Srednja Škola Pere Zečevića

Odžak

MATURSKI RAD

Tema: Toplinske obrade

Zanimanje: Strojarski tehničar

Učenik: Mentor:

Amer Šišić, 4b Mustafa Jupić, prof.

Odžak, Mart 2019. godine

 Sadržaj

1. Uvod.............................................................................................................................. 2

2. Toplinska obrada ........................................................................................................... 3

3. Vrste toplinskih obrada ................................................................................................. 5

4. Fizikalne osnove toplinske obrade ................................................................................ 7

5. Razne tehnike toplinskih obrada ................................................................................... 9

5.1. Žarenje ................................................................................................................... 9

5.2. Kaljenje ................................................................................................................ 11

5.3. Popuštanje ............................................................................................................ 12

5.4. Poboljšanje ........................................................................................................... 13

5.5. Normalizacija ....................................................................................................... 13

5.6. Otvrdnjavanje površine čelika ............................................................................. 14

5.7. Precipitacijsko očvršćivanje ................................................................................ 15

Zaključak ........................................................................................................................ 16

Literatura ......................................................................................................................... 17

MIŠLJENJE MENTORA I OCJENA ZAVRŠNOG RADA........................................... 18

 1. Uvod

Većina metalurških postupaka koji se i danas koriste razvijeni su koncem XIX. stoljeća.
Stariji način redukcije željezne rudače i dobivanja čelika u malim pećima iskivanjem usijane
mase iz koje se tiještila troska zamjenjuje se produktivnijim postupcima. Sirovo željezo dobiva
se u visokim pećima redukcijom s koksom i dodacima.

Čelik se dobiva pročišćavanjem sirovog željeza u pećima kruškastog ili tiganjskog oblika
s upuhivanjem zraka u talinu, a kasnije i čistog kisika. Kisik izgara višak ugljika iz sirovog
željeza, a razni dodaci stvaraju trosku koja isplivava na površinu taline i ujedno je pročišćava i
legira. Proizvodnja željeza raste iz godine u godinu i iznosi nekoliko desetaka milijuna tona
godišnje (oko 1880).

Svi ostali metali dobivaju se i koriste u daleko manjoj mjeri od čelika i lijevanog željeza.

Slika 1 Kovači

2
 2. Toplinska obrada

Toplinska obrada je postupak djelovanja temperature na materijal u svrhu mijenjanja

njegove mikrostrukture i time mijenjanja njegovih svojstava. Toplinski se obrađuju najčešće
čelici, ali nerijetko i drugi metali, te keramike (staklo).

Najčešći razlozi za toplinsku obradu čelika su očvršćivanje (povećanje mehaničkih

svojstava, posebno vlačne čvrstoće), povećanje žilavosti, povećanje duktilnosti i mogućnosti
preoblikovanja, smanjenje unutrašnjih naprezanja, priprema za obradu rezanjem.

Toplinska se obrada obavlja:

• prije oblikovanja komada plastičnom deformacijom i odvajanjem strugotine, da bi metal

omekšao,
• poslije oblikovanja komada, da bi se uklonila zaostala naprezanja,
• završno, za postizanje konačne čvrstoće i tvrdoće proizvoda.

Slika 2 Peć za toplinsku obradu na 980 °C.

3
 Toplinska obrada čelika temelji se na eutektoidnoj reakciji raspada austenita na ferit i
cementit. Ovisno o postupku toplinske obrade mijenjaju se način raspada austenita, odnosno
fizička i mehanička svojstva čelika.

Zbog toga svaka toplinska obrada zahtijeva najprije dobivanje austenita. Austenitizacija
se sastoji u dobivanju homogenog austenita zagrijavanjem čelika na temperaturu malo iznad
linije A1 kod eutektoidnog sastava ili A3 kod podeutektoidnog i Acm kod nadeutektoidnog
sastava.

Temperatura austenitizacije može se sniziti dodatkom legirajućih elemenata, kao što su

mangan ili nikal. Ostale toplinske obrade služe uglavnom za uklanjanje posljedica hladne
deformacije i dobivanje mekše strukture.

Slika 3 Dijagram kontinuiranog hlađenja

4
 3. Vrste toplinskih obrada

Vrste su toplinske obrade:

➢ termička: komadi se griju, drže na određenoj temperaturi i potom hlade – primjeri su:
o žarenje – približavanje stanju ravnoteže;
o kaljenje – sastoji se od austenizacije, a zatim se brzim ohlađivanjem skoro sav
austenit pretvori u martenzit;
o popuštanje - metal se grije ispod austenizacije i drži se neko vrijeme na toj
temperaturi i potom sporo hladi;
o poboljšanje – sastoji se od kaljenja i popuštanja na povišenim temperaturama;
o normalizacija - sastoji se od austenizacije i ohlađivanja na zraku;
➢ termokemijska ili otvrdnjavanje površine čelika: toplinska se obrada obavlja u kemijski
aktivnoj sredini, a primjeri su:
o pougljeničenje ili cementacija – povećavanje sadržaja ugljika (C) u površinskom
sloju komada; Cementiranje čelika je postupak toplinske obrade koji se sastoji
od pougljičenja, kaljenja i niskotemperaturnog popuštanja. Cilj je ostvarivanje
tvrdoće na površinskim slojevima (otpornost na trošenje) i zadržavanje žilavosti
u jezgri (otpornost na udarna opterećenja). Izvori ugljika mogu biti čvrsti (drveni
ugljen s dodatkom aktivatora, npr. BaCO3), solne kupelji, plinovi, ionizirani
plinovi itd. Pougljičavanje je u solnim kupeljima i plinovima kraće nego u
čvrstim sredstvima. Temperature su pougljičavanja od 870 ºC do 930 ºC,
najčešće 927 ºC. Udio ugljika na površini i dubina pougljičavanja ovise o
temperaturi i trajanju pougljičavanja, te o sastavu sredstava za pougljičavanje.

o nitriranje – povećavanje sadržaja dušika (N) u površinskom sloju komada;

Nitriranje je toplinsko-kemijska obrada kod koje se čelik najprije toplinski
obrađuje, a zatim površina obogaćuje dušikom. Nitrirati se mogu sve vrste čelika
i željeznih slitina, ali je učinak najveći kod čelika i slitina koji sadrže legirne
elemente, koji stvaraju temperaturno stabilne nitride: krom, molibden, vanadij,
aluminij i neki drugi. Postoji velik broj vrsta čelika koji sadrže prva tri kemijska
elementa, prvenstveno radi drugih razloga (prokaljivost, otpornost prema
popuštanju i tako dalje), pa je zato nitriranje primjereno relativno velikom broju
5
 konstrukcijskih i alatnih čelika. Posebno su za nitriranje primjereni čelici
legirani aluminijem. Najviše se čelika nitrira u amonijaku pri temperaturama od
520 ºC do 560 ºC. Zbog niske temperature, nitriranja traju relativno dugo (do
100 sati), a ipak se postižu male dubine nitriranja (do 0,3 mm). Mehanizam je
otvrdnjavanja površine drugačiji od onoga pri cementiranju. Nitrirani se sloj
otvrdnjavanja na osnovi disperzije nitrida (disperzijsko otvrdnjavanje), a drugi
je mehanizam otvrdnjavanja zbog čvrste otopine dušika u željezu. To otvrdnuće
je postojano do temperatura viših nego kod cementiranja. Zato su nitrirani čelici
praktički uporabljivi do temperatura nitriranja (od 520 ºC do 560 ºC).

o karbonitriranje – povećavanje sadržaja ugljika i dušika u površinskom sloju

komada; Karbonitriranje je kemijsko-toplinska obrada koja se primjenjuje kod
proizvoda izrađenih od željeznih slitina, zagrijanih na temperaturu Ac1 (najviše
na 870 ºC), pri čemu se površina istovremeno obogaćuje ugljikom i dušikom, a
zatim kali. Karbonitriranje se provodi u plinovima ili u solnoj kupki, a
namijenjeno je prije svega postizanju tvrdih površina otpornih prema trošenju
(od 0,1 do 0,8 mm).

o boriranje – povećavanje sadržaja bora (B) u površinskom sloju komada;

Boriranje je toplinsko-kemijska obrada koja se primjenjuje kod izradaka od
željeznih slitina radi dobivanja površinskog boridnog sloja (prije svega borida
Fe2B ili istovremeno oba tipa borida: Fe2B i FeB). Tvrdoća boridnog sloja je od
1800 HV do 2000 HV. Sloj FeB je krhkiji od Fe2B. Borirani slojevi zadržavaju
veliku tvrdoću do viših temperatura nego nitrirani, otporni su prema
razrijeđenim kiselinama i lužinama, te prema oksidaciji do približno 800 ºC.
Boriranje se provodi u čvrstim sredstvima, solnim kupkama, plinovima i
pastama.

➢ termomehanička: termička se obrada kombinira s mehaničkim deformiranje;

➢ prirodno (starenje pri sobnoj temperaturi) i umjetno starenje (starenje pri povišenoj
temperaturi).
6
 4. Fizikalne osnove toplinske obrade

Kod većine važnijih postupaka toplinske obrade, čelik se zagrijava na temperaturu pri
kojoj je mikrostruktura austenitna ili se sastoji od austenita s malim udjelom drugih
mikrostrukturnih sastojaka, na primjer karbida (cementit). To je temperatura austenizacije ili se
pak naziva prema vrsti toplinske obrade, na primjer temperature normalizacije.

Za većinu postupaka toplinskih obrada austenit je središnja, najvažnija mikrostruktura iz

koje se nakon različitih pretvorbi postižu mikrostrukture koje su postojane na sobnoj
temperaturi ili pri povišenim temperaturama i o kojima ovise svojstva čelika. Pretvorbe
austenita provode se izotermno ili pri ohlađivanju.

Brzine pretvorbi austenita i nastale nove faze ili mikrostrukturne sastojke čelika opisuju
dijagrami izotermne pretvorbe ili izotermni TTT dijagrami (engl. Time-temperature
transformation), koji vrijede za izotermne pretvorbe (nazivaju se i IT dijagrami), te dijagrami
kontinuiranog hlađenja ili CTT dijagrami, koji vrijede kod pretvorbi pri kontinuiranom
hlađenju. Način i kinetika pretvorbe austenita ovise o kemijskom sastavu čelika, odnosno
austenita, brzini ohlađivanja, odnosno temperaturi pretvorbe.

Slika 4 Dijagram izotermne pretvorbe ili izotermni TTT dijagram

7
 Kod ugljičnih čelika, austenit se pretvara u perlit od temperature oko 723 ºC do
temperature približno 500 ºC, a ispod te temperature do 250 ºC, ali samo pri izotermnoj
pretvorbi, nastaje bainit, a ispod 250 ºC nastaje martenzit.

Mehanička i tehnološka svojstva čelika s perlitnom mikrostrukturom ovise o debljini

listića (lamela) cementita, odnosno o tzv. međulamelarnom razmaku. Što je on manji, to su viša
mehanička svojstva i duktilnost, a za rezivost (obradivost) vrijedi obrnuto.

Perlit koji nastaje pri višim temperaturama (blizu 700 ºC) grubolamelaran je, a onaj koji
nastaje kod donje granice ima malen međulamelarni razmak (sitnolamelarni perlit). Svojstva
martenzita i bainita ovise o masenom udjelu ugljika u čeliku.

To posebice vrijedi za martenzit koji postiže najveću tvrdoću (oko 65 HRC) kad je udio
ugljika oko 0,6%. Martenzit kojemu je udio ugljika malen, npr. 0,1%, ima mnogo manju tvrdoću
(oko 37 HRC).

S povišenjem temperature nastali mikrostrukturni sastojci počinju se mijenjati. To se

najviše opaža kod martenzita, gdje promjene počinju već pri temperaturama između 100 ºC i
200 ºC i postaju očitije s povišenjem temperature prema temperaturi Ac1 (popuštanje čelika).
Martenzit legiranih čelika otporniji je prema popuštanju nego martenzit ugljičnih čelika.

8
 5. Razne tehnike toplinskih obrada

Toplinska obrada čelika temelji se na eutektoidnoj reakciji raspada austenita na ferit i

cementit. Ovisno o postupku toplinske obrade mijenjaju se način raspada austenita, odnosno
fizička i mehanička svojstva čelika. Zbog toga svaka toplinska obrada zahtijeva najprije
dobivanje austenita.

Temperature faznih prijelaza za legure željeza kao i za čisto željezo označavamo sa

slovom A i odgovarajućim indeksom: A1 je oznaka za liniju temperature eutektoidne reakcije ,
A2 za Curievu temperaturu (768 ºC), A3 za temperature prijelaza alfa u gama kristale, A4 za
temperaturu prijelaza gama u delta kristale i Acm za temperaturu početka izlučivanja
sekundarnog cementita.

Kada bi hlađenje i grijanje mogli provesti beskonačno sporo navedene temperature bile
bi jednake za oba procesa. Ukoliko se temperatura mijenja praktičnom ili konačnom brzinom
nastaje mjerljivo kašnjenje faznih prijelaza.

To znači, da se čelik mora zagrijati na nešto višu temperaturu odnosno ohladiti na nešto
nižu temperaturu od one koja odgovara ravnotežnoj temperaturi. Da bi se razlikovale
temperature faznih prijelaza kod sporog (ali i nedovoljno sporog) hlađenja uz oznaku
temperature fazne promjene dodaje se indeks r (npr. Ar1), a kod sporog (ali i nedovoljno sporog)
zagrijavanja indeks c (npr. Ac1).

5.1. Žarenje

Žarenje je toplinska obrada kojom se dobivaju "mekše" strukture čelika, a sastoji se u

zagrijavanju na temperaturi za oko 40 ºC iznad linije A3 ili A1 i hlađenju u peći do sobne
temperature. Podeutektoidni i eutektoidni čelik zagrijavaju se u γ-području (austenit), a nakon
hlađenja dobiva se mikrostruktura sastavljena od grubo lamelarnog perlita i ferita.
Nadeutektoidni čelik zagrijava se u dvofaznom γ (austenit) + Fe3C području (cementit) , a
nakon hlađenja mikrostruktura se sastoji od grubolamelarnog perlita i cementita.

Čelici se žare da im se smanji tvrdoća, poboljša rezivost (obradivost), poboljša mogućnost

oblikovanja u hladnom stanju, da dobiju određenu mikrostrukturu ili mehanička svojstva, da se
pripreme za kaljenje, da im se smanje ili uklone unutrašnja naprezanja itd.

9
 Vrste žarenja su:

• difuzijsko žarenje; Difuzijskim žarenjem se smanjuju ili otklanjaju nejednakosti u

kemijskom sastavu slitina, koje su posljedica neravnotežnog skrućivanja. U čelicima
koji se preoblikuju deformacijom, to je uglavnom sastavni dio toplinske obrade prije
preoblikovanja u toplom stanju. Temperatura je takva žarenja najviša od svih
toplinskih obradi.
• potpuno žarenje (ili samo žarenje); Potpuno žarenje ili samo žarenje obuhvata žarenje
čelika u području austenita, iz kojeg se ohlađivanjem po različitim temperaturnim
tijekovima postižu zahtijevana mikrostruktura i svojstva čelika.
• sferoidizacijsko žarenje; Sferoidizacijsko žarenje omogućuje oblikovanje kuglastih,
zrnatih čestica karbida (cementit) u feritu. Čelik s takvom mikrostrukturom ima
najmanju tvrdoću i najveću sposobnost plastičnog oblikovanja u hladnom. To je
žarenje posebno važno za visokougljične alatne čelike, koji nakon tog žarenja imaju
dobru rezivost (strojna obrada) i oblikovljivost u hladnom, te primjerenu
mikrostrukturu prije kaljenja. Kod čelika s malim udjelom ugljika (manjim od 0,2%
C) takvo se žarenje rijetko primjenjuje. Temperaturni tijek sferoidizacijskog žarenja
ovisi o kemijskom sastavu čelika.
• žarenje radi smanjenja unutarnjih naprezanja; Žarenje radi smanjenja unutarnjih
naprezanja često je primjenjivana toplinska obrada, ali unutarnja naprezanja se
smanjuju ili uklanjaju i s drugim toplinskim obradama. U pravilu čelik se zagrije na
temperature između 500 ºC i 600 ºC, a visokolegirani čelici i na još više temperature,
pri kojima je granica tečenja niža od vrijednosti unutarnjih naprezanja. Za to je žarenje
karakteristično sporo zagrijavanje i ohlađivanje čeličnog proizvoda.
• rekristalizacijsko žarenje; Rekristalizacijsko žarenje provodi se nakon hladne plastične
deformacije (valjanje, vučenje), pri čemu je nastupilo hladno deformacijsko očvrsnuće
i gubitak deformabilnosti čelika. Žarenje se provodi kod čelika ispod temperature A1,
ovisno o stupnju hladne deformacije, čime se obnavlja deformabilnost čelika i
omogućuje daljna plastična deformacija u hladnom stanju. Ovo se žarenje provodi i
kod drugih kovinskih materijala, ali pri odgovarajućim temperaturama i trajanjima
žarenja.
• Normalizacija;

10
 5.2. Kaljenje

Kaljenje čelika je toplinska obrada kojom se postiže otvrdnuće čelika. Ono se sastoji od
austenizacije (zagrijavanje u γ-područje ili austenit) i ohlađivanja takvom brzinom da se znatan
dio (najbolje cijeli dio) austenita pretvori u martenzit. Temperatura kaljenja (austenizacije)
iskustveno se izračunava primjenom vrijednosti temperature Ac3 (za podeutektoidne) i
temperature Ac1 (za nadeutektoidne čelike):

TK = Ac3 + (20 – 40) K; odnosno TK = Ac1 + (50 – 70) K

Kod čelika su te temperature uvijek navedene, i to s napomenom u kojem se sredstvu

čelik kali. Kaljenje može biti u slanoj vodi, vodi, ulju ili zraku.

Slika 5 Klasično kaljenje

Tvrdoća čelika (martenzita) nakon kaljenja ovisi najviše o udjelu ugljika. Kod čelika s
malim udjelom ugljika (manjim od 0,25%) nakon kaljenja se postiže premala tvrdoća, a i zbog
djelomičnog razugljičenja površine.

Zbog toga se čelici s udjelom ugljika manjim od 0,3% u pravilu ne kale, za razliku od
čelika za poboljšanje s udjelom ugljika od 0,3% do 0,6%. Pri kaljenju nastaju u čeliku
naprezanja zbog fazne pretvorbe (razlike u obujmima između austenita i martenzita). Zbog tih
naprezanja čelik se može deformirati ili puknuti.

11
 Minimalna naprezanja (teorijski nula) u čeliku postižu se tzv. kaljenjem bez naprezanja
(martempering), što je poseban oblik stupnjevitog kaljenja pri kojem nastaje martenzit
istovremeno po cijelom presjeku. Naprezanja kaljenja smanjuju se također i primjenom tzv.
prekinutog kaljenja, kada se čelik kali u sredstvu s većim, a zatim s manjim intenzitetom
ohlađivanja.

Unutarnja naprezanja u kaljenom čeliku smanjuju se izotermnim žarenjem (popuštanjem)

na temperaturama od 150 ºC do 200 ºC (bez osjetnog sniženja mehaničkih svojstava čelika) ili
toplinskim obradama koji slijede nakon kaljenja.

5.3. Popuštanje

Popuštanje je toplinska obrada gdje se metal grije i drži neko vrijeme na dovoljno visokoj
temperaturi i potom sporo hladi. Svrhe su popuštanja smanjenje tvrdoće i krhkosti, promjena
mikrostrukture, omekšavanje metala kako bi se lakše deformirao materijal ili odvajala
strugotina, rekristalizacija na hladno obrađenog materijala i otpuštanje zaostalih naprezanja.

Vrste su popuštanja:

• potpuno popuštanje: grijanje materijala na bazi željeza do područja austenita, te sporo

hlađenje (u peći) radi formiranja krupnozrnog perlita;
• normalizacija: kao i potpuno popuštanje, uz nešto brže hlađenje (na zraku) radi
formiranja sitnozrnog austenita (veća čvrstoća i tvrdoća);
• procesno popuštanje: popuštanje radi omogućavanja dodatne deformacije;
• popuštanje: kao i procesno popuštanje, bez dodatnog deformiranja;
• oporavno popuštanje: zadržavanje glavnine tvrdoća uz povećanje žilavosti;
• popuštanje za uklanjanje naprezanja: uklanjanje zaostalih naprezanja.

12
 5.4. Poboljšanje

Poboljšanje je složena toplinska obrada koja se sastoji od kaljenja i popuštanja na

povišenim temperaturama. Pod poboljšanjem se podrazumjeva postupak koji se sastoji od
kaljenja i visokotemperaturnog popuštanja.

Proces se odvija tako što se prvo čelik zagrijeva do temperature potrebne za kaljenje,
nakon toga se vrši brzo hlađenje da bi se dobila martenzitna struktura.

Ovakva struktura je krta i nije za eksploataciju. Zbog toga se nakon kaljenja vrši
popuštanje čelika. Temperatura popuštanja se određuje prema zahtjevanim osobinama djelova.
Poboljšanje vršimo u pećima sa zaštitnom atmosferom što u velikoj mjeri sprečava oksidaciju
i razugljeničenje površine.

Poboljšanjem se postiže povećanje zatezne čvrstoće, granice tečenja, žilavosti, dinamičke

čvrstoće, tvrdoće. Poboljšanje ima ogromnu primjenu kod velikog broja odgovornih i
opterećenih djelova kao što su: vijčana roba, osovine, vratila, zupčanici, razni djelovi za
poljoprivredne i građevinske mašine, motorna vozila, oružje itd.

5.5. Normalizacija

Normalizacija je toplinska obrada koja se sastoji od austenizacije i ohlađivanja na zraku.

Temperatura normalizacije za podeutektoidne čelike računa se iskustveno: [Ac3 + (30 – 50) K],
a za nadeutektoidne čelike: [Acm + (30 – 50) K], ali se kod nadeutektoidnih čelika vrlo rijetko
primjenjuje. Trajanje je držanja na temperaturi normalizacije vrlo kratko, tek toliko da se
postigne tzv. homogeni austenit (5 do 10 minuta).

Za kvalitetnu normalizaciju treba čelične dijelove jednolično zagrijati po čitavom

obujmu, te ih također jednolično ohladiti na mirnom ili zraku koji se jednolično giba, da bi se
čelični dio po cijelom obujmu jednako ohladio do temperature znatno ispod temperature A1
(Ar1). Normalizacija također znači da čelik ima normalnu, tj. perlitnu mikrostrukturu (udio
perlita ovisi o kemijskom sastavu čelika).

13
 5.6. Otvrdnjavanje površine čelika

Površine proizvoda izrađenih od željeznih legura, posebice čelika, otvrdnjavaju se iz više

razloga:

• povišenja tvrdoće i time povećanja otpornosti prema trošenju;

• smanjenja trenja u dodiru s drugim materijalima;
• povećanja trajne dinamičke i konstrukcijske čvrstoće (dinamička izdržljivost).

Kod primjene nekih od postupaka površinskog otvrdnjavanja očekivane promjene

svojstava prate i drugi učinci, npr. poboljšanje otpornosti prema koroziji. Površine čelika ili
željeznih slitina otvrdnjavaju se primjenom sljedećih postupaka:

• termokemijska obrada: cementacija, nitriranje, karbonitriranje, boriranje;

• površinskim ili lokalnim kaljenjem;
• hladnim deformacijskim otvrdnjavanjem;
• tvrdim prevlakama i promjenom površine.

Termokemijske obrade obuhvataju promjene kemijskog sastava površine legura, tako da

se ona obogati jednim ili s više kemijskih elemenata i postupaka toplinske obrade. Kod nekih
postupaka prvo se provodi obogaćivanje površine jednim ili s više elemenata, nakon čega slijedi
toplinska obrada, a kod drugih je prvo toplinska obrada. Većina se tih obradi označuje i prema
vrsti sredstva koje je izvor elemenata za obogaćivanje površine, npr. nitriranje u plinu
(amonijak) ili nitriranje u plazmi.

Slika 6 Različito otvrdnjavanje japanskog

samurajskog mača katane. Svijetle valovite linije (nioi)
odvajaju martenzitne krajeve od perlitne osnove.

14
 5.7. Precipitacijsko očvršćivanje

Precipitacijsko očvršćivanje, dozrijevanje ili starenje metala je vrsta toplinske obrade

metala gdje je ostvaruje izdvajanje fino disperzirane faze u osnovnoj strukturi metala, a obično
je prilog očvršćivanju nastajanjem kristala mješanaca ili legiranjem.

Doprinos precipitacijskog očvršćivanja proizlazi, prije svega, iz prezasićene krute faze

osnovne strukture. Pored toga, prisutnost čestica sekundarne faze u matrici osnovne strukture
metala uzrokuje lokalizirana unutarnja naprezanja koja mijenjaju svojstva metalne osnove.

Za razumijevanje očvršćivanja putem precipitata mnogi se čimbenici trebaju uzeti u obzir.

Oni uključuju veličinu, oblik, broj i raspodjelu čestica sekundarne faze, čvrstoću, duktilnost i
ponašanje pri deformacijskom očvršćivanju matrice i sekundarne faze, kristalografsku
podudarnost između faza i graničnu energiju, te povezivanje među fazama.

Općenito, precipitati sekundarne faze otežavaju gibanje dislokacija. Čvrstoća i tvrdoća

povećavaju se s vremenom i veličinom čestica starenja, no, moguće je i da se nakon određenog
vremena starenja čvrstoća i tvrdoća počinju smanjivati. Precipitacijsko očvršćivanje se
uglavnom koristi za legure aluminija, magnezija, nikla, titanija i za neke vrste nehrđajućeg
čelika.

15
 Zaključak

U ovom maturskom radu sam obradio temu toplinske obrade metala što obuhvata kaljenje
kovanje taljenje itd. Nakon neke toplinske obrade materijal se šalje na daljnu obradu,to znači
toplinske obrade su priprema tj. pobošljavanje nekih svojstava materijala koji su potrebna za
neke druge obrade. Stečeno znanje ću primjeniti u daljnjim radnim aktivnostima koje želim
obavljati nakon završetka školovanja.

16
 Literatura

1. "Fizikalna metalurgija I", dr.sc. Tanja Matković, dr.sc. Prosper Matković,

www.simet.unizg.hr, 2011.
2. "Tehnička enciklopedija", glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
3. "Prilagodba materijala", www.ffri.uniri.hr, 2011.
4. "Strojarski priručnik", Bojan Kraut, Tehnička knjiga Zagreb 2009.
5. "Specijalni čelici", skripta - Sveučilište u Zagrebu, www.simet.unizg.hr, 2011.

17
 MIŠLJENJE MENTORA I OCJENA ZAVRŠNOG RADA

1. Mišljenje mentora:

2. Ocjena rada:_______________________

Ocjena odbrane rada:________________

Ukupna ocjena:____________________

3. Komisija:

1._________________________________

2._________________________________

3._________________________________

18