Metal Skripta

METALNE KONSTRUKCIJE 1
skripta
Sadržaj
1. PROIZVODNJA ČELIKA.........................................................................................................................1
2. VRSTE ČELIĆNIH PROIZVODA............................................................................................................9
3. ISPITIVANJE SVOJSTAVA...................................................................................................................12
4. METALOGRAFSKA SVOJSTVA..........................................................................................................15
5. VLASTITA NAPREZANJA....................................................................................................................17
6. TOPLINSKA OBRADA...........................................................................................................................19
7. RAZREDBA POPREČNIH PRESJEKA..................................................................................................21
8. KONCEPT POUZDANOSTI...................................................................................................................28
9. KONCEPT PRORAČUNA ČELIČNIH ELEMENATA.........................................................................29
10. VLAČNI ELEMENTI (model 1)..............................................................................................................30
11. TLAČNI ELEMENTI (model 2)..............................................................................................................31
12. BOČNO PRIDRŽANI ELEMENTI (model 3).........................................................................................37
13. BOČNO NEPRIDRŽANI ELEMENTI (model 3)...................................................................................40
14. ELEMENTI IZLOŽENI TLAKU I SAVIJANJU (model 4)....................................................................48
15. ELEMENTI IZLOŽENI VLAKU I SAVIJANJU (model 5)...................................................................59
16. GSU...........................................................................................................................................................61
17. ODABIR OSNOVNOG MATERIJALA..................................................................................................63
18. ZAMOR ČELIKA.....................................................................................................................................69
19. UVOD O SPOJEVIMA............................................................................................................................75
20. VIJČANI SPOJEVI...................................................................................................................................78
21. ZAVARENI SPOJEVI..............................................................................................................................86
22. ZAŠTITA OD KOROZIJE.......................................................................................................................99
23. ZAŠTITA OD POŽARA..........................................................................................................................99
1. PROIZVODNJA ČELIKA
Čelik – mješavina željeza, ugljika te pratećih i legirajući elemenata
Proizvodnja čelika iz željezne rude svodi se na usklađivanje viška sadržaja kisika u talini, s
obzirom na to da je željezna ruda uglavnom oksidna. Postupak započinje obradom rude
(usitnjavanje, mljevenje, pranje, prženje) te se uz dodavanje elemenata za lakše uklanjanje
nečistoća, sve na visokoj temperaturi (i do 2000°C) topi u visokim pećima. Rezultat
topljenja je sirovo željezo, koje je vrlo krto jer sadrži visok postotak C zbog korištenja koksa
kao goriva za sagorijevanje. Važno je napomenuti da se vrući zrak, nastao sagorijevanjem
rude, ne ispusta u atmosferu nego se uz pročišćavanje, ponovno koristi za prerađivanje
rude i dodataka. Proces se nastavlja u čeličanama, gdje se iz sirovog željeza višak ugljika
uklanja pročišćavanjem. Taj se postupak može obaviti propuhivanjem zraka ili kisika kroz
posebne posude ili u plamenim pećima (Simens - Martinova ili elektropeć). Zrakom se
propuhuju Bessemerov i Thomasov konvektor dok se prema Linz – Donawitzovom
postupku kroz konvektor propuhuje čisti kisik. Tijekom ovih postupaka dobije se neumireni
čelik, stoga je potrebno izvršiti dezoksidaciu dodavanjem elemenata afinih prema kisiku.
Dakle, osnovni metal u čeliku je Fe, a postoje još i prateći elementi (tj. oni koji su neizbježno
prisutni) te legirajući elementi (oni koji se dodaju namjerno).
Osnovne faze proizvodnje :

 VISOKE PEĆI
 ČELIČANE
 VALJAONICE
Tijek procesa proizvodnje čelika:
METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

tbiondic@gfos.hr - Toni Biondić
1
 FAZA I : VISOKE PEĆI
Y Željeznu rudu u prirodi pronalazimo kao:

o Oksidi
o Karbonati
o Sulfidi
Y Prije topljena je potrebno:

o Usitnjavanje
o Mljevenje
o Pranje
o Prženje rude
Y Sušenje – kuglice 10 – 15 mm promjera
Y Obogaćivanje – radi lakšeg prevođenja nečistoća u lakše topivu šljaku
U visokim pećima:

2
o Dobiva se sirovo željezo dovođenjem toplinske energije dobivene
sagorijevanjem koksa
o Rad visokih peći je kontinuiran – ne gase se 5 do 10 godina
o Sirovo se željezo iz peći izljeva svakih 2 – 4 sata
o Krhko, ne može se obradovati
o Specifična masa 7870 kg/m3, točka topljenja na 1528 °C
Koks za visoke peći se dobiva u koksarama zagrijavanjem vlažnog usitnjenog ugljena na

1000° C
 FAZA II : ČELIĆANE – PROČIŠĆENJE I DEZOKSIDACIJA
Oplemenjivanje sirovog željeza tj. oslobađanje od suvišnog ugljika, podešavanje kemijskog

sastava te legirane sirovog željeza
Postupci dobivanja čelika:
o Thomasov postupak
o Simens – Martinov postupak
o Linz – Donawitz postupak
o Elektro – postupak
THOMASOV POSTUPAK

3
 Max. Kapacitet konvektora oko 90 t
 Toplina se oslobađa oksidiranjem ugljika
 Visok sadržaj dušika – čelik krhak i podložan starenju
SIMENS – MARTINOV POSTUAK
 Peć sa vatrostalnom oblog

 Sirovo željezo ili mješavina sa starim željezom uz dodatak vapnenca
 Otpadni plinovi se koriste za zagrijavanje
 Čelik visoke kvalitete, ali potrošnja goriva i vrijeme odlijevanja visoki
LINZ – DONAWITZ POSTUPAK

4
 Obložen konvektor najvećeg kapaciteta 420t
 Dovod čistog kisika pod visokim pritiskom u smjesu sirovog željeza i starog čelika
 Niska koncentracija dušika – velika prednost postupka
 Vrijeme izlijevanja relativno kratko – veće količine kvalitetnog čelika
ELEKTRO – POSTUPAK
 Svjetlosni luk topi šaržu na oko 3500° C

 Sastoji se od tri grafitne elektrode i vatrostalne obloge
 Kapacitet peci 200 t, a vrijeme odlijevanja oko 1.5h
 Kvalitetni i visokolegirani čelici
DEZOKSIDACIJA
o Dodavanje čeliku elemenata afinih kisiku.

5
o Sprječava se nastajanje mjehurica – čelik je ravnomjernog sastava
Ugljik nepotpuno sagorijeva u rastopljenoj masi te nastaju plinski mjehurići (CO) te je čelik
šupljikave strukture uz segregaciju C: nemiren čelik
 FAZA III : VALJAONICE - OBLILKOVANJE PROIZVODA
Prerada čelika deformacijom odnosno:

o Valjanje
o Kovanje
o Prešanje
o Izvlačenje
Valjanje
Valjanje čini 90% ukupne proizvodnje čelika (u hladnom i vrućem stanju).Za vruće valjanje
je potrebno ponovno zagrijavanje čelika na 1200 – 1300° C. Propuštanje kroz seriju valjaka
koji se okreću u različitim smjerovima. Primarno (valjanje ingota) i sekundarno (za
dobivanje gotovih proizvoda). Kod hladnog valjanja nije potrebno zagrijavanje već se to
odvija na sobnoj temperaturi pomoću preša i serija valjaka.
Kovanje
Kovanje predstavlja plastično oblikovanje čelika udarom u vrućem stanju
Izvlačenje
Koristi se kod proizvodnje okruglih punih profila manjeg promjera (žice)
KEMIJSKI SASTAV ČELIKA:

o Željezo (osnovni metal)
o Ugljik (najznačajniji element)
o Aluminij
o Bakar
o Kobalt
o Mangan
o Nikl
o olovo
o silicij
o Vanadij
o Krom
o Molibden
UTJECAJ UGLJIKA NA SVOJSTVA ČELIKA

6
Povećanjem koncentracije ugljika u čeliku povećava se tvrdoća, čvrstoća, granica
popuštanja, otpornost na habanje.
Smanjenjem koncentracije ugljika u čeliku smanjuje se žilavost, izduženje, odredljivost,

izvlačenje i zavarljivost
PRATEĆI ELEMENTI
Poželjni:
o Mangan
o Silicij
Nepoželjni:
o Fosfor
o Sumpor
o Kisik
o Dušik
o Vodik
ELEMENTI KOJI DJELUJU ŠTETNO NA SVOJSTVA ČELIKA
Nečistoće o uključci u čeliku zauzimaju oko 1% volumena čelične mase
SUMPOR
o Smanjuje sposobnost zavaravanja i žilavosti

o Vrlo ga je teško ukliniti
7
o Njegov se sadržaj kontrolira pažljivim izvorom sirovog materijala
FOSFOR
o Osjetno snižava žilavost

o Povećava postojanost na koroziju
KISIK
o Oksidi i silikati koji nastajanju tijekom dezoksidacije mogu stvoriti vlaknastu strukturu
u čeliku, sličnu strukturi drveta, koja je za čelik štetna zbog mogućnosti terasastog
loma
DUŠIK
o Može biti nevezan ili vezan u čeliku

o Nevezan je štetan – povećava mogućnost pojeve krhkog loma i sklonost starenju
o Vezan u obliku aluminijskog nitrata kada djeluje povoljno
VODIK
o Snižava žilavost i dovodi do krhkosti materijala
o Ima nepovoljan utjecaj na sposobnost zavarivanja
UTJECAJ LEGIRAJUČIH ELEMENATA NA ČELIK
Legirajući elementi:
o Krom
o Nikal
o Molibden
o Bakar
o Volfram
o Vanadij
o Aluminij
Legirajući elementi su radi poboljšanja svojstava čelika.
Mehanička svojstva – veća čvrstoća i žilavost, veća otpornost prema trošenju, bolja
toplinska odredljivost
Sposobnost rezanja – podnose veću temperaturu pri obradi
Otpornost prema koroziji i podnošenju visokih temperatura
Niskolegirajući čelici – legirajući elementi < 5%

Visokolegirajući čelici – legirajući elementi > 5%
8
Najveći dopušteni sadržaj ugljika 0.25%
ZAJEDNIČE KARAKTERISTIKE
MODUL ELASTIČNOSTI E = 210 000 N/mm2

MODUL POSMIKA G = 81 000 N/mm2
POISSONOV BROJ n = 0.3
KEOF. TOPL. IZDUŽENJA αt = 12 ∙ 10-6 1/°C
GUSTOČA ρ = 7850 kg/m3
Primjer oznake legiranog čelika:
X5CrNiMo17122
Manja debljina limova → problemi sa stabilnošću

Manja težina konstrukcije → manja otpornost prevrtanju
Manje rada u radionici → čelik nešto skuplji
Povećana čvrstoća na habanje → teža obradivost
Niža cijena prijevoza
Dobra zavarljivost i žilavost
2. VRSTE ČELIĆNIH PROIZVODA
Proizvodi valjanja:
o Vruće valjani proizvodi
o Hladno oblikovani proizvodi
Ostali proizvodi:
o Zavareni nosači
o Saćasti nosači
o Užad i kabeli
o Istegnuti metal
o Rešetkasta gazišta
Profilirani nosači:
o HEA (laki)
o HEB (standardni)
o HEM (ojačani)
o HD (stupovi)
Zatvoreni šuplji presjeci:

o Okrugli
o Pravokutni

9
Složeni presjeci
Puni presjeci i ploče
Zavareni (limeni) nosači
o Prednost – optimizacija dimenzija profila za određenu namjenu

o Ekonomičnost pri većim dimenzijama nosača
Prošupljeni (saćasti) nosači
o Od I profila
o Poseban rez hrpta te naknadno sastavljanje
10
o Prednost – uz istu masu povećane statičke karakteristike
o Otvori za provođenje instalacija
Hladno oblikovani proizvodi
Hladno oblikovanje - smanjenje debljane ili savijanje nezagrijanog materijala :

o Valjanjem iz ravne trake kroz seriju valjaka
o Presavijanjem ravne trake na posebnim presama
o Smanjenje žiličavosti
o Mala težina
o Laki transport i montaža
o Veliki izbor oblika
o Debljine limova obično 1.5 do 6 mm
Žice i užadi:
o Primjena kod suvremenih konstrukcija s velikim vlačnim silama
o Spiralna ili paralelna, otvorena ili zatvorena užad
Istegnuti metal:
o Izrađuje se od ravnog, posebno izrezanog lima istezanjem
o Mrežaste ploče različitih oblika otvora
o Primjena kod gazišta stepeništa podesta i sl.
Sredstva za spajanje:
o Različite vrste vijeka, zakovica, zatezači, sidra
o Dodatni materijal za zavarivanje – elektrode, žice za zavarivanje
3. ISPITIVANJE SVOJSTAVA

11
Ispitivanje čelika na vlak
Ključna mehanička svojstva čelika (granica popuštanja fy, vlačna čvrstoća fu, modul
elastičnosti E i izduženije pri lomu d) dobiju se iz vlačnog ispitivanja normirane epruvete.
Rezultat ispitivanja je s – e veza koja se obično naziva radnim dijagramom, pri ćemu treba
naglasiti da se prikazuje nazivno (izračunato u odnosu na početnu površinu epruvete), a ne
stvarno naprezanje u epruveti.
Pojmovi:
o Granica elastičnosti (fe) – naprezanje pri kojem prvi puta nastaje zaostalo izduženje
o Tehnička granica elastičnosti (f0.01) – naprezanje pri kojem zaostale deformacije
iznose 0.01%
o Plastičnost – područje trajne deformacije nema povratne veze s - e
o Granica popuštanja (fy) – vidljivo plastično izduženje bez povećanja sile
- Gornja granica (početak plastifikacije)
- Donja granica (najniže naprezanje u procesu
plastifikacije)
- Najvažnija karakteristika čelika za dimenzioniranje
elemenata konstrukcije
o Vlačna čvrstoća (fu) – najveće nazivno naprezanje do loma

o Izduženje (dg) – ukupno izduženje do početka suženja presjeka
Granica gnječenja pri naprezanju na tlak, koje slijedi nakon prethodnog vlačnog opterećenja
i rasterećenja, niža je od granice popuštanja u vlaku.
Pri plastičnoj deformaciji čelika u hladnom stanju dolazi do promjene mehaničkih

karakteristika u smislu smanjena pokazatelja duktilnost, a povećanja pokazatelja čvrstoća
12
te se taj proces naziva očvršćivanje ili deformacijsko starenje. Taj se proces može ubrzati
zagrijavanjem čelika nakon hladne deformacije.
Tvrdoća je mjera otpora utiskivanju ili grebanju i mjeri se utiskivanjem manjih tvrdih tijela
različitih oblika u čeličnu površinu (u slučaju Brinellove metode, kaljene čelične kuglice,
[postoji i Vickersova]). Moguće ju je korelirati s vlačnom čvrstoćom, što je posebno korisno
kod ocjene kvalitete materijala postojećih konstrukcija.
Žilavost je sposobnost materijala da se plastičnom deformacijom odupre opterećenju, a ako

se slom dogodi bez plastične deformacije, naziva se krhkim.

13
Odabirom osnovnog čeličnog materijala za konstrukciju obavlja se s obzirom na rezultate
ispitivanja udarne žilavosti (Charpyev pokus).
Na povišenim temperaturama dolazi do smanjenja ključnih mehaničkih karakteristika čelika

i pojave puzanja (prirasta deformacija bez povećanja naprezanja).
Kod lamelarnog kidanja dolazi do odvajanja dijelova odnosno lamela debljih limova i
karakteristično je za zavarene elemente. Uzrok su lokalne pogreške u mikrostrukturi
materijala. Zbog cikličkog opterećenja može doći do zamora čelika, tj. iznenadnog sloma
ispod tzv. statičke čvrstoće.
HIPOTEZE LOMA I TEČENJA
Za čelik najpogodnija hipoteza tečenja je HUBER – MISES – HENCKY
4. METALOGRAFSKA SVOJSTVA

14
Metalografija se bavi proučavanjem mikrostrukture metala kao sto su veličina zrna,
poroznost, postojanje pukotina, nepravilnost i sl.
Čelik ima kristalnu strukturu, sastavljanju od pravilnih kubnih mrežica koje mogu biti
prostorno ili površinski centrirane. Mrežica se sastoji od pozitivnih iona metala i negativnog
elektronskog plina koji se slobodno giba unutar kristala pa se metalna veza zasniva na
njihovom međusobnom privlačenju. Idealno, ta se struktura potpuno i bez pogrešaka
ponavlja u prostoru te bi za svladavanje kohezijskih sila između atoma trebala s , odnosno
t naprezanja, koja iznose 1/10 modula E, odnosno G. U stvarnosti su ta naprezanja puno
manja jer u kristalnoj strukturi ipak postoje pogreške – tijekom stvrdnjavanja taline formiraju
se zrna u kojima su kristali različito orijentirani, postoje mjesta gdje nema atoma, a mogu se
zateći i strani atomi. Takve pogreške se nazivaju dislokacije i pomoću njih se mogu objasniti
makroskopski fenomeni kao što je popuštanje ili očvršćivanje jer olakšavaju kretanje atoma
Legiranjem metala atomi se povezuju ovisno o veličini, pa npr. kod nehrđajućeg čelika
atomi Cr zauzimaju mjesta atoma Fe, dok se kod čelika atomi C ubacuju u međuprostore
kristalne strukture koje inače nisu zauzeti. Na taj način oni zapravo pojačavaju mrežicu Fe
atoma i imaju ključni utjecaj na konačna svojstva. Svojstva željeza su usko povezena s
temperaturom.

15
Različite strukture :
o Ferit
o Cementit
o Perlit
o Austenit
o Martenzit
Kristali se sire u tri međusobno okomita pravca – oblik stabla
Veličina kristala koji nastaju za vrijeme skrućivanja ovisna je o broju jezgri u kojima
započinje kristalizacija
Veliki broj jezgri – veći broj manjih kristala – sitnozrnati materijal
Lagano hlađenje – nastaje malen broj jezgri - kristalni oko njih veći
Brzina hlađenja metalne taline je odlučujući faktor za veličinu zrna: sporo hlađenje daje
krupno zrno, a brzo hlađenje sitno.
5. VLASTITA NAPREZANJA
16
o Svojevrsna su za vlastiti element
o Javljaju se kod toplinske obrade (valjanje, zavarivanje)
o Uslijed neke nepreciznosti, netočnosti u izvedbi mogu generirati vlastita naprezanja
o Ne uzimamo ih u proračun jer ukupna suma bude = 0
o Vlastita naprezanja su nepovoljna
o HOOK – ne vrijedi kada imamo vlastita naprezanja
o Vlastita naprezanja su u ravnoteži
o Vlastita naprezanja mogu teorijski doseći fy
o Zagrijavanjem prije zavaravanja smanjujemo Dt (manje deformacije)
o Vlačni štap (Vlastita naprezanja jako važna)
Primjer:
10% iznos vlastitih naprezanja

95% + 10% = 105% - prešli smo 100%
element otkazao
95% opterećenje uzeto proračunom
Nakon zavarivanja čelik se ne vraća u početni položaj već se smanji
Kod hlađenja:
o Dijelovi koji se najprije ohlade: postaji tlak

o Dijelovi koji se kasnije ohlade : postoji vlak
s = E ∙ e - bez vlastitih naprezanja

s ≠ E ∙ e - s vlastitim naprezanjima
Razgradnja vlastitih naprezanja:

o Žarenjem
o Grijanjem površina prije zavaravanja
17
o Djelomičnim grijanjem nakon zavaravanja
o Statičkim opterećenjem konstrukcije (peglanje)
6. TOPLINSKA OBRADA

18
Postupci toplinske obrade čelika zasnivaju se na poznavanju dijagrama faze transformacije
čelika, ovisno o temperaturi i vremenu. Općenito mogu biti planske (da se dobiju određena
svojstva) i neplanski (posljedica procesa izrade).
Modul elastičnosti se smanjuje kod povišenih temperatura
Osnovni postupci planske obrade su žarenje, kaljenje i poboljšanje.
Žarenje je zagrijavanje i držanje čelika na određenoj temperaturi da mu se poboljšaju

svojstava. U konstruktorstvu su najvažniji normalizacijsko žarenje i žarenje za uklanjanje
vlastitih naprezanja (nastaju nakon toplog ili hladnog valjanja te zavarivanja, dakle i bez
djelovanja vanjskog opterećenja).
Kod normalizacije se čelik zagrijava na 900 – 950 °C i polagano hladi, pri ćemu se događa
transformacija. Posljedica je ispravljanje poremećaja u kristalnoj rešetci i fina sitnozrnata
struktura čelika.
Vlastita naprezanja uklanjaju se žarenjem na 450 – 650 °C, kada ne nastupaju promjene u
kristalnoj mrežici.

19
Kaljenje je naglo hlađenje čelika (vodom, uljem ili zrakom) koji je bio zagrijan na
temperature kao kod normalizacije, ćime mu se povećava tvrdoća i otpornost na habanje,
međutim i znatno smanjuje duktilnost. Stoga se najčešće podvrgava ponovnom zagrijavanju
na nižim temperaturama da se dobiju bolja svojstva (taj se postupak zove napuštanje) pa
se kaljenje s napuštanjem zove poboljšanje
7. RAZREDBA POPREČNIH PRESJEKA

20
Razredba poprečnih presjeka služi da spriječimo lokalno izbočivanje.
Poprečni presjek čeličnih elemenata može se promatrati kao skup međusobno povezanih
tankih pločastih elementa odnosno limova. Pritom se elementi koji su s ostalim dijelovima
presjeka povezani preko dva ruba nazivaju unutarnjim, dok su vanjski elementi spojeni
samo na jednom svom rubu.
Odabir odgovarajuće metode proračuna (dimenzioniranja) konstrukcije usko povezan s

bitnim svojstvima elemenata konstrukcije:
o čvrstoćom,
o krutosti,
o rotacijskim kapacitetom
Poznato je da su pod utjecajem tlačnih naprezanja tanke ploče sklone gubitku stabilnosti,
odnosno izbočivanju. Ako se izbočivanje dogodi na nekom od elemenata presjeka, i zbog
takvog lokalnog gubitka stabilnosti ipak će biti ugrožen cijeli poprečni presjek. Logično je

21
zaključiti da će se sa smanjenjem vitkosti dijelova presjeka biti i manja opasnost od
izbočivanja
Osim same razine otpornosti presjeka, važno je znati i kolika je njegova duktilnost nakon
dosezanja te otpornosti.
Rotacijska sposobnost R je mjera sposobnosti deformacije odnosno duktilnosti izražena

pomoću rotacije elementa (fpl) pri dosezanju plastičnog momenta savijanja (M pl) i rotacije u
točki u kojoj vrijednost momenta počinje padati ispod M pl(fmax). Ta vrijednost ovisi o obliku
presjeka, vrsti opterećenja, rubnim uvjetima i vitkosti dijelova presjeka
U realnim uvjetima sposobnost deformacije elementa ovisi o relativnim dimenzijama

elemenata poprečnog presjeka, veličini tlačnog područja poprečnog presjeka, obliku
momentnog dijagrama i sl., a ograničena je pojavom različitih efekata nestabilnosti
elementa i poprečnog presjeka, nesavršenostima materijala i sl.
Svrha razredbe poprečnih presjeka je upravo prepoznati granicu do kojoj je otpornost i

rotacijska sposobnost poprečnih presjeka ograničena njihovom otpornošću na lokalno
izbočivanje

22
Granične vrijednosti lokalne vitkosti (tj. omjera širina/debljina) dijelova presjeka mogu se
odrediti proračunom pravokutne ploče tlačno opterećene duž svojih kraćih stranica.
Prema Eurokodu postoje četiri razreda poprečnih presjeka:
 Razred 1: Plastični poprečni presjeci

Y Poprečni presjeci koji imaju sposobnost formiranja plastičnog zgloba
(plastična otpornost), uz istovremeni traženi rotacijski kapacitet za provođenje globalnog
proračuna prema teoriji plastičnosti.
 Razred 2: Kompaktni poprečni presjeci

Y Poprečni presjeci koji imaju mogućnost formiranja plastičnog zgloba
(plastična otpornost), ali uz ograničenu sposobnost rotacije koja nije dostatna za provedbu
globalnog proračuna po teoriji plastičnosti.

23
 Razred 3: Nekompaktni poprečni presjeci
Y Poprečni presjeci kod kojih je moguće dosezanje granice popuštanja u
najopterećenijem vlakancu (elastična otpornost), ali pojava lokalnog izbočivanja sprječava
postizanje plastične otpornosti.
 Razred 4: Vitki poprečni presjeci

Y Poprečni presjeci kod kojih pojava lokalnog izbočivanja ograničava otpornost
na savijanje ili tlak, pa je te efekte obavezno uzeti u obzir pri proračunima.

24
Različiti dijelovi poprečnog presjeka mogu pripadati različitim razredima, a poprečni presjek
se svrstava u skladu s najvišim odnosno najnepovoljnijim razredom svojih tlačnih dijelova.
Sam postupak razredbe provodi se usporedbom lokalne vitkosti tlačnog dijela presjeka s
graničnim vrijednostima za pojedini razred. Pritom promatrani dio može biti izložen tlaku,
savijanju ili i tlaku i savijanju.
RAZRED POPREČNOG PRORAČUN OTPORNOSTI

PRORAČUN REZNIH SILA
PRESJEKA POPREČNOG PRESJEKA
RAZRED 1 PLASTIČNO PLASTIČNO
RAZRED 2 ELASTIČNO PLASTIČNO
RAZRED 3 ELASTIČNO ELASTIČNO
ELASTIČNO (PRORAČUNSKI
RAZRED 4 ELASTIČNO
PRESJEK)
Razredba poprečnih presjeka vrši se ovisno o:

o vitkosti pojedinog dijela presjeka (definirane njegovim omjerom
širina/debljina)
o načinu raspodjele tlačnog naprezanja po dijelovima presjeka
o obliku poprečnog presjeka
o kvaliteti osnovnog materijala.

25
Poprečni presjeci razreda 4
Kod poprečnih presjeka 4. razreda, svojstva proračunskog presjeka trebaju se temeljiti na

proračunskim širinama tlačnih dijelova. Kako kod ovog razreda do lokalnog izbočivanja
dolazi i prije granice popuštanja, za utvrđivanje stvarne otpornosti promatranog dijela
potrebo je ili na stvarnoj površini uzeti u obzir smanjena naprezanja, ili za naprezanja na
granici popuštanja na odgovarajući način smanjiti stvarnu površinu.
Najveća naprezanja javljaju se u rubnim dijelovima ploče, a najmanja u srednjim izbočenim

dijelovima. Stoga koncept proračunske širine podrazumijeva korištenje linearne raspodjele
naprezanja na granici popuštanja, ali na smanjenoj, odnosno proračunskoj širini koja se i
označava sa beff. Smatra se da taj dio ploče ostaje nosiv i nakon pojave izbočivanja.
S obzirom na to da su na proračunskom presjeku pojedini tlačno opterećeni dijelovi

isključeni iz proračuna otpornosti, dolazi do pomicanja težišne osi u odnosu na stvarni bruto
presjek za neku vrijednost. Ako je takav presjek dodatno izložen i osnoj tlačnoj sili doci će
do dodatnog momenta savijanja na poprečni presjek. Ovaj učinak pomaka neutralne osi
treba uzeti u obzir pri proračunu geometrijskih karakteristika poprečnog presjeka izloženom
26
savijanju, dok kod tlačno opterećenog elementa u proračunu naprezanja treba uključiti i
dodatni moment savijanja koji nastaje zbog pomaka težišta proračunskog i
početnog/ukupnog porečenog presjeka.
8. KONCEPT POUZDANOSTI
Načini sloma:
o Otkazivanje jednog kritičnog presjeka

27
o Otkazivanje na više mjesta stvaranjem zglobova
o Gubitak ravnoteže
o Gubitak stabilnosti
o Slom kod zamora materijala
o Slom kod dinamičkog instabiliteta
Svakom graničnom stanju odgovara nosivo opterećenje ili nosiva sila
Kriterij za određivanje nosivog opterećenja ili nosive sile:
o Ograničenje deformacija
o Ograničenje vibracija
o Ograničenje veličine pukotina
Kada se dogode havarije potrebno je identificirati i kvantificirati rizike, smanjiti rizik te izvući
pouku
9. KONCEPT PRORAČUNA ČELIČNIH ELEMENATA

28
Proračun čeličnih okvirnih konstrukcija provodi se na tzv. pojedinačnim elementima koji su
odvojeni od konstrukcije uzimajući u obzir njihove rubne uvjete i način međudjelovanja s
ostalim elementima. Zato se proračun svodi na izdvojeno promatranje generaliziranih
slobodno oslonjenih nosača, odnosno modela, s odgovarajućim silama na njihovim
krajevima. Ovisno o vrsti naprezanja, proračun se može provesti na razini poprečnog
presjeka na razini elementa ili pak cijele konstrukcije.
Primjena je uvijek moguća kod nepomičnih okvira

Kod pomičnih okvira postoji ovisnost između globalnog i lokalnog ponašanja te se oni
razmatraju kao cjelina
S obzirom na način opterećenja, razlikuju se sljedeći modeli pojedinačnih elemenata:
o Elementi izloženi vlačnoj sili MODEL 1

o Elementi izloženi tlačnoj sili MODEL 2
o Elementi izloženi savijanju MODEL 3
o Elementi izloženi savijanju i tlačnoj sili MODEL 4
o Elementi izloženi savijanju i vlačnoj sili MODEL 5
Proračune je moguće izvršiti na :
o Razini poprečnog presjeka

o Razini konstrukcijskog sustava
o Razini cijele konstrukcije
10. VLAČNI ELEMENTI (model 1)

29
Element izložen vlaku je najjednostavniji model pojedinačnog elementa koji obuhvaća
provjere otpornosti samo na razini porečenog presjeka. Stoga se proračun svodi na
osiguranje dovoljne ploštine poprečnog presjeka, a u osnovi se razliku dva tipa poprečna
presjeka – bruto (A) i neto (Aneto)
Treba dokazati da vrijedi:
N Ed
≤ 1,0
N t , Rd
NEd – proračunska uzdužna sila kao učinak djelovanja

Nt,Rd – proračunska otpornost presjeka na vlačnu silu
Proračunska otpornost na vlačnu silu ovisi o mjerodavnoj ploštini poprečnog presjeka.
Za elemente kod kojih je za otpornost mjerodavna ukupna ploština poprečnog presjeka A

(elementi bez oslabljenja poprečnog presjeka u smislu smanjenja ploštine poprečnog
presjeka) vrijedi:
Af y
N t ,Rd =N pl , Rd= ,
γM0
U slučaju postojanja poprečnog presjeka s oslabljenjem (npr. kod spajanja vijcima)
A net f u
N t ,Rd =N pl , Rd=0,9
γM2
Anet – neto površina poprečnog presjeka

fu – čvrstoća osnovnog materijala
0,9 – koeficijent redukcije koji uzima u obzir nepovoljne efekte uslijed ekscentričnosti u
spoju, koncentracije naprezanja i sl.
gM2 – parcijalni faktor za otpornost poprečnog presjeka u vlaku do loma
Kako čelični vlačni elementi mogu prenijeti vrlo velike sile, često je konstruiranje spojeva
elemenata presudno za dokazivanje dostatne otpornosti. Na bruto presjeku pretpostavlja se
plastična otpornost (Npl,rd) i koristi granica popuštanja f y, dok se za proračun na neto
30
presjeku provjerava otpornost na slom te koriste vlačna čvrstoća f u i parcijalni koeficijent gM2,
(Nu,Rd).
Neto ploštinu treba uzeti kao bruto ploštinu umanjenu za veličinu rupa za spajala i druge
otvore, a za slučaj izmaknutih spajala daje se zaseban izraz.
Ukoliko se od elementa zahtijeva duktilno ponašanje (npr. kod seizmičkog proračuna), treba
osigurati da ne dođe do otkazivanja nosivosti lomom na neto poprečnom presjeku
S obzirom na vrlo veliku nosivost uz relativno vitke presjeke treba obratiti posebnu
pozornost na njihove progibe (preporučuje se ograničenje vitkosti na 300) i zaštitu od
korozije.
11. TLAČNI ELEMENTI (model 2)
Kod tlačnih elemenata odnosno stupova do sloma ponekad može doći i kada presjek ima
dostatnu otpornost, i to zbog gubitka stabilnosti, odnosno izvijanja. Stoga treba razlikovati
kratke stupove, kod kojih gubitak stabilnosti nije vjerojatan, od vitkih stupa, ugroženih
31
pojavom izvijanja. Provjera tlačne otpornosti kratkih stupova se tako svodi na razinu
poprečnog presjeka i ovisi o razredu poprečnog presjeka (za razred 4 treba koristiti
proračunski presjek)
Problem izvijanja vitkih stupova u elastičnom području prvi je riješio Euler, definirajući
kritičnu osnu silu (Ncr), odnosno naprezanje (scr) koje će dovesti do gubitka stabilnosti
tlačnog elementa. Pritom je razmatrao idealne, jednostavno oslonjene elemente bez ikakvih
nesavršenosti. Prikivajući ovisnost kritičnog naprezanja i vitkosti elementa, može se bolje
uočiti razlika između kratkih i vitkih stupova - za kratke je stupove vjerojatni slom
popuštanjem, dok za vitke izgledan slom izvijanjem. Iz uvjeta da je scr upravo jednako fy,
može se odrediti granična vitkost
Pri djelovanju sile N=Ncr, element se nakon kratkotrajnog djelovanja poremećaja N više
neće vratiti u svoj pravocrtni položaj, nego će zauzeti krivocrtni oblik. To je stanje
indiferentne ravnoteže. Ako uzdužna sila prijeđe vrijednost kritične sile, tj. za N > Ncr,
element je u labilnoj ravnoteži i tada se i pri najmanjem poremećaju N element naglo
izvija, odnosno nepovratno udaljava od ravnotežnog položaja.
32
Proračunske pretpostavke za izračun Eulerove kritične sile izvijanja su:
o materijal od kojeg je element izrađen je homogen, izotropan i linearno elastičan
o promatra se idealno ravan štap bez geometrijskih nesavršenosti
o djelovanje tlačne sile idealno je u odnosu na težište poprečnog presjeka
o poprečni presjek štapa je konstantan i jednodijelan
o deformacije štapa su male (prioritetno se promatra poprečni progib štapa)
o svaki poprečni presjek pri pomaku ostaje nedeformiran (kruto se pomiče)
o vrijedi hipoteza ravnih presjeka (Bernoullijeva hipoteza)
o pri pomaku elementa spriječene su torzijske deformacije.
U stvarnosti ne postoje elementi bez nesavršenosti te je za ocjenu ispravnosti

pretpostavljenog ponašanja trebalo provesti brojna ispitivanja. Ispitivanja su pokazala da
najveći utjecaj na otpornost elemenata imaju zaostala naprezanja i početna iskrivljenost
elementa, te da je njihov utjecaj najveći baš u području tzv. srednjih vitkosti, u kojem se
nalazi većina stupova uobičajenih građevina. Te nesavršenosti uzrokuju prijevremenu
33
plastifikaciju kritičnog presjeka elementa te njegova krutost pada, a problem se svodi na
određivanje nosivosti.
Tako u stvarnosti realni elementi:

o imaju početne deformacije, odnosno os im odstupa od pravca
o izloženi su ekscentričnom djelovanju uzdužne tlačne sile i djelovanju poprečnih sila
o u elementu postoje naprezanja koja su posljedica izrade elementa (vlastita
naprezanja)
o granica popuštanja nije jednaka u svakoj točki poprečnog presjeka i elementa i sl.
Navedene nesavršenosti mogu se svrstati u dvije osnovne skupine:

o geometrijske nesavršenosti (vezano za geometriju presjeka i elementa i unos
opterećenja)
o materijalne nesavršenosti (vezano za karakteristike osnovnog materijala).
Proračun tlačnih elemenata temelji se na laboratorijskim ispitivanjima, a na osnovi

dobivenih rezultata konstruirane su odgovarajuće krivulje izvijanja. Krivulje izvijanja daju
vrijednost faktora smanjenja c ovisno o bezdimenzijskoj vitkosti l, a pomoću njih se u
proračun uvode nesavršenosti kod realnih stupova. Ovisno o intenzitetu tih nesavršenosti,
postoji pet razreda, odnosno krivulja označenih s a 0, a, b, c, i d. Njih karakterizira faktor
nesavršenosti a, koji najmanju vrijednost ima za krivulju a0 (0,13), a najveću za krivulju d
(0,76). Te se vrijednosti odnose na početnu istovrijednu nesavršenost e 0, u sredini
elementa, za koji bi proračun po teoriji 2. reda dao istu proračunsku otpornost. Odabir
odgovarajuće krivulje obavlja se pomoću tablica, a on ovisi o obliku poprečnog presjeka,
njegovim dimenzijama, osi oko koje se izvijanje promatra te razredu kvalitete čelika.
Otpornost elementa na izvijanje tako se dobije množenjem odgovarajuće tlačne otpornosti
poprečnog presjeka i spomenutog faktora smanjenja, Uvođenjem bezdimenzijske vitkosti l
omogućeno je korištenje istih krivulja izvijanja za različite razrede kvalitete čelika, a ako je
njezina vrijednost manja od 0,2 učinci izvijanju smiju se zanemariti. Kod elementa razreda
presjeka 4 u obzir treba uzeti dodatni moment savijanja zbog ekscentričnosti težine osi
proračunskog presjeka. Posebnu pozornost valja posvetiti pravilnom utvrđivanju duljina
34
izvijanja oko mjerodavnih osi izvijanja poprečnog presjeka, kojom se elementi s drugačijim
rubim uvjetima svoje na jednostavno oslonjeni elementi kakve je razmatrao Euler.
Ovisno o vitkosti elementa, općenito postoje dva osnovna načina otkazivanja nosivosti
tlačnih elemenata:
o plastifikacijom (gnječenjem)
o izvijanjem.
Stoga se pri proračunu tlačnih elemenata općenito razlikuju: kratki elementi i vitki elementi.
Kratki elementi imaju vrlo malu vitkost i nisu ugroženi pojavom izvijanja, pa im je tlačna
nosivost uvjetovana otpornošću poprečnog presjeka na tlak. Za slučaj centrično
opterećenog tlačnog elementa, otpornost poprečnog presjeka na tlak računa se jednako za
klase 1, 2 i 3.
Ispitivanjima je utvrđeno da se, prema ponašanju vitkih elemenata izloženih uzdužnoj

tlačnoj sili razlikuju:
o elementi srednje vitkosti
o vitki elementi.

35
Elementi srednje vitkosti vrlo su osjetljivi na utjecaje nesavršenosti. To je vrlo važna
činjenica, s obzirom na to da su upravo elementi srednje vitkosti najzastupljeniji u
konstrukcijama. Elementi velike vitkosti najčešće nisu osjetljivi na utjecaje nesavršenosti, te
se krajnja nosivost može dobro obuhvatiti Eulerovim kritičnim naprezanjem. Idealna krivulja
izvijanja općenito nije primjenjiva kod određivanja nosivosti realnih tlačnih elemenata te ju je
potrebno prilagoditi na način da se u što boljoj mjeri prilagodi stvarnim uvjetima. Za tu svrhu
je za definiranje europskih krivulja izvijanja. Svi su štapovi podijeljeni u pet grupa, a kriterij
je bio da im je veličina početne istovrijedne geometrijske nesavršenosti bila približno
jednaka. Te grupe nose oznake a0, a, b, c i d.
Provjera pouzdanosti tlačnog elementa podrazumijeva razredbu poprečnog presjeka,

proračun tlačne otpornosti poprečnog presjeka te proračun otpornosti elementa na izvijanje
(određivanje duljina izvijanja, elastičnih kritičnih sila, svedenih vitkosti, pridruživanje
mjerodavne krivulje izvijanja te pripadnih faktora smanjenja c) oko mjerodavnih osi
uobičajeno y i z.
12. BOČNO PRIDRŽANI ELEMENTI (model 3)
Grede su, uz stupove, osnovi konstrukcijski elementni. Ovisno o opterećenju i rasponu,

čelične grede imaju različite poprečne presjeke, među kojima se najzastupljeniji toplo
valjani profili (IPE, HEA, HEB i sl.) za raspone i do 30 m. Savijanje je karakterizirano

36
djelovanjem opterećenja okomito na uzdužnu os elementa, a javlja se kao posljedica
naprezanja uslijed čistog savijanja, savijanja silama ili ekscentričnog naprezanja.
Iz aspekta pouzdanosti nosača je također vrlo važno znati kakva je mogućnost pomicanja
odnosno deformiranja nosača i izvan ravnine u kojoj djeluje opterećenje, budući da se to
bitno može odraziti na način otkazivanja nosivosti.
Čelične grede često se mogu proračunavati za najveći moment savijanja, uz osiguranje

dostatne krutosti kako bi se osigurali uvjeti upravljivosti. Takav slučaj vrijedi za tzv. bočno
pridržane grede, čiji su pomaci okomito na ravninu u kojoj nosi (obično bočno), spriječeni.
To se može postići različitim pridizanjima, npr. povezivanje grede sa stropom, spregovima i
sl., pri ćemu je važno pravilno utvrditi stupanj učinkovitosti tih pridržanja. Grede koje se
mogu slobodno deformirati u bočnom smjeru nazivaju se bočno nepridržanima.
Kod bočno pridrzanih greda se proračun za GSN svodi na razinu poprečnog presjeka te je
potrebno provjeriti kritične poprečne presjeke:
o S najvećim momentom savijanja MEd

o Najvećom poprečnom silom VEd
o Područje njihovog međudjelovanja (MEd + VEd)
Proračunska otpornost na savijanje Mc,Rd oko relevantne osi presjeka ovisi o razredu
poprečnog presjeka te se tako u izrazima koristi plastični moment otporan W pl (razred 1 i 2),
elastični moment otpora Wel,min (razred 3) te moment otpora proračunskog presjeka W eff,min
(razred 4).
- Za poprečne presjeke razreda 1 i 2
W pl f y
M c , Rd=M pl , Rd =
γM0
- Za porečene presjeke razreda 3

37
W el ,min f y
M c , Rd=M el , Rd =
γM0
- Za poprečne presjeke razreda 4
W eff , min f y
M c , Rd=
γM0
Gdje je:
- Wpl – plastični moment otpora poprečnog presjeka

- fy – granica popuštanja materijala
- gM0 – parcijalni koeficijent za otpornost poprečnog presjeka
- Wel,min – elastični moment otpora poprečnog presjeka koji odgovora maksimalno
napregnutom vlakancu poprečnog presjeka po teoriji elastičnosti
- Weff,min – moment otpora proračunskog poprečnog presjeka koji odgovara
maksimalno napregnutom vlakancu poprečnog presjeka po teoriji elastičnosti
Posmična otpornost može imati važan utjecaj kod kratkih greda s velikim koncentriran
silama. Općenito se može pretpostaviti da poprečnu silu prenose samo oni dijelovi
poprečnog presjeka koji su okrenuti u smjeru djelovanja poprečne sile, a ploština
poprečnog presjeka koja sudjeluje u prijenosu poprečne sile naziva se posmična ploština i
označava se s Av.

38
Poznato je da ponašanje čelika najbolje opisuje hipoteza najveće deformacijske energije
(Huber-Mises-Hencky-eva hipoteza). Prema ovoj teoriji za slučaj ravnog savijanja vrijedi:
σ e =± √ σ +3 τ
2 2
Iz tog izraza moguće je izračunati granicu popuštanja za posmicna naprezanja:
fy
τ y=
√3
Otpornost na međudjelovanje momenta savijanja i poprečne sile
Istovremeno djelovanje više naprezanja može iscrpiti nosivost presjeka unatoč

pojedinačnom zadovoljenju uvjeta.
Pri istovremenom djelovanju normalnih i posmičnih naprezanja pretpostavlja se da do
tečenja čelika dolazi pri zadovoljenju jednakosti:
( )( )
2 2
σ τ
+ =1
fy τy
Utjecaj posmične sile na otpornost na savijanje zanemaruje se pri : V Ed ≤ 0,5Vpl,Rd

Ukoliko proračunska posmična sila prezali polovicu proračunske otpornosti poprečnog
presjeka na posmik potrebno je smanjiti njegovu proračunsko otpornost na savijanje na
vrijednost MV,Rd. To se radi na način da se posmično područje presjeka u račun uvodi sa
smanjenom vrijednosti granice popuštanja čelika.
Dvoosno savijanje
Gredni nosači opterećeni momentima savijanja oko obje osi u općem slučaju imaju
neutralnu os zakrenutu u odnosnu na glavne centralne osi tromosti, a njen nagib ovisi o
omjeru momenata savijanja i obliku poprečnog presjeka.

39
Neutralna os poprečnog presjeka pronalazi se iz uvjeta da su naprezanja za sve točke koje
na njoj leže jednake nuli. Najčešće normalno naprezanje pojavljuje se u presjeku na koji
djeluje najveća apsolutna vrijednost momenta savijanja i to u točki koja je najudaljenija od
neutralne osi presjeka.
Potrebno je obratiti pozornost na eventualno postojanje rupa za spajala u vlačnom dijelu

presjeka, što u određenim slučajevima treba uzeti u obzir pri izračunu W. Kod horizontalno
položenih greda I ili H pop. presjeka i vertikalnog opterećenja uobičajeno se pretpostavlja
da se posmična sila prenosi hrptom presjeka
13. BOČNO NEPRIDRŽANI ELEMENTI (model 3)

40
Bočno nepridižane grede imaju tendenciju deformiranja oko slabije osi (z-z), iako
opterećenje djeluje oko jače osi (y-y). Ta se deformacija sastoji od bočnog pomaka i
zakretanja (uz vertikalno progibanje) ta se pojava naziva bočno-torzijsko izvijanje nosača
(BTI).
Otkazivanje nosivosti može se u tom slučaju dogoditi uslijed savijanja i izvijanja koje
uključuje bočno deformiranje i zakretanje nosača, i to bez utjecaja uzdužne sile. Bočno-
torzijsko izvijanje, a događa se prije nego što element dosegne svoju punu nosivost na
savijanje plastifikacijom mjerodavnog poprečnog presjeka.
Tlačna se naprezanja javljaju kao posljedica savijanja nosača oko jače osi, a kako je vitkost
oko slabije osi puno manja, nosač se izvija baš oko te osi. Vlačni dio poprečnog presjeka
ometa slobodno bočno deformiranje nosača, te dolazi i do rotacije poprečnog presjeka pa
se u obzir mora uzeti i utjecaj torzije.
Na ponašanje realnog nosača opterećenog na savijanje oko jače osi utječe dosta
parametara, od kojih su najvažniji već spomenuti oblik poprečnog presjeka, uvjeti oslanjanja
nosača, vrsta opterećenja, vrsta i djelotvornost bočnih pridržanja, početne nesavršenosti,
vlastita naprezanja i sl.
Bočno-torzijsko izvijanje u elastičnom području
Uz pretpostavku da je nosač idealno ravan, da ne postoje vlastita naprezanja u poprečnim

presjecima te da je materijal idealno elastičan, pod utjecajem savijanja oko jače osi nosač
će se prvo deformirati u vertikalnoj ravnini i bez bočnih pomaka.
Neka momenti savijanja djeluju na rubovima nosača (uvjeti čistog ravnog savijanja). Kada
moment savijanja zbog vanjskog opterećenja dosegne odgovarajuću vrijednost, doći će do
naglog bočnog deformiranja i zakretanja, odnosno bočno-torzijskog izvijanja. Vrijednost
41
momenta savijanja pri kojem dolazi do opisane pojave naziva se idealni kritični moment
bočno-torzijskog izvijanja.
Iz tlocrta nosača u deformiranom položaju vidi se da dolazi i do zakretanja poprečnog

presjeka u odnosu na prvobitni položaj u nedeformiranom stanju, te se posljedično tome
javlja moment torzije. Vektor vanjskog momenta savijanja My i dalje ostaje paralelan s osi
y-y, a u deformiranom se položaju zbog zakretanja ravnine poprečnog presjeka on razlaže
na dvije komponente: jednu koja ostaje u ravnini poprečnog presjeka i jednu okomitu na tu
ravninu.

42
U normi se posebno ne daje izraz za proračun idealnog elastičnog kritičnog momenta, nego
se samo navodi da on treba biti izračunat promatrajući ukupni poprečni presjek, te da pri
proračunu treba u obzir uzeti uvjete opterećenja, realnu raspodjelu momenata te bočna
pridržanja i rubne uvjete.
Mjesto djelovanja poprečnog opterećenja utječe na vrijednost idealnog kritičnog momenta.

Ovisno o položaju poprečnih sila, ti utjecaji mogu biti povoljni (stabilizirajući), ili nepovoljni
(destabilizirajući).
Dokaz otpornosti elementa na bočno-torzijsko izvijanje
Pretpostavke za proračun idealnog kritičnog momenta bočno-torzijskog izvijanja općenito

se bitno razlikuju od stvarnih uvjeta u kojima se nosači nalaze. Slično kao kod analize
tlačnog elementa i ovdje bitnu ulogu u otpornosti elementa imaju neizbježne geometrijske i
strukturalne nesavršenosti. Posljedično se javlja manja nosivosti realnih elemenata u
odnosu na idealnu kritičnu nosivost.

43
Rezultati eksperimentalnog ispitivanja realnih nosača pokazuju da se općenito razlikuju tri
područja nosivosti, ovisno o relativnoj vitkosti LT:
a) u području vitkosti LT  0,4 elementi su dovoljno kruti i oko svoje slabije osi, te
općenito nije potrebno provoditi dokaze otpornosti na bočno-torzijsko izvijanje
b) elementi čija vitkost je LT  1,2 imaju otpornost na bočno-torzijsko izvijanje vrlo
blisku vrijednosti Mcr, koja se dobije u elastičnom području uz idealizirane
pretpostavke (utjecaj nesavršenosti kod ovih je elemenata manji)
c) Za elemente čija vitkost se nalazi između ova dva ekstrema (najbrojnija skupina),
kritični elastični moment predstavlja gornju granicu otpornosti i kod njih je utjecaj
nesavršenosti najizrazitiji.

44
Elementi čija je tlačna pojasnica djelotvorno pridržana općenito nisu osjetljivi na bočno-
torzijsko izvijanje. Također, valjani ili zavareni elementi sa šupljim (kvadratičnim ili okruglim)
poprečnim presjecima nisu osjetljivi na bočno-torzijsko izvijanje.
Otpornost elementa na bočno-torzijsko izvijanje treba provjeriti prema izrazu:
M Ed
≤1,0
M b ,Rd
MEd - proračunski moment savijanja kao učinak djelovanja

Mb,Rd - proračunska otpornost elementa na bočno-torzijsko izvijanje.
Pri provjeri nosivosti elementa na bočno-torzijsko izvijanje treba uzeti u obzir i raspodjelu
momenta savijanja između bočnih pridržanja elementa, a što se čini usklađivanjem faktora
redukcije cLT.
Mjere za sprječavanje ili ograničavanje pojave bočno torzijskog-izvijanja
Bočno-torzijsko izvijanje se odgovarajućim konstrukcijskim mjerama i postupcima može

spriječiti ili ograničiti, što se dokazuje proračunom.
Ove mjere i postupci sastoje se u sljedećem:
a) Odabir poprečnih presjeka otpornih na bočno-torzijsko izvijanje - zatvoreni poprečni

presjeci velike torzijske krutosti
b) Dodatno povećanje krutosti presjeka oko slabije osi (z-z). Primjerice, ojačanje tlačne
pojasnice I nosača U nosačem
45
c) Ograničenje duljine bočno-torzijskog izvijanja nosača ugradnjom odgovarajućih
pridržanja elementa – izvedba vezova/spregova, zatega i drugih stabilizirajućih
elemenata
d) Konstrukcijski zahvati na ležajevima – ugradnja odgovarajućih ukrućenja radi

postizanja veće upetosti s obzirom na mogućnost krivljenja na krajevima (veći faktor
efektivne dužine bočno-torzijskog izvijanja)
Ukratko:

46
BTI se može analizirati koristeći analogiju s izvijanjem stupova, budući da je ova pojava
posljedica utjecaja tlačnih naprezanja na globalnu stabilnost. Tako se umjesto N cr, ovdje
traži idealni kartični moment savijanja M cr, budući da se radi o gredama i savijanju.
Teorijska se rješenja također baziraju na idealnim elementima (bez nesavršenosti),
jednolikom savijanju i teoriji elastičnosti. Slično kao i kod Eulerove kritične sile i duljine
izvijanja, i ovdje se teorijsko rješenje može proširiti tako da u obzir uzme druge slučajeve
opterećenja i rubnih uvjeta. Vrlo utjecajni faktori su krutosti oko slabije osi (EI z), torzijska
krutost (GIT) i razmak pridržanja (L). Slično kao i kod stupova, laboratorijska ispitivanja
pokazala su da teorijska rješenja najviše precjenjuju otpornost u području srednjih vitkosti,
budući da u obzir ne uzimaju zaostala naprezanja i greške nesavršenosti. Ponašanje vrlo
vitkih greda sličnije je teorijskom modelu, dok kod kratkih greda BTI nema važnosti.
Proračun vitkih greda na BTI formalno se provodi na analogan način kao i stupovi na
izvijanje, a za potrebu razlikovanja, vitkosti se ovdje označava sa LT, a faktor smanjenja
cLT. Koriste se i iste krivlje izvijanja (a0, a, b, c, d), a njihovo određivanje moguće je za opći
slučaj poprečnih presjeka te za slučaj valjanih ili istovrijednih zavarenih profila. Konačno,
otpornost grede na BTI, Mb,Rd, dobije se množenjem otpornosti poprečnog presjeka na
savijanje (ovisno o njegovo razredu) s faktorom smanjenja cLT. Osim uobičajenog proračuna
izračunavanjem Mcr , u normi je dana mogućnost primjene pojednostavljenje provjere za
elemente s bočnim pridržajnima tlačne pojasnice u nekoliko diskretnih točaka na razmaku
Lc .
Poboljšanje otpornosti na BTI može se postići odgovarajućim mjerama, npr. odabirom

zatvorenih poprečnih presjeka koji imaju veliku torzijsku krutost, no to nije uvijek racionalno.
Vrlo su učinkovita bočna pridržanja odnosno spregovi u razini tlačne pojasnice ili povećanje
krutosti oko slabije osi izvedbom različitih ojačanja. Također, na krajevima nosaca uvijek
treba predvidjet poprečna ukrućenja hrpta koja pridonose smanjenju mogućnosti krivljenja
na krajevima nosača, što vrlo nepovoljno utječe na otpornost BTI.
14. ELEMENTI IZLOŽENI TLAKU I SAVIJANJU (model 4)
Otpornost POPREČNOG PRESJEKA izloženog istovremeno savijanju i uzdužnoj tlačnoj sili

47
Pri elastičnom ponašanju elementa, položaj neutralne osi ovisan je o omjeru naprezanja na
rubovima presjeka te o geometriji presjeka. Za izračun položaja neutralne osi koristi se
omjer naprezanja na rubovima poprečnog presjeka
σ2
ψ=
σ1
gdje je:
1 - najveće tlačno naprezanje na rubu poprečnog presjeka (tlak je pozitivan)
2 - naprezanje na drugom rubu presjeka (2 =   1 )
Otpornost poprečnih presjeka razreda 3 ograničena je na elastično područje pa kriterij

otkazivanja nosivosti predstavlja dosezanje granice popuštanja u najnapregnutijem
vlakancu presjeka. To se za ovaj slučaj naprezanja događa u točki s najvećim tlačnim
naprezanjem uslijed savijanja.

48
Dokaz otpornosti poprečnog presjeka razreda 3 provodi se prema izrazu:
fy
σ x , Ed ≤
γM0
gdje je:
x,Ed - proračunska normalna naprezanja u mjerodavnoj točki poprečnog presjeka

fy - granica popuštanja čelika
M0 - parcijalni koeficijent za otpornost poprečnog presjeka
Naprezanje x,Ed treba izračunati uzimajući u obzir i eventualna oslabljenja rupama za vijke
ako je to potrebno, a u slučaju da je razina poprečne sile visoka tj. da vrijedi:
VEd > 0,5Vpl,Rd
umjesto granice popuštanja čelika fy, potrebno je koristiti smanjenu vrijednost tako da
vrijedi:
(1−ρ) f y
σ x , Ed ≤
γM0

49
Poprečni presjeci razreda 4 podložni su lokalnom izbočivanju prije nego što dođe do pojave
plastifikacije. Proračunska normalna naprezanja x,Ed izračunavaju se korištenjem
proračunske ploštine poprečnog presjeka, te se u obzir uzimaju i oslabljenja rupama za
spojna sredstva, ako je to potrebno. Također, treba voditi računa i o dodatnom
ekscentricitetu zbog korištenja proračunske ploštine.
Poprečni presjeci razreda 1 i 2
S obzirom na istovremeno djelovanje momenta savijanja i tlačne sile, prvo je potrebno

odrediti položaj neutralne osi poprečnog presjeka. Na položaj neutralne osi bitno utječe
intenzitet uzdužne sile i momenta savijanja, te oblik poprečnog presjeka. Zbog djelovanja
uzdužne sile se plastična otpornost presjeka M pl smanjuje na manju vrijednost, M pl,N.
Pretpostavlja se raspodjela naprezanja u poprečnom presjeku gdje središnji dio presjeka
preuzima uzdužnu silu, a rubni dijelovi presjeka moment savijanja. Kod I poprečnog
presjeka pri malom iznosu uzdužne sile neutralna linija prolaz kroz hrbat, dok se kod većih
vrijednosti pomiče i do pojasnice. Udaljenost neutralne osi od gornje pojasnice označena je
s  c , a uzdužna sila prenosi se na dijelu hrpta označenog s 2xp.
Pomoću koeficijenta  definiran položaj plastične neutralne osi (to je izraz koji se koristi kod
provedbe razredbe presjeka izloženog tlaku i savijanju)

50
Poprečni presjeci razreda 1 i 2 omogućuju iskorištenje plastičnih rezervi, a plastifikaciju
mogu uzrokovati različite kombinacije momenta savijanja (M Ed) i uzdužne sile (NEd), pri
čemu su granični slučajevi :
a) N=0, M=Mpl,y.Rd - razvijanje punog plastičnog momenta,

b) M=0, N=Npl,Rd - plastifikacija (“gnječenje”) uslijed uzdužne sile.
Točna veza između M i N ovisi o njihovim vrijednostima, obliku poprečnog presjeka i

položaju neutralne osi. Primjerice, kod I presjeka neutralna se os može nalaziti u hrptu ili
pojasnici poprečnog presjeka.
a) neutralna os presjeka nalazi se u hrptu ( x p  (h − tf )/ 2 )

b) neutralna os presjeka nalazi se u pojasnici (x p > (h − tf )/ 2 )
Sažetak postupka proračuna OTPORNOSTI POPREČNIH PRESJEKA istovremeno

izloženih savijanju i tlačnoj sili prema Metodi 2:
 Razredba poprečnog presjeka
 Otpornost na razini poprečnog presjeka
- otpornost na tlačnu silu
- otpornost na savijanje
- otpornost na poprečnu silu
- međudjelovanje M + N + V na poprečnom presjeku
ELEMENTI IZLOŽENI SAVIJANJU I TLAKU
Elementi izloženi centričnom tlaku (M Ed = 0) i elementi izloženi savijanju (N Ed = 0) mogu se

smatrati posebnim slučajevima istovremenog opterećenja momentom savijanja i tlačnom
uzdužnom silom. Taj način opterećenja vrlo je čest u realnim konstrukcijama - npr. kod
51
okvirnih sustava. Momenti savijanja mogu biti posljedica djelovanja poprečnog opterećenja
na promatranom elementu, mogu nastati od ekscentričnog djelovanja sile, ili se pak mogu
javiti kao posljedica načina povezivanja elementa s ostalim dijelom konstrukcije.
Zbog postojanja tlačne uzdužne sile potrebno je voditi računa o globalnoj stabilnosti
elementa i to, u ovom slučaju, s obzirom na interaktivno djelovanje s momentom savijanja.
Kod ovako opterećenih elemenata javlja se problem međudjelovanja momenata savijanja i
uzdužne sile na razini elementa: uslijed poprečnog opterećenja dolazi do pojave progiba
nosača, a zbog postojanja uzdužne sile se posljedično tome javlja dodatni moment
savijanja i daljnje povećanje progiba.
Povećanje progiba opet ima povratno djelovanje na povećanje momenta savijanja pa

pronalaženje ravnotežnog stanja postaje iterativni postupak. Deformacije nosača utječu na
veličine reznih sila te se ravnoteža mora tražiti na deformiranom sustavu. Ovakav
proračunski pristup obično se naziva proračun po teoriji II. reda, za razliku od proračuna po
teoriji I. reda, kada se ravnoteža analizira na nedeformiranom sustavu. Povećanje momenta
savijanja, osim progiba od poprečnog opterećenja, uzrokuju i početne geometrijske
nesavršenosti elementa,
Ponašanje bočno pridržanog elementa izloženog istovremeno jednoosnom savijanju i

tlačnoj uzdužnoj sili. Linija A prikazuje elastično ponašanje elementa izloženog samo
savijanju (N=0), dok se linija F odnosi na isto opterećenje, ali uz proračun po
pojednostavljenoj teoriji plastičnosti.
Elastoplastično ponašanje elementa u slučaju savijanja prikazano je linijom B koja je

omeđena prethodno opisanim linijama A i F za slučajeve čistog elastičnog, odnosno
plastičnog ponašanja. Izvijanje idealnog tlačnog elementa (M=0) u elastičnom području
definirano je Eulerovom kritičnom silom izvijanja Ncr, što je na slici označeno linijom D.

52
Krivulja C prikazuje međudjelovanje momenta savijanja i uzdužne tlačne sile u elastičnom
području. Odmak od linije A za slučaj savijanja u elastičnom području predstavlja doprinos
sekundarnog momenta savijanja nastalog zbog progiba elementa w i posljedično tome
utjecaja uzdužne sile ( N  w ) na deformiranom elementu. Analogno, krivulja G prikazuje
interakciju savijanja i uzdužne sile na elementu do postizanja pune plastifikacije. Vrijednost
maksimalnog plastičnog momenta Mpl se zbog postojanja uzdužne sile smanjuje na M pl,N, a
zatim se daljnji odmak od linije F za slučaj čistog savijanja plastičnog materijala ponovno
događa zbog utjecaja sekundarnog momenta. Konačno, krivulja E prikazuje interakciju
savijanja i uzdužne sile za slučaj elastoplastičnog materijala, gdje se krivulja u elastičnom
području prvo podudara s krivuljom C za elastično područje, a potom se asimptotski
približava krivulji G za plastično područje.
Iz navedenih razmatranja mogu se izvesti bitni zaključci o ponašanju ovakvih elemenata:
- deformiranje elementa zbog utjecaja uzdužne sile dovodi do povećanja

ekscentriciteta i dodatnog (sekundarnog) momenta savijanja koji superponira s
osnovnim (primarnim) momentom savijanja
53
- povećanjem ekscentriciteta uslijed deformiranja elementa općenito se smanjuje
nosivost elementa i u elastičnom i u plastičnom području
- uzdužna sila bitno smanjuje plastičnu otpornost presjeka na savijanje
- plastifikacijom poprečnog presjeka također se smanjuje njegova nosivost, budući da
plastificirani dio presjeka ima znatno manji modul elastičnosti (tangentni modul
elastičnosti Et) u odnosu na dio presjeka koji je ostao u elastičnom području (E), te
se zapravo smanjuje «aktivni» dio poprečnog presjeka.
Ekscentrično djelovanje tlačne sile bez poprečnog opterećenja
Idealno ravni, centrično opterećeni element, ostaje ravan do dosezanja Eulerove kritične
sile izvijanja, dok kod ekscentričnog elementa do deformiranja dolazi ranije, a progibi su
veći za veće početne ekscentricitete.

54
Uzdužna sila povećava početnu deformaciju (nesavršenost), a time i moment savijanja
Element izložen općem poprečnom opterećenju i uzdužnoj sili
Kako se općenito radi o složenom problemu, problem je analiziran na tri razine:
- Razina 1: Što jednostavniji izrazi međudjelovanja za standardne slučajeve (pogodno

za ‘ručne’ proračune)
- Razina 2: Precizniji i sveobuhvatniji izrazi međudjelovanja (pogodni za proračune

računalom, Excel rutine i sl.)
- Razina 3: Numeričke simulacije (provode se primjenom računalnih programa i

metode konačnih elemenata).

55
Razina 1 predviđena je za dimenzioniranje, odnosno dokaz pouzdanosti u svakodnevnoj
inženjerskoj praksi, pri čemu najbolje rezultate pokazuje primjenom interakcijskih izraza za
uobičajene i najčešće tipove poprečnih presjeka elemenata.
Ako se radi o poprečnim presjecima koji se ne mogu svrstati u gornju skupinu ili se želi
provesti što točniji proračun, dokazi pouzdanosti provode se na razini 2.
Najsloženiji, ali zato i najprecizniji odgovor o interakciji pojedinih djelovanja moguće je dobiti
na razini 3, ali ona nije pogodna za svakodnevnu inženjersku praksu, već služi kao baza,
odnosno temelj za formiranje izraza na razini 1, odnosno 2.
Proračun otpornosti elemenata izloženih istovremenom tlaku i savijanju prema HRN EN

1993-1-1
Proračun elemenata izloženih istovremeno tlaku i savijanju, zasebno se provodi za:
- elemente koji nisu osjetljivi na bočno-torzijsko izvijanje (obično okruglog ili

kvadratnog cijevnog presjeka) ili elementi s poprečnim presjecima osjetljivima na
bočno-torzijsko izvijanje, ali s tlačnom pojasnicom pridržanom, kontinuirano ili u
diskretnim točkama na dovoljno malim razmacima, elementima za stabilizaciju na
izvijanje izvan ravnine; u grupu elemenata koji nisu osjetljivi na bočno-torzijsko
izvijanje mogu se, na temelju iskustva, ubrojiti i pravokutni cijevni profili do omjera
stranica (b:h) 1:2
- elemente osjetljive na torzijske deformacije (elementi s otvorenim poprečnim

presjecima koji nisu torzijski pridržani).
Otpornost ELEMENTA izloženog istovremenom savijanju i tlačnoj sili prema HRN EN 1993-
1-1
Nosivost promatranih konstrukcijskih elemenata općenito se može provjeriti metodom

izdvojenih elemenata. Moment savijanja kod elemenata opterećenih istovremeno na tlak i
savijanje u bilo kojoj točki duž elementa pojednostavljeno može rastaviti na dva dijela:
- osnovni (primarni) moment (M) koji nastaje uslijed vanjskog djelovanja
- dodatni (sekundarni) moment koji se javlja kao posljedica djelovanja uzdužne sile i
razmatranja ravnoteže u deformiranom stanju (Nw).

56
Izrazi za proračun nosivosti elementa istovremeno opterećenog na savijanje i tlak prema
Razini 1 bazirani su na sličnom pristupu, na modelu jednostavno oslonjenog (izdvojenog)
elementa s geometrijskom nesavršenošću e i opterećenog jednolikim momentom savijanja.
Nejednoliki momentni dijagrami se pretvaraju u jednoliki dijagram pomoću faktora

jednolikog istovrijednog momenta Cm.
Vrijednosti faktora međudjelovanja kyy, kyz, kzy i kzz ovise o metodi prema kojoj se vrši
proračun, dok za elemente neosjetljive na torzijske deformacije vrijedi  LT =1,0 .
Karakteristična otpornost poprečnog presjeka na tlačnu silu N Rk, kao i karakteristične
otpornosti poprečnog presjeka na savijanje M y,Rk i Mz,Rk, određuju se u skladu s klasom
poprečnog presjeka.

57
Vrijednosti nekih momentnih faktora ovise o tome je li element osjetljiv na torzijske
deformacije te je pri provedbi proračuna to potrebno utvrditi. Osjetljivost elementa na
torzijske deformacije utvrđuje se prema izračunatoj vrijednosti bezdimenzijske vitkosti 0 za
proračun bočno-torzijskog izvijanja uslijed jednolikog momenta savijanja.
Fleksijsko-torzijsko izvijanje treba razmotriti jedino u slučajevima kada se u poprečnom

presjeku elementa ne poklapaju težište i centar posmika.
Faktor C1 ovisno o raspodjeli momenata savijanja određuje se prema tablici uz napomenu

da se vrijednosti iz tablice odnose na slučaj bočnog pridržanja za koji vrijedi da je k = 1,0
(gdje je k faktor efektivne dužine elementa s obzirom na bočno-torzijsko izvijanje, a
pretpostavljena vrijednost toga faktora odnosi se na slučaj kada se element može slobodno
rotirati oko osi z-z, ali su mu spriječeni bočni pomaci)
Proračun nosivosti elemenata izloženih savijanju i tlačnoj sili prema Metodi 2
Ključna razlika između Metod1 i Metode 2 proračuna sastoji se u definiranju faktora

međudjelovanja kij.
Faktori međudjelovanja kij određuju se prema tablicama ovisno o osjetljivosti na torzijske

deformacije.
Sažetak postupka proračuna ELEMENTA istovremeno izloženog savijanju i tlačnoj sili

prema Metodi 2:

- otpornost na tlačnu silu
- otpornost na savijanje
- otpornost na poprečnu silu
- međudjelovanje M + N + V na poprečnom presjeku
 Otpornost elementa na izvijanje
 Otpornost elementa na savijanje
 Provjera međudjelovanja M + N na elementu
- ocjena osjetljivosti elementa na torzijske deformacije
- izračun faktora jednolikog istovrijednog momenta C my, Cmz i CmLT
- izračun faktora međudjelovanja kyy, kzz, kzy i kyz (ovisno o osjetljivosti
elementa na torzijske deformacije)
- verifikacija nosivosti elementa prema izrazima
15. ELEMENTI IZLOŽENI VLAKU I SAVIJANJU (model 5)

58
U EC 3 ne pravi se razlika između tlačne i vlačne sile kada djeluju istovremeno sa
savijanjem
Osim zasebnih dokaza na vlačnu silu i savijanje provesti i kontrolu međudjelovanja
Na razini poprečnog presjeka provjeriti naprezanja
Na razini elementa provjeriti otpornost na bočno torzijsko izvijanje
Progib elementa se zbog utjecaja vlačne sile može povećavati ili smanjivati
Dokaz se vrši analogno slučaju tlaka i savijanja u poprečnom presjeku

voditi računa o predznaku uzdužne sile

59
Kod presjeka razreda 4 voditi računa o pomaku neutralne osi – vlačna sila može povećavati
ili smanjivati moment savijanja
Voditi računa o oslabljenjima zbog spojnih sredstava
Sažetak proračuna:

- Otpornost na vlačnu silu
- Otpornost na savijanje
- Otpornost na poprečnu silu
- Interakcija m+n+v na presjeku
 Otpornost elementa na bočno torzijsko izvijanje
16. GSU

60
Ograničenje deformacija i vibracija zbog:
 Pojave nepovoljnih djelovanja na konstrukciju
 Nelagode kod korisnika građevina
 Oštećenja završnih obloga i opreme građevina prihvatljiva ograničenja treba
usuglasiti između investitora, projektanta i mjerodavnih ustanova
Oznake karakterističnih vrijednosti progiba:
- w1 - progib od stalnog opterećenja

- w2 - progib od korisnog opterećenja
- w3 - dodatni dio progiba od promjenjivog opterećenja
- wmax - ukupni progib mjeren od horizontalne linije
- wc - nadvišenje nosača u neopterećenom stanju
- wtot - ukupni progib (w1 + w2 + w3).
Horizontalni pomaci konstrukcije
Oznake karakterističnih vrijednosti :
- ui – Horizontalni pomak jednog kata visine hi u odnosu na drugi

- u – Ukupni horizontalni pomak zgrade visine h
Višekatne građevine:

61
Pomak na pojedinom katu ui ≤ Hi/300
Ukupni pomak konstrukcije u ≤ H/500
Dinamički utjecaji:
- vibracije od strojeva i vibracije od harmonijske rezonancije

- pri zadovoljenju kriterija progiba često zadovoljeni i uvjeti za frekvencije
- vlastite frekvencije međukatnih konstrukcija kod zgrada standardnih namjena ne
niže od 3hz
- vlastite frekvencije međukatnih konstrukcija kod plesnih dvorana, sportskih borilišta i
sl. ne niže od 5hz
- točniji proračun podrazumijeva dinamičke proračune
17. ODABIR OSNOVNOG MATERIJALA

62
Pri proračunima konstrukcijskih elemenata za GSN i GSU koriste se uobičajene mehaničke
karakteristike čelika (fy, fu, E), međutim za pravilno ponašanje konstrukcije važno je osigurati
potrebnu duktilnost. Tako su zahtjevi za duktilnošću propisani u normama na razini
materijala. Osim na razini materijala, duktilnost se može promatrati i na razini poprečnog
presjeka, konstrukcijskog elementa ili konstrukcije u cjelini. Osim duktilnosti čelik mora biti i
žilav što znači da uz duktilnost mora imati i dovoljnu čvrstoću, jer je žilavost otpornost na
slom i suprotan je pojam od krhkosti. Također, pri odabiru materijala treba voditi računa o
njegovim svojstvima po debljini, posebno kod debljih zavarenih elemenata vlačno
napregnutih u smjeru debljine (budući da može doći do lamelarnog kidanja).
Kvalitetu materijala treba odabrati ne samo iz konstrukcijskog i ekonomskog aspekta, nego

znati i postoji li u konkretnim uvjetima u konstrukcijskom elementu opasnost od pojave
krhkog ili duktilnog loma. U prvom slučaju za proračune tada treba primijeniti teoriju
mehanike loma, a u drugom primijeniti konvencionalne metode proračuna konstrukcija (tj.
teoriju elastičnosti, odnosno teoriju plastičnosti).
Krhki lom predstavlja otkazivanje nosivosti, odnosno slom konstrukcijskog elementa bez
plastične deformacije. Ova je pojava vrlo opasna za konstrukcije. Uočeno je da se krhki
lomovi obično događaju na mjestima gdje postoje velike koncentracije naprezanja – različita
oslabljenja elemenata, postojanje zareza i pukotina na elementima, postojanje više zavara
na malom području i sl. Ishodišna se točka pojave krhkog loma nalazi na razini lokalnih
defekata materijala (zareza ili pukotina) koji se, uz prisustvo ostalih nabrojanih nepovoljnih
utjecaja poput npr. niske temperature i bržeg prirasta naprezanja „aktiviraju“ i progresivno
šire do loma i bez daljnjeg povećanja vanjskog opterećenja. Do krhkog loma može doći pri
naprezanjima koja se nalaze ispod tzv. „statičke“ čvrstoće materijala koju koristimo kod
dimenzioniranja konstrukcija. Važno je uočiti da prethodno duktilan materijal u određenim
situacijama može postati krhak te o ovom fenomenu valja povesti računa pri odabiru
materijala
Činjenica je da čelik ima polikristalnu strukturu, odnosno da se sastoji od skupina zrna.

Plastična deformacija nastaje klizanjem cijelih blokova kristala preko drugih blokova uslijed
utjecaja posmičnih naprezanja. Klizanje se javlja kao pomak blokova kristala u određenom
smjeru duž ravnina koje se nazivaju ravnine klizanja.
Krhki lomovi su uzrokovani “kidanjem” (kalanjem) materijala, tj. odvajanjem čitave grupe
atoma duž određene kristalne ravnine. Zbog polikristalne strukture konstrukcijskih
materijala (što podrazumijeva postojanje međusobno različito orijentiranih zrna), smjer
kidanja vjerojatno će se mijenjati pri prolasku kroz pojedino zrno. Većina materijala sadrži
nesavršenosti koje nadalje mijenjaju put loma.
Kod krhkog loma najveći dio deformacijske energije troši se na formiranje i napredovanje
pukotine (odnosno kidanje atomskih veza), za razliku od duktilnog loma kada se energija
troši na klizanje kristala po ravninama klizanja (odnosno plastičnu deformaciju). Razina
duktilnosti i krhkosti ovisi o temperaturi, brzini deformacije, stanju naprezanja, veličini zrna
materijala i o još nekim parametrima. Pri visokim temperaturama atomi su znatno mobilniji
63
pa je kretanje kristala puno lakše - dakle, pri visokim temperaturama je materijal duktilniji.
Međutim, pri udaru projektila u čvrsto tijelo dolazi do penetracije zbog toga što nema
vremena za plastičnu deformaciju, pa se energija može trošiti jedino na kidanje atomskih
veza. Zaključujemo da je pri bržem prirastu opterećenja deformacija manje duktilnija.
Iz simetrije slijedi da pukotina neće mijenjati pravac, te je njena geometrija tijekom cijelog
procesa širenja potpuno definirana jednom varijablom - širinom pukotine a (ili površinom
A=ab). Dakle, površina pukotine je varijabla čija promjena zahtjeva disipaciju energije. U
slučaju krhkih tijela (tj uvjetno krhkih, jer se krhkost može pojaviti kao posljedica tehnološke
obrade ili korištenja), energija nastala kidanjem veza između atoma u okolini vrha pukotine
troši se na stvaranje novih površina i povećanje temperature u okolini vrha pukotine.
Povećanje temperature javlja se kao rezultat vibracije atoma koji su prekidanjem jedne od
veza naglo izvedeni iz ravnotežnog položaja.
Unutarnja energija U se, prema tome, može odrediti dekompozicijom deformacije na dvije
faze:
a) Kidanje veza između atoma da bi se formirala pukotina stvarne ploštine A.
b) Elastičnu deformaciju materijala koji okružuje pukotinu, U e, potrebnu za dobivanje

stvarnog stanja deformacije uzorka (pomak  napadne točke sile P)
64
Ako uzorak, napravljen od potpuno krhkog materijala ne može apsorbirati energiju
elastičnom deformacijom, višak energije se može pretvoriti samo u energiju nove površine
do koje dolazi povećanjem površine pukotine.
Pri tome se pod kritičnom veličinom pukotine smatra stanje pukotine za koje energija širenja
pukotine postaje veća od energije potrebne za lom materijala te se pukotina počinje širiti
dok ne dosegne cijelu širinu uzorka.
U proizvoljnoj točci ovakve pukotine mogu postojati sva tri osnovna načina deformacije,
odnosno širenja pukotine.
a) Način I – poprečni vlak

b) Način II – posmik u ravnini
c) Način III – posmik izvan ravnine
Naprezanja u blizini vrha pukotine prelaze granicu popuštanja, što znači da pretpostavka o
linearnom (elastičnom) ponašanju čelika ne vrijedi te da je potrebno analizirati utjecaj
plastične deformacije na napredovanje pukotine.
Pokazalo se da je veličina plastičnog područja ispred pukotine dosta veća u slučaju

ravninskog stanja naprezanja nego u slučaju ravninskog stanja deformacije, pa to znači da
će za tanke limove veličina plastičnog područja ispred pukotine imati značajan utjecaj na
veličinu proračunske kritične vrijednosti koeficijenta K Ic.
Testiranje materijala s obzirom na lomnu žilavost moguće je općenito provesti na dva

načina – jedan je uobičajeni Charpyjev udarni test na malom uzorku, dok se drugi test
provodi na većim uzorcima sa zarezima.
Žilavost pri lomu ispituje se Charpyjevim udarnim testom, kojim se epruveta dimenzija 10 x
10 x 55 mm, oslabljena V-zarezom u sredini, lomi udarom čekića određene težine koji pada
s odgovarajuće visine. Pritom se vrijednost udarne žilavosti, K c u [J], prikazuje ovisnost o
temperaturi, dok se ostala dva različita faktora za krhki lom (prostorno stanje naprezanja i
prirast opterećenja) drže konstantnim. Tako norme za čelične proizvode obično određuju da

65
se ispitni uzorci ne smiju slomiti pri udarnoj energiji manjoj od 27 J pri zadanoj temperaturi
T.
Osnovna prednost Charpy-jevog testa je da je brz i relativno jednostavan, a daje

kvalitativne informacije o relativnoj lomnoj žilavosti čelika različitih kvalitetnih grupa. Pri
pokusu se koristi činjenica da je čelik osjetljiv na brzo nanošenje opterećenja te se kao
mjera udarne žilavosti Kv uzima udarni rad ili energija AV (T) u [J] potrebna za lom Charpy-
jeve epruvete s V- zarezom pri danoj temperaturi. Standardi za čelične proizvode općenito
zahtijevaju da se testni uzorci ne slome pri udarnoj energiji nižoj od 27J pri specificiranoj
temperaturi T.
Pri nižim temperaturama događa se krhki lom epruvete, dok pri višima dolazi do znatnih
plastičnih deformacija prije loma. Između ova dva područja postoji područje mješovitih
lomova u kojem se može ustanoviti granica – prijelazna temperatura između krhkog u
deformabilni lom. Vrijednost temperature T 27J zahtijevana u standardima je locirana u
donjem dijelu prijelaznog područja.

66
Testovi lomne žilavosti na većim uzorcima sa zarezima
Odabrani uzorak (kompaktni vlačni uzorak ili koljenasti uzorak izložen savijanju) sa
zarezom na rubu se prvo ciklično opterećuje unutar propisanih graničnih vrijednosti dok se
ne formira oštra pukotina zbog zamora. Potom se uzorak podvrgava monotonom,
deformacijski kontroliranom opterećenju dok ne dođe do krhkog loma ili se ne dostigne
određena vrijednost opterećenja.
Postupak odabira kvalitete osnovnog materijala prema normi
Metoda zaštite od pojave krhkog loma u normama bazira se na odabiru dopuštene debljine
čeličnih elemenata za određenu kvalitativnu grupu čelika, ovisno o referentnoj temperaturi
TEd na potencijalnom mjestu loma.
a) svojstva čeličnog materijala:

o granica popuštanja, ovisno o debljini materijala fy(t)
o kvaliteta žilavosti izražena u obliku T27J ili T40J
b) karakteristike elementa:
o oblik elementa i detalja
o koncentracije naprezanja prema detaljima danim u normama
o debljina elementa (t)
o odgovarajuće pretpostavke za pukotine pri procesu izrade (npr. dubinske
pukotine ili polu-eliptične površinske pukotine)
c) proračunske situacije:
67
o najniža vrijednost temperature elementa
o maksimalna naprezanja zbog stalnog i promjenjivog djelovanja izračunata iz
proračunskih situacija opisanih u daljnjem tekstu
o zaostala naprezanja
o pretpostavke o širenju pukotine zbog opterećenja umaranja tijekom
inspekcijskog intervala (ako je relevantno)
o prirast deformacije  zbog izvanrednog opterećenja (ako je relevantno), -
stupanj hladnog oblikovanja (cf) (ako je relevantno).
Opasnost od pojave krhkog loma isključuje se odgovarajućim odabirom osnovnog

materijala prema normi. Provjera se provodi usporedbom odgovarajućih vrijednosti faktora
K na stani djelovanja i otpornosti. Uz korištenje korelacije s vrijednostima Kv iz udarnog
testa žilavosti, dokaz se može provesti u domeni temperature:
TEd ≥ TRd
gdje je TEd referentna temperatura na potencijalnom mjestu loma (osim o najnižoj

temperaturi zraka za neko povratno razdoblje, ovisi o još nekim parametrima kao što su
dimenzije i oblik elemenata, gubici zračenjem i sl.), a T Rd se iskazuje preko temperature za
zahtijevanu udarnu energiju za čelične proizvode T 27J. Operativno se taj dokaz provodi
pojednostavljeno, korištenjem odgovarajuće tablice u kojoj su definirane najveće dopuštene
vrijednosti debljine čeličenih elemenata u odnosu na kvalitetu čelika, kvalitetu žilavosti,
razinu referentnog naprezanja i referentu temperaturu.
Posebno se to odnosi na vlačne elemente, zavarene elemente i elemente opterećene

zamorom Naprezanja sEd treba proračunati iz relevantne kombinacije djelovanja kao
nazivna naprezanja, kao i za GSU, te su u tablici definirane tri razine naprezanja u odnosnu
na granicu popuštanja fy. Referenta temperatura TEd odnosi se na interval od 10°C do -50
°C. provedbom ovog postupa definira se žilavost te odgovarajuća oznaka stavlja iza
razreda čelika npr. S235 J2.
18. ZAMOR ČELIKA

68
Zamor materijala je pojava koja dovodi do sloma elementa izloženog učestaloj promjeni
naprezanja te je, slično kao i kod krhkog loma, specifična po načinu loma bez ostvarenja
procesa plastifikacije pri intenzitetu naprezanja nižem od tzv. statičke čvrstoće materijala. U
slučaju statičkog opterećenja u plastičnom materijalu dolazi do preraspodjele naprezanja na
mjestima koncentracije naprezanja (pogreške u materijalu, zarezi i sl.). Međutim, učestala
promjena naprezanja djeluje vrlo nepovoljno na proces plastifikacije – nastaju nasuprotna
lokalna plastificiranja materijala na mjestu koncentracije naprezanja, što vodi
prijevremenom stvaranju i širenju pukotine. Ovakvoj su vrsti opterećenja izloženi npr.
mostovi, kranovi, nosači dizalica i različitih radnih strojeva koji vibriraju tijekom rada.
Zamor definiran kao slom konstrukcijskog elementa ispod statičke čvrstoće pod utjecajem
učestalo promjenjivog opterećenja.
Postoje slučajevi učestalo promjenjivog naprezanja dovoljno niskih amplituda koje određeni
element ili detalj konstrukcije može podnijeti u vijeku svog trajanja bez pojave loma uslijed
umaranja. Najveća vrijednost takvoga naprezanja nazvana je otpornost na zamor (d).
Teorije koje su definirale čvrstoću, odnosno otpornost na zamor (Weyrauch, Gerber,

Kommerell; Smith; Moore i drugi).
Porastom broja promjene opterećenja smanjuje čvrstoća na zamor. Za pojedine

konstrukcijske detalje na ovaj je način moguće definirati vlastitu Wöhlerovu liniju.
Wöhlerovu liniju je općenito moguće podijeliti u pet karakterističnih područja.

69
Zamor se definira kao oštećenje konstrukcijskog elementa postepenim širenjem pukotine
pod utjecajem učestalo ponavljanih naprezanja.
Pri istraživanjima posebno su razmatrane slijedeće tri karakteristike ove pojave:
- mjesto inicijalizacije zamora

- površina loma koja se stvara rastom pukotine pri zamoru
- konačni slom pri preopterećenju
Ishodišna točka sloma zamorom gotovo se uvijek javlja na vanjskoj površini elementa.
Lomna površina nastala pri zamoru je makroskopski ravna i glatka te često ukazuje na vrstu
naprezanja kojima je promatrani element bio izložen
Slom zamorom obično napreduje okomito na pravac maksimalnog opterećenja, a površina

sloma nema makroskopsku plastičnu deformaciju i zapravo je slična površini koja nastaje
pri krhkom slomu.
Ispitivanjem linija zamora moguće je odrediti broj ciklusa do loma, kao i brzinu širenja
pukotine u pojedinim dijelovima područja zamora.
70
Linije zamora mogu biti neprekidne i pravilne (kao što je slučaj sa legurama aluminija), ili
isprekidane i nepravilne u slučaju čelika.
U slučaju sloma zamorom pri velikom broju ciklusa opterećenja naprezanja u materijalu
bitno ispod granice tečenja, a plastične deformacije pojavljuju se samo u malim područjima
oko vrha pukotine.
Strogo uzevši, proces zamora materijala može se podijeliti na tri osnovne faze :
A. Faza stvaranja mikropukotine

B. Faza rasta (koncentracije) mikropukotina do veličine tzv. početne (inicijalne)
pukotine (ao), koja je reda veličine 1 mm.
C. Faza širenja početne pukotine
Prve dvije faze obično se nazivaju period iniciranja pukotine, dok se treća faza naziva
vrijeme razvoja pukotine.
Broj ciklusa opterećenja do sloma elementa (N F), jednak zbroju broja ciklusa potrebnog za
iniciranje pukotine (No), i broja ciklusa potrebnog da se početna pukotina proširi do kritične
veličine (Nc) :
NF = N o + N c

71
U suvremenom pristupu uočeno je da najveći utjecaj na zamor ima razlika naprezanja
 = Imax −minI , broj promjena naprezanja N te način konstrukcijske izrade detalja
(razina utjecaja zareza, odnosno pogreške u materijalu). Zato se taj pristup u literaturi još
često naziva i „delta-sigma“ koncept. Od ostalih utjecaja može se izdvojiti srednje
naprezanje, temperatura, korozija, frekvencija opterećenja, vlastita naprezanja i dr.
Pošto je nemoguće izraditi Wöhlerove linije baš za svaki specifični detalj koji nalazimo u
konstrukcijama, pojedini detalji svrstavaju se u karakteristične kategorije detalja. Oznaka
pojedine kategorije detalja predstavlja upravo razlika naprezanja  , izražena kao
otpornost pri zamoru kod broja promjena razlika naprezanja od N = 2106 (što predstavlja
trajnu čvrstoću osnovnog materijala na zamor). Tako npr. kategorija detalja 140 znači da je
za broj promjena naprezanja N = 2106 , karakteristična otpornost pri zamoru jednaka
 =140N / mm2 .
Za određenu razinu razlike naprezanja  se iz Wöhlerove linije također može odrediti

vijek trajanja elementa. Prema slici za razliku naprezanja 1 broj promjena naprezanja koji
taj element može izdržati jednak N1, dok je za razliku naprezanja 2 taj broj neograničen.
Učestalo promjenjiva naprezanja konstantnih amplituda vrlo su rijetka i uglavnom se mogu

postići samo u laboratorijskim uvjetima. Stvarno eksploatacijsko opterećenje općenito je
stohastične prirode
Pri stvarnom opterećenju javlja se više razina (odnosno intenziteta) razlika naprezanja (i)
od kojih svaka sa svojom učestalošću (ni), te je stvarna otpornost na zamor funkcija tih
veličina.
Prvo je potrebno odrediti spektar razlika naprezanja, odnosno dijagram  − t , iz kojeg se
može vidjeti razina i trajanje pojedine razlike naprezanja. U praksi se najčešće za ovaj
72
zadatak primjenjuje tzv. “metoda rezervoara”. Kako sam naziv metode kaže, ovdje se
dijagram t  t − smatra rezervoarom napunjenim nekom tekućinom koja se iz njega
ispušta. Razlika između trenutne “razine” tekućine i najniže točke iz koje u tom istom
trenutku tekućina istječe čini jednu od traženih razlika naprezanja. Broj ponavljanja razlike
naprezanja istog intenziteta se broji, a ukupan se broj označava sa n. Tako dolazimo do
mogućnosti grafičkog prikaza razlika naprezanja i broja njihovog ponavljanja tijekom
trajanja opterećenja, tzv. spektra razlika naprezanja.
Ocjenjivanje zamora se može provesti:
- metodom dopuštenog opterećenja

73
- metodom sigurnog vijeka.
Metodom dopuštenog opterećenja treba osigurati prihvatljivu pouzdanost da će se

konstrukcija tijekom svojeg proračunskog vijeka ponašati na zadovoljavajući način, uz uvjet
da se provodi propisani režim pregleda i održavanja radi otkrivanja i ispravljanja oštećenja
zbog zamora.
Metodom sigurnog vijeka treba osigurati prihvatljivu razinu pouzdanosti da će se

konstrukcija tijekom svog proračunskog vijeka ponašati na zadovoljavajući način bez
potrebnih redovitih pregleda tijekom uporabe vezanih za oštećenja zbog zamora. Metodu
sigurnog vijeka treba upotrijebiti kada bi stvaranje lokalnih pukotina u jednome dijelu moglo
brzo dovesti do sloma konstrukcijskog elementa ili konstrukcije.
Kod metode dopuštenog opterećenja zahtijevana pouzdanost se može postići:
- odabirom detalja, materijala i razina naprezanja koji će u slučaju stvaranja pukotina

prouzročiti malu brzinu napredovanja (širenja) pukotine i veliku kritičnu duljinu
pukotine - osiguranjem višestrukih putova prijenosa opterećenja
- projektiranjem detalja za zaustavljanje pukotine
- osiguranjem lake dostupnosti detalja za pregled.
Kod metode sigurnog vijeka se zahtijevana pouzdanost može postići odabirom detalja i
razina opterećenja koja će osigurati vijek zamora dovoljan za postizanje vrijednosti indeksa
pouzdanosti  najmanje jednakih onim koji se zahtijevaju pri provjerama graničnog stanja
nosivosti na kraju proračunskog uporabnog vijeka.
Naprezanja za proračun zamora proračunavaju se za granično stanje uporabljivosti, a

ocjenjivanje zamora treba provesti za:
- nazivno normalno naprezanje 

- nazivno posmično naprezanje 
19. UVOD O SPOJEVIMA
Terminologija:

74
- Priključak
- Spoj
Vrste priključaka:
 Vijčani spojevi
 Zakovani spojevi
 Zavareni spojevi
 Veze s trnovima
S obzirom na spojene elemente
 Priključi između konstrukcijskih elementa (greda – greda, stup – stup, stup – greda)
 Ležajni priključci
S obzirom na mjesto izrade:
 Radionički
 Montažni

75
Značaj priključaka u konstrukcijama
 Ekonomsko značenje
- Količina utrošenog materijala

- Jednostavnost izrade spojeva
 Tehničko značenje
- Usklađivanje globalnog ponašanja konstrukcije i lokalnog ponašanja u

priključcima
- Utjecaj vrste spoja na raspodjelu reznih sila
Uloga priključaka
 Prenijeti djelovanja između spojenih elemenata

 Osigurati odgovarajuću rotaciju između spojenih elemenata

76
Osnovna svojstva priključaka
 Čvrstoća
- Mogućnost preuzimanja i prijenosa sila i momenata
 Krutost
- Imati odgovarajući nagib krivulje m-f
 Deformabilnost
- Imati odgovarajući rotacijski kapacitet
Jako važno proanalizirati efekte ponašanja priključaka na ostali dio konstrukcije

77
20. VIJČANI SPOJEVI
Čelična konstrukcija nije monolitna nego se sastoji od određenog broja montažnih cjelina
čiji gabariti ovise o mogućnostima prijevoza.
Pojedini elementi stoga se moraju nastavljati i povezivati, a ovisno o tome da li se to radi u

radionici ili na gradilištu razlikujemo radioničke i montažne spojeve.
Radionički spojevi izvode se u radionici pri izradi montažnih cjelina koje se transportiraju na
gradilište. Uvjeti rada u radionici su bolji nego na gradilištu, te se ovi spojevi često izvode
zavarivanjem (što ovisi i o vrsti spoja, intenzitetu djelovanja koja se moraju preuzeti i sl.).
Montažnim spojevima na gradilištu se povezuju dopremljeni montažni segmenti te tako

formira konačna konstrukcija. Zbog jednostavnosti i brzine ugradnje danas se najčešće
koriste vijčani montažni spojevi, iako je moguća primjena i zavarenih spojeva.

78
Vijčani spojevi
Vijci su mehanička spojna sredstva koja omogućuju jednostavno i brzo spajanje dijelova
konstrukcijskih elemenata. Posebno su pogodni za izradu montažnih spojeva zbog
jednostavnosti ugradnje i neovisnosti o vremenskim uvjetima. Vijci se ugrađuju u rupe koje
su prethodno izbušene kroz sve elemente koji se spajaju i koje se nalaze na odgovarajućim
razmacima, te se ostvaruje diskontinuirano spajanje elemenata. Vijci se sastoje od nekoliko
dijelova potrebnih za pravilnu izradu vijčanog spoja:
- tijela vijka s šesterokutnom glavom i valjkastog dijela s navojem

- šesterokutne matice s otvorom u sredini unutar kojeg je izrađen navoj
- podložne pločice koja može biti kružnog ili kvadratnog oblika
Vijci se označavaju brojem koji predstavlja promjer tijela vijka na mjestu navoja, a ovisno o
korištenim jedinicama mjere može biti u milimetrima (12, 16, 20 i sl.), ili inčima (1/2'', 5/8'',
¾'' i sl.). U čeličnim konstrukcijama koriste se ISO standardi koji definiraju metričke navoje,
a što se označava slovom „M“ ispred nazivnog promjera tijela vijka ( npr. M12 znači da se
radi o vijku promjera d=12 mm). Dužine vijaka ovise o ukupnoj debljini elemenata koji se
spajaju i o promjeru vijka, a standardne dužine vijaka su u koraku od 5 mm. U praksi se
najčešće koristi vijak s desnim navojem, što znači da se vijak u spoju ugrađuje okretanjem
matice vijka u desnu stranu.
Vijci se izrađuju od čelika različitih mehaničkih karakteristika, te se u skladu s tim dijele

prema razredima čvrstoće. Pri tome su i kod vijaka najvažnije karakteristike materijala
granica popuštanja (fy) i vlačna čvrstoća (fu). „Obični“ vijci najčešće se izrađuju u razredima
čvrstoće 4.6, 4.8, 5.6, 5.8 i 6.8, a visokovrijedni vijci u razredima čvrstoće 8.8 i 10.9.
Oznaka razreda čvrstoće vijka nalazi se otisnuta na glavi vijka.
Veličina rupe ovisi o promjeru vijka i utječe na nosivost spoja, a mora biti takva da se vijak
može nesmetano ugraditi.
79
- 1 mm za vijke M12 i M14
- 2 mm za vijke M16 do M24
- 3 mm za vijke M27 i veće
Podložne pločice postavljaju se ispod matice i omogućuju bolji kontakt spojenim

elementima, te otklanjaju mogućnost da se navoj tijela vijka nađe u području spoja.
Karakteristike spoja ostvarenog vijcima
Vijcima se ostvaruju diskontinuirani ili točkasti spojevi elemenata, tako da se sila iz jednog
elementa u drugi prenosi preko vijaka. Pri tome vijci silu preuzimaju opiranjem tijela vijka o
plašt rupe. Naprezanja izazvana pritiskom tijela vijka na plašt rupe su okomita na os vijka i
suprotnih smjerova. Na mjestu kontakta elemenata koji se spajaju stoga se javljaju i
posmična naprezanja u ravnini spoja.
Naprezanje od pritiska po plaštu rupe nije jednoliko duž debljine spojenih elemenata,
budući da sila iz jednog elementa mora skrenuti kroz tijelo vijka u ravninu drugog elementa.
80
Za proračune se ipak (zbog jednostavnosti) usvaja ravnomjerna raspodjela pritiska po
plaštu rupe i posmičnog naprezanja tijela vijka u ravnini spoja, čime se ne utječe bitno na
sigurnost spoja.
U funkcioniranju spoja bitnu ulogu ima zazor između vijka i rupe. Zbog zazora dolazi do
savijanja tijela vijka, budući da se prijenos sile u realnim uvjetima ne može istovremeno
ostvariti u svim vijcima odjednom, slika 6.4. U spoju se zbog toga mogu javiti početni
pomaci, odnosno proklizavanje u spojnim ravninama.
S povećanjem broja vijaka u spoju dolazi do neravnomjerne raspodjele sile na pojedine

vijke, zbog njihove deformacije i izduženja spojenih elemenata. Eksperimentalno je
utvrđeno da vijci u sredini spoja primaju manji dio sile od vijaka na rubovima spoja. Ovaj se
učinak ublažava pojavom plastifikacije spojenih elemenata u području spoja, kojom se
ostvaruje ravnomjerniji prijenos sile.
U ovisnosti o vrsti spoja i svom položaju u spoju, vijci mogu biti izloženi:
- posmičnim naprezanjima
81
- vlačnim naprezanjima
- kombiniranim naprezanjima
Vijci u spoju mogu biti nosivi ili konstrukcijski, ovisno o tome da li su ugrađeni zbog
preuzimanja sila ili se ugrađuju zbog ostvarenja boljeg kontakta između elemenata koji se
spajaju na drugi način i sl.
Podjela vijčanih spojeva izvršena je s obzirom na način preuzimanja opterećenja u

priključcima na spojeve izložene posmiku i spojeve izložene vlaku, a unutar tih dvaju
skupina postoji daljnja kategorizacija s obzirom na način izvedbe i funkcioniranje spoja.
A. SPOJEVI IZLOŽENI POSMIKU
a) Kategorija A : Spojevi otporni na posmik ili pritisak po omotaču rupe (eng. bearing
type). Mogu se koristiti vijci klasa čvrstoće 4.6 do 10.9 (uključivo i ta klasa), a ne
zahtijeva se prednapinjanje niti posebni uvjeti za kontaktne plohe
b) Kategorija B: Spojevi otporni na proklizavanje za granično stanje uporabljivosti

Koriste se prednapeti visokovrijedni vijci (klase čvrstoće 8.8 i 10.9). Za granično
stanje uporabljivosti ne smije doći do proklizavanja spoja.
c) Kategorija C: Spojevi otporni na proklizavanje za granično stanje nosivosti Koriste se

visokovrijedni vijci s kontroliranim prednapinjanjem (razredi čvrstoće 8.8 i 10.9), a
zahtijeva se da ne dođe do proklizavanja za slučaj graničnog stanja nosivosti.
B. SPOJEVI IZLOŽENI VLAKU

82
d) Kategorija D: Spojevi bez prednapinjanja: Kako se ne zahtijeva prednapinjanje,
koriste se vijci razreda čvrstoće 4.6 do 10.9 (uključivo i ta klasa). Ova kategorija
spojeva ne smije se koristiti kod česte promjene vlačne sile, no može se koristiti za
spojeve M V Vijci opterećeni na posmik Vijci opterećeni na vlak i posmik V N N Vijci
opterećeni na vlak 6 dimenzionirane na uobičajena djelovanja vjetra
e) Kategorija E: Spojevi s prednapinjanjem Primjenjuju se prednapeti vijci klase

čvrstoće 8.8 ili 10.9 s kontroliranim pritezanjem. Prednapinjanje vijaka poboljšava
otpornost na umor.
Raspodjela sila između spojnih sredstava
Raspodjela unutarnjih sila između spojnih sredstava pri graničnom stanju nosivosti može
biti linearna (elastična), ili plastična. Može se pretpostaviti i druga raspodjela sila između
spojnih sredstava ako ona zadovoljava slijedeće uvjete:
- pretpostavljena raspodjela unutarnjih sila i momenata mora biti u ravnoteži s

vanjskim silama i momentima koji djeluju u spoju
- svaki pojedini dio spoja mora biti dimenzioniran tako da može preuzeti sile i
momente pretpostavljene u proračunu
- deformacije dijelova spoja izračunate prema pretpostavkama usvojenog proračuna
moraju biti unutar deformacijskog kapaciteta dijelova spoja
- pretpostavljene deformacije u proračunskom modelu računaju se na temelju
pretpostavki o rotacijama krutog tijela koje su u konkretnom slučaju spoja moguće
Razmještaj rupa za vijke i zakovice

83
d0 označen promjer rupe za spojno sredstvo, a sa t je označena debljina tanjeg vanjskog
spojenog dijela. Najveće vrijednosti za razmake, rubne i bočne udaljenosti su
neograničene, osim u sljedećim slučajevima:
- za tlačne elemente zbog izbjegavanja lokalnog izbočivanja i zbog sprječavanja
korozije na izloženim elementima
- za izložene vlačne elemente zbog sprječavanja korozije.
Bočna udaljenost ne treba biti veća od zahtjeva vezanih za lokalno izbočivanje vanjskih
dijelova poprečnog presjeka kod tlačnih elemenata prema HRN EN 1993-1-1, dok se za
rubnu udaljenost ovi zahtjevi ne primjenjuju.
Proračunska otpornost vijaka i zakovica
Kod jednoreznih spojeva samo s jednim redom vijaka, obavezno treba koristiti podložne
pločice ispod glave vijka i matice kako bi se izbjeglo izvlačenje vijka.
Kada se vijci projektiraju za preuzimanje vlačne sile treba voditi računa i o mogućem učinku
„poluge“ te ih proračunati na preuzimanje dodatne sile koja nastaje uslijed ovog efekta.
Pojava i intenzitet ove sile ovise o relativnoj krutosti i geometrijskim karakteristikama

dijelova u spoju (tanje čelne ploče izazivaju veće sile uslijed ovoga efekta)
Visokovrijedni prednapeti vijci

84
21. ZAVARENI SPOJEVI

85
Zavarivanje je postupak spajanja dva ista ili slična metala dovođenjem topline koja uzrokuje
topljenje osnovnog i dodatnog materijala, te na taj način stvaranje materijalnog kontinuiteta.
Pod osnovnim materijalom podrazumijeva se materijal samih elemenata koji se spajaju, dok
dodatni materijal nastaje taljenjem elektroda ili žica za zavarivanje.
U rastaljenom stanju se osnovni i dodatni materijal međusobno miješaju, te dolazi do

njihovog fizičkog i kemijskog spajanja. Hlađenjem se ostvaruje fizički kontinuitet između dva
dijela koji su zavareni, a samo mjesto spajanja naziva se zavar.
Vrste zavarenih spojeva
Zavareni spojevi mogu se podijeliti na slijedeći način:

- zavari u uvali
- sučeljeni zavari
- zavari u prorezu
- zavari u rupama
Izbor vrste zavara ovisi o načinu izvedbe spoja, vrsti i intenzitetu naprezanja, debljini
elementa i sl..

86
87
Zavari u uvali koriste se za elemente koji se spajaju pod nekim kutem, ili kod preklopnih
spojeva kada elementi koji se spajaju leže u paralelnim ravninama. Dimenzije zavara
definirane su njegovom debljinom (a w) i dužinom (Lw), slika 9.21. Otpornost ovih zavara,
odnosno njihovu debljinu i dužinu potrebno je proračunati.
Sučeljenim zavarima spajaju se elementi koji leže u istim ravninama, slika 9.22. Imaju
različite oblike ovisno o načinu obrade ruba elemenata koji se zavaruje, tako da razlikujemo
I, V, X, K, U i J-zavare. Sučeljenim zavarima mogu se izvesti i kutni spojevi. Ovisno o tome
da li je zavar izveden duž čitave debljine elementa ili samo djelomično, dijele se na zavare s
punim ili djelomičnim uvarom, slika 9.21. Spajati se mogu dijelovi iste ili različite debljine,
što se postiže odgovarajućom obradom rubova elementa koji čine žlijeb u kojem se rastapa
mješavina osnovnog i dodatnog materijala. Proračunska debljina zavara jednaka je tada
debljini tanjeg elementa u spoju. Ako su elementi tanji od 5 mm nije potrebna posebna
obrada rubova elementa koji se spajaju. Sučeljeni zavari općenito se ne proračunavaju
nego se zahtjeva da njihove karakteristike budu jednake ili bolje od osnovnog materijala,
što je kontrolom kvalitete zavara potrebno i dokazati.

88
Zavari u rupama izvode se po cijelom opsegu otvora koji može biti kružnog ili ovalnog
oblika. Ovakvi se zavari koriste za izradu preklopnih posmičnih spojeva.
Kod zavara u prorezima rupe su manje i potpuno se ispunjavaju zavarom. Ovakvim se

zavarima također izvode preklopni posmični spojevi
Zavari u žlijebu primjenjuju se u slučajevima kada se spajaju elementi koji imaju zaobljene
rubove (bar jedan element). Ova se vrsta zavara najčešće koristi kod zavarivanja
armaturnih šipki ili ankera, ili za spajanje npr. pravokutnih šupljih profila.
Postupci zavarivanja

89
Postoji više postupaka zavarivanja koji se mogu podijeliti obzirom na vrstu izvora toplinske
energije koji se koristi za zavarivanje. Najčešće se koriste električni izvori, a mogući su još i
termokemijski (plinsko zavarivanje), mehanički i drugi izvori topline. Kao izvori električne
energije najčešće se koriste električni luk i električni otpor. Navode se slijedeće vrste
elektrolučnog zavarivanja:
Ručno elektrolučno zavarivanje
Električni luk uspostavlja se između topljive elektrode (katode) i osnovnog materijala

(anode), kada se elektroda približi blizu osnovnom materijalu, slika 9.25. Elektroda se
sastoji od jezgre i zaštitne obloge. Jezgru čini metalna žica odgovarajuće kvalitete, a
zaštitna obloga sastavljena je od smjese mineralnog i metalnog praha. Obloga služi za
stvaranje zaštitnog sloja oko mjesta zavarivanja od prodora okolnog zraka, te stvaranje
šljake iznad taline u žlijebu da se spriječi naglo hlađenje zavara. Promjer elektrode bira se u
skladu s jakošću struje koja se primjenjuje. Učinak je relativno mali kod dugih i debelih
zavara, a kvaliteta izvedenog zavara bitno ovisi o kvalificiranosti zavarivača, tehničkoj
opremi i položaju zavarivanja.
Elektrolučno zavarivanje pod zaštitom praha

90
Kod ovoga postupka koristi se neobložena žica za zavarivanje namotana na kolut. Žlijeb
ispod luka posipa se prahom koji se zajedno s žicom istopi u električnom luku (ulogu obloge
elektrode ovdje ima prah). Uređaj za zavarivanje je mobilan i kreće se po posebno
postavljenim vodilicama. Zbog očitih razloga, zavarivanje se može obavljati samo u
radionici i samo u horizontalnom položaju, te je potrebno namještati dijelove koje treba
zavarivati. Na ovaj način vrši se poluautomatsko zavarivanje koje ima bitno veći učinak
nego ručno zavarivanje, a posebno je efikasno kod debljih elemenata te ravnih dugih
zavara.
Elektrolučno zavarivanje pod zaštitom plina
Postupak je vrlo sličan prethodno opisanom, a suštinska se razlika sastoji u korištenju

zaštitnog plina umjesto praha za zaštitu od okolnog zraka. Zavarivanje se može izvoditi
ručno, poluautomatski ili automatski, a sam je postupak vrlo čist. Kao zaštitni plin može se
koristiti inertni plin (argon), ili aktivni plin ugljični-dioksid (CO2).
Elektrolučno zavarivanje netopljivom elektrodom
Kod ovoga se postupka koristi netopljiva elektroda izrađena od volframa ili tungstena.
Elektroda se nalazi u pištolju u koji se dovodi električna energija, inertni plin iz boce te voda
za hlađenje pištolja. U električni luk dovodi se žica za zavarivanje.
Elektrolučno zavarivanje trnova - moždanika
Moždanici se koriste kao sredstva za sprezanje kod spregnutih konstrukcija od čelika i

betona. Električni luk uspostavlja se između dijelova koji se zavaruju – moždanika i
osnovnog materijala. Moždanici, čiji je završetak posebno obrađen, se stavljaju u posebne
pištolje i prislanjaju na osnovni materijal kroz posebno izrađen keramički prsten.
Uspostavom električnog luka topi se materijal moždanika i tako lijepi za osnovni materijal.
Keramički prsten ima funkciju zaštite od okolnog zraka, sprječava curenje rastaljenog dijela
moždanika te omogućava postepeno hlađenje zavara.
Osnovne karakteristike zavarenih spojeva
Za razliku od čepastih spojnih sredstava gdje se sila između spojenih dijelova postupno
prenosi (vijci i zakovice), zavarivanjem se uspostavlja materijalni kontinuitet te je i tijek sila u
spoju ravnomjeran. Ipak, ovo je točno samo kod sučeljenih zavara, dok kod preklopnih i
zavara u uvali dolazi do skretanja silnica.

91
Ako u zavaru postoje određene pogreške, do skretanja silnica dolazi i kod sučeljenih
spojeva te se javljaju koncentracije naprezanja. Koncentracija naprezanja javlja se i kod
primjene zavara u uvalama zbog nagle promjene tijeka sila. Raspodjela naprezanja u
zavaru u uvali prikazana je na slici.
Zbog ekscentričnosti se u spojnoj ravnini javlja posmična sila i moment savijanja koji
uzrokuje normalna naprezanja. Najveća naprezanja u zavaru javljaju se pod kutem od 45 o u
odnosu na ravninu spoja.
Utjecaj visoke temperature

92
Bitan preduvjet za izradu zavarenih spojeva je dovođenje velike količine topline potrebne za
taljenje osnovnog materijala (temperatura pri zavarivanju kreće se oko 1600oC). Ta toplina,
kao i temperatura okoline, utječe na materijal u okolini zavara i njegovu brzinu hlađenja.
Temperatura i brzina hlađenja utječu na kvalitetu čelika. Struktura čelika se mijenja u

ovisnosti o režimu zagrijavanja i hlađenja. Posljedično tome javlja se heterogena struktura
materijala u blizini zavara, budući da je prilikom zavarivanja djelovao koncentrirani izvor
topline te se materijal nije ravnomjerno zagrijavao i hladio. Također, postoji opasnost i od
ulaska kisika, vodika ili dušika iz okolnog zraka u rastopljeni dio metala ukoliko zavar nije
zaštićen od kontakta s okolnim zrakom.
Za ublažavanje heterogenosti izazvane zavarivanjem može se primijeniti postupak žarenja

na temperaturama od 800- 900oC. Zavareni elementi zadržavaju se neko vrijeme na ovoj
temperaturi i zatim postepeno hlade. Smanjenje heterogenosti može se postići i pomoću
legirajućih elemenata – mangana i nikla, koji usporavaju transformaciju austenita u perlit pri
hlađenju, te im se sadržaj ograničava.
Pogreške u zavarima
Na kvalitetu zavarenog spoja također utječu i dimenzije elemenata koji se zavaruju,

odabrani postupak zavarivanja, izbor elektrode odnosno dodatnog materijala za
zavarivanje, kvaliteta primijenjene opreme za zavarivanje te stručnost radnika. Zbog
tehnološke složenosti postupka zavarivanja može doći i do nekih nepravilnosti, odnosno
pogrešaka u zavarima. Pogreške se mogu javiti zbog ljudskog faktora, lošeg izbora
osnovnog materijala, izbora neprikladnog postupka zavarivanja, izbora vrste i oblika spoja i
sl.

93
Poznavanje uzroka nastanka šteta i procjena njihovog utjecaja na sigurnost konstrukcije
stoga je vrlo bitno. Pogreške u zavarima mogu se podijeliti na više načina. Primjerice, mogu
biti podijeljene na:
pogreške u dimenzijama ili obliku zavara

pogreške u strukturi materijala
Najčešće pogreške u dimenzijama zavara su: preveliko nadvišenje zavara, zarezi na

rubovima zavara, rupičasta površina zavara, neuvaren korijen zavara, oštar prijelaz između
osnovnog materijala i zavara, nedovoljno ispunjavanje zavara i sl.
U strukturalne greške ubrajamo pukotine i plinske mjehuriće u unutrašnjosti zavara,

nečistoće u zavaru i sl.
Pogreške u zavarima također se mogu podijeliti i na:
- vidljive pogreške, tj. one pogreške koje se mogu otkriti i prepoznati vizualnim putem
- nevidljive ili latentne pogreške koje je moguće uočiti jedino primjenom tehničkih
pomagala (razarajućim ili nerazarajućim postupcima)
- pogreške koje se mogu otkriti samo pri otkazivanju nosivosti zavara
Ne utječu sve pogreške jednako na sigurnost konstrukcije, a to ovisi o vrsti pogreške, vrsti
naprezanja u elementu i vrsti opterećenja. Obzirom na vrstu naprezanja najkritičniji je slučaj
vlačnog naprezanja, jer zbog pogrešaka dolazi do koncentracije naprezanja u zavaru
(pukotine u zavarima), ili smanjenja proračunske ploštine zavara (zračne šupljine, neuvaren
korijen zavara, nedovoljna visina zavara i sl.). Iz aspekta vrste opterećenja najnepovoljnije
su dinamički opterećene konstrukcije.
Najopasnijim pogreškama u zavarenom spoju smatraju se pukotine. Pukotine mogu nastati

tijekom hlađenja (tzv. tople pukotine), zbog lokalnog prekoračenja naprezanja u zavaru
uslijed skupljanja, ili poslije zavarivanja (tzv. hladne pukotine) pri transportu i montaži
konstrukcije. Svi nelegirani ili niskolegirani čelici s povećanim sadržajem ugljika skloni su

94
pojavi pukotina. Može ih se izbjeći postupnim predgrijavanjem čelika na temperaturama
100-200oC, pogotovo kod debljih elemenata.
Poroznost zavara nastaje zbog mogućnosti upijanja vodika i dušika iz okolnog zraka kada
se u zavaru stvaraju mjesta ispunjena spomenutim plinovima, posebno u gornjem sloju
zavara. Zbog toga ova pogreška može imati veliki utjecaj na čvrstoću spoja.
Uključci, kao strano tijelo u zavaru, mogu biti nemetalnog porijekla (troska, prašak oksid
metala ili slično). Uzrok može biti premala brzina zavarivanja (kada se troska ne uspijeva
potisnuti na površinu zavara), ili vlažne i zastarjele elektrode. Pravilnom pripremom žlijeba u
dobroj se mjeri može izbjeći nastajanje uključaka.
Kada osnovni materijal nije dovoljno zagrijan neće doći do njegovog topljenja nego će se
rastaljeni dodatni materijal od elektrode samo nalijepiti na površinu žlijeba. To se može
dogoditi i kod zavarivanja u slojevima. Tako dolazi do pogreške koja se rangira kao
nedovoljno povezivanje. Također, ako je žlijeb preuzak talina ne može doći do njegovog
korijena, a isto se može dogoditi i u slučaju prebrzog zavarivanja.
Postoji više metoda za kontrolu kvalitete zavara, a osim vizualne kontrole može se izdvojiti
još nekoliko karakterističnih pomoću kojih se kontrola vrši bez razaranja samog zavara
- radiografska kontrola
- ultrazvučna kontrola
- kontrola penetrantima
- elektromagnetska kontrola
Radiografski pregled zavara zasniva se na činjenici da materijali različite gustoće i debljine

apsorbiraju različitu količinu gama ili rendgenskih zraka, te se zbog toga različite pukotine ili
plinski mjehurići mogu uočiti na radiografskoj snimci. Postupak se može primjenjivati u
radionici i na montaži, kada se koristi postupak s izotopima (iridijem ili kobaltom) koji ne
zahtjeva korištenje električne energije.
Ultrazvučnom kontrolom vrši se mjerenje intenziteta ultrazvučnih valova odaslanih kroz

zavar. Brzina ultrazvučnih valova ovisi o karakteristikama materijala te je konstantna za
određenu vrstu materijala. Primjerice, za čelik ta brzina iznosi 5850 m/s. U slučaju
postojanja pogrešaka u zavaru doći će do odstupanja od te vrijednosti, te će takav događaj
upućivati na postojanje pogreške. Ovom metodom vrlo brzo se može ustanoviti postojanje
pogreške na određenom dijelu zavara.
Elektromagnetska kontrola koristi se za otkrivanje površinskih pogrešaka u zavarima, a radi

na principu registriranja promjena u magnetskom polju koje se događaju uslijed postojanja
pogrešaka u zavarima. Ovom metodom može se otkriti postojanje pogrešaka, ali ipak ne i
njihov položaj i veličina pa su u takvim slučajevima potrebna dodatna ispitivanja.

95
Penetranti su tekućine velike površinske aktivnosti kojima se premazuju zavari. Oni s
površine mogu doprijeti u različite pukotine i plinske mjehure. Poslije određenog vremena
površina zavara se očisti i premaže posebnim sredstvom pomoću kojeg se mogu uočiti
ostaci penetranta koji dopiru iz različitih pukotina (ako postoje).
Proračun zavarenih spojeva
Zavari u uvali
Proračunska debljina zavara u uvali, a, uzima se kao vrijednost visine najvećeg trokuta
(jednakostraničnog ili istostraničnog) koji se u zavar može ucrtati. Proračunska debljina
zavara u uvali je ograničena – najmanja debljina ne treba biti manja od 3 mm, dok najveća
debljina nije ograničena.
Proračunska duljina zavara l jednaka je duljini na kojoj je zavar predviđenih dimenzija. Za

ovu se duljinu može uzeti ukupna duljina zavara umanjena za dvostruku vrijednost debljine
zavara a (no ako su osigurane predviđene dimenzije zavara i na početku i na kraju, ovo
smanjenje duljine zavara nije potrebno). Zavari čija je efektivna duljina manja od 30 mm ili 6
debljina zavara a ne trebaju se smatrati nosivima.
Zavari u uvali mogu se koristiti za spajanje elemenata koji se nalaze pod kutom u intervalu
od 60-120o . Kutovi manji od 60o su također dozvoljeni, no tada zavar proračunski treba
tretirati kao sučeljeni zavar s djelomičnim prodorom. Za kutove između elemenata veće od
120o
Zavari mogu biti neprekinuti ili u odsječcima, s tim da se zavari u odsječcima ne koriste u
korozivnim uvjetima. Razmaci (L1 ili L2) između krajeva pojedinih odsječaka zavara Lw
trebaju zadovoljiti zahtjeve prema slici 6.12. Za mjerodavnu udaljenost između odsječaka
(L1 ili L2) uzima se manja vrijednost udaljenosti zavara na istoj ili suprotnoj strani elementa,
slika 6.12. Krajevi elemenata uvijek moraju biti zavareni.

96
Za proračun zavara u uvali predviđene su dvije metode:
- direktna metoda, u kojoj se sile na zavar preračunavaju u naprezanja paralelno i

okomito na smjer pružanja zavara
- pojednostavljena metoda prema kojoj se proračunski razmatra samo uzdužni
posmik.
Pojednostavljena metoda proračuna

97
Prema pojednostavljenoj metodi za sve točke duž zavara, rezultanta svih sila po jedinici
duljine preuzeta zavarom (Fw,Ed) ne smije prekoračiti proračunsku otpornost zavara po
jedinici duljine (Fw,Rd) koja se jednostavno izračunava kao umnožak posmične čvrstoće
zavara fvw,d i debljine zavara:
F w , Rd=f vw , d a
Direktna metoda proračuna
U direktnoj metodi se razmatraju sljedeća normalna i posmična naprezanja:
II - normalno naprezanje koje djeluje u pravcu uzdužne osi zavara

⊥ - normalno naprezanje koje djeluje okomito na ravninu najvećeg naprezanja (simetralnu
ravninu zavara)
II - posmično naprezanje koje djeluje u pravcu uzdužne osi zavara
⊥ - posmično naprezanje koje djeluje okomito na uzdužnu os zavara.
Naprezanje  II ovisi o odnosu materijalnih karakteristika zavara i osnovnog materijala,

djeluje na poprečni presjek zavara i ne utječe na ekvivalentno naprezanje u ravnini simetrije
zavara.
U ovoj se ravnini komponente naprezanja označivaju s ⊥ , II, i ⊥ te se istovrijedno

naprezanje u zavaru može izračunati primjenom Huber-Mizes-Hencky-jeva hipoteze.
Proračunska otpornost zavara ovisi o vrsti materijala fu i korelacijskom faktoru w za odnos
čvrstoće zavara i osnovnog materijala
Sučeljeni zavari

98
Sučeljeni zavari punog prodora su zavari kod kojih je ostvareno potpuno povezivanje
materijala zavara i okolnog materijala kroz cijelu debljinu spoja, dok su zavari djelomičnog
prodora oni zavari kod kojih potpuno povezivanje nije ostvareno u cijeloj debljini osnovnog
materijala spojenih elemenata. Sučeljene zavare u odsječcima ne treba koristiti.
Proračunska otpornost sučeljenog zavara punog prodora jednaka je proračunskoj

otpornosti slabijeg spojenog dijela, pod pretpostavkom da su zavari izvedeni od materijala
čija minimalna vrijednost granice popuštanja i vlačna čvrstoća nisu manje od odgovarajućih
karakteristika osnovnog materijala.
22. ZAŠTITA OD KOROZIJE

23. ZAŠTITA OD POŽARA

99

Metal Skripta

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Metal Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

METALNE KONSTRUKCIJE 1

Čelik – mješavina željeza, ugljika te pratećih i legirajući elemenata

Osnovne faze proizvodnje :

Tijek procesa proizvodnje čelika:

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Y Željeznu rudu u prirodi pronalazimo kao:

Y Prije topljena je potrebno:

Y Sušenje – kuglice 10 – 15 mm promjera

Y Obogaćivanje – radi lakšeg prevođenja nečistoća u lakše topivu šljaku

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Koks za visoke peći se dobiva u koksarama zagrijavanjem vlažnog usitnjenog ugljena na

 FAZA II : ČELIĆANE – PROČIŠĆENJE I DEZOKSIDACIJA

Oplemenjivanje sirovog željeza tj. oslobađanje od suvišnog ugljika, podešavanje kemijskog

Postupci dobivanja čelika:

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

SIMENS – MARTINOV POSTUAK

 Peć sa vatrostalnom oblog

LINZ – DONAWITZ POSTUPAK

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

 Svjetlosni luk topi šaržu na oko 3500° C

o Dodavanje čeliku elemenata afinih kisiku.

 FAZA III : VALJAONICE - OBLILKOVANJE PROIZVODA

Prerada čelika deformacijom odnosno:

Kovanje predstavlja plastično oblikovanje čelika udarom u vrućem stanju

KEMIJSKI SASTAV ČELIKA:

UTJECAJ UGLJIKA NA SVOJSTVA ČELIKA

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Smanjenjem koncentracije ugljika u čeliku smanjuje se žilavost, izduženje, odredljivost,

ELEMENTI KOJI DJELUJU ŠTETNO NA SVOJSTVA ČELIKA

Nečistoće o uključci u čeliku zauzimaju oko 1% volumena čelične mase

o Smanjuje sposobnost zavaravanja i žilavosti

o Osjetno snižava žilavost

o Može biti nevezan ili vezan u čeliku

Legirajući elementi su radi poboljšanja svojstava čelika.

Sposobnost rezanja – podnose veću temperaturu pri obradi

Otpornost prema koroziji i podnošenju visokih temperatura

Niskolegirajući čelici – legirajući elementi < 5%

MODUL ELASTIČNOSTI E = 210 000 N/mm2

Primjer oznake legiranog čelika:

Manja debljina limova → problemi sa stabilnošću

2. VRSTE ČELIĆNIH PROIZVODA

Zatvoreni šuplji presjeci:

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Zavareni (limeni) nosači

o Prednost – optimizacija dimenzija profila za određenu namjenu

Prošupljeni (saćasti) nosači

Hladno oblikovani proizvodi

Hladno oblikovanje - smanjenje debljane ili savijanje nezagrijanog materijala :

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

o Vlačna čvrstoća (fu) – najveće nazivno naprezanje do loma

Pri plastičnoj deformaciji čelika u hladnom stanju dolazi do promjene mehaničkih

Žilavost je sposobnost materijala da se plastičnom deformacijom odupre opterećenju, a ako

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Na povišenim temperaturama dolazi do smanjenja ključnih mehaničkih karakteristika čelika

HIPOTEZE LOMA I TEČENJA

Za čelik najpogodnija hipoteza tečenja je HUBER – MISES – HENCKY

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

METALNE KONSTRUKCIJE 1 - skripta

Kristali se sire u tri međusobno okomita pravca – oblik stabla

Veliki broj jezgri – veći broj manjih kristala – sitnozrnati materijal

10% iznos vlastitih naprezanja

Nakon zavarivanja čelik se ne vraća u početni položaj već se smanji

o Dijelovi koji se najprije ohlade: postaji tlak

s = E ∙ e - bez vlastitih naprezanja