Četiri pjesme

Enver Rizvo

-Svilen put-
Na put svile
u hiljadu i
jednoj noći

Na put svile
pa gdje stići
do ponoći

Zimski vjetar
Dok mi crta put
I dok uzdah tvoj
Skrivam pod svoj skut

Na put dalek
I beskrajan, dug
Dok ti nosim biser grana
Dok si mojoj glavi jug

Srcu si mi sniježna rana

Na put dalek
izdali me
palma, hlad i kamila

Na put dalek
gdje me nisi
od svega osamila
-Perzijska jabuka-
Hej ti ružo
iz vrta šahova,
da li da
te prodam
kao onu breskvu
vizantijskom trgovcu
sa mora daleka?
Od bosforskih vrata
pa do Isfahana,
bi li tvoju
slast on osjetio?
-Traganje-

U ulici kojoj?
Kojem sokaku?
Gdje tražiti
Sve su iste,
Svaka mahala
Drugoj liči,
Sve su slične,
Svi su isti.

Prebaci šal svoj

Preko lica,
U pješčanu
Oluju jurni,
Van zidova,
Izvan gradova,
Da je nađeš
Ti potraži!

Poput egzaltiranog
Derviša, što
S kraja
Na kraj
Svijeta luta,
Trazeć' smisao
Onom čega
U pravom smislu
Niti nema.
-Pastir s Ararata-

Da Bog tako odluči,

Rodio bih se
Kao sin šaha.

Ili bi me stvorio,
Kao prvorođenoga sina
Njegovog muhšira.

Da On reče budi,
Ja bih bio
Kodžibašino dijete.

Da on htjede
Majka bi mi bila,
Treća žena
Velikog vezira.

Ali ništa od tog nije,

I ništa od tog nisam,
Jer Svevišnji odluči
Da ja budem insan.

Ja sam Ismail,
Ali šah nisam,
Sin sam diva,
Azerskog pastira.

Iako svi kažu,

Da ništa ja nemam,
Sem ovog stada i
Njegove miline

Ono sav svijet moj je,

I zbog njeg se nikad,
Zlom sudbinom vođenom,
Neću poklati sa braćom rođenom.

(Kako to rade, sva šahova djeca)

Ismail me zovu,
Ali i Jusuf mi je ime,
I iako nisam
Onaj od Misira
Noću dok
Ja čuvam svoja stada

Sve zvijezde
I sva nebesa,
Klanjaju se meni tada.