmatinske klape. A di
su večeras? Bit ćedu išli svi na kurbe.
Jopet nima ni konobara Nikole. Jopet jema slobodan
dan.
Pri deset bija san u posteju.
Jutro je oblačno, sivo i friško.
Di ću danas, kud ću?
Najboje se zatvorit u sobu i zapivat: Tužna je nedija...
Sva srića da niman rivolver u žepu.
Nu ti boga, ča san se dišpera!
Smista gren zvat konobara da mi nosi u sobu bibite!
ČA GLADNIJI, TO ZDRAVIJI!
Bijeg iz Zagreba
Ni mlika nima
Zamišljena Evropa
Oćemo li sad svi počet jist slakusariju? Ali cukra fali!
Ne znan kako stojimo sa kukuruzon, jer mogli bismo se
orjentirat na pulentu. Dakako, ne pulentu sa mlikon, jer
ni mlika nima.
A da se bacit na voće?
To bi bilo zdravo, pogotovu na limune, naranče, bana
ne kokose...
Samo, ni voća nima!
Bravo, sad je štađun kad se u Dalmaciji masovno jija
bakalar.
Ali ni bakalara davno nima! Bakalar je uvozni artikal!
I tako jedne spize nima jer je izvozimo, druge opet jer je
više ne uvozimo.
Na ovi način mogli bismo malo popravit negativnu pla
tnu bilancu, ali ćemo pokvarit štumik.
An bravo, baš san proštija da su od svi spizi na svitu
najzdravije mekinje. E, mekinje, mekinje, one sa kojima
se prajce ranilo. Jedan moj prijatej, likar iz Amerike, doša
je sa vrićicon mekinja pa su na carinarnici mislili da je to
hašiš. Mekinje je sa sobon iz Amerik nosija jer nije bija si
guran da će ji simo nać.
Mekinje su sveta stvar za probavu. Najozbiljni medicin
ski stručnjaci govoridu da ji triba uzimat bar tri puta na
dan po tri žlice.
Ali ne znan kako? Je li ji samo onako zamišat ka za
prajca?
Triba jist spizu sa nikin vlaknima, pa svako jutro jemaš
obilatu stolicu.
Cila Europa, govoridu stručnjaci, pati od zatvora. (Ne
prežuna). Cila Europa svako jutro osvane zamišljena nad
vlastitin govnon. Jer ono šta ujutru izbaci prosječan Evro
pljanin koji žive visokin standardon, to je mižerjasto ka da
je tić, kanarin, učinija!
Prosječni Inglež, i to se izračunalo, učini svako jutro
stolicu od deset deki. A Uganđanin, koji je daleko siroma
šniji, koji ji jeftinu spizu i vlakna (bit će i mekinje), učine
po kila. Lipa torta, bogami! Pravi porcjun!
Dakle, sa zdravon, jednostavnon, jeftinon prehranon
bar nećemo, ča se u nas reče, tanko srat, nego ćemo činit
svoje potribe ka judi.
Bit ćemo manje nervožasti, manje zamišljeni. Lagašni-
ji, vedriji.
Peškarija
File i parade
Jučer na dno Pjace isprid butižice od "Konzuma", gleda
san veliku filu. Došla je kafa. Došla je i milicija. Po četer
ure žene i judi strpljivo su stali u filu za deset deki kafe.
Kad se govori o ovin našin filan, uvik se nadoda kako
su stranci slikavali.
Je, i ovi put su slikavali. Vidija san jednoga bidnoga fu-
rešta koji je desetak minuti škljoca po toj fili.
U isto vrime isto tako velika fila bila je isprid braške
butige koja je prodavala uje.
Eto, za me je to puno važnije pitanje nego MIS, PEP,
Zimska i Litnja Olimpijada.
Kad fali uja, kad fali cukra, kad kafe fali, kad bolnica
limuna nima, kad važni likarij nima, onda je to udarac pre
stižu i grada i zemje, udarac prestižu svi nas koji stojimo u
tu prokletu mrsku filu i štrapacajemo se, patimo, jidimo,
tučemo, cakla razbijemo i bogajemo za litru uja, za deset
deki kafe.
Dajte vi nan mesa, masti, uja, cukra, kafe, bakalara, a
eto van PEP i MIS, parade i balade!
Šarmantna Madam
Posljednji tango
Špacakamin
U kafani u Trstu
Tripice
SUBOTA, 1. studenoga
Naoblačilo se, zaladilo. Puše gruba tršćanska bura. La-
dno mi je. Dosta mi je Trsta! Danas su Svi sveti i sve su
butige zatvorene.
Na granici kilometri talijanski tonobili koji putuju u Ju
goslaviju, a njanci jedan tonobil iz Jugoslavije.
Ovo čudo nikad nisan vidija!
MALE STVARI IZ VELOGA MISTA
Fibra
Šudari
Morat ću napokon i leroj kupit. I to oni sa fosforentnin
šveran, da od noći, u mraku, vidin koja je ura.
Dobro san uvatija. Kašjen, ripjen, bulsajen. Kako neću
kad san tri-četiri večeri izasebice okisa na Pjaci.
Baš niki dan zaboravlja san šudarić i gren kupit u prvu
butigu pet-šest šudari.
Nima, Nestalo.
Gren u drugu. Nima.
Sta san se smijat. I baš sad kad san ja nazeba, kad ka-
šjen i kišen, moralo van je nestat šudari!
- A šta ja mogu, šjor? Ostavila san za se zadnja dva i
to kineska.
- Dajte mi bar jedan, da sad ne gren doma.
Divna žena! Dala mi je oba.
U petak uvečer iša san sa prijatejen tonobilon u Sinj
kupit malo mesa za svece.
Upali smo u gustu kolonu i tri kvarta od ure puzili smo
uz Klis. Da smo odili na noge, išli bismo brže.
Cila Zagora napuštala je Split i vraćala se u svoja sela.
Pa koliko ji, za Gospu, jema? Više nego Kineži! Kilometri
tonobili.
Nismo ni došli do Sinja nego smo u Dicmo, u prvu bi-
kariju, kupili po dva kila mladoga janjca. Dvajst i pet ijad
kil!
I na povratku sitija san se svratit u butigu u Klis i ku-
pija san duzinu šudari.
Rekla mi je da jon kupin i mlika. U tri butige san svra
ća i nidir mlika.
Ča je ovo došlo, da ni sela mlika nimaju! Cila Europa
(pa i industrijski najrazvijenije zemje, di je fumar do fu-
mara), kupa se u mliko, rike mlika teču po Evropi, a u nas
trokut, kvarat mlika u selo ne moš nać.
I baš sad kad nima mlika, ona se užgala, poludila za
mlikon.
I kara se s menon, ka da san ja kriv ča nima mlika.
Ma vidi ti nje! Jebe se mene za njezino mliko! Reka san
jon:
- Kupit ću ti kravu pa muzi!
Špaker
U našoj trgovini počele su se događat pomalo neobične
stvari. J e m a već tri-četer miseca da smo doma ostali bez
špakera. Izvukla je odnekud dva mala kuvala kakva su se
duperala za vrime rata, na njima moš jedino skuvat kafu
i pofrigat jaje. A ona se muči i kuva na njima obid, ali
sve adočaje butige da će kupit lipi mali špaker koji neće
zauzest puno prostora u kužini.
I pri tri dana slavodobitno se vratila doma.
Našla je željeni špaker.
Nije ga uzela jer nije jemala uza se dovoljno pinez.
Vazela je sutradan pineze i jopet se vratila bez špakera,
namušena, jidna.
- Ča je sad, di je špaker?
- K vragu oni i špaker!
- A ča se dogodilo?
- Falilo mi je pinez!
- Kako kad si odnila više nego zapada?
- Je, ali je od jučer krešija blizu sto ijad!
Nagovaran je da ga omar, smista gre kupit.
Neće. Kakva je, sad ona njima ne da gušta.
- Jesi li luda, oćeš li čekat da poskupi još sto ijad?
Poslušala me je. Jemamo sad i pećicu, i omar smo sta
vili peć kumplire i janjca ča san ga kupija u Dicmo.
Faturetaši
Baš u vezi špakera padadu mi na pamet električne in
talacije. Moran ji pod hitno minjat. I zvat ću kojega fa-
turetaša. Za dišpet, neka "Slobodna" onako žestoko piše
kontra nji.
Ča mi god u kući triba, uvik, uvik ću zvat faturetaša.
Iz miljardu razloga.
Ne triba ji molit, kumit, nego dolazidu tonobilon isti
čas kad ji zoveš.
Pokvari li mi se televizor, makinja za pisanje, moran je
nosit u servis.
Faturetaš mi dojde doma popravit oli mi sam pokvareni
aparat odnese i donese.
Radi brže, stručnije, savjesnije i puno, puno cinije.
Servisi su nan slabi, većina nji i ponaša se kad ji tribaš
zaista tako ka da ti činidu niku veliku, veliku uslugu za
koju in moraš bit zahvalan do groba.
A faturetaš je sritan ča si ga zva. On je zahvalan tebi.
Jer on čini uslugu tebi, a ti njemu.
Kad ne bi bilo faturetaši, kad bismo se oslanjali samo
na servise, situacija u gradu bila bi katastrofalna.
A to šta oni ne plaćaju porez, to je već drugi problem. I
s njin neka se bave općinske službe.
Samo ako se faturetaša koji meni čini usluge bude opo-
rezovalo, onda neće on platit porez nego ja, jer će on meni
skupje naplatit.
Počelo je svićat. Gren skuvat još jednu kafu pa se ku
pat i brijat.
Prevara
PONEDIJAK, 1. prosinca
Ni sinoć nisan izaša vanka. Osta san gledat Velo misto.
Nije ni svršila emisija, a već je počeja zvonit telefon.
Najinteresantnija je bila jedna žena.
- Slabo je počelo, moj šjor.
- A ča van ja mogu?
- Nije moglo gore! Bar za me!
- Oli ste morali gledat?
- E, da srićon nisan - uzdanula je kroz suze.
- Zbogon jin... - tija san prikinit vezu.
- Čekajte, nemojte, vi ste mi dužni zeca.
- J a ? Van? Zeca?
- Zeca, e!
- Ženo božja, jeste li ludi? Ja nisan lovac i nikad niko
me nisan obeća zeca.
- Isto ste mi dužni zeca. Zbog vas je meni zec propa.
- Skužajte, gospojo, ali vi mene zajebajete.
- Nije, časna moja rič! Stavila san peć zeca i stala gle
dat vašu emisiju.
- I zec je uteka?
- Nije, nego san se zanila, zaboravila, i dok je svršilo,
zec je izgorija. Eno ga u škrovadu ka komad garbuna.
Sta s a n se smijat.
- Vi se smijete, a ja plačen. Muž me doveja prijateje na
večeru. I to na zeca. Ko će mu sad o straja reć da nima
večere? Ubit će me, bidnu!
Eto, tako je počelo. Zvonija je telefon dok ga nisan is-
ključija.
I jutros san se rano diga. Zvižde bura. Neka zvižde, ur
la, čin svane, letin vanka...
U SNIGU, LEDU I KIŠI...
ČETVRTAK, 4. prosinca
Vuci i medvidi
Tek ča san seja za obid, telefonira mi prijatej da bi sad
zlata vridilo učinit đir oko cilega Marjana.
- A vuci, a mede?
- Koji vuci?
- Oli ti ne znaš da su sad, kad pada snig, vuci najžešći?
A medo se sad zna gladan probudit i infotan izlazi iz špilje
i ita se bovanima od dvadeset kili.
- Ma koji medo?
- A ča ja znan koji, samo znan da se on more spustit.
Ludoga li čovika! Di bi on mene sad činija po snigu po
šumi odit.
Ka da san dite.
Onda, u ditinjstvu, svaki snig parija mi je kartolina
Bon Natale!
Lip je onda bija snig. Laštik u ruke pa poć po Marjanu
tuć repce. Oli razbit staru katrigu, učinit saonice pa udri
spust niz Žudinski kanap.
PETAK, 5. prosinca
Ka mužik
Razgovori sa Benešom
Upozna san Marijana Beneša. Sidimo uvečer u "Belvi
ja". Dobar mamak.
Nikako ne mogu svatit da športaš-bokser koji juri titu
lu svjetskog prvaka more bit ovako sam, napušten.
Nima oko njega svite, menadžeri, likari, nima njanci
trenera. Nima nikoga.
Doša je prvu večer u restoran u kockastu košuju, pri-
plaćen na otelski pansion.
A ča je to pansionska spiza?
Ka ništa, proguca je i mala Francuzica i stari penšjunat,
a ča je to momku koji ujutro pritrči 15 kilometri, a po po
dne boksuje dvadeset rundi!
Priča mi to šef kužine, a ja omar popizdin.
- Ma ča pansion! Sve mu nosi ča jemaš u kužini. Pitaj
ga, kripi ga, pa ćemo mi to lako uredit!
Šef kužine vazeja ga je pod svoje okrilje. A ja san mu
ka kontrola.
Rani ga šef ka cara. Sad san se opet pripa.
- Nemoj ga nadebjat, za Majku Božju! Izgubi li Beneš,
isprobivat ću kuvara!
Pitan ga niki dan ko ga trenira. Nikor, sam sebi je i
trener.
- A ko ti dozira trening? - pitan ga Bićinon termino-
logijon.
Nikor. Sam i dozira.
I govori mi da trenira ka nikad u životu. Sad me straj
da se ne pretrenira.
Nima trenera, nima ni likara da mu gleda srce, miri
pulac. Misto da za nj radi medicinski inštitut, on sam sam-
cat trenira, a uvečer sidi u "Belvija" i smije se mojin pita
njima.
Jučer mi nudi biljete da ga dojden gledat.
Neću, moj Beneš, fala ti, ali neću, mene je straj da ne
izgubiš.
Uvjerava me da ne more izgubit. Nikad još nije bija ova
ko spreman.
Jebi ti to! Tako me i Kramaršić uvjerava da će Mate sa-
mlit onega Indijanca, pa san iša i pokaja se. Boje bi bilo
da ga nisan upozna. Sad ne bi drća.
Čekat ću ga posli meča u "Belvija". Reka san konobari
ma da spremidu desetak boc lipega vina. Ako potuče, sla
vit ćemo, opit ćemo se od radosti, a ako izgubi, opit ćemo
se od tuge.
Snježni uvjeti
Riči za molitvenik
Kurbe i flota
Kad me noge zabolidu, sedan u kafanu i odmaran se.
I baš niki dan u "Belvija" upozna san se sa amerikanskin
pomorskin atašeon u Beogradu i njegovon gospojon. Pu
no in je drago u Split, pa mi se on tuži da bi mu ka po
morskom atašeu sjedište moralo bit u Split, a ne u Beo
grad. Spava u "Belvija" i ujutru, kad rastvori ponistre, vidi
more, brode...
Reka san mu, da san mu ja ambasador, uvažija bi mu
želju i omar ga pripomistija.
Pozva me u vižitu na njijov brod i nisan mu moga odbit.
Dvi ure su me remenavali po brodu koji služi ka radionica
za popravak podmornic. Jema puste radionice i bolnicu,
zubnu ambulantu, i dok meštri popravjadu podmornicu,
zubari in popravjadu zube, likari činidu preglede.
Na brodu ijadu mornari, kuvari kuvadu non-štop, dvajst
i četiri ure na dan; otvorene su i butige, minjačnice.
Na zidu uz šalter minjačnice nikor je zapisa upozore
nje:
Čuvajte se šljivovice!
Pivo i vino je dobro!
Viski je preskup!
U salonu za oficjale nudidu me ča ću popit.
Moga bi koji bibit, brendi oli viski.
Nima alkohola. Samo voćni sokovi i mliko. Nu ti boga,
ka da s a n u zabavište!
Donili su mi kafu, a to je taka kafa da je samo Ame
rikanac more popit. Ne znaš je li čaj oli kalumela. Ne vi-
rujen da in mornari neće na brod prošvercat koju bocu.
Nedavno su baš na ovi brod prošvercovali četiri kurbe,
sakrivali i duperali par nedij pa ji pribacili na nosač avioni,
pa na niku krstaricu. I tek posli četer-pet nedij, kad se po
flote izminilo, ugledne gošće su pronađene i izbačene.
Dva dana nakon što je brod otplovija, trevin ga opet u
"Belvija".
A šta je, mister, još niste partili? Dosta je turizma, tri-
ba malo i radit, a Split van je opasan, razlinili biste se u
Split.
Odilija se teška srca.
Misteriozne žarulje
Priča mi prijatej kako je jučer oko 11 uri ujutro vidija da
su u butige tehničke robe "Brodomerkur", Poljana Gorana
Kovačića 3, stigle žarulje. Omar je trka u butigu.
Prodavač mu govori kako je brzo podne, a u podne oni
zatvaradu. Nimadu sad vrimena raspakovat i tek će po po
dne počet prodavat.
Po podne oko četiri i po, čin se otvorilo, već je bija u
butigu i traži žarulje.
- Nima žarulj, ko će ji dat?
- Kako ko će ji dat, a u podne su van stigle!
- Jesu, ma smo i prodali.
- A kad ste ji to prodali?
Nikakvi fili nije bilo, a žarulje nestale dok je bila zatvo
rena butiga.
Rufijan od kurab
Nesriknji zanat
Potraga za bakalarom
Jedini prioritet
Tek ča san napisa da uvik puše, da nima više bonaci,
nebo me demantiralo. Orkanska bura se smirila, učinila
je kalma bonaca, ka usrid lita.
Izletija san vanka priko mula prošetat do Bačvic. I vi-
dija klapu momak di na salbunadu igradu picigin. Itadu
se u more, skaču, privrću ka cipli.
Trevin prijateja koji se jidi, da je smanjen dil budžeta
za vojsku.
Govori:
- Jebe se meni za bakalar, za kafu, za meso, za deter
džente, za sve nestašice i krizne artikle. Kruva, manistre,
kupusa i vina će uvik bit. Nećemo bit gladni. Glavno je
da smo mi svoji na svome, mirni, sigurni ka u škatulu.
Najmirnija smo zemja na svitu. Od nikoga nimaš straja.
Nima terora, otmic, bombi, atentati. I kad mi usrid noći,
u dva-tri bota, zazvoni na vratima, ja s a n miran, znan da
nije policija nego da mi koji pijani prijatej dolazi vidit je li
ostala još koja boca vina.
Svi se mi moremo još stisnit, ali Armiji ne smi ništa
falit.
DIKTATURA TRGOVINE
Kruv i vino
Po dva dana butige ne radu.
Po tri i četiri dana novine ne izlazidu.
Kruva nima!
Avioni ne letidu.
Gradski saobraćaj se smanji.
Eto, baš na zadnji dan Stare godine žena me rano
ujutro šaje u spizu. Sve će bit zatvoreno dva dana, triba
napunit kuću, triba vazest obilato svega, jer ča ti znaš ko
ti more banit u kuću, a ne smiš se osramotiti
Napisala me cilu provištu, a posebno naglasila koji pa
ket masla i margarina, jer bi tila ispeć malo slakoga.
U sedan uri ujutro, još je mrak a ja san već u moju sa
moposlugu.
Počinjen s kruvon.
Nima kruva. Već su ga razgrabili. Nu ti boga, a kad pri?
Trčen u drugu, treću butigu - kruva nidir. Nu ti boga,
ča nosidu vino! Evo će i vina nestat.
Već nima onoga koje ja tražin. Asti Gospu, i vino su mi
počunčili.
Nesriknji narod!
A ča je jopet narod kriv ča će dva-tri dana sve bit za
tvoreno?
Pušen uza skale. Sedandeset i sedan skalini moran
učinit. I nosin prvi dil opskrbe: šest botilji vina i četiri mi
neralne.
A ča je šest botilji vina i četiri mineralne? Triba mi sa
mo za piće još jedanput ovi štrapac učinit.
Ronjan na sav glas. Je li ovo dilo da se ja pustin boti-
ljan prtit? Jeben ti ovu našu trgovinu i opskrbu!
Morete me i kritikovat, morete me i obisit, ali ja, dok
pušen uza skale sa šest botilji vina i četiri mineralne, bla-
gosivjen trgovinu kapitalističkog društva.
Da san ja dikod vanka, na Zapad, ja bi sad telefonira u
butigu i izdiktira gospodaru od butige cili spisak artikli i on
bi meni sve na kuću posla. A ja ne samo da moran stenjat
i nosit, nego se moran tuć i karat za mojima šoldima doć
do robe.
Još pri dvadeset godin, kad je Vidan bija diretur "Pre
hrane", samoposluga na Pjacu raznosila je robu po ku-
ćan.
Dok san samo piće donija, klonija san. Već mi je p u n a
pipa novogodišnjeg štimunga.
A ko će kupit drugo? Cili mi je libret naružbi ispisala.
Poslovođa i margarin
I kad san po drugi put donija zalihu pića, počela je na
me vikat.
- A di je drugo? Samo na piće misliš? A di je maslo, di
je margarin, di je filet?
- Nima. Ništa nima! Triba bi mi kamioncin za donit
doma brašno, cukar, kumplire, naranče, limune, jabuke.
Ajte u materinu, ti, kumpliri, banane, deterdženti, tuke i
fileti! Jebe se meni, neka nikor ne dolazi.
- A ako dojde?
- Poslat ću ga di san i tebe posla!
Oko devet i po ujutru, u j e n u malu butižicu, tamo put
"Ajdukova" stadiona, kupujen limune. Prodavačica već
umorna, nervožasta, tuži se da ne zna di jon je glava, a
poslovođa govori na telefon. Javjadu mu iz magazina da je
doša margarin. Ne znan je li da on dođe po margarin, oli
da ćedu mu ga poslat.
Razveselija san se.
Ajde, dobro je, počekat ću, doć će margarin.
A poslovođa šćeto-neto šaje u niku stvar svoga sugo
vornika.
Kakvi margarin, jebe se sad njega za margarin, sad će
se on poć i s margarinon zajebavat!
Doša san doma sa dva kila muzgavac i s kilon gavuni.
Kruv su mi dali u "Belvija".
Po podne u tri bota većina butigi bilo je zatvoreno. Neke
su, istina, udarnički radile do šest sati.
I jema li na svitu luđe, linije trgovine nego je ova naša?
Zanji dan stare godine, i misto da radidu bar do osan,
dok jema potrošači, oni zatvaraju kad njima odgovara. Je
be se nji za potrošače!
Meni trgovina diktira kako ću se ponašat, kad ću trgo-
vat, stat u filu, kad ću doć po kruv, kad po mliko, po cu-
kar.
Prvi susreti
Tek što je svanija prvi dan Nove, izletija san iz kuće.
Do Matejuške nikoga. Ni pasa, ni maške, ni pantagane. I
onda san ugleda j e n u mladu curu u rebatinke i džemper.
Odila je po komižu, prameni crne, guste, ricaste kose pa
dali su jon priko očiju, dizala ji je trzajen glave, a oko nje
letili su i kliktali galebovi.
Prošetala je sve do cenca komiža i onda se kalala i se
la na prvu šentadu. Zagledala se u more. Ko zna ča se
zamislila.
A di jon je momak? Kako se sama stvorila na Rivu? Da
se nisu svadili? Nije mi se baš učinila dišperanon. A da
nije poetesa?
Na štaciju na Rivu tri mlade žene čekale su autobus.
Ka da su se dogovorile, ka da jin je to znak raspoznavanja,
sve tri nosile su bili najlonski škartuc.
Pade mi na pamet da me baš niki dan jedan moj pri-
jatej, koji se tek vratija iz Moskve, priča kako je sad tamo
u velikoj modi nosit najlonski saket. Dakako, velika je po
tražnja najlonski škartuci na kojima je ispisana koja ino
strana, pariška, londonska oli talijanska firma.
A znak posebne otmjenosti i super šik je nosit talijan
ske čizme.
Autobus ne dolazi. Saobraćaj je smanjen. Žene nervo-
žasto šetaju.
Lani mi je prva čestitala jedna mlada, lipuškasta švora
u Marmontovu ulicu. Evo me u istu u r u na isto misto ka
i lani, ali švore nima. Nikoga nima.
Prve čestitke priman od konobari u "Belvija".
Šantova čestitka
UTORAK, 6. sičnja
ČETVRTAK, 8. sičnja
Bečani
Večeras priko Zagreba putujen u Munchen. Vidija
san Njemca u Dalmaciju, vidija san ji u Grčku, u Italiju,
u Moskvu, u London san ji vidija, a nikad nisan vidija Nje-
mca u Njemačku.
Kako ću ji vidit kad nikad u Njemačku nisan bija?
A sad gren. Bar da je povonjan. Zaželija san se velikoga
svita; na povratku koji dan zadržat ću se i u Beč.
Bija san napravit biljet za feratu.
Ponosno ističen:
- Penzionersku, pedeset posto popusta.
- Nema više! - govori mi mala na blagajnu. - Nima više
pedeset posto! Sad je za sve jude priko šezdeset godin 30
posto popusta.
- Ali ja još niman šezdeset.
- Sve isto, i penzionerima je sad trideset posto.
- Kako to kad je oduvik bilo pedeset posto?
- Od prvoga više nima!
- Pa su čekali da ja pojden u penšjun za ukinut povla
sticu?
- A šta van ja mogu? - slegne ona ramenima.
- Dajte mi onda trideset posto. U jednome pravcu.
- Ne može!
- Kako ne može?
- Morate vazest i povratnu.
- A ča ja znan di će mene vrag odnit, i kako ću se vra
tit? Mogu i tonobilon, mogu i reoplanon.
- A zakon je zakon, šjor moj.
- Jeben ja ti zakon koji meni ograničava kretanje.
I kupija san cilu kartu.
PETAK, 9. sičnja
S menon do Zagreba putova je i Boris Dvornik. Ali ča
nan vridi kad je tot i ona ka kontrola. Ne da nan ni pit ni
pušit. Samo po jednu bočicu.
Lipo smo se smistili u spavaća kola. U kabinu do naše
jedan čovik unija je malo dite. Bolesno je i vodi ga u Zag
reb na kliniku.
J u š t o jemamo partit, a u kabinu u p a d a jedan putnik,
pokrije lice rukan i plače.
- Ča je, ča se dogodilo?
- Umrlo je dite -jeca on.
-Kad?
- Sad, ovi tren! Čujete li oca kako kuka?
Sledija san se. Ona se oće omar iskrcat. Plače da je vo
in doma.
Partili smo sa zakašnjenjen od desetak minuti. Kontro
la totalno popustila. Letidu bočice. Čunči i ona.
Mišamo i crno i bilo, ali nikako se opit.
Nismo progovorili dvi beside. Nimamo šta govorit. Rano
gremo leć.
Cili je vagun grobnica.
Jahta
Posli ferate uvik se ćutin škican, šporak. Vonjan ka
kondukter. Niman se ka pri uvatit otela, tuširat se, obrijat,
namušćat.
Usput na kiosku kupin novinu. Prvu ugledan vist na
dno zanje stranice: JAHTA U OPASNOSTI.
"Još su uzaludni napori članova posade tankera "Silbe"
i patrolnog čamca JRM da u četvrtak, u neposrednoj bli
zini hridi na sjevernoj strani otoka Visa, izvuku iz zone
opasnosti jahtu "Paralos", s engleskon zastavon, na kojoj
je Ivan Šimunović.
Dva plovila nisu se mogla približiti ugroženoj jahti, jer
bi u protivnom sebe doveli u veliku opasnost, uslijed jakog
vjetra i visokih valova.
Nakon što su "Silba" i patrolni čamac napustili područje,
kod "Paralosa" kojega jedino drži sidro i valovi koji se vra
ćaju nakon udara od hridi, u četvrtak uvečer u pomoć je
pošao remorker "Antares" iz splitskog "Brodospasa", čija
posada ulaže velike napore da ga izvuče".
Nu ti boga! Koje san ja jebene sriče, još ga nećedu ni
izvuć.
Pitat ćete kakve ja jeman veze s tin? Evo kakve.
Ti vlasnik je moj prijatej. Ka momak radija je u "Slobo
dnu", crta je karikature i onda je pobiga u svit.
U Australiju je učinija ništo pinez i sada se vratija amo
živit.
Kad je pri desetak dan partija za Grčku, da tamo kupi
tu prokletu jahtu, jema je samo dolore i pozajmi san mu
ništo dinari za avionsku kartu. I lipo san mu govorija da ne
gre, da sad nije štađun za jahton plovit. Nije me posluša.
Do prvoga od godine tija je svakako jahton uplovit, da is
koristi neke carinske olakšice.
Eto mu sad te olakšice!
I mene je nagovara da gren s njin ka mornar i da će mi
platit dva dolora po prevaljenoj milji.
J e s a n morski vuk, ali nisan mona!
Bilo bi mi puno žaj da strada oli da ostane bez jahte, jer
san planira na lito učinit š njin koji vijađ.
Omar zoven "Vjesnika", jema li novosti. Izgleda da su
ga ipak spasili.
Mora bi po podne partit za Munchen, a već me štufalo
putovat, najradije bi u Zagreb prispava i sutra se vratija
doma!
Cvancig
Putujemo autobuson. Trubaduri, Vukas, Kanta, mali
Bego i još niki svit koji ne poznajen. J e m a nas devetnajst.
Na austrijsku granicu dajen pasoše i govorin Austrija
ncu:
- Fir mich i majne Frau.
Ona zine.
- I njemački si progovorija!
- Vidit ćeš ti do Munchena, govorit ću ka papagalo.
Spavamo u niki mali otel, u niko selo kraj Graza. Gaz
da pita koliko nas jema.
- Cvancig - odgovorin mu ka iz topa.
- A nije nego devetnajst - ispravlja me Kanta.
- Znan i ja, ali znan reć cvancig, a ne znan kako se re
če devetnajst! Jebe me se za tu jednu posteju viška, ja ću
platit.
Soba je ladna. Vanka je minus četrnaest.
I svud snig.
Spavan u košuju i u džemper.
PONEDIJAK, 12. sičnja
Proša san cilu Auštriju, vidija pusta sela, gradove, ote
le, livade, brda, i sve je pokriveno snigon. I nidir čovika.
Ni diteta. Ni pasa ni maške ni kokoše. Nidir nikoga. Ajme
pustoši, majko moja!
U snigu nikakva traga judske noge. Ka da je život izu-
mra.
Razveselija san se kad san na snigu ugleda j e n o g a sta
roga, crnoga, linoga gavrana.
Bit će to oni ča je kjuca zanjega rvaskoga kraja Petra
Svačića.
Tek u dva bota poza podne stigli smo u Munchen, prvu
san ugleda j e n u staricu koja na ponistru trese tapet.
Gospe moja, sto puti san reka, da mi je vidit Njemca u
Njemačku!
I evo, sad san i to dočeka. Ostvarija se moj san. Smistili
su me u Schillerstrasse, u otel "Modern".
Upadan u otel i vidin jenu lipu, stariju, sidu gospoju.
- Guten Tag, madam, - uljudno se klanjan.
- Zdravi bili, šjor Smoje, ajme, ča me drago da ste došli
- govori mi ona.
- Oli vi niste Njemica?
- Sačuvaj bože, oli ste me zaboravili? Ja san Splićanka,
Šakić sa Lučca.
- A di su Njemci, jema li koji Njemac?
- Ne znan van ja di su! Bit ćedu po kućan oli tonobilima
na vikend.
Odveli su me u restoran na obid. Zoven konobara i ti-
tulajen ga:
- Her Ober, bite, vas haben fir esen, fir trinken?
- Zdravi bili, šjor - samo ča me ne jubi konobar.
- Nu ti boga, oli i ti nisi Njemac?
- Ma kakvi, ja san naš čovik, Kaštelanin.
- Ajde k vragu, ti i cila ti Kaštila! Ja san učinija ijadu i
po kilometri za vidit Njemca, a za trevit Kaštelanina nisan
mora učinit ovaki štrapac.
I sad meni moji u Dalmaciju kad b u d u ovo čitali, ne-
ćedu virovat da ja u Bavarsku, u Munchen, nisan jema s
kin dvi beside njemački progovorit.
Straj me odit po gradu. Trotoari su jin puni sniga i za
leđeni. Čistidu samo ulice i ceste, da moredu tonobili pro
lazit, da oni ne skliznu, a svit neka puze i nere!
Ajme, ča in je skupo po lokalima vino! Jedna boca če
trdeset maraka. Nju je deboto afanalo.
- Kad je tako - najidi san se i reka kamarjeru Makedo
ncu - donesi ti meni još bocu. U Njemačku se vinon mo
redu opit jedino miljarderi.
Sam san u otelu. Svi su išli vanka trgovat, samo san
ja osta pisat.
Iz konzulata su mi poslali makinjetu.
Rukopis van šajen po šoferu, a ja gren nach Wien! Auf
Wiedersehn!
DALMACIJA U BEČU
Novine
Tugare, Tugare...
Vratila se u tri bota. Infotana. Sa vrat viče:
- Znaš li šta je Beč prema Munchenu?
- Ne znan.
- Tugare, Tugare...
Sve najgore o Beču, a Munchen diže u nebo. U Mun-
chenu je sve elegantno, solidno, svega jema jeftino, a
ovod skupe štracetine. Ako ča vridi, onda je basnoslovno
skupo.
Vadi iz škartuca košuju.
- Šta bi reka da san je platila?
- Ne znan.
Bubne niku cinu u šilinge.
- Jebe me se!
- A ove mudante?
- I to mi se jebe. I cili si dan izgubila za košuju i mu
dante?
- Jedva san ji našla, trideset san butigi obašla. Ništa
nima!
- A priklani si falila?
- Od priklani se sve prominilo, a onda još nisan vidila
Munchen.
Gotovo je, poludila je za Munchenom. Već planira kako
ću je u premaliće jopet odvest.
Nidir drugo, samo u Munchen!
U bečku noć
40 Bračani
Susret sa načelnikom
Štuf Brača, gren povirit u ti "Antikvitet".
Veliki podrumski restoran uređen sa najvećim rafin-
manon. Jedna kombinacija najraznovrsniji muzejski zbi
rki i ugodnoga toplega podruma.
Jelovnik - libar ispisan goticon, šterike na stolu. Samo
mi smetaju jelenji rozi na zidu. Ne volin roge, a oni su za
njima ludi. Jema bit da jin rogi po Austriji i Njemačkoj
stvaradu obiteljsku intimu.
Ovi lokal posta je stjecište otmjenijeg svita. Unaprid tri-
ba izvršit rezervaciju.
Dolazu i starija gospoda sa mladin jubavnicama. J e m a
dosta lipoga mladoga svita.
A vlasnik je opet naš čovik. Bračanin, konobar iz Bola.
Ne gre mi u glavu da je konobar moga stvorit ovaki lo
kal. Ali upozna san mu ženu i sve mi je jasno. Ona drži i
butigu antikviteti, diplomirala je istoriju umjetnosti. Leti
ka tica od stola do stola.
Tek ča mi je pronašla stol, a prilazi mi postariji elegan
tni gospodin.
- Znate li vi mene?
- Ne, šjor, ne bi se moga sitit.
- A znali ste me stavit u Malo misto?
- J a , vas?
- E, vi mene! Ja san prije rata bija načelnik u Malome
mistu.
- U kojemu mistu?
- U Bolu, bome!
- Ma nije moguće, vi ste još mlad čovik, jedino ste ka
dite mogli bit načelnik.
- Proša san ja sedandesetu.
- Asti boga, ča se dobro držite!
Upozna me i sa ženon, Bečankon. Zgodna gospoja. Go
vori po brašku i sliči na našu otočanku.
Zanji kvarat gren popit u restoran "Dubrovnik". Još svira
orkestar. Ugodan ambijent, sa malo, malo teatarskog kiča.
Dočeka me šef sale otela u Tučepima.
Pri dva miseca, našli smo se u Tučepe.
Objašnjava mi da je sad četiri miseca na godišnjem od
moru, pa da je doša zaradit koji dinar.
Prostitutke
U bot sa vrtin oko Pratera. Prostitutke zamotane u kra
tke bundice smrzavaju se po pločnicima i čekaju mušteri
je. Odreda mlade i dosta zgodne cure. Jadnice!
Čizmice in do kolina a bedra gola sve do nike stvari.
Kako se na ovu noćnu studen ne razbolidu? Kako in se ne
naladi, ne pokvari radni alat?
U bot i po san u sobu. Ona već spava. Samo se okrenu
la i prošapjala:
- Noćaru, di si dosad?
Tako me i pokojna mater dočekivala svaku zoru. Ništa
nisan odgovorija. Udunija san sviću.
J u t r o s me budi i tira vanka. Karamo se. Ja bi osta pi
sat, a ona ne da. Ni čut! Oče da gremo šetat.
A meni danju Beč nije interesantan. Ostavila me u ka
fanu i u po bota doć će po mene.
Evo je, dolazi. Nima paketi, samo nosi dva libra, jedan
o baletu, drugi o teatru.
Irska kafa
U jelovniku biramo svjetske specijalitete, zalijemo ji fra-
ncuskin i portugalskin vinima i u dva bota svršijemo go
zbu sa irskom kafon.
Od svega najdraža me ta irska kafa na koju san se na-
goluzija. U vatrostalnu čašu karamelizira se cukar, ulije
bićerin viskija, nadoda kafa i malo, malo šlaga.
Kad san uliza u restoran, bilo je vanka vedro, a sad su
dva bota, smrklo se i pada obilat snig.
U Beču je luđe vrime nego u nas u Dalmaciju. Bude ka
ma bonaca pa odjedanput počmu zvižđat čudni vitri. Nisi
ni diga kolet, već se smiri.
Na nebo nima oblaka, a do po ure snig pada. A ovi svit
jopet nije lud ka mi.
Davno je prošla ura od obida, a nikor se ne diže. Nikome
se ne da poć radit. A pusti komešjuni, pusti problemi čo-
vičanstva: komešun za atome, za izbjeglice, za droge...
Prijatej mi objašnjava kako jin posal svršije u pet po
podne, oni ćedu sidit do tri, tri i po, a onda ćedu se kalat
doli u šoping.
Jo da mi je ovod radit!
Dabome, kalali smo se i mi, zapravo on, a mene, kurbi-
ni sini, nisu tili pustit.
Vratija se sa dvi šteke duvana i dva Napoleon konjaka.
Dakako, za male pineze je to kupija.
Sve skupa njanci četrdeset ijad.
A ja san sta na vrata i iza ramena policjota gleda kako
grabidu, trpadu borše i onda, natovareni paketima, lifton
se spušćaju dreto u tonobile.
A te tonobile jopet kupuju za trećinu cine jer su oslo
bođeni svi porezi i nameti.
Priko četiri ure san u Ujedinjene narode proveja i nisan
vidija musavo čejade. Svi su kuntenti, veseli, nasmijani.
Nikor ne priši, nikor ne trče. Svi koji ovod radidu uvatit
čedu sto godin. I malo, malo ko puši. Samo smo pušili ja i
jedan crnac, koji je nakrivija španjulet u kantun od just.
Pametan svit, ča čedu pušit, ruvinavat zdravje kad in
je život lip?!
A koliko san lipi sekretaric vidija?! I svaka je dobra! Ni
an ja dosad zna da je to tako u Ujedinjene narode. A je li
ova n a š a država mene mogla ovod poslat bar godinu dan,
bar šest miseci?! Radija bi ja ovod bez šolda, mukte, ni ka
ncelarija mi ne bi tribala!
Pitate me a ča bi radija?
Isto ono ča i drugi ovod radidu. Sidija bi u kafanu, odija
bi u šoping.
Mene, mene je tribalo poslat u Ujedinjene narode, ne
bi ja, ne boj se, moju zemju ovod osramotija. Tužan, diš-
peran, dočeka san večer u kočijašku birtiju "Esterhazi-
keler", di je sve ostalo netaknuto od Marije Tereže koja je
odredila i radno vrime oštarije koje je i danas na snazi.
Balanca
Pokvarila me cili dan. Izmirila me na balancu, u banju,
i ustanovila da san se nadebja četiri kila. Popizdila je.
Viče na me da san oteka, da je to od bibiti, i žilice da
mi na licu pucadu.
Za večeru daje mi veliki dupli važ jogurta. I prati me ka
sjena. Gren li u kondut, prati me da ne skrenen na šank.
Eto, toliko je tolerantna, široka, da mi predlaže da se
ostavin duvana i vina pa da slobodno neka uvatin koju
Bečanku.
A ča ću ja činit s ton Bečankon? Jedino je odvest na
večeru?
Partija san na tri dana, a evo je cila nedija prošla da
san vanka Splita. Produžija san bečki boravak jer san pri-
hvatija poziv Bračani da svojin prisustvon uveličan njijo-
vu večeru.
Lipe igračke
Posjetija san pet minuti butigu seksi-šopa.
Puno lipa butiga, puno, puno lipe igračke. Rado bi o
njoj pisa, ali kako kad bi mora duperat samo šporke riči?
Kupija san jedan suvenir. Maloga brata franjevca od
gume koji me sića na moga vjeroučitelja. Smišan zjogatul!
Kad mu pritisneš glavu, skoči mu bimbo i digne habit.
Kad san jon ga donija, počela me upirat i tuć po glavi.
Meni ništa.
Nikad nisan jema fajercag, ne volin fajercage, a sad san
po žepima, na stolu i u sobu, među kartušinan i novinan,
pronaša šest fajercagi.
Ovako je to počelo. Već prvi dan u Munchen osta san
bez šuferini i gren ji kupit na kiosk. Ali kako njemački reć
šuferine?
Sram me na mote objašnjavat, pa san misto šuferini
reka:
- Fajercag, bite!
Kako ji svuda zaboravjan i sijen, to moran svaki dan
kupit koji novi.
Uliza san u jednu knjižaru i u talijansko-njemačkon
ričniku pronaša san da se šuferini zovu "Zundholz" i "Stre-
ichholz". Mislija san da ću zapamtit, ali do prvoga kioska
već san bija zaudobija i jopet reka:
- Fajercag, bite!
PETAK, 16. sičnja
Kupija san mali tranzistor sa lerojon. Prvi put u životu
jeman leroj u sobi i ne čuje se kucanje, ne smeta mi.
Slušan visti, mužiku i znan uvik koja je ura. Radijo-
Zagreb javja da je doli lipo vrime. Bit će se led raskrabija,
guštat ćedu danas moji Splićani šetat po Rivi.
Zašto se ja ovod štrapaciran? J e s a n li i ja danas moga
bit doli?
Posli obida dolazi moj mladi prijatej Splićanin i vodi me
tonobilon vanka Beča u niko malo misto Klosterneuburg.
Usput mi pokaže novu džamiju, lipu, elegantnu, sa finim
linijan minareta.
Govori mi da su je zajednički gradile arapske zemje
na terenu koji jin je još davno darova dalekovidni Franje
Josip, i unutra da je veliko bogatstvo koje se isplati vidit.
Parkiramo isprid džamije, kraj policijskog auta. Izaša
san iz tonobila i ugleda policjota sa velikin vučjakon. Vu
čjak je diga glavu, gleda me, prati pogledon i striže ušima.
Omar sam se vratija u auto.
- Ča si se pripa? - pita me prijatej.
-Vraga san se pripa, nego san se sitija da bi triba svuć
postole, odrišit špigete pa ji jopet veživat.
Snig pada, vozimo polako i do tridesetak minuti već
smo u to misto prid velikin fratarskin podrumon, koji jin
je u stara vrimena služija ka spremište žita i vina, a sad je
velika restauracija koja pari fratarska blagavaonica.
Klajne Bruder
Ogroman prostor, pusti stoli, a nidir nikoga. Po napi-
siman, dekoracijan na zidu, vidin da se večeras ovod odr
žava lovački ples.
Otvorenje i šank, na njemu puste botilje, odizad velike
bačve.
Sedemo za šank i čekamo oće li se ko ukazat. Počmen
zvat:
- Judi, fratri, stigli su putnici namirnici!
Nikor se ne odaziva.
Zoven i na njemački: - Klajne Bruder! Žedni smo! Tišina
ka u grebu.
Ali ja znan za fratarsku gastoljubivost, znan da oni ni
kad ne bi putnika ostavili žednoga, i mirno sedan za šank
i počnen provavat vina, crna i bila.
Ne znaš koje je od kojega boje. Falin fratre. Jesu judi!
Sve gostionice i oštarije tribalo bi dat držat fratrima. Ne
bidu paštroćavali vina. Oni znadu ča je veliki grij i ne bidu
trovali jude. Bit će jin sad ura od novene, sad oni molidu
Boga, ali su podrum ostavili otvoren da se namirnici po-
dmiridu. Odvojija san jenu bocu biloga, svaka je jubav
u njemu, i kako praznin bocu, reste moje oduševjenje za
vridni i zaslužni red Male braće.
Gospe moja lipa i draga, kakvo jin je vino, evo bi se i ja
smista zaredija!
J u š t o san pronaša i otvorija i drugu bočicu istoga vina,
a jema bit iz nikoga lifta ispadaju tri redovnika u bile ma-
ntele.
- J e s u li ovo domenikanci, onda nisu Mala braća? - pi
tan ja prijateja.
On se smije.
- Ovo su ti kamarjeri!
Zagledadu se u nas infotano, mašu glavan i moj prijatej
se s njima objašnjava, a ja se ne mičen sa šanka. Lipo pi-
juckan i jebe se mene jesu li oni fratri oli kamarjeri.
Priko oka vidin ga di vadi portafoj i dili jin pineze. J e m a
ji bit obilato nadarija jer su se razvedrili, smiju se i nudidu
nas oćemo li šta prigrist. Pokupili smo se kad su počeli
stizat prvi gosti.
Snig je napada, jedva smo izvukli uzbrdicu do Grin-
zinga, svratili smo u jednu oštariju i spustili se u Beč da
prispijemo na bračku večeru.
Zen budista
U "Antiquitatenkeller" dočekali su nas himnon "Kad su
se dva Bracanina intrala na Fjumeri ". Lipi, dragi, smišni
brački svit, svi su drugovačiji a jopet svi sličidu jedan na
drugoga.
Govoridu po brašku, pivadu braški, mislidu braški. Pre
vladava bolska varijanta. Guštan slušat tu govornu mu
iku.
J e m a ji svake vele: dva su likara, dvi sestre blizanke
su bolničarke, dva su gostioničara, jedan je profešur od
mužike...
Interesantan je vlasnik lokala, ugostitej kojemu je lipo
krenija posal, ali on je udrija u filozofiju, u meditaciju; ne
vidi nikakvu svrhu novcu, nima to nikakva smisla i triba
tražit konačno, definitivno rišenje čovikove egzistencije na
ovome svitu. Posta je poklonik zen budizma, i ove dane
leti na Tajland, di će šest miseci meditirat u nikome sa
mostanu. Odvojili smo se za posebni stol i ozbiljno vodin s
njin filozofsku disputu.
On bi tako rado s menon nastavija raspravu, ali ja ni
an zen budist, nego prokleti hedonist i meni se ladi već
na stolu fažol i manistra. Asti boga, već su počeli jist i pe
čenoga janjca!
Zabrazdija san do dva bota u noć, a sutra rano dolazi
po mene prijatej koji me tonobilon vozi u Budimpeštu.
Matejuška i Carlton
Svratimo u robnu kuću i ona za ništo malo pinez kupu
je veliki kufer. Svaki n a n dan prtljaga reste. Uputili smo
se sa dvi boršete, a već vučemo puste pakete i kufere.
Prolazimo uz novi lipi otel "Kijev" sa restoranon "Ukra-
ina", ali ja tražin stari otel "Carlton". Sića me ti "Carlton"
na ditinjstvo, kad se hidroavion OK-BAK spušća na Ma-
tejušku a mi smo zadivjeno trkali prema njemu i vikali
OK-BAK, MATEJUŠKA-PRAG! Iz njega su izlazili putnici u
mantele, i ja san jednome od njih nosija kufer na kojemu
je bila etiketa CARLTON-BRATISLAVA.
Zamišja san da to mora bit najlipši otel na svitu. Naša
san ga i razočara se. Star je, ofucan, prag mu na ulazu
ulega, vrata šporka, žedna piture. U garderobu jedna sta
ra gospoja uzimje mi šubaru i mantel i omar mi šije raz
bijene kurdele. Gostiju u restoranu malo. Dva ozbiljna
muzičara, violina i orgulje, lipo, diskretno sviraju; nima
pojačali ni letrike. Služidu nas tri konobarice; jedna nosi
bibite, druga jela, treća slako.
Izija san samo malo šunke, malo kavijara i popija plze-
nsku biru. Ka bog!
Nije mi mrsko; da nas večeras ne čekadu u Peštu, osta
bi ovod koji dan.
Garderobjerka mi se fali kako mi je sašila kurdile i
učvrstila botune na mantelu.
Dobra nika žena! Dajen jon pet njemački marki. Ne vi-
ruje, vrti je u ruke i samo ča ne plače.
Prid večer migadu n a n svitla Pešte.
FERATON OD HUNGARIJE PRIKO
SUBOTICE I BEOGRADA DO SPLITA
Karanje u pašticeriji
Nestali pasoši
Za đinaštikante
Niman se ka pri uvatit moga "Mažestika" i večerat kod
Ive u Klubu književnika.
Zeben na subotičku željezničku stanicu. Voz za Beo
grad još nije doša, kasni po ure.
Sidin na šentadi i gledan kako se žene teško penju u
vagune.
Sve su nikako basetne i jemadu kratke noge, a skaline
visoko. Starije ne moredu dignit nogu pa kleknu na skalu,
pa ji potižu unutra za ruke, a odizad ji upiru.
J e d n a debela žena, posli trećeg uzaludnog pokušaja da
se uspenje, revoltirana odustaje od putovanja.
Smijen se. Sitija san se moje pokojne tete Tone. I ona je
bila debela i basetna i nikad, nikad nije sela u feratu.
Uvikje govorila:
- J e b a pas feratjerima čunku kad činidu onake visoke
skale! To nije za jude, nego za đinaštikante!
Napokon smo partili.
Kad putujen sam, nikad uza me lipo čejade. Uvik su
oli soldati, oli seljaci, oli feratjeri, i koji putnik koji skine
postole pa mu vonjadu noge, oli je u najbojem slučaju
koja stara baba kojon triba pomoć dignut kufer, oli koja
nervožasta usidilica kojon smeta duvan.
A jesan li s njon ka sad, omar su u kupeu tri lipe mlade
cure. Sve tri studentice.
J e d n a je Crnogorka iz Titograda, a študira u Novi Sad
istoriju. Čuje me kako govorin i pita jesan li iz Splita.
A poznajen li dra Gabričevića?
Fali ga da nikad nisu jemali bojega predavača, ali sad
je iša u penziju. Studenti žalidu.
Druga je mala iz Sombora, a študira u Beograd političke
nauke. Bila se orjentirala za novinarstvo, ali se pridomisli-
la i odustala, ne zna jema li dovoljno talenta.
Sve me nikako miri, činin jon se poznat, ali stidi se reć,
da ne falije.
Pametna cura, svakoga vraga zna! Objašnjava mi do
gađaje u Poljsku, u J u ž n u Ameriku, situaciju u Italiju,
probleme nafte, probleme nerazvijenih. Gledala je Velo mi-
sto i nagađa sudbine junaka.
Mlije, ćarćajika, divota je slušat, ali san isto uteka u
bufet, a nju ostavija da se sa malon priča.
I evo nas u Beograd.
Blizu je osan uri. Led. A nosača nima.
Kufer kupjen u Bratislavu piza mi miljardu kili. Istega
me ruke, prignija, ajme, okilavit ću!
- Ča si sve trpala unutra, matune, olovo?
- Ništa, samo tvoje šteke duvana i boce!
- Koje boce kad jeman samo jednu bocu, a duvan ne
piza?
Nasrid štacije pustin kufer da bugne o tle. Uvatila se
za glavu:
- Ajme, prolit ćeš uje.
- Koje uje? Di si ti uje kupila? - tučen nogon u kufer.
Zabordižala je isprid mene sa svojon vlaškon boršon o
ramenu. U jednoj jon ruci manji kufer, u drugoj najlonski
saket i velika škatula o pet kili nikoga austrijskog deter
dženta.
Kalajen nebo na zemju, i njon i uju i deterdžentu.
Večerajen u Klubu kod Ive, ipak se ovod ji najboje u
cilu Evropu.
Ivini fakulteti
Uranija san u Klub na večeru i u još praznome restora
nu ćakulan s Ivon. Priča mi kako je tačno pri pedeset go-
din ka momčić iz svoga Cavtata stiga u Beograd, doša je
radit kod strica koji je drža mali restoran. Tri je godine tot
radija ka konobar, a onda se namistija ka kamerdiner oli
batler kod papskog nuncija Pelegrinettija. Upozna je cili
diplomatski kor i svršija prvi veliki fakultet.
Poza rata prominija je nikoliko lokali, 1952. vodija
je Klub novinara, a od pedeset i četvrte je u Klubu knji
ževnika. I to je njegov drugi veliki fakultet. Ugostija je
cilu jugoslavensku literaturu: i Krležu, i Crnjanskoga, i
Andrića, i Krkleca (koji je najviše volija guščju jetru i gra
ševinu). Zna sve pisnike, slikare, diplomate, glumce, novi
nare, ali od svi najdraži mu je Vicko Raspor. Jedno vrime
jija je samo tripice. Puste misece svaku večer tripice. Onda
se bacija na biftek. Svaku večer biftek. Zanji miseci svaku
večer bržolica. To je ka da deset godin glasaš za demokrate,
a onda te štufa pa deset godin glasaš za republikance.
Čuva Ive svoje goste. Jedan od nji pije duplu votku. Čin
naruči treću votku, Ive mu je razvodni. Šesta, sedma već
je čista voda, a votka se samo kane da zavonja.
I onda nastaje problem sa plaćanjen.
Ive mu naplati tri, a ovi se buni da je papija sedan. Sva
šta se događa.
Jedan naš poznati umjetnik žalija mu se da je osta bez
pinez. Par miseci je večerava i obećava da će mu platit do
Nove godine.
Posli silvestarske noći Ive ujutru zatvara lokal i umoran
dolazi doma. Čeka ga obavijest da mu je prispija telegram.
Pripa se da nije koja loša vist iz Cavtata i trče na poštu.
Čekali su ga pinezi.
Bude i baruf, ali ritko, a kako se to događa u Klubu, me
đu pisnicima, onda i sitna svađa dobij a veliki publicitet.
Dosta se o Ivi pisalo. I Amerikanac Gilbert Brook u ča-
sapisu "Forces" napisa je reportažu o Jugoslaviji i donija
sliku Ive u restoran u kome je naša najboju kužinu istoč
no od Beča.
- Nije to moja zasluga - skroman je Ive - nego cile naše
ekipe. Trudimo se, dajemo sve šta možemo. A ekipa je pro
brana, svaki se čovik dugo bira.
Dobro su plaćeni, dobro se i zaradi, ali ne toliko koliko
se priča.
Nije istina da Ive daje velike priloge crkvi.
- To je čista insinuacija, dajen limozinu ka i svaki drugi
virnik.
Obnovija je u Cavtatu očevu kuću i sanja, dugo već sa
nja, kako će se povuć, lipo će se vozit u motorin, lovit na
panulu. Nima lipše mužike od brodskoga motora.
Ali povratak se ipak odgađa, teško je Ivi ostavit Beograd
i ovu luckastu, dragu umjetničku čeljad.
Kod Vladike
Okad san telefona, nije prošlo tri kvarta od ure i pošćer
mi već u otel nosi pineze.
Toliko san na putu da san već zaresta i ona me vodi u
ženskoga frizera, poznatoga Vladike, učenika i naslidnika
čuvenog majstora Steve.
Šiša me samo nožican i prstima, njanci češaj ne dupe-
ra. Stil zaista velikog meštra.
Priča mi kako se sprema za međunarodno takmičenje
frizeri koje se ovega prolića održaje u Split. Ni to nisan zna.
Ona se fali kako me ona doma šiša.
- Vidin, vidin, gospo, otud njemu ove rupe i brazde u
kosi! - odgovara jon Vladika.
Prvi put u životu san ošišan kako bog zapovida. Ako ne
radi drugoga, onda bi mora jedanput na misec skočit do
Beograda radi šišanja.
Neće ništa da mi naplati. Još mi zafalije ča san doša.
Koji fini čovik!
Iz Splita mi javjadu da me napalo i u "Glasu koncila".
Ča san se ja to popima zamiri? Bit će radi grubi besid?
Niki dan su me radi šporkoga jezika napali niki moji
drugovi, a sad i popi. J e m a ježuviti na obe bande. Ćutin
da se situacija komplicira i da bi mogla počet hajka.
Ali i to mi se jebe!
I tako jema već pusti godin da nisan vidija nikakvu
polemiku. A gradu bi tribalo priuštit malo zabave u ove
zimske dosadne misece.