Damir Ovčina

Damir Ovčina
IZDAVAČ
buybook
Radićeva 4, Sarajevo Tel: + 387
33 550-495 Fax: + 387 33 550-
496 redakcija@buybook.ba
www.buybook.ba
buybook
Turinina 7, Zagreb Tel: + 385 98
232-813 buybook-
zg@hotmail.com
ZA IZDAVAČA
Goran
Samardžić
Damir Uzunović
Lada Jurković
Kad sam bio hodža / Damir

Ovčina © Damir Ovčina, 2016 ©
za bh. izdanje Buybook, 2016.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u

bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja izdavača.
UREDNIK
Damir Uzunović
LAYOUT
Boriša Gavrilović
DIZAJN NASLOVNICE
Aleksandra Nina Knežević
ŠTAMPA
Dobra knjiga, Sarajevo
Damir
Ovčina
KAD SAM BIO

HODZA
Savremena bh
književnost
Damir
Ovčina
Sarajevo / Zagreb, 2016.

*
Napadalo do vrha snjegobrana. Otac s lopatom ispred zgrade.

Na njemu tankerica. Okrenut leđima. Ja prtinom preko parkinga.
Snijeg s grane bora oblikujem u grudvu. Padne pred lopatu. Oči
mu zelene.
Dobro došao.
Podignuta vrata garaže. On puhne u dlanove. Po kapuljači
mu zalijepljene pahulje. Januar. Nebo bijelo.
Idi joj pomozi!
Daj meni!
Taman da ja auto.
Plava buba upali iz druge. Zadimi se iz auspuha. Naslonjen
na police u garaži poni bicikl. Prazan auto upaljen na prilazu.
Desna vrata otvorena. Snijega po staklu. Otac podiže brisače pa
rukom bez rukavice prelazi po šoferšajbni. Led na krajevima
stepenica. Preskočim po dvije. Lupnem da snijeg spadne s
čizama. U haustoru miris kuhane hrane. Unutra
termoakumulaciona peć pušta zrak. Majka me zovne imenom.
Ustaje ogrnuta kariranom dekom.
To je samo problem sa zglobovima.
Jok!
Nekakva reuma.
Ma kakvi.
Na šarenom kauču s drvenim naslonom namještena
6 KAD SAM BIO HODŽA / Damir Ovčina
posteljina. Na stoliću čaj, lijekovi, narandže i Oslobođenje. S

parkinga zaviču djeca. Osam stepenica do vrata haustora.
Polako!
Stani.
Drži se za mene! Još malo.
Čekaj!
Pazi ovdje.
Hajmo.
Oči joj umorne. Auto kreće. Na plavoj ploči zakačenoj na lije-
voj strani ulaza piše ulica Franca Prešerna. Desno od ulaznih
vrata broj 16. Buba sporo ravnom ulicom. Voće i povrće ispod
strehe u zelenari. Sarajevo pod snijegom. Prolaze auti. U njima
ljudi zagledani ispred sebe.
Volkswagen do glavne kapije bolnice. Portir pokaže na
kliniku za urgentne situacije. Buba nazad pa dolje pa do kapije.
Majka žmiri. Prišli do ulaza. Ja otvorim vrata pa je pridržavam.
Motor radi. Nas dvoje do ulaza, on da pomakne auto. Hitna čeka
da priđe.
Unutra doktor kasnih pedesetih gleda u plikove pa daje da
se izvadi krv. Sestra je pridržava do kreveta u drugoj sobi gdje
se mjere vrijednosti. Ja s njenom jaknom. Unutra nekom gledaju
ranu. Medicinska s papirima okolo. Nervoznih ljudi u čekaonici.
Otac pomjeri vrata pa priđemo majci koja leži na podignutom le-
žaju dok joj se mjeri rad srca. Doktor obrijan do glave gleda vri-
jednosti pa upućuje na angiologa. Onda kuca na staroj mašini
za- mišljen. Preda ocu papir s brojevima ovoga i onoga i
imenom bo- lesnice. Uputi gdje dalje. Ogrnem je jaknom. Buba
do vrata. Ona se strovali na prednje sjedište a ja preko
vozačkog na zadnje. Kratko u rikverc pa nazad na glavnu kapiju.
Portir pita, otac za papir, portir mahne. Velika zgrada u sredini
austrougarskog kompleksa. Na vratima sestra ogrnuta
kaputom pridržava dok ne uđemo. Otac se vrati da negdje
uparkira bubu. Hol velik. Dežurni nas uputi do lifta pa na treći.
Unutra toplo. Angiolog češkog prezimena dugo i pažljivo
gleda, pita oslovljavajući se glasnije s ti pa zalupa na još starijoj
mašini. Onda i nama pojasni gdje dalje.
Na klinici za kožne bolesti dežurna doktorica našeg
prezimena. Njen otac je poznati profesor anatomije. Tješi. Primit
će je. Da ne brinemo. Ja po stvari. Klupe u hodniku ofarbane u
zeleno. U sobi gdje je smještaju na krevet do prozora dva
prazna ležaja. Starija žena premazana kremom prekoputa.
Namjesti se bolno na krevetu ispod prozora. Stavljam ruke u
džepove. Medicinska na sprat. Mlada doktorica energičnog
nastupa do oca.
Pa šta mislite?
Diže ramena i skuplja usne.
Koliko je dugo bolesna?
Ima dvadesetak dana da je buknulo.
Što niste prije došli?
Paa nismo znali.
Šta niste znali?
Da je ozbiljno.
Vala ne izgleda baš neozbiljno.
Priključena infuzija. Na jastuku udubljenje. Koža prekrivena
plikovima. Sestra nas požuruje. Majka ohrabruje da idemo.
Okre- nem se s vrata. Mahne i zažmiri. Mi napolje. Stariji čovjek
ispred granapa slaže kartonske kutije s bananama. Taksisti u
kožnim jak- nama s krznom naslonjeni na haube. Zrak sve
hladniji. Ćumur iz kuća naguranih po brdima. Otac diše duboko.
Ja stavljam sivu kapu. On diže kragnu. Bubom u ravnom ritmu
do Aerodromskog. Telefon zvoni kod nas dok žurim kroz
stubište. Ne stignem.
Hoćeš čaj?
Klimnem.
Vijesti. Napetost u Bosanskom Brodu. Topovi u blatu u
Slavo- niji. Primirje u Hrvatskoj potpisano u Sarajevu još na
snazi. Re- porter iz Dervente. Jedinica policije iz Sarajeva u
Posavinu. Poslije na ekranu pozivi na mir. On u fotelji, ja na
peći. Zaspim na koji sekund. Sekund dug. Noćni program
usiljen. Knjiga mi na podu. Težak mrak. Svjetlo na prizemlju u
zgradi preko bašte. Negdje auto. Zapišem u nekorištenu teku šta
je svašta bilo danas. Rukopis mi se ne dopadne pa mijenjam
oblike slova i pazim na čitljivost. Datume ne navodim gore nego
ih pišem slovima da ne bude puki dnevnik. U snu škola. Znam
da sanjam. Sabirem se dok ne shvatim šta je neprijatnost koju
osjećam kao tešku i dok spavam. Upo- redim je nabrzinu s
dosadašnjim problemima pa dođe velika. Za- mislim kako će biti
kad to bude prošlost kojom se mjeri život. Naj- manje sat do
svitanja. Auto niz Akifa Šeremeta. Pas odnekud. Radio stišan u
sobi.
Kazaljke se razmakle. Jutro na parkingu. Grane trešnje se
lagano pomjeraju. Na balkonu prekoputa žena kratko otvori,
ostavi nešto, pa zatvori. Čujem da je ustao.
Ja stavljam vodu za kafu. Peć zapuše u sobi. On u kuhinju.
Gle- damo u šolje pa kroz prozor. Krenem nešto reći da olakšam
situaciju pa stanem. Otac otpuhne. Nasipam još kafe.
Idem šta kupiti.
Treba mlijeka! I Oslobođenje.
Dolje haustor zaključan. Snijega po autima.
Ja niz Kralja Tomislava kroz snijeg. Stara zgrada klinike za očne bolesti s lijeve
strane. Oglas na stubu u kojem ispisano prodajem stan u Zaima Šarca četrdeset pet
kvadrata povoljno. Svijetle prozori na plavim neboderima. Crveni autobus broj
sedamnaest uz brdo.
Preko Skenderije pa niz rijeku pješke dalje ka Lenjinovoj. Bijeli se na Trebeviću.
Oblaci nisko nad planinom. S rukama duboko u džepovima pored cvjećare sa satom
na Kovačiće. U granapu kupim ponešto. Teška metalna vrata u Lenjinovoj jedan. Ključ
pogodim iz druge. Hladno gore u stanu. Upalim peć. Odvrnem česmu da oteče pa
sjedim u jakni. Trolejbusi i auti na Zagrebačkoj. Prašina na radiju. Okrenem šest
brojeva. Izašla u prodavnicu. Kažem svoje ime i prezime što naiđe na hladan prijem.
Sa Zagre- bačke trolejbus. Taksi ispred planike. Prašina po suđu u starinskom
kredencu. Ja od prozora do prozora, od kupatila do peći. Kazaljke se razmakle. Nikog
na haustoru. Glas iza vrata. Miris kuhane hrane na drugom. Ja niz Miljacku do
Bratstva i jedinstva. Po- neko uz rijeku. Snijega po asfaltu. Ova koju sam maloprije
zvao pa ostavio ime i prezime živi visoko u Blagoja Parovića. Pred ulazom joj lada
karavan u koju srednjovječan tovari sudoper. Vrata haustora otvorena. Ja gore.
Stubište bez prozora. Lift zaškripi. Šest stanova na jednom spratu. Miris pržene ribe.
Zvonim. Žena pedesetih godina čeka da nešto kažem.
Dobar dan.
Da?
Je li kući?
Ti si?
Dam neutralno objašnjenje.
Zove je. Pogled strog. Pozvana na vratima.
Ja došo.
Jesi dobro?
Pa eto.
Ima plavi kauč. Stan s više soba. Njeni prozori prema istoku. Nenaviknut sam na
visinu. Jače sniježi. Crvena džezva i dvije šo- ljice na tacni. Vrata odškrinuta.
Visoko vam ovdje.
Što te nema?
Situacija.
Šta?
Promrljam. Donese jafa keks. Namješta kosu i poravnava po- krivač.
Da slušamo ploče?
Nisu okolnosti.
Meni jest.
Bježi ba!
Razmisli!
Aaa. E to je malo teže. A ne bi ni umjeli, boj se.
Hajmo vani!
Gdje?
Negdje.
Sačekaj me dolje.
Na stubištu miris sarme. Na zidu apel Tito, care, kupi nam cigare. Ona u kratkom
kaputu. Namjerno joj nejednako odsječene šiške a punđa na neki japanski fazon.
Pješke?
Pješke.
Mi raspričano uz kasarnu. Ispred stražarske kuće s plavobije- locrvenom zastavom
s petokrakom. Ona snijeg na mene, ja na nju. Ja zabrinut, ona uvjerena u dobar
rasplet.
Grad siv ispod snijega.
Hajmo kod mene!
Na Dobrinju?
Lenjinova.
Šta je tamo?
Nema niko.
Šta ćemo raditi?
Imam dobrih ploča.
Ne znam ja to.
Ne znam ni ja. Možemo pričati nešto iz starina.
Vala ne znam.
Hajmo ba!
Da idemo sad u grad a poslije ću vidjeti imam li hrabrosti za to.
Možeš a i imaš ako hoćeš. A računam da hoćeš i ako nećeš.
Niz kralja tomislava s rukama u džepovima. Buregdžinica prazna. Petnaestak
minuta do tramvaja. U vozilu malo ljudi. Snijeg se pojačava. Ona mi vadi snijeg iz
kapuljače. Kod ekonomske škole ona desno ja lijevo.
Da ja tebe nazovem za sat?
Zovi!
U haustoru u Lenjinovoj komšinice u sporom penjanju. Starijoj s crnom maramom
preko osamdeset a unuci s cekerima u ruci pet više nego meni. Pitamo se za zdravlje.
O pet godina starijoj pomislim ponekad u različitim kombinacijama. Sad se osmjehne
kratko. One polako uz stepenice. Peć malo prigrijala stan. Šest brojeva pa njen glas.
Ti si.
Dolaziš?
Probat ću.
Ona mala zgrada gdje je pošta.
Znam.
Trolejbusi na istok i zapad. Ljudi i auti Zagrebačkom. Neko nešto kod pošte. Lupnu
ulazna vrata na prizemlju. Muzika iz druge zgrade. Radiotaksista s Lenjinove.
Kucne. U sumraku zasija snijeg na crnom kaputu.
Gdje ti je ta kafa?
Najbolja za tebe.
Dirnuta sam.
Čekam da voda provrije. Zamiriše kremen upaljača. Stan pun ustajalog zraka.
Namještaj star. Farovi prema istoku i zapadu. Gla- sovi rasuti.
Ključa voda.
Ključa.
Šta to?
Kako se ovo otkopčava?
S ove strane treba.
Ovako?
Tako.
A ovo?
To ovako.
Ovaj dio ovdje pa sve do gore zaslužuje svaku hvalu.
Koji?
Evo ovo sve ovdje pa gore, ovo. Evo ovo.
A ovo?
Čekaj da vidim.
Ovo?
To i ovo ovdje.
E to je dobro.
Je l dobro kao ovo ili kako?
Ko i ovo ovdje plus što je i na svoj način, ne može se porediti tek tako.
Znači tako?
Tako.
Slatkasta muzika s dvjesto dva. Trolejbus brže prema Skende- riji. Neko glasan na
stubištu. Sprat ispod televizor dobro pojačan. Treba vježbati za vrhunske rezultate.
Vala treba.
S radija pjesma u atmosferi jeseni. Ona da je bilo zabavno a da sad treba kući.
Niz Vilsonovo hladno. Smeđa rijeka povelika od snjegova. Au- tomobil preko
mosta, svjetlo zabljesne, zvuk se udalji. Negdje psi. Ja snijeg na nju, ona na mene. Ja
o svijetu kritički, ona pohvalno o mojoj kritici. Ja romantično o nečemu, ona oprezno.
Ja iskopavam zapamćene rečenice, ona ruke dublje u džepove kaputa. Teška vrata
na njenom ulazu. Kad se pomjere, upali se sijalica na stubištu.
Eto, bio bogat program.
Ovo je kameno doba mojih ambicija po tom pitanju.
Nju lift u visine. Mene vjetar i mrak smire. Zamislim svoju kuću u kojoj je sve
uredu. Onda računam dane koji mogu proći dok se to ne desi. Tramvajem s puno ljudi
prema zapadu pa u Ne- đarićima jedva stignem autobus trideset šest. U njemu
većinom poznati mi ljudi. Ja kroz Akifa Šeremeta pa preko parkinga. Sni- jeg srednje
visine. Svjetlo u našoj kuhinji. Na prozoru desno od stepeništa komšinica lica
priljubljenog uz staklo. Mahne. Ispred ulaza dva bora pokrivena snijegom. U stanu
toplo.
Kako je?
Bolje malo. Nešto je i pojela.
Može li spavati?
Pomalo.
Hoćeš čaj?
Daj!
Kod nas televizor zasipa vijestima. Iz susjedne zgrade harmonika. Otvore se
komšijska vrata pa nekog srdačno dočekaju. Pre- koputa muzika i jecajući glas kroz
zvuke harmonike.
Onaj nešto dobro nezadovoljan. Cura ga, šta li, ostavila.
Uu. Baš čudno za nakog momka!
Pjeva sad tužne pjesme.
Eh, eh.
Voda dugo u kupatilu. Prošla ponoć. Radio tiho. Auti rijetko niz Akifa Šeremeta a
još rjeđe niz Franca Prešerna. Ja naprijed- nazad kroz knjigu. U teku zapišem šta je i
kako bilo i ko je šta govorio. Rukopis mi mrzak. Rečenice još mrže. A pisati mi drago.
Vedro poslijepodne. Otkopčam jaknu. Teško dišući kroz hodnik u prizemlju. Sobe
otvorene. Dezinfekciona sredstva jaka. Dvije žene u ogrtačima od frotira pričaju s
doktoricom. Udahnem pa uđem u njenu sobu. Naslonjena na jastuk na podignutom
naslonu čita knjigu. Osmjehne mi se pa pokaže da sjednem do nje. Kora od na-
randže na stoliću.
Bolje sam.
Šta su rekli?
Ništa određeno. Bio neki reumatolog dugo.
Na kojoj smo dijagnozi sada?
Nešto sa zglobovima. Spremaju me za otpust.
Kad?
Do kraja sedmice.
Nema više infuzije. Žena s kojom je u sobi uključuje se kratko u priču.
Sve će biti dobro. Vi ste mladi.
Sestra ručak. Grašak i riža, jogurt u plastičnoj čaši, dvije kriške kruha na salveti.
Pogleda kroz prozor. Snijeg stao. Hoće sama jesti. Pridržavam joj plastičnu čašu.
Šta ćeš da ti donesem?
Neki časopis. Kako je u školi?
Onako. Hoćeš sok?
Ne mogu. Pojela sam sad više nego zadnjih mjesec dana.
Na kiosku u Kovačićima kupim novine. Pišu da srpski narod ne smije izgubiti
zajedničku državu. Presavijem ih. Preskačem stepenice u polumraku. Gelenderi
hladni. Ključ pogodim iz druge. U stanu prohladno. Zvuk trolejbusa uspavljuje.
Legnem na peć pa skoro zakunjam. Umlačilo sobu. Na radiju voditelj u dobrom ra-
spoloženju. Okrenem brojeve. Ona se javi zvonko.
Kad ćeš?
Za sat.
Uđi samo!
Toplom vodom nakvasim krpu pa brišem prašinu po olinjalom namještaju. Usisivač
sa zalijepljenim crijevom aktiviram pazeći na vrijeme. Provjerim skromne namirnice pa
izvučem jednu od nekoliko knjiga. Obrišem sto i uključim radio. Žmirim u polumraku.
Spolja mnoštvo zvukova. Kazaljke napreduju u priželjkivani polo- žaj. Vrata se otvore.
Iza nje mrak na stubištu. Zamiriše mali hodnik. Na radiju buntovna njujorška grupa.
Ona kaput na pod.
Sreća da sam usiso.
Svjetlo lampe na plafonu. Trolejbus Zagrebačkom. Odjava na dvjesto dva.
Napredujemo.
Još par stotina pokušaja i bit će prihvatljivo.
Brzo će to.
Ona zakopča kaput. Provjerim plinsku bocu i česme. Vratim se do peći da ne
ostane upaljena. Ključ malo zapinje. Glasno radio
iza jednih vrata. Zima u vjetru s Trebevića. Žute se prozori na sivim i smeđim
zgradama. Ja kažem šta mislim o ovom i onom ne štedeći riječi pa ona ponešto manje
radikalno. Niz rijeku zapuše. Mahne mi kroz staklo na vratima lifta.
Ja iz škole preko pruge prema gradu u februarsko podne. Snijega između šina. Na
Otoci stižem jednu iz razreda. Kosa joj svezana u rep. Pogleda me upitno.
Ti se razumiješ u vjeru?
Pa eto.
Kakva bi riječ, izjava, izreka, molba da ne kažem molitva mogla biti od koristi u
ovoj jednoj mojoj težoj situaciji?
Kakvoj situaciji?
Bolest bliskog srodnika.
Čitaj! Tako počinje.
Pješke uz rijeku. Prohladno a vedro. Ona u kožnoj jakni s krznom. Haljina joj
preko hlača vrećastog oblika skupljenih u smeđe čizme. Crveni tramvaj sa žutim
slovima bučno ka Ilidži.
Kako bi ti objasnila vjeru?
Bile su sto četrdeset četiri objave. One su svedene na tri glavne. Ove tri na
jednu. A ta jedna na jednu misao.
Koju?
Izgovori to tiho i naizust.
To je glavno?
To.
Zvuči uvjerljivo.
Da.
Fala.
Na malo.
Vidim te drugačije sad.
Bolje ili gore drugačije?
Bolje.
Zbog ovog što pričam?
I zbog tog. A i onako.
Ponovim tu ključnu rečenicu od maloprije griješeći. Ona po- pravi. Mahne mi
kratko pa prema Hrasnom preko mosta.
Šef klinike s nama u kancelariji na spratu.
Mi smo uradili što smo mogli.
Je li to sve, bakterijska infekcija? Onolika slabost od tog?
Nije sve. Sumnjam na problem s limfom. Ipak, ja sam derma- tolog. Plikovi na koži
su sekundarni problem. Neka je malo kući pa ćemo vidjeti dalje. Može rat svaki dan.
Nama je i ovo rat.
Ljekar slegne ramenima. Otac potpisuje formulare.
Majka se namješta na krevetu. Bolje je. Nema vrućicu.
Spakovali smo sve u plavu torbu. Žena iz Busovače hoće da pomogne.
Ostavljamo kesu s voćem na njenom krevetu. Naš auto do ulaza u zgradu. Otac sporo
u rikverc s desnom rukom na naslonu suvozačkog sjedišta. Ja pridržavam do vrata.
Ljudi gledaju. Ona nesigurno na prednje sjedište. Ja po stvari pa se provučem na za-
dnje sjedište. Između bolničkih zgrada sporo prema izlazu. S radija javljanja iz
komuna pa tradicionalna muzika. Sunce visoko na čistom nebu. Puno ljudi u krugu.
Rezervni milicioneri naslonjeni na plavobijelog stojadina u plavim debelim
uniformama. U rukama im kalašnjikovi. Portiri u smeđim čohanim odijelima. Druga
sedmica februara. Topao dan. Prijatno u kolima. Majka pomno gleda na svijet duž
glavne ulice pa razgovara vedro s nama. Zami- slim kako blijedi cijela priča s njenom
bolešću. Gledamo Skende- riju pa Marindvor, Pofaliće pa Maltu, Čvilu pa Otoku.
Poslije Ali- pašina lijevo na Vojničko pa Mojmilo pa desno na Dobrinju pet pa opet
desno kod smeđe zgrade pa lijevo u Akifa Šeremeta. Desno u Franca Prešerna. Na
donjem lijevom i gornjem desnom balkonu komšinice. Mašu nam. Sišle do auta.
Pridržavam je. Oslanja se na mene dok priča s njima. Penjemo se sporo ali vedrog
raspoloženja. Otac otvorio vrata.
Još malo.
U stanu prijatno. Topao zrak iz peći. Na stoliću narandže. Kompleti knjiga na
policama. Ona pogledom po sobi. Sok u kar- tonskoj ambalaži pored narandži. Ja na
zelenu fotelju.
Vrata sobe otvorena. Radio tiho. Pišem šta i kako je bilo i šta je sad. Križam
dijelove. Snijeg se lijepi po krovu. Upalila se lampa na parkingu.
Majka zagledana u Oslobođenje na kauču. Sok od narandže i tri banane ispred nje.
Pogled joj vedar. Nevješto miješam špagate s maslinama i sosom od paradajza. Rano
poslijepodne. Ona u kuhinju potpomažući se hodalicom. Sjeda ispod prozora. Dvije
smeđe police postavljene na metalne nosače. Na njima Grimmove bajke, stari
pljosnati radio grundig i mali top. Sok iz zelene kutije s nacrtanom narandžom.
Haj da ja pravim palačinke!
Uzmi jaja!
Koliko?
Dva komada.
On izvadi iz frižidera kartonsku kutiju s deset jaja. Agroko- merc na njoj.
E sad dodaj jedno čašu i po mlijeka.
Ovoliko?
Još malo.
Šta dalje? Jedno pet kašika brašna. Još jednu stavi! Još malo vode!
Koju ću tavu?
Uzmi onu veću.
Dodaj sad malo soli i kašiku šećera. Muti mikserom!
Dosipam sok dok mikser na kojem piše gorenje fullmix bruji.
Hoćeš ti soka?
Dosta. Ugrij ulje! Ne treba puno ulja. Uzmi krpu!
Debela a ljepljiva.
Malo sastruži! Pazi tavu da ne zguliš! Eto, ide nekako.
Ima li kakav džem?
U kredencu.
Jedna tegla podravka, druga vitaminka.
Ja ću mazati.
Meni s kupinom!
Ove marelicom.
Ja ću te.
Ona odloži Oslobođenje pa ustaje oslanjajući se na hodalicu. Pridržavam je dok se
približava vratima malog balkona. Gleda u baštu. Snijega po stolu u bašti. Počinje
vikend. Kiša u snijeg.
Dnevnik bez kraja. U njemu datumi, brojevi, prognoze, najave, brige, pozivi, primjeri,
dogovori, izvještaji. Čitam kratko i rasute pažnje pa pišem ružno i dugo.
Prošla ponoć. Na parkingu sjene. Auti prema upijevoj prodavnici rijetki. Negdje
pas. Majka kunja mirnija. Otac neumoran nešto namješta. Radio stišan na polici u
kuhinji. Frižider zabuči pa se smiri. Uključena perilica. Ja zaspim na sekund na peći pa
u tom trenu usnim kako padam s peći. S ulice neko balavo zaviče. Auto niz Akifa
Šeremeta. Usnim da je snijeg debelo preko snjegobrana.
Siva zora. Topao zrak iz termoakumulacione peći. Tempera- tura joj trideset devet.
Pola boce infuzije potrošeno. Medicinska treba oko osam. Prvi dan trećeg mjeseca
treće godine zadnjeg de- setljeća dvadesetog stoljeća. Spikerica ozbiljna. U toku noći
Sara- jevo blokirano. Objašnjava gdje i šta pa se javlja nekoliko novinara s raznih
lokacija u gradu. Govore šta vide. Hladno i oblačno. Nikog ni na parkingu ni na ulici.
Otac telefonira. Pita kratko pa sluša duže. Spusti slušalicu.
Pa šta se dešava?
Zbog referenduma.
Moramo naći neku pomoć.
Na stolu šolje, čaj, narandže, bočice, hljeb, marmelada podravka od šipurka i
jučerašnje Oslobođenje. Ja na peć pa kroz zavjesu pratim da ko ne izbije na parking.
Majka se okreće. Namje- stim joj jastuk pa pitam šta i kako na što ne odgovori. On
nam nasuo kafu pa sjedimo u kuhinji. Preko bašte žena kratko na balkonu proviruje
prema ulici. Zaječi iz druge sobe. Mi tamo pa bri- žno pitamo šta trebamo. Ona ništa.
Nešto pokaže pa zakunja. Ja tražim analogiju u znanim mi primjerima da je nešto
nekome bilo loše pa bolje pa opet dosta loše pa puno i iznenadno bolje.
Hljeb od jučer premažem džemom. Otac ambiciozno nareže sira i suhog mesa.
Oko sira i mesa neštedimice nabaca kiselih krastavaca iz vitaminkine tegle pa i
ajvara istog proizvođača. Proviri u sobu. Ja pitam kratko pogledom, on odgovori
obrvama. Vijesti ponavljaju i dopunjuju. Ja dva tanjira i dvije čaše na sto. Nasipam
soka pa vode za još kafe.
Komšiluk u pola osam kod ulaznih vrata vijeća šta da se radi ako bude ovo i ono
pa se dogovori da niko ne ide nigdje dok se ne vidi šta i kako dalje. Valjda će javiti na
radiju šta da se radi dok se ovo ne riješi. Haustor ostaje zaključan. Ulica prazna.
Majka mirnija. Džezva na jučerašnjem Oslobođenju. Telefon zazvoni bučno i
neočekivano.
Ti si.
Kako je?
Zaspala.
Zvali onu sestru iz vojne. Kaže da je dovedete.
Ako bude moglo. Izgleda da je rat. Kako je tamo?
Blokirali na glavnoj ulici kod ekonomske.
Kako izgledaju?
Jedan ima jaknu ko ti. Maske nose. Neka lada dolazila s Grba- vice. Izgleda, štab
im na Vracama. Moj stari gleda dalekozorom. Kaže da hodaju s puškama uveliko.
Ima li policije?
Slabo.
Ima li tamo barikada?
Ne vidi se ništa.
Zvat ću te poslije.
Haj.
Majka se budi. Govori nešto. Pokazuje mi prema prozoru.
Nema nikog tamo. Hoćeš nešto popiti?
Ne odgovori. On je hoće uspraviti. Ona ječi, ne da. Ja na fotelji.
Probaj telefonom!
Kako ću objasniti?
Fino.
Ne znam broja.
Zovi informacije!
Okrećem devet osam osam. Preopterećenje. On otpuhuje. Ona kunja. Listam
raskupusan imenik. Pod slovom s duža lista prezimena i poneko ime. Nađem
traženo prezime pa davno upisan broj s crticom na sredini. Okrenem peticu, ne
odsvira zauzeće. Zaz- voni. Zvoni tri puta. Javi se domaćin zabrinuto. Predstavim se.
Ne- povjerljiv. Tražim njegovog sina. Pita jesam li to ja kojeg on zna. Potvrdim. Daje
mi sina. Ne vjerujem da smo ikad pričali na telefon. Počnem objašnjavati. Prihvati
srdačno, ali zabrinuto. Dat će mi svoju majku da njoj pokušam objasniti šta nam
tehnički treba. Čekam. Žena se javi. Ja pričam. Ona razumije, ali se čudi otkud sad ta
bolest u najboljim godinama. Da je sačekam dolje u prolazu od bašte za pola sata.
Zahvaljujem se pa kroz prolaz u baštu. Na vrbi smrzle grane. Snijeg na živoj ogradi.
Zemlja tvrda. Golu- bovi u sivo nebo između zgrada. Malo niže stajao sam kad je
umro najveći sin. Otac me zovnuo s balkona. I tad bila nedjelja.
Žena s torbom preko bašte. S balkona gleda starija komšinica. Drži ruke na ustima
i miče glavom lijevo pa desno.
Medicinska srdačna. Ja zaključam naša vrata u prizemlju prema bašti. Ona ispred
mene. Otac na stubištu. Komšinica ponudi pomoć. Mi zahvaljujemo.
Žena pogleda moju majku pa je ohrabrujuće pozdravi. Ona pomjeri glavu na
drugu stranu. Medicinska provjeri cjevčice pa gleda u otpusni papir pa u lijekove. Mjeri
temperaturu. Otac donosi kafu. Ja na peći. Gošća je vrlo obzirno okreće na bok.
Namješta jednu cijev. Drugu bocu infuzije kači na viseći nosač pored kreveta.
Pažljivo briše izranjavanu kožu vlažnim peškirom. Namješta jastuk pa gleda papire. Mi
opet udarili zahvaljivati.
Treba u bolnicu. Hitno.
Pa šta se vama čini?
Ona vrti glavom.
Podne. Centar službi bezbjednosti javlja da je grad presječen na nekoliko mjesta.
Policija poziva građane da čuvaju svoje zgrade, komšije i naselja te da smire tenzije.
Majka se ne budi. Lice joj mirnije. Živa na trideset devet. Nas dvojica za kuhinjskim
stolom. Pred nama viršle i kolinska senf. On zagledan kroz prozor.
Ima li ko?
Jok.
Na parkingu?
Niko. Stalo sve.
Trebamo nasuti vode.
Ja ću.
Nasipam u dvije narandžaste kante od po desetak litara. Onda u kadu do polovine.
Poslijepodne prohladno. Zvono nas trzne. Medicinska sestra ogrnuta kaputom. Nosi
torbu i ohrabrujuće govori i o našoj bolesnici i o cjelokupnoj situaciji koju određuje
kao nemirnu zbog sveopće zbunjenosti, nezadovoljstva i medijskog pritiska. Prejake
su veze među ljudima da bi se šta ozbiljnije desilo. Svi smo mi slični u mentalitetu. Mi
klimamo. Ja pitam za njenu djecu. Ona navodi sinovljeve planove za studiranje i
dosadašnje kćerkine izazove u izučavanju ekonomije.
Otac donosi vlažan ručnik i ostaje pored kauča. Gošća mijenja kesu zakačenu za
plastičnu cijev. Na stalku se ljulja infuzija.
Vijesti ne staju. Televizori s raznih strana. Pregovara se. Još nisu uklonjene
barikade. Vojska i policija će skupa patrolirati. Na ulici odsjaj svjetala iz stanova.
Telefon.
Ti si.
Je li dolazila sestra?
Dvaput. Doći će opet ujutru.
Pa kako je sad?
Gdje god dodirnemo boli. Nije pri svijesti od juče. Kako ste vi tamo?
Dobro je kod nas. Komšiluk se stao posjećivati, ne možeš vrata zatvoriti.
Stoje li oni dolje još?
Stoje. Ne djeluju zabrinuti. Izgleda da su spremni na duži boravak.
Vrata haustora zaključana. I prolaz u baštu provjeren a podrumski prozori
osigurani. Zamijenjena sijalica u podrumu. Po- meteno. Cvijeće na međuspratu
zaliveno. Postignut dogovor o novom cvijeću u bašti čim se bude moglo. Rasvjeta na
parkingu ne radi. U bašti odsjaj televizora s obje strane. Svjetlo iz stana prekoputa
osvijetli psa u prolazu na sekund.
Negdje rafal. Mi na dvije zelene fotelje. Ona zaspala.
Otac u kuhinji. Ja na peći. Jedna kesa se puni druga prazni. Negdje pucanj.
Duboko smo u noći. Stari pravi čaj. Radio tiho. Izgleda da se barikade povlače.
Zaspim poslije jedan pa sanjam da ne mogu spavati jer nemam gdje već moram
stajati. Zora siva a nebo čisto. S parkinga pas u prolasku pa dugo ništa. Provirim u
kuhinju. Tamo nikog. Iz kupatila svjetlo i šum vode dugo. On došao stariji. Ona u
polusnu pod znojem. Na stoliću lijekovi i kora naradže. Na satu vrijeme za prvu
smjenu. Dolje neko na vrata.
Mora da je medicinska.
Ja ću.
On je pokušava namjestiti na naslon. Ona kao da je daleko. Ostavim vrata
pritvorena pa sletim do ulaznih.
Medicinska na vratima. Sunce jedva nad naseljem. Žena bri- žno i samouvjereno
pogleda bolesnicu. Ja se osvrćem kao da je sve negdje drugo.
Što prije u bolnicu.
Stari stavlja džezvu na sto. Ja sok. Žena preko ramena kaput.
Kako ćete vi do Kasindola?
Sutra ću. Javili da ne dolazimo danas. Nazvat ću da vidimo mogu li primiti ovako
teškog bolesnika.
Okreće neki broj s našeg telefona. Objašnjava. Primit će je kadgod dođemo.
Jesu otvorene ulice?
Radio kaže da jesu. Policija i vojska patroliraju. Smirit će se, potpisali su nešto.
Da zovem hitnu da nas prebace?
Haj.
Ja pokušavam spremiti neke stvari. Otac objašnjava kroz na- randžastu slušalicu.
Ne može. Ne znaju je li prohodno. Zovu ih sa svih strana. Da nazovemo poslije.
Sestra zove. Predstavlja se. Traži šefa. Objašnjava. Poslijepodne da nazove.
Zelenu torbu stavljamo ispod kauča. Sunčan prohladan dan.
Majka se budi. Pogled mimo nas.
Mama. Hej.
Šta je?
Pa kako si?
Boli me.
Znaš li?
Šta?
Ništa. Bolje si.
Kao da gleda kroz prozor. Sklapa oči.
Hej.
Kunja. Okreće se. Mi stojimo pored nje pa sjednemo na fotelje.
Kako ćemo je u auto?
Imaju nosila.
Ni na nosila ne može.
Moramo tako.
Fićo s crvenim križom ulazi na stazu ispred naše garaže. Ja na vratima haustora.
Doktor četrdesetih godina namješta naočale na nosu. Sestra s torbom. Komšije na
balkonima.
Ljekar s naočalama i tlakomjerom naslonjen na zelenu fotelju. Sestra mijenja
infuziju.
Da je presvučemo!
Otac dodaje šta treba.
Potmulo ječanje dopre u kuhinju.
U bolnicu odmah!
Kako?
Nekako. Hitna ne može. Probajte u svoj auto.
Hajmo!
Ja uzimam torbu na kojoj piše america travels. Stvari nevješto složene.
Kako ćemo je do auta?
Nosila. Poslat ćemo nosila iz ambulante.
Kad?
Brzo.
Majka mrljma imena. Otac diše duboko. Sunce na prozoru. Tehničar s nosilima
kroz haustorska vrata. Ja ih držim otvorenim. Kako ćemo je spustiti?
Polako. Prvo za ramena. Uzmi ispod koljena.
Taako. Doobro.
Čekaj, čekaj!
Polako, polako. Boli je.
Spusti gornji dio prvo. Lagano.
Iznijet ćemo je na zadnje sjedište.
Tijesno je.
Nekako ćemo.
Namještam joj ruke i prebacujem deku preko tijela. Dižemo i spuštamo.
Pazi joj ruku, lijevu.
Spusti.
Haj sad!
Polako, polako, nemoj naginjati!
Ma ne naginjem, bolan.
Na čelu mu se znoj uvlači u bore. Dvije stepenice.
Stani malo. Podigni prednji dio.
Ispast će.
Neće. Polako.
Hajmo.
Tri stepenice.
Ispravi malo.
Haj polako. Bit će dobro sve.
Pazi joj ruku!
Stani malo. Nemoj spuštat!
Ja ću pridržat.
Hajmo opet.
Spustimo nosila pored auta na stazu. Cijeli je komšiluk iza prozora.
Otvori ta vrata skroz!
Kako ćemo unutra?
Ja ću je uzet.
Kako ćeš?
Moram ovako.
Čekaj, čekaj.
Polako.
Pazi.
Haj sad. Drži vrata!
Još malo.
Uđi s druge strane da je namjestiš!
Ja kroz vozačevu stranu. Prihvatam je. Naslanjam na sebe. Otac zatvara vrata.
Vraća se po torbu. Djece oko ulaza. Kao da hoće nešto reći. Motor se upali iz druge.
Na zadnjem sjedištu pridrža- vam je dok stari motor klapara. Zatvorena piljara, trafika,
bureg- džinica, staklar.
Grad se stišao.
Ispred bolnice stražari s oružjem u uniformama. Puste nas do ulaza. Otac otvara
lijeva vrata i pridržava je. Tijesan auto. Dvojica vojnika gledaju. Prilaze.
Hajmo ovako.
Polako.
Pazi joj glavu.
Eto, još malo.
Dovezi kolica!
Mračan dugačak hodnik. Naoružani vojnici na portirnici u uniformama od zelene
čohe.
Dežurni doktor sluša. Tamna košulja ispod bijelog mantila. Ime mu napisano
hemijskom olovkom na gornjem džepu. Nao- čale sive. Pozivamo se na sestre koje
znamo.
Zašto ne idete na Koševo?
Bolje je ovdje, kažu.
Ne valja nigdje.
Nemamo puno izbora.
Pregledat ćemo.
Ja guram kolica na kojima se jedva drži. Otac joj namješta vestu. Doktorica nas
primi u sobi s ležajem za pregled i bijelim or- marom. Djeluje zainteresirano. Kasno
poslijepodne.
Vaskulitis, meni se čini.
Šta?
Upala krvnih sudova.
Koliko je opasno?
Opasno.
Smjeste je na interno odjeljenje na devetom. Mi stepenicama gore, nju lift podiže s
krevetom. Dežurni doktor nosi naočale i šepa. Pomjera uglove usana u masku
ljubaznosti. Hodnik ide u krug. Sobe otvorene. Na hodniku saksije s velikim zelenim
listo- vima. Piše da je vrijeme za posjete od dva do tri. Namještaju joj krevet u zadnjoj
sobi na desnoj strani. Veliki prozori prema Ko- ševskom i Gorici. Na ormariću stvari.
Stalak za cjevčice. Boca s infuzijom okrenuta prema dolje. Na kolicima večera.
Plastične čaše za jogurt. Rezanci sa sirom. Ocu jakna u ruci.
Morate ići.
Evo.
On joj namješta kragnu i rukave i šapće. Ja naslonim obraz na njen. Sestra
skrušenog lica zaključava staklena vrata za nama. Go- vori nam da dođemo sutra.
Majka malo podigne lijevu ruku kad se okrenem s vrata. Diše na usta.
Nas dvojica niz stepenice. Svjež zrak kasne zime na izlazu. Buba niz
Kranjčevićevu pa između autobuske stanice i kasarne. Na Pofalićima lijevo pa Malta,
pored škole i tvornice ravno do Ne- đarića. U jesen osamdeset osme odvezao me isti
vozač u istome autu do srednje škole u Buća Potoku.
Crveni autobus na liniji trideset jedan polazi prema Dobrinji. Drugi s brojem
četrdeset dva ulazi na njegovo mjesto. Nekad smo u školu išli i autobusom dvadeset
pet što je stajao pored aerodroma. I sad stoji. Uz aerodromsku ogradu raslo šiblje.
Plašio sam se da ne produžim do Kasindola. Na prozorima u naselju svjetla i odsjaj
televizije. Komšije nas dočekaju u ulazu pa opričavamo šta je bilo. Daju nam hrane u
plastičnoj kutiji. Topao zrak iz termoakumulacione peći. Pred nama čaj. Na ekranu
dnevnik. Napeto u Bijeljini.
Pišem pa križam pa pišem sporije.
Buba na zapad. Ja Kranjčevićevom pored hotela na Vrbanja most.
Na stubištu u Lenjinovoj mračno. Kroz vrata stana na prvom televizija glasno.
Ispod prozora drvo s granama bez lišća. Policijski stojadin sporo prema Skenderiji.
Da dođeš?
Kad?
Sad.
Šta ćemo radit?
Hoš?
Da mladujemo?
Ja. Samo uđi!
Svjetlo ispred granapa. Trolejbus sto tri ubrzava prema zapadu. Kazaljke samo što
nisu u pravom položaju. Otvaraju se vrata. Bli- jeda svjetlost na hodniku. Radio tiho.
Hladno.
Topla.
Ti si isto nešto. Čekaj!
Šta da čekam?
Da ne ispadnem seljanka.
Nećeš. Sve kultura.
Nemoj pričati poslije vaka naka.
Pričat ću kad budem star.
Neka tog dolje!
Tamo.
Gdje?
Ovdje. Evo ovo opet išće pohvale. Ovaj predio odavde prema gore. Sve ovo. A i
ovo.
A kad ovako?
Još malo niže stavi glavu. Tako, e sad se tek vidi kako jest. Tek te sad vidim kako
te i trebam vidjeti. Ovo je pravo lice.
Čovjek onda ima puno lica. Ovo mi je tek sad postalo pravo, dosad ga nije ni bilo.
E dosad nije bilo ništa nigdje. Tek ja sad vidim šta je a i to što vidim je djelić. Kad
se vidi puna slika, pitanje je može li se podnijeti. Čekaj da vidim opet ovo ovako.
Ovo?
Tako to s tim da ovo još malo podigneš, tako, a ovo spustiš. Ovo ovako a ovo ni
ne treba.
Tračat ćeš me po Sarajevu.
Jok ja.
Televizori glasni na sve strane. Radio pustio blok ljubavnih pjesama na našem
jeziku. U jednoj neko čuje glas iz druge sobe pa mu dolazi osjećaj. Zamislim kako je to
nekad negdje blizu moglo biti. Tek sad ustvari čujem tu pjesmu čije riječi dobiju na
snazi. Val zagrijanog zraka iz teške peći. Čovjek viče na ulici. Na stropu krug mlake
svjetlosti.
Je l joj šta bolje?
Slabo.
Kako?
Temperatura. Probat će tim nečim nešto.
Moram kući. Devet mi je granica.
Kazaljke se približavaju poziciji za bolničke posjete. Dežurni po- kaže da se može
gore. Čekam još minut da se otac pojavi. Nema bube. Idem sam. U hodniku na ulazu
udari miris bolnice. Penjem se pješke. Ulaz strogo zabranjen stoji na staklu na vratima
oblije- pljenim bijelim papirima. Intenzivno odjeljenje, ulaz uz posebnu dozvolu,
zvonite, posjete nisu dozvoljene. Na drugoj strani hodnika intenzivna njega hirurškog
odjeljenja. Ne vidi se ništa kroz bijela stakla. Bolesnici u pidžamama iza staklenih
vrata. Sunce u od- sjajima na hodnicima. Staklena vrata otključana. Doktor spreman
za kući. Ne govori ništa, ne prepoznaje me. U sobi nema moje majke. Nema ni
kreveta. Žena bolesna na pluća šuti kad me vidi. Gledamo se dvije sekunde.
Prebacili je na intenzivnu.
Kad?
Jutros.
Pa šta je bilo?
Ma bit će joj bolje tamo. Dolje je na drugom.
Ulazi medicinska. U hodu mi objašnjava situaciju dok lupaju klompe po
plastificiranom podu.
Doktor odlučio da je prebacimo na intenzivnu. Nije dobro. Temperatura ne pada.
Nalazi krvi loši. Dolje imaju više vremena za teške, za teže bolesnike. Eto. Uzmi njene
stvari!
Brišem znoj dlanom pa prihvatim dvije kese. U jednoj sok, na- randže i
Oslobođenje od neki dan. U drugoj vesta koju smo joj pregrnuli. Devet stepenica
između poluspratova. Doktori i sestre gore i dolje. Zvonim na drugom spratu. Niko ne
otvara. Zvonim još. Moj otac na zadnjim stepenicama prema drugom spratu. Ne
očekuje me ovdje. Ne pita ništa. Kese mi u lijevoj ruci. Zvonim još. Sestra promalja
glavu. Pogleda nas šuteći.
Prebacili moju majku ovdje.
Jutros?
Da.
Sačekajte.
Otvara ponovo i propusti nas unutra. Iza staklenih zidova kreveti s ljudima a do
njih idu cijevi iz aparata. Moja majka iza stakla. Sjena. Žmiri. Cijevi u vene. Sestra
nam daje plastične mantile i kese za cipele. Trebamo staviti i kape. Stavljamo sve.
Dolazi mlađi doktor opuštenog držanja. Vodi nas u svoju sobu. Prola- zimo pored
majčinog boksa. Stajemo. Ona ne otvara oči. Mašine mjere nešto i puštaju zvuk
svakih sekund i po. Ja još držim stvari u kesama.
Ona na neki način spava.
Na koji?
Nije pri svijesti. Temperatura je mrvi.
Šta učiniti?
Krvne žile upaljene. Smiriti upalu.
Šta mi možemo?
Čekati.
Udahnem pa priđem. Ona jedva udiše. Glava joj opuštena na podignutom jastuku.
Pokrivač spao. Namjestim ga. Otac joj se pri- makao. Govori joj tiho. Ona ništa.
Tekućina kaplje kroz cijevi. Ma- šina otkucava. Veliki sat iza stakla. Na stolovima
lijekovi. Na krevetu piše temperatura. Sestra nas požuruje. Mi na vrata okrećući se
prema boksu. Medicinska preuzima plastične mantile pa za- ključa. Mi niz stepenice
šuteći. Zrak svjež napolju. Auti rijetko pored bolnice. Ispred zakloni od vreća.
Šutimo pogledujući iz automobila na usporeno i zaplašeno Sa- rajevo. Do naselja
vozimo trolejbuskom rutom.
Na prozoru na prvom zabrinuta susjeda. Pogleda u nas. Otac ispriča ugrubo. Ja s
dvije kese gore. Na vratima haustora čujem svoje ime. Malo me začudi. Djevojka što
je išla sa mnom u razred mahne kratko sa staze prema garaži. Kako mi je majka. Čula
je jučer da je problem. Može li se šta pomoći. Ona je dobro. Upisat će muzičku
akademiju. Violinu.
Pored kreveta na podu novine. Pišem u teku šta je i kako bilo pa popravljam
dijaloge sjećajući se detalja. Čitam preporučeno li- stajući s desna na lijevo pa pamteći
poneki kraći dio pri kraju. Po- navljam, provjerim pa zapisujem u teku ne gledajući u
knjigu. Opet čitam pa ponavljam pa zapisujem s manje grešaka.
Otac u zelenoj fotelji zagledan u stišani televizor. Iz kupatila perilica bučno. Deka
preko mene. Topao zrak iz peći
Požurim preko pruge. Prohladno a vedro. Pun tramvaj prema centru. U dvorištu
između austrijskih zgrada prekoputa bolnice čo- vjek lopata ćumur. Dvojica stražara
na ulazu.
Na prizemlju jak miris bolnice. Mrak na hodnicima. Mlake sijalice. Taman izađem
na sprat, kad se otvaraju vrata intenzivnog. Jedna žena, radila s mojom majkom i još
jedna koju ne znam, izlaze plačući. Ona koju znam me vidi, ali ne uspijeva ništa reći.
Ot- vorenim dlanom briše suze. Ja na stepenice.
Živa je.
Sestra me pušta poslije deset minuta kad ponovo otvori vrata. Unutra mašina
otkucava. Majka me pogleda. Saginjem se do njenih usana. Pokušava mi nešto reći.
Ja pokazujem na stvari. Ona niječe kratkim pokretom glave.
Voda?
Kući, kući.
Pokušava uzeti više zraka. Ulazi dežurni doktor. Naočale mu spadaju. Kaže da su
davali krv i kisik.
Mogu li još ostati?
Minut samo.
Tijelo joj se pomjera u ritmu disanja. Obrišem joj čelo, lice i vrat. Pokušavam dati
vode. Prosipa se niz bradu.
Hajde polako, tako, hajde još malo. Bravo.
Iza stakla otac. Bore se urezale dublje. Duboko diše i stoji sekund na ulazu u
njen dio. Ona otvori oči, ali ga ne vidi.
Kući!
Čim bude moglo, kad ti kažem. Vidiš da si bolje.
Kući.
Usne joj suhe. Glas se skoro ne čuje. Koža se istanjila na rukama. Znoj joj na
čelu. Oči kratko otvorene.
Probat ćemo sutra.
Ko?
Pokazuje jedva pomjerajući ruku u pravcu mašine.
Nema nikog. Nas dvojica samo.
Ulazi sestra i hoće da mi izađemo. S vrata pogledamo prema njoj. Diže desnu ruku
s priključenim cijevima da mahne. Teku- ćine kaplju a mašine otkucavaju. Sestra
zaključava vrata. Mi ispred bolnice na stepenicama.
Buba upali iz druge. Čovjek na parkingu uzima dvije kova- nice. Diže visoko ruku
dok stari okreće podizač prozora. Ja otvaram svoj. Izbacujem lakat vani. Hladan
zrak. Kroz Kranjčevi- ćevu pa pored kasarne pa na Maltu pa na glavnu ulicu. Sarajevo
sivo.
Peć lagano vruć zrak. Otac vadi hrenovke iz vode i baca am- balažu u kantu pored
balkonskih vrata. Ja pravim čaj. Vrba ispod balkona mirna. Na parkingu djeca
razigrana.
Dodaj, dodaj, nemoj sam.
Okrenem šest njenih brojeva. Dogovorimo.
Ja ću u grad.
De. Vraćaš se večeras?
Ne znam.
Ostani tamo.
Preskočim četiri puta po dvije stepenice. Poneko po ulici. Tro- lejbus usporava
pored škole. Ja ubrzavam do stanice.
Ona u kratkom ljubičastom kaputu. Rep povezan visoko. Ša- rena haljina ispod
kaputa.
Na kafu negdje!
Napravit ću nam ja, bona, kafu!
U Lenjinovoj mračno u ulazu. Iza vrata glasni televizori. Ge- lenderi hladni.
Ovdje?
Gdje?
Evo ovdje.
Šta?
Pa to.
Što?
Zabavno je. Ko na filmu.
Gore je film bolji.
Zaključaj!
Evo.
Gdje?
Tamo!
Što si poširoka ovdje.
Smeta?
Ni najmanje.
Trolejbus Zagrebačkom. Narodnjaci iz nekog auta. S radija ne- narodnjaci.
Kad ćeš sutra u bolnicu?
Ranije. Bilo malo bolje danas.
Okrenut će se to, mlada je.
Zazvoni telefon.
Ti si tu?
Tu sam. Jesu te zvali?
Nije, nije. Reko, da vidim gdje si i to.
Kako je tu?
Eto, nako.
Ona namjesti kosu i gleda kroz prozor. Taksi na proširenju. Koliko je sati?
Kasno je kakva su vremena.
Reci da si kod drugarice i eto. Vidiš da nema svijeta na ulici. Okreće brojeve.
Brojčanik se sporo vraća poslije okreta. Apa- rat s početka sedamdesetih. Teška crna
slušalica.
Ja sam. Dobro sam. Da. Pa učimo i zezamo se malo i to. Da. Ujutro. Ma sigurno.
Ma kakvi. Da me nazoveš? Pa nisam baš toliko mala. Da uzmem taksi? Haj, probat
ću.
Bolje da ja idem.
Usprotivim se bez većih rezultata. Niz stepenice prohladno i tiho. Ispred zgrade
dvojica mladića i jedna djevojka s cigaretama. Na trolejbuskoj zaustavljamo golfa
keca. Stariji čovjek vozi. Zeleni bor i zastavica FK Sarajevo na retrovizoru. Ne priča
puno. Kratka vožnja preko mosta Vrbanja, lijevo na raskrsnici pa pravo pored kasarne
i desno u Pofaliće. Taksimetar broji dinare. Ispratim je do lifta. Mahne mi dok se vrata
zatvaraju. Ja pješke nazad. Prolazi žena, ne izgleda normalno, hoće nešto da pita.
Produžim. Svjetla na ponekom prozoru hotela. Portir šetka ispred filozofskog. Kod
izvršnog vijeća me zaustavi policijska patrola. Jedan obučen kao specijalac, jedan obi-
čni i dvojica u debelim uniformama rezervne milicije. Na ramenima se klate
automatske puške. U ulici parkiran terenac. Na prozorima zgrada svjetla. Muško s
naočalama iza pomaknute zavjese.
Ličnu.
Vadim iz gornjeg džepa.
Gdje ćeš?
Kući.
Ovdje piše Franca Prešerna, gdje je to?
Aerodromsko. Dobrinja.
Ideš pješke na Dobrinju?
Sad ću u Lenjinovu.
Jesi vojni obveznik?
Školujem se još.
Hajde bježi!
Gledaju za mnom. Miljacka ispod Vrbanje povisoka. Na uglu dvoje držeći se za
ruke. Vrata ulaza otključana. U haustoru glasno televizor. Nema sijalice na stubištu.
Okrenem svoje brojeve. Prije drugog zvona javi se malo povišenim molim.
Ja sam.
Jesi dobro?
Glas mu dubok.
Šta ti radiš?
Ništa. Mislim.
Jesi smislio kakvo rješenje za ovu situaciju?
Još nisam.
Druga polovina marta. Radio tiho. Auti rijetko. Zaspim na kauču pokriven. Deka
miriše starinom. Prohladno. U snu ljeto i kroz otvoren prozor sunce. Sabirem se dugo.
Zvukovi rijetki i rasuti. Radio upaljen. Kaplje voda u kuhinji. Kazaljke na zidnom satu
bučne. Ispod prozora radio veza. Zamislim kakav mi treba san. Ponavljam pročitano
popravljaući greške po osjećaju.
Siva i hladna zora kroz zavjesu. Sekund i po ne znam gdje sam. Pun bojler vode.
Na plinskoj boci napravim kafu. Nema mlijeka. Pojačam malo radio. Vijesti iz Bijeljine i
Dubrovnika. Na stubištu tiho i prohladno. Negdje huči voda. Usmjerim preko Vrbanje
kroz maglu. Gurnem ruke dublje u džepove. Ulica pusta. Milicajac šetka ispred stanice
kod crkve s automatskom puškom na ramenu. Dvojica stražara budni ispred bolnice.
Mahnu da prođem. Pri- zemlje mračno. Kucnem na intenzivnoj. Izlazi sestra. Pitam da
me se pusti unutra.
Sad su nešto radili. Sačekaj!
Čekam. Kazaljke se sporo pomjeraju. Lift se čuje, ali ne staje na ovom spratu.
Sam sam na hodniku. Izlaze u istom trenutku doktor i tehničar. Krenem da pitam. Oni
mi pružaju ruke.
Šta?
Žao mi je.
Mrtva je?
Sad sam ja potpisao. Uradili smo šta smo znali.
Ništa se nije moglo više?
Nije.
Mrtva?
Skroz.
Tapše me po ramenu dva puta. Ja na stepenice. Sestra me tiho zovne unutra.
Mašina otkucava iza providnih pregrada. Tijelo na pokretnom krevetu prekriveno
bijelim platnom. Dijeli nas tkanina. Sjetim se napisanog da će i smrt biti nešto sasma
ljudsko. Iz sobe za dežurne glasovi sestara. Provire. Tehničar namješta plahtu pa
lagano gura krevet. Stišan radio. Vjetar kroz otvoren prozor na drugoj strani. Miris
proljeća.
Gdje, šta sad?
On se izvinjavajući osmjehne.
U mrtvačnicu.
Ja nekako do ispred bolnice. Sjednem na zid do ulice. Jutro svježe. Sabirem se u
sekundi. Plava buba prilazi Kranjčevićevom. Na njoj oznaka za Sarajevo, petokraka
pa šest brojeva u davno za- pamćenoj kombinaciji. Parkira ispred stare zgrade preko
ulice vra- ćajući se unazad. On izlazi, ispravlja leđa pa otkopča jaknu. Ne vidi me.
Glas mi se izgubio. On pođe prema bolnici gledajući u prozore. Ja još na zidu. On do
portirnice. Ustanem nekako. Ne gleda ovamo. Još mi se glas ne vraća. Ja prema
njemu. Desetak metara između nas. Nisam mu još u vidokrugu. Pokušam viknuti. Ne
mogu. Potrčim. Oči mu zelene.
Ulaz strogo zabranjen. Pozvonimo na odjelu za umrle. Čovjek kasnih pedesetih
spuštajući naočale pruža ruku jednom pa drugom. Vraća naočale, pokazuje prema
lijevoj strani hodnika. Govori razlo- žno i blago saosjećajno. Otvoren prozor kancelarije
prema brdu. Sive austrougarske zgrade. Njih dvojica odlaze u dubinu hodnika. Pogle-
dam kalendar za 1992, željeznice jugoslavije. Ja krenem za njima pa stanem. Vratim
se do ulaznih vrata. Ne čujem ništa od tamo.
Pruža nam pruža ruku na izlasku. Okrenem se još prema mraku. Nas dvojica na
prizemlje pješke bez riječi. On u kancela- riju a ja na crvenu plastičnu stolicu. Na
hodniku na krevetu s to- čkovima starica skoro žute kože. Sestra je hoće u lift.
Sad ćemo gore.
Žena okrenuta na stranu mrmlja. Pokušava nešto pokazati, okreće ruku. Žuta
svjetlost u hodniku bez prozora.
Bit će sve dobro. Čekaj, bona. Haj sad. E, tako.
Vrata se zatvore.
Otac otvara bubu. Nagnut da otključa i druga vrata. Prozor mi spušten. Čuvar
parkinga mahne kratko. Proljeće navalilo u Sara- jevo. Ja ruku kroz prozor. Pofalići,
Malta, Čvila, Otoka. U Neđari- ćima desno pored studentskih domova pa prva desno
kroz aleju. Lipe još gole. Na tabli piše stanica broj autobusa koji staje. Mesnica pored
stanice zatvorena. Desno je i biblioteka na spratu u domu kulture. Policijski auto
otvorenih vrata parkiran ispred. Straža na kapijama kasarne. Kad je dolazila štafeta, tu
nas dovodili. Ispred kasarne na nekoliko mjesta vreće s pijeskom. Sunce niz ulicu.
Komšinica na balkonu. Čekam da on izađe. Ispravlja se pored kola. On ništa ne
kaže, žena ništa ne pita. Ja prvi gore. Susjeda uplakana na vratima.
On u fotelji. Ja na kauču. Lice mi prema ležaju. Na parkingu utakmica.
Nije go, nije go.
Daj penal!
Telefon zvoni. On razgovara. Ja na peći. Preko parkinga dvoje u školu. Neko na
vratima. Lijekovi na stolu. Radio stišan zasipa vijestima i apelima. Huče glasovi
reportera s raznih strana. Ka- zaljke spore. Dan dug. Otac od kuhinje do sobe. Ja do
prozora pa na krevet. Uzmem knjigu pa mi dođe daleka. Kruh osušen. U fri- žideru još
hrane koju je kupila prije. Tegle u kredencu označene njenim rukopisom. Novine
pored njenog mjesta na krevetu u spa- vaćoj. Mantil preko naslona. Kreme pod
ogledalom. Bilješka ispod telefona. Papiri na rubu kuhinjskog stola. Telefon često
zazvoni. Vježbam kontrolirati glas i disati umjereno.
Noć nalegla na parking. Prekoputa svjetlo i pojačan televizor. Otac na fotelji ne
sklapa oči. Ja ustanem pa pravim čaj. Svjetlost u kuhinji jaka. U kući tišina. Njena
odjeća na kauču. S radija vijesti duge i upozoravajuće. Traži se da neko uradi nešto.
Čaj od borovnice u dnevnoj sobi. Onda govorimo kratko šta i kako i ko će doći gdje i
šta trebam znati a šta ni on ne zna a bolje bi bilo da zna. Za- pišem nekoliko rečenica
dok se čaj hladi a on se sjeti ponečeg važ- nog pa šutimo dok se radio odmara od
priče sjetnom muzikom. S parkinga kroz noć neko glasno i obijesno zavikne. Preko
bašte svjetlo na balkonu.
Hajmo spavati! Ako se više mogne ikad potpuno zaspati.
Zažmirim pa odlučim ne otvoriti oči najmanje sat dok se voda dugo čuje u kupatilu.
Auto negdje prema samoposluzi kratko i bučno. Okrećem se po krevetu ne otvarajući
oči. Pretpostavim da je prošlo sat i deset minuta pa mogu pogledati na sat. Sat i pet
minuta žmirenja. Noć mračna. Na parkingu tiho. U bašti se vrba pomjera na vjetru.
Komšinica na balkonu više naše garaže. Buba upali iz prve. Po ulici ljudi u dnevnoj
rutini. Mi na Neđariće. Tamo štandovi s čokola- dama i voćem pored stanice.
Alipašino, Otoka, Čvila, Malta, Ma- rindvor, Skenderija, Baščaršija. Ljudi s kesama po
ulicama. Re- zervna milicija s plavim titovkama patrolira. Tramvaj trojka se okreće. U
izlozima slastičarni tulumbe i male baklave. Taksisti če- kaju. Nebo se razvedrilo.
Planine još bijele.
Čovjek objašnjava šta koliko košta, gdje ima mjesta, šta svijet radi u tim
situacijama. Svi u povezanim sobama u kući ispod Ko- vača govore tihim glasovima.
Službenik s brkovima često pominje Boga. Dogovorimo Vlakovo. Ispred kuće na
Baščaršiji parkiran volkswagenov transporter.
Na zadnjem sjedištu bube stavimo desetak smrtovnica. Zelena boja i arapska
slova iznad imena. Moje na prvom mjestu. Mi prema Katedrali pa Titovom ka robnoj
kući. Glavnom cestom u zelenom valu do Marindvora. Lijevo udarimo Ljubljanskom.
Se- damdeset šeste i dio sedme stanovali smo u jednoj od jevrejskih vila kao
podstanari. Petar Tješić, star, slikar, živio više nas. Kupa- tilo bilo u dnu hodnika.
Upamtio sam i zelenu ogradu, žutobijelu mačku i frižider za sladoled na mostu
Vrbanja. Mirno poslijepodne danas. Ljudi s kesama po strmoj ulici. Auto na tranzitnu
cestu pa dvjesto metara dalje lijevo uz brdo. Ulica strma. Četvrtaste kuće s krovovima
na četiri vode. Zima u odlasku ali još drva ispred kuća. Buba odahne na vrhu brda.
Cesta lijevo na Trebević a mi iza žutog stojadina dolje prema Lukavici. Nekoliko kuća
desno od ceste. Lijevo selo ispod planine. Snijega još ponegdje niz padine. Grane bez
lišća. Krenem da kažem da se sjećam ovog puta u danu kad smo selili u ljeto
sedamdeset sedme pa stanem. Njemu pogled na cesti. Otvorio prozor. Ispred ulaza
odredimo mjesto za osmr- tnicu. Čovjek iz drugog haustora pruži ruku, pomene Boga i
odlazi niz ulicu. Ja siječem selotejp. On smrtovnicu na ulazna vrata. Slika od prije pet
godina. On nasloni pa ja zalijepim. Još jednu na vrata.
On miran na fotelji. Televizori sa svih strana. Telefon zazvoni. Ja se javim pa
razgovaram mirno predviđajući kojom će ko fra- zom gađati. Zvoni na vratima. Dva
para iz ulaza. Rukujem se sa svima pažljivo slušajući kako će i šta ko reći. Sjednu u
dnevnu sobu. Ja da napravim kafu. U kredencu dovoljno soka. Sjećaju se kad smo
doselili. Bio august. Sve je brzo prošlo. Bila su vremena. Nije se gledalo ko je ko. Sve
propalo. Umire se preko reda. Živi se u strahu.
Zahvaljujemo se obojica na vratima. Oni nude svaku pomoć. Stubište prohladno.
Ispod kaljenog stakla na međuspratu saksije grubog zelenog cvijeća.
Ponoć. On na fotelji. Ja na kauču. Farovi kroz mrak. Rafal negdje.
Peć se ohladila pa pređem u krevet. Otac ostavio otvorena vrata na sobi. Kazaljke
sporo kroz noć. U snu zaboravim šta je bilo. Bro- jim do tri dok se ne vrati sjećanje na
jučer.
Voda u kupatilu zašumi. Zora siva i spora. Topao zrak iz peći. Otac u kuhinji oko
šporeta. Potapše me.
Kako ću ja tamo?
Skupa ćemo nekako šta bude trebalo.
Zazvoni telefon. Slušam i govorim predviđajući sljedeću riječ sagovornika. Napolju
djeca u školu.
U podne komšinica donese dvije prozirne kutije sa zeljanicom i burekom. Trešnja
još gola. Radio prigušeno vijesti pa javljanja iz komuna koje došle daleko. Ja od
prozora do prozora pa s kauča na fotelju. On zagledan u neke papire. Na licu mu
srednjovječnost.
Hajmo.
Ja zaključam. On kod auta s nekim kratko. Ja niz stepenice gle- dajući ko i odakle
gleda.
Crveni autobus dvadeset pet ispred nas. Mi kroz Kasindolsku na Ilidžu pa preko
mosta pa pravo pored crkve. Ispred kuća metri drva. Vedar dan. Došlo proljeće. Po
Igmanu pruge snijega.
Teške zavjese u otvorenim kapelama. Iznad vrata crteži. Nas dvojica ispred. Ljudi
pružaju ruke i govore tiho. Dolaze tri kombija. Formira se nekoliko redova. Mi kao u
neprilici.
Odrasloj muškoj osobi. Ljudi se okreću lijevo, desno, dižu ruke.
Odrasloj ženskoj osobi.
Deset do dva kombiji se pale. Hodamo u koloni. Imena i prezimena, godine i
znakovi lijevo i desno. Na uzvišenju s lijeve strane dvojica kopaju. Uspravljaju se dok
grupa prilazi. Dolazi hodža žu- reći. Podigao malo mantil dok žuri pored grobova. Iz
bijelog kombija sa zelenim natpisom čovjek s Baščaršije od jučer. Otvara zadnja
vrata. Tabut umotan u čohu s arapskim slovima. Prihvatamo ga. Prelazi preko ruku.
Pet, deset, petnaest, metara. Prođem naprijed da ga opet preuzmem.
Čučnemo. Žene i nekoliko ljudi ostalo iza. Ovi oko nas okreću dlanove prema
nebu, prinose ih licu, govore tiho. Hodža kaže da ovaj grob tri puta svakog dana zove i
opominje.
Mi ponavljamo da je zdravlje od Boga, ali i bolest je poklon čo- vjeku.
Stani naprijed!
Ovdje?
Tu.
Lijevom prihvati.
Tako, tako, polako spuštajte.
Prvo glavu, tako, dobro je.
Namjesti još.
Uzmi daske.
Stavi na stranu!
Ti namjesti.
Tako! Na stranu. Stavi ovaj busen ispod ramena na lijevoj strani. Taako. Dobro je.
Još malo.
Izađi.
Polako, pazi.
Dlanom dodirnem daske kad pruži ruku da me izvuče. Zapi- njem. Povuče me.
Blato mi po farmerkama, rukama i jakni. Čuč- nemo. Tri lopate. Ja jednu, otac drugu,
neko treću. Pada zemlja. Prva lopata, druga, treća, četvrta, peta, šesta, sedma, osma,
deveta, deseta.
Samo je spusti, lopatu spusti!
Hodža glasno hoće li se halaliti ovoj ženi.
Otac namješta ploču. Piše ime, prezime i godine. Dva puta po šest slova a jedno s
kvakom.
Kako se zvala majka?
Čija?
Njena.
Kažem. On ubaci to ime u svoj govor. Ja noktima po zemlji. Sunce čisto iznad
Igmana. Oblaci brzi prema istoku. Planine velike prema jugu. Proljeće blago. Ona što
je bila u Lenjinovoj sad pored česme na početku groblja. On prođe, ja stajem. Ona me
kao zagrli. Sad nas dvoje skupa sporo prema parkingu. Ispred groblja kamene ploče
za spomenike. Crveni autobus na velikom parkingu. On u bubi. Desnom rukom obgrlio
suvozačko sjedište.
Ona mahne kroz staklo na zadnjem dijelu autobusa. Naš auto bučno prema
blažujskoj cesti. Puštam ruku da dodiruje vrata kroz prozor. Neko slaže drva. Stojadin
u suprotnom smjeru. Kokoške razigrane ispred niske kuće s krovom na četiri vode.
Kuće od crvenih blokova bez ograde na balkonu. Naslagane gajbe. Naftno skladište
ofarbano u narandžasto. Mi na glavnu cestu. Lijevo zgrada nekog preduzeća pa crkva.
Crveni autobus u suprotnom smjeru. Na mostu stariji čovjek na biciklu usporava
saobraćaj. Mi pored srednje škole pa uz aerodromsku ogradu u Kasindolsku. Sporo
kroz naselje ulicom Akifa Šeremeta pa lijevo u Franca Pre- šerna. Vraćali smo se iz
škole s ove strane ulice. Dva puta po šest slova od kojih jedno s kvakom na ulaznim
vratima. Sunce kroz zavjese u stanu. Ja na kauču. Otac na zelenoj fotelji. Zeljanica i
čaj na stoliću. Saučešća preko telefona.
Na stolu čaj. Ispod šolja novine. Bijeljina na naslovnoj strani. Magazin Oslobođenja
se zove Nedjelja. Na naslovnici piše Ne damo Bosnu.
Vrata odškrinuta. Otac na fotelji. Listam s desna na lijevo. Pam- tim, ponavljam,
pišem. Prohladna noć. Svjetla prema samoposluzi. Pas na parkingu. Televizori
prekoputa.
Na stanici Pofalići ostavljen autobus. Ljudi prema skupštini bučno traže mir. Iza
ograde kasarne vreće s pijeskom. Stražari u zaklonu. Nas dvoje prema Marindvoru.
Masa naroda kilometar ispred nas. Prolazi stojadin s natpisom gras. Žena viče trčeći
iz pravca hotela da pucaju na narod. Okrećemo nazad. Ona hoće kući, ja navijam da
idemo na Grbavicu. Neće. Ispred ulaza u Blagoja Parovića muš- karci srednjih godina.
Ona me predstavi kao druga. Jedan kaže, hajde drug. Mi zastajkujući na dvanaesti.
Šapćemo, zastajemo, otpuhujemo. Kroz vrata mirisi skuhanih ručkova. Djeca zaviču.
Te- levizori pjevaju. Tito, care, kupi nam cigare još zove sa zida.
Pa haj uđi i ti.
Jok. Odo kući.
Čekaj, uđi na kafu. Mama hoće da ti izjavi saučešće.
Ne mogu to. Kad to malo popusti.
Kad ćemo se opet vidjeti?
Možda sutra. Tamo.
Ja niz stepenice u mračnom hodniku između dvanaestog i je- danaestog. Na
izlazu opet oni ljudi.
Zdravo, drug.
Ja niz Darovalaca krvi prema hitnoj. Sa zapada bordo jugo usporava. Stariji čovjek
otvori prozor. Nosi kapu sa šiltom. Upita me šta se dešava. Odmahujem. Muškarci
srednjih godina ispred ši- bice. Nastavim kroz Maltu pa na Čvilu. Autobus parkiran na
pro- širenju kod Kumrovca. Ljudi ispred ulaza u nebodere na Alipaši- nom. U
Neđarićima na raskrsnici manje naroda. Usmjerim kroz Vojničko. Nikog prema staroj
školi. Razraslo se drveće uz ulicu. Čovjek sa sivim brkovima dovikne da ne idem
tamo. Ja nazad prema glavnoj cesti za Dobrinju pa prema Olimpijskom. Oblaci debeli
više plavih nebodera prema trolejbuskoj ulici. Kod auto- praonice grupa mladića. Iz
suprotnog pravca sporo plava buba. Na tablicama skraćenica za Sarajevo pa
petokraka i šest brojeva u poznatoj kombinaciji. Mašem. Odmiče prema raskrsnici.
Pretr- čim cestu pa trčim dalje dok mi se čini da se ulica naginje prema sjeveru. Vičem
i mašem za njim. Staje. Vrati se.
Kakvo prijatno iznenađenje.
Gdje si bio?
Bio. Ti?
Tebe tražim.
Evo me.
Okrene nas prema Dobrinji. Cvijeće izraslo ispred ulaza. Kom- šinica s balkona
pita kako smo. Napravila zeljanicu. Oblačno a toplo poslijepodne. April.
Pijemo kafu u kuhinji. Rečenice kratke. Pauze duge. Miljeko pregrijano. Radio
stišan.
Dodirnem grane vrbe s balkona. Preko bašte mahne mi žena. Nekad me znala
pričuvati. Pitam kako je. Žao joj moje majke. Jako, jako žao.
Tiho na parkingu. Vijesti. Spiker nabraja općine i komune u kojima se pregovora.
Zazvoni telefon. Jesam li i kako stigao kući.
I to u bubi. Đe si ti, šta si?
Evo.
Znači ti tamo a ja ovamo.
Čini se da je tako.
Do daljnjeg.
Još je kafe u džezvi. Otac s tri prazna i prašnjava kanistera od po deset litara iz
podruma. Vrata otvorena. Komšinica iz stana lijevo preporuči da treba imati vode.
Na Sedreniku već nestalo.
Ja plastične bidone u kupatilo. Grah u procesu u plavoj šerpi s bijelim detaljima.
Auto dosta brzo prema upijevoj prodavnici. Uli- čna rasvjeta ne radi. Dogovora se
čuvanje ulaza. I ja se ponudim. Ne prihvate.
Otac u fotelji. Ja na kauču. Televizor opširno o teškim temama. Izvještači s raznih
strana usplahireni. Na parkingu mrak. Preko bašte televizori. S ulice tišina. Pročitam
pedeset stranica pa zapi- šem šta je danas bilo i kako je ko šta govorio. Još trideset
strana. On čeka smjenu. Govorimo šta ako bude ovo a šta ako bude ono. Sat do
ponoći. On do vrata haustora pa ga čujem kako hoda. Vrati se unutra pa sjedne do
mene osluškujući iza vrata. Ja zakunjam. U snu događaji vedri i daleki od svega.
Sabirem se u sekundi gdje sam i šta je.
Iz zgrade s one strane ulice svjetla i zvuci televizora. Dva stana s desne strane u
mraku.
Nestane struje. Tražim svijeće. Nema ih. Provirim u haustor. On kod vrata. Izlaze
dvojica komšija, jedan iz stana do nas, pa drugi sa sprata. Pričaju. Uključi se svjetlo.
Zapišem šta je i kako bilo. Čitam pa ponavljam po deset redova. Zapišem
pročitano pa provjerim. Ima grešaka.
Pas negdje prema upijevoj samoposluzi. Auta nijednog već sat i po. Preko bašte
svjetlo na spratu u sredini se ne gasi. Radio pre- šao na muziku. Pročitam još
dvadeset strana. Osjetim da mogu zaspati. Ne ugasim radio. S haustora poneki
šušanj čuvara ulaza.
U snu nepovezane slike i riječi koje ne mogu popamtiti.
Voda provrila. S radija Ako priđeš bliže. Prošlo sedam. Na parkingu pusto. Iza
trafostanice neka žena s cekerima polako. Ispod vrbe pas kratko zalaje pa nestane
prema donjoj trafici. Otac sječe kruh, ja pravim kafu. Mlijeko provrilo. Auto prema
samoposluzi. Dug a isprazan izvještaj u prvim vijestima. Mi dogovoramo šta ćemo i
kako danas. Riječi brzo presahnu. Zazvoni telefon bučno. Ja prema njemu, otac do
prozora. Ona koja živi visoko govori kako je kod njih mirno. Naroda po glavnoj ulici.
Nekad prema Trebe- viću nešto pukne. Čula se s nekim s Ilidže. Tamo i pijaca radi.
Ka- fane pune, samo tramvaj ne vozi. Gledam u selo pod snijegom, naivu na zidu
našeg hodnika dok ona priča.
Kad ćemo se vidjeti?
Prije nego snijeg napada do gornje šipke snjegobrana.
Šta?
Kod nas na krovu ima snjegobran s dvije horizontalne šipke. Kad je snijeg kako
treba, naraste do gornje šipke.
Vala valjda će se prije.
Može li se na Grbavicu, šta se čini?
Vide se ljudi na mostu. Može.
Da probamo?
Ma jok. Opasno.
Probat ću nekako danas, sutra, nekad prije snijega.
Što ti je danas snijeg na pameti?
I ti si mi na pameti.
Meni se čini sve manje.
Meni se ne čini.
E meni se čini.
E krivo ti se čini. Ima li snijega na Trebeviću?
Nema više. Trebević je sad daleko.
Grundig javlja da su u starom gradu pale granate. Dvije kuće oštećene. Kaže se
da su prilazi gradu pod kontrolom jugoslovenske armije. Televizija prikazuje
vogošćansku petlju s nekoliko tenkova i vozila s cijevima. Okolo vojnici u
sivomaslinastim uniformama.
Voda provri na šporetu. Kašika se dodiruje s džezvom. Bojler
pun. Još tri tube zubne paste uskladištene na polici. Vrećica
faksa naslonjena na perilicu. Sa sprata šum vode. Odnekud
rafal. Sunčano i toplo. Lijep dan za nogomet.
Ispred haustora na stepenicama otac s dvojicom komšija. Ja
izvukao bicikl na stazu pa krenem ka početku ulice sa sjeverne
strane. Gume mekane. Škripe felge. Makar tri godine nije vožen.
Plavi ram prljav s djelimično odlijepljenim natpisom unis. Zadnja
kočnica hvata, prednja davno pokvarena. Na prozorima poneko.
Žena na balkonu na visokom prizemlju kod ulaza deset. Više
ljudi pri kafi ispred ulaza osam.
Đe ćeš, pazi.
Maj. Violinistica ispred svog ulaza. Mahne kratko pa drži ruke
na grudima. Zovne me imenom što mi zazvuči vedro i prisno.
Kosu svezala u rep. U jakni od džinsa i donjem dijelu trenerke.
Ispred ulaza dvije breze a ispod petero ljudi oko kafe. Na rešetki
roštilja komadi mesa. Da se ne pokvari, otopljavaju se
zamrzivači masovno. Bicikl naslonim na ulaz u granap koji su
otvorili u svojoj garaži. Piše slovima u tri boje torino. Dodirne mi
rame dok sjedimo. Ona će u Italiju. A sad ode do grada.
Autobus nekako vozi s Dobrinje. Hoću li s njom.
U Italiju?
U grad.
Za jedno pola sata.
Njena majka skeptično klima glavom.
Pazite se, djeco, nije ovo više škola.
Bic parkiram iza bube u našoj tijesnoj garaži.
Ja ću u grad.
I za mene odvoje komad na roštilju ispečene teletine u
doma- ćoj pogači.
Valja pojesti ovo silno meso, nismo računali da može struje
ne- stati!
Dokle?
Do grada.
Kako, bolan?
Autobusom.
Nemoj nigdje.
Eto mene nazad do tri.
Molim te, ne idi, eto, molim te!
Hej, bolan. Pa samo malo.
Pusti grad! Evo ti ovdje.
Dodaje mi šoljicu. Dvojica komšija ga podržavaju. Jedna od
žena držeći šoljicu s kafom veli, ma djeca, njima je da žive, neka
ga.
Ja u kuću pa okrenem njenih šest brojeva. Javi se na drugo
zvono. Veli da je sunčano i ljudi hodaju na sve strane. Vozi tram-
vaj, ozelenio Trebević. Da se nađemo kod njene zgrade, da poz-
vonim kad dođem ako dođem, da se pazim, da vidim, da joj je
drago da me vidi a žao da mi šta bude. Malo se kao pripremim
za grad. Ispred ulaza violinistica. Pita idem li i ja pa otac
odustaje od rasprave.
Kad ćeš nazad?
Do tri, četiri.
Na parkingu četiri nejednaka kamena namjesto stativa.
Poneka vrata garaže uz ulicu dignuta. Ljudi ispred ulaza
osamnaest i dvadeset četiri. S plave lade skinuti točkovi.
Trafika razbijena, novine pobacane okolo. Na vrhu ulice se
okrenem. Dolje vidim oca. Mahne mi dižući visoko desnu ruku.
Neki čovjek ispred zelenare, ali nije piljar što je imao curu u
našem ulazu. Stari land rover s trojicom u uniformama rezervne
milicije kod smeđe zgrade. Au- tobus trideset jedan sporo ka
stanici. Utrčimo na prva vrata. Smi- jemo se. Pričamo šta je bilo
kad smo bili djeca. Sjećaš se ovog i onoga. Sjećaš se kad smo
išli, kad smo imali, kad je bilo, kad je onaj, kad je ona. Ona
objašnjava kako će pokušati upisati studij u Italiji, pored Venecije
negdje. Žao joj je jako, jako moje majke pa i mene samog.
Tramvaj trojka dopola pun u Neđarićima.U njemu puno mla-
đih ljudi. Dan vedar, ljudi na sve strane. Auta malo. Naših riječi
puno. Ona dalje na Marindvor, ja na Pofalićima na vrata. Da se
nađemo na Skenderiji oko tri. Crveni tramvaj sa žutim slovima
dalje ka gradu. Ja prema Blagoja Parovića. Podne. Ispred ulaza
onaj čovjek od neki dan kaže đe si drug.
Ode ti po nju i po ovakvom vaktu?
Nema vremena da živim još jednom.
Haj, živi!
Dva su lifta na prizemlju spokojna pa ja stepenicama kroz
mrak. Djece ispred otvorenih vrata nekih stanova. Starija žena
ne- povjerljivog pogleda pita šta tražim u ulazu. Objasnim joj
kratko koga ne tražim. Pozvonim. Njena majka otvori. Pruži mi
ruku. Žao joj je jako, nudi da uđem. Ona već spremna.
Plavocrna suk- nja i ljubičasti džemper.
Uz ogradu kasarne nikog. S druge strane razlistalo se
drveće. Ljudi u šetnji. Ispred policijske stanice vreće s pijeskom,
neko vozilo velikih točkova, policajci u teškim uniformama i
jedan u maskirnoj. Oko skupštine smeće. Polomljeni prozori na
hotelu.
Gdje?
Hajmo vidjeti kako je u Lenjinovoj.
Ma ne znam baš sad.
Hajde, bona. Ovoliki put pređoh.
Upravimo ka Vrbanji između filozofskog i izvršnog vijeća. Mi-
licajci s puškama na stepenicima prema fakultetu. Obijen granap
na uglu. Auto od Skenderije ka Grbavici. Mi preko mosta punog
stakla. Željezni jež prije mosta. Dvoje od cvjećare u Kovačićima
prema centru. Razbijen kiosk. Očerupana pumpa u Ljubljanskoj,
razvaljene narandžaste reklame, išarano nacionalnovjerskim
sim- bolima. Zagrebačkom ljudi. Sunčan dan. Bijeli golf kec
parkira se ispred zgrade.
Imaš ti ključ?
I da nemam, obili bismo.
Da se vratimo?
Da vidimo kako je.
Ulaz bliže mostu u Lenjinovoj s otvorenim vratima. I na broju
jedan otvorena ulazna vrata. Ona koja živi na prvom iznenadi se
kad me vidi. Pogleda nju pa mene. Nosi cekere.
Otkud ti ovdje?
Evo. Smije li se gore?
Što se mene tiče smije.
Kako ti je baka?
Starački. Imaš ti ključ od haustora? Nekad bude zaključano.
Imam neka dva, valjda je i od haustora.
Osam stepenica između spratova. Topao zrak.
Vala nismo trebali.
Haj sad da uđemo.
Ja zatvaram vrata a ona upozorava na brz protok vremena.
Šta ćemo?
Nema vremena za nas danas. Ali ima života.
Malo.
Šta?
Pa to.
Kako?
Fino, onako ko neki dan, samo bolje, makar s moje strane.
Čekaj.
Čekaj ti.
Treba nam više vremena. Zakasnit ćeš.
Neću ni ići. Rekli smo da se ne čekamo.
Stari će ti se nasekirati. Još ako nju vidi da dolazi. Nazovi ga!
Okrećem. Zvoni šest puta.
Mora da je u garaži.
Moram i ja kući.
Sekunda ti je do kuće.
Radio Sarajevo pustilo pjesmuo proljeću. Zazvoni telefon.
Halo. E, ti si.
Što ne dolaziš?
Brzo ću.
Gdje je ona mala?
Valjda otišla. Vozi autobus.
Leti kući.
Sad ću.
Nemoj sad ću. Luđi sam ja od tebe što te pustih. Odmah
vamo. Odmah.
Ma eto me. Nema neke situacije ovdje.
Odmah. Brzo.
Dobro.
Ona se spremila pa se ogleda nervozno i navija za polazak.
Da nam napravim kafu?
Da idemo.
Čekaj još malo. Da šta probamo.
Daj da pričamo. Ja mislila ako se zakomplikuje u Hrvatsku
kod rodbine.
A je li?
Možda probam u Rijeci studirati.
Šta?
Pravo.
Pa dobro ti je to.
To je samo opcija.
Ovo ovdje pa sve do ovdje je za dolaska ovdje skroz otamo u
ovom delikatnom političkom trenutku nesklonom ovakvim
idejama. Ovo?
I ovo i sve ovo. Ovo baška.
Muzika vedra. Sunce ugrijalo stan. Neko pojačao radio
negdje. Pola četiri. Neko na stubištu. Stojadin prema
Splitskoj.
E hajmo.
Dlanom ravna kosu. Otvore se vrata prekoputa.
Nema četiri. Trojica dječaka dodaju loptu na komadu
travnjaka bez trave pored glavne ceste.
Haj ti kući a ja ću potražiti taksi.
Dolje ću uz rijeku. Zovem te kasnije.
Mahne. Na Zagrebačkoj nema auta odozgo. Apoteka polupa-
nog izloga. Planika ispražnjena. Ona trojica dječaka s loptom ka
Splitskoj. Kod fakulteta taksi na proširenju. Stari mercedes repo-
nja isprane plave boje. Potrčim, mašem. Krene prema stadionu.
Trčim još par metara. Ode. Na zgradi do moje ljudi na
prozorima. Ispred djece oko ulaza. Uz Miljacku neko žuri niz
rijeku. Toplo proljetno poslijepodne. Ona se izgubila između
zgrada. Usmjerim prema Skenderiji. Milicijski stojadin spušta se
niz Trnovsku pa na taksi stajalište. Kod Jadranke nekoliko
vojnika s ogromnim ratnim vozilom na kome piše Vinkovci,
Borovo, Nuštar, Romanija. Stojadin izašao na trolejbusku
stanicu. Izlaze dvojica u uniformama rezervne milicije. Imaju
srpske zastave na rukavima i ćiri- lične natpise. Ja s druge
strane ne zagledajući ih puno. Žena na prvom ulazu pogleda
prema njima i mahne im. Stanem. Vratim se glumeći opuštenost.
Troje starijih ispred pričaju. Haustor otklju- čan. Zakucam na
prvom. Ona me pogleda upitno a zabrinuto.
Nemam čim kući, odoh gore nazvat starog da doleti po
mene, pa rekoh da znaš, nekako čudno malo stanje ovdje.
Javi ako ne odeš. Dođi kod nas nešto pojesti. Ujutro ćeš
lakše kući.
Ključ potrefim iz druge. Unutra toplo. Šoljice s kafom po dnu
na stolu. Otvorim širom oba prozora da me razbistri majska svje-
žina. Ulica dolje tiha. Negdje radio glasno i veselo. Milicijski sto-
jadin se raširio na ulici. Ona trojica šetkaju. Na vratima auta na-
lijepljena trobojka. Telefon u mojoj kući zazvoni sedam puta.
Spu- stim. Gledam razgranato i ozelenjelo drveće prema ulici.
Sa sprata više radio blizu prozora. Zazvoni telefon. Javim se
poslije prvog puta. Ona koja maloprije otišla na onu stranu
Miljacke. Tužna što sam još tu. Zove tek da provjeri. Kući mi se
niko ne javlja. Šta ćemo sad. Ona je kriva. Sve je moglo
sačekati.
Pa i ti navalila, ja se opiro.
Kud nisi više. Šta ćeš sad?
Idem probati pješke. Nekakva je srpska milicija ispod zgrade.
Ako dobiješ mog starog, reci mu da ću preći negdje na
tramvajsku stranu. Zovem te.
Niz stubište tišina i miris kafe koja se peče u rerni. Žuta stara
škoda lagano na glavnu ulicu. Usmjerim Zagrebačkom prema
mostu. Toplo poslijepodne. Sunce još jako negdje iznad Ilidže.
Iz- brojim pedeset šest koraka. Kod cvjećare malo uvučen
prema Beo- gradskoj policijski stojadin od maloprije. Sam sam tu
na ulici. Čo- vjek u uniformi rezervnog policajca drži automatsku
pušku na prsima. Mahne mi strogo. Pomislim da jednostavno
potrčim prema mostu. Ne potrčim. Priđem.
Stani tu!
On u auto pa nešto priča s onim na suvozačkom sjedištu.
Gle- daju u mene. Izlazi onaj isti.
Ličnu!
Uzak mi prednji gornji džep. Crvena knjižica u njemu. Pročita
pompezno moje ime i prezime.
Đe si navalio?
Kući.
Đe ti je kuća?
Na Dobrinji.
Pa šta radiš ovdje?
Bio u gradu i svratio ovdje, imamo neki stan, obilazim.
Štaa?
Pa svratio ovdje i sad pošo kući i eto.
Iz stojadina i drugi. I on uzima moju ličnu. Prvi mu objašnjava
moju priču.
Nešto komplikovano, mrmlja. Ima novu oznaku na lijevom ru-
kavu. Malo stariji od mene. Nosi tamnoplavu milicijsku vjetrovku.
U lijevoj ruci mu automatska puška s preklopljenim kundakom.
Ne možeš tamo sad.
Što?
Druga država.
Nemam ja s tim ništa.
Šta nemaš?
S državama ništa.
Nemaš, a? A imaš li oružja?
Ma jok.
Digni ruke! Nasloni se na auto.
Pregledaju me. I nogavice. Jedan u kola s mojom ličnom.
Tra- žim pogledom nekog negdje. Prozori u Beogradskoj zastrti.
Na vezi dobro raspoloženi glasovi između krčanja. Neki kojeg
zovu komandir. Drugi kojeg zovu šef. Trećeg zovu komandant.
Čovjek s brkovima lupka mojom ličnom po svojoj desnoj
butini.
Vidi vako. Ti ćeš se sad vratit tamo gdje si bio.
Ja pružam ruku za ličnom računajući da ću prema gradu pa
kući. Udobrovoljim se nastojeći zapamtiti detalje i registraciju
stojadina.
Lična ostaje kod nas.
Zašto?
Da provjerimo nešto. Ti ćeš se vratiti u taj stan što ga, kao,
čuvaš. Mi ćemo s tobom do tamo da mi tebe čuvamo.
Mogu li ja kući ikako?
Kad se provjeri je li sve uredu.
Ma sve je uredu, šta će ne biti uredu?
Nemoj puno da pitaš.
Haj ti s njim.
I ovaj ima tešku jaknu od čohe preko koje s ramena na pojas
ide smeđi remen. Nosi pušku s dvije ruke, pa cijev usmjeri
prema nebu a ruku savije u laktu. Meni ruke u džepovima
farmerki. Sto- tinjak koraka prema Lenjinovoj. Šutimo. Na
prozorima prvog i trećeg sprata zgrade od crvene cigle neko pa
se skloni. Žuti stojadin niz Vilsonovo. Ispred ulaza stajemo.
Staklo na pošti polomljeno, izvučeni pultovi.
Tu je.
Ko može potvrditi da imaš taj nekakav stan ovdje?
Znaju svi stanari.
Zovi jednog!
Ulazna vrata zaključana. On lupa jako, udara kundakom.
Zvoni na poneko ispravno zvono ispred vrata. Ništa.
Halo! Otvori! Policija. Otvori! Halo! Otvaraaj!
Pogledam prema prozorima. Sa zgrade prekoputa, nekoliko
ih iza zavjese. Minut, dva, tri. Još je dan uveliko. Miriše proljeće.
Otvaraj!
Lupa kundakom. Ona se javi s prozora na prvom.
Da?
Kažem, otvori!
Koraci niz stepenice. Ona gura vrata naprijed a ovaj ih
povlači prema sebi.
Stanuješ ovdje?
Da.
Kako se zoveš?
Ona kaže ime pa prezime koje mu se svidi.
Znaš ovog?
Znam.
Otkad?
Dugo. Petnaest godina možda.
Stanuje li ovdje?
Imaju stan ovdje. Roditelji živjeli nekad u našem ulazu.
Kad izgovori roditelji, malo zastane.
Daj ti ličnu! S kim živiš?
S bakom. Lična mi je u stanu.
Ja se penjem prvi, ona iza mene, onaj zadnji držeći pušku s
obje ruke. Dva puta po osam stepenica od prizemlja do prvog
sprata. Na vratima njenog stana babin glas.
Ko je to?
Zove unuku imenom pa ukaže se u crnini na vratima
dnevnog boravka.
Otkud ti, sine? Šta je bilo?
Ništa, ništa, gospođo. Hajmo mi gore!
Pustite to dijete!
Sve će biti uredu, govori a glavom pokazuje da izađem. Dje-
vojka ostaje na vratima objašnjavajući da smo mi fini i pošteni
ljudi.
Svi su sad fini.
Penje se iza mene. Ja otključavam stan, on ulazi prvi. Gleda
detaljno. Sjeda na kauč a pušku drži na krilu.
Sutra ujutro doći će neko kad provjerimo tvoju ličnu. Ostani
ovdje do jutra, nemoj problema. Sve mi znamo ko je gdje i ko
gdje treba biti! Jesmo se razumjeli?
Pa jesmo. Ja bi što prije kući ako može, a ako ne može,
sutra da idem, šta ću.
Vidjet će se sve šta može šta ne može ujutro. Nije vrijeme za
hodanje i čuvanje stanova i šta ti ja znam. Država se pravi.
Ja ne znam...
Pusti šuplju! Ova djevojka je garantovala za tebe, nemoj da
odeš da nju krivimo!
Nisam ništa skrivio.
Misliš?
Koliko znam.
Znate vi sve šta ste krivi. Tu smo mi okolo.
Pokazuje lijevom rukom kružnicu po zraku.
Nemoj da te tražimo.
Izađe ostavljajući vrata otvorena. Ja zbunjeno za njim. Zalupi
na prizemlju. Čekam minut na haustoru hoće li se neko pojaviti
da me nešto pita.
Naš telefon u Franca Prešerna zazvoni šest puta. Vrtim
njenih šest brojeva. Na drugo zvono se javlja.
Kući si?
U Lenjinovoj.
Šta je bilo?
Kreno prema Skenderiji, zaustavila me naka milicija njihova.
Damir Ovčina / KAD SAM BIO HODŽA
62
I
? ličnu, loše mi pisalo u ličnoj, đe si pošo, kući, i tako sve
Daj
redom dok mi ne uzeše ličnu i vratiše ovamo da čekam, biva, da
provjere jesam li dobar čovjek.
Joooj. Zna li ti otac?
Ne javlja se još. Možda je i on prema meni krenuo. Bolje da
ne dolazi, i njega će zadržat i šta znam šta će s nama.
Idem ja starce pitati šta oni misle da se radi. Zvat ću te,
smislit ćemo nešto.
Jugo trolejbuskom ulicom. Golf prema fakultetu. Ja na fotelju.
Glasovi rijetki ispod prozora. Na stubištu mirno. Pojedem onaj
stari komad hljeba.
Sumrak. Zvono pa kucanje na vratima. Ona koja je potvrdila
da me zna i to kao dobrog i onog koji pripada ovdje ispred.
Jesi dobro?
Pa eto. Bilo je boljih situacija. Uđi!
Ona u sivoj trenerci s kapuljačom.
Sjedi!
Šta misliš da krenemo skupa na drugu stranu. Prema Pofali-
ćima. Ako zaustave, ja ću objasniti da mi pomažeš oko bake i da
tražimo nešto, prevoz, lijekove, ovo ono.
Da probam dobiti oca, da vidim šta on predlaže.
Osam puta zazvoni.
Donijet ću ti nešto da pojedeš!
Ma nemoj.
Sad ću ti sendvič sastaviti.
Sleti niz stepenice. Tišina na stubištu. Mrak. Zazvoni telefon,
zaljulja se teški crni aparat stavljen na natkaslu u hodniku.
Halo.
Eej. Pa đe si više?
Nisam uspio.
Štaje?
Zaustavilo me.
Ko?
Pa ova neka njihova milicija. Vratili me s Kovačića, ja prema
mostu kad kontrola neka. Eto.
63
Kako vratili? Možeš li sad izaći?
Drže tamo stražu, punkt, bojim se da me uhvate oni isti.
Uzeli mi ličnu, kaže, vratit će sutra ujutro kad provjere nešto.
Eeeee. Osjećo sam, eto znao sam da neće izdobriti. Idem ja
sad tamo neka mene uzmu da provjere.
Čekaj, ba. Znaš li koga na njihovoj toj strani? Oni izgleda
drže od Vrbanje negdje prema stadionu, ne znam dokle i kako.
Ne znam sad, zvat ću na sve strane. Izvući ću te ja od tamo
do jutra nekako. Čekaj dok ti ne javim šta ćemo! Imaš li šta
pojesti?
Ma naći ću, donijet će mi ona s prvog, sad je rekla.
Ko?
Ma niko. Ona djevojka s prvog, znaš.
Aha. Haj onda, zvat ću brzo. Ne brini, ukazat ću se ja brzo.
Nemoj ko duh, molim te.
Ko Fortinbras stižem u bubi.
Ona s prvog sa sendvičem. Komad pileće salame, žut sir,
svjež krastavac i sirni namaz s okusom paprike. Hljeb domaći,
tamno- smeđe kore, široke kriške. Na stolić stavila čajnik pa
nasipa vruću vodu u šoljicu s nazivom kafe sa strane. Zategla
kosu u rep. Brižno mi doda sendvič. Čaj zagrije. Skoro će noć.
Šta misliš da probamo dolje pored pijace, kao tražimo nešto i
ti pretrčiš preko mosta. Izgleda da ovi drže do mosta Bratstva je-
dinstva.
Ne znam.
Odoh pogledati kako je u ovom prostoru gdje je dvorište bilo.
Eto me brzo.
Koraci niz stepenice pa prema nezavršenim radnjama. Do
prije par godina bilo dvorište.
Priča s nekim. Muški glas. Koraci nazad. Minut kasnije
otvara vrata.
Ovuda nezgodno. Nemoj ni stajati blizu prozora na ovoj
strani. Dolje nekakvi sa strane. Naoružani skroz. S njima jedan
išao sa mnom u osnovnu, ali ne znam ga baš toliko da mu ovu
situaciju s tobom ob- jašnjavam. On im kaže uredu je, ovo je
naša cura. Nemoj da je ko krivo pogleda. A nisam uopšte s njim

u nekom drugarstvu bila.
Da probamo još kroz ovu zgradu pa prema pijaci i šopingu.
Ako zaustave, ja ću nešto smisliti. Imam dobro prezime, dugo
sam na Grbavici, znam sviju iz škole ili odnekle.
Čaj crven. Sendvič pun i širok. Ona na prozoru. Ja u jakni.
Te- lefon.
Ona koja s prozora gleda prema Grbavici pita šta je novo.
Go- vorim da sam se čuo sa starim, da ću probati nešto, da joj
možda brzo dođem na konak, da me čeka, da me zove ako se
ne javim, da bude spremna, da zove mog starog ako me ne čuje
ili ne vidi za sat.
Na prvom ona se oblači dok ja ispred vrata. Kao da smo
sami u ulazu.
Ja ću prva izaći, ako neko bude, ti se vrati gore, mislim ako
bude neka milicija ili vojska.
Hajmo tako.
Otključa teška metalna vrata. Ja u prolazu prema
podrumima. Devet sekundi.
Idemo.
Mrak. Krenemo prema pasažu. Ona u mrak prolaza, ja na
vratima haustora.
Stoj! Priđi!
Vidim je kao sjenu.
Ko si? Đe ćeš?
Krenula kod tetke nešto donijeti, imam bolesnicu kući.
Crvenkapica, je l? Daj ličnu!
Daje.
Lijepo ime. A prezime još ljepše. Kakva tetka sad. Otpratit ću
te ja do kuće.
Đe stanuješ?
Eno tu odmah.
Provirim. Okrenuta bokom pokazuje prema Lenjinovoj broj
jedan. Stražaru možda dvadeset pet. Obučen u civilnu jaknu s
torbicom za municiju zakačenom za opasač. Dugačka puška s
65
drvenim kundakom i zalijepljenim dodatnim spremnikom
metaka. Predstavi se nadimkom. Predlaže da ga zove nekad na
kafu. Prave državu i za nju i sve njih. Neka ne ide po mraku
nigdje. Dat će joj pravu dozvolu. Štab im u Romi. Oni drže
Sarajevo. Pruža papirić da ga zove ako bude problema. Priđu do
ulaza. Ona otključava. On objašnjava da će biti svega, da se
pazi. Turci su blizu, imaju snajpere na izvršnom vijeću. Neka se
njemu javi šta god joj treba. Zna on nju odnekud. Zaključava
vrata ulaza. On lagano prema prolazu.
Ja na prvom ispred njenog stana.
Sutra će biti lakše.
Velim da ne treba ona zbog mojih glupost neugodnosti. Mi
gore slabije volje. Ona na kauč. Ja ka prozoru. Telefon. Ne
može se ništa do jutra. Da ni slučajno ništa ne pokušavam
večeras, da će naći nekoga, da me nije smio pustiti, da je on
skrivio on će i rije- šiti.
Ma nisi ti, bolan, ništa kriv. Ona me navrati jutros, kud joj
ikad odoh do ulaza.
Dolazila je pitati gdje si.
E sad mi je lakše.
Kaže da te nije bilo na stanici pa je ona otišla autobusom bez
problema.
Zakasnio, šta ću.
Strpljivo.
Prošlo devet.
Eto, idem ja donijeti ti šta.
Brojim joj korake nizbrdo. Prekoputa čujem televizor, ali niko
ne izlazi. Na spratu dva stana prazna. U kupatilu ima zubne
paste, dva sapuna, stvrdnut sapun za veš, poluprazna boca s
tekućinom za čišćenje, dvije krpe, tri peškira na polici. U kuhinji
pola vrećice bra- šna od kilogram, pola tegle džema, konzerva
ribe u kredencu, pet kesica kamilice i malo hljeba od neki dan.
Zakuca šarmantno na vratima. Nosi hljeba s komadima sira,
krastavaca i salame. I jabuku.
Evo ovo malo a ja idem po kafu dolje.
Televizor na spratu nesmiljeno radi. S polja teška tišina.

Nema auta prema Skenderiji. Milicijski auto uvučen kod žute
zgrade. Radio izvijesti o nejasnoj situaciji na Grbavici. Pjesme
pozivaju na dobro ponašanje a žale za boljim vremenima. Brojim
joj korake odozdo. Velika džezva s crvenim motivima, dvije
šoljice i kutija keksa na njenom pladnju.
Donese ti obilje.
Malo za manje mučnine večeras.
Puno.
Ona na kauč ja na fotelju kafa između. U daljini neko zaviče.
Na stubištu odzvanja televizor. Na radiju domaća muzika prete-
žno ljubavne tematike. Pričamo o prošlosti, smrti, budućnosti,
njenom završenoma mom još nepočetom studiju, o tome šta je
bilo kad je bilo dobro i kad je svaka smrt bila daleka i neuvjerljiva
a hoće li i kad i kako biti da opet svaka postane obična i daleka,
o or- ganizacijskim pretpostavkama mog boravka ovdje ako se
produži na još jedan dan, o komšijama, o zalihama, o onoj što je
sretno otišla u svoj povisoki a nedaleki stan, o mom naselju sad
dosta da- lekom. Prošlo vremena. Ona na sat, ja do prozora. Ne
radi rasvjeta. Zazvoni telefon.
Jesi dobro?
Dobro je. Mislim nije već ovo što je sad je dobro kako može
biti.
Kod tebe?
Pa kako će biti bez tebe?
Pa ne znam.
Došo sam do ljudi. Koliko ujutro će jedan lično doći do tamo i
prebacit te ili kod stadiona ili ovamo.
Je l pouzdan?
Bio je cijeli život. Ima rodbine i poznanika tamo da ne bi
smjelo omašit. A ima i drugih spremnih pomoći.
Govori mi imena na koja se mogu pozvati ako me negdje
nešto ne bude valjano. Ona se trudi da ne sluša pa pokaže da
ide da ne smeta dok mi pričamo. Odbijem kratkim a odlučnim
pokretom.
67
Ode do kuhinje pa gleda kroz prozor. Obriše sudoper dok ja slu-
šam i govorim.
Nazvat ću te još kasnije, odo s komšilukom još provjeriti
ovog jednog bili on šta mogo ako bude trebalo.
Haj.
Ona da ide. Meni neprijatno da je nagovaram. Pokupi džezvu
a ostavi hrane.
Dođi ako šta treba, ako ti ko zakuca, ako bilo šta. Nije neka
dobra situacija.
Spasila si me s onim i s ovim.
Pola jedanaest. Struja došla. Dvadesetak osvijetljenih
prozora na raznim stranama. Ulica u mraku. Rafal odnekud.
Meci zasvijetle s Trebevića. Radio javlja da je noć u gradu
relativno mirna. Puca povremeno sa stijene po starom gradu.
Problemi u predgra- đima kraja nemaju. Na istoku zemlje se ni
ne zna dokle je došlo. Zakazuju se sastanci. Pozivaju da čuvaju
glave i obrazi. U Portu- galu pregovori. Zazvoni. Stignem prije
drugog signala. Ona što je visoko, dovoljno daleko a blizu.
Ima li šta novo?
Nema. Kako tu?
Sve skoro normalno. Kud me danas nisi pratio nego onda
kad nije ni bilo neke potrebe prave.
Pravio se važan.
E vala se više ne pravi.
Neću.
Hoćeš.
Vićeš.
Vićeš ti.
Vićeš ko će vidjet.
Imaš li šta pojesti?
Nije mi baš do hrane sad za sad.
Svejedno trebaš nešto. Imaš li od koga uzajmiti?
Ma da mi je odavde makar ne jeo do sutra u podne. Do sutra
navečer. Dobro, predvečer.
Ja ću ti napraviti patišpanju. Doduše, to jedino i znam.
Zvat ću te ujutro.
Ako bude kako treba zovem te od kuće.
Kako si ono govorio, dođi nekad nešto.
Nekad iznenada. To bi sad malo teže bilo.
Uglavnom dođi!
Doći ćemo, dođite.
U ormaru od teškog drveta smotana žućkasta zimska deka.
U kupatilu rezervna četkica. Bojler se napunio. Telefon. Ona
koja se brine i sebe krivi veli da je pitala nekog iz policije. Taj
zna da srpska milicija kontrolira do šopinga, ali da se može
lakše preći prema lorisu. Da uzmem ujutro neki ceker, kao da ću
po hljeb, krenem na tu stranu i pređem na Elektroprivredu.
Zazvoni još jednom. Objasni mi koga je zvao i kakve je
garan- cije dobio. Zvuči uvjerljivo i izvjesno. Da se čujemo još
kasnije. Ili rano ujutro. Bolje rano ujutro.
Ja pod debelom dekom u stanu koji mi je došao stran. Iza
prozora tiho. Kroz polusan sat otkucava. Drugi maj. Osjećam
da ću zaspati. Duboka noć kad se prenem pa nastavim okrenut
na drugu stranu. Daleko zora. U snu nešto teško pa vidim
igralište ispred stare škole u sunčanom poslijepodnevu.
Nešto u vrata. Pet. Sviće.
Ko je?
Otvaraaaj!
Uspijem navući farmerke i pregrnuti košulju kad u hodnik tro-
jica.
Da?
Šta da?
Jedan na kauč. Drži automatsku pušku. Visi mu bajonet. Ti-
tovka bez petokrake. Na rukavu piše ćirilicom. Drugi kao ko-
mandir. Govori polako polako pa uzima stolicu. Treći u jakni od
džinsa. Čekam kad će i koji reći da su došli po molbi tog i tog da
me prebace gdje treba. Ne počinju to a ni ne izgledaju baš tako.
Svejedno se još nadam.
Ti si juče ovdje bio pa kreno neđe kad si vidio situaciju. Ličnu
ti uzela naša murja.
69
Jeste.
Šta ti radiš na Grbavici?
Pa bio u gradu jučer, svratio na kafu, nemam pojma ni o
čemu.
Nemaš?
Nemam ništa, ja sam učenik običan.
Pravite se vi svi naivni a hoćete državu, hoćete naše. A?
Ma jok ja.
Haj s nama!
Zakopčam košulju pa dohvatim jaknu. Dvojica kopaju po
stanu, otvaraju ormare, izbacuju stvari iz kredenca.
Odakle ti ovaj stan? Šta ti imaš ovdje tražiti?
Pa mi, moja porodica, polažemo neko pravo nasljedno na
njega, šta ja znam kako, moji nekad živjeli ovdje i tako.
Polazi!
Jedan naprijed, ja iza njega, ona dvojica prate. Na prvom
ona na vratima ogrnuta kućnim mantilom tamnoplave boje.
Molim vas, taj dečko je ovdje uvijek dolazio, nema ništa
sporno.
Kako nema, nemoj ti sad da nas učiš. Svaka čast tvojoj
porodici, ali vi još ne znate šta se dešava.
Ne brini, šapne mi i dodirne moju nadlakticu.
Bit će uredu.
Iz sobe baba. Zove je imenom. Pita šta se to dešava.
Djevojka govori onaj naš komšija, nešto ga traže. Ispred ulaza
sviće. Jedan mi pokaže prema prolazu. Drugi se dere koliko
može dobro ju- troooooo. Smiju se. Nikog na prozorima. Ispred
Rome stražar u ši- njelu. Drži cijev automatske puške okrenutu
prema nebu. Dvojica ostaju s njim. Jedan sa mnom. Na
kafanskim kaučima dvojica u sivomaslinastim uniformama pri
cigarama i kafi. Stolovi kafića naslagani na jednu stranu. U
drugoj prostoriji kancelarija a u njoj čovjek u maskirnoj uniformi.
Na stolu beretka, motorola i pištolj. Crvenoplavobijela zastava s
četiri s razapeta na zidu. Iznad nje šal na kojem piše ćirilicom
ime grada u Hrvatskoj. Ovaj nešto piše kad me uvedu. Gleda me
dvije, tri, četiri sekunde.

Šta radiš na Grbavici?
Objašnjavam.
Ima prenaglašen sarajevski akcent.
Vidi vako, jarane! Jes ezdea?
Nisam.
U zelenim beretkama?
Jok ja.
S kim živiš?
S ocem.
Đe?
Franca Prešerna 16. Aerodromsko, na Dobrinji.
Majka?
Umrla.
Digne pogled.
Kad prije?
Neki dan.
E pa žao mi je.
Fala vam.
Braća, sestre?
Nikog.
Ideš na fakultet?
Četvrti razred.
Koja škola?
Elektrotehnička.
Banderaška?
Buća Potok.
Vojsku nisi služio, oženjen nisi, djece nemaš. Vidi sad. Mi
smo ovdje vlast. Ti nisi kod kuće. Čudno da si se pojavio baš
juče, kao, nemaš pojma šta se dešava i to. Ima puno špijuna,
prave se ne znaju ništa a prenose đe su položaji i to. Vidim da si
pristojan pa ti nećemo ništa. Ostani tu u tom stanu đe si do dalj-
njeg, dok se ovo sve skupa ne riješi, ko će đe i kako. Dotad,
svako jutro u sedam i u podne moraš se javit ovdje u štab. Jesi
me razumio?
71
Mogu li ja kući ikako?
Vidjet ćemo kad provjerimo ko ti je otac i to. Da nije on đe u
nečemu, da nije šta u politici, da nije protiv nas kako?
Ma nije. Nas je to pogodilo neki dan pa nam baš nije do poli-
tike.
Svakog je snašlo svašta.
Zovne jednog. Ovaj dobro raspoložen dvadesetogodišnjak u
kombinaciji civilne i vojne odjeće.
Otprati ga do zgrade tamo!
Zazvoni telefon. Ovaj što je ušao čeka dok se ne potvrdi šta
da se radi sa mnom.
E, Momo. Držimo, držimo. Šta ti kaže burazer? Kod škole
gore? Ma nemaju šanse nikakve. Nemaju oni, bolan, šta će.
Mahne onom da me vodi. Ona dvojica u kafiću još pri kafi i
cigarama. Pogledaju me nijemo.
Čuvaš stan, a?
Ma svratio na kafu jučer, nisam imo pojma šta se dešava.
E, jarane.
Svježe a sunčano. Vrata ulaza otključana. Na prvom spratu
pokucam. Ona u trenerci. Vlažna kosa puštena.
Šta su ti rekli?
Da se moram javljati, da ne mogu kući, moraju me provjeriti i
to.
Hajde donijet ću nam ja kafu gore kod tebe. Ima struje.
Krenem zavrtiti svoj broj. Nema signala. Dolje stojadin na ju-
čerašnjem mjestu. Ispred njega petorica naoružanih i nejednako
odjevenih a nezabrinutih. Od Skenderije nikog i ničeg. Otvorim
prozor da proljeće uđe. Ona kucne lagano. Stavi kafu na stolić.
Kod nas je sad radio telefon. Nema minut da smo zvali Ka-
sindo. Hajmo dolje pa ćemo gore.
Po stepeništu poneki šušanj iza vrata. Pogledam pažljivije
prezimena. Kod nje zeleni aparat četvrtastog oblika. Radi. S
druge strane žice zazvoni pa se javi naša komšinica. Otac ju
zamolio da bude kod telefona. Krenuo negdje. Traži da me
izvuče. Da se čuvam, da budem strpljiv, da ne brinem, da se ne
izlažem, da nisam ništa kriv, da će i njen muž tražiti poznanstva

da me izvuku. Zapisuje broj s kojeg zovem. Ode ga tražit da me
nazove što prije, da sačekam tu. Ova što kosu nekad zategne,
gore po kafu. Baba se kratko pojavi, žao joj moje majke, mene
što moram ovdje sad biti sam i u nevrijeme, svih ljudi, mladosti
koja pati.
Fala vam.
Radio Sarajevo prigušeno. Crvena zgrada bez ikog po
prozorima. S Lenjinove glas. Sunce negdje više Splitske. Auto
kod fakulteta. Ja otvorim vrata u neprilici. Ona tacnu u svoju
sobu. Po policama knjige na dva jezika. Do kreveta dvije teke.
Ja na fotelju, ona sipa kafu. Kaže da su pripremile stari šporet
na drva.
Kud baš tebe jučer da zaustave. Riješit će se to sve. Nisi
kriv, nisi ništa nikome, ne može to tako. Ima svako pravo da živi i
da ide gdje hoće i kako hoće. Nisu oni stambena komisija.
Nasmijemo se na stambena komisija. Ona novu kafu u novu
džezvu. Ja vadim knjigu pa čituckam isječke na koricama.
Prodorno zazvoni zeleni aparat.
Da, da, kako ste, ma riješit će se nekako, tu je s nama,
imamo hrane, naći će se rješenje, jeste, jeste, ma ništa, eto, tu
smo, evo ga, doviđenja.
E. Ma eto. Kako je tu?
Zvao sam neke ljude. Probat će. To, izgleda, teško. Ti se
strpi.
Ovaj jutros bio kao razuman. On je vlast ovdje.
Nazvat ću.
Eto.
Vijesti na radiju. Čekam nešto o Grbavici, ali se ne kaže ništa
o ovom kvartu a malo o drugim. Bude dosta priče o Lisabonu.
Ona pravi sendviče. Krastavac zamiriše izvađen iz tegle. Stavi
sir s paprikom, šnite pileće salame i kriške žutog sira između dva
još topla komada domaćeg hljeba na tanjir s plavim obrubom.
Ishe- klana tkanina na niskom stolu u dnevnom boravku. Da mi
pokaže kako da pravim hljeb.
73
Kvasac i drugo?
Nemam.
Da se hranim kod njih. I njoj je zabavnije.
Da okrenem još jedan broj?
Naravno.
Ona u kuhinju. Voda poteče. Baka sluša radio u svojoj sobi.
Ovaj ti je sendvič dobar. A i taj drugi se čini dobar.
Napravit ću ja neku supu, treba toplo jest dok ima struje. Ja-
vilo da negdje nestaje struje a narod nema drva.
Ja definitivno nemam. A nisam ni narod.
Imamo mi nešto. Mi smo starog kova.
Ja promašio dernek skroz.
U pola jedanaest ja gore. Vedar dan. Napravim tridesetak
krugova po stanu. Zagledam detalje po zidovima. Otvorim sve
ladice da vidim šta je i od čega doživjelo ove dane. Pročitam
dvadesetak strana iz stare knjige. Nađem dopola ispisanu teku s
receptima u kojoj se papir počeo žutjeti a rukopis mi blizak pa
počnem zami- šljat ženu iza rukopisa i vrijeme i okolnosti pisanja
i života iza tog pisanja pa svog života koji iz tog prvog izvire i
dolazi do ovog trena čitanja. Napišem u teku kratki izvještaj za
jučer i jutros pa dopu- nim jednom pa još jednom pa odlučim
pisati i dijaloge koje popravim najmanje dvanaest puta dok ne
dođe vrijeme javljanja. S radija muzika pa vijesti da je danas
dosta mirno, ali da iz centra Sa- rajeva stižu protivrječni
izvještaji.
Vrijeme javljanja. U haustoru puno svjetla i mirisa kuhane
hrane a dosta zvukova radija i televizije. Dvojica starijih ispred. U
prolazu prema kafiću prepozna me stražar. Dvojica ispred
kancelarije. Objašnjavam da se moram javiti.
Čekaj!
Gledaju me pažljivo. Puške pored. Na stolu flaše sarajevske
pive. Onaj glavni od jutros kaže da se opet javim ujutro i da ne
mrdam iz stana jer mi ne može ništa obećati. Okreće brojeve.
Ispred štaba još desetak naoružanih. Od fakulteta pincgauer.
Jedan s bradom i crnom zastavom na lijevom rukavu jna
vjetrovke na stepeništu do kafića. Neki u maskirnoj uniformi s

pištoljem govori u motorolu.
Da, da, držimo, može, uredu, razumem.
Pominju se predsjedništvo, Lukavica, aerodrom, pincgaueri
na Skenderiji. Ja lagano kroz prolaz. Stražar za mnom. Iz grada
pucnjava sve jača. Eksplozija. Pa još jedna. Sirene. Rafal.
Eksplozija. Lenjinova pusta. Toplo proljeće.
Ona na prozoru kose zategnute u rep. Na haustoru me
skrene kod sebe. Topao grah u dva tanjira. Kaže da je baka već
ručala. Uvijek ruča u podne. Dvije čaše i bokal sa sokom na
razmućiva- nje u sredini stola a ujednačeno isječen hljeb u
korpici od trske na mušemi s plavim detaljima.
Valjda ti nije neugodno.
Ono da je ugodno nije, ali opet je prijatno i ovo što nije ugo-
dno. Ako sam ovo dobro objasnio a mislim da nisam.
Meni se čini da sam shvatila. Uglavnom.
Eto tako je. Dobar ti grah. Stavi mi sve u neku knjigu dugova,
molim te.
Hoću. Kad se sve smiri i ti mene negdje na pasulj zovni pa
smo kvit.
Zvat ću ja tebe i prije toga i na grah i na negrah. Na kafu, da
je imam gore, namah bi te sad sazvo. Vjeruješ li?
Vjerujem. Imam ja.
Nego, da okrenem brojeve jedne. Ako ti se to ne gadi.
Ni najmanje.
Pomakne se u kuhinju dok ja vrtim stari brojčanik. Zazvoni.
Javi se ona od jučer. Ustvrdi da nije oka sklopila. Ona je kriva.
Ja uvjeravam da sam jedino ja kriv. Ona se ne složi, ali hoće na
drugu temu, kako da se ova situacija riješi. Pričamo kratko, ja
pojasnim da su mi isključili telefon i dam joj ovaj broj i kažem još
ponešto pa da se čujemo kasnije, da se bojim da dan odmiče a
oca još nema a da sam bio siguran da će čim zora udari i on biti
u zgradi u kojoj sam sad ili vrlo blizu. Ali, eto nije moglo a pitanje
je kad će moći i hoće li on uzmoći doći. Onda ona uvjerava da
će se sve do mraka riješiti pa ćemo možda već sutra mlatiti po
75
gradu kao da je sve skoro pa normalno. I ja se ponadam i vidim
to kao da mi je pred očima. Dogovorimo kad da se čujemo. Kad
spustim, domaćica sa- čeka još koju sekundu pa uđe s
pripremljenom kafom i sokom na razmućivanje spremnim za
prenošenje gore kod mene.
Radio prekine muziku jer su žestoke borbe u centru. Gori
oko predsjedništva. Na ekranu ljudi bez uniformi s plavim
oznaka i bijelim zastavama u Titovoj. Telefon ne radi. Izgorjela
pošta na obali pa brojevi s dvojkom ne zvone. Na stubištu stariji
čovjek s drugog nosi torbu i dva cekera pa se s njom zadrži
srednje dugo u razgovoru a mene jedva i nevoljko primijeti.
Ode na Romaniju odvesti ženu gore da pripazi njegovu ozbiljno
bolesnu mater pa će nazad. Dat će ključ mojoj pomagačici. Ja
preuzmem tacnu a ona dolje da uzme ključ. U stanu zamirše
proljeće. Napravim tri kruga, provjerim telefon, otvorim frižider,
provjerim da nema vodu u šta nasutu pa pratim rijetke
prolaznike po Zagrebačkoj prema Splitskoj i Beogradskoj.
Izbrojim troje civila, stojadina na starom mjestu i petoricu
nekakvih naoružanih dok ona ne kucne.
Čini se da nije uspio danas doći.
Pa ovo se zakomplikovalo skroz.
Skroz na skroz.
Da ti donesem šta za čitanje?
I teku i olovku za pisanje ako imaš viška.
Naći ćemo nešto.
Šta voliš čitati?
Ono, književnost.
Kakvu?
Vješto napisanu.
Ponudi nekoliko ruskih poznatih i nekoliko nepoznatih. Odlu-
čim se za jednog poznatog. Ona sve na tacnu, ja s njom do
vrata. S radija vijesti ne nude puno opcija. S prozora vidim samo
jednog čovjeka prema Splitskoj i trojicu oko stojadina. Ispod
prozora u poslovnim prostorima neka straža od najmanje trojice
dosta buč- nih. Prema crvenoj zgradi makar desetorica s
ozbiljnim oružjem.
Ulaze kroz razbijena stakla na prodavnicama u prizemlju. Prema
Skenderiji nikog. Od grada zavijanje sirena. S tranzita tenk.
Sunce se povuklo na zapad. Ona zakuca jednako kao i
maloprije. Doni- jela dva peškira, hrane, deku, knjigu, olovku i
dvije hemijske. Ja je navraćam da sjedne da pričamo. Ona se
brani da mora do bake. Ja opet da ostane makar malo. Ostat će
desetak minuta.
Da gledamo crtane?
Kad dođu crtani, riješilo se stanje. Šta ćeš pisati?
Ovo što sad pričamo.
Kako?
Evo, ovako.
Da vidim!
Evo. Čekaj da napišem ovo da vidim.
Napiši!
Evo.
Težak ti rukopis.
Ima onaj jedan pjesmu u kojoj kaže kako se muči dok piše,
zapetljava linije, kvake, tačke, piše, tvrdi, a samo što ne stane.
E ne valja mu to da stane. Moram dolje.
Neka te.
Neka tebe.
Evo mene.
Ako išta bude, sleti dolje pa ćemo nazvati nekog, ima moja
tetka u Kasindolu, zna tih seljaka koji se sad nešto pitaju.
Kako ćeš objasniti tetki?
Pa zna ona vas, nema zime tu.
Ja se neću naljutiti ako ti bahneš usred noći, kadgod, bujrum.
Opa.
Eh, eto, ja reko pa ti ne zamjeri.
Neću, a možda i hoću.
Šta?
Doći.
Dobro došla.
77
Fala.
Molim.
Pokucaj ko maloprije.
Eto, dođite, doći ćemo.
Ne gledajte na nas!
U pola osam grune dnevnik iz starog aparata. Na komadu
hljeba koji sam dobio s prvog kata meso iz crvene konzerve. Na
radiju glas predsjednika državnog predsjedništva. Kaže da je u
Lu- kavici, ali nije tamo što mu se tamo biva. S ulice transporter
kod Jadranke prema ovamo. Lomi ispred sebe. Stane pedesetak
metara dalje prema Splitskoj. Rafali često i dugo preko rijeke na
obje strane. Negdje nešto udari u zgradu. Izbrojim šta sve ima
jestivo i iskori- stivo u stanu. U košulji mi novčanica njemačkih
maraka. Još jedna veća sklonjena. Podignem slušalicu a tamo
prazno. Pogledam u mrak a dolje farovi. Tenkovi negdje prema
Vracama. Pincgauer prema Beogradskoj. U poslovnim
prostorima desetak ozbiljnih muških glasova. Obučem se
komplet za slučaj da neko uleti. Le- gnem na kauč dok radio
radi. Osluškujem pažljivo. Pomjere se vrata negdje dolje, oštar i
strog muški glas pa još jedan pa penjanje čizama stepenicama
pa kucanje na vrata dolje. Ja obučem jaknu, provjerim gdje sam
šta ostavio i brojim za koliko će gore. Izbrojim do dvjesto. Čini se
da koraci lupaju dolje. Onda jedan glas nared- bodavno da se
svi paze šta rade pa zaškripe metalna ulazna vrata.
Neko gore. Koraci na moj sprat. Ženski. Zakuca u šifri. Otvo-
rim. Donijela tri kriške namazane marmeladom i čaj. Struja
svijetli na sve strane. Kaže da je u haustoru osim nas još možda
petero ljudi u dva stana. Bila maloprije dvojica iz štaba da kažu
da se mora zaključavati. Nju zadužili da im javlja ako bude
problema. Pitali zna li da sam ja gore, ko je još u zgradi, jesu li
naši ili njihovi, da je zgrada opasna zona, oni drže straže okolo,
ne može niko proći.
Uzmi ovo pa stavi negdje jer kod mene je od male fajde.
Pa imaj uz sebe, može ti glavu spasiti.
Ili odnijeti. Imam ja ovu a ti uzmi tu pa kad mogneš kupi mi
tamo na pijaci ili negdje dokle možeš ić nešto za, da izviniš, pre-
svuć.
Pa probat ću do neke radnje prvom zgodom ako do tad ne ri-
ješimo ovu tvoju nezgodu.
Hoće da ide. Hoću li se moći probuditi da se javim ujutro u
sedam, da donese budilnik, njima ne treba. Na radiju apeli,
muzika i vijesti u stalnom krugu. Reporteri iz mjesta na Savi,
Drini, u Kra- jini. Formira se ovo i ono, vojska ovako, policija
onako ondje a ovako ovdje, teritorijalna odbrana, štabovi, krizni
štabovi, zalihe, ujedinjeni narodi, punktovi, prometnice, blokade.
Od grada sirene. Meci s Trebevića. Blizu neko zaviče stoj.
Svijetle prozori u ulicama prema zapadu. Od grada tiho i pusto.
Stojadin se pomjerio dublje prema Trnovskoj. Grupa povelika
dolje u nedovršenim radnjama. Telefon još gluh. S radija muzika
kratko a vijesti dugo vrteći u krug stare a oprezno dozirajući
nove i neprovjerene vijesti. Obiđem dvadeset krugova po
stanu. Provjerim sve štu je u njemu. Otvorim pa zatvorim ladice.
Provjerim prozore. Zapišem sve što sam čuo, rekao, vidio danas
pa legnem u mraku obučen čekajući šta je sljedeće. Ponoć
prošla. Na radiju javljanja iz raznih dijelova grada. Na Dobrinji
nejasna situacija. Sa stubišta tiho. I televizori se smirili. Čini se
da ću zaspati.
U snu ja na peći ispod prozora u Aerodromskom nesvjestan
da je san a svjestan da je nešto teško bilo pa prošlo. Sabirem se
u dvije sekunde pa ponovim gdje sam i šta sam. Deka topla. Noć
vjetrovita, kao da je kiša o prozore. S polja glasovi daleki a farovi
jaki. Rafali prema Ljubljanskoj često i dugo. S radija javljanja
gdje i kako je ko poginuo. S Dobrinje da je u blokadi. Sa stubišta
šušne kratko i često. Namjestim se na drugu stranu zamišljaću
da opet u snu ležim na peći u sred zime i svoje nedvojbene
kuće. Čini se da ću zaspati.
**
Gruhnu vrata na ulazu dolje. Saberem se ko sam i gdje sam i

šta je bilo a šta je to što udara dolje. Uspijem navući na sebe
neop- hodno pa brojim. Ispred zgrade na megafon neko urla da
svi odmah izađu iz stanova i čekaju. Otključam. Izađem na ulaz.
Sta- riji ljudi sa sprata, odnekud su iz Hrvatske, tihi, u
pidžamama ispod kućnih mantila stoje naslanjajući se na zid
premazan plavom masnom farbom. Nose naočale. Pitam kako
su, žena stavlja ruku na lice, čovjek govori da je on dobro koja
su doba, ali da je njegova supruga jako, jako slaba, da oni ovo
ne mogu izdržati, da će tražiti da ih se pusti da idu odakle su
šezdesetih i došli graditi ovaj grad. Njoj donosi stolicu i deku i
govori mi da su bila vremena, da se gradilo, da je radio na
zgradi pošte na Malti, elek- troprivredi, školi na Grbavici,
muzičkoj školi dvadeset deveti novembar, da su među prvima
u Sarajevu kupili fiću, da je cijela pošta izašla da ga vidi. Žao im
je moje majke, kako mi je otac, šta ja planiram kad sve ovo
prođe. Dva stana prazna. Na stepenicama se prvo ukaže cijev
pa kapa šajkača, pa glava s repovima kose ispod kape,
maskirna košulja, zavrnuti rukavi, crvenoplavobijela zastava s
četiri s, jedan četrdesetih a iza njega jedan mojih godina u jakni
od džinsa s torbicom za municiju na smeđem opasaču pa još
jedan u uniformi rezervne policije. Da se naslonim da me pre-
tresu. I nogavice. Da siđemo dolje. Ulaze u stanove tražeći
oružje. Na prizemlju još četvero, baba i unuka naglašeno
prijateljski i blago zaštitnički prema meni i starijim ljudima s mog

sprata i
dvoje mlađih penzionera. Slabo ih poznajem i pomalo suzdržano
odgovaraju na moje dobro jutro. Vozili četvrtastu ladu. Ne dje-
luju zabrinuto. Neka se zna red i šta je čije, ne žele nikome zlo,
ali se moralo stati na kraj raspadu i otcjepljenju. Pitaju babu za
zdravlje i unuku za posao. Kada je završila fakultet. Kako će
naći posao s ruskim.
Ma bit će svega da samo ovo prođe.
Mene zovnu gore. Ona me pogleda saučesnički. Stavi ruku
na moje rame, kaže ne brini. Čujem ženu službenika penzijskog
fonda da govori ma pusti ti njih, ih!, znaju oni, sve se prave a
vamo se organizovali, hoće državu, hoće sve. Penjem se
preskačući po dvije stepenice.
Sjedi!
Ja na kauč.
Ti nemaš rješenje o stanu, nemaš ni lične karte, na provjeri
si, nisi na dobroj strani ni na pravom mjestu nikako. Oružje?
Nemam.
Pare?
Vadim dinare i stavljam na stolić. Nekoliko smeđih i plavih
novčanica s puno nula. Da ponovim otkud ja ovdje. Pričam u ne-
koliko rečenica.
Đe ti je otac?
Kažem adresu.
Je l u beretkama, policiji ili nečem sličnom?
Nije.
Onaj četrdesetih godina mi priđe pogleda pun
nezadovoljstva pa zamahne lijevom i udari me vanjskim dijelom
dlana. Jedan se nasmije, drugi šuti kao da mu je neprijatno
malo. Ja malo iznena- đen. Da ispričam šta sam radio i gdje
sam bio zadnjih mjesec dana. Pričam u par slika. Da se vratim
dolje. Ona me upita pogledom i riječima a ja potvrdim pokretom
glave da je sve uredu. Spuštaju se s nečim u vrećama. Ona
trojica zadnji.
Mogu li se ja sad ić javit gdje trebam?
Bježi!
Ona me isprati do vrata pa čeka na njima. Baba je zovne a
ona odgovori da je eto za minut. Ispred ulaza stražar tridesetih
godina, neobrijan, s zelenim šljemom i gas maskom na lijevoj
butini. U crvenoj zgradi u prizemlju desetak ljudi u raznim
uniformama. Djeluje glavni neki u crnom kombinezonu s kratkim
automatom i prslukom s dodatnom municijom. Donijelo im
doručak. Od mosta rafal, pa još jedan, sa zgrade bliže mostu
mitraljez.
Ko si? Đe ćeš?
Objašnjavam.
Daj ličnu!
Nemam, provjeravaju me.
Eto sam te ja provjerio ko si i šta si. Mrš!
Ja do prolaza. Na rubu zaštita da se ne vidi od skupštine. Na
straži stariji čovjek s teškim šinjelom. Objasnim i njemu pa
zakuca na vrata štaba. Onaj od jučer unutra.
E, vidi, druže. Ti ovdje moraš malo pomoći ovu našu prave-
dnu borbu, je l tako.
Ne znam kud bih s rukama. Stavim ih na leđa pa ispred
sebe, gledam u natpis, zastavu, papire na stolu.
Budući da si to što si, a nisi ti kriv, ja ću gledati da ti pomo-
gnem. Da te stavimo u jednu radnu jedinicu, dobit ćeš iskaznicu,
ne može te niko drugi mobilisati, ako kad šta zatreba, malo da
po- mogneš nešto ponijeti ljudima stvari i tako to. Kad se
situacija ubrzo smiri, ti na svoju, mi na svoju stranu i to ti je.
Vidiš da je ovo sve dabogsačuva. Nama su došli ovi prijatelji, oni
imaju malo dru- gačije metode, dosta su nestrpljivi pa dok
objasniš ko si i otkud ovdje i što su ti preci promijenili vjeru,
belaj. Ako te neko bude diro, na mene se pozovi slobodno. Reci,
Zoka.
Na trolejbuskoj ulici postavljaju pregrade prema Skenderiji.
Kamion uvučen u Lenjinovu između zgrada s glavne ulice. Rafal
s Jevrejskog. Pogledam preko rijeke preko ramena i uhvatim
dje- lić muzeja i hotela u suncu. Ona na prozoru pa s prozora na
vrata dok ja stepenicama gore. Kažem nešto od onog šta mi je
rečeno. Ona zavrti kratko glavom pa pokaže da idemo gore
nešto jesti i piti kafu i pričati i tako to. Prihvatim bez kolebanja.
Kroz vrata radio prenosi na drugom jedne a na trećem druge
vijesti.
Ona gore za mnom s punom tacnom. Obmotala punđu.
Dvoje što se nadaju odlasku u Hrvatsku govore na stepenicama
da im je možda nestalo nešto nakita, da su im stvari ispreturane,
da oni ovo ne mogu izdržati da idu da traže da ih puste, da je
ovo strašno, da oni nisu krivi nizašta. U stanu do mene
razvaljena vrata. Unu- tra sve razbacano i tiho. U mom dnevnom
boravku tragovi blata i pepeo na tepihu. Ona na sto plavu
džezvu s dvije šoljice i posudu za šećer. Kaže da su joj dali
dozvolu za kretanje, da može odlaziti i dolaziti u ovu prvu ratnu
zonu. Ponudili joj da pređe s bakom negdje gdje je sigurnije.
Neće ni ona ni baka.
Baka hoće da umre u svojoj kući.
A ja bi da ne umrem nikako.
E jest. Nije neka sreća ni u umiranju.
Donijet ću ti metlu da ovo malo središ.
Ti baš namjerila mene spašavati.
Namjerila.
Što?
Čuj, što.
Da znam.
Pa čini mi se da trebam učiniti nešto dobro.
Lijepo od tebe.
I od tebe.
Od tebe ljepše. Ljuti li se baka što dolaziš?
Ma kakvi. Ona je žena kako spada.
I ti si.
Samo nisam baka.
Nisi.
Jest da sam od tebe malo starija, ali nisam baš baka.
Definitivno nisi. Skroz na skroz.
Fala ti.
Jesmo sad kvit za ovu hranu, kafu, peškire i deke?
Još ti dođem.
Ja s njom do vrata, ona niz stepenice pa mahne da joj vidim
ruku između gelendera. Udarim trideset strana pa provirujem iz-
maknut malo u sobu na Zagrebačku desetak minuta. Zavrtim
dvadeset krugova po stanu pa još četrdeset strana. Legnem na
kauč dok se vijesti ne završe najavljujući sebi potrebu za
sklekovima i tr- bušnjacima. Čitam sve dok se vidi. Legnem u
prvi mrak. Sirene. Rafali. Tišina. Rafali. Auto prema zapadu.
Granate prema Pofali- ćima. Vatra prema Skenderiji. Učini mi se
da neko kuca. Na haustoru tišina. Mitraljez iz crvene zgrade
gađa preko rijeke. Koraci gore. Na moj spart. Jedna osoba.
Ženska. Zakuca u ritmu. Uđe. Donijela čaj u termosici pa da mi
ostane termosica. Malo će samo ostati. Ona na kauč gdje sam
ležao pa se obmota onom istom dekom. Ja na stolicu. Pita
jesam li i koliko pospan. Ja da ću spavati kad umrem kako onaj
jedan reče. Da ide dolje. Ja protiv. Ona se nasloni na kauč.
Ispratim je do drugog. Mahne iz mraka. Spolja oni u
radnjama bučniji. Otkuca šifru pa zatvori vrata. Toplo ispod
deke. Siguran da ću zaspati pa navijam šta da usnim. Spolja
farovi od Jadranke često a glasovi od radnji dolje grubo. S radija
puno vijesti preko običnih telefona iz raznih ulica. Zapuste
muziku. Ostavim ga uključenog.
Zora siva od Skenderije. U kupatilu prohladno. Kriška hljeba od jučer ispod krpe s
komadom konzervirane govedine na bijelom tanjiru s plavim obrubom. Provjerim
prozore. Zaključam. Na stu- bištu tiho. Haustorska vrata zaključana. Potrefim ključ iz
druge. U pošti na foteljama dvojica starijih na pozadinskoj straži. Jedan s
automatskom puškom a drugi papovkom na krilima ogrnuti u sive teške deke. Malo se
trznu. Obavještavam. Jedan pita jesam li to što on misli.
Pa eto, na neki način.
Na svaki si ti način.
U prolazu stražar. Da čekam. Unutra desetak ljudi u šutnji. U duhanskom dimu
jedan pita nešto tiho drugog. Ovaj upitani djeluje poznat, kao da je radio u pošti do
mog ulaza u Lenjinovoj. Šuti, trpi, pati, savjetuje svježe obrijan a obučen kao za izlet.
Ovaj što je upućen da šuti, trpi i pati lupka nogom. Izlazi onaj što me zamolio da
pomognem njihovu pravednu borbu i jedan obučen u odijelo civilne zaštite. Šef štaba
predstavlja šefa civilne zaštite za svoju zonu odgovornosti kazujući da će raditi s nama
da bi se sve skupa završilo kako treba. Mi ćemo pomagati vojsci, hraniti se s njima, ne
smije niko pokušati pobjeći jer će ostali platiti glavom i sve ako ovaj uspije razguliti a
neće uspjeti, nema šanse. Radi se koliko treba, vjerovatno do mraka. Spavat ćemo u
svojim kućama, i to ko bude radio kako valja. Ako ne, u pritvoru. Javljanje u sedam.
Šef civilne zaštite s opasanim pištoljem pravi spisak. Zapi- san sam. Kazaljke u
položaju za polazak u školu. Jedan vadi kutiju cigareta pa ne nudeći nikog od ovih s
naše strane zapali i vrati kutiju u prednji džep.
Trčimo jedan iza drugog pognutih glava. Uskočimo u poslovni prostor u prizemlju.
Sa zgrade mitraljez. I sa druge strane pukne nešto. S Jevrejskog često nešto teško.
Stavljamo vreće sa zemljom. Ispred zgrade ostavljene tri lopate. Trojica kopaju, uba-
cuju u vreće, ostali nose. Dečko mojih godina kopa. Šef civilne za- štite govori tiho,
tiho. Vreću puni puniji građanin. Znoj mu se brzo kupi na čelu, skida naočale, obriše
nos na mjestu gdje naočale li- ježu. Jedan od pedesetak godina duboko saginje glavu
čim se negdje začuje metak.
Prolaz probijen u prizemlju. Osam stepenica zaklonjenih od rijeke. Na prvom
spratu jedan u crnom kombinezonu, nosi crvenu beretku, naređuje tiho, brže, vamo.
Iza zida mitraljez pored kojeg dvojica na stolicama za plažu. Stražar, krupan čovjek
sijede brade, ukori nas zbog brzine rada.
A hoćete državu. E kakvi ste ljudi. Pih.
Drugi manje pričljiv u sivomaslinastim pantalonama i jakni od teške čohe pokazuje
gdje da spustimo vreću. U stanu još ostale stvari, kredenac razvaljenih vrata, dijelovi
ormara, dvije stolice s cvjetovima ukrašenim platnom na sjedalici, stolić za tv, zavjese,
stakla popucala. Snosimo namještaj nizbrdo. Komandir se dogovora sa onim u
crnom kombinezonu. S trećeg nas dvojica vučemo veš mašinu. Prihvatim za oštri kraj.
Metal se urezuje u dlanove. On jedva diže svoj kraj, ja još teže ovaj.
Spuštaj!
Između dlanova i ruba mašine stavim komad novina. Vrata po- skidana. U hodniku
zalijepljene sličice iz japanskog crtanog filma. Perilica nas zaljulja, zateturamo pa se
široko raskoračivši spu- štamo. On potiho psuje državu i demokratski izabranu vlast
pa zazove bivšeg doživotnog predsjednika i trostrukog narodnog heroja da dođe
nekako i riješi ovu novonastalu situaciju na opće dobro. Kroz prazna prozorska okna
ugledam na trenutak više spratove zgrada oko filozofskog, drveće što se zeleni, djelić
ulice prema željezničkoj i rub vojne bolnice. Rijeka šumi prema Ilidži. Mali slapovi
prave ujednačen ritam. Metak odnekud pogodi negdje u zgradu. Doteglimo mašinu
do prizemlja. Meci učestali u zidove. Sanduci municije složeni u prizemlju. Odmiče
dan.
Stariji u uniformi civilne zaštite s crvenoplavobijelom zastavom na kapi sa šiltom
vuče manjerku. Naočale mu s debelim staklima.
Evo i za vas. Da ne kukate poslije da vas nismo hranili. Ono jest da vam možda ne
odgovara sastav, ali opet, grijeh ne ulazi na usta.
Spustimo kredenac, stolić za televizor, policu za knjige, sanduk za posteljinu,
dijelove razvaljenog ormara, dva radna stola djeli- mično oštećena, ormarić za
kupatilo, sudoper, umivaonik pažljivo razmontiran na trećem spratu, cijevi za
umivaonik, jednu fotelju oštećenog desnog naslona za ruku, tri smeđe kuhinjske
stolice. Hrpu stvari iz zgrade u lancu premještamo prema prolazu pa dalje uz dugačku
zgradu propucanih prozora na višim spratovima. Po- bacana odjeća okolo. Doteglimo
mašinu do kamiona. Neki u uniformi civilne zaštite upravlja dizanjem perilice. Na
kamionu s klju- nastim prednjim dijelom, autoprevoz krsmanović rogatica, tri ma- šine
za rublje. Iza, oko i na njima masa namještaja. U dnu kamiona tri fotelje naslonjene na
pregradu. Kauči, stolovi, radni stolovi, fri- žideri, šporeti. Jedan na drva piše sloboda
čačak.
Hajmo vako, tamo diži, prihvati, tako, tako, još malo, ne pu- štaj, evo je, e jest je
slovenac tešku napravio.
Komandir pogleda na sat pa kaže momci, dosta je za danas.
Dlanovi mi puni ožiljaka. U koloni prehodamo prema mojoj zgradi sagnutih glava.
Ja upitam mogu li sad kući.
Hajde, mali. Ujutro u sedam ispred štaba.
Oblačno poslijepodne. Ona čeka ispred stana da se popnem.
Imam tople vode, donijet ću ti.
Nosi vode. Dlanovi mi malo krvare. Sipa čaj i reže hljeb. Stavila sendvič i tanjir
graha u mojoj kuhinji na stol koji je tek obrisala.
Na kauču vrećica s čistim rubljem. Na njemu druga knjiga iz njene ruske kolekcije.
Ti si moja vojska spasa.
Ona se suzdržano nasmije. Granata negdje prema centru.
Eh.
Gleda kroz prozor prema mjestu gdje smo naslagali ormare, stolice, frižidere,
perilice, stolove, pa i jedan razmontiran krevet na sprat, na kamion.
Čovjek s dva pištolja i kratkim automatom u maskirnoj jakni i pod sivom beretkom s
kokardom ispred kuće u Splitskoj. Iza njega dvojica u zelenim košuljama. Jedan s
četiri s na šeširu. Drugi s povelikim bajonetom dok mu je mitraljez ko iz partizanskih
filmova naslonjen na ogradu. Smješkaju se i pitaju što smo se pokunjili. Postrojavamo
se. Ispred ulaznih vrata naslagane vreće. Bio granap a sada štab iznad kojeg se
izdiže crna zastava s kokardom pored trobojke s ocilima u boji zlata. Komandir zdravi.
Ovaj mrzovoljno da na Jevrejskom treba obezbijediti položaje betonskim bloko- vima,
vrećama, svime. Pokazuje kratko rukom prema nama ne gledajući nas i veli da ćemo
biti ubijeni ako nam se neko od radnih kolega odluči promijeniti stranu u ovom ratu.
Ona dvojica se smiju, jedan pokazuje na bajonet, kaže, tu smo, završit ćemo šta bude
trebalo. Sunce još iza Trebevića. Mi kroz Radničku ispod tranzita pa između kuća
naslaganih u brdu prema starom groblju jako starog naroda. Poslalo onu dvojicu s
našim komandirom kojem ovi hvale prezime. Toplo.
Piše Trebevićka na razrušenoj kući. Brdo visoko. Sarajevo duboko. Neko duboko
udahne. Onaj jedan od dobrovoljaca ustane namještajući preklopni kundak pa zapuca
napamet prema gradu. Smije se. Drugi mu govori da je glup jer ga može snajper
skinut za minut.
Komandir namjesti naočale pa vrati pamučnu maramicu u džep plavih pantalona.
Sad bez riječi.
Provlačimo se pored garaže. On prvi u tranšej. Čeka da svi uskoče. Mokra zemlja.
Tene zapinju u blato. Iz blizine mitraljez pa nekoliko pojedinačnih hitaca. Nastavimo
zapinjati još desetak metara bez riječi. Natpisi i imena na bijelim spomenicima. Go-
dine, 1924, 1936, 1940, 1918. hebrejska slova i imena ljudi s Bje- lava. Prošla
polovina maja. U prvom bunkeru trojica. Unutra mitraljez. Na zemlji pet sanduka i
trombloni. Tiho i oštro govoreći čovjek s brkovima u jakni skrojenoj od šatorskog krila
pokazuje gdje da stavljamo vreće. Nosimo ih do bunkera u lancu po desetak metara.
Prebacimo dvadesetu. Udari tromblon pa mitraljezi i rafalna paljba automatskih
pušaka.
Koji je danas dan?
Utorak.
Brzo, brzo dvojica gore.
Komandir pokaže na bunker do kojeg se penje tranšej. Odredi dvojicu za gore.
Na nosilima jedan s bradom u čohanoj jakni. Otkopčali mu opasač. Teško diše ne
otvarajući oči. Na grudima zavoj omotan bijelom trakom. Mi naslonjeni na zid rova.
Pažljivo nose.
Hajmo vas dvojica preuzeti!
Pokazuje i na mene. Nosimo tridesetak metara. Čeka ambulantni pincgauer.
Čovjek na nosilima hropće, zove majku, pita gdje je.
Umirem.
Ma nije to opasno, samo metak okrznuo.
Zadnjih deset metara žena s trakom crvenog križa dotrči ispred nas.
Spusti!
S njom jedan što nosi torbu. Ona namješta zavoj a ranjeni pljuje krv. Zacrveni se
zelena čoha. Žena ga pogladi po licu.
Bit ćeš dobro, junače.
Ovaj što nosi torbu oslovljava je s doktorice.
Brzo, brzo.
Spustimo na izlazu iz rova pa ga dvojica u uniformama unesu u ambulantno vozilo.
Doktorica za njima. Zatvaraju vrata. Vozač čeka. Stojimo i nas dvojica.
Vozilo s crvenim križem još u Trebevićkoj. Sjednemo na kamen pored ulaza u rov.
Pogledavamo u zemlju pa u nebo pa u planinu, u krovove i grane koje se naginju na
toplom proljetnom danu. Žena iz vozila. Zapne kad doskoči. Nosi vojničke čizme i crne
pouske pantalone. Pedesetak godina.
Gotovo je. Izdahno.
Ovi oko nas u uniformama se krste. Mi u neprilici gledamo u pod. Neko prilazi
brzim koracima.
Jeste sretni vas dvojica, a?
Psuje nam štošta. Mi još s pogledima u zemlju. Liječnica veli nisu oni krivi.
Pusti, rat je, nisu ovi pucali.
Svi su oni pucali uvijek!
Eno ti pravih naoružanih turaka tamo dolje, njih izlupaj.
Ma šta pusti.
Osjetim udarac nekim metalom po nadlaktici desne ruke. Za- teturam a on me
udari nogom u kuk. Padnem na bok. Neko mu pritrči. Ustanem što mogu brže. Njega
odguraju prema kući.
Hajte vi nazad.
Pokaže nam prema rovu.
Da vidim ti to gdje te uradio. Zavrni!
Ma nije ništa.
Čekaj! Pazi se!
Pazim.
Nasmije se. Potapše me.
Prestalo pucati. Tupi udar i fijuk između pustih kuća. Trebević zelen. Vjetar spusti
miris planine. Eksplodira dolje duboko u gradu desetak puta.
Jesi dobro?
Nije ništa.
Sreća da se ova žena stvori.
U rov donesu čorbu. Dijelimo dva hljeba.
Uzmi odozdo, sagni se još, skupa se sagnite. Taaako. E haj sad polako.
Spustimo blok na ulazu u bunker. Trojica iz bunkera viču, psuju, pucaju teškim
mitraljezom. Zazivaju ime predsjednika predsjedništva u kritičkom kontekstu. Nas
dvojica u tranšeju.
Da ga dignemo skupa do struka pa na trzaj izbacimo.
Ne mogu više.
Čučimo u rovu. On priča prigušenim glasom.
Neki idu od stana do stana, ne može ti napamet past šta rade. Ima onaj bugarska,
kako li, zovu ga tako nekako. Taj je najgori. Jučer je tamo valjda gdje je ono bilo
Drvorijeka, momka šakama ubio, jednostavno ga premlatio pa još puco u njega iz
puške. Ja znao čovjeka, neki poštar bio, veze nema ni s čim. Držali ga u onim
garažama mrtvog dva dana. Ovaj pođe uvijek tražeći pare. Kao, dvije milje maraka i
otkupiš glavu. Na Vracama gore negdje ima svoj zatvor i magacin za pokradene
stvari. Još ako je ko visok, nema mu spasa kad ga sretne. A ja nekakav visok po
belaju. On mali jad, bokser ko fol bio. Taj poštar, znaš ga garant i ti, ovako moje
visine. Stani, vele da mu reče, digni ruke. Čovjek konto, zeza, nako, nije nigdje bio s
puškom, skroz neupućen. Kao krenuo da eskivira. Jadna ti majka. Nije ga pustio dok
nije izdahno. Sve ša- kama u glavu. Ovaj siromah padne, nekako ga digne, crkoše od
smijeha, pa opet. Udario glavom o beton valjda deset puta. Već nije bio pri sebi, krvav,
zube mu izbilo, glava nikakva, puco u njega iz puške s metra. Još ovaj neki njegov
nagovaro da ga pusti, kakvi. Nizašta ubi čovjeka. Odvukli ga negdje na Trebević, kažu
da ima naših s Grbavice gore oko Miljevića i Petrovića, u Trebevićkom potoku, po
Grbavici, pobacanih podosta.
Hajmo ovo dići gdje treba. Haj sad na tri, jedan, dva, tri.
Izbacimo na visinu vrha rova. Komandir upućuje nazad do ulaza. Prebrojava
ljudstvo ispred kuće na kojoj nema ničeg na spratu a u prizemlju je spavaona. Na ploči
se vidi broj i naziv Tre- bevićka.
Eto, idemo.
Ispred četvorica u razdrljenim uniformama. Naslonili puške oko stola. Onaj što nas
prati pozdravlja se rukujući sa svakim. Ode, kaže, vratiti ove strane državljane nazad
da ovi njihovi, pokazuje prema gradu, ne bi uputili diplomatski demarš. Šta ćeš!
On ispred nas pa iza nas niz stepenice ispod tranzita pa Rad- ničkom do Splitske i
uz zgradu preko Zagrebačke. Otpuhujemo. Učini mi se da je dan brzo prošao. Ja
preko balkona na prizemlje. Unutra svježine. Ona na stepenicama.
Kako je bilo na poslu?
Velim da su neki sudionici pokazali dosta nervoze u radu a da smo mi iz radnog
voda pod profesionalnom komandom ponosno ostvarili prilično ambiciozne ciljeve u
osiguranju fortifikacijskih objekata. Pohvali me za ovako precizno i iscrpno objašnjenje
i najavi da će mi donijeti šerpu tople vode za koji minut. Ako ja to hoću. Pristanem.
Pustila kosu koja pada sa strana, lice svijetlo a uokvireno s malo šminke. S kauča
govori da su ono dvoje s mog sprata danas nekako otišli prema Vracama. Nadali se
da će do Pala pa u Kiseljak. Onda u Rijeku. Oni su od tamo negdje. Družili se s
Planojevićima, valjda su došli oni po njih i nekako će ih prebaciti. Među prvim su uselili
u zgradu. Čovjek je gradio cijeli kvart, a eto, sad odoše.
Ne vjerujem da će se vratiti.
Kako ti je baka?
Pa nije toliko loše, fali joj lijekova za šećer, za pritisak. Rekla tetka poslati po
nekom ili će ona doći kad stigne. U Kasindolu je ludnica.
Gdje ste radili danas?
Na groblju.
Obukla helanke dolje a majicu preko. Ja na stolici prekoputa. Mrak. Puca nešto s
Jevrejskog. Granata udari preko rijeke pa još jedna pa još dvije pa jedna.
Neka te još malo. Da pričamo.
Gdje će vas sutra?
Negdje gore. A sutra mi sad daleko, skroz daleko.
Tebi sve došlo daleko.
Pa nije baš sve. Nešto mi se približilo.
Ma da je samo da ti uspiješ kući se vratiti.
Vala, i da je i što god je lijepo i dobro...
Šta? Slušam na vijestima i da na Dobrinji ima puno problema. Rat je još malo
dijete. Kad malo odraste, znat će se sve.
Da. Šta li ti je s onom curom, mora da se brine.
Brine sigurno, pa će malo manje i tako. Priviknut će se.
Eh, nemoj tako. Mora da joj je grozno. Skupa ste došli ovdje. Ne zna ni jesi li živ.
Na radiju bilo da je ovdje grupa orlova nekakvih, da ima ubistava, zatvora, svega.
Ono jest da je situacija teška, ali ima i lijepih elemenata.
Ti baš navalio na te druge elemente. Koji su ti to?
Pa ovi jedni vamo.
Ma gdje su?
Nisu daleko.
Nisu, je l?
Jok. Ne može se reći da jesu kad nisu.
Možda su ti prihvatljivi samo što nema drugih.
Nije to.
Ma ne vidiš ih dobro. Mrak je. Stari su za tebe.
Što se mene tiče, ne mora svitati par mjeseci nikako. Nego, da se primaknem da
vidim bolje.
Je l sad?
Još malo.
Eh, bit će preblizu.
Neće.
Pričinilo ti se. Jučer možda nisi ni obratio pažnju. To je od rata. Od situacije.
Jučer nisam umio vidjeti ništa. Pa ni ovo.
Ti si pjesnik.
Amater. I ti si.
Moram vidjeti kako je. Doći ću opet.
Kad?
Brzo.
Bit će to dugo za čekati.
Šta sve moraš dočekati.
Čim izađeš, mislit ću da sam sanjo.
Nisi.
Da idem s tobom dolje? Čekat ću te ispred vrata.
Nemoj, da stavim baku na spavanje.
Vrata zatvorena. Ja na kauč. Noć duboka. Neko se prodere stoooj, pucat ću.
Raketa osvijetli ulicu. Auto u daljini. Tenk na tranzitu. Mitraljez blizu. Nešto tresne na
krov. Vrata se otvore i zatvore. Okrene ključ.
Pomjeri se malo.
Moraš ovdje.
Ne znam ima li mjesta.
Ima i mjesta i vremena. Sve dok ne svane a nadamo se da neće više ni svitati.
Zrelo proljeće. Komandir brišući čelo uzima dvojicu. Ja sam jedan. Drugi strahuje zbog
svoje visine. U Splitskoj stražar u maskirnom kombinezonu ispred štaba nad kojim je
crna zastava s lobanjom pored crvenoplavobijele sa slovima. Otresa cigaretu. Iz stana
na prvom spratu dvojica u uniformama policije izbacuju knjige. Stvari pobacane na
komadiću travnjaka. Na niskom crnogorič- nom drvetu šarena košulja. Na trećem
spratu na prozor jedan u maskirnoj uniformi nadlakćen. Otrese pepeo dolje. Ispred
garaža trojica tinejdžera. Pitaju našeg predradnika šta će s turcima. On odmahuje.
Bježite, djeco.
Oni nezadovoljni objašnjenjem. Čovjek ih kori. Mora se znati red.
Hajmo mi, momci, ovamo. I djeca poludjela, svašta čuju. Ovi su sišli iz Miljevića
sigurno.
Zaklimamo.
Zvali su da nešto počistimo u Radničkoj.
Komad ulice zaklonjen između zgrada. Po ulici djeca igraju škole na kredom
iscrtanim kvadratima, krugovima i brojevima.
Prozori i staklena vrata poslovnih prostora u zgradi desno polomljeni. Na granapu
u ulazu s lijeve strane piše ćirilicom civilna zaštita. Usmjere nas u novu zgradu s pet
spratova ispod tranzita. U prizemlju na prodavnici zastava sa slovima. Nikog unutra.
Na stepenicama čovjek šezdesetih godina s naočalama s debelim staklima nakrivi lice
i zavrti glavom. U stanu na četvr- tom je situacija.
Žena i kćerka ostale a muža nema. Zvali ga da dođe s one strane. Ovaj jedan
borac tvrdio da je radio s njim u Unisu, gdje li, da ima neki dug, kao, taj mu čovjek
ostao dužan, mora vratiti.
Je l to onaj što je neki direktor?
Nije, nije. Čovjek bude gdje ne treba i eto ti. Braća sa Sokoca. Još da me ko čuje,
neću ni ja dobro proći. Odoše poslije kao da ništa nije bilo. Razvukli stvari, maloprije
su u neki auto potrpali.
Bit ću ja ovdje ako ko naiđe.
Na prizemlju žena pita je li vojna policija. Sad ja zvala. Dosta više.
Mi smo iz civilne. Da to nešto počistimo. Tako mi rekoše.
E ne rekoše ti dobro.
Vrata prekoputa pritvorena. Piše krupnijim ćiriličnim slovima riječ odluka.
Jarane, nije dobro.
Na drugom plače dijete iza zatvorenih smeđih vrata. Ženski glas ga stišava.
Zamiriše zaprška. Jedna vrata razvaljena. Unutra naslon smeđeg kauča. Pobacane
stvari u hodniku. Na trećem otvorena vrata lifta. Nagazim čahuru. Vrata desno na
četvrtom otvorena. Rupa od metka. Pločica s dugačkim prezimenom. Ko- mandir
ulazi prvi.
Čekajte!
Pa što mene zovu.
Kuhinja s velikim stolom ispod otvorenog prozora. Na podu u velikom dnevnom
boravku žena šezdesetih godina glave naslonjene na kauč. Do tijela zgažene
naočale sa srebrnim okvirom. Okolo stvari pobacane iz ormara. Meci izbušili rupe na
svim zidovima. Na podu knjige. Kroz prozor glasovi one djece. S tranzita tenk.
Zagluši nas. Kroz otvorena balkonska vrata svijetao dan. Predradnik na smeđoj stolici
briše čelo. Da nađemo neku plahtu. Stan velik. Na natkasli manje ogledalo. Ispod slike
s ljetovanja. Piše pozdrav iz Pule na razglednici. Koloseum u prvom planu. Siva ku-
tija nivea na polici. Otvoren prozor na tranzit. Ispeglana plahta u plakaru. Spustimo joj
ruke niz tijelo. Oči otvorene.
Šta ćemo?
Nosimo.
Mi?
Mi.
Gdje?
Na brdo.
Kako ćemo gore?
Doći će vozilo.
Čizme zalupaju na hodniku. Dvojica u maskirnim uniformama s bijelim opasačima
oglase se strogo. Jedan s beretkom i kratkim automatom govori a drugi pod šljemom
šuti. Šef objašnjava.
To je ona grupa sa Sokoca vjerovatno. Džaba mi uhapsimo. Puste i eto. Politika.
Bila je ovdje, kaže komšija, i djevojka. Nju odvelo neđe.
Ih. Bolje bi joj bilo da je majka nije ni rodila. Ništa, niko nije vidio. Suda ni nema
svakako.
Nosi!
Mi ženu u plahtu. Ja prvi. Na trećem dijete još plače. Spustimo na pod. Komandir
na stepenicama ispod. Nudi cigarete. Njih dvojica evociraju uspomene na pušačke
početke. Stubište u polumraku. Otvorena vrata na prvom. Sunce zabljesne ispred
haustora. Nekoliko ljudi na prozorima i balkonima. Tijelo umotano u plahtu. Šef priča s
policajcima šta dalje. Na ulici milicijski stojadin. Čini se onaj što me vratio s mosta.
Dvojica u plavim uniformama s crvenoplavobijelim zastavama na rukavima i nazivom
srpska republika bosna i hercegovina ćiriličnim slovima. Komšija kaže da ne zna
puno. Mrtva bila u stanu. Čuo, ne zna od koga da je bila i kćerka koju su nekakvi, ne
zna ko ni šta, odveli na ispitivanje. Dok govori signalizira milicajcima da ima onih na
prozorima koji slu- šaju. Milicajac pokazuje na nas i pita šta je s njima. Naš komandir
pojasni. Prilazi volkswagenov transporter. Auspuh probijen pa za- gluši ulicu. Djeca na
stepenicama desno. Jedna od djevojčica pozdravlja u stavu mirno vojničkim
pozdravom. Druge dvije se hi- hoću. Iz vozila srednjovječan koji govori da ne zna ni
šta ni gdje treba voziti. Naslonjen na ogradu platoa milicajac mu tiho obja- šnjava.
Zadnja sjedišta u kombiju izvađena. Vreće za krompir smotane. Auto niz Radničku.
Tijelo klizi prema zadnjim vratima. Vol- kswagen staje na raskrsnici kod pizzerije
Aleksandrija. Ulica prazna. Dolje transporter s čovjekom na kupoli parkiran kod
sema- fora. Komandir naprijed puši. Nudi cigaretu vozaču i nama. Pri- čaju kako je
danas proglašena prva sarajevska mehanizovana bri- gada. Ima štab, vojna policija.
Auto vuče ka tranzitu. Na raskrsnici muškarci u raznim uniformama oko zelenog
transportera.
Đe si, Čađo!
E, Čađo je car.
On ti je na onom mitraljezu, nema im oka otvoriti.
Uz Vraca ispred nas milicijski stojadin. Dvije žene s cekerima prema vrhu
oslanjajući se na rukohvat s desne strane ulice. Motor se napinje.
Auspuh mi poderan skroz.
Važno da vozi. Švabo je to napravio da se Srbin ne pati.
Tijelo klizi prema vratima. Sunce visoko i jako. Na vrhu ulice ispod spomenika
bijela zastava s crvenim križem. Parkiran pincgauer sa sanitetskim oznakama.
Stražar na ulici pokazuje da pro- đemo. Kombi lijevo uz brdo. Na zidu ispod
spomenika djeca.
Tenk okrenut prema padini ispod Osmica. Oko njega petorica. I oni dižu ruke sa
zavrnutim rukavima, viču, đe si, vojvodo svih radnih vodova! Prije nego se cesta
okrene prema Osmicama, odvaja se šumski put. Kombi trucka između kuća, zatrubi,
stane, pozdravlja domaćina, zalaje pas. Stanemo na nizbrdici kad više nema kuća ni
domaćina ni pasa ni puta. Ptice gore visoko uz planinu na čistom nebu.
Vadi!
Prihvatamo za krajeve deke. Šef uzima lopatu i krampu. Vozač pušku.
Opet bolje nego da nas kopaju.
Neosporno!
Dolje se crvene krovovi u Lukavici. Naziru se zadnje zgrade na Dobrinji četiri i
jedan. Zeleni se Igman. Na suncu se presijava pista. Na planini zagalami mitraljez.
Prođe u daljini kamion. Te- nisice mi s blatom po đonovima. Zapinjemo. Kližemo.
Stanemo. Predradnik pokaže gdje. Lopata udara u zemlju punu kamenja. Udarimo
krampom i lopatom nekoliko destina puta. Računam koliko još treba puta čime šta
uraditi da se završi ovaj dio pa koliko će biti sati kad se vratimo dolje a koliko može
biti sati kad jednom odem kući.
Dosta.
Spuštaj!
Namještamo. Poravnavamo.
Ako hoćete šta po običajima.
Pas ne prestaje lajati. Ptice se oglase na visini. Neki kamion s mukom prema
Prvom šumaru.
Ja ne znam.
Ja samo nešto malo na našem jeziku.
On zagleda u vrhove čizama pa stavi ruke u džepove hlača.
Pa haj makar nešto.
Čučnem. Ne mogu se sjetiti dvije, tri, pet, deset sekundi. Pro- mrmljam onda
desetak riječi. Sjetim se da sam zaboravio jedan red. Ponovim. Moj saradnik čuči
pored mene.
Komandir se zamislio ispod borova što prave sjenu. Na zemlji puno iglica.
Na raskrsnici na Vracama dosta ljudi. Nekoliko žena u crnini između nekolicine
djece. Milicajac puši i kratko odmahuje vozaču našeg kombija. Dolje Hum, Pofalići,
Malta puni kuća s crvenim krovovima. Trojica pod puškama prema Jadranki. Pretrčim
od hemijske čistione do poslovnih prostora iza naše zgrade. U pošti do ulaza dvojica
starijih. Pokucam joj lagano.
Možda večeras potraje mrak. Možda ne svane kako si sinoć mislio.
I meni se čini da će dugo potrajati mrak. Da podijelimo vrijeme tame?
Donijet ću ti vodu. Sad sam ugrijala.
Ključ škljocne.
Da ne dođe kakva inspekcija, pretres, milicija. Onda i ti na po- grešnom mjestu.
Sakriću se. Reći ću da sam došla da te protjeram tamo gdje je tvoj narod u većini.
E to baš dobro zvuči. Došla si da me etnički počistiš pa donijela tu toplu vodu da
dezinfikuješ stambeni prostor iza mene.
Pa da. Još mogu pohvalu zaraditi za takav čin. Čula sam danas da ima neka žena,
ženturača, koja tom Bugarinu javlja gdje ko ima za opljačkati. Poslije uzima stvari tih
žena, zlato, bunde, raznosi. Budala neka. A vrijeme je za budale idealno.
E ovdje nema bundi ni zlata.
Ako neko zalupa odozdo, sakrit ćemo se u taj stan.
Ma i njega će preroviti. Bolje da mene samog nađu ovdje, nego s tobom tamo.
Nema se kud.
Neće valjda noćas niko.
Vrijeme je za mojih pet minuta.
Ako ko naiđe, reci da sam slagao šta sam po ovom nacionalnom pitanju.
Da ne kažu da sam možda mogla i sama vidjeti.
Kažeš da nisi takva.
Sunce od Trebevića. Mene i čovjeka godina mog oca određuje u općinu, druge u
Ljubljansku. Pretrčavamo od poslovnih prostora do čistione. Dio fakulteta bliže mojoj
zgradi izbušen mecima. Ispred ulaza na desnoj strani jedan u uniformi rezervne
policije. Dugačka mu puška. Na kapi zastava s tri boje i četiri slova. Naš rukovodilac
mu veli da nas dvojica ostajemo ispred dok on vidi nešto. Čovjek pravi tri koraka na
jednu pa četiri na drugu stranu. Prolazi žena s natapiranom frizurom. On srdačno
šefice, kako smo jutros. Ona ga, ponavlja mu ime dvaput brzo kao učiteljica djetetu,
kori da je neozbiljan, da ona nije nikakva šefica. Isprati ju pogledom pažljivo, odozdo
prema gore vrteći zadovoljno glavom. Bijeli golf dvojka parkira se ispred zgrade. Izlazi
jedan, pominjao se oko podjele policije, neko pričao da drži granap u Hrasnici, u
maskirnoj uniformi i drugi sa sunčanim naočalama noseći pušku. Stražar se postavi u
stav mirno.
Kako ste, ministre.
Pruža mu ruku.
Evo, radi se. Kako si ti? Je l Milorad gore?
Gore je, gore. Znate, mi smo zemljaci. I ja sam iz Kalinovika.
Pogleda i nas.
Šta vi radite ovdje?
Čekamo pa da nešto čistimo.
Šta?
Pa radimo. Pomažemo oko raznih stvari.
Aaaa. Tako.
Odoše uz stepenice. Na novopostavljenoj tabli odštampano srpska republika
bosna i hercegovina opština novo sarajevo. Šef se vraća.
Blizu ćemo.
Na ulazu visoki čovjek stišće šefu ruku. U neprijatnosti pruži ruku i nama. Velim,
kako ste vi jutros. Odgovori i zahvali se. Onda mi dalje između nebodera i smeđih
zgrada iza fakulteta pa preko igrališta. Oko škole drveće. Ispred garaže neupotrebljiv
automobil. Ljudi ispred ulaza. Zakloni od deka prema rijeci. Ulaz u neboder kroz vrata
s teškim staklom. Na prizemlju mlađi penzioner. To što treba je na osmom. Od lifta
žena s džezvom i tacnom. Na petom stariji čovjek staje. Skida naočale sa sivim
okvirima pa sjeda na stepenice. Reuma. Šef ga hrabri. I sam je u sličnim godinama,
ako nije i stariji. Jedan do drugog su na stepenicama. Puše. Mitraljez s neke od
zgrada do rijeke pa poneki prigušen metak i eksplozija prema centru. Dižu se. Čovjek
s reumom drži se za krsta. Odozgo neki u uniformi s puškom. Zaustavlja nas strogo.
Kuda?
Šef pojasni. Na sedmom dječak od dvanaestak godina s na- ramkom drva. Na
osmom se dvije žene došaptavaju pa ušute kad nas vide. Polomljeno teško staklo
pored lifta. Otvorena vrata jednog stana. Na hodniku razbacane stvari. U dnevnoj
sobi nožem razrezan smeđi trosjed. Pored niskog stola prosuta kafa i plava velika
džezva na tepihu. Dvije slike skinute i ostavljene na parketu ispod prozora. Kroz drugi
se vidi Trebević. U spavaćoj sobi dva tijela. Muškarac od pedesetak godina. Ispod
prozora žena u kuć- nom ogrtaču. Ostala na boku. Okolo pobacane stvari. Na zidu
više naslona kreveta pet rupa. Do kreveta jastuk s plavom jastučnicom i bijelim
cvjetovima. Predradnik ulazi, jaukne, prekrsti se. Sjedne na stolicu s desne strane
bračnog kreveta. Vadi maramicu, briše čelo pa naočale. Drži maramicu raširenu pa je
slaže po rubovima. Moj kolega tiho zaplače, kaže pobit će nas sviju i sjedne na pod.
Prema pijaci se razraslo drveće. Vilsonovo šetalište se zeleni i prema Hrasnom i
prema Skenderiji. Šef me ukori da bježim od prozora da me ne bi moji ubili pa još mu i
to fali. S kreveta skinem čaršaf i pokrijem ženu. Oči zatvorene. Ogrtač s puno
cvjetova. Muža dovučemo pored nje. Ručni rad na sanduku za posteljinu. Bijeli čaršaf
ispeglan i krut. Na stubištu tišina. Iz stana prekoputa proviruje žena. Kaže vi ste naši.
Mi klimamo, ali pokazujemo da je onaj koji nije naš ali jeste šef, unutra. Ona izviruje i
ušuti. Na plo- čici koju sad vidim piše prezime a ispred toga dipl. ing. Šef pita kako je,
gospođo. Silazi prvi lupajući čizmama. Mi sa ženom u polumraku haustora na
osmom spratu. Priča da je taj neki što ga zovu nekako, krompir, luk, kako li, bio i tražio
pare. Ljudi dali hiljadu maraka. Onda došao još jedan i on tražio pare. Kad je vidio da
je muž inžinjer, obradovao se. Ona sve slušala kroz vrata. Nogom razbio. Čula je da
unutra viče da ona mora pucati u svog čovjeka, da žena vrišti da nema para, da će
naći nekako sutra, pa jeca, plače, moli. Mislila da zove povjerenika, ali je bilo strah da
otvori vrata. Čula se vriska, plač, taj urlikao da mora da puca, drugi s njim se smijao,
navijao, to, care. Pa pucanj, plač, vriska pa još jedan prije koga je čula da se onaj
smije ko mahnit a da drugi viče ženi da je ubila muža i da ne zaslužuje da živi. Njih
dvojica izašla, ostavila vrata otvorena, zapucali više metaka i nestali. Još se pola
minute čule čizme na stepeništu. Našla ih mrtve. Nije smjela dirati ništa. Spustila se
dolje i samo rekla povjereniku, koji je hladno sa- slušao, da je čula vrisku i pucnjeve
na spratu kod komšija. Ovaj izašao s njom, pogledao, ništa nije rekao i otišao negdje.
Poslije dva sata, nikog na spratu nije bilo, samo su te dvije porodice inače ostale,
pojavili se neki s bijelim opasačima, rekli da su vojna policija iz Lukavice, da će oni to
riješiti, da znaju ko je, da se ništa ne dira u stanu, zapisali i otišli. Povjerenik joj
pokucao i naredio da pazi da ko ne uđe u stan dok ne dođu iz civilne i ne očiste teren.
Tako kaže, očiste teren. A neće se izgleda smirit dok od nas ne oči- ste zemlju. Nešto
smo im skrivili. Nudi nam vode, ima pite od neki dan, njoj se ništa ne jede. Predradnik
da požurimo. Na trećem spratu proviri žena iza odškrinutih vrata stana pa brzo zatvori.
Spustimo mrtvu ženu na međusprat. Njih dvojica sjedaju na stepenice i puše. Pričaju
ko je gdje radio i kako je dobio stan i kad je sve otišlo u krivom smjeru. Ispred
haustora povjerenik utjeruje djecu u drugi ulaz. Mi držimo krajeve deke podignute i
malo sa- gnuti hodamo prema biblioteci. Iza zgrade plavi kombi. Vozač po- diže
zadnja vrata. U vozilu ona lopata i krampa. Namještamo tijelo bočno. Moj saradnik
sjeda na rub ivičnjaka, kaže, da odmori, umrijet će. Predradnik mu ne da.
Hajte djeco otale! Ne igra mečka.
Na prozorima prvog sprata prekoputa biblioteke žena s des- nim dlanom preko
usta. Sklanja se iza zavjese. Mi opet u haustor. S nama i povjerenik. Priča da oni nisu
htjeli rat, ali da nisu mogli dozvoliti da žive u tri, četiri države, da se dijele, da nije bilo
druge, da njihov narod pamti živo i zadnji rat i sve ratove i petsto godina ropstva.
Nekoliko ljudi možda jest stradalo, ali šta je to za državu i spas naroda. Za sve će na
kraju biti bolje. Istorija se ne gleda za danas. Komandir mu djelimično odobrava.
Ovi ljudi nisu nikom ništa skrivili.
Ako nisu oni jesu juke, ćele i slični. Tamo su zatvori, ludnica, javne kuće s one
strane rijeke. Što se o tome malo ne progovori.
Nije to opravdanje za ovo. Mi imamo pravu vojsku, i istoriju, i tradiciju, i čast i vjeru
i obraz. Ne može se to baciti tek tako kako kome padne na pamet. Ostat će ljaga na
narodu.
Ma do sutra ko živ ko mrtav. Vidiš da ni mi ne možemo od snajpera oko otvoriti
ovdje.
Šef ostavi mog saradnika da odmori na četvrtom. Mi na osmi. Žena što je nudila
pitu proviri kroz ključaonicu, ali ne otvori. U stanu vjetar zalupio prozor. Sunce nad
Sarajevom. Rafali daleki i sporadični. Ja uzmem krajeve deke, povjerenik prihvati
ispod nogu. On prvi. Tijelo teže od prvog. Spustimo dva sprata. Još dva. Odmor. Tijelo
na međuspratu između prvog i drugog, povjerenik veli, crna šala, ali bi se prehladili na
ovom betonu da niste ćebad ponijeli. Ispred ulaza opet tjera dvije djevojčice. Jedna
pita ko je to koga nosite, šta mu je bilo. Ovaj odvraća da je pogodio snajper s
Elektroprivrede, da sad vidi zašto on stalno priča djeci da se moraju paziti i ne
zvjerati kojekuda. Neka ide kući. U kombi unesemo tijelo komandir voda i ja.
Vozi.
Pričaju o trebevićkoj četi što ju vodi Mina. Preko stajališta na Zagrebačku pa
uzbrdo. Pored pizzerije Aleksandrija vozilo usporava.
Đe si, Rato!
To je čovjek tridesetih godina. Fiksira pogledom nas dvojicu za tren. Ima sivu
beretku s orlom. Pokazuje razmaknute prednje zube kad se osmjehne. Ovaj traži od
vozača da zaustavi. Izlazi i rukuje se. Drago mu je da ga vidi na Grbavici. Odmah se
bolje osjeća kad su se i takvi momci spustili ovdje u gradski zvjerinjak.
Pa ko će, ako neće Rato.
Rato zove nekog.
Njego, haj vamo.
Vidi nam Mire.
Naš rukovodilac pita ovog povisokog koji također ima pancir za zdravlje junačko i
zahvaljuje mu se što je i on tu gdje treba i gdje je najteže. Lako je po Palama biti veliki
Srbin.
Pohvaljeni se nadvio nad zadnji dio vozila, kratko i upitno po- diže bradu prema
našem predradniku koji digne ramena. Pruža mu opet ruku pa se vraća u automobil.
Nagovara ovog s pancirom da stalno bude ovdje, da ne ostavlja ovaj narod.
Pojašnjava nam kako je Rato jedan od najopasnijih momaka u Sarajevu. Ali drži do
obraza. Samo na jake i pokvarene udara. Zna mu on dobro familiju na Palama.
Ma neka ih sviju. I o ovih i onih, svi su sad naši što su ovdje. Nas je malo a njih
tamo kolkotiboghoće.
Vozilo dreči uzbrdo. Tenk prema Radničkoj. Kombi uz Vraca u drugoj brzini.
Auspuh skroz na skroz šupalj.
E moraš ga zamijeniti nek je stoput rat!
Ovaj čovjek do mene opet zaplače bez glasa. Bolestan je, ne može ovo izdržati
dugo.
Na vrhu Vraca ispod spomenika dvadesetak ljudi. Sunce obasjalo predio prema
Jahorini, Igmanu sve do Treskavice. Automo- bil s lošim auspuhom usporava kod
Miljevića pa dalje šumskim putem do tačke gdje ne može dalje. Vozač napolje s
automatskom puškom. Čovjek do mene žmiri, govori, majko moja, majko moja, pobit
će nas. Velim da sam već bio na sličnom poslu. On drhti. Spustimo jedno tijelo.
Komandir da će njih dvojica drugo da se ne čeka.
Šta ćemo ako počnu bježati?
Ma neće, bolan, gledaj ih. Đe će?
Mi prvi. Kolega zapne. Tijelo isklizne pa tupo lupi na zemlju prekrivenu iglicama.
Nebo čisto između široko razmaknutih borovih grana. U daljini mitraljez. Prema
sarajevskom polju dva crvena krova na četiri vode. Pas od ceste. Vozač psuje,
komandir sti- šava. Spuste tijelo pored panja.
Hajmo polako.
Drži čvrsto krajeve ćebeta!
Sad pažljivije.
Spuštaj ovdje!
Jesmo li ovdje neki dan kopali?
Tu je neđe bilo.
Moj saradnik smirio dah. Vozač sam po alat. Zemlja tvrda. Ka- menja puno. Plitka
a široka rupa. Zatrpam sam. Oni ispod bora. Tema su druge radne grupe i
rukovodioci.
Ovu jaliju što ih zna iz kafana oko pijace, iz Želje, njih kao malo pripazi, ali tako da
mu njegovi ne mogu ništa prigovoriti. A kad neđe zapuca, prvi je da bježi. Ko zec. A
takvi su ti danas isplivali.
Šef mi namigne. Dlanovi mu na sekund prema nebu. Ja onih desetak redova bez
ponavljanja i zapinjanja umjerenim glasom da se čuje nekoliko metara oko mene.
Kombi kroz selo. Vozač se kroz prozor upitava s domaćima. Zatrubi psu koji skoči
ispred auta. Niz cestu kolona s oklopnim vozilom. Milicija na raskrsnici ispod
spomenika na Vracama. Vozač nešto tiho reče i auto se strmoglavi niz Vraca prema
tranzitu. Dolje Hum, grad s visokim zgradama i puno crvenih krovova. Od centra
dim. Sunce čisto iznad Igmana. Kombi do trolejbuske u Zagrebačkoj. Ispred
Jadranke trojica u zelenim uniformama s pivama u rukama. Na balkonu žena
tridesetih doziva dijete imenom. Šef govori dosta je za danas i meni rukom pokazuje
kući. Drugi čovjek dobije uputstvo da s njim ide prema pijaci jer mu je tako sigurnije.
Ima u toj zgradi gdje je nekad bio zubar neki štab pa da ga skupa prođu. Ja pored
bijelog golfa na trotoaru pa trkom do čistione do radnji u dvorištu zgrade u Lenjinovoj.
Dvo- jica na niskim stolicama dolje a ona s plavom maramom preko kose na prvom.
Peče pitu. Donijet će mi gore brzo. Baka je dobro danas. Dolazili neki da gledaju
stanove. I za moj se raspitivali. Ona izvrdavala. U stanu miris proljeća kroz na kant
otvoren prozor. Kanister vode u kupatilu, pola domaćeg hljeba i dobro jutro mar- garin.
Otvorena knjiga na stolu. Još ima plina u boci u šporetu. Lupne jednom kratko po
dogovoru pa se ukaže u helankama i bijeloj majici bez rukava. Na stol pored knjige
stavi duboki tanjir s tri zvrka pite.
Eto me za minut, trebam još vodu donijeti.
Zatvori blago moja vrata. Izbrojim joj dvadesetak koraka niz stepenice. Otvori vrata
dolje. Malo pojačam radio s vijestima od- svakud. Dvadesetak koraka gore. Siđem
pola sprata i preuzmem šerpu s vodom. Malo mi se prospe ispred vrata.
Đe si?
Pojavi se iz kuhinje.
Nisam te dosad vidio.
Niko nikog ustvari ne vidi i ne zna.
Zasvijetli joj koža ispod ramena i koljena. Spusti naočale na mali stol.
Ovo vrijedi radnog voda.
Da platiš glavom za ovo, nije neka opcija. Moglo se i drugačije doći.
Ne bi se usudio.
Usudio bi, što ne bi.
Strah me bilo.
A sad te nije strah da ćeš ostati na Jevrejskom ili Vracama negdje u jarku.
Jest strah tad, ali sad manje.
Manje?
Manje.
Otvorimo lagano vrata, ona proviri na stubište. Otključamo stan. Staklo raznijeto
na prozoru prema Lenjinovoj. Mračno i ne- provjetreno. Ona u kuhinju.
Evo je. Kako se ovo skida?
Odvrćem plavo crijevo. Na boci piše 12,1. Iz plakara izvadi kesu brašna od dvije
kile. U frižideru tri konzerve ribe s plavim omotom i pokvarena majoneza u staklenki
thommy. Ja bocu, ona hranu. Sve kod mene u hodnik. Vraća se da zaključa. Bocu pri-
ključujemo na šporet. Zasvijetli plavi plamen.
Bolje da bude kod vas dolje.
Neka je sad ovdje. Taman da moram kod tebe da skuham.
Može li ovako?
Nemoj poslije da pričaš da sam te iskorištavala ovdje gdje nisi u najpovoljnijem
položaju.
Sad sam u najboljem položaju u gradu. Sad za sada. Uvijek ima nada da neće
svanuti.
Moguće da neće.
Sad smo u noćnom kupeu.
Rafal ispod zgrade. Nešto u ulazna vrata. Stražari iz pošte tiho objašnjavaju. Ovaj
što je udarao se dere. Oni nešto opet govore. Razumijem samo dobro, dobro. Granata
oko rijeke. Od mosta se zarafala pa nastavi s raznih strana. Tromblon prema
Ljubljanskoj. Po tranzitu tenk. Kroz prozor tri zvijezde na jugu.
Moram ići.
Spava ona sad?
Vjerovatno.
Hoš i sutra da pričamo nešto iz starina?
Kad ti otamo, ja ću lako odozdo.
Šta ćemo onda raditi?
Vježbati.
Kako?
Pa ovako slično ili šta drugo, ne znam ni ja. Ovo ćeš sve zapisati?
U zoru ako bude prilike.
Sve ovo što pričamo.
I radimo.
Lijepo od tebe.
I od tebe.
S ulice transporter negdje nedaleko pa tenk prema Vracama nadjača. Udari jako
više puta. Ispod zgrade stražar nekom nešto dovike. Na zgradi lijevo kandilo na dva
prozora a žar cigarete na balkonu. Sa stubišta radio dolje kratko. Ona da joj je vrijeme
jer će baka misliti da su nju odveli ako se probudi a sve se češće i ne- predvidljivije
budi. Ode ka vratima. Cipele joj u rukama. Auto na ulici. Ja dva kruga po stanu pa
pojedem komad sendviča spremnog za doručak i pratim stišane vijesti sarajevskog
radija preko njenog tranzistora čekajući dijelove o Dobrinji i Grbavici. O jednom bude
malo o drugom nimalo. Osjetim da ću brzo zaspati pa ponavljam rečenice i dijaloge za
zapisati u rano jutro. Ako bude prilike. Ako ne bude pamtiti do daljnjeg.
Ispred obdaništa parkiran transporter s crvenim sprejom napisa- nim milicija, srpska
republika bh c c c c. Nas nekoliko na stepenicama. Komandir s čovjekom u vrtiću.
Oficir u opremi jugoslovenske vojske pojašnjava zadatak.
Snajper udara po cesti preko Trebevića pa da se to prekrije i završi. Gore kod
Prvog šumara. Sačekat će vas neko.
Šef objašnjava da je to bolje po mraku, ali ovaj odvraća da nema vremena jer
mora imati tu cestu otvorenu.
Pa ima ona preko Tvrdimića.
I ova mora, brža je. Vodi ih.
Dolazi plavi kombi. Naguramo se.
Odozgo milicijski džip. Komandir mahne. Džip staje. Milicijac nosi kratku jaknu
redovne milicije. Objašnjava da se puca gore po cesti, da će svi izgnuti, kakvo
postavljanje zaštite. Po mraku treba.
Džaba je, kad je naredba vojna takva.
Jedan šapće, pobit će nas to je samo fol da trebamo raditi. Go- vori mi, da vozač
ne čuje, kako je dvojicu iz njegovog ulaza odvelo neki dan pa ih nema nigdje. Žene ih
traže, vrište, neko reče da su negdje u garažama. Neko opet govori da su u domu na
Vracama, da je gore ludnica. Drugi neki iz komšiluka govore ma nije, svijet bezveze
paniči, na Kuli su na ispitivanju. Ustanovi se da nisu ništa krivi, vratit će ih brzo.
Supruge od te dvojice spavaju na balkonima. Ako krenu i po njih, da se bace.
Nemaju se čemu nadati.
Koje su to garaže?
Negdje kod ambulante. I u Radničkoj. Policija se pravi luda. Vojna opet policija,
kao, samo za vojnike može nešto a ovi nisu zvanično vojnici nego biva dobrovoljci pri
miliciji. Tamo je neki Crnogorac najgori.
Uz Vraca se motor napinje do pucanja. Komandir obeća da će naći auspuh.
Ne može više ovako.
Na vrhu milicija. Vojska zabranila svaki promet trebevićkom cestom na Jahorinu.
Ne može niko pa ni civilna zaštita danas gore. Neće major da odgovara za te glupe
ideje. Naš vodnik zahtjeva da taj milicajac s trobojnom zastavom na rukavu nazove
vezom nekog i provjeri jer on se mora s ljudima gore kod prvog šumara javiti.
Naređenje je naređenje. Ovaj ga zove da ide s njim u kiosk opasan vrećema s
pijeskom. Ovi na srednjoj klupi otvaraju prozore. S Trebevića se spušta kolona dva
transportera i pet manjih kamiona. Vojnici u sivomaslinastim uniformama cijevi
okrenuli prema nebu. Djece na kamenom podzidu ispod spomenika. Dje- čaci se dižu i
mašu trčeći uz cestu. Djevojčice ostaju sjediti. Plava lada bučno nizbrdo. Vozač nosi
šajkaču, do njega čovjek s sivom beretkom. Puca u zrak iz pištolja. Komandir se vraća
i doziva vo- zača. Milicajac pokaže slobodan prolaz. Auto s nama lijevo pa sporo
prema Petrovićima. Uz cestu kod velike krivine kolona vojnika u nejednakim
uniformama pješke prema selu. Vozač zatrubi, komandir diže ruku. Spušta prozor,
zdravi se.
Kako je gore danas?
Odnekud sa Zlatišta i Čoline kape gađaju cestu na jednom dijelu. Mi smo tri dana
bili gore, sad nam smjena došla. Mora se po- kriti cesta.
Sad ćemo mi.
Ne može sad, ubi snajper, pobit će vas.
Oprezno ćemo. Znam ja kako.
Znao ne znao, ko izađe na cestu, gotov je.
Naredba je naredba. Mora se makar svi izginuli.
Ima, domaćine, vremena da se gine.
Vojnici iz kolone mahnu sporadično, komadir svakog pozdravlja i želi sreću
junačku. S ravnog dijela ceste ugledamo grad, masu poslaganih betonskih zdanja
ispod planina. Na drugoj strani stadion u daljini. Kod prvog šumara kombi na parking.
Motel izgorio a parking pun vojnih vozila. Čuje se radio veza. Zamirišu borovi. Sunce
visoko i jako. Ispod ceste vojnik našem komandiru da idemo s njim. Vozač ostaje kod
vozila. Pored betonskog korita bob staze polako između drveća. Tu grupa vojnika u
nekom sklo- ništu ispod drveća. Jedan s bradom nosi sivi vojnički džemper. Gleda nas
hladno, prihvata pruženu ruku komandira ne ustajući. Drugi u vjetrovci, plavkaste kose
počešljane na stranu, govori momci, morate malo pomoći. Jedan izgleda kao da je bio
taksista. Komandir radnog voda hercegovačkim dužinama objašnjava da smo mi
pošteni ljudi i da možemo uraditi šta treba kad je već rat i sve skupa kako ne treba.
Kroz tranšej pedesetak metara. Straža iz bunkera. Trojica malo starijih od mene.
Jedan u maskirnoj uniformi djeluje poznat. I on zadrži pogled na meni pa se opet za-
gleda između drveća prema zgradama u dolini. Dobijam lopatu da proširim tranšej na
jednom mjestu.
Zemlju izbacujemo više glava. Sunce ka zapadu. Zamiriše hljeb s peći na drva.
Hajmo opet.
Rov proširen. Sjedimo kad u drvo u blizini udari tromblon. Stražari pored nas
zapucaju mitraljezom. Meci u drveće. Odozgo nekoliko rafalnih serija pa tišina.
Komandir šapne momci, dobro je, idemo nazad. Jak miris planine i borova osvježava.
Trava visoka, Sarajevo duboko. Trojica još ispred bajte. Odmorite malo, kaže onaj
što izgleda kao student a drži automatsku pušku s preklopnim kundakom. Ima
maskirnu kapu i tiho objašnjava nešto oko smjena večeras. Treba, govori našem
komandiru, do večeras i onaj rov kod Vidikovca pojačati. I cestu malo zakloniti. Drugi
sipa kafu iz crvene džezve u šoljice.
Sad izvidite gdje treba zastore postaviti pa kad padne mrak da znate kako ćete.
Šta ja mogu kad se mora?!
S padine gdje je sad izgorjela zgrada do koje je išla žičara, nekoliko gondola se
klati na majskom laganom vjetru pa struže užad. Nas petorica. Jedan samo što ne
zaplače. Jedan koji često govori jarane. Jedan priča kako je prije rata imao skoro sve
za sretan život. Jedan šuti. I ja. Nosimo vreće sa zemljom prema mjestu gdje čo- vjek
u čohanoj jakni s gas maskom na desnoj butini, drži kundak mitraljeza naslonjenog na
rub rova, govori da su s druge strane naši pa neće ni pucati ako nas vide. Ispod se
razlistalo drveće. Meci se zabijaju u borove. Čovjek koji nosi plavu jaknu civilne zaštite
i samo što ne zaplače dok vučemo vreću od pedesetak kila kroz rov udarajući leđima
u zemlju punu žila i kamenja, govori da će nas pobiti čim ovo završimo. Ja odvraćam
da je naš komandir razuman a zapovjednik ove vojske ovdje ne izgleda zločinac, da
naši odozdo neće valjda pucati na nas pa znaju ko mora vreće nositi, da ćemo se
izvući, da će biti neka razmjena. On odvraća da sam ja još mlad i naivan, da nema
spasa za nas što smo ostali s ove strane. Niti nas naši traže niti njihovi imaju
odgovornost. Svud je haos i mrtvi se kamionima voze. Šta koga briga za neke radne
vodove. Pa samo iz njegove zgrade već dvojice nema koju je on dobro znao. Žene su
se vratile s Vraca da ni jedna ne govori već samo plaču. Ja odvraćam da se nadam
svako jutro da će naši s druge strane naprosto nahrupiti preko Miljacke a ovi se s
Grbavice razbježati. Ipak je to u centru grada, pa neće nas valjda zaboraviti tek tako.
Jok, jok, govori on, namješta naočale, šapće majko draga šta me ovo snađe, za koga
da ginem, kud nisam u Njemačku kao i drugi ljudi. Sjedimo na dnu rova. Ja u vrhove
borova a on u vrhove cipela. Pita me koga imam. Objasnim.
E, dijete moje. Pa nisi ni počeo živjeti.
Onaj s mitraljezom pokazuje da moramo dići pet vreća na rub. Dižemo prvu.
Pazi ti.
Namjestimo drugu. Zašišti nešto kratko iznad nas i tromblon padne iza rova.
Lezi, lezi.
Prepipam se. Onaj drugi briše čelo, govori vidiš da nije nikog briga, kakvi naši,
svak samo živu glavu da izvuče i puca na šta god hoće.
Čekajte malo sad da se ovo smiri.
Vidiš da ovi vaši ne priznaju zarobljenike.
Još tri vreće. Dolazi komandir našeg voda.
Dobro je sve.
Još ovo pa idemo, dosta ovdje.
Podigni pa nasloni, tako, hajmo.
Isturimo je na rub.
Bolje to namjestite! Valja nama ovdje još ko zna koliko.
Diži još malo.
Čekaj, haj sad.
Nek ide malo ispred ova.
Nešto upadne u rov. Eksplozija se učini kratka i bezopasna. Moj saradnik se sruši.
Krv mu iz leđa. Ja se prepipam.
Mali, ulazi u bunker. Pusti njega sad, druga će udariti.
Zateturam prema bunkeru. Čovjek koji je pogođen stenje, doziva majku, šapće
gotov sam, gotov sam.
Bježi, mali, bježi.
Iz bunkera mitraljez dugim rafalom. Odozdo neko zaviče nešto pa meci lupaju u
vreće. Opet tišina. Predradnik i ja do pogođe- nog. Diše.
Na nosila.
Iz bunkera zovu žicom nekog, imamo pogođenog iz radnog voda. Onaj u
maskirnom kombinezonu donosi nosila čiji vrhovi zapinju o zemlju. Čovjek nije pri
svijesti a još diše. Rana na le- đima. Krv u gustom mlazu. Naočale mu spale pa ih
stavljam u džep na prednjoj strani plave bluze. Namještamo tijelo na nosila. Ruke
spale. Diše. Krv zacrveni nosila. Zove majku. Onda mu glava samo padne na lijevu
stranu. Negdje opet mitraljez pa granata pa kroz tišinu škripa gondole. Još par dana
maja. Pored komandnog mjesta vodnik s maskirnom kapom i njegov bolničar s trakom
na rukavu. Prilaze nosilima kad ih spustimo.
Dabogda.
Čovjek na nosilima hropće. Desetak vojnika i nas dvojica stojimo opuštenih ruku.
Neko prošapće je li živ.
Jeste, makar još jeste.
Šef namjesti naočale pa stavlja ruke u džepove na pantalonama. Vozač kombija
pita da li da ga vozim.
Jok, dolazi sanitet.
To je pincgauer s crvenim krstom nalijepljenim na vratima. Bolničar objašnjava
doktoru koji izlazi iz auta šta je, da mu je stavio zavoj, da je na leđima, da još ima
puls. Doktor je čovjek četr- desetih godina. Ispod bijelog mantila zelena košulja.
Oslovljavaju ga s kapetane. Prilazi nosilima. Pipa vratnu žilu. Moli sviju da se
odmaknu. Mi se odmaknemo najdalje. Sjedimo po strani. Toplo poslijepodne. Grane
borova na laganom vjetru. Sunce visoko. U dolini poneka eksplozija. Rafal u blizini.
Put prema vrhu Trebevića prepriječio transporter s četiri ista slova. Ništa, znači više,
pita predradnik dok doktor klima glavom.
To je probilo tijelo, pluća, oštetilo vjerovatno srce. Smrt u desetak minuta. Ne
može se ništa.
Šta ćemo s njim sad?
Pridižemo se čim šef pokaže na nas glavom. Komandir jedinice pokazuje prema
šumi s gornje strane ceste. Predradnik prstom u mene i još jednog šutljivog. Sad
samo otpuhne. Vojnik u sivom džemperu donosi krampu i lopatu. Šef uzima. Da
uzmemo nosila. Ona dvojica ostala sjediti gledajući za nama. Popnemo se strmom
šumom više ceste pedesetak metara. On ide naprijed, ja dižem zadnji kraj nosila i
usporavam ga. Granje, žile i kamenje zapinju. Tene mi pune blata.
Polako, samo polako.
Između borova i kamenja predradnik odredi mjesto.
Evo sam mu ličnu uzeo.
Mladić koji šuti počinje krampom.
Ja izbacujem zemlju pa preuzimam krampu. Tijelo na nosilima ispod teške
vojničke deke. Mijenjamo krampu za lopatu. Koman- dir s kamena nudi da i on uskoči.
Ma ne treba, mi ćemo.
On onda pali cigaretu, namješta pušku koju su mu dali na po- ložajima, zakašlje se
i gleda više vrhova gustih krošanja borova. Svjež zrak. Sunce negdje iznad Kiseljaka.
Dosta.
Polako, polako, zna mali kako. Tako.
E, haj ti sad ako hoćeš nešto onako.
Šutljivi izađe iz rake i sjedne na kamen.
Kaže, ne znam ja ništa o ovome. Ja ponavljam kako ni ja to ne znam baš kako bi
trebalo, ustvari ne znam ništa.
Znaš, vala, više nego ja, je li tako?
Pa možda i jest.
Čučnem. Glas mi došao tih a šum grana glasan. Kad se komandir okrene prema
meni moj saradnik na tren raširi dlanove pa njima pređe preko lica.
Zatrpajte.
Ovaj drugi ustaje i veli ja ću ovo. Ja više rake koju ovaj zatr- pava i ravna
pljosnatim dijelom lopate granom čistim blato s adidaski. Zašišti granata ispod.
Proleti auto. Nekoliko metaka se za- bije u drveće i stijene.
Prođe ovaj. Noćas se mora zaštiti.
U pola sedam šef priča na poljski telefon.
Moji su dosta uradili, imam jednog mrtvog, pusti me da se vratim. Nek dođe neko
drugi, njima daješ lakša mjesta a ja rijetko kad sviju vratim. Pa ne može to tako. Ko?
Nešto me neko viče u slušalicu. Ja spustio glavu da bolje čujem. Ovaj s
maskirnom kapom vrti glavom, kaže, jada ovoga.
Ja sam bio u organizaciji kad si ti na sjednicama partijskim još sjedio i s onim što
ih sad pljuješ se jaranio. Magare jedno. Ja svoje vraćam a ti me zaustavi ako možeš.
Vrati slušalicu i pojašnjava komandiru, koji se s njim slaže, da to ne može tako da
njegovi ljudi ginu bezveze, da niko ne pita čija su to djeca, ko će sutra odgovarati za
sve.
Ma džaba ti država i sve ako ja moram bukagije vući. Za koga? Gore po palama
teferiče i srbuju a mi izginusmo da bi njima brži put u Lukavicu bio. Pa jesi vidio onog
nekog Sime? Pa koja se to država tako gradi?
Zove vozača. Onaj u sivom džeperu s bradom nudi čaj. Nama neprijatno.
Ma uzmite.
I mi oko male vatre ispred šatora u nelagodi. Čaj miriše na šumske trave. Drugi u
vjetrovci kaže da ima hljeba i marmelade za večeru da nam daju po komad. Mi se
branimo da ne treba.
Ma kakvi. Daj ljudima!
Vozač upalio kombi. Mrak u šumi.
Predradnik u vozilu koje se pod malim svjetlima spušta krivi- davom cetom
objašnjava vozaču da mu je dosta ovog poigravanja. Lakše mi je da i ja uzmem pušku
i spavam dolje u zgradama ko i drugi što samo gledaju kako đe televizor, frižider uzeti,
kako će koga ojaditi za marke, za auto, za nešto.
Ma pusti, bolan. Dosta mi je više. Čovjeka povedem na svoj obraz, šta ću sad
dolje reći njegovim, ako ikoga i ima više, šta je bilo s njim, đe je, kad je sahrana
makar.
Vozač klima glavom. Dodaje da je rat, svašta se događa. On na nas pazi kao da
smo mu rod a da nije vrijeme za dobro već da se živa sačuva, prije drugih, svoja
vlastita glava.
Džaba ti sve, sutra se neće znati ko je koga štitio, a ko je bio đubre. Reci da je za
razmjenu odvojen i eto.
Pa će ići po štabovima tražiti ga, mene ganjati, kakva razmjena.
Na spisku je, kažeš, čeka dogovor i eto. Šta im ti možeš. Probo si, uradio si, bio si
čovjek. Ne može više.
Na Vracama milicajac drži lampu u ruci i skreće vozilo. Spu- štena rampa. Još
dvojica s puškama sa strane. Vozač otvara prozor.
A, ti si.
Težak danas dan.
Težak.
Prolazi!
Mahne jednom da digne rampu. Kombi pod kratim svjetlima niz Vraca. Kod
aleksandrije uspori. Neko zaustavlja. Milicajac u čohanoj jakni s trobojkom na desnom
rukavu pojašnjava da je gadan dan bio pa da treba ljude do kuća dopratiti. Vozač nas
ostavlja kod obdaništa. Jedno dijete nešto viče na balkonu. Nikog ispred ulaza u
Zagrebačkoj. Komandir mi kaže da idem s njima do onih tamo zgrada, pokazuje na
jug, da ljude razduži pa će i mene ot- pratiti. Krenemo prema Radničkoj uz stepenice.
Ispred garaža dvojica. Jedan s repovima žućkaste kose ispod šešira. Puši. Smiju se
pa oštro pita našeg šefa ko je, ko smo mi i šta će s nama.
Nema mjesta više ovdje.
Kakvog mjesta?
Za smještaj. Hotel pun, sve rezervacije. Ne možemo mi više uslužiti večeras.
O čemu ti, dijete, pričaš?
Oni se smiju.
Stari, hotel pun. Vodi ih na Vraca ako im treba smještaj.
Rezervacije su davno uplaćene.
Usmjeri nas prema zgradi u Radničkoj. Ulica široka onako prazna. U prvi ulaz
ulaze dvojica. Svijeća na ponekom prozoru. Rafal s Jevrejskog pa granata prema
centru. Komandir lupa na vrata ulaza na vrhu ulice gdje sam bio i vukao tijelo one
žene. Zatvore se vrata. Čovjek se iz dubine ulaza zahvaljuje šefu a onda se neka
vrata otvore i zatvore. Nas dvojica Splitskom. Predradnik se zdravi sa stražarom
ispred kuće na kojoj vise crna zastava s mrtvačkom glavom i trobojka. Mi u nekoliko
koraka od planike do radnji sa stražom ispred moje zgrade. Vrata otključana.
Fala vam.
Živ bio! Ima ovdje straža.
Stubište mračno i tho. Od crvene zgrade rafal pa se neko dere nešto.
Brinula sam. Čekam od pet.
Evo me.
Pokazuje bradom prema gore.
Kako je bilo danas?
Bilo je. Tu sam sad.
Gdje ste bili?
Na brdu.
Kopali?
Kopali.
Je l opasno?
Nako.
Ugrijat ću ti vodu.
Plin zaplavi kuhinju. Staklo na balkonskim vratima razbijeno pa zalijepljeno
smeđom trakom. Stavila hljeb i tanjir s kuhanim krompirom i komadom paradajza na
sto.
Nemoj virit!
Neću, obećavam. Treba ti ovo oprati.
Nemam šta drugo.
Makar malo očetkat. Čekaj da ugasim vodu!
Čekaj ti da ja.
Preteška sam ti.
Kakvi! Ovako ću vježbati.
Transporter prema Jevrejskom brunda. Topla večer.
U bijele nebodere do rijeke prokopan rov kroz ulicu. Razbijen asfalt u visini glave a
ispod kamenje, šljunak, zemlja i voda od juče- rašnje kiše. Okolo smeća. Unosimo
vreće i prazne drvene sanduke s municijom u neboder. U prizemlju kauči na kojima
šaroliko odjevena vojska sjedi i priča, puši, gleda časopise sa ženama, sluša radio,
drijema, igra karte. Dvojica se zagledala u šahovsku tablu. Narasla trava između rijeke
i šetališta. U rovu kroz ulicu naš komandir u priči s rezervnim kapetanom. Sličnih su
godina. Ovaj u zelenoj jakni i tamnim dioptrijskim naočalama. Priča s crnogorskim
akcentom. Razrasla i rascvjetana stabla lipa ispred nas a iza njih obrisi zgrada na
Marindvoru. Zašumi rijeka. Kapetan poja- šnjava uzroke i posljedice rata. Treba znati
istoriju! On je lično, priznaje, opsjednut istorijom. Zahvaljuje Bogu što mu je dao šansu
da učestvuje u ovom stvaranju države, u vjekovnom snu koji su najbolji, junaci i
guslari, sanjali. Eto ga sad, taj san ispred njegove kuće i samo mu malo fali da se
zaokruži.
Da se, brate, razdjelimo. Kad ne može Jugoslavija, nećemo valjda pustiti da nam
mlađi od nas kroje kako ćemo! Ko da smo mi najmanji i najmanje se pitamo.
Vedar dan. Četrdesetogodišnjak čija je, kaže, kilaža, naglo spala zadnji mjesec a
danas usko sarađuje sa mnom, govori da će francuski predsjednik u posjeti našoj
zemlji možda nešto riješiti. Dao je rok da se aerodrom oslobodi. Čovjek šapće i osvrće
se.
To je početak intervencije. Samo nas zapad može spasiti. Kako ćemo mi sami?
Nismo mi za vojske ni države. Pobit će nas sve za mjesec samo ako se nastavi.
Zanesenjak historijom glasno tvrdi da su snimci od jučer na kojima je dvadeset
šestero ljudi ubijeno u ulici Vase Miskina mon- taža. Pričao je s nekim stručnjakom koji
mu je objasnio. Klimajući glavom potvrđuje duboko uvjerenje da su muslimani postavili
glumce i kulisu.
Kakva granata!
Mi kroz rov. Predradnik prvi s puškom na ramenu. Pridržava naočale dok iz rova
izlazimo pored zgrade gdje je biblioteka. Iz- među peterospratnih zgrada složenih u
četverokut s dva nebodera žućkaste fasade igralište. Još zadataka za danas.
Tamo trojica oko jednog. Komandir prilazi. Mi nekoliko metara dalje. Stariji čovjek
u bijeloj košulji preko koje ima smeđi pulover ob- jašnjava. Predstavi se tradicionalnim
muslimanskim imenom. Radio četrdeset godina u vojnoj bolnici. Svima je valjao, eto,
neka pita ljude.
Ko je čovjek priznat će da je tako bilo. Evo, komšija se bacio maloprije s vrha
zgrade. Kad je čuo da se vojna policija opet penje na sprat, nije više mogo durati i
bacio se. A ovaj put nisu došli po nas već tražili svoje za mobilizaciju. Da tako kažem.
Diže mršavu ruku prema reveru komandira radnog voda dok govori snižavajući
glas.
Evo, našo sam neka bačena vrata pa reko da ga na vrata i tako sahranimo skoro
kao po običajima.
Da, da. Nego šta. Pomoći će ovi moji.
Mi pored šiblja. Jedan od one trojice, ne gledajući nikog u lice počinje kopati travu
pored igrališta.
Drugi ga smjenjuje. Komadir meni veli da malo uskočim. Na iverici s izvaljenom
štekom smeđa deka s velikim žutim motivima. Ispod čovjek.
U raku duboku pola metra stariji siđe i namješta vrata s tijelom. Drugi
izbezumljenog pogleda pridržava ruke i noge da ne kliznu s bijele iverice.
Treba okrenuti, šta to kome može smetati.
Pazi, bolan, znaš da onaj sve piše i javlja, otiće ti glava ko pi- jevcu zbog tog.
Neće, ja sam, jadan, svakom valjo. Šta ovo kome smeta? Obi- čaji su običaji.
Briga mene za države. Nije čovjek brav da ga samo bacimo u zemlju.
Na balkonu na prvom muškarac šezdesetih godina.
Eno ga.
Koga?
Tog što nas prati.
Naš komandir prilazi ispod tog balkona i pita ima li problema. Ovaj ga prepoznaje i
naglašavajući mu prezime, zdravi ga govo- reći da treba sve pratiti.
Eto ti ih preko rijeke, pa njih malo prati.
Pratim ja sve i ko je kakav i evo me tamo već znaju, ne boj se ti za mene i moj
doprinos.
Vidim da si heroj veliki. Ako, i treba nam heroja pravih.
Trojica čučnuli pored rake. S dva prozora srednjovječni mu- škarci gledaju.
Zatrpavaju. Rukovodilac priđe i kaže mi da eto, nije uvijek na meni. Čovjek koji se
poziva na staž u vojnoj bolnici okreće dlanove prema sebi pa pređe brzo preko lica.
Hajte vi sad kući.
Zapamtite tačno gdje je pa ćemo to, kad se malo smiri, riješiti kako treba.
Zemlja raspucala. Oko novog groba smeća. Sunce poviše zgrada nageto iznad
Igmana.
Komandir me ostavi na ulazu. U stanu na prizemlju pred rat otvorena
neuropsihijatrijska ordinacija. Ostala stolica bez sjedala i kalendar na podu. Kroz stan
u haustor. Pokucam na prvom. Ot- vara osmjehnuta.
Kako je bilo danas?
Miran dan. Mogo bi ti opričat?
Obavezno. Moram oko bake pa me eto.
Ja pogledavam šta je na stepenicama ostalo isto od jutros i po- ložaje vrata na
spratovima. U mom stanu isto. S Lenjinove golf brzo i bučno. Od Beogradske dugo
mitraljez pa neko dovikivanje. Ispod neki radio malo pojačan. Provjerim po stanu.
Spolja miriše proljeće kroz otškrinut prozor.
Da vježbamo?
Imaš snage i potrebe za treningom poslije posla?
Imam. Imaš ti?
Za mene je lako.
Da te ponesem.
Ispast ću ti.
Kome? Nema šansone.
Čekaj, pazi.
Evo, vidiš da ide ko flak.
Zatvori, zaključaj ipak.
Rekli su neki dan da ne smijem ni zatvoriti ulazna a kamoli za- ključati.
Dolje je zaključano, ne vide.
Mogu čuti kroz prozor.
Zatvorit ću ga. Evo. Svi su daleko.
Da probam.
Prvo ovako.
Sad. Evo.
Teška?
Ti si koliko treba i gdje treba. A treba.
Transporter blizu trolejbuskom cestom teškim mitraljezom gađa preko rijeke. Onda
pusti muziku, ubit ćemo, zaklat ćemo ko sa nama neće. Iz crvenih zgrada pomažu
mitraljezi i rafalnom palj- bom automatske puške. Tromblon padne na cestu a
transporter nastavi. Neko se dere iz poslovnih prostora toooo, Čađo, udri! Od mosta
pucanje u ritmu tum tum tumtumtum tum tuuum tum tumtumtum.
Ispred obdaništa transporter. Crvenim ćiriličnim slovima ispisano milicija pa četiri slova
s dvije ukrštene linije. Željezo se naprijed sa- vija u širok kljun. Čovjek do mene na
stepenicama, da ga ko ne vidi, pokazuje na garaže i prema ćošku gdje je digitron buje.
Prelazi rukom preko grkljana kratko, širi onda ruke i nastavlja gledati ispred sebe.
Komandir iz obdaništa s dvojicom. Ovaj s njegove desne strane s pištoljem u crnoj
futroli, govori kako je bio sportista pa to zna. Drugi odlazi prema Zagrebačkoj ne
pozdravivši se naročito srda- čno s ovom dvojicom. Čovjek do mene prošapće Žilmar.
Ko?
Žilmar, bio u Želji rezervni golman. Kod njega je dabogsačuva. Znam ja dvojicu
tamo. Samo Boga mole da ih kod nas prebace. Onda zamisli kako je. Uglavnom su
više stadiona. Ovaj je naš ipak razuman i gleda da se živi vratimo. Ne može se reći
što nije. Mada, kad mu čuješ prezime, misliš gotovo je. A nije tako. Isto ko što je taj što
je na Jevrejskom i tamo oko Ljubljanske, znaš ga, možda si ga viđo, taj neki s kosom,
kokardom i bradom, bolji od ovih bez brade. Lakše je kad mu vidiš bradu nego izgleda
kad je ne vidiš.
Muškarac srednjih godina koji sjedi više nas tiho veli, nemoj, bolan, biti naivan.
On može s tobom pričati fino a onda nekog pošalje, kaže, sredi ovog, nešto mi se
ne sviđa. Ne vjeruj nikom! Da je dobar iko, ne bi ovo bilo sve. Nego, znaju da ne mogu
sve pobiti pa malo i dobar još da ispadne među ovim klanjima svim. Pusti priču! Gledaj
kako
ćeš preko rijeke i ja i ti i svi mi dok smo još živi a nećemo dugo ako ovo nastavi. Nema
nam pomoći ni od koga. Ja sve čekam kad će navaliti naši preko rijeke i spasiti nas
patnje i sramote a oni ništa. Čekaju intervenciju. A načekat ćemo se da nas drugi
spasi.
Šef raspoređuje. Ja da s njim a ostali da slože neke vreće iza ob- daništa. Jučer je
granata pala, mora se popraviti zaklon. Mi preko Zagrebačke pa pored fakulteta. Bijeli
stojadin parkiran ispred. Prema biblioteci pa ulazimo u nebodera sa žućkastom
fasadom. Na ulazu čovjek čita Politiku. Povjerenik. Jeste zvao. Na osmi sprat. Tamno
stubište s mirisom kuhane hrane. Komandir se zadiše na četvrtom pa oni sjednu na
stepenice. Zapale. Povjernik i meni nudi. Pričaju ne govoreći puno. Shvatim da je neki
doktor u pitanju i neka situacija od sinoć. Dva puta nešto.
Pa je l bila milicija?
Bila vojna, ali kažu nije to za njih. Taj i ta njegova grupa, jedan nosati ovako i
dvojica ko pjani, oni su kao pri policiji. Imaju neke specijalne odozgo ovlasti.
E jadna majko i njima i državi koja njih ovlasti. I to specijalno.
Penjemo se opet. Kraći odmor na šestom. Na osmom nikog na stubištu. Četiri
stana. Jedna vrata otvorena. Piše prezime od deset slova a iza stan pun proljetnog
zraka. Tiho. Na stolu visi šareni stolnjak. Stolić za televizor prazan. Razbijena vaza.
Plavog stakla po parketu. Medicinska enciklopedija u više tomova i komplet Tol- stoja
na policama boje drveta. Dvije slike, jedna apstrakcija s dominantnom crvenom
bojom, druga žena u stilu renesanse, na podu. Razbacane stvari okolo. Komad
domaćeg hljeba ispod stola u kuhinji. Listovi Oslobođenja iz aprila izgaženi na tepihu.
Ula- zimo u sve tri sobe. Oni naprijed, ja provirujem. Na spavaćoj sobi otvoren prozor
prema gradu. Sunce nad Sarajevom. Mirno jutro.
Izgleda da su ga odveli. Ma i mislio sam ja, nego, reko, da provjerim.
Na stubištu neko pomjeranje iza vrata bez pločice s imenom. Špijunka se zatamni.
Njih dvojica dolje govoreći da će javiti kako je stan prazan a taj doktor vjerovatno
negdje na ispitivanju. Iza mene se otvaraju vrata i žena mi mahne kratko pokazujući
da čekam da oni odu.
Ti si naš, vidim da si u tom vodu što radi.
Njihovi koraci niz stepenice. Ona me uvlači u hodnik. Pruža komad pite. Stan
miriše na krompirušu. Šapće da je doktor odveden sinoć. Dva puta dolazili. Ima tri
dana već. Povjerenik je, đubre jedno, već tri puta sam ulazio u stan a sad se pravi lud
i fin. Jedni su ga, doktora, tukli na stubištu. Sve je čula.
Tražili pare. On je nešto dao, pa ga opet tukli, padao, dizali ga, polijevali, udarali
nogama, duša da ti pukne. Bila sam sigurna da sam i ja gotova, para nemam ne mogu
od mene ništa već me ubiti. Valjda su skontali da ima još, nemaš, a, jedan se dero.
Jesu jedno pola sata udarali, sav bio plav kad su otišli. Ušla mu u stan, stavila ga na
krevet, žena mu je otišla prije. On je ugledan lj ekar. Mislim da im je dao sedamdeset
hiljada, tako je reko. Govorio mi da nikog ne zovem, zaprijetili su mu da će ga zaklati
ako kaže miliciji. Kojoj miliciji, mislim se, pa ovi su milicija. Lice mu u ranama bilo
skroz. Tra- žio da mu donesem nešto iz kupatila, neki alkohol, čistila mu rane na licu,
nije se mogao uspraviti. Tjero me da idem, mislio da će opet doći, pominjali mu nekog
koji je gori od njih triput. Zamisli. Nije prošlo sat, mrak uveliko, čujem lupu čizama.
Mislim, milicija. Kakvi. Nisam mogla vidjeti kakav je. Sam došo, udario u vrata. Dere
se nemaš, a. Vuko ga do stepeništa. Jadnik nije mogao hodati pa ga dizo, tjero, ja
čujem samo da ga goni, psuje, moraš sad da meni ob- jasniš odakle ti pare i što si
njima dao a ne meni. Ja sam, viče taj, bogibatina ovdje. Čini mi se da sam umirala i ja
od muke i straha. Povjerenik je vidio da ga je odveo, pravi se lud sad. Isti su svi, ne
vjeruj nikom. Bježi ako uzmogneš ikako. Ja sam stara, ne mogu.
Šef me zove. Žena zatvara.
Ja išo, da izvinite.
Hajde, bolan da još na tebe ne mislim.
Ispred nebodera jedan prilazi komandiru. Kratko ga odvoji na stranu i pokaže
prema Zagrebačkoj. Ovaj diže ramena a čovjek mu pojašnjava.
Hajmo mi!
Ispred zgrade dvojica starijih slažu drva. Na prozoru u prizemlju žena. Mi uz
zgradu. Komandir kratko s ljudima oko drva o situaciji i perspektivama. Žuti fićo do
ulaza. Unutra neki u uniformi. Nas dvojica dalje ka fakultetu.
Da uđem s njim. Dolje veseo stražar s papovkom u krilu. Ne gleda u mene. Ja sjeo
na stepenište na ulazu. Prolazi žena u odjeći za posao, našminkana, dobrog
raspoloženja. Dobacuje stražaru pa se složno smiju. Sad će, veli, plata i regres.
Komandir se spušta, pokazuje mi da idemo. Okrećemo nazad prema zgradi. Vruće je.
On prilazi trima izgorjelim kontejnerima.
Moramo nešto da riješimo.
Nas dvojica nazad do obdaništa. Zagrebačkom dva transportera polako prema
Kovačićima. Grupa žena, iza njih neki kao stra- žar, usmjerena prema pijaci. Jedna u
šarenoj haljini s cekerom u haustor do Jadranke. Komandir trkom u obdanište. Još
trojica iz radnog voda na stepeništu. Jedan govori da su počeli i žene, naše naravno,
voditi na rad.
Sad jedna grupa ode čistiti na pijaci. I njih ovdje dovedu pa ra- spoređuju da rade.
Zamisli to.
Šef izlazi noseći veliki kanister. Pruža mi veliku posudu.
Vi nastavite s vrećama. Nemojte sjediti da vas svak gleda pa će meni krv piti da
štitim turke.
Opet preko ulice. Bordo golf na penjanje prema Vracama. Vučem kanister iz
vremena naftarica. Na prozorima poneko. Topao dan. Zadnji dan maja. Težak smrad
od kontejnera.
Koji je ono bio kontejner maločas?
Mislim da je ovaj. Naginjemo. Ispod smeća, deka, flaša, ukaže se nešto.
Je l neka životinja?
Čovjek. Izgleda da su ga samo bacili.
Pa šta ćemo sad?
Ovaj je nekoliko dana ovdje
Neće milicija?
Ma kakvi, mi smo ti glavni za ove slučajeve. Dok se ne smiri situacija da ne bude
još više problema.
Pa šta ćemo?
Moramo.
Gledaju s prozora svi.
Ovako ćemo.
Sipa benzin u kontejner. Baca šibicu, gura poklopac i odmiče se. Naboralo mu se
lice. Plamen skoči visoko, smrad neizdrživ. Dvojica čuvara reda, jedan u kratkoj jakni
predratnog milicionera, drugi ima maskirnu jaknu i trobojku ušivenu crnim koncem. Po-
gledaju me kratko. Komandir objasni kako sam dobar momak na odgovornom
zadatku. Nas četvorica sami između zgrada. Na zgradi više ambulante zatvori se
nekoliko prozora. Stavim košulju preko nosa i ustiju. Milicajci ušli u zgradu pa i nas
zovu. Žena se pojavi u hladu ulaza. Napravit će kafu. Šef hoće dobro oprati ruke pa i
mene zove. Žena nas provede u stan u prizemlju. Kupatilo malo i mračno. Unutra
kabaš na lavabou a voda u kanisteru u re- zervi. Ona odvrne česmu pa kaže da će
donijeti peškire. On prvi trlja dugo i s mučninom. Ja za njim. Voda niz prljav umivaonik.
Žena na vratim s plavim peškirom.
Njih trojica za malim stolom ispod poštanskih sandučića. Pri- družuje se stariji
čovjek odgovoran za ulaz. Rukuje se srdačno s njima trojicom. Ja gledam ispred sebe.
Pita, šta se ovo pali. Šef ob- jašnjava da je to zbog zaraze, da se mora smeće sad
paliti, da može biti svašta u kontejnerima, da će se riješiti odvoz smeća, da djeca ne
prilaze, najbolje da ne izlaze iz haustora ovo neko vrijeme. Sta- riji milicajac govori da
nije lako državu praviti, da je on već dvadeset godina profesionalac, da zna šta je
red, da treba oštro sa svima, da oni nisu imali izbora, da ih je referendum uništio, da
nisu htjeli rat, da će se sve staviti pod kontrolu za mjesec-dva. Drugi pita ima li kakvih
nevolja kod njih u ulazu. Domaćin poja- šnjava da je bivala često vojna policija, da ima
nekoliko ljudi koji su muslimani i Hrvati, ali da se i njih štiti. Žena donosi kafe i šećer.
Na poslužavnik stavila i malu prozirnu bocu. Nagovara ih na po jednu. Sipa im u
čašice. Meni pruža šoljicu, tanjirić i kocku šećera sa strane. Izvoli, sine, veli. Milicajac,
onaj što je profesionac, odbija. A i drugog ograniči na samo jednu pa da moraju dalje.
Komandir nalije jednu pa drugu, diže se i veli da i mi moramo za poslom.
Teški su svakom dani.
Sumrak pa hoće da me proprati do u haustor. Pita pravi li mi neko u ulazu
probleme.
Niko, nema puno ljudi.
On da je čuo za jednog ovdje što je nekog čovjeka zamalo golim rukama udavio
neki dan. Ali sad više niko ne smije od vojvode. Da se odmorim za sutra. Ona pored
otvorenih vrata svog stana.
Šta si radio danas?
Palio kontejnere.
Nije bilo opasno?
Nije. Lagan dan. Hoćeš izvršiti nalijetanje?
Eto me.
Toplo rano ljeto.
Na radiju bilo da je Dobrinja blokirana. Ima kao neki prolaz nekud kroz šumu, ali
nema autima, ni snabdijevanja, ničeg.
Nisam ni mislio večeras tamo.
Što?
Imam posla ovdje.
Je li težak?
Odgovoran. Da se ne izbrukam. Da ne ispadnem seljak.
Šta ćemo kad sve stane?
Nisam ni ovo mogo zamisliti. A pogotovo ne mogu zamisliti kako bi sve ovo moglo
stati.
Nekako će stati i život će dalje. Šta ćemo onda?
I mi ćemo dalje nekako.
Šta ćeš reći onoj curi da si radio ovdje?
Pa palio kontejnere.
I još šta?
I nado se da neće svanuti.
Bezobrazna sam.
Što?
Pa zbog ovog.
Pa šta si trebala, pismenu saglasnost svih konstitutivnih strana.
Drugo sve možda nije ni bilo. Možda smo sanjali život.
Ubit ćeš me tom poezijom.
Da te izmasiram od ove svoje patetike?
De!
Da te liječim od osjećaja krivice.
Haj da sanjamo život koji će doći!
Evo ga došo. Ovaj mi dio bolji nego sam sanjao.
Šta sanjaš kad sanjaš spavajući?
Sanjam da je opet živa.
Tenk pogodi negdje i grad se zatrese. Onda samo mrak.
Ona niz stepenice kroz mrak. Otkuca ritam iz ako priđeš bliže. Ja uzvratim. Ona
zatvori.
Tranzistor prigušeno. Ja na kauču ponavljam i čistim rečenice pa ih slažem za
jutarnje zapisivanje. Osjećam san. Sjetim se da je onaj jedan rekao da je umrijeti isto
što i zaspat. Svaku noć umreš kad zaspiš, tako nekako. Okrećem tu njegovu misao u
nekoliko varijanti, kako bih je ja spakovao, kako on a kako drugi.
Dan pun svjetla. Poslijepodne. Juni. Ispred prve od tri velike zgrade što izlaze na
Bratstvo jedinstvo komandir se objašnjava s nekim da to mora milicija riješiti, ne može
to tako. Kad će se više naučiti redu? Nije ovo hajdučija već se država pravi.
A vala ne može se ovako dobra ni napraviti.
Nek ide da ga prijavi kome god hoće jer je on prije sviju bio na skupovima kad oni
još nisu smjeli Titu opsovati ni u snu. On će njemu pričati o naciji i nečemu.
U haustor sa mnom komandir i mladić koji je rekao da mu je trideset godina, da još
nije ni platu zaradio kako treba, da nema ni porodice vlastite ni auta ni stana, da živi s
roditeljima a sad mu može i glava otići kopajući rovove i nosajući bijelu tehniku.
To ti je biti peh u životu. A ne možeš se dvaput roditi. Možda i možeš.
Pokupili ga na Vracama.
Na prizemlju povjerenik. Šef prvi pa zastaje na svakom spratu. Nosi vojničku
košulju i pantalone. Zavrnuo rukave. Puška mu preko ramena. Namješta naočale i
briše lice maramicom na svakom spratu. Pločica na trećem pokazuje ime za koje moj
saradnik tvrdi da je bio urednik u svjetlosti.
Znam ga ja.
Iz stana bez ljudi na šestom trebamo iznijeti mašinu. Šef u dnevnoj sobi u kojoj je
preostala još poderana fotelja. Stan kao za selidbu. Mašina teška. Iz crijeva kad ga
izvadimo iz česme poteče ustajala voda. Odvod bio montiran u kadu.
Hajmo polako.
Željezo se urezuje u dlanove. Guramo do ulaznih vrata. Struže, zapinje o pragove,
podižemo, spuštamo, guramo. Niz stepenice ja hvatam s donje strane. Pola sprata pa
stanemo. Treba osam puta po pola sprata pa još pola do prizemlja. Komandir iza nas
hrabri. Ma- šinu hrvatskog proizvođača sa zahrđalim donjim dijelom doteglimo ispred
haustora pa sjednemo na ivičnjak. U zgradi straža. Šef govori da Grbavica dva još nije
skroz pod kontrolom. Provirim iza zgrade preko Bratstva jedinstva. Trolejbuskom
cestom lagano transporter. Iza metalnog poklopca na vrhu jedan pod kacigom. Na
drugoj strani ulice nikog. Prozori prazni a balkoni zatvoreni. Komandir nevoljko da
utovarimo mašinu u golfa keca. Iz auta jedan šezdesetih godina. Pravda se da je
ostao bez svega pa zamolio na Vracama da mu se dozvoli mašinu i par stvari uzeti.
On će sve nadoknaditi i vratiti kad se njemu njegovo na Koševskom vrati što je
godinama sticao.
Pa je l tako?
Komandir mu odvraća da je on takvih slučajeva čuo već hiljadu, da nema toliko
mašina, video rekordera i televizora koliko ima priča. On ljude da pored svega slomi
da bi ovome žena prala veš na struju. A još ni nema struje a ni vode. A treba mašina?
Ma bježi, jadan. Kakav si ti čovjek? Može vala i na ruke, rat je, nije sad komfor na
prvom mjestu.
On, koji je bio među prvim, sad tom nekakom kog su istjerali iz stana treba
namještaj da skuplja? Čovjek se izvinjava, ali dodaje da je i on bio od početka
uključen i da je odmah napustio Košev- sko i trosoban stan. Nije imao dilema. On će
svoje platiti i nadoknaditi. A ko je njemu naredio to da radi i kako, nije do njega.
Evo, svojim autom je došo na Vraca još u aprilu s dvije kese. I puškom zaduženom
još u oktobru. Možda prvi u tom dijelu grada gdje Srba nije bilo puno.
Ne može se njemu držati predavanje. Neka se sa Šipčićem ob- jašnjava ako mu
šta nije jasno.
Šef onda ustaje i opsuje pomenutog i komandu i ovog čovjek a i onog ko ga je
poslao i sve njih takve jadne i bijedne što moljakaju za mašine, televizore i šporete.
Pa nismo mi ovdje logistički centar za svaku budalu kojem treba gospoja da pere
na struju a dječurlija filmove da gleda. Nismo još ništa riješili a već se svak od tuđeg
kući i hoće da je gospodin. Fuj.
S balkona vojnik grubo da budu tiši. Mašinu smo nagurali preko oborenih zadnjih
sjedišta. Perilica i čovjek u autu prema Vracama. Mi do obdaništa. Za ručak čorba s
komadima kupusa i krompira. Hljeb zamiriše na drva. Sunce visoko nad zgradama.
Komandir pokaže prema garažama u Radničkoj.
Ispred stražar. U garaži u nizu neki kao štab, sto, dvojica sjede, puške ispred njih.
Mi u ulicu desno. U dvorište kuće na četiri vode. Kratka, a prazna ulica između
privatnih kuća. Šef prvi u prizemlje. Nešto ga vrati. Sjedne. Da stavimo majice preko
lica a ruke za- motamo nečim. Ako koga vidimo unutra, da ga ne gledamo. Mi
potkošulje na lica. Čekamo kombi. Iz kuće žena plače, moli pa ušuti. Neko kao iz
daljine psuje, govori priznaj, priznaj da ti se sviđa. Komandir pokriva glavu rukama.
Okrene se prema stadionu. Zapali nudeći i nas dvojicu. Ovaj drugi prihvata i zahva-
ljuje se biranim riječima. Pojavi se mali crni pas, zalaje iza ograde pa se izgubi. Na
spratu polomljeni prozori.
Komandir izašao pred kombi u tijesnu ulicu. Diže ruku. Auto do kapije. Iz kuće
nekakav nizak s gas maskom, zavrnuo rukave maskirne košulje. Uperio pušku prema
nama.
Šta hoćete?
Pokupiti tijelo iz hodnika.
Brzo, u toku je ispitivanje vrlo opasne žene. Moramo zaštiti svoj identitet, ako ode
na razmjenu. Mi smo specijalna policijska jedinica.
Šef spušta glavu i prekrije je rukama. Ovaj se vraća u kuću pre- skačući tijelo u
hodniku.
Tijelu teško prići. Čovjek bio u košulji i tankoj jakni. Po tome se krv skorila.
Pedesetak godina. Iz sobe plač. Ovaj što je maloprije izašao s maskom preko lica,
dere se, priznaj, priznaj, priznaj da je bio špijun. Ona odvraća da su joj već uzeli dušu,
da je bolje da je ubiju nego da što se danima iživljavaju i sramote je, da će se sama
ubiti kad oni neće. Viče upomoć, policija, upomoć. Dvojica u sobi se smiju. Izvlačimo
tijelo za noge. Dižemo, ja za ruke, on za noge. Lica prekrili potkošuljama.
Pazi glavu, odvojit će se skroz.
Pa šta mogu?
Spusti!
Haj ti uđi kombijem skroz ovamo. Taaako.
Otvara zadnja vrata i baca nam deku.
Stavite ga na ćebe!
Namještamo. Oko nas se uzletjele muhe. Starija žena pokrila usta rukama dok
gleda s prozora preko ograde. Mi čovjeka u kombi savijajući mu noge. Komandir u
drugo dvorište. Lupa na donja vrata. Na pločici piše Banjalučka. Otvara domaćin
poslije nekoliko minuta. Govori naši smo. Šef ga pita zna li i čuje li šta se ovamo
dešava. Ovaj odvraća da je išao pet puta moliti svakog koga je znao, da njih dvoje u
kući izludješe slušajući.
Brat te zlosrećnice, nije pojma imao ni o čemu, došo neki dan s Alipašina pješke.
Nekako prošo. Taman ovi banuli. Jadna ti majka. Čuješ samo špijun, alija, balija,
turčin, priznaj, priznaj, udarci. Ja sam išo i kod ovog i kod onog, zvao i miliciju i vojnu
policiju. Neki milicioner dolazio, napravio lud i vratio se. Svak se boji. A ja s ljudima
cijeli život proveo bez po riječi što se kaže. Ne znam kako ćemo i mi poslije ovog
živjeti.
Šef hoće telefon. Podbočio se na hodniku nad mali stol s apa- ratom. Tresne
slušalicu. Domaćin ga moli da niko ne zna da je od njega zvao, otišla bi mu glava u
sekundi. Ne zna niko kakvi su ovi što su sad glavni. Ne smije im niko riječi reći. Imaju
podršku nakog ministra što je magacin gore na Vracama napravio. Ko- mandir širi
ruke. Uzima pušku, repetira, kaže ne može se ovo više trpiti. Vozač kombija ga
obgrljava, kaže, nemoj Miro, svetog ti Đorđa!
I nas će pobiti onda i ovu dvojicu i ode sve. Ima policija.
Auto u ulicu. Pincgauer. Izlaze desetorica pod šljemovima i s bijelim uprtačima.
Pokazuju da šutimo i sklonimo se. Šef promrmlja falim te Bože. Jedan udara nogom
u vrata, zaviče ruke uvis, lezi, lezi, lezi. Repetira pušku. Tišina. Onda se čuje da žena
još plače. Jedan od policajaca je izvodi. Prekrio je dekom. Krvari. Lice izubijano. Nije
mlada. Nije lijepa. Sjela ispred kuće. Ovaj joj na- mješta deku. Ona plače. Dvojica
izvode onu dvojicu s maskama. Jednog izgura, on šuti. Hlače mu spale. Naredi mu da
klekne ispred kuće. Drugi izlazi derući se kako su morali ispitivanje za- vršiti.
Zapovjednik ove grupe s pincgauera mu govori jasnim glasom unoseći mu se u lice
kad mu otrgne masku.
Hoćeš da ti majka bila ovako ispitivana?
Zanosi na makedonski. Udari ga stegnutom šakom. Ovaj padne i krv ga zalije.
Drugi viče da ih na kolac nabiti sviju. I vas i turke. Sad ih branite, bando komunistička,
kuje njihove vam vred- nije od nas.
Čovjek u maskirnoj uniformi ga opet štocira kratkim udarcem desnom rukom, ovaj
padne i glavom lupi o zemlju. Ne diže se minut.
Ubit ćeš ga, šefe.
Makedonac pljune. Lijevom rukom briše usne. Šef prilazi ovom vojnom policajcu i
grli ga.
Ti si čovjek i Srbin.
Ovaj govori da je on ustvari Makedonac. Petar. Prezime na ski.
Ti si, Petre, stijena na kojoj ćemo napraviti državu kakva treba!
Ono dvoje iz komšiluka prišli ženi. Pojašnjavaju svoju poziciju. Muškarac tvrdi da
su i njega izudarali i otjerali, da je jedva živu glavu iznio. Žena plače. Hoće da vidi
brata. Ovi je odgovaraju.
Gdje će te s njim sad?
Prilazi zadnjim vratima kombija. Vozač je hoće pomjeriti. Ona se naginje nad
staklo. Mi unutra s potkušuljama na licima. Kombi uz brdo kratko. Auspuh nije
promijenjen. Na raskrsnici uspori pa krajnjom snagom uspenje strmi dio uz Vraca. Sa
strane ljudi u uniformama i bez uniformi. Milicajac ispod spomenika zaustavlja.
Komandir izlazi i s njim nešto dogovara. Onda mu pokazuje rukom prema jugu na
padinu gdje ima kuća. Mi kratko nizbrdo pa lijevo. Na plavoj tabli piše Miljevići. Auto
makadamskim putem pa prema oronuloj napuštenoj kući s krovom u nekoliko dijelova
i prozorima bez stakala. Djeca na livadi ispred druge kuće igraju lopte. Jedan viče
Mance, Dragan Mance, otišo si, Dragane, ostala je tuga, vječno će te voljeti grobari sa
juga. Onda više nema kuća. Zamirše trava. Vozač izlazi pa otvara zadnja vrata.
Komandir razgleda okolo. Mi za tijelo pokriveno smeđom dekom od krvi i tragova
zemlje.
Hajmo polako, pazi glavu, prihvati. Taaako. Dolje ćemo.
Gdje?
Zapinjemo. Kliže se. Đonovi tena prekriveni blatom.
Još malo. Ovamo.
Vozač spusti krampu i lopatu pa sjedne pod drvo, vadi kutiju i nudi komandira.
Ovaj prihvati. Ispod borova iskopana rupa od pola metra dubine. On krampa, ja
izbacujem zemlju. Ne progo- varamo. Vozač i komandir ispod drveća puše.
Treba ga okrenuti.
Još desetak lopata dok zemlja ne prekrije tijelo. Borovi veliki i raštrkani. Glasovi od
sela daleki i slabi. S Trebevića eksplozija. S Dobrinje zvuk aviona. Kolega sjedne
ispod bora. Ja čučim i kažem deset redova ne zapinjući. Zemlja puna iglica i kamenja.
Izbrojim sto trideset koraka do puta. Bor s lijeve strane staze ima crvenu tačku farbe.
Šofer hoće da očistimo alat. Rukama skidamo blato s krampe i lopate. Komandir
pruža kanister s vodom. Dugo trljamo.
Njih dvojica pričaju s malo riječi. Kažu svaki je dan gori nego prethodni. Ispred
kuće s krovom na četiri vode starica u crnini prebira grašak. Vozač joj zatrubi. Oni
dječaci na zidu neke ograde. Ne mašu.
Niz Trebević teško vozilo. Četvrtasta lada smeđe boje brzo nas mimioiđe
spuštajući se prema Lukavici. Računam da može biti oko tri kilometra do Dobrinje.
Ponavljam riječi, dijaloge, odjeću, imena pa ih pokušavam spakirati u rečenice.
Kombi do ispod spomenika. Milicioner drži pušku s drvenim kundakom na ramenu
a motorolu u desnoj ruci. Njom pokazuje prema gradu.
Moraš brzo nizbrdo, a najbolje ti je pješke. Ubi snajper.
Volkswagenov transporter niz praznu ulicu pa počne kočiti pedesetak metara
više tranzita. Sunce iza brda prema Kiseljaku. Preko ulice kadet kec izblijedjele žute
farbe s razbijenim zadnjim staklom. Kroz lijevi prozor tip s beretkom izbacio pušku.
Vidiš kakav je dan.
Kolegu pratimo do nebodera kod ambulante. Šef zalupa na vrata.
Otvaraj!
Tišina. Jače lupi. Komešanje na haustoru. Pojavljuju se dvojica. Jedan naziva
dobro veče, drugi pruža ruku komandiru.
Dobro došli. Kod nas situacija uredna.
Nek ste nam vratili komšiju, brinuli smo. Može pasti granata ili šta ti ja znam šta i
nema čovjeka u sekundi.
Ovaj što je pružio ruku oslovljava imenom ovog što je otvorio vrata. Ovaj mu
odvraća patetičnom rečenicom koju počinje i za- vršava vokativnim oblikom imenice
komšija.
Moramo se pomagati i dokazati da smo ljudi. Ne može nam niko pomoći ako
nećemo sami sebi.
Ispred fakulteta stražar dobacuje komandiru da požuri nazad u štab. Dosta
hodanja danas. Narod se nadigo hodati taman ko da je vašar.
Evo ti hodaj ko ja pa ću te pitat čemu je vrijeme a čemu nevrijeme. Odnijeli bi i
tebe i zgradu da ti dođu.
Eto me ti čuvaš i takvi iz civilne zaštite.
Ne znaš ti, jadan, ko sam ja ni šta radim a kamoli šta sam radio.
Stražar odmahuje i nastavlja šetkati ispred vrata opštine Srpsko Novo Sarajevo.
Ona iz mraka tanjir s četiri šnite kruha, dva zvrka još mlake krompiruše i dva
komada mesnog nareska. Tenk s tranzita zaljulja Novo Sarajevo. Vrata se tiho
zatvore. Iz radnji muzika kroz koju neki zavija da je nedjelja i da su svi tu, glasno pa
još glasnije pa ugasi. Onda se rafal svjetlećih metaka digne u zrak. Neko viče tooooo,
udri. S druge strane nekoliko puta meci u ritmu tu tu tututu tutuuutu tututu. Stane sve.
Auto prema zapadu pa zvuk motora koji se muči uzbrdo.
Dobra pita.
Ispekla je na nekom plakaru iz podruma.
Dobro si a i dobra si.
To drugo važnije?
Nije nevažnije.
Gdje?
Ovdje.
Hajde.
Pokrij nas nečim.
Evo ovim.
Sad povruće.
Ljeto.
I to. A i ovo.
Ovo?
To.
U jedanaest nas dvoje kroz mrak niz stepenice na njen prvi gdje u sobi gori
kandilo. Na hodniku stolica ako zapuca da se baka pomakne. Prema rijeci zastori na
prozorima i knjige naslagane do podzida. Vani rafali dugi a svjetleći meci u koloni na
putu za Sa- rajevo. Pokaže gdje. U kupatilu puno tople vode koja otječe glasno. Zalihe
u dva povelika kanistera. Brojim sekunde unutra dok ona stoji na vratima. Tenk zabuči
sa zapada. S istoka teška paljba više sekundi.
Lezi sa mnom.
Je li bruka?
Jest malo. Nismo se vjenčali.
Sutra ćemo. Eno ima opština. Mog komandira za svjedoka.
Ne znam bi li se složio s mojim izborom.
Naći će ti oni boljeg. Nije moje vrijeme a ni mjesto.
Kod mene jeste.
Ne vidiš možda dobro ko što ni sam nisam ništa dobro vidio. Nisam mogo zamisliti
stvari. To je problem. Imaginacija.
Hajmo sad zamišljat da neće svanuti.
Pas zalaje burno na brdu. Kratak rafal manjim kalibrom od Splitske. Neko se dere
nerazgovijetno.
Kad baka oko pola šest u kupatilo, ti gore u onaj stan. Imam ja ključ. Ako dođu u
zoru, neće te gore tražit. Ti spavaj, ja stražarim.
U snu peć ispod prozora u Franca Prešerna i snijeg do vrha snjegobrana a osjećaj
olakšanja da je sve prošlo i da znam da je san a ja i u snu i na javi opušten. Rafali
kroz san ne bude. Kazaljke na petnaest do pet. Saberem se u sekundi gdje sam i šta
sam. Ona proviri iz kuhinje. Ja pokažem da idem. Isprati me do vrata. Sva- nulo.
Spolja transporter blizu, tenk malo dalje. Dug rafal od mosta. Kucnem odozgo u ritmu
tiho i kratko. Miris svježeg jutra ranog ljeta u mom pustom stanu bez rješenja o
stanarskom pravu. Zapi- šem paket rečenica. U kupatilu pustim da voda pada po kadi.
Spre- man čekam na stubištu, držeći ključ tuđeg i svog stana, da zalupa kundak na
ulaznim vratima.
Kazaljke na sto samdeset stepeni razmaka. Uđem u svoj stan. Veća kazaljka na
deset. Pa se primakne kraćoj. Napolju glasovi rasuti a pucnji česti. Borbena vozila
aktivna prema zapadu i jugu. Pristavim vodu na šporet osluškujući s raznih strana.
Komad hljeba ispečenog na drva ne suši se još. Ima i marmelade. I pola tube paste za
zube. Kroz prozor bučno smjena u radnjama. Dovi- kuju nešto. Petnaest do sedam.
Auto blizu na zapadu. Ostavim prozor na kant. Ona gore lupkajući u ritmu.
Nema nikog, izgleda, da te traži.
Sjedne na kauč. Ja virim na Zagrebačku. Vijesti s tranzistora pune datuma i
mogućnosti.
U sedam ja napolje kroz probijen izlaz. Iz radnje me jedan s puškom upitno
pogleda. Kažem gdje ću. On bradom prema naprijed. Od čistione moj komandir s još
trojicom.
Zdravo spavo! Danas će nam biti lakše.
Ispred obdaništa nam veli da uzmemo čaja i namazanu krišku još toplog hljeba.
Čaj zamiriše na planinske trave.
Četiri žene u neuglednoj odjeći iz obdaništa. Prati ih jedna kao da je neka šefica
prema pijaci. Objašnjava da se mora nešto očistiti i da onda idu kućama praviti
večeru. Nemaju šta brinuti. Svako mora, vrti lagano glavom lijevo-desno dok ovo
govori, pomoći kako može i zna. Rješenje će biti kad se bude znalo ko je gdje i ko šta
treba da radi. Žene nose metle a jedna i crvenu plastičnu kantu iz koje vire krpe a
jedna ne nosi ništa.
Komandir izlazi i priča sa ženom koja stoji na balkonu.
Moja gospoja nije najbolje. Pritisak, otkako je ovo sve krenulo joj ne da mira.
Moram je ovih dana prebaciti negdje na preglede mada ona ni čuti da me ostavi
samog. A ja bi se još i ženit mogo.
Bi vala. Nikakvo ne bi čudo bilo za takvog momka.
Jest. Momka od šeset i jednu. Ne znam ni šta ću ovoj staroj a kamoli nekoj novoj.
Prerasto sam ja to.
Smiju se. Žena unutra.
Tovarimo kartone s uljem i šećerom na kamion na kojem piše crveni krst. Jedan
šapće na stepenicama iz obdaništa da ima neki Vinko, da te bogsačuva.
Samo zlato traži. Hoće i marke, doduše. Žuto, govori, može sve riješiti. Ženi, vidio
svojim očima, na haustoru otkinuo naušnice. I još je išamarao nasred ulaza. Sve
misliš neće žensko, još starija žena, nana prava. Kakvi. Šamar pa još jedan pa još
jedan. Ja se skupio, reko, gotovo je sijelo. Šta će tek meni raditi? Kad, ode. Neki s
njim, Miki ga zovu, viknu ga iz prizemlja i odoše. Samo kaže, ne trebate zvati miliciju.
Ja sam sad policija i sve ovdje. A kaže, onog Arsenija će nogom nabit samo da ga đe
vidi. Kakva milicija!
Cijelu noć sam u podrumu bio. Kontam, ako me nađu, fajro- nat. Nit imam zlata nit
maraka nit išta. A ime mi nije za ovog vremena ni mjesta nikako. Skroz sam ovdje
pogrešan.
Iz obdaništa i za nas metalne tanjure s čorbom s mrvama bu- ranije i krompira. Po
šnita hljeba na tanjiru. Šef me zovne imenom. Ono se razlije oko zgrada. U
Ljubljansku. Prvo stepenicama do Splitske. Ispred garaža stražar pod šljemom. Prati
nas čvrstim pogledom. Niz Radničku milicijski stojadin. Ispred štaba s jednom crnom
i jednom trobojnom zastavom dvojica pri kafi. Jedan na koljenima drži automatsku
pušku s drvenim kundakom a drugi zabija bajonet u travu.
Kako je, vojvodo?
Pita ga kad će se i on uhvatiti puške kako mu priliči prezimenu.
I ovo je puška što ja radim.
Mi dalje kratko strmom ulicom prema Ljubljanskoj. Nema ljudi. Meci povremeno
negdje udare u zidove. Sa zapada sunce. S istoka povjetarac. Na balkonu vrata
otvorena. Ljulja se zavjesa. Iz prozora na prizemlju proviri starija žena. Pokazuje da se
privu- čemo uza zid. Otvori krilo malog prozora i pojasni da je snajper ovdje opasan.
Mi uz zgradu do ulaza. Na vratima neki s puškom. Da brzo uđemo. U ulazu stolica i
vojnik četrdesetih godina u jakni skrojenoj od šatorskog krila. Na rukavu mu piše
ćiriličnim slovima teritorijalna odbrana. Veli, dolje je to i pokazuje prema podrumu.
Stepenice prljave. Odozdo smrad. Naredilo mu da bude ovdje. Kako je sjedio, vidio
dolje nešto. Kad, čovjek. Skroz izreše- tan.
Kako, bolan, izrešetan?
Izgleda da ga je neko ubio i ostavio dolje. Lupo sam na vrata u ulazu. Samo jedna
porodica ostala. Kažu, nit su šta vidjeli nit čuli. Nije od njih niko. Vojska se kreće po
ulazu i okolo.
Mi niz stepenice. Tijelo sklupčano. Na čelu trag udarca. Oči zatvorene. Ruke
polomljene mecima.
Ovoga je nesretnika neko baš izbušio sistematski.
Razlaže pridjev sistematski na slogove. Sjedne na ulaz. Ja na stolicu u mračnom
ulazu. Komandir i stražar puše i šute. Onda mu šef traži da zove svog komandira
žicom. Čovjek upravi držeći se zida zgrade prema naprijed. U drugom ulazu nestane.
Veljko reko da iznesemo tijelo do ćoška ulice a on će nazvati da pošalju kombi.
Šef još na stepenicama. Topao dan.
Kombi upaljenog motora ispred štaba s dvije zastave. Vozač otvara zadnja vrata.
Vadi skorenu deku.
Stavi na zemlju!
Stavi!
Podigni!
Taaaako, tako, još malo, hajde sad.
Spusti!
Stražar pušku na rame šapćući da je to, čini mu se, onaj zubar iz Ljubljanske.
Pričalo se da je pun para. Juče je negdje snajper jednog našeg skino i neko valjda
dojavio da je on, ustvari, to puco. Nisu našli pušku, ali ga lola izbušio ko kantu. Možda
je i puco, ko će znat.
Držimo deku objema rukama i pretrčavamo.
Spusti malo.
Hajmo ga odma.
Diži, tako. Savi mu malo noge. Eto. Idemo.
Rafal prema tranzitu. Granata prema rijeci. Između zgrada obris Izvršnog vijeća,
bolnice, katedrale i hotela na Marindvoru. Auto Splitskom do Aleksandrije. Transporter
odozgo. Na muku kombi do vrha Vraca.
Moramo ti naći bolji auto.
Za ovo je dobar. Ne žuri nam se nigdje.
Policija ispod spomenika. Mahnu da prođemo. Ispred ambulante dvije u bijelim
uniformama. Puše. Pored mladić u uniformi. Naslonio se na ambulantnog pincgauera.
Šef usmjeri ka Miljevi- ćima. Lijevo pa uzbrdo do stare kuće pa ravno i nizbrdo. Borovi
ši- roko razmaknutih grana visoki.
Prihvati!
Hajmo na ono isto mjesto.
Evo ga, je l ovdje?
Tu je negdje. Ne vidi se da je kopano. Obilježi!
Komandir s krampom i lopatom. Nas dvojica prihvatamo krajeve deke.
Evo ovdje. Vidiš da je tu gore, meni se čini, onaj od neki dan. Eto, tako da je blizu.
Ja krampom u tvrdu zemlju. Sunce čisto. Na nebu prema istoku oblaci lagani i
bezopasni.
Dan, što kažu, ko upisan. A vidi ovo.
Znoj mi natopio košulju.
Sjedi, mali! Evo vode.
Ispod bora hlad. Niz padinu prema zapadu između drveća crven krov. S ceste tenk
u pokretu. Rafali prema gradu. Ptice visoko u krug. Pas od kuća. Zemlja se osipa s
ruba rupe.
Dosta!
Ti odmori da mi namjestimo.
Ostavi ćebe, valjda više neće trebati.
Vozač namjesti pušku na leđima.
Zatrpavam. Zemlja se skorila na tenama.
Haj ti nešto, isprati čovjeka ljudski.
Oni ispod drveta. Ja deset pa osam redova ne zapinjući.
Volkswagen uz veliku buku iz auspuha zemljanim putem oko kojeg je koječeg
pobacanog. Uzbrdo do stare kuće. Spuštamo se onda da nam put za Lukavicu dođe
iznad glava. Po njemu auti. Stanemo na uključenju. Kola se napinju do ispod
spomenika.
Milicioner zaustavlja. Šef nešto pokaže. Ovaj propusti.
Strmoglavimo se niz Vraca. Ukažu se stadion Grbavica, zgrade na Malti, toranj
Klasa, crveni krovovi po brdima s druge strane i repetitor Hum.
Ovo ti je kao da se vraćamo u pretis lonac.
Kombi desno na raskrsnici u Zagrebačkoj.
Tjeraj do Lenjinove!
Ispred fakulteta uspori pa na rubu zgrade stane. Komandir sa mnom do ulaza.
Pretrčim od čistione do zgrade. Niko nas ništa ne pita.
Eto, pozdravi onu komšinicu. Ona će te dobro čuvati. Prezime joj takvo da mora
valjati. Znaš ti šta je ekmek na turskom?
Ne znam.
Hljeb, hljeb, bolan. Zove se po duši a preziva po hljebu. Ne može bolje.
Kako joj zapamtiste i ime i prezime?
Prezime me njeno liječi. Njen je prezimenjak naša najumnija glava. Ne znam je li
joj kakav rod. Uh, to je pamet. A jedva živ izašo iz Sarajeva kojem je sve dao. Nego,
zbog onakve bi i ja robijo đe god oćeš. Ej, mladosti, kud mi ode.
Ja pogledam ispred sebe i kao slegnem ramenima.
Da mi je samo još jedan dan mlad biti. Malo je dan, još godinu makar. Džaba mi
sad sve da dobijem.
Ona me čuje kroz stepenište. Brinula je.
Šta je to?
Majica i još šta ti treba. A to na tebi da operem.
Stid.
Pa ne rade praonice. Od koga stid?
Sunce od razvaljene limove.
Da te nosim.
Pazi da ne ispadne ovo!
Neće. Nisi. Gledaj!
Polako!
Nemaš brige.
S tranzistora sjetna muzika iz nedavnih vremena. Spolja gusta pucnjava prema
sjeveru i istoku a tenk prema jugu. Od Planike vatra. Od rijeke pucanje u ritmu. Ona
na kauču. Odsjaj farova sa Zagrebačke joj na koži.
Moram dolje. Tražit će me kad se prene.
Ja ću se sakriti negdje.
Hoćeš ključ od onog stana? Ako krenu pretraživati, neće raz- valjivati vrata. Srpski
stan. Imaju na spisku.
Ne znam ni sam. Ako me uhvate u tuđem stanu, ne valja. Do- duše, ne valja
nikako ako me ti nekakvi uhvate. Ne valja ni ako me traže. U nekim zgradama moraju
ostavljati otvorena vrata, moraju biti gdje ih traže.
Da budeš kod mene? Najbolje kod mene. Neće nas pretraži- vati.
Zapričat ćemo se, iznenadit će nas.
Ako zalupaju, baka otvori. Onda neće pretraživati valjda. Sta- rija žena, ispravna u
svakom pogledu.
Ako me nađu kod vas, šta će s tobom onda biti. Svašta sam čuo.
Šta si čuo?
Pa eto. Imaju specifičan odnos prema ženama. Tebe kad takvu vidi još da
pomažeš kojekome, neće valjat.
Sa Zagrebačke hajmooooo. Visok muški glas. Puška rafala ispod zgrade pa
zapucaju od mosta. Tišina pa poneki metak.
Pa kako ćeš?
Da budem na hodniku, ako čujem korake i lupu, ulazim u ovaj stan prekoputa. Ako
krenu unutra, izlazim na balkon. Ako krenu na balkon, pokušat ću se spustiti preko
balkona dolje. Jest da nisam u tom pentranju bio nešto. Ako me uhvate, ti traži šefa.
Ili odnekud zovi vojnu policiju, ima neki Petar, ispo dobar neki dan.
Šta je uradio?
Ma ništa. Nema veze.
Nećeš da mi pričaš šta sve vidiš?
Pričam ti važnije stvari.
Pričaj mi sve!
Kad budem star. Da ti prenesemo plinsku bocu i drugo da izgleda da niko ne živi
ovdje?
Ja bocu dolje. Udari metal o stepenice. Namještamo je u kuhinji. Pored šporeta
drva. Tijesto za hljeb raste ispod krpe. Baba sluša radio iza zatvorenih vrata. Zove je
imenom. Ona ulazi plitko otvarajući i brzo zatvarajući vrata. Šapću. Vraća se.
Potapše me po ramenu. Kaže, pomiješat će ovo malo moje odjeće sa svojom da se
ne vidi i ne može prepoznati ako bi i na nju posum- njali. U kuhinji kandilo. Auto s
dizelskim motorom brzo Zagre- bačkom.
Šta ćemo ako baka dođe ovamo?
Neće.
Haj da budemo negdje drugo.
De.
Ispast će bruka.
Da obučem nešto?
Žmirim dok ne dođeš.
S radija pjesme.
Još ne!
Malo!
Sad gledaj!
Klavir razlaže note.
Još.
Kako?
Evo, ovo, tako.
Čekaj!
Previše.
Ispod prozora nešto. Kazaljke na neparnim brojevima na desnoj polovini. Udarac
u metalna vrata u prizemlju. Ja u pantole i košulju. Ona u kućnu haljinu. Pokazuje mi
ispod kreveta. Koraci grubo na stubištu. Kao da su trojica. Jedan govori još gore.
Brzo.
Udarac u vrata. Koraci. Puca iverica. Baterije u odsjaju u dvo- rištu.
Čizme u vrata. Ispod poslovnih prostora u naletu svijetleće granate obris bijelog
golfa keca. Spuštaju se. Ispred vrata su. Ona u hodniku.
Nema niko.
Koraci se udaljavaju.
Pedeset devet sekundi kasnije upali se golf. Ona na prstima. Da šutim. Šapće da
možda ima neko još u haustoru, možda čeka da se neko pojavi. Baka je zovne. Ona
tamo pa izađe pokazujući da će starica u kupatilo pa ja u njenu sobu na krevet.
Zaspim. U snu idem niz stepenice u ovom haustoru a stepenicama nema kraja.
Sabirem se u sekundi. Svanulo. Ona tiho do prozora. Pokazuje da se ništa ne vidi ni
ne čuje. Spremim se. Ona za čaj. Šutimo. Na policama knjige. Rječnici smeđih korica
a žutih slova na njima. No- vine na stoliću. Radio objavljuje vijesti s ratišta, komunalnu
situaciju u Sarajevu, najavljuje posjete i rokove za postizanje političkih rješenja. U
kuhinji pijemo čaj za okruglim stolom svjetle boje drveta. Na prozor navučene
zavjese. Ona priđe, malo ih razmakne, pogleda na ulicu i vrati se za sto. U šporetu
vatra. Hljeb još svjež. Ona na kruh rasporedi margarina dobro jutro iz žute kutije.
Ja ću izaći u vrijeme kad ti trebaš. Sačekat ću onog tvog šefa.
Sunce obasjalo susjednu zgradu. Radio tiho. Tenk s tranzita. Puca od rijeke.
Moj komandir uz stepenice s njom. Hrabri me. Ako me pokupe neki, ne daj Bože,
neka se samo na njega pozovem. Ponavlja mi svoje puno ime i prezime i broj članske
karte u stranci.
Ko ima manji broj na Grbavici, nek se javi. Sad svi veliki Srbi, a još prije godinu
galamili da su u reformistima. Ma svijet je nikakav. Poštena čovjeka kad nađeš,
dobro ga drži!
Svježe jutro. Tragovi kiše po ulici. Na prozoru žena češljajući se. Pretrčimo do
fakulteta. Stražar ispod kape s prišivenom trobojkom u milicijskoj jakni s utegnutim
opasačima u toplo jutro. Ispred obdaništa straža milicije. Izlazi neki kojeg komandir
oslovljava sa Sreto, prihvata ga za mišicu i nešto mu tiho govori. Ovaj diže ramena,
širi ruke pa namjesti pištolj za opasačem, pokazuje grimasama, šta mogu, takva
situacija, ja radim koliko mogu.
Izvini, moram u banku da nazovem svoje, nisam ih čuo pet dana, a neki komandir,
nemam telefona a kamoli šta drugo. I onda mi agresori, a nemamo ni običnih telefona.
Namjesti beretku pa se osvrće da ne naleti kakav auto.
Mi vreće na kamion. U njima riža.
Transporter od Jadranke ka istoku. Mi u sjene iza vrtića. Čo- vjek koji je bio na
kamionu sa mnom šapće. Ne spava već mjesec. Tri puta su ga vodili. Dao pare. Prvo
dvije hiljade pa još dvije pa mu sad još traže a boji se da će doći večeras. Namjestio je
skloni- šte na tavanu. Ako ga nađu, a dosad nisu išli gore, skočit će. Ne može više.
Šta je vidio dolje u garažama, ne može se ni ispričati.
Jedan od dvojice koji su dodavali vreće u bluzi civilne zaštite priča gledajući u
tačku ispred sebe da je njegov komšija preksinoć otišao u svoj stan na prvom, skupa
slušali vijesti. Ujutro samo vrata odškrinuta našli. Žena sa sprata šapće da je čula da
je zvao kom- šiju imenom u mraku jedno tri puta. Ovaj, ime mu dobro, nije loš čovjek
ali nije smio. Ko bi smio izać! Mati ovog što su ga valjda odveli išla gore na Vraca,
cijeli dan je vozaju hajde vamo haj tamo, te tu je te tamo je te vratit će se večeras, te
ne znaju ništa, nije kod ovog nije kod onog. A ko je slijedeći?
Šef zove. Lagan zadatak na Grbavici dva. Iza zaslona od deka do smeđe zgrade
gdje je bila trolejbuska stanica i radionica motora u niskoj kući. Sunčano podne. Lipe
se razrasle oko ulice što ide u polukrug. Stražar ispred ulaza u žuti neboder na
smeđem dvosjedu s puškom na krilu. Na prozoru dječak. Transporter s poče- tka
ulice od Hrasnog. Na kupoli vojnik sa šljemom. Kroz prolaz vidi se niz prozora škole
okrenutih prema dugačkoj zgradi. Kroz jedan bez stakala tabla u učionici u prizemlju i
crteži zakačeni šti- paljkama za štrik. Bijeli neboderi nagriženi dimom na gornjim
spratovima.
Pazi, snajper s Eletroprivrede razvaljuje ovdje, brzo.
Mi do ćoška zgrade. Na sjeveru neboderi u Blagoja Parovića. Pokušavam izbrojati
koji je njen prozor. Spratovi izbušeni i na- goreni. Hodamo kroz zgradu. U prvom ulazu
probijen stan na drugom spratu. Iz nečije dnevne sobe s punim namještajem u
spavaću sobu idućeg ulaza pa kroz skinuta vrata u haustor pa opet u trosobni stan.
Računam da smo prošli četiri ulaza. Na rubu zgrade straža koja gleda prema
Strojoradu i bijelim neboderima uz rijeku.
Stani tu u tišini odmah do stepenica, nemoj da krene neko bje- žati, pobit ćemo
sviju.
Radite svoje!
Čovjek preko jakne nosi smeđi opasač u dijagonali a oko vrata mu težak
dalekozor.
Riječ da se ne čuje.
Na plavoj metalnoj pločici pored ulaznih vrata piše Rave Jan- ković. Desno dolje
otvorene rešetke koje su bile na vratima za podrume. Ispred zgrade naslagane vreće
s pijeskom i četiri krampe. Jedan tranšej prema bijelom neboderu iza muzičke. Silazi
čovjek ranih šezdesetih. Zdravi se sa šefom.
Kako je, Slavko, domaćine?
Dobro nam došao na prvu liniju.
Rukuju se dugo. Mi na stepenicama. Na prvom odškrinuta vrata stanova. Slavko
objašnjava da je vojska zabranila da se vrata zatvaraju.
Nema mrdanja. Ne smije se ni suđe prati kad kome padne na pamet. Svaki je
korak isplaniran, ali da vidiš kakvi su to profesio- nalci, ona jenea kao u najbolja
vremena. Ma eto, ove žene što su ostale, muslimanke, vojnici ih persiraju, nema pola
riječi da se kaže.
Šta treba uraditi?
Lijevo od zgrade tranšej prema isturenoj zgradi pored samoposluge. Uzimamo po
krampu. Kopamo dio iskopan u travnjaku. Voda se skupila na dnu. Noge mokre.
Šef šapće još malo, da se može proći nosilima ako je stani pani. Mirišu lipe oko
ulice. Dokopamo do asfalta. Ispod asfalta pijesak i kamenje pa zemlja koju
izbacujemo. Začuju se ptice na drveću. Onda niz manjih eksplozija. Meci se zabijaju u
zgradu prema kojoj kopamo. Samoposluga ispod zgrade nagorjela. Stakla se rasula
okolo. Otvor na zgradi probijen na bočnom dijelu. Ulazi se u podrum. Komandir prvi.
Na kraju tranšeja čovjek u crnom kombinezonu. Grb s trobojkom zašiven mu na
lijevoj strani. Na desnoj crnim koncem napisamo ćiriličnim slovima njegoš. Nosi crno-
gorsku kapu. Desnom rukom drži mitraljez čija cijev se naslonila na lijevu ruku. Šef mu
pruža ruku. Počinje nekim Njegoševim ci- tatom i veli da ga zna cijelog napamet.
Ovog to odobrovolji.
Svaka mu je zlatna.
Slažu se. Mi kroz podrum krajnjeg ulaza naprijed. Ovaj obja- šnjava da treba vreće
koje su tu dolje složiti u menzi da se zaštiti kako treba jer su Turci skloni gađanju
lakom artiljerijom i trom- blonima više nego se mislilo da će imati.
Ljuti su nešto na nas.
Jedan pod šajkačom u maskirnoj jakni. Zna našeg šefa kojeg tapše po leđima.
Kaže da bez starca nema udarca. Diskutiraju tiho pogledajući prema pumpi stranačku
raspodjelu uloga. Mirko je poslije Miće glavni. On ti može sve dozvole srediti što se
tiče svega i prevoza i ostalog.
Skinuta vrata iz teškog okvira u stanu na trećem. Ostao štafe- laj u maloj sobi čiji
prozor gleda na rijeku. Na njemu šljem. Stra- žar mladić u zelenoj uniformi. Nosi pušku
s optičkim nišanom. Pogleda nas bez riječi. Drugi naslonio mitraljez na podzid u ku-
hinji. Pored njega tri sanduka s municijom. Pomislim da mogu imati po stotinu kila
svaki. Pokazuje da šutimo. Iza njegovih leđa zgrada Lorisa, raskrsnica prema
slastičarni Palma i sivkaste zgrade na Trgu Pere Kosorića. Drveće se razraslo i
rascvjetalo. Mi vreće u hodnik pa ih naslažemo pored zida na parket u obliku riblje
kosti. Uz stepenice jedan hvata za zavezani otvor objema rukama i saginje se u
leđima, drugi čvrsto drži ušiljene vrhove džaka punog zemlje. Tkanina se izmiče.
Pokušavamo uhvatiti ritam osam stepenica, pauza, osam stepenica, duža pauza, opet
osam ulazak u stan ravno do zida. Dižemo pa namještamo. Zid izreše- tan. Topao
zrak u zgradi. Stepenice hladne i glatke.
Žena pedesetih godina nudi vode. Slavko je zamolio. Vrućina je. Da se okrijepimo.
Donosi i tacnu s kafom. Njih dvojica odlaze u stan na drugom, nama daje po šoljicu na
stepenicama. Svaki se punih usta zahvaljuje. Šećer ukuhan u kafu. Žena objašnjava
da je ova prava vojska zlatna, ali, pogleda prema vratima stana gdje su ova dvojica
ušla pa dodaje tiše, pojavljuju se sad neki, nekakvi, pa zavrti glavom. Šapne da je
Hrvatica.
U podrumu zgrade veš kuhinja prepravljena u menzu. Stolovi različitih visina
skupljeni iz stanova, stolice s platnenim naslonima i stolice bez naslona. Deset mjesta.
Na malom stolu u ćošku velika ku- tljača i plastične šolje, metalni tanjiri, plastične boce
s vodom i mrve hljeba. S drugog donosimo veći sto. Unosimo na kant. Čovjek s ma-
kedonskim akcentom govori, ljudi, ovo, ljudi ovako, bit će sve uredu, vojska će sve
riješiti, samo par dana dok se političari dogovore pa će svak gdje treba i gotovo. I on
će u Skopje, dosta je bilo svega. Nudi nas onda čajem koji nasipa žena što je zavrtila
glavom. Šef zapalio cigaretu pa priča s Makedoncem o Bitolju gdje je služio vojsku, o
broju Albanaca u Makedoniji, o Grcima i Bugarima. Na haustoru lupa.
Svi dolje!!
Drugi urliče kontrola, policija s izrazitim gradskim naglaskom.
Dovedi, spusti, čekaj. Komandir pokaže da šutimo. Na prostoriji su podrumski
prozori otvoreni na kant s mutnim armiranim staklom. Ispred njih na jednom zahrđale
rešetke. Makedonac uzima svoju pušku s preklopnim kundakom, zatvara vrata menze,
pokazuje da se ne bojimo. Ovi postrojili nekoliko žena na prizemlju. Smiju se. Glas
autoritativno čita imena iz lične karte. Žena se predstavlja. Ovaj čita očevo ime.
Auuuu. Ne valja ništa.
Zove kolege da im pokaže nešto u ličnoj. Oni se redom čudom čude takvom
odnosu imena djece i roditelja. Složno kritikuju takvu praksu miješanja i zbunjivanja.
Nije dobro nikako. Pa što se stidite svoje vjere i imena kad ho- ćete svoju državu
da imate? Niste krivi, a?
Psuje joj dugo i detaljno sve redom. Između ostalog i tursku maaajku i oca
pokvarenog koji joj dade ime da se pokuša kamuf- lirati među normalne ljude. Žena
plačnim glasom objašnjava da joj je mama Mađarica a da ona sama nije nikakva
vjernica, nema pojma o tome, sa svima živjela lijepo, najmanje s muslimanima.
Mrš!
Je l ona Čolina Mađarica?
Glavni se ne smije. Udara nečim u ogradu u ulazu. Odjekuje metal. Još nekoliko
puta. Od Palme rafal koji se zabija u zgradu. S krajnjeg ulaza teški mitraljez. Druga
žena je Slavica.
Koje vrste Slavica?
Pa Jugoslovenka.
Odjekne šamar. Slavko sa stepenica hoće objasniti da su svi u ulazu pod
kontrolom, da nema problema, da pomažu njihovoj vojsci koliko mogu.
Nemoj da tebe uzmem mjesto njih, da vidiš kako je biti žensko.
Večeras opet dolazimo. Imamo sad važnog posla na drugom mjestu. Pripremite
priloge da podržite našu borbu i ove junake.
Tooo, Bugarska, care!!
Opet rafal s prednjeg dijela zgrade. Tromblon ispred samoposluge.
Što je uzbudljivo ovdje, ali mi, nažalost, sad moramo nešto hitno završiti na
Vracama.
Zamirišu lipe. Prozori na Lorisu izbušeni i nagorjeli. Daju nam po šnitu namazanu
paštetom i šolju čaja. Makedonac obja- šnjava da ovi samo zastrašuju, ali da on ovdje
gdje je garantuje svima i život i čast. Ako zagusti, njegov će vod riješiti problem. Nije
on vojničku čast na ulici našao. Neće večeras dati nikome da priđe blizu zgrade. A
civile će sve, koliko ujutro prebaciti u zgrade iza škole, tamo je Kalifornija za ovo naše.
Kroz tranšej se osipa zemlja.
Čekamo da Slavko komandiru donese knjigu. Klavir ostao sam na parketu
složenom u kvadrate. Na njemu položena poluauto- matska puška i titovka s
prišivenim znakom s četiri ćirilična slova. Pored pedala instrumenta metalna čutura i
šatorsko krilo. Mladić danas pristigao u vod digne poklopac. Dodiruje tipke.
Malo se raštimo.
Šef navaljuje da odsvira nešto ako umije. Čovjek se usvirava. Protrlja prste na
kojima se skorilo blato. Razlaže tonove.
Ko pogodi koja je ovo pjesma, ima od mene sladoled čim se otvore frižideri po
gradu.
Zvuci se nadovezuju kao da je to jedina moguća kombinacija. Počinje solo
dionicom pa hvata akorde. Boba mi fali da se sjetim. Riječi koje se ne mogu uklopiti u
tu melodiju padaju na pamet. Onda počinje pjevati tiho, na neutralni slog. Pritišće
pedale, po- jačava intenzitet te prigušenim dubokim glasom otpjeva evo tu sam, kriješ
oči kao glib ispod nokata. Onda doda intenziteta i emocije, pusti glas, govoriš vrelim
usnama hladne riječi i osjećam nema nade nikad više neće ni smrznuti ni opeći, ne
plači, ne plači, zatvori za mnom vrata i više ne plači, ne plači.
I on je živio ovdje.
Jedan pokazuje kroz prozor prema neboderima u Šopingu.
Ko?
Pa Bebek. Žutu bubu vozo. Znam ga ja.
Odjekne između škole i zgrade.
Hajmo polako.
Mi kroz probijene zidove kući. Slavko s nama do prolaza na rubu zgrade.
Miro, živio, dođi, pomozi nam, mi smo ovdje sami na svijetu. Daleko su i Pale
kamoli Beograd.
Pognuti potrčimo preko prolaza na parking iza zgrade. Tenk negdje u blizini. Lipe
se razmirisale u sumraku junskog dana.
Ispred žutog nebodera drugi stražar na kauču. Nezainteresiran. Golf dvojka s
oznakom milicija lagano ulicom Rave Janković. Stane. Debeo čovjek u jakni
predratnog milicionera spušta staklo, izbacuje ruku s cigarom i oslovljava šefa imenom
i titulom vojvode radnog voda.
Dobar si, ali nisi ko Žilmar. Ovo se više neće zvati ulica Rave Janković već Željka
Mitrovića Žilmara. Vala je zaslužio. Čim pogine, vi na opštinskom vijeću da mu date
ulicu. Mada si i ti blizu te časti. Tebi ćemo, kad te turska strijela, nedajbože, presječe,
Le- njinovu dati. Ti si naš ideolog.
Da sam ja što nisam, ne bi ovo ovako išlo. Jok.
Milicioner mu gura kutiju cigareta. Plava Morava.
Ponesi gospoji!
Iz Rave Janković mladić što je svirao pokaže da će kući sam, nema zime, blizu je.
Mi dalje na Grbavicu jedan iza trolejbuske ceste. Prvo pratimo jednog do trećeg ulaza
u toj zgradi. Šef se zdravi s povjerenikom.
Čuvaj mi ovog čovjeka ako neka budala noćas dođe. Na mene se pozovi!
Drugi je u Splitskoj. U niskoj sivoj zgradi ostavljamo ga nakon što se poslije dužeg
lupanja pojave trojica vidno uznemirenih susjeda.
Ljudi, ne brinite, uspostavit ćemo bezbjednost za sviju.
Mene prati s četvrtim. Mahne ispred štaba s crnom zastavom pitajući stražara za
komandanta. Ispred moje zgrade stariji čovjek. Prodere se kao iza sna. Komandir mu
objašnjava, tješi ga i hrabri. Nije još policijski sat. Od osam je. Još malo.
Pozdravi komšinicu i drži se nje. Kako kaže onaj u filmu, drži se žena, sine!
Bi ja.
Pomenuta ispred vrata. Brinula puno. Pridržim se malo za nju.
Sjetovo me komandir.
Ispriča da su stan danas rovili nekakvi i odnijeli nešto. Vidjela kroz prozor kako
nose koješta. Neke stvari pobacali oko zgrade.
Ispitivali čiji je stan. Ona rekla da je bio neki momak, ali da ga danima nije vidjela.
Neki seljaci. Jedan imo šešir. Tražili ličnu, pitali gdje je otac, muž, brat. Boji se i za
sebe. Ipak, prezime je čuva. Rekla da joj je Milorad rođak prvi.
Taj seljak pita koji, bona, milorad?
Milorad što je i radovanu i slobodanu pojam, eto taj. Onda su otišli.
Tenk bučan iz Zagrebačke. Udar od kojeg se zatresu zgrade ponovi se četiri
puta. Eksplozija par sekundi kasnije negdje preko rijeke. Nas dvoje na prstima do
mog stana. Vrata na četiri stana otvorena. Na dvoja prezime čuva dostojanstvo
napuštenog prostora.
Stvari ispreturane. Ostao sto u kuhinji. Bačene knjige i stare novine. Tri opuška na
podu. U kupatilu razbijeno staklo. U kadi zamućena voda.
Bolje da ne diraš ništa, ako opet dođu isti a budu pažljivi da ne vide da je neko bio.
Tvoja je kuća sad moja Amerika.
Sto!
Da ne pukne?
Tvrd. Kao hercegovački kamen.
Napolju bučno i toplo. Rafal od rijeke pa s istoka dva pa serija uz brdo prema
Trebeviću. S tranzistora pozivi da se javi ovaj ovom a onaj onom pa brojevi telefona
pa ljudi nazovu i plaču za svojima ostalim na raznim mjestima i mole da im se javi iko
ako išta zna.
Stani ovako.
Ovako?
Tako. Malo više. To.
Ne može to.
Da se proba.
Pa da pričaš poslije ovakva onakva.
Pričat ću kad se opet rodim.
Mora nešto, ne može to tek tako. To ćemo kad se stvore uslovi.
Ja sam i sad spreman.
E ja nisam. Pa zar ovo nije dobro?
Više nego dobro. Dobro da ne može dobrije. A ima i luđe pa da se i to vidi. Ko će
vidjeti ako mi nećemo. Neće niko za nas.
Neće. To jest.
Iz radnji diskusija kratka i glasna. Ja provirim na Zagrebačku, ona na Lenjinovu.
Farovi od Jadranke jako na sekund. Dozivanje od Beogradske na šaljiv način.
Moram dolje. Haj i ti pa se sredi i odspavaj, ja ću stražarit.
Kazaljke u novom danu. Ona u svojoj sobi ispod majica i pe- škira složenih u
smeđem ladičaru vadi nešto i umotava u naran- džasti ručnik.
Kažu da na pijaci neki samo gledaju ko šta kupuje pa prate te ljude i može svašta
biti.
Koji broj?
Leviske trideset šest s trideset dva. Tako je bilo. Sad bi i trideset četiri valjo. Od
rijeke rafal ravno u zgradu. Osluškujemo sa- gnuti hoće li baka uznemiriti i tražiti
spuštanje u podrum ili neku sličnu mjeru. Ne čuje se. Samo tranzistor između
pucnjeva. Kan- dilo obasja dva komada krompiruše prekrivena krpom. Ona dodaje
topao čaj. Kroz prozor dovikivanje pa škripa gusjenica. Ispod zgrade neko zaviče
rokaaaaj. Spikerica čita ko koga traži.
Opet!
Kako, ko sinoć?
Da.
Čekaj!
Čekam.
Muzika na radiju. Sad je čujem drugačije nego li u vrijeme na- stanka prije nekoliko
godina. Iz crvene zgrade do rijeke mitraljezi. U zrak se digne raketa koja osvijetli
dvorište. Provirim i ugledam u mraku malu kolonu. Samo metal na puškama zasvijetli.
Žmiriš li?
Žmirim.
Pipni ovo.
Evo.
Pa ovo.
Je l dobro?
Dobro. Sad ovamo.
Uh.
Tako.
Može li se ovo otkopčati?
Može.
Je l ovdje?
Nađi.
Tražim.
E tu.
Sad ovo.
Bravo.
Ovo nek ostane.
Nek ostane.
Prava si kobila.
Baš ti hvala.
To je lijepo.
Dirnuta sam. Ne žuri!
Probat ću.
Tako.
Je l dobro? Da ne ispadnem seljak.
I da ispadneš nemam kome ispričat.
Dugi rafal. Serija imena i brojeva telefona s radija.
Još jednom.
Treba vremena.
Ne treba. Vidiš da ne treba.
Baš za jahati.
To je tako neodoljivo romantično.
Kroz polusan pjesma o proljeću. Počelo svitati. Ispred pošte stražar ogrnut
smeđom dekom. Zaustavlja nekog. Tiho govore. Otvaraju se vrata haustora.
Došli.
Pokazujem na haustor.
Sakrij se!
Gdje?
U špajz.
Ja u pantole i košulju. Čizme po spratu. Jedan se spušta. Pa opet ide gore.
Razbija neka vrata. Puca iverica. Opet koraci gore pa dolje. Zavežem pertle na
poderanim tenama. Ona viri s prozora. Ja na vratima ostave. Unutra na podu vreća
krompira do pola puna, tegle, manje bure, na policama džem s rukom ispisanom ri-
ječju marelica. Ona priđe i šapće da je neki bijeli karavan tamo na ćošku a da čovjek s
puškom stoji kod auta. Čizme prema dolje. Se- damdeset osam sekundi kasnije upali
se auto. Jak gas i škripa.
Ona pravi kafu. Baka je tiho zove iz svoje sobe. Voda vrije. Vraća se. Sipa kafu,
dodaje vodu pa stavi šećera unutra. Nosi šoljicu na tanjiriću u sobu. Vrata do pola
otvorena. Ja do vrata na prstima pa gore. Juni. Petak. Bit će lijep dan. Petnaest do
sedam. Otvaraju se vrata haustora. Duboki glas zdravi dobre ljude u zlom vremenu.
Svježe obrijan. Na desnom obrazu trag žileta. Kaže mi da se trebam i ja brijati mada
brade ulaze u modu.
Danas ćemo opet kod Šopinga.
Na zgradi kod Jadranke izletjeli prozori. Tragovi gusjenica na ulici, parkingu,
odvaljeni ivičnjaci, prevrnuta tri kontejnera, brazde u travnjacima. Kod broja trideset
pet postavljena crna zastava s mrtvačkom glavom na balkonu na prvom spratu. Do nje
crvenoplavobijela s zlatkastom bojom ocrtanim slovima i znakom. Ispred ulaza
stražar pod beretkom. Na stepenicama neki sa šeširom.
Kako je, Zakarije, junače?
Ovaj odvraća. Počinje govoriti o današnjem danu s američkim akcentom u
djetinjastoj sintaksi i izboru riječi. Šef uzvraća s her- cegovačkim. Slavko mu je pričao
da je došao iz New Yorka i da mu je glavni čovjek. Ne razdvaja se od njega. Neki
pričaju da je poslan da prati vojvodu, ali on to ne vjeruje. Ko bi dolazio glavu gubiti i
špijunirati za Ameriku šta vojvoda radi i priča. On ni ne krije ni šta misli, ni gdje se bori,
nit da se ne treba plašiti nikoga osim dragog Boga. Da pozdravi vojvodu. Neće sam
sad da ulazi i smeta. Ima se puno posla u Šopingu. Još se utvrđuju položaji.
Ispred žute kuće grupa vojnika u mješovitoj odjeći ispod balkona. Jedan drži
prozirnu bocu. Ispred svih šoljice i crvena džezva na srebrnkastoj tacni spuštena na
ciglu. Puše. Kažu, čuvajte se tamo, sad je onaj otamo. Nekom je zakukala majka.
Dvojica se smijulje. Jedan odvraća gledajući ispred sebe šta ćeš.
Takva vremena da se može a možda i treba tako. Niko nikoga ne štedi. I ja sam
jedva i glavu i porodicu s Pofalića izvukao. Iz kreveta djecu digo, i fala Bogu sad smo
sa svojima pa šta nam Bog dragi da. Je l vako?
Apsolutno.
Mladić u maskirnom kombinezonu prinosi šoljicu. Skida spremnik s puške pa ga
opet uklapa. Mi ulicom ispod lipa pa praznim parkingom poplačanim kockama pa u
crvenkastu zgradu. Svježe u praznom ulazu. Poštanski sandučići polomljeni. Vrata
razvaljena. Na oglasnoj ploči spisak stanara ispisan ćirilicom. Piše velikim slovima
prezime pa ime povjerenika za ulaz. Potpis u širokom potezu ispod spiska. Do
posljednje zgrade okrenute prema Lorisu uzak tranšej. Sa zadnje strane te zgrade
prema malom parku stariji čo- vjek s poluautomatskom puškom. Komandir prema
njemu poka- zujući nam da ostanemo na početku tranšeja. Čovjek odlazi pa dolazi s
dvije krampe i lopatom. Pušku okačio na leđa. Iza njega drugi vojnik mojih godina s
još dvije lopate i jednom krampom. Poči- njemo proširivati od zgrade prema parku
dvojica a dvojica s druge strane. Peti je u sredini s krampom. Mene zapala lopata pa
izbacujem zemlju i komade betona. Vidim s ruba tranšeja ugao zgrade Lo- risa
prema rijeci i gornje spratove plavih nebodera na trgu.
Pauza. Šef s bidonom. Skupljamo se. Komandir pokazuje da ne pričamo. Mi
klimamo glavama. Voda ustajala. Onaj što je svirao namješta naočale i trlja kožu na
nosu. Šef čita novine od prije dva dana. Reportaža s Ilidže. Brzo ih zaklopi i nudi
nama pogledajući na sat. Uzimam. Čitam, listam grozničavo. Pokušam se sjetiti ko-
liko ima da sam zadnji put pisao pismenu vježbu ćirilicom. Za- mišljam i temu i mogući
datum i brojim dane koji su prošli do danas. Da nastavimo u istom rasporedu. Vraćam
mu novine. On ih odlaže pored sebe i uđe u tranšej. Sunce jako. Rafali česti. Ka-
zaljke se namjeste kao na reklami za satove kad onaj mladić od maloprije u društvu s
malo starijim s puno dužom kosom silazi u tranšej pokazujući nam da čučnemo. Stariji
mu pokazuje kako se ispaljuje tromblon. Namješta poluautomatsku pušku zatežući
kaiš oko lakta i govoreći da je učvrsti maksimalno. Slobodnom rukom trza zategnuti
remen.
Taaako.
Skida remen s lakta, vadi tromblon iz torbice na lijevom kuku, skida osigurač,
namješta ga na tromblonski dodatak na pušci ra- deći sve sporo i govoreći vidiš,
ovako.
Zategni, zategni ovako. Kad si sve provjerio, opali potežući samo ovim prstom da
ne ostaneš bez prstiju pa džaba ti sve. Kako ćeš se onda oženiti?
E gledaj sad.
Čučne. Puška oslonjena na zemlju. Tromblon se digne u nebo. Brojim do osam
dok se ne začuje manja eksplozija iz pravca mosta. Onda ovaj mlađi ponavlja pitajući
više puta je l ovako, je l dobro, može li ovako. Stariji mu provjerava zategnutost
remena, pita je li uredu osigurač. Hrabri ga da se ne boji, da je to lakše nego voziti
bicikl. Da će ga naučiti i s ramena da puca. On da je kod Okučana makar desetak za
jedan dan s ramena ispuco. Jest da mu je popla- vilo, ali je merak. Mladić onda gađa
nebo potežući jednim prstom kako mu je bilo rečeno. Granata se čuje sedam sekundi
kasnije negdje između zgrada. Dvojica ulaze kroz balkonska vrata. Koman- dir
komentira da djeca idu u rat a nisu ni predvojničku obuku imala kako treba. Ne smije
se tako. Vojska je zanat. A mlado je mahnito i nestrpljivo pa može poginuti ko june. On
je, kakavo- god bila u političkom i hrišćanskom smislu, ipak prošao tvrdu školu
rezervnih oficira u Bileći. To očeliči čovjeka za cijeli život. Još ga nauči i oružjem
rukovati. Lopate izlaze iznad tranšeja, krampe zapinju o kamenje, voda se pojavljuje
na dnu.
S Lorisa zapuca pojedinačno prema zgradama uz trolejbusku ulicu. Sunčano i
toplo. U zgradama s visokim brojevima još su civili. S prizemlja žena kasnijih srednjih
godina zove da da bokal vode i džezvu kafe sa sedam šoljica. Šef pokazuje da
dođemo do ulaza. Mi u prizemlje pa na stepenice. Žena nasipa u šoljice i govori
uzmite, momci, bit će ovo sve uredu, proći će teška vremena, treba glavu čuvati.
Obukla se u crno i pokrila glavu maramom svezanom ispod brade. Pita šefa kad će u
Ljubinje, jesi ti iz Lju- binja?
Otamo neđe. Čim ovo ovdje oposlim, odoh malo da vidim kako je dolje. Ovdje smo
u pretis loncu. Samo da ne eksplodira.
Žena odvraća da je njen lonac s grahom na šporetu i da ga mora provjeriti. Muž joj
je nešto bolestan. Možda će otići negdje gdje je malo sigurnije i mirnije.
Ručak u drugom ulazu u stanu na prizemlju bez vrata. Ostao sto s četiri ohrndane
drvene stolice i sudoper. U dnevnoj sobi feder se probio kroz površinu za sjedenje.
Stariji čovjek u plavom odijelu sipa u metalne tanjire velikom kutljačom. Ispod prozora
naslagane vreće s pijeskom. U hodniku drveni sanduci za municiju jedan na drugom.
Kroz polomljen prozor vidi se trolejbuska cesta. Na njoj crveni autobus preprečen
prema stadionu. Na prvom spratu još ima civila. Grupa od petorice u nejednakim
odijelima prođe prema drugoj zgradi i uskoči u tranšej koji širimo.
Da ne kažete da vas ne pazimo. Nemojte poslije pričati, Srbi agresori, Srbi ovo,
Srbi ono. Vidi Mire kakav je prema vama. Ko majka.
Klimamo. Komandiru neprijatno.
Jovo, bolan, pusti ljude. Nemoj im na muku pristajati.
Kakvu muku? Je l Alija htio islamsku državu a oni svi za njim pošli? Je l htio?
Nisu ovi ljudi htjeli probleme. Ja za njih odgovaram i prođi me se s pričom lijevom.
Hrist je govorio i tražio od nas da na zlo ne uzvraćamo zlom. A ovi momci nikakvog zla
ne počiniše pa i da počiniše, šta ja trebam da im sudim? Za šta? Eno ti ih u Lorisu pa
ih pitaj kakvu državu hoće i naruži ih slobodno. A ovo moje ne provociraj!
U prizemlje posrćući starija žena. Oči isplakane. Ogrnuta crnim šalom. Iza nje
vojnik. Kaže, ženska glavo, kažem ti da ne ideš vamo, glavu ćeš izgubiti.
Briga me za glavu. Sad mi žena iz zgrade veli, eno ti tamo nekih što rade, možda
je i tvoj sin s njima. Čini mi se, kaže, da sam vidjela jednog krupnog, ko da je on.
Tako mi reče i ja doletih ko bez duše. Gospodine, je li ovdje moj sin?
Izgovori mu ime pa prezime.
Juče su ga odveli neki odavde s broja osamdeset jedan. Molim vas, recite da je
ovdje, osjećam da je tu negdje oko svoje kuće.
Komandir je primi za rame.
Izvinite, nisam čuo za to ime. Ovdje nije, ali je vjerovatno na nekom sličnom
mjestu, ljudi su angažovani, svi rade.
Hvala vam, gospodine, vidim da ste čovjek. On juče i bez cipela kako treba pošao.
Kako je bio u košulji kad su upali u ulaz, tako je i otišao. Došli neki, hajde s nama u
auto. Još su i druge strane zapucali s Lorisa. Tu kod nas otvoreno prema Hrasnom.
Kad, pade. Brat mu zavrišta s ulaza. On se diže i strpaše ga u bijelog golfa.
Nismo oka sklopili. Znam da je tu negdje, da ću ga svaki tren ugledati. Pomozite
mi, molim vas. Eno mu sin od osam mjeseci u kući.
Šef gleda ispred sebe. Mi sklonili poglede.
Znate li koji su bili, ime neko da ste čuli, ili jedinicu, išta?
Neki Mirkanom ga zovu i još jedan, Ljuban, moj ga drugi sin znao. I njega, drugog
mi sina bili poveli pa ga taj što ga znao vratio. Haj ti, kaže mu, kući. A kad su ušli u
stan, taj Mirkan pušku u dijete, unuka moga od osam mjeseci uperio.
Mirkan i Ljuban? Iz policije?
Ne znam ja, dobri moj gospodine. Imali su oružje, auto ih čeko na parkingu, evo
odmah iza, tamo. Četvorica došla. A večer prije su još trojicu iz ulaza odveli negdje. I
oni su Hrvati. Majka im bila na Vracama pa nam rekla da smo i mi na nekom spisku,
da je vidjela na stolu imena i mojih sinova. Drugu večer stvarno došli, kako sam vam
rekla. Sve bi u deset minuta. Samo sam još čula kroz prozor kako auto odjuri prema
Šopingu.
E vi, gospođo, kući. Ja ću vidjeti šta je to. Je li neka greška, ili je negdje na radu.
Ako je to, gledat ću da ga kod sebe prebacim i neće biti problema. Na kojem ste
broju?
Osamdeset jedan. Rave Janković osamdeset jedan. Treći kat.
Ponovi prezime.
Možete li vi provjeriti u štabu? Ja sam jutros bila kod gospodina Sime na Vracama.
Jedva me pustili da prođem, ne znam kako sam došla ni gore ni odozgo. On se pravi
lud, nekakav nadmen, samo mi odbrusi da ne zna. Nema ništa s tim. Tu je negdje,
promrmlja, vaš sin, doći će brzo kući. Njemu je brzo a meni sporo.
Vidjet ću. Mora biti negdje blizu.
Radi kao mehaničar u vojsci, stručnjak pravi. Ma čovjek krupan, ima najmanje sto
dvadeset kila. Ne može se izgubiti tek tako.
Ja ću, gospođo, pitati i javiti gdje je. Pretpostavljam da su ga, kad radi u vojsci, i
angažovali u vojsku.
Žena plače pa briše suze rukavom. Okreće se, šefje dodirne za rame, prati prema
zgradi držeći se zaklonjenog dijela.
Dok šutimo, onaj što svira kaže svi uvijek misle, i ja mislim, da je greška, popravit
će se, pustit će nas preko rijeke kad već ovdje nismo u prvom planu. Kakvi! Ljudi
nestaju. Odveli i nema ga. Jedan koji ne svira a često zaziva vrijeme kad je visio na
grbavičkoj pijaci, imao robe i para i pito pošto Sarajevo, izlaže svoje iskustvo.
A vidi me sad. Dao sam im sve do marke da mi ovo malo glave ostane. Preko
dvadeset hiljada. Nekom krmku dvije, upo, kaže, daj dvije hiljade, otkupi glavu. Kažem
mu, ovo mi je za lijekova. Uze, još me ošamari i ode. Neće, eto da me ubije jer je
dobre volje i jer sam mu pošteno dao. Drugi dan, eto opet neki. Izvučem milju poslije
par šamara, reko, ovo mi je majci za lijekova, jedva živa žena, inzulin prima. Uzeše,
naka braća sa Sokoca. Još me kundakom spuca jedan od njih, šešir nosa. Vidim,
nema mi na ramenima glave. Raspitam se kod onih što sam ih s pijace znao, kaže
jedan, vidjet će on. Istu večer s nekom dvojicom. Pet, veli, milja, da me prebaci. Nije
nikakav problem. Reko, nemam da je pet maraka.
Ništa onda. Čekaj da te neko rokne nako, neće tražit ni feninga.
Haj reko, posudit ću od komšiluka, od nekog, ne pita se za glavu, samo puno
tražite. Nije, kaže, bolan za mene. Ja ti pomažem što sam čovjek i što znam šta je
sadaka. Nego, oni na mostu traže. Ne da Peđa nikom džaba.
Šta ću kud ću, pričam, bit će kod nekog, dajte mi dan-dva. Nije prošlo sat,
pripremim četiri milje. Čekam. Tu večer, upadoše, mislim da je taj neki poznat. Zlatne
lančiće okačio oko ruku. Samo čuješ dernjavu na haustoru pa tišina pa udari nogom u
vrata i ur- liče ne mrdaj, balijo da te ne bi od glave rastavio. Mlatnu me u dijafragmu
desnom pa lijevom malo poviše, kao u pluća. Valjda pseto boks treniralo. Sa zemljom
me sastavio. Krv mi iz usta, jest pola litra. Ne mogu ustati, ne mogu zraka uzeti, ne
mogu misliti, samo vidiš njih ko sjene oko tebe, ni ne čuješ dobro, kontam, to je to, što
si živio, živio si. Drugi s njim se cereka, kaže, nemoj, reću te Zoki. Je l ti fino reko da
čovjeka zamoliš da nas pogura s kojom miljom prije nego ga pošaljemo kod Alije?
Vidim, gotovo je. I ako dam i ako ne dam. Izvadim četiri milje iz jakne, ona le- visova
teksas jakna pa ima one kao unutarnje džepove, evo reko, nije mi za pare. Ovo sam
uzeo na obraz i na dug. Uzet ćeš, kaže taj - a stalno majku tursku s merakom psuje,
još deset do jutra ili ti nema te tikve. Drži nešto kao sablju, ogroman nož malo za-
krivljen, u crnom još i šajkaču nosi. Onom sabljom ubada jabuku pa je presiječe i uze
komad s vrha noža. Drugi se cereka. Pa i on, da ne ispadne seljak valjda spuca me u
bubrege čim sam se kao na noge oslonio. Padnem. Opet kao u magli vidiš da si to ti i
da ti je oko tebe kuća a opet kao da si negdje drugo, kao da lebdiš. Čekam da mi se
kaže da sam mrtav. Takav neki osjećaj. A taj niži sve ko one narodne pjesme pominje
i sječu turskih glava svako malo. Pa sabljom po stolu zamahne i lupa, ovako, ovako ću
vas sve, pa majku tursku po deset puta. A ja sam ti tu jedina turska glava. Probat ću,
nemoj me ubiti, naću pare, ovo, ono. Do jutra ti je, kaže, rok. Pa ti vidi. Ako probaš
neđe bježat, cijeli ću ti haustor pobiti. Oni će te čuvat!
To je tek početak bio, peti-šesti maj. Još raja ne konta šta nas je snašlo. Te ja
izvadim sve što sam po budžacima, podrumu sakrio. Skoro sve. Pripremim mu onih
deset i one četiri i još četiri ostavim, kao, onima za razmjenu. Kad ujutro, nije sam
doš o već tog nekog poslo. Ovaj mi, izgledaju obojica ko da su u Nazoru školu završili,
kaže, nemaš brige, neće ti niko dirat. Riječ je riječ. Ode s lovom. I eto, čekam
razmjenu. Sve može za pare. Za onog što pare kod banke mijenja, kažu iz grada
dođe, razmijeni, ode. Nije to, bolan, normalno. Daš pare, dobiješ svoj život. A šta
ćemo kad nema para?
Zagleda se ispred sebe. Onda namješta kragnu plave bluze civilne zaštite.
Vidi, zubi mi sami ispadaju. Paradentoza još pored svog ovog jada i belaja.
Šef zove. Izlazimo do broja osamdeset sedam. Sunce još visoko. Miriše trava.
Ispred kuće dvije crne mačke. Odnekud smijeh iz ulaza. Komandir pokazuje da se
povučemo u tišini u haustor. Broj osamdeset i nešto. Četvorica dobro raspoloženih.
Ispred njih žena četrdesetih godina. Jeca. Nosi kućni ogrtač. Jedan je kundakom u
leđa lagano. Jedan u jna košulji i plavim farmerkama utrpanim u čizme viče eto ti tvoji.
Idi im! Reci da su momci sa Sokoca pravi muškarci. Vidiš da te puštamo. Jesi to
htjela?
Jedan u maskirnom kombinezonu viče daj je opet vamo. Nismo još završili. Žena
posrće pa padne. Digne se. Gola. Kosa raščupana. Izblijedjela plava farba. Plače i
hoda zaplićući se. Ko- mandir spustio glavu. Pokazuje da šutimo i uđemo dublje u
zgradu. Virimo kroz otvorena vrata haustora. Visi kućni red. Piše da se ne smije
galamiti između četiri i pola šest jer je to vrijeme odmora. Da se smeće odlaže na
propisan način. Da se održava či- stoća zajedničkih prostorija. Haustor prazan. Vrata
na stanovima zatvorena i bez pločica s prezimenima. Išarani zidovi. Dugo nije
krečeno. Onaj u kombinezonu repetira pušku. Žena pokušava po- trčati. Zapinje. Viče
upomoć. Ovi se smiju. Opet puca u zrak.
Eto ti Alija. Reci Aliji meraba!
Rafal u zrak. Jedan od one četvorice viče, balije, eto vam sestre.
A sve ćemo vam ih poslati kad nas ne vole. Eto ih vama.
Žena preko trave i smeća, ostataka namještaja i posuđa, preko pijeska prosutog iz
starog betonskog pješčenika na igralištu. Minut. Sunce još jako. Neko se dere sa
zgrade šta to radite, đu- brad. Zovi Dragana! Onaj u kombinezonu okreće pušku
naslijepo i puca više zgrade. Žena prema cesti. Neko viče, mine, mine, pazi na mine.
Ne osvrće se. Još joj se vide leđa i ruke kojima se poku- šava prekriti. Nestaje iz
vidika. Ona četvorica urliču.
Balinkuro, hoš još, ima još, vratit ćeš se ti sama po još.
Ne vidi se ulica prema Lorisu. Osluškujemo iz haustora. Ne puca. Deset, petnaest,
dvadeset sekundi. Auto u daljini preko mosta. Još dvadeset sekundi. Muški glas viče
ne pucajte, ne pucajte. Izlazi na zadnji kraj zgrade onaj mladić koji je ispucavao
tromblon.
Prešla je, prešla.
One četvorice nema. Pojavljuje se i onaj što je podučavao pucati tromblone.
Eno vam ih tamo pa njih poskidajte.
Niko ne odgovara. Komandir gleda ispred sebe. Onda pokazuje da krenemo.
Živa je glava.
Mi na zaklonjeniji dio pa prema radionici. Svirač kaže da će kući pa niz Rave
Janković prema Marijana Baruna. Mi ka Zagre- bačkoj. Ulice prazne. Rukovodilac sa
mnom do čistione.
Ona otključava. Kaže da je teško čekati da se neko vrati. Doni- jela s Vraca vreću
krompira i komad mesa. Pripremila svašta. Da budem komotan. Da budemo slobodni.
Evo ključ onog sigurnog stana.
Toplo je.
Ima struje. Da napravi kafu kao da su dobra vremena. Grije vodu na rešou. Nasipa
mlijeko iz veće šolje u manju s kafom. Sedam. Dobrinja odsječena od grada. Donijela i
eurokrem. Tupim nožem zahvata iz tegle. Voli više crno.
Idem se tuširati u toj tuđini. Nadživjet će me osjećaj tuđine.
Neće. Nemoj! Živi! Budi! Proći će sve. Ljudi idu preko mosta. Pređe i poneki, kažu
tako a možda izmišljaju, pas. I njih se raz- mjenjuje. Tu je negdje rješenje, putuje do
nas.
Tuđi stan čuva mirise kuhane hrane i grijanja. U kupatilu za- mrljano ogledalo.
Bojler pun. Odvrćem hladnu vodu. Kroz prozor glasovi iz prolaza kod Rome. Još
hladne. Ona dovikuje da je iz stana doktora Džumhura još u aprilu uzela peškire i
druge stvari. Oni joj rekli kad su se zadnji put čuli da pokupi sve što je vrijedno. Sejo je
u Londonu a njima ne treba.
Kako ću ti sve vratiti?
Koje? Nemoj, nemoj ubijati tim nekim stidom.
Da mi je doći do bijesa, valjalo bi para.
Doći će i bijes.
Radio Sarajevo reda imena. Ovaj traži ovog koji je zadnji put viđen ovdje da se javi
na taj i taj broj. Čovjek traži sestru koja je ostala tamo da mu se ako ikako može javi
na taj i taj broj.
Gdje si ti išla po hranu?
Prošla Splitskom pa gore kroz Radničku preko tranzita. Neki stari granap. Neki u
ladi dovukao krompir i nekoliko kutija razne robe izložio ispred.
Kako mu plati?
Imala još ovih dinara nekakvih.
Je li bilo ljudi da hodaju?
Uglavnom žene. Kaže jedna, od pijace negdje došla, da nose crne suknje i crne
cekere. Kao neki znak.
Je li te ko zaustavljo?
Nije. Ali vidjela da se dvije koje su isto kupovale, uplašile kad su vidjele milicajca i
odoše između zgrada nekako. Ja bila u trenerci, baš pošla u granap, nije mi niko
ništa. Još sam ti nešto kupila.
Šta?
Eno ih dolje, skoro nove. Tek malo nošene. Stavila sam ih na pranje. Trideset šest
s trideset dva.
Dobre će biti. Odakle to?
Na pijaci žena prodavala razne stvari, majice i to. Djeluje po- kupljeno iz stanova.
Kažem joj da mi je momak borac i da mu treba kad dođe kući hitno, nema šta
obući, sramota, sve mu, reko, ostalo na Skenderiji. Dade, neće ni pare da uzme. Za
vojsku našu kaže da bi i srce svoje dala kad treba. A ne hlače. Ipak sam joj ostavila
nešto onih dinara. Ona na bračni krevet. Koža zasvijetli. I ja tamo.
Ona na sat pa kaže da će dolje. Ja s njom do vrata. Brojim korake niz stepenice
pa odgovorim na kucanje u ritmu. Zatvori vrata. Duboko u noći. Umoren smiruje.
U polusnu razlikujem zvukove tenka kad se pomjera, transportera kad s njega
puca mitraljez, auta u Zagrebačkoj, koraka koji mi se čine pred vratima. Pred njima se
jače pokrijem dekom. Deka dobra što je debela. Prozor zaklonjen zavjesom a staklo
razbijeno, ali ostalo. Zakunjam do pet i petnaest. Auto na Zagrebačkoj. Do- vikivanje
od Ljubljanske. Ptice negdje oko zgrade.
Pola šest. Stražari se smjenjuju. Kod Rome neko zove nekog. Sunce mlako.
Brojim koliko koraka može biti do mosta. Oko dvjesto sedamdeset tri. Ona zalupka o
gelendere u dogovorenom ritmu. Nosi uštipke, kafu i mlijeko u posebnoj posudi.
Trebat će za rada. Hoće li vam kad dati vikend ili makar slobodan dan?
Dat će nam vikend da odemo na našu stranu, ali da obećamo da ćemo se vratiti.
Bi li se vratio?
Za nešto bi kad bi moglo za to samo. A kad ne bi. Makar ne sto posto.
Priča žena juče ispred ove zgrade gdje je apoteka da je, je li u toj ili u nekoj do, bio
čovjek partizan. Neki dan, valjda da ispadne fin, pričo s nekim s puškom kako je i on
kao mlad nosio pušku i bio borac. Čiji borac? Titin. Ovaj ga naruži. Ode. Sutra ujutro i
tog i ženu mu, ne znam je li i ona bila partizanka, našli u dvorištu. Niko ništa nije vidio
ni čuo.
Možda i mene sumnjiče za te simpatije za najvećeg sina pa me zadržali na
provjeri?
Nije isključeno. Jesi učestvovao u Titovim stazama revolucije?
Šta učestvovo! Jednom nadjačo u cijeloj opštini za šeste raz- rede.
E to ako saznaju, oho ti se, oho! Probaj!
Evo.
Momak si za ženidbu!
Ima li kakva da bi se udavala ovdje? Da nisi šta čula?
Možda bi jedna bila, ali, kaže, kad se situacija smiri.
Kad se smiri, pitanje je hoće li mene više ikako biti.
Komandir raspjevano s donjih vrata nazove dobro jutro.
Zdravo spavali! Danas će nam biti lakše. A ti momcima pripremi kakav nedjeljni
ručak, nećemo dugo ostajati.
Pretrčavamo do zgrade gdje je apoteka. Zastori od deka pokidani i ljuljaju se na
sunčanom danu s blagim vjetrom. Drveće ispred zgrada se razlistalo. Kestenje i lipe.
S prozora neko doziva šefa imenom. Miro, navrati na kafu kad stigneš. On maše,
doći će možda poslijepodne ako je danas kakav bolji dan osvanuo. Mi Splitskom pa se
stepenicama spustimo do Zagrebačke. Više žena s cekerima, neke u crnim suknjama,
neke onako, u nabavku. Ispred obdaništa se skupimo petnaestak ljudi koji pomjeraju
oči u stranu čim ih neko pogleda. Ljudi sjede na stepenicama. Ja stojim gledajući du-
gačke balkone. Pojavi se dječak od dvanaestak godina na prvom spratu i uzme nešto,
pogleda prema drugoj zgradi na kojoj je tabla martinčević računovodstvo pa uđe na
poziv ženskog glasa u kuću. Šef pokaže da pođem za njim. S nama je onaj što svira a
i onaj što je dao pare nakon udaraca u dijafragmu. Kaže, dok stojimo i če- kamo, da
mu se čini da više nikad neće zaspati. I da mu mu se pluća od onog udarca raspadaju.
I da samo gleda u vrata po cijelu noć i zamišlja kako će ga odvesti i kako ubiti. Da
hoće puškom pucati u grudi kao čovjeku, ne bi se bojao ničega. Lijepa smrt. Ovo je
mučenje svaki dan samo čekaš da ti dođe na vrata, da te vodi u Digitron, na Trebević,
da ti pokaže kako guja kolje, da ti pokaže pećinu u kojoj Sandokan živi. Ne može se
više čekati. Još se samo nada razmjeni nekakvoj i sanja mali most kod Bristola. Spas
bi bio da nas sviju iz radnog voda pokupe s posla i umjesto kući u kojoj čekaš
Bugarsku da te smoždi, puste u grad kod naših.
Zamisli!
Ali se čini da nismo te sreće. Nismo kao narod neke sreće. Makar mi iz naroda što
nisu popularni ovdje ovih dana. Svirač ra- čuna da smo, možda nekako, svaki čas
malo bliži tome, da se nada da naš komandir baš to i hoće da nas sviju isporuči na
našu stranu i da i on odahne. Zapalo ga da čuva Turke a i svojima je sve gori i gori.
Da nije bio u stranci među prvima i pogotovo da nije s nekim vojvodom dobar, ne bi ga
bilo više. I njega bi u Digitron na obradu.
Ulaz pedeset i nešto. Na vratima zabrinut povjerenik. Njih dvojica se sašaptavaju
u ulazu. Povjerenik diže ramena, širi kratko ruke, pokazuje, vrti glavom pa odmahuje.
Onda glasno objašnjava da su još sinoć, cijeli komšiluk, sjedili u prizemlju, čaj, kafa,
nikakvih problema a jutros kucaju na ta vrata a niko se ne javlja. Mi polako na peti.
Ulaz hladan. Zamiriše prezla. Povjerenik prvi pa komandir pa nas trojica jedan iza
drugog. Ja zadnji. Na trećem se otvaraju vrata, e Zorane, ne brini, radni vod došo da
nam komšiju odnesu. Šta ćeš, od svega jada čovjeka valjda srce spucalo. Ovaj kratko
klimne i umornim očima pokazuje da se vide kasnije. Na četvrtom sva vrata
pritvorena. Iza jednih viri ormarić za cipele.
Na petom jedna otvorena. Iz hodnika u kupatilo. Unutra svjetlo. Na staklenoj polici
ispod ogledala krema i aparat za brijanje, dvije četkice u plastičnoj čaši. Kada puna
vode. U njoj čovjek. Ruka prebačena preko ruba. Pored kade košulja s crvenim lini-
jama i pantalone od odijela. Na glavi trag udarca ispod oka. Krv na usnama se skorila.
Oči zatvorene. Lice mi se učini poznatim. Sje- tim ga se kako daje i uzima lopatu. Šef
se zagleda u tijelo u kadi. Šuti. On izađe iz banje i naređuje mi da nađem čaršaf ili
nešto sli- čno. U dnevnoj sobi u ormaru čaršaf uredno ispeglan i složen ispod jorgana
s cvijetnim dezenom. Izvadim dvije plahte.
Raširi na podu!
Tkanina se skvasi i zaprlja.
Uzmi za ruke, hajmo polako.
Taaako. Drži.
Jesi uhvatio?
Spuštaj, pazi glavu. E, tako.
Pokrij ga tim drugim.
Možete li?
Hajmo odmah, nema se šta čekati.
Polako, polako.
Zatvori vrata!
Taaaako.
Odmori!
Spustimo na drugom na hladan beton. Topao dan. Sjednemo na stepenice.
Fin čovjek bio. Albanac. Od reda i rada. Nikad pola riječi ni s kim.
Eto, došao dan da ne osvane. Rat ne štedi. Srce stane i zdravo.
Hajmo opet.
Šef prvi. Kaže, Zorane, nisi ti kriv. Čuvaj svoju glavu, vidiš kako je. Đe ti je sin?
Čovjek kasnih pedesetih pokazuje rukom neodređeno i diže ramena.
Ja sam se javio ovakav bolestan i čekam da pozovu. Svako svojim putem.
Komandir prešuti. Prihvatamo krajeve čaršafa. Ja prvi niz stepenice. U stanu na
prizemlju otvorena vrata. Izvire dvojica, jedan s kapom jna oficira pogleda strogo. Iza
njih naslagana vojna oprema. Spustimo ispred ulaza. Transporter prema zapadu.
Skreće pa stane ne gaseći motor. Vozač i komandir se nijemo pogledaju. Vozač izlazi,
otvara zadnja vrata, namješta nešto. Šef pokaže da unesemo tijelo. Dižemo.
Okreni se ti prvi, taako.
Lagano, lagano spuštaj. Eto.
To je to.
Hajte ti i ti u sredinu.
Ulazimo pijanist i ja. Šef naprijed s upaljenom cigaretom. Vozač zalupi vratima.
Dvojica vojnika, jedan djeluje kao stari re- zervista kakve smo viđali na televiziji od
jeseni devedeset prve, drugi kao niži oficir. Obojica su u vojničkim košuljama i pantalo-
nama s uprtačima. Ovaj koji djeluje kao podoficir pogleda kratko prema nama pa se
okrene prema fakultetu. Ptice zapjevaju kratko. Na balkonu iznad ulaza plavi mali
bicikl. Balkon ograđen metalnim šipkama. Kombi kreće. Auspuh poderan. Uzbrdo
bučno. Na žutoj tabli piše Jahorina a ispod Trebević i strelica koja pokazuje skretanje
lijevo. Šef šuti. Vozač s pogledom strogo na cestu. Na vrhu brda stražar mahne da se
prođe. Pincgauer pored kuće sa crvenim krstom. Miris prezrelog proljeća s planina.
Mi poderanim asfaltom prema kući s uzdignutim centralnim dijelom. Topao zrak i miris
šume nadiru kroz otvorene prozore. Tijelo klizi do vrata. Pijanist i ja se pogledamo. On
kao da pita znam li gdje ćemo a ja klimnem. On očima pokazuje da je puno svega za
podnijet. Ja opet kratko klimnem. Na livadi trojica dječaka u igri lopte. Kombi usporava
da vozač upozori na ratne opasnosti.
Nemaju oni ništa, odvraća jedan i otrči za loptom prema golu od dva nejednaka
kamena na mjestu stativa. Vozač nekoliko puta zatrubi, komandir pozdravlja mještane
rukom. Usporavamo da grupa kokošaka pređe. Makadam postaje zemljani put, borovi
su gušći a put uži.
Hajmo. Mali zna šta i kako.
Plahta oko tijela mokra.
Teško, ukočilo se sve. Tad je čovjek najteži. Nema ga više a težak.
Hajmo gore. Obilježit ću ja sebi. Uzeo sam i ličnu ovog nesretnika. Šiptar izgleda.
Čini mi se da je u kafanu dolazio tamo. Nek mu je laka zemlja.
Penjem se prvi, muzičar zapinje o korijenje, ja zapinjem i o kamenje i o korijenje,
tijelo se ljulja, komandir ponešto kaže vozaču, ovaj više puta odsutno odgovori sa šta
ćeš, takvo vrijeme došlo, sredit će se sve, treba živu glavu iznijet i državu napraviti.
I obraz.
I to.
Ne može bez toga. A evo nam ga nekakvi Bugari šta ti ja znam koji i kakvi nesoji
razbucaše.
Kako je, kažu, tamo kod njih, ovo je mila majka. Naši što od tamo dođu svašta
pričaju.
Ma ne nose oni naš obraz ni mi njihov, to ljudi neće da shvate nikako. Svak za
sebe odgovara.
Ma džaba ti obraz ako glave nemaš. Ovo ti je sad ko živ ko mrtav. Nema se kad
misliti. Državu da dobijemo pa ćemo je ure- đivati. Ništa bez tog.
Mi se uspuhali pa spustili tijelo umotano u mokri čaršaf na zemlju. Vozač spustio
lopatu i krampu pa sjeo na zemlju ispod visokih borova.
Dosta. Daj ovdje.
Ja prvi krampom pedesetak puta. Saradnik izbacuje zemlju s kamenčićima. Ptice
iznad krošanja na proljetnom nebu. Zvuci od Miljevića i teških vozila s trebevićke
ceste.
Rupa sad s oblikom i dubinom. Još nije dovoljno. Sunce iznad Igmana. Mirišu
borovi, trava, žuto planinsko cvijeće na livadama. Košulja se natopila znojem. Skidam
je.
Spusti!
Hvatamo za krajeve čaršafa. Dižemo. Silazimo. Namještamo. Plahta se rastvori na
sredini. Zemlja klizi niz tkaninu. Mravi i kukci bježe, dolaze, odlaze po tek iskopanoj
zemlji.
Daj meni malo.
Neka.
Haj ti, mali, nešto.
Čučnem. Pijanist sjedne do njih. Riječi mi idu glatko. Zemlja s iglicama,
šišarikama, grančicama u sjeni drveća vlažna, teška i tamna.
Hajmo.
U kombiju vruće. S puta se vidi Igman među granama i sunce iznad njega. U dolini
se ukaže aerodromska pista kako se presijava a meni se pričini i da nazirem krovove
niskih zgrada u Ae- rodromskom naselju. Računam koliko minuta treba ovom autu s
pokvarenim auspuhom da stigne do Bijelog Polja pa kod restorana Kula skrene
desno i cestom pored aerodroma dođe do ulaza u naselje pa dalje ulicama Ernesta
Telmana i Akifa Šeremeta do Franca Prešerna. Izračunam dvadeset tri minute
normalne vož- nje. Sada bi se išlo kroz aerodrom za koji se priča da ćega preuzeti
uen vrlo brzo i uspostaviti zračni most za dostavu humanitarne pomoći. Kombi
uzbrdo pa nizbrdo pa na cestu za Lukavicu. Trojica dječaka još igraju fudbal na livadi
više ceste. Na kamenom podzidu ispod spomenika petorica u raznolikim unifor-
mama. Vozač im mahne a komandir spušta staklo i zaziva zdravlje i sreću junačku.
Da se izdrži i da se časno rat završi. S Vraca se ukaže Sarajevo. Dimi na više mjesta.
Muzičar tiho zapjevuši zajedno smo rasli, grade ja i ti. Šef prihvati dok se automobil
str- moglavljuje niz Vraca a vozač koči. Izbaci nas na trolejbuskoj. Ot- vorena vrata
balkona više Jadranke. Zamišljam da se unutra kuha grah. Na stepenicama obdaništa
nam daju čorbu. Onaj što je pri- čao koliko je novca dao da spasi glavu, pita nas gdje
smo bili i šta smo radili. Oni išli u Beogradsku neki stan prazniti od stvari pa ga puniti
vrećama s pijeskom i zemljom. Tamo linija nema ni dvadeset metara do naših.
Dvadeset ali dođe puno. Liniju drže nekakvi, zovu ih dobrovoljci. Izgleda teško tuda
pobjeći. On zna jednog koji je, ima dva dana, otišao preko mosta kod Bristola.
Jednostavno mu izgleda neko sredio, došli po njega u stan poslijepodne. Od tada ga
nema. Valjda je prešao. Žene govore da je svaki dan neka razmjena, obično oko pet.
Šef me isprati kući. Pretrčimo kod čistione. On se zadiše.
Nisam ti ja više ni za rat ni za kopanje pa ni za ova pretrčavanja.
U radnji jedan tek malo mlađi od komandira. Predradnik mu kaže da pripazi da
neko ne pravi probleme u toku noći. Ovaj kako to niko ne može da pripazi, šta kome
Bog da, tako mu je. On da gubi glavu, neće ako baš svoju ne brani.
Takav vakat.
Kažem hvala, laku noć pa uđem preko balkona. Pokucam na prvom. Otvara baba
poslije minut. Veli da je ona otišla u Kasindo i da se već brine što je nema. Skoro će
šest. Dan čist i dug. Pruži kesu koju mi je ostavila. Unutra cedulje s brojem stanova i
ključevi.
I kratka poruka koja završava time da će doći do mraka ako se ikako bude moglo. Da
ne brinem. Baka zove da sačekam kod njih. Neprijatno mi. Popnem se. Slušam kroz
otvoren prozor stražare u radnjama. Smiju se. Dovikuju. U ormaru peškir s mirisom
osvje- živača. Bojler još ima vode. Odvrnem. Zalupaju vrata na prizemlju. Koža još
vlažna lijepi džins i košulju s poda. Ključevi su na podu u sobi. Izbrojim do dvadeset
pet oblačeći se i tražeći pravi ključ s označenim prezimenom jasnim ženskim
rukopisom. Zat- vorim vrata. Koraci dolje. Penju se. Tiho otključam tuđi stan. Za-
ključam. Bliže su. Čini se trojica. Balkon okrenut prema Metalci. Provirim. Ne vidi se
ništa. Lupaju na moja vrata. Viču otvaraj. Udaraju u vrata i razbijaju ih.
Provjeri, gledaj, prerovi.
Ko je u ovom stanu?
Ko je gore?
Ovo je srpski?
Ovaj napušten.
Šta će ti stan ovdje, ovo je u rovu.
Uzmi, bolan, negdje kako valja.
Još se neko penje. Oni nešto glasno objašnjavaju. Pitaju. Čini se da se baba
popela. Govore na haustoru. Pomislim se spustiti niz balkon ako navale ovamo.
Zabride mi ruke i noge. Spuštaju se. Neka se vrata zatvaraju. Ispred zgrade jedan
zaviče da bježe odatle jer može snajper.
Nahvatala se prašina po stvarima. S česme poteče žuta voda. Moja vrata napukla
na sredini. Osluškujem ptice. Proljeće preva- ljuje u ljeto. Spustim se na prvi. Baba
ostavila otvorena vrata.
Ovi su tražili nekog više onako. Navodno samo da nešto provjere.
Zove me na čaj da sačekamo da se ona vrati iz Kasindola. Kažem da samo nešto
provjerim u stanu. Haustor hladovit. S vana glasovi i cvrčci.
Pola osam. Koraci iz prizemlja i vedar ženski glas viče ja sam, ja sam, ne brini,
došla sam.
Donijela voća i povrća i mesa i vijesti. Čula da se u Aerodrom- skom naselju ne
dešava ništa, ali taj čovjek iz stranke kaže da se mora uspostaviti linija oko
aerodroma, to je važno područje. Vi- djela je zgrade na Dobrinji iz auta. U Lukavici je
stanje ratno, ali ljudi hodaju, kupuju, piju. U Kasindolu ludilo. Tamo su uvijek bili malo
potvrdi, ali sada je euforija. Ostao samo još onaj profesor od ovih što nisu Srbi. Ona
mu išla na kapiju i odnijela jagode. Preda- vao joj semestar. Čovjek kao da se
smanjio, kao da hoće da nestane. Ponudio je da uđe, ima lijepu kuću, ali joj bilo
neprijatno.
Mjesec i nešto ovdje. Kao da sam na moru. Kad smo se vraćali s mora, činilo mi
se Sarajevo sivlje i siromašnije.
Tu si imao sreću da imaš u djetinjstvu šta treba.
I sad imam tebe u nesreći. Jesam li ovo lijepo i romantično rekao?
Dirnuta sam. Ali mi draže ono drugo poređenje.
E sad ću te uporediti.
Uporedi!
Moram prvo izmjeriti.
De!
Vala, jest. Izuzetne širine i prostranosti što nikako ne ide na uštrb izražajnosti i
prirodnosti cijele konstrukcije.
Mogao bi biti kakav trgovački putnik.
Evo sam izučio kopanje, bi svijetla obraza tražio poso bilo gdje u toj oblasti.
Hajmo u onaj stan tamo.
Šta ćemo raditi?
Fina mjerenja i podešavanja.
Danas nije bilo ništa strašno na tvom poslu? U dobroj si pri- povjedačkoj kondiciji.
Jeste, lagan ljetnji dan. Kopali smo zaklone.
Gdje?
Tamo.
Koliko vas ima?
Nema puno, dvadesetak ljudi se vrti.
Muslimana?
Ima i nekih Hrvata. Ima, meš čini, i Srbin poneki. Ako neće pušku ili nešto slično.
Znači mješovito društvo.
Jeste, mi smo glavni, ali ima predstavnika i druga dva konsti- tutivna naroda.
Jedino što nema, izgleda, Jevreja. A baš bi valjalo za etničku sliku.
Oni su bili glavni u prošlom ratu.
Sad su ofalili skroz.
Rafali iz Ljubljanske, Beogradske sve gore do Ohridske i Tre- bevićke. S
tranzistora duži niz sjetnih pjesama.
Moram dolje.
Da te ispratim. Ko pravi par.
Ako ko naiđe, da me braniš?
Tako nekako.
Spusti se ujutro dolje na kafu.
Sakrit ću se na balkon ako krenu opet da me traže.
Ja ću ih zapričati.
Kauč sa zelenim materijalom u kuhinji. Nađem i deku. Ležim na stomaku i
osluškujem aute i korake. Umišljam da razaznajem kretanje automobila sve do
skretanja u Zagrebačkoj za Trebević ako ne i dalje uz tranzit do spomenika. S one
strane rijeke mislim da čujem raskrsnicu kod skupštine. Tamo rijetko kad nešto prođe.
Život se pomjerio kod nebodera na Marindvoru pa dalje niz Kranjčevićevu, tako
zamišljam. Glasove iz bašte gdje su sada poslovni prostori i iz pošte smještam u
bezopasne. U stanu ostao stari riz radio, valjda jedan od prvih primjeraka takvih
uređaja. Masi- van i drven sa imenima stanica na staklu, Ljubljana, Zagreb, Beo- grad,
Paris, London, Munich, Koln i tako redom. Na vrata stana stavili smo papir s ćiriličnim
slovima ispisanim prezimenom Pla- nojević i imenom mjesta koje je sad ovdje na
cijeni i odakle su te komšije iz dobrih vremena bile. U snu mi borovi. Kauč dobar. Ka-
zaljke prilaze ravnoteži. Svježe jutro kroz balkonska vrata.
Komandir na ulazu nazdravlja vedro dubokim glasom.
Danas će biti lakše, svaki dan smo bliži spasu.
Tenk iz obdaništa na Zagrebačku. Tenkist mahne dječaku na ulici kojeg majka
nagovara da uđe u ulaz a on se opire. Mi na ćošku sitni. Ogromno vozilo krnji
ivičnjake. Okrene se pa se vrati između sivih zgrada. Novi u radnom vodu, težak,
neobrijane brade, pedesetih godina, priča da je radio u Libiji i Iraku dugo, da je
magistar ekonomije, da je Jugosloven ustvari koji nije htio pušku, nije mogao, nije za
to, nije za ovakav način, pacifist je, dijete Sarajeva, više vremena proveo u Fisu i
Slozi nego u bilo gdje drugo pa da sad gađa Kinđeta i Pimpeka, Bodu, raju s kojom je
živio i kojoj se nada svijetla obraza i žive glave pojaviti pred očima, govori da je
izgubio dvadesetak kila od maja a i ovo mu je još pre- više. Ne spava. Od kada je neki
dan komšija vraćen kući, čini mu se da neće zaspati dok je živ. Čovjeka starijeg malo
od njega u Di- gitron. Kao, neki interventni vod tamo. Žena mu tražila debele veze i
našla nekog s posla iz Energoinvesta koji ima rođaka u Lu- kavici i zna ovog nekog
Miru Karabatka, smiješno mu prezime pa upamtio, i pustili ga poslije par dana. Misli
da je dala i para i svega.
Čovjek nije mogao doći do zgrade ispod pijace. Donijeli ga. Dijete moje, sav crn.
Na glavi mu urezan krst, to su žive rane, ucr- vale se. Usjeklo mu krst na ruku. U
garaži ga takvog držali. Ma kostur, ruka slomljena, on ječi, bunca. Žena plače. A ne
smiju zvati doktora, ništa. Komšiluk se doduše, dobro pokazao, pa svi nešto, neke
trave, čajeve, obloge, rakiju. Valjda ga izvučemo. I s takvim ja da idem u vojsku? Kako
ti da ovdje završiš?
Svratio na kafu i eto.
Gdje su ti roditelji?
Otac na Dobrinji.
Eh. Zna li da si ti ovdje zaglavio?
Zna. I ja čekam da se pojavi i izvuče me.
Slušaj, nemoj u svom stanu ni spavati. Ako imaš nekog u kom- šiluku da te malo
sakrije, makar noću. Ipak se danju malo ustru- čavaju. Neće niko, što moj stari pokojni
govorio, da je kučkino ko- pile pa da ga svak vidi šta radi. Hoće, reko bi, noćom.
Komandir nas diže u Rave Janković. Treba neki motor iz auta skinuti.
Pa ima li to kraja? Šta kome na pamet padne, ti, Miro, riješi sa svojima kako znaš i
umiješ! Hajte vas dvojica. Nikola, povedi malog i sačekajte me tamo kod one
radionice.
Nemojte da čekamo nas dvojica, ja nisam neka garancija. Idemo svi skupa.
Dobro. Eto me za pet minuta. Da nešto provjerim.
Tenk se smirio.
Eno kafana radi, ko da je normalno. Bilijar se igra, muzika, nema problema. A
ovamo pedeset metara dalje u istoj ulici ka- sapnica.
Šapće.
Glavu sačuvaj, mlad si, ti ćeš ovo sve nadjačati, tijelo se opire i mozak sam
zaboravlja da može podnijeti. Šta je čovjek nego živo- tinja. Mi smo živjeli u miru i
sigurnosti, generacije, kao tvoja, rasle u dobrom. Moraš izdurati i živjeti. Nema se kud.
Predradnik usmjeri prema zapadu. Pretrčimo Bratstvo jedinstvo iza zgrade.
Čovjek težak, trči, usporava pa hoda običnim korakom.
Ne mogu, nek ubiju, ali ne mogu.
Kod trolejbuske komandir u radionu a nas dvojica ispred. Čo- vjek otpuhuje. Nije u
kondiciji.
Zadatak nam na parkingu kod nebodera skinuti nešto s auta. Žuta škoda
stodvadesetka. Šef ponio alat koji pruža majstoru. Ovaj se zagleda u motor i počinje
nešto šarafiti.
Auto je umjetnost. Evo, to je ovo samo mu treba pristupiti. Sreća pa je stariji motor.
Sve lako dohvatiti. Ja imam staru škodu, ne bi je dao nizašta. Evo, gledaj. Pridrži
ovdje kliještima. Malo, taako. Sad ovo gore. Eto ga. Sad ćemo još skinuti crijevo i hla-
dnjak. Šteta je da propadne. Od karoserije nema ništa, ali je motor u dobrom stanju.
Neki dan me zvali za citroena, zx skoro nov, baš tu iz Rave Janković ga pokupili, ali
mu ne znaju ništa. Čovjek je skino dio, ovi ne mogu ništa. A izgleda da se neki krkan
nameračio na taj auto. Jedva sam im to riješio. Ne bi me bilo da nisam.
Bravo, Nikola. Ti se razumiješ u svašta i dobar si čovjek. Takvi nam trebaju. A ti
nećeš.
Neću, gospodine Miro, pušku. Neću, nije to ona vojska i nemam ja šta tu tražiti.
Nije ona, ali je naša. Nismo mi krivi što one više nema. Bila je kakva je bila, ali je
bila naša. Sad je nema, ali nama treba vojska. Ja znam najbolje kakvih ima
problema, ali moramo to popravljati. Pa ko će nam popravljati ako neće takvi,
obrazovani ko ti? Ko?
Fala vama na lijepim riječima, ali ja ne mogu na Sarajevo pušku okrenuti, ne
mogu. Heej, ja sam dijete iz centra, sve je moje ovdje, raja, familija. I sad ja da pucam
za neku Srbiju?
Nije za Srbiju, za nas. A Srbija nam samo pomaže. Pa gdje da mi živimo bez
Srbije, eto reci ti, pametan si čovjek, gdje i kako?
Trebalo je tražiti rješenje, dogovor. Kad ste vidjeli da imate vojsku, ne mislim Vi,
već vi Srbi esdesovci, nije vam niko mogo ništa reći. Samo vidite tenkove, popove,
topove, Miloševića i Arkana. Oni će vam riješiti sve. Eto, vidjet ćete na šta će izaći.
Oružje neće samo. Svaki dan se gine a njih je više.
Pa nismo mi htjeli rat. Eto, šta sam ja mogo? Da idem preko Miljacke, da bježim u
Srbiju? Šta sam trebo?
Ne znam sad. Nisam ni sebi u stanju reć šta da radim. Znam samo da ovo neće
izdobriti. Pa ljudi nestaju svaki dan. Samo ga nema. Koja je to borba?
Nestaju i naši tamo. Riješit će se to brzo. Ja vjerujem da mi imamo ljudi
obrazovanih, kulturnih, pametnih, hrabrih da to stave pod kontrolu. Možda su i trebali
ovi malo ljući da se običan svijet aktivira, ali nije to niko ovako zamišljao.
Pa šta će taj ološ nego pljačkat i klat? Šta ološ drugo inače čeka nego džaba da
uzima i ubija? Ološ je ološ i za nacionalnu i za bilo koju drugu stvar.
Jest, samo mi je draži moj nego njihov ološ opet. Ovdje ćemo mi to brže postaviti.
Ipak je to vojska s tradicijom. Jenea je to, onolika sila da ne može nekoliko budala
smiriti.
Onolika sila, Titina vojska, svi smo se kleli u nju a sad joj neki što ne može reći a
nije nikad sa ženom bio kako treba, pomaže. Heej! Banditi i budale sad glavni.
Nemojte, molim vas. Meni da je otići u Kanadu, Australiju, negdje, eto vam velika i
mala Srbija, pravite je na sprat, radite šta hoćete.
Pa ne može se otići. Sa svojim narodom se mora biti i kad je teško i kad je
naopako. Mora neko to istjerati do kraja. Ja ostajem sa narodom pa šta bude. I ti,
brate, Nikola, ljutiš me tako. Ko će onda ostati, samo sirotinja i ovi što nemaju kud?
Pa oni su vam najpotrebniji svakako.
Ih. Nećeš ti nigdje. Ti ćeš sa mnom rješavati. Postavit ćemo te u opštinu za
ekonomska pitanja, humanitarnu pomoć, nešto. Pazi, Nikola, riječi su ti opasne.
Vremena nisu za kojekakvo iznošenje stavova. Ljudi su svakakvi, jedva čekaju da se
tuđom nesrećom na- slade. Ja još i smijem, prvi sam bio u stranci, zna me svak ko Sr-
bina još iz onih vremena, ali ti, pripazi.
Evo motor spreman. Uzmi tu. Postavi, tako. Eto.
Nosimo motor zaprljani uljem i garom do radione. Stariji čo- vjek ispred haustora
pozdravlja komandira uz zazivanje Boga. Ovaj srdačno odgovara starini.
Izgleda da će kiša, pregrijalo.
I meni se čini. Kad lipe zamirišu ovako, vuče na padanje.
Po trolejbuskoj cesti pobacanih stvari. Ispred radione grupa. Dvije
poluuniformirane žene među njima.
Đe si, Gordana! Đe ti je Muharem?
Kad ga vidiš, zakolji ga slobodno. Meni više ne treba ni on ni niko od njih.
Što? Fino pjeva.
Pjevaj ti šta hoćeš. Ja sam sa svojim narodom pa mi se pjeva ko nikom.
Ne gledajući u lica onih što sjede oko smeđih flaša unosimo motor u radionu.
Unutra čovjek u plavom mantilu. Šef ga oslovljava sa Zvonko. Pita treba li brusiti
glavu motora. Ovaj gleda pa pravi ozbiljnu grimasu i odvraća da ne treba, motor zdrav.
Ulje nam ostalo po rukama sve do laktova. Šef kaže da ćemo na ručak u Šoping.
Hodamo ispod lipa. Na ćošku otvoren kafić. Ispred dvojica. Naš rukovodilac ih zdravi.
Oni nešto promrljmljaju. Jedan ima tešku čohanu jaknu iako je topao dan. Ispred njega
titovka s trobojkom. Neko ga zove iz kafane.
Mikele, majstore, jesi za jednu ljutu? Zaslužio si bačvu od jutros.
Ovaj odbija teškim crnogorskim akcentom govoreći da ne pije dok radi. Polomljeni
izlozi na pošti na ćošku Šopinga. Smeđe drvene pregrade od govornica i debela
knjiga imenika bačena na pod. Plavkasta metalna ograda kakve se sjećam od prije
nekoliko godina. Na drugom ćošku bio kafić Jesenjin sa stihovima na zali- jepljenoj
imitaciji smeđeg papira. Mi u salon namještaja Lesnina. Za kancelarijskim stolom
jedan krupan pedesetih godina. Iza njega razvučena zastava s tri boje i četiri slova. Za
stolom nalak- ćen još jedan. Pominju neka imena i ovaj što sjedi piše ih pa zajedno
broje. Onda se dogovaraju da ih okupe sviju koliko ujutro. Večeras će im reći da se
moraju u osam javiti na posao.
Mora se, bolan, kopati rupe za smeće, mora se očistiti Grba- vica, mora se voda
donositi, ima posla za brigadu cijelu. Nema džaba nikom sjediti. I žene imaju šta čistiti
i pomagati. Nema la- bavo.
Neka idu po ručak tamo kod Jesenjina!
Ja ću im donijeti.
Komandir odlazi noseći tri porcije. Namigne nam da ostanemo ispred. Mi sjedimo.
Magistar ekonomije zapalio cigaretu i gleda ispred sebe. Kaže mi da ne zagledam
nikog i nikom ništa ne govorim. Prodat će te svak za malu stvar. Ne vjeruj nikom
ništa.
Ljudi su gori od svega drugog na svijetu. Može s tobom vreću soli izjesti pa će te
prodat zabave radi.
Šef donosi dvije metalne porcije i kaže Nikoli da donese treću. Nema niko opasan.
Ovaj teško, ali rado ustaje i odlazi.
Sjedi ti, mali.
Meni je ipak ovdje lakše.
Hljeb topao. Miriše. Čorba s komadićem mesa između mahuna. Onaj što su ga
oslovili sa Mikele odlazi prema Jesenjinu. Iza njega još jedan. Šapće mu dok se
primiče. Obojica s puškama s optičkim nišanima. Mikele izjavljuje da se mora danas
nešto i uraditi.
Nismo mi Crnogorci lijenčine, vidi kako normu prebacujemo. Je li pravo zborim,
Luka?
Ko Njegoš vezeš a ko Vuk Mandušić gađaš.
Spuštaju se stepenicama pored Jesenjina. Koraci nestaju prema srednjem
neboderu. Iz Lesnine izlazi onaj što je maloprije pravio spisak i obavještava da
trebamo nešto nositi. Nas trojica uz duga- čku zgradu u Rave Janković paralelno sa
školom. Okolo se razraslo drveće. Trava visoka da će progutati naselje. Između
zgrada muzičke i osnovne škole na nebu se ukažu neboderi. Na prozoru kod broja
dvadeset pojavi se čovjek i brzo nestane. Na ćošku zgrade naslagana iscijepana drva.
Komandir veli da su tenkovima presjekli neki debeli kabal što struju sprovodi od
Grbavice jedan do Grbavice dva. Ovdje nema ni vode. Unijet ćemo neku burad i drva.
I dolje nabacana drva. Da prebacimo cjepanice do menze. Da uzmemo po dvije kante.
Unutra ubacim deset cjepanica u jednu a u drugu ruku kantu s još deset. Računam da
nam treba makar po sto tura. Poliglot otpuhuje.
To je malo puno za dvojicu ljudi.
Nije malo puno, nego nemoguće da mi to danas prebacimo. Ne treba sve, radit
ćemo do mraka pa neka sutra nastave.
Prvu turu i komandir uzima dvije kante. Penjemo se na drugi sprat. Stan otvoren,
vrata skinuta. Sudoper ostao na hodniku. U jednoj sobi probijen zid pa skrećemo kroz
stan u desno krilo zgrade prema rijeci. Treba nam deset minuta da se s drvima pro-
bijemo do ulaza gdje je menza. Dolje čovjek pije kafu. Nije onaj od neki dan. Pogleda
kratko i neljubazno i kaže, brže treba. Mora se osigurati kuhinja. Logistika je ključ
uspjeha.
Šef ostaje, mi se vraćamo.
Dvadeseta tura je kad se počinje mračiti. Predradnik namješta- jući futrolu kaže da
je dosta za danas. Na hodniku komšija od neki dan. Pozdravljaju se. Ovaj nudi rakiju,
kaže sad će odozgo donijeti.
Idemo mi sad, Slavko, pa ćemo drugi put.
Ulica Rave Janković tiha i pusta. Toplo i mračno. Na stepenicama kod prvog
nebodera petorica u polumraku. Jedan s prozir- nom bocom. Drugi nas zaustavlja.
Radni vod.
Kakav radni vod?
S Grbavice jedan.
Đe ćeš s njima sad?
Po zadatku.
Ekonomisti ruke na leđima. Jedan u civilnoj odjeći držeći automatsku pušku s
cijevi prema gore kaže da su i oni u poslu. Prave državu. A po belaju se evo malo
prehladili. Krenuli kod doktora.
Pokazuje prema gore.
Da vidiš, stari, kako liječi. I gospođa mu i kćerka pomažu. Mrt- vog bi izliječili, je li
vako, Simo?
Ceraka se. Drugi se smiju. Jedan opali metak u zrak. Mi gledamo u zemlju.
Šoping pust.
Šuti, budalo pijana. Pisni još jednu neće ti ni onaj naš glavni doktor, a on takve
dugo liječi, moći izliječiti. Ne slušajte budalu, gospodo. Hajte vi svojim putem. Ugodnu
noć želimo.
Prvo ćemo malog. Bezbjednije je tako.
Nikola se dobro umorio.
Ja ovo ne mogu pa me ubij. Ne mogu, nemam snage ni života za sva ta drva,
vodu, vreće, motore, pijace ni ljude.
Mora se nešto, Nikola. Mora. Ti sebi sredi da te puste u Beo- grad ili negdje u
pozadinu, u mjesnu zajednicu, opštinu. Ni meni se ovo ne radi. Ovo je najgori zadatak
koji sam mogo dobit. Ali moramo svi nešto.
Onda opsuju život i svoju sudbinu. Nikola obriše čelo a šef mu nudi cigaretu.
Sumrak na Grbavici jedan.
Ja u mrak stubišta. Ona me zovne. Sekira se kao da sam joj nešto važan u životu.
Da uđem. Pripremila mi vodu. Poslije ćemo vidjeti gdje da idem. Zatvori nježno vrata.
Radio namješten na Prvi program Radija Sarajevo. Vijesti. Daje mi peškir. Ja se ne-
ćkam. Ne budi smiješan. Skine kućni ogrtač i ukaže se obučena kao za izlazak.
Radio okrenuo na muziku.
Danas nije niko dolazio da traži nikog. Možda je prošlo vrijeme traženja i
skrivanja, makar ovdje u zgradi. Gdje ste bili danas?
Uglavnom kod šopinga.
Pa kako je tamo?
Djeluje na tren normalno.
Priča se na pijaci nešto oko garaža ispod Lesnine.
Bio, gledo, nisam puno vidio. Nosili nešto tamo na kraju kod muzičke.
I ti si išo u muzičku?
Mučio se.
Gitaru?
Violinu.
Pa znaš li šta svirati?
Nisam umio ni kad sam vježbao.
Pretjeruješ.
Eto vićeš. Više sam za ove instrumente tipa tambura. Evo ovako.
Stani, teška sam.
Jok meni. U formi sam za nošenje. Polako. Hajmo
negdje gore.
Da te nosim.
Dobit ćeš bruh.
Dobit ćeš ti trbuh.
Nemoj se s tim zezati.
Neću. Jedan sprat te, vala, mogu nositi. Stani, čekaj.
Stani ti.
Još malo. Hej, past ćemo oboje.
Kakvi, to je firma jaka. Krstić i sin.
Juni blizu polovine. Sunčano. Na ulazu na pijacu stražar u vojni- čkoj košulji. Mi uz
unutrašnjost zgrade do pijace. Dvocifreni brojevi na pločicama. Prostori za
prodavnice uz pijacu zamandaljeni nekim željezima. Na pijaci šaht i cijev od hidranta.
Tri žene sipaju vodu u bijele kanistere od pet litara. Jedna grupa žene pokunje- nih
pogleda u šeficu i zadužuje krpe, metle i kante. Mi, Nikola, pijanist, onaj što je dao
pare ali se još nije spasio, komandir i ja u brijačnicu. Transporter prema Zagrebačkoj.
Predradnik nas okrene ka rijeci.
Pažljivo, držati se zgrada, snajper ne bira.
Juče je čovjeka izvrno dok je pokušavao ubrati maslačak. Eno ga u Kasindolu
jedva živ.
Mi jedan iza drugog prema zadnjim zgradama do rijeke. Iz- među paviljona lipe.
Ispred ulaza rukovodilac spušta vreću sa stotinjak praznih jutenih vreća koje moramo
napuniti zemljom i iznijeti na položaje. Na vrećama ustoji uenhaceer. Magistar obavi-
jesti da je tu i njegov stan. Iz haustora jedan ranih četrdesetih godina sa sivom
beretkom u pancirnom prsluku, pištolj na boku a automatsku pušku sa zalijepljenim
dodatnim spremnikom municije drži lijevom. Komandir se zdravi s njim i traži lopate.
Onda zajedno ulaze unutra pa se vraćaju s tri alatke. Šef pokazuje gdje da kopamo.
Dvojica neka kopaju, dvojica tovare pa ćemo nositi. Pomoći ću i ja. Ti, Nikola,
koliko možeš.
Zemlja tvrda. Komandir s dvije plastične boce. Kaže, bez hrane i nekako, ali bez
vode nikako.
Nama je Hercegovcima voda zlato najveće. Geni pamte stotine godina koje ne
znamo a osjećamo ih.
Iz ulaza niži čovjek s papovkom. Vuče oružje kao strano tijelo. Gleda ispred sebe.
Nevoljan. Ogrnut džemperom. Glumac dobro poznat. Vidi nas i prepozna stručnjaka
za ekonomiju s iskustvom iz arapskog svijeta. Mahne mu i prilazi.
Pa đe si, Nikola, nado sam se da si uspio otić.
Zagrle se. Sjednu na ivičnjak.
Ljudi koje ja znam nisu sad na nekim mjestima da pomažu drugima. Šta je s tvojim
sinom?
Evo ga sa mnom. Da mi je njega poslati rodbini, ne bi se više brinuo. Šta god mi
Bog da. Ja sam ipak živio i napravio nešto. Eno tri kutije za cipele pune papira, to je ta
moja knjiga Gluma što bi gledo da ostane iza mene. Još i sin da se izvuče. On je
dijete, nema ništa s ovim.
Pogleda prema nama. Ja ga slušam naslonjen na lopatu. Onda primjećuje da sam
i ja dijete u ovoj ludnici odraslih a nedoraslih. Žao mu je svakog, ali on ne može ni
svoje spasiti. Kad proviri neko iz zgrade s puškom svi gledaju ispred sebe i kopaju.
Glumac drži pušku u krilu.
Jesi zvao Koljevića? On je kod Tebe i radio nešto na akademiji, zar nije?
Ma bio sam kod njega. Pokušava Mira preko sto ljudi, ide svaki dan u Lukavicu i
na Pale da nas iščupa.
Daje cigaretu. Nudi i nas posjedale u hladu. Drugom rukom prebire rub vreće. Ja
se ohrabrim pa pitam je li mu se sad čini da je sve ovo već vidio, i ovu rijeku, i ove
ljude, i sve?
E, sine moj. Ja sam puco na Sarajevo! Šta drugo da ti kažem.
Kako, bolan?
Odvelo nas negdje na Vrace, podijelilo puške, pokazali prema Lorisu i gađaj! A ja
svojevremeno dobru trenerku kupio u onoj radnji na ćošku te zgrade. Sjećaš se
radnje?
Otrese cigaretu pored sebe. Popije vode pa obriše vrh flaše. Ot- puhne.
Uvijek sam imao teške snove. Sad vidim zašto. Ali opet, ne možeš zamisliti zlo.
Zato ljudi i ostaju u ovim situacijama što ih izda imaginacija. Jedino što čovjek ima da
se bori sa svijetom je imaginacija. A nema imaginacije bez umjetnosti. Eto, ti si ko i
moj sin, možda se i znate. Vas je iz gradskog, svjetskog života gurnulo da radite što
čovjeku nikad ne bi na pamet palo da će raditi. A taj je film i ta scena koju pominješ
velik. Obično me se ljudi sjete kao Cvikeraša ili kažu crko daboda po onoj drugoj sceni
iz tog filma. Taj kadar kad sjedim sam pored rijeke, nekako je lijepo skriven. Fala ti što
si me na to podsjetio dok gledam ovaj horor koji nisam ni režirao ni pristao glumiti u
njemu. I ako preživim, neću glumiti ni u jednom filmu o ovom ratu, ako je ovo rat, jer
se nikad ni jedna poštena scena o ovom ni ne može snimiti.
Nailazi jedan, malo pognuo glavu kao da je samo njen vrh jedina moguća meta, u
crnom kombinezonu s puškom s optičkim nišanom. Kad vidi glumca, prodere se Ćoro,
eto Šintora!
Ovaj odmahne kratko rukom i gleda ispred sebe.
Može li ti onaj naš režiser šta srediti? Možeš li ga kako dobit? On je izgleda dobar
s Miloševićem. Ima veliko razumijevanje za ovu ovdje stranu a nikakvo za onu tamo.
Da možeš nekako do njega.
Fala mu i da može ne bi mu nikad tražio. Ja se Sarajeva ne mogu i neću odreći.
On ako je dobar s Miloševićem, sa mnom nije i neću da mi takvi glavu spašavaju.
Pa i Koljević je takav.
Jest. On je, bolan, Makbet i Ričard III. Ili im je onaj glavni Ri- čard i Klaudije i svaki
jad što je već kadikad opisan i shvaćen. Ali njega molim što nemam druge. On je vlast
i završit će na vješa- lima zbog svega. Pomahnitao dibidus. Neki dan kad sam se to
nekako probio gore i izmolio da me primi, stojim s molbom u njegovom kabinetu. A i
šefica kabineta mu naka glupa krava arogan- tna. I on sav hladan i nadmen. Kaže mi
ko će ostati, ko će spasiti ovaj narod ako nam svi pismeni ljudi odu? To me pita. Ja
lupio, a odmah sam shvatio da sam se zezno, ja bih se ipak radije bavio svojim
poslom. Kad je on sasuo. Kakav posao preči od ovog? Šta je to važnije, mi državu za
vas pravimo a vi se hoćete baviti svojim poslom. Ma rekoh, nisam tako mislio, mislio
sam da bi ja bio ko- risniji u nekom pozorištu, na daskama. On jedva dočekao da me
Šekspirom dokusuri, kaže, život je pozornica na kojoj svi glumimo i nestajemo sa
scene. Odglumite, otpisuje me, da ste hrabar i svom narodu koristan čovjek. To je, sav
se zanio, životna uloga za svakog od nas. Govori kako su njegove knjige i
predavanja ništa za jedan trenutak osjećaja da služi svom narodu u njegovim velikim
istorijskim trenucima.
A šta ti na to?
Ja sam sebi došao ko dijete kad ga učiteljica naruži. Ne smijem mu ništa reći a
nema šta mu ne bi nagovorio. Kojem, mislim se, narodu služiš tako. Kojem to dobru
vodi? Ali, šutim, šta kažem ne pomaže mi, sve se vraćam na to da sam ja glumac da
sam slab fi- zički, da mogu pomoći kroz kulturu... Budalu glumim, šta mi drugo ostaje?
Svi glumimo budale jer je došlo da budale i manijaci vode a mi se pravimo da
nismo odavde i molimo da nas puste, ponižavamo se i bježimo. Nismo im smjeli
dopustiti da sve preuzmu, nismo. Pa gdje je, bolan, ono Sarajevo, onaj narod, onaj
život što se činio svijetao, beskrajan i dobar i za čovjeka napravljen? Gdje?
Gleda u zemlju. Odmahuje. Glumac se naslonio na pušku čija cijev pokazuje na
ljetno nebo iznad zelenkastih i smeđih zgrada. Od kontejnera smrad. Trojica u civilnoj
odjeći, ne gledajući u nikog, usta i noseve prekrili majicama, lopatama ubacuju smeće
u iskopane rupe. Glumac tapše ekonomistu i sporo prema ulazu iz kojeg je izašao.
Pijanist šapne da ovo sve treba zapisati. Ovo je film samo po sebi i knjiga i nema šta
nije. Ja klimnem. On usmjeri prst u mene pa pokaže pisanje. Složim se pokretom
glave.
Mi onda za naslagane vreće i unosimo ih po dvojica jednu na treći sprat. Sive
pločice na stubištu i natpisi željo 1987. Prednji stanovi prazni, izbušeni mecima,
nagorjeli i tihi. Zgrada mašinskog fakulteta izrešetana i nagorjela a drveće snažno oko
rijeke. Lipanj. Unutarnji zidovi izrešetani a kroz njih vire ljudi tridesetih godina držeći
cijevi teških mitraljeza i automatskih pušaka. Iza sanduci s municijom. Mi unesemo
vreću pa je spustimo iza zida. Jedan od trojice na trećem spratu, nosi beretku i bradu
od mjesec dana, gleda nas strogo. Muzičara udari s prednje strane drvenim kun-
dakom u ključnu kost i on padne na leđa. Krene prema meni i dohvati me cokulom
više desnog kuka. Pokrijem glavu i kroz ruke vidim lice deformisano i pokvarene zube.
Urla pobiti i poklati. Opet me nogom mlatne s druge strane držeći pušku okrenutu
kundakom prema meni. Drugi ga smiruje, kaže, Aco, pusti ih, vidiš da je taj dijete.
Kakvo dijete!
Još jednom zamahne, ja malo prema naprijed. Čujem komandira da utrčava i
viče, pusti ih, pusti ih, eno ti pravih turaka tamo, idi sebi dovedi pa tuci, magarče. Ovaj
se okrene prema njemu, po- kušava okrenuti pušku, zapetljava se remenom, druga
dvojica sa straže ga prihvataju i odguruju.
Vodi ih!
Brzo.
Mi posrćući niz stepenice, onaj gore viče gori poturica od tur- čina.
Poturico, zaklat ću te se njima.
Psuje majke svim izdajicama. Komandir pokaže da produžimo prema pijaci. Još
drži pištolj u desnoj ruci. Sunce visoko iznad naselja. Nikola ostavlja lopatu, izlazi iz
rupe gdje smo kopali, duboko diše i ide za nama. Dim od zapaljenog smeća uvija se
oko zgrada.
U brijačnici šef objašnjava kako je jedva ljude spasio. Hoće od tog nekog da se taj
kazni što je napao radni vod. Ovaj mu nešto tu- mači i komandir opet, duplo glasnije
traži zakon i zaštitu za svoje ljude i državu koja se gradi na pravdi i Hristovoj vjeri a ne
udar- cima u nenaoružane.
Na pijaci pet žena sipa vodu iz širokog crijeva. Za jednim štan- dom
pedesetogodišnjakinja obučena u crnu bluzu i šarenu duga- čku suknju. Ispred nje
manja hrpa krompira, nekoliko stručaka per- šina, dvadesetak nevelikih jabuka i
nekoliko mrkvi s tragovima zemlje. Šef pokazuje da sjednemo ispred. Nailazi pet
žena s metlama, kantama prema mjesnoj zajednici. Jedna ranih pedesetih u odjeći
kao za čišćenje kuće pozdravlja nas sa kako je, kolege. Pijanist do mene. Govori vrlo
tiho i ne gledajući me da je njegova šansa da se izvuče dosta mala a moja možda
malo veća jer sam sam ovdje. A on je već svašta vidio kao i ja. Ali nije ni to što je
vidio, ovi se ni ne ustručavaju puno, već je njegova zgrada izgleda zapela za oko
nekom. A to ne valja. U svakom trenu neko može sjetiti i krenuti i po njega. Ubiti mu
starce, oteti nešto, tražiti otkup a on nema ni za lijeka. Pa nije nikad ni radio kako
treba. To po kafanama nešto malo znao zaraditi. Samo vježbao, tražio priliku. Nema ni
porodicu, ni djecu, ni nikog da ga otkupi ili traži negdje. A, razumio je da ja imam oca
koji pokušava do mene i doći i svaki mi je dan veća šansa da će i uspjeti. Pa da ja
nešto i zapišem i zapamtim o tom šta se de- ševa na Grbavici. Da ne bude sutra da
smo mi to sve sanjali. Kao što nam se sada čini da smo onaj obični, normalni život
sanjali.
Je li tako?
Tako nekako.
Da znam ono što on zna i da to nekako prenesem negdje ako se iz- vučem. Jest
da se nada da će se i on i ja izvući i da ćemo proživjeti život. To je jedino što možemo,
preživjeti nekako. Nego, da mi, usput, kad niko ne čuje ispriča nešto od onog što je
čuo i vidio u ovaj mjesec otkako je krenulo. A ja da kad stignem i da mi neko to ne
nađe, da pišem. I on piše i pamti. Kad nas je više, lakše ćemo to prenijeti dalje. Da
neko dođe da nas osveti ako nas ne bude. Da ne prođe tek tako sve ovo. Otpuhuje.
Nailazi naoružan u civilnoj odjeći prema me- snici. Cijev puške okrenuo prema
naprijed a i on glavu malo spustio.
Naoružani se udalji, žene nestale u mjesnoj zajednici, šef na stolici unutra. Žena
za pultom posipa mrkvu i celer kapima iz boce na kojoj piše likvi.
U njegovom komšiluku je, tiho govori gledajući ispred sebe, neki dan upao taj što
ga zovu Bugarska. Kasno poslijepodne pa nikog na ulici. Bijeli golf se zaustavio.
Izlaze trojica. Udarali kundacima u vrata. Vikali. Po dogovoru, prvo izašli dvojica što
su Srbi. Njih gurnuli. Na trećem familija, žena trudna, mala kćerka od tri- četiri godine.
Otac te žene penzioner. Muž joj par dana prije nekako pobjegao. I njega odvodili u
Digitron, tukli, preko neke veze ga pustili i prebacilo ga na drugu stranu. Valjda je to
neko javio ovim u Digitronu. Kao, traže oružje. Žena onako, zgođušna. Oca joj
izudarali odmah. Čovjek u krvi. Mi u stanu prekoputa čujemo. Tupi udarci, imaš
osjećaj da će pući kosti. On valjda padao, pa ga dizalo. Žena molila da ga pusti. Šta
pusti, čovjek đe ti je! Viče, trese se zgrada. Ova dvojica ga kao malo smiruju. Ona moli
da joj pusti oca, vidi da je dijete tu, da je trudna. Haj kaže da se dogovorimo. Onda
tišina. Otac joj valjda leži, ne čuje se ništa. Mi se skupili, ne smiješ se pomaći. I ona
dvojica Srba iz haustora nestali. Ova dvojica hodaju po ulazu. Čuješ iznutra da neko
podvrisne, dijete za- plače glasno pa tišina. Desetak minuta kasnije samo se vrata zat-
voriše. Koraci niz stepenište. Dolje nešto dovikuju jedan drugom, smiju se, kaže jedan
što je jače mogao, koji si ti ludak. Onda se jedan dere srbija, srbija. Upali se auto,
odoše. Ali strah kod nas ostaje, ne možeš se maknuti. Kontam da nije jedan ostao i
čeka da neko izađe. Mati proviri pa pređe u taj stan. Čovjek u nesvijesti. Mene zovu
da se oko njega pobrinem. Ja ga vodom polijevao, rakijom nekom masiro, dođe sebi.
Dao mu vode sa šećerom. Nije ništa, govorim mu, on sav razbijen, gornja usna
rasječena, masnice, krvav, u polusvijesti, pita gdje su one. Tu su, kažem, uredu je, oti-
šli su. Majka tamo s njima, tješi tu ženu, govori mi da ne ulazim, nosi joj vodu i obloge.
Dijete tiho plače. Ja ovog čovjeka nekako na krevet, napravio mu čaj, ne znam šta ću,
on povraća, plače, pomaže, zove pa se smiri. Samo čujem tamo iz druge sobe da
majka tješi i umiruje trudnicu. Govori da će biti uredu. A sve čekamo kad će opet doći.
Već blizu ponoći, ja zakunjo malo u tuđem stanu, kad jedan od komšija, on je već
davno pušku uzeo, ali je korektan. Kaže, ujutro će ih on prebaciti. Mi brzo kući otišli,
žena se kao smirila. Kaže moja stara da je ženu silovao pred tom malom, dijete
vrištalo, zacenilo se, a žena kad je vidjela da nema pomoći, pritrpila se, samo da dijete
spasi. Ujutro kad smo provirili, tišina. Onaj komšija na vrata zalijepio svoje ime
ispisano ćirilicom na običnom papiru iz teke s kvadratićima. Pokucamo kasnije lagano,
niko ne otvara. Da je bogdo i nas pokupio i poveo na razmjenu, rodio bih se opet,
meni se čini. Moj stari vene, sjedi ispod prozora i tupo gleda. Stid ga, priča kad
progovori, da ode s ovog svijeta a da za svoje dijete, za mene nije ni to učinio da me
na vrijeme skloni. Stane mi se iznenada izvinjavati. Stari, bolan, šta ti je, ja ga
kritikujem zbog bez- voljnosti. Hoće, promrmlja samo gdjekad, da se probudi iz more.
Glazbenik se pipa za ključnu kost, kaže, nije ovo ništa.
Svaki dan da me jednom-dvaput ovako udare da znam da je to sve, ni po jada.
Najgore je noću čekati hoće li neko zalupati na vrata. Noć je dušmanin.
Na ulici čovjek u plavom odijelu. Nizak. Okrenut leđima. Mu- zičar šapne da je to
on, Bugarska, nema ko drugi biti. U ruci mu bejzbol palica. Okreće se kao da
kontrolira saobraćaj. Komandir izlazi iz brijačnice i pokaže da dođemo do njega.
Unutra radni sto, iza njega zastava sa slovima i linijama, do zida dvije kancelarijske
stolice u slabom stanju. Naš rukovodilac gleda kroz vrata i prenosi nam dešavanja.
Zaustavi čovjeka. Ovaj vadi nešto, neki papir. Pokazuje da ne razumije, diže ruku
prema nekom prozoru, garant priča da tu stanuje. Onaj vrti palicom. Eno ga odvede
negdje prema pijaci.
Šef onda izlazi govoreći nam da ne mrdamo. Mi se primakli vratima i čujemo da
neko viče, nemaš je l, nemaš a da drugi ne odgovara. Onda izlazi jedan u farmerkama
i crnoj majici, krvavog lica, i pada. Iza njega onaj u plavom odijelu s palicom gurka ga
prema trolejbuskoj ulici. Okrenuli nam leđa pa se mi ohrabrili da pogledamo. Lenjinova
pusta. Predradnik se vraća. Šuti. Sjeda, briše čelo i vadi cigaretu. Dolazi i drugi koji
brine oko radnih obaveza i donosi džezvu na metalnoj tacni. Pored džezve dvije
šoljice i kratka boca s dvije čašice. Stavlja na sto. Komandir otpuhuje i kaže da mu nije
ni do čega. Onda se diže i kaže hajmo prvo malog do kuće odvesti. Već je skoro kraj
radnog vremena. Glazbenik veli da je blizu, samo preko Bratstva jedinstva pa da
možda prvo njega pusti, može on sam pretrčati pored mesnice. Šef nevoljko pristaje.
Ma ništa vi ne brinite, najmanji problem.
Izlazimo kroz pasaž iz pijace pa pored spaljene trafike. Pijanist mahne i poleti
preko ulice iza zastora i betonskih pregrada. Kad pređe u Marijana Baruna, okrene se
i mahne još jedanput, dovikne vidimo se ujutru i ode prema ulazu. Mi nazad
Lenjinovom pored škole. Poneki prozor otvoren i zavjese se njišu. Tišina oko zgrada.
Ispred jedne dvojica u uniformama jna. Komandir ih zdravi. Ovi suzdržano odvraćaju.
Ispred fakulteta stražar. Dvojica starijih u radnjama pri kartama. Pita kako je, da nije
neko dolazio i tražio nešto, nekog, odvodio. Nije. Penje se sa mnom u haustor. Gdje
komšinica živi. Pokazujem na vrata na prvom. On kuca. Ona pita ko je, zvuči
zabrinuto. Otvara vireći iza vrata koje lanac pridržava. Osmjehne mi se. Rukovodilac
uvjerava da je došao sa mnom da vidi tu ljepo- ticu prekrasnog imena i još ljepšeg
prezimena i djevojačke duše prave. Pojavlju se i baba i nude ga da uđe na kafu.
Oklijeva. Ula- zimo na kraju i on i ja. Na stol stavila bocu s tri čašice dok unuka nasipa
vodu u proključalu kafu. Priča se o mjestima porijekla, o se- lima između Gacka,
Bileće i Trebinja, pa o dolini Neretve, o dobrim vremenima, o historičaru koji je onaj
rat slučajno preživio pa ostao da svoj narod pouči prošlosti, o Bogu koji gleda čovjeka
koji je podivljao i ne vidi da je samo prah i sjena, o dobrim vremenima, koja, sad se tek
vidi, jesu bila možda malo bezbožna, ali bolja nego ova kad se svak na Boga poziva a
zlo čini. Onda pokušavaju naći i za mene neko rješenje, da je situacija takva da taman
što me je to s majkom snašlo, sad mi život o koncu visi. Komandir ih uvjerava da su
dok je njega moja i njegova glava povezane, da će učiniti koliko može da me prebaci
tamo gdje sam sigurniji i gdje mi je otac. Ali on, priznaje, ne zna ljude koji se time bave
i kad pita za njih, misle svi da hoće da ih prijavi nekom kao što stalno govori da će sve
prijaviti poštenim vođama ako takvi uopšte i postoje ili ih je on, želeći svom narodu
dobro i državu da ga zaštiti od novih Jaseno- vaca i jama, izmaštao. Napolju se stišao
tenk i začuju se ptice s dr- veća iza zgrade. Pita koliko je ljudi u zgradi i kako se živi.
Doma- ćice nude šta za pojesti, ali se komandir diže, mene potapše i odlazi želeći
mirnu i prijatnu noć i svako dobro. I ja prema svom stanu. Zovem je da dođe da
pričamo. Pruža mi šerpu ugrijane vode. Po- kazuje da će se obući za iznenađenje. U
stanu samo pritvorim vrata i osluškujem zvukove. Poslije dva minuta u kadu i brojim
sekunde pod toplom vodom. Izbrojim dvadeset šest. Pričinja mi se na tren da čujem
grube korake na stubištu. Samo ptice pa pucanj s crvenih zgrada i pomjeranje tenka
na tranzitu. Lagani koraci.
Imaš kakvu staru teku, rokovnik?
Što? Ako ti nađu da pišeš nešto, još gore.
Imaš kakav svoj ruski u nekoj svesci?
Imam rokovnik koji sam na zadnjoj godini koristila, samo nekoliko strana
ispisano.
Da mi daš?
Ujutro, svakako je mrak.
I tama. Mrak i tama.
Koraci se izgube na prvom. Ja se pokrijem dekom.
Skoro šest kad se okrenem na drugu stranu i računam na još dobrih pola sata.
Juni se bliži polovini. Subota.
Rokovnik na kojem piše vranica sarajevo s kalendarom za 1981, 1982, 1983. ima
smeđe korice. U njemu ispisano dvadesetak stranica odmjerenim ženskim rukopisom
u kojem se razaznaju ruska slova, tabele s promjenama i nastavcima pisane plavom i
crnom hemijskom olovkom. Sipa čaj i stavlja pred mene tanjir s domaćim hljebom
namazanim margarinom dobro jutro.
Šta misliš da ispišeš po jednu stranu ruskim svako malo a ja iz- među?
Ti piši a ja ću kad napišeš, dodavati pokoju stranu. Neka stoji kod mene, neću
čitati, obećavam. Kad odeš na rad, ja ostavljam među svoje knjige.
Na uglu Splitske utovaramo ormare na manji kamion. Komandir se raspravlja s nekim
da je to van pameti da se usred ovog pakla ljudi sele, nose stvari koje sigurno nisu
njihove, polome njegove ljude i odu odavde ostavljajući sirotinji i poštenim da brane
Gr- bavicu.
A oni odoše u Beograde i Sokoce, kuće se tuđom krvlju i mukom. Kakvi ormari i
televizori, mašine i stolići za dnevne sobe? Koja je ta iz glavne komande da je ja
vidim? Kuja našla naku budalu da je voda pa sad ta budala našla njega, čovjeka koji
je prvi Srbin u Sarajevu bio kad su ostali štafetu nosili i padali u nesvijest pred onim
agentom Vatikana! I još ljude da slomi da bi se kurve kućile i budale što su trčale
nedjeljom u kasarne da im vojnici peru mos- kviče dok džaba žderu, iživljavale i liječile
neizlječive komplekse.
Nosimo skoro novu mašinu za rublje. Muzičar otpuhuje, ja gledam ogrebotinu
kad sjednemo na stepenice sjenovitog stubišta kroz čija se mjestimično polomljena
mutna stakla gleda ugao kod apoteke u Zagrebačkoj i djelić moje zgrade. Sunce jako,
planine se zelene, nebo plavi, asfalt gori.
U ova se doba igra onaj turnir. Jesi ti pratio tenis?
Pomalo. Podsjeća me na kraj škole, bivalo je polufinale obično zadnjeg školskog
petka.
A onda se čini da će raspust trajati zauvijek.
U haustor neko. Ženski glas govori polako, polako. Iza komandir uvjerava ženu
da ne zna ništa o tome i da su gore dvojica njegovih radnika ali to, što ona pita, ne
zna. Ko joj je rekao da je njezin sin tu? Koja komšinica? Lažu ljudi, od sveg jada i
belaja još se i lažova nakotilo, kraja im nema. Eto, nek vidi sama, odnosno ta gospođa
koja je s njom. Mi na stepenicama. Penju se dvije žene. Jedna u crnom, bijelu kosu
povezala crnom maramom a druga u šarenoj bluzi i dugoj suknji, smećkasta marama
od pola glave. Oči joj ne reaguju na svjetlo. Kad ova žena s njom kaže evo, to su ti
ljudi, nema ti sina ovdje, ona se okrene prema njoj pa prema nama. Recite nešto da
se žena uvjeri, ona ne vidi već trideset godina, ali osjeća na neki svoj način. Ja
zbunjen dobar dan. Predstavim se. I klavirist nešto kaže da mu se glas zvonko razlije
na stubištu.
Eto vidiš, Ramiza. Nema ga ovdje. Možda su ga već razmije- nili, možda je u
bolnici, gadnih je udaraca dobio preksinoć, ali iz- vući će se, samo da je živa glava.
Akobogda. Možda momci znaju, možda su ga sreli, moga sina, trideset pet mu
godina, visok.
Kaže njegovo ime i prezime.
Dosta ljudi bude pa odu negdje na drugo mjesto, razmjenu, prekomandu tako da
ne znamo. Mi se slabo poznajemo. Nekog viđaš svaki dan a ne znaš ni kako se zove,
ni gdje živi, ljudi se plaše govoriti i o sebi a kamoli o onome što su čuli ili vidjeli.
Neno, kono moja dobra. Šta misliš da ovoj mladosti napravimo kafu? Odi do moje
snahe nek im ispeče, dat će ovaj gospodin dolje. Vidi se da je čovjek.
Hoću, Ramiza, hoću. Sad ću ja.
Žena odlazi. Slijepa starica ostaje na stepenicama ispod nas. Kaže, prvo pitajući
ima li ikog ovdje, da je stanje neizdrživo. Sina joj odveli. Ostalo dvoje djece, jedan već
veliki dječak, drugi deset godina, snaha izludi da neće i po nju doći. Ona samo plače.
Ne smiju ni spavati u svom stanu. Sinoć im je i policija bila, kao ču- vaju ih da ne dođe
opet taj nekakav Rus, kako li ga zovu. Njemu niko ništa ne smije. Ima, kažu, takav
zadatak i ovlaštenja s vrha. Onda otpuhuje i plače.
Kako se to desilo?
Prvo mu ujutro nekakvi dali da nosi nake jakne iz podruma. Komšija imo robu za
prodavnicu pa kad se saznalo, dali mi sinu da tovari. Slično kao vi što radite. Onda se
stvori taj s još dvojicom, snaha kaže da su odvratni, ne možeš ni gledat u njih, jedan
visok, ogroman, drugi nosat a taj najgori nizak, nikakav, šajkaču nosi i palicom udara. I
mog je sina tom palicom, koliko sam razumjela ono što mi ljudi iz komšiluka šute,
odmah na vratima izudarao. Dabogda da je mogao sve to preživjet. Kad su došli, hoće
auto. Dao im. Upalili, išamarali ga i otišli. Mislim, valjda smo platili svoju dozu straha i
nepravde. Predvečer, eto ih opet. Komšija mojih godina, tražili mu auto, on im dao
ključ, odveli ga u garažu, kažu ljudi, da je izašao sav izudaran. Kao, nije im dao nešto
da se kola upale. Valjda im je onda dao. Kod njih u kući i kćerka im, djevojka,
medicinu studirala, pred kraj bila, ja bi je pitaj kad me šta nepoznato zaboli. Djevojka
ko duša, s mojom se snahom pazila. Njih isto, sve troje, već dva dana nema. A ljudi
pričaju svašta. Uglavnom, taj su dan predvečer opet došli, opet mog sina tražili. Kao
auto im je slab uvalio, cerekaju se. Snaha bila kod ove komši- nice s djecom, biva
malo sigurnije, i njen je sin fin čovjek. Tad se, oko devet posvađaše nešto između
sebe i odoše. Mi mislili gotovo je za noćas makar. Sutra ćemo nešto smisliti. Oko
ponoći opet lupa na haustoru. Isti kao ovaj. Dogovorili se prije bili da ovaj Neven- kin
sin siđe otvoriti, njega neće, Srbin je. On je i sišao, samo ga odgurnuli. Ušli nam u
stan, sreća da je snaha s djecom ostala kod kone. Ja osjetim da mi dijete stoji kod
ormara. Trojica bila. Jedan meni stavlja nož pod grlo, traži pare. Imala sto maraka
tačno. Iz- vadim, ali hoće još. Drugi priđe, kaže, eto te Bog obilježio, fuj i pljunu me.
Dijete mi udari nečim, on kratko jauknu. Izvedoše ga. Ja za njima, spotaknem se,
padnem. Čujem udarce na stubištu, snaha odozgo zove, dolje se auto pali. Otad ga
nema. Nema kog komšije nisu zvale. Ništa. Govore tu je, sad će doći, nekad pomi-
slim eto ga, kao da ga čujem, kao kad je bio dijete pa napolju cijeli dan i ja se zabrini a
on na vrata, kaže ne brini, mati, tu sam. Ja sam slijepa od kako mu je pet godina bilo.
Ne znam ni pamti li me dru- gačiju. Na to sam se svikla, Milostivi sve određuje. Ali ne
mogu prihvatiti da mi nema djeteta. Krenem usred dana ili noći, da mi je poći tražiti ga.
Možda je blizu, negdje u garaži, u stanu, na po- ložaju nekom kopa, ko vi nešto. Samo
slušam korake, ne spavam, ne jedem, plačem i slušam. Čovjek nam obećao ujutro
nas prebacit na našu stranu a nikad ga nismo vidjeli. Kad je čuo da tražim sina i da
su mi snaha i unučad još tu, kaže, ja ću to riješiti, a sina ću vam potražiti i javiti
nekako. Vjerujem, veli, da je i on živ. Čuo je za više ljudi koje je taj bugar, rus, šta li je,
vodio pa morao pustiti kad mu neko naredi.
Mi gledamo pred sebe. Napolju toplo a haustor tih i hladovit. Onda se spuštaju
koraci. Dječak nosi loptu, neko za njim viče samo tu ispred zgrade, ako te zovnem za
sekund da si u kući. Di- jete ima šorc i majicu plave boje. Nosi narandžastu loptu s
crnim linijama.
Šta je bilo s tim komšijama što im je auto tražio, studentica me- dicine?
Sad ćeš čut. Iste valjda noći, mi plakali, nismo ništa čuli, opet došli i odveli. Kad je
svanulo, komšiluk ih tražio da pijemo kafu, vrata ostala otvorena a unutra, kažu, samo
još svijeća gori. Pričao sad jedan da se čula lupa po haustoru, da je neko plako.
Uglav- nom, ni traga od njih. Jedan lokalni pijanac što sad pušku nosi i priča okolo,
svratio u haustor juče. Komšiluk ga kao počeo nuditi rakijom. Kad mu se jezik dobrano
razvezao, veli da je roditelje taj odmah upucao negdje na Vracama a da je djevojku,
da izviniš, oženio. Gluho bilo. Drži je, tako taj pijani priča, svezanu u nekom stanu na
Vracama. Živi s njom. I to, taj priča a cereka se, da je veže lancima dok po Grbavici
nove traži da ih ženi. Lijepa smrt.
Koraci odozdo. Komandir s onom komšinicom. Ona s tacnom, džezvom, velikim
šoljama kao za čaj i sendvičima.
Hajmo, ljudi, po kafu. Nek ova omladina i njihov gospodin šef nešto prezalogaje.
Komandir onda, kad se otpije po gutljaj kafe, zapisuje ime i prezime nestalog
sina, adresu i obećava da će zvati na sve strane da se sazna gdje je i da ga vrati
majci. Muzičar mi išareti da i ja pišem čim u kuću uđem. Klimnem. Žene se dižu,
slijepa tiho plače, mi se zahvaljujemo, predradnik se prijazno oprašta. Još jednom
izjavi da će uraditi šta se bude moglo.
Mi za mašinu. Lim se urezuje u dlanove, nosimo pola sprata, spuštamo, nosimo,
spuštamo, tovarimo na kamion koji se privu- kao zgradi skroz.
Zapara. Troje djece, uključujući onog dječaka s loptom miruju u hladu.
Natovarimo mašinu, dva ormara, šporet na kojem piše končar a na metalnoj etiketi
zagreb proizvedeno u jugoslaviji. Onda još imamo spustiti trosjed koji rastavljamo,
dvosjed kojem samo odvojimo dio na kojem se sjedi pa šest kuhinjskih stolica na
čijem je donjem dijelu sjedala ispisano konjuh živinice. Zadnji čeka za- mrzivač.
Poslijepodne svijetlo.
Ručak kasni pa nam donose ohlađenu čorbu s grahom iz vojne menze. Kurir
govori komandiru da je ovo poslao vojvoda Veljko. Poručio ovo je turcima maksuz.
Čorba rijetka i hladnjikava, ne traži deterdžent da bi se posuda oprala. Tromblon
pada na dio Splitske koji se penje prema Beo- gradskoj. Dim se kratko zabijeli na
asfaltu. Sve natovareno. Ka- mion Radničkom prema Vracama. Mi na ivičnjaku minut
pa nas rukovodilac požuruje da se sklonimo jer padaju granate. Odne- kud pred ulaz u
Splitskoj u kojem odmaramo kurir. Mlađi od mene. Djeluje kao da je imao problema u
savladavanju nastavnih programa. Nešto šapće komandiru. Ovaj pogledava na sat.
Po- mjera ramenima, pokazuje na sat, ali kurir odvraća nešto kao da ni on ne može tu
ništa niti ga ko šta pita. Šef nam mahne. Mi iza njega preko Zagrebačke pa pored
škole prema paviljonima. Na broju šezdeset i nešto kuca na teška vrata haustora.
Otvara jedan koji skrušeno objašnjava da je povjerenik. Pokaže prema podrumu.
Dolje nešto zamotano u deku. Sumrak u stubištu. Tijelo u pokrivaču. Šef pita ko je i
kako je do toga došlo. Ovaj potiho da je to dobar komšija. Bili kod njega u stanu neki,
on ih nikad nije ni vidio ni čuo, da se čuo plač i vriska, da je neki navijao to Miki, to,
momčino i onda da je sve stalo. On je zvao drugog komšiju koji je u miliciji i došli su,
rekli komšijama da spuste tijelo i da čekaju civilnu zaštitu. Tako je i bilo. Prihvatamo
za smeđi pokrivač s tragovima svježe krvi. Između zgrada bučnim motorom probija
se plavi kombi. Vozač pruža ruku komandiru pa i meni. Kaže kako smo mi stari
saradnici. Nosimo zamotanog čovjeka, ja držim za noge a muzičar ispod ramena.
Vozač otvara zadnji dio kombija, malo savijamo noge, spuštamo, namještamo, on
zatvara vrata, vraća se za volan, komandir do njega. Mi na srednji red. Iz haustora
istrčava neko. Žena plače i viče ime muža. Izudarana i ra- ščupana. Druga je drži,
smiruje i moli da se vrati. Auto lagano kreće. Nikog na okolnim prozorima. Pusto
između zgrada. Dvije žene na stepenicama ispred ulaza. Okrenem se. Žena što je pla-
kala sad je na zemlji. Desna ruka se pomjera. Druga više nje sa- gnuta. Otvoreni
prozori kombija. Šef fiksirao pogled na cestu, puši i otpuhuje. Vozač dodaje gas prema
Vracama i ne progovara dok se ne počnemo penjati uz Trebević. Odozgor transporter.
Oni kratko pozdrave mahanjem.
Ono groblje u Miljevićima donjim je aktvirano pa će dobiti i muslimanski i katolički
dio.
U zadnjem dijelu rečenice skroz stiša glas i kaže šta ćeš, rat je, nije do nas, Miro.
Bolje da se ljudi ukopaju ikako nego nikako.
Auspuh šupalj da ječi planina. Poslijepodnevno sunce nad gradom. Mitraljez od
Osmica pa eksplozija minobacačke granate. Kroz otvoren prozor svježina s vrhova
borova silazi na cestu. Ti- jelo u zadnjem dijelu klizi i naslanja se na vrata. Kod table
koja pokazuje vrh Trebevića osam kilometara usporimo pa desno. Na makadamu
oprezno oko kamenja. Vozač lijevom rukom signalizira da je s gornje strane ceste.
Put se sužava. Čovjek s puškom ispred nas. Desnom rukom drži kalašnjikov. Još
dvojica ispod ceste naslonjeni na drveće. Šef objašnjava. Ovaj pokazuje naprijed. Po-
gleda i nas dvojicu nezainteresirano i nagne se s vanjske strane da vidi šta je u
zadnjem dijelu. Šofer pokaže iznad ceste. Krv ispod glave na deci. Tamnocrvena na
smeđoj boji. Tijelo na travu. Vozač izvadio krampu i lopatu. Komandir uzima krampu,
namješta opa- sač s pištoljem, drugi čovjek nosi automatsku pušku. Mi s tijelom uz
strmu stranu. Stajemo, nastavljamo, stajemo, otpuhujemo. Str- mina se smanji pa
skoro nestane. Sunce oslabilo. Vjetar povija vrhove borova. Miris planine čist i jak.
Košulja mi natopljena znojem. Raskopčam još jedno dugme kad opet spustimo
čovjeka. Još naprijed prema litici. Pazimo. Šef padne na koljena. Krsti se.
Tri tijela, muškarci srednjih i jedan ozbiljnijih godina. Jedan bez cipela, jedan u
farmerkama, treći imao pulover preko košulje kratkih rukava. Jedan ostao okrenut
licem prema nebu. Lijeva strana glave razbijena i krv se skorila. Drugo tijelo okrenuto
na bok. Krv skorena na zadnjem dijelu lobanje.
Spustite!
Komandir ustao. Spusti glavu na prsa pa je diže prema nebu. Vjetar se pojačao.
Hriste Bože, raspeti i sveti!
Pet puta ponavlja riječi i pokrete. Onda se diže i nježno okreće tijelo čija glava,
pogođena očigledno iz blizine, gleda prema zemlji. On miče usnama i šapće riječi u
kojima razaznajem poneki im- perfekt. I njih dvojica sjedaju. Vozač misli da je ovo
svježe i da je zbog tog vjerovatno ona straža što nas je zaustavila. Muzičar prilazi,
nagne se nad sva tri lica i kaže to su ljudi iz Đure Salaja.
Tipa nečija i eto.
Komandir se pribrao, uspravio, otresa zemlju sa koljena vojni- čkih pantalona.
Namješta razdjeljak pa futrolu i pokazuje gdje da kopamo. Traži dokumente da
provjeri imena. Ne nalazi ništa. Sa- radnik misli da je ovaj što je ležao okrenut na bok
Hrvat, a da ovu drugu dvojicu isto zna iz viđenja, ali ne zna kako se zovu.
Ali nisu Hrvati.
Nisu.
Kopamo ispod četiri razrasla bora. Povijaju se vrhovi.
Na pola metra dubine smo.
Daj ovog iz auta prvog tu.
Proširite još.
Zemlja plitka i tvrda. Borovi šume. Vjetar kao da donosi pra- šinu iz grada u
planinu. Nebo čisto. Oblaci razvučeni i tanki. Pi- janist pokazuje da pamtimo i pišemo.
Onda objema rukama kratko zaokruži. Klimam i šapćem treba sve upamtiti.
Još treba. Dajte meni malo.
Ma neka, mi ćemo.
Ma daj meni. Meni je to čast da pomognem makar malo. A i obraz da čuvam koliko
mogu i zbog sebe samog i moje porodice a i zbog svih nas. Mislim nas.
Pokaže na sebe i šofera. Uđe u široku raku pa počne vješto iz- bacivati zemlju.
Objasni nam kratko neke detalje u pokretima kojima se čuvaju leđa a povećava
efikasnost. Mi udišemo i otpuhujemo ispod velikih borova. Eksplozija iz doline
razliježe se kratko po planini. Komandiru se košulja natopila znojem. Vozač uzeo
krampu pa udara. Šef mu pohvali tehniku. Muhe oko tijela. Glaz- benik pokaže žuljeve
na dlanovima i mučninu u cijelom tijelu i kako mu više ne može ni u glavu ni pod kožu.
Poslijepodne odmaklo. Rafali odozdo zvuče preventivno. Ptice zakrešte visoko nad
nama.
Red je da mi. Mlađi smo.
Neka još malo.
Nama malo neprijatno. Šofer prvi predaje alatku pijanisti. Ja se opet nudim za
lopatu. Nevoljko mi je daje. Stavljamo prvog. Ko- lega za noge, ja ispod ruku. On
zgrčio lice a lagano udiše na usta. I ja probam tako. Druga dva tijela brže namjestimo.
Muzičar za- trpava. Komandir i vozač odmaraju.
De nešto!
Ja ruke od travu pa od košulju. Sjetim se deset redova. Vjetar u drveću. Ja na rubu
a kolega šapće pogledavajući na njih dvojicu koji su ustali i pomjerili se do oborenog
stabla uzbrdo. Mi zatrpavamo.
Čuo od susjeda s trećeg kata. Pokupili ga. Odmah u haustoru izudarali palicom,
pao u nesvijest, ubacili u auto, odveli u Digi- tron, držali u garažama s još nekom
dvojicom. Vodili ih na ispitivanje, gdje su pare, gdje zlato, šta si radio u Zelenim
beretkama, gdje je oružje. Ubacili ga u zastavu sedamsto pedeset. Dvojica pored
njega nazad, naprijed ovaj što vozi nizak i glup, auto mu se svaki čas gasi ne može
brzine mijenjat pa tjera u drugoj dok se motor ne napne preko svake mjere. Dvojica
otraga smiju se i pjevaju. Izveli ga negdje gdje nikog i ničeg nema, samo se prvo
osjeti svjež zrak planine pa neizdrživ smrad leševa. Došutali ga nad neku jamu. Dolje
vidio tijela jedno nad drugim. Životinje po njima. Po- vraćao, plakao, udarali ga, smijali
se. Obećao pare što ima nešto za lijekove. Morao se sto i jedan put izviniti što odmah
nije ponudio da makar novčano podrži njihovu pravednu borbu. Morao je svakog
poljubiti u ruku. Vratili ga dolje, odveli u podrum gdje je priznao da ima nešto,
iskopao pred njima dvadeset šest hiljada maraka u plastičnoj kesi i neko zlato.
Izudarali ga još dolje, glavu mu u tu rupu gurali. Ako nekom kaže, ode mu glava i to će
je u onu istu rupu baciti. Onda jednostavno otišli. Smijali se i podvriski- vali. Čovjek
više ne spava, ne jede, trese se, kaže, smrt nije ništa, ovo je mor a. Čeka da opet
dođu, da ga se sjete. Kad, jedno jutro ga nema. Komšiluk veli da ga je neko prebacio
do šopinga, bila neka privatna, a sve su privatne kakve će drugo biti, razmjena.
Zemlja tvrda. Vrhovi drveća se njišu. Zrak čist ulazi duboko u pluća. Ja palcem
prebirem žuljeve na desnoj ruci a on grančicom skida skorjelu zemlju ispod lakta.
Komandir kaže, mali, uradi koliko znaš za te ljude da ih mi, kad je tako zapisano,
ispratimo s ovog svijeta. Čučnem. Muzičar ostaje sjediti.
Kažem nekoliko redova, mislim da sam ih pomiješao, ponovim one što sam
siguran i sam sjednem. Sunce završilo za danas. Pucnji dolje od ceste.
Spuštaju čovjeka. Šef se krsti. Po prstima mu skorena zemlja. Odloži futrolu s
pištoljem. Dubokim glasom, zažmirivši govori Hriste raspeti i sveti.
Iz unutrašnjeg džepa jakne kojoj je zavrnuo rukave vadi manji rokovnik smeđih
korica. Iz gornjeg džepa bluze dohvaća naočale za čitanje sa smeđim okvirima. Lista.
Diše duboko. Onda počinje govoriti.
Ja ovo stalno sa sobom nosim. Sve ovdje piše a ja prepisujem i to mi dušu liječi.
Svu ću knjigu svojom rukom prepisati. Svakim slovom osjećaš da si bolji.
Okreće još nekoliko listova na kojima se vide pravilna i lijepa ćirilična slova s
naslovima i podnaslovima. Na vrhu ispisao naslov.
Sve ima svoje vrijeme. A doći će i vrijeme blagog naroda.
Onda sva četvorica šutimo.
On piše u taj isti notes okrenuvši zadnje stranice a konsultira- jući se s nama,
dužinu vožnje od skretanja i mogući broj metara penjanja. Markira drveće i stijene da
se ljudi sutra, daj Bože idući mjesec, mogu prebaciti i sahraniti kako Bog zapovijeda.
Mrak se hvata po šumi. Posipamo ruke vodom iz petolitarskog kanistera od tvrde
plastike. Kapi pršću po skorenoj zemlji. U autu tišina. Gledamo na različite strane kroz
staklo po kome su se uh- vatile mušice. Tragovi blata i prljavih kiša. Straža nas
propušta bez zaustavljanja. S vrha Vraca se ukaže Šibica s nagorenom desnom
stranom i poslagane zgrade i kuće oko nje iz kojih se, negdje, diže dim. Kombi preko
Bratstva jedinstva i vozi ravno do ulaza u kojem je moj saradnik. Komandir lupa na
vrata s mutnim staklom i glasno nazdravlja dobro veče i poručuje svima da se, ako
ko dođe tra- žiti nevolje, pozovu na njega lično. Na njega koji je bio Srbin kad oni nisu
znali ni kojom se rukom krsti. Mene dovoze do hemijske čistione. Šef čeka držeći
otvorena vrata automobila dok ne uđem u ulaz i još će, dovikuje, biti par minuta tu da
ga mogu zvati ako bude nevolja.
Ona pita ko je. Da uđem kod njih. Danas bili neki. Gledali po ulazu i otišli.
Pripremila mi vodu. Ja navijam da odem gore ili u svoj ili u nečiji drugi stan. Stid me.
Nagovorio je. Ja vodu, ona još toplu puru i komad nareska, čaj, hljeb i marmeladu u
stan na čijim vratima prezime piše ćirilicom. Ona otključava spustivši tanjire i šolju na
pod pored otirača od teške trske.
Šta nas briga. Oni što su otišli neće se vraćati večeras. Svakako su sve ovo
društveni stanovi.
Idem ovo odnijeti dolje a donijeti ti onaj rokovnik što si tra- žio.
Koraci tihi i mekani, zapjevat će tiho, ako priđeš bliže, ako pri- đeš bliže kad se
bude vraćala. Ako bude neki problem, koračat će oštro. Kazaljke na pola jedanaest.
Spava mi se. Skoro jedanaest. Kroz otvorena vrata tuđeg stana ako priđeš bliže čistim
ženskim glasom koji vjerno hvata melodiju. Sa stepenica šapće da zažmirim i pogodim
šta je obukla. Pogađam. Pogodim samo jednu stvar.
Evo ti rokovnik.
U mraku nazirem nekoliko ispisanih strana.
Hajde da ponavljam ćirilicu.
Evo ovako. Ovdje.
Ako je za nauku, može.
Ti reci slovo, ja ću pisati pa se izjasni valja li.
Č.
Ovako, pa ova linija.
Tačno. R.
To je lagano. Sreća da je ovdje dovoljno mjesta za vježbu.
F.
Iskoristit ćemo ove postojeće prirodne linije i ovu ovdje nagla- siti. Je li tako dobro?
Odlično. Đ.
Eh. Ide ovaaaako, pa vamo, još malo dolje. Ponovit ću.
Moraš steći rutinu, mora se vježbati.
Imam snage večeras da ova najteža slova ponovimo nekoliko puta.
Ponovi đ!
Mogu li f ?
Dozvoljeno.
Još ovu liniju na f da malo popravim. Evo. Ma još treba ovo.
Dž.
E, dž ne znam skoro nikako.
Idi prema dolje. Takoo. Ti si moj pisar. Da ti napišem rješenje
0 obaveznom učenju ćirilice.
Piši. Moraju se znati oba pisma kakav god bude rasplet ove situacije. Hajmo
opet.
Sad sam. Ti piši a ja ću govoriti koja su slova.
Šta je ovo?
F!
Nije.
Još jednom!
D!
Bravo.
Samo malo sporije, trebam prepoznati linije. G!
Tačno.
Dug rafal s Metalke putuje preko rijeke. Onda jurišne puške i lahki a i teški
mitraljezi sa zgrada oko mosta. Pa razna oružja uz Ljubljansku. Ohridsku, Trebevićku
sve do na planinu. Sat u dnevnoj sobi stana s ćiriličnim prezimenom mjeri u
pravilnom ritmu.
S ulice auto. Pritvorim vrata. Ona dolje nečujno zatvara svoja. Auto je kod
hemijske čistione. Osluškujem kroz prozor otvoren na kant. Ispred pošte koraci. Ja
obučen. Vrata odškrinuta. Auto se opet pali i odlazi. Koraci ispred pošte u jednoličnom
ritmu. Provirim s ruba prozora čučeći. Nekolicina vojnika u raznim uniformama od
rijeke uz zgradu prema ovamo. Dvojica s vrećama za spavanje. Onda se koraci
raspršuju prema Splitskoj. Gledam kalendar za hiljadu devetsto devedeset drugu.
Prvi januar. Otvaram stranice na čijem vrhu piše bilješke/notes i pišem ćirilicom ono
što sam vidio
1 čuo. Za ono što sam vidio ispred slovima pišem broj jedan. Ono što drugi govore da
su vidjeli pišem teškim ćiriličnim slovima dva na početku a ono što su drugi ispričali da
su čuli tri. U drugom redu usred rečenice slovima pišem datum i mjesto skraćujući na
po jedno slovo. Za petnaest minuta našaram dvije stranice. Slova mi prekrupna. Čitam
šta sam napisao. Olovka piše tanko i plavo. Rijetko trebam slova koja smo najviše
vježbali. Križam riječi, dodajem ih u linije koje ubacujem više napisanih. Mučim se
dok pišem. Zaplićem linije, kvake, tačke. Tjeram u desno sjećajući se da riječi trebaju
biti napisane sa što manje prekida. Pišem a samo što ne stanem. U pola sedam čujem
ako priđeš bliže. Izađem i pritvorim vrata tuđeg stana. Onda odškrinem razbijena
vrata svog stana. Sporo niz stepenice. Sunce kroz svježinu jutra. Ptice se ras- pjevale.
Napravila je prženice. Ima vremena za doručak. Pružam joj rokovnik. Baka nazove
dobro jutro pa kaže da ona ne može, otkako im se ono desilo, plakati. Taman da
svijet stane, čini joj se da ne bi mogla zaplakati. Nosi čaj u svoju sobu. Želi mi sreću i
moli Boga da se izvučem. Čaj miriše na planinske trave. Od rijeke se zapuca i
tromblon padne ispred pošte. Unuka proviri kroz prozor. Ulica pusta. Iznutra se čuje
pazi, sad će možda drugi. Radio javlja šta je bilo u toku noći i pominje brda oko grada,
ulice, prenosi iz- vještaje svjetskih agencija. Ženski glas mrtve sažima velikim bro-
jevima i podvlači datume do kojih se mora nešto riješiti. Navodi i mjesta evropskih
gradova i diplomata. Onda ide muzika kroz koju se poziva na hrabrost, otpor i
slobodu. Pola juna. Nedjelja.
Kod brijačnice na pijaci postrojeni radnici. Ima i novih. Po- gledi se sklanjaju.
Čovjek u vojničkoj košulji prilazi noseći pušku u rukama od ćoška zgrade prema školi.
Dere se balije u Anadoliju, sredio sam vam karte u jednom smjeru.
Zar nije to bolje nego da se ovdje ganjamo, dosta je bilo pet vi- jekova vašeg
zuluma i ćele kula.
Glas mu odjekuje od zgrada. U redu ispred mene pijanist. Na- migne mi. Ne vidim
našeg komandira. Ovaj što voli historiju repetira. Dere se.
Sad se pravite jadni, bijedo, otpade istorijski. Genetsko smeće izdajničko.
Prilazi mu neko u uniformi. Nosi šljem i punu opremu. Poka- zuje prema rijeci i
govori nešto tiho. Ovaj odlazi psujući. Od pijace trčeći naš komandir. U ruci mu puška.
Odvaja svoju grupu i pokazuje prema Zagrebačkoj. Muzičar mi pokaže kratkim
pokretom desne ruke da pišem i onda govori brzo sve, sve. S prozora nekoliko žena.
Sunce pojako od Trebevića.
Na Zagrebačkoj se tenk pomjera od Jadranke preko pločnika do ulice. Mi stajemo na
šefov znak. Jedan čovjek govori još da naiđe kakav trolejbus da nas odvede odavde.
Komandir drži podignutu desnu ruku da niko ne ide dok se ne vidi gdje će i šta će tenk
na kojem piše nuštar i četiri slova između dvije ukrštene linije. Vozilo prema
Kovačićima. Buka sve prekrila. Svi preko ulice do obdani- šta. Komandir unutra. Mi na
stepenicima. Oko nas ljudi s oružjem. Jedan pruža cigaretu starijem čovjeku koji po
vrućem danu nosi sivi pulover preko karirane košulje. Muzičar mi bez facijalne
ekspresije objašnjava da treba zapisati da je, provjereno, pričao komšija koji ne
izmišlja u zgradi u Lenjinovoj taj Bugarska odveo neki dan, u četvrtak dvije žene iz
zgrade, majku i kćerku. Izvadio bajonet i gurao ih niz stepenice. Komšiluk se sakrio.
Neki Srbin se usudio pitati šta je problem. Njega samo ošamario i reko mu da će i
njega u radni vod, da mu je dosta tih budala koje se prave fini. Žene plaču, on ih s još
dvojicom gura prema zastavi 128 parkira- noj ispred zgrade. Pokazuje rukom preko
Zagrebačke. Ova mlađa molila da je pusti samo da ugasi šporet. Ošamario je, tako
kaže taj da je čuo, ali je ispratio da ugasi. Još je, da izviniš, pritisnuo na stu- bištu.
Žena plakala a on govorio da joj vidi u očima da joj se sviđa. Cijeli dan komšiluk
pokušavao nešto saznat preko ljudi u vojsci ili miliciji. Niko ništa ne zna. Samo kad
čuju ko je bio, vrte glavom i kažu, teško će biti nešto učiniti. Taj je, kao, van sistema.
Kojeg sistema, jadna ti majka. Ostali na stubištu izludili tu noć. Čovjek je pričao da se
čini svaki korak da čuješ u noći i na Vra- cama kad neko ide. Ujutro, opet ona zastava.
Onaj isti ih gura ispred sebe, žena mlađa krvava po licu, odjeća joj kao u krpama.
Majka joj pala kad su je izveli iz auta. Kćerku poveo u stan, valjda tražio neko zlato.
Ostali gore, čovjek je pratio svaki detalj, dvadeset šest minuta. Kaže, činilo se duže
nego ta noć koja je izgledala bez kraja. Poslije toliko minuta eto ti tog Bugarina, okačio
ženske lančiće oko ruku. Odoše. Majku nekako iznio komšiluk, jedva se probudila,
bunca, plače, izudarana. Kćerka samo povraća. Jedva može vodu popiti. Obje plaču
kud ih nije ubio, šta će im život takav opoganjen. Kćerka dušu ispovraćala. Jedna iz
komšiluka joj neke lijekove proturila, sedative, htjela se baciti s balkona. Majka je
zaklinje da to ne radi, ona vrišti da se bolje ubiti, komšiluk ih moli da se saberu i
prežive. Neko šapće među ljudima da ima pouzdane informacije da će naši svaki čas
napasti, da je sve spremno da se Grbavica oslobađa, da su specijalci kod mosta, da je
za dva dana i Lukavica u pitanju, da oni Grbavicu ni neće ozbiljno braniti. Drugi opet
govore da će NATO bombardovati Srbe sigurno, da se ne može u zimu ovako ući. A
gdje je sada zima, kakva zima, gledaš hoćeš omrknuti i osvanuti.
Ja ponavljam glavno smiješeći se povremeno i glumeći da pri- čamo bezveze.
Komandir prenosi da se ide na Vraca. Jednu grupu određuje da pomogne oko vreća
kod obdaništa. Nas dvojicu sa sobom. Stepenicama prema Radničkoj. Desno
naslagane vreće.
Ono je taj Digitron.
Zgrada se usjekla u brijeg. Ispred nje stepenice prema tranzitu. U prizemlju
poslovni prostor. Ostala tabla s imenom firme. Na- gađam za sebe da su Buje u
Sloveniji ako nisu u hrvatskom dijelu Istre. Ispred dvojica momaka, ne izgledaju
zdravo, slažu nešto. Stražar s puškom na koljenima. Šljem se presijava. Na balkonu
dva sprata iznad njega žena stere veš. Od grada dim i pucnjava nastaje i nestaje da
niko ne obraća pažnju. Jedino kad tenk zatutnji, daje mu se dužno poštovanje. Žena
nosi ceker iz kojeg viri luk prema Vracama. Mi preko tranzita i ispod bijelih zgrada. Iza
prve do tranzita dvojica dječaka igraju nogomet. Jedan viče Mance, Mance i udara
loptu prema golu od dva nejednaka kamena. Lopta odlazi u nepokošenu travu. Žena
na balkonu s cigaretom. Komandir je pita za adresu. Ona usmjeri prema privatnoj kući
uzbrdo. Lice joj bez grimase. Onda ulazi zatvarajući balkonska vrata koja imaju isti
potezni mehanizam kakav je bio u stanovima u Aerodromskom naselju. Šef govori da
su ovdje dobri stanovi i na dobrom mjestu, kako god to sada zvučalo, makar su bili
dobri stanovi i na dobrom mjestu, sve je, kaže, kod nas sada bilo, ono što jeste nije
ništa nego muka i nada da će osvanuti ljepši dan. Da će ljudi nadvladati zlo.
Jer je uvijek bivalo da dođe vrijeme zla i ubijanja kao što čovjeku dođe vrijeme za
bolesti i umiranje. Kao što dođe tren, određen i mi tu ne možemo ništa, da procvjeta
trešnja. Možemo, doduše, po- sjeći drvo pa neće procvjetati. Mora naći bolji primjer.
Kao što ne možemo zaustaviti sunce ni kišu ni vjetar što ide na sjever pa se vraća, niti
možemo zaustaviti mjesec da pomjera more. Sve se vrti i sve je već viđeno na ovom
svijetu. A ljudi se, gušeći se u taštini i pohlepi, zavisti i smutnji, tope u vlastitom zlu.
Vadi onaj rokovnik. Čita. Kaže, kad je dan kao danas a svaki je novi gori nego
juče, on čita šta je rečeno ljudima prije dvije hiljade godina i onda mu biva lakše i
podnijeti i shvatiti. Uredna ćirilična slova čita dubokim glasom s istočnohercegovačkim
akcentom. U njemu dužine, intonacije i izbor riječi kakve je imao poneko stariji iz
moje familije. Kad ih se sjetim, naumpadnu mi i sunca i ljeta i lubenice. Još uzbrdo. Od
one dvojice dječaka se opet čuje gooo. Navijanje za FK Partizan, Beograd. Drugi je na
strani drugog, ri- valskog fudbalskog kluba iz istog grada. Ispred kuće s tri sprata u
čijem je prizemlju prostor za prodavnicu plavi kombi. Vozač s cigaretom. Pored njega
jedan u crnom kombinezonu tmurnog pogleda. Kaže da nemamo šta ovdje tražiti, da
je neka greška i ne zna ko nas je zvao i za šta. Njegovi ljudi odmaraju. Da razgulimo.
Ko- mandir mu prilazi bliže i nešto govori, ali ovaj odmahuje i kaže, vodi ih, nama ne
treba ništa. Vozač nudi da nas vrati dolje. Vrijeme ručka. Kombi još ima probušen
auspuh. Strmoglavimo se niz praznu ulicu. Sarajevo u suncu. Dim na Humu.
Opet ispred obdaništa. Grah za ručak. Žena s prvog balkona zove šefa imenom.
Pita za gospođu. On odgovara da je dobro, ali i da nije, snašao bi se on. Zna li neku
da bi mogla biti zaintereso- vana? Vraćamo porcije niskom čovjeku koji govori s jakim
akcentom. Zovu ga Šok.
Stražar dokon ispred fakulteta. Iz zgrade visoki čovjek kojeg oslovljava sa
zamjeniče. Srdačno zove našeg komandira. Rukuju se. Pričaju tiho par minuta. Ovaj
mu stavlja ruku na rame. Hvatam da kaže da je prenio i misli da će se riješiti. Opet se
rukuju. Mi prema paviljonima. Smeće na sve strane. Jedna grupa radnika lopatama ga
baca na gomilu. Dvojica kopaju veliku rupu. Žene nose vodu s pijace u kanisterima.
Muškarac gura kolica puna kanistera i plastič- nih flaša. Ispred pokazanog nam ulaza
penzioner koji se predstavlja kao povjerenik. Kreće ispred nas. Stubište hladovito.
Iza vrata na prvom glasovi pa utišavanje. Na četvrtom povjerenik pokazuje koja su
vrata i kaže da on ne može. Naš šef, udahnuvši duboko i pominjući Hrista i njegovo
kraljevstvo, ulazi prvi. Vraća se na hodnik. Iza njega žena jecajući. Pokazuje na vrata
druge sobe.
Vidite mog muža. Nepokretan je.
Raščupana je i u modricama. Mi se primakli. Svirač pokazuje da pišem. Spavaća
soba namještena za bolesnika. Na krevetu mu- škarac srednjih godna. Djeluje u
bunilu i bolovima. Žena plače i objašnjava da je njen muž jedva živ i bio a da sada ne
zna ni kako može od njega očekivati da živi dalje. A ni od sebe. Jeca.
Šta smo krivi?
Muž je već pet mjeseci na krevetu. Za mene je rat počeo jese- nas kad je on dobio
moždani udar. Nisam išla na posao, ne radim ništa osim oko njega i nabavki. Djece
nemamo, niko nam sad ne može ni doći.
Onda se hvata za kosu. Bolesnik kao da se prenuo iz bunila. Govori joj slabim
glasom da se smiri. Neko će se nekako osvetiti.
Naći će se neko da me osveti, ima naših ljudi koji su u snazi i volji.
Ona mu prilazi i grli ga. Plaču. Šef skrušeno na stolicu. Muzi- čar miče desnom
pokazujući šta mi moramo uraditi. Čovjek s kreveta moli ženu da ne plače.
Rukovodilac odmahuje. Promrmlja makar nema mrtvih.
Povjerenik na stepenicama u prizemlju. Komandir ga pita zašto nije zvao policiju.
Ovaj odgovara da je zvao i da su, eto, nas poslali. On mislio da smo mi policija. Ispred
zgrade parkiran plavi kombi. Vozač gleda upitno kad izađemo. Šef odmahuje. Nema,
izgleda danas koga da vozimo. Čovjek zahvaljuje Bogu, pali vozilo i sporo kreće
između zgrada prema jugu. Ispred fakulteta isti stražar. Ko- mandir traži zamjenika
načelnika opštine. Stražar nevoljko i nezainteresirano odbrusi da je traženi otišao
kući.
Kraj radnog vremena. Dođi ujutro oko deset, bit će Mirko.
Je li Milorad tu?
Nema ga već dva dana. Nije pao šećer u vodu, dođi, bolan, ujutro, ne gori.
Ustvari, gori, ali džaba je sad i da Beograd gori kad nikog nema.
Hajmo mi kućama, dosta za danas.
Ja do čistione pa u haustor preko balkona. Gledam ima li kakvih tragova na
stubištu. Vrata njenog stana zatvorena. Stojim minut ispred njih. Obuzeo me osjećaj
tuđine. Pokucam. Baba poslije tridesetak sekundi pita ko je. Zvuči uplašeno. Ja sam,
kažem, što mi dođe glupo. Onda izgovorim razgovijetno vlastito ime i prezime. Prvo
ime pa prezime. To mi zazvuči ozbiljno. Starica otvara teško dišući. Kaže, još jedan
dan si pregrmio.
Ona je otišla u Kasindo, brinem se već što je nema, hajde ti uđi.
Zahvaljujem se, govorim da ću kući.
Kojoj kući? Pa gore skoro ništa nema u tvom stanu. Ima hrane ovdje.
Ja se pravdam da ću se moći istuširati, da ima vode. Ona insistira da uzmem
pripremljenu hranu. Sendvič u kojem se crvene kriške paradajza, bijeli sir, komadi
krastavca i narezak. Kaže, bit će kasnije nešto toplo, nisu me još očekivali.
Hoću da se uvjerljivo zahvalim. Govorim to s naporom. Žena insistira da se ne
trebam zahvaljivati. Dokle je došao svijet da se na tome zahvaljujemo. Komšiluk je
kao rod. Ja sa sendvičem kroz prazno stubište. Stan mi kao da je selidba u pitanju.
Sjednem na skromni kauč. Kasno poslijepodne, prozor odškrinut i staklo na- puklo.
Osluškujem korake, unutrašnju i vanjsku stranu, glasove iz pošte i iz poslovnih
prostora, aute u Zagrebačkoj, mitraljeze s Je- vrejskog. Auto naglo koči u blizini.
Ustanem, pokupim tanjir i mrve, stanem na vrata, provjerim i vidim da je onaj tuđi stan
samo zatvoren a ne zaključan kako je bio dogovor. Slušam. Koraci ne idu prema
zgradi.
Trideset sekundi za tuširanje. Završim za dvadeset osam.
Usnim. Probudi me auto u blizini. Kao da sam dugo spavao. A nisam. Koraci u
zgradu. Ženski. Vrata se opet otvaraju.
Ako priđeš bliže, ako priđeš bliže.
Malo je do mraka. Pruža mi rokovnik.
Sad je mrak. Samo u zoru možeš nešto napisati.
Mogu vježbati rukopis. Imitiram tvoj.
Jesi zapamtio ona teška slova?
Trebam i neka ruska slova znati da ih gdjegdje ubacim ka- mulflaže radi.
Evo, ovaj meki poluglas. Ide s ove strane pa vamo. I sad još ova linija. Probaj!
Haj sad ti govori kako ja ću pokušavati.
Kratko gore pa linija desno. Sad je spusti dolje, malo je zaobli, ne na drugu stranu,
tako. E sad još zavrni kao polukrug. Tako nekako. Haj još jednom. Sve u jednom
potezu. To je tvrdi znak. Po- novi. Malo više. Svaka čast.
Napredujem li?
Još desetak godina vježbanja, i bit ćeš Kliment Ohridski. Moći ćeš žitija pisati.
Treba ponavljati!
Opet ovaj tvrdi. Znači, kratko gore pa kratko desno ne preki- dajući liniju pa dolje
unutra i zaokruži prema vani. Tako nekako. Haj s ove strane da vidim pokrete.
Idemo opet. Kratko gore pa desno. Sad dolje unutra i polukrug se zatvara ovdje.
Je l vako?
Skoro je dobro. Haj sad ovo ju, kao h lijevi dio a desni je krug nastavljen iz te crte.
Je l slično?
Ovako.
Ovo?
To. Opet. Malo više.
Jedna pa druga pa treća pa četvrta eksplozija prema centru. Dugi niz rafala pa
tišina. Ponavljam rečenice za zapisati.
Svanulo. Pišem datum slovima. Brojevi za ono što sam vidio ili čuo ili su drugi čuli.
Ruka se navikava na oblike koji imitiraju tuđe oblike. Na početku i svako malo nevješto
povučena ruska slova koja ostaju nasred riječi ili na početku rečenice. Desetak
stranica. Sheme deklinacija s početka, meki i tvrdi glasovi, skraćenice i nastavci. Još
poneko neuvjerljivo rusko slovo da ispadnem mudriji i organiziraniji. I usred rečenice
stavljam neke izmišljene riječi u koje natrpavam svoju naivnu varijantu ruske ćirilice.
Događaje sa- žimam u činjenice križajući pridjeve i objašnjenja. Ponedjeljak. Sedam je
kad je čujem kako me zove sa stepenica. Da dođem na kafu i doručak. Dolje zategnut
stolnjak s plavim detaljima, cvijeće u vazi, ruže koje je donijela iz Kasindola. Novine od
jučer, srpsko Oslobođenje. Na radiju vijesti od datuma, brojeva, imena, topo- nima i
adresa. Tegla domaće marmelade i svjež hljeb iz crvenkaste krpe na stolu. Kafa se
crni u crvenoj džezvi. Krenut će sve na bolje, govori mi. U Kasindolu joj je važan
čovjek rekao da je to sve pritisak da se do kraja ljeta dođe do rješenja a ono je
jednostavno. Dijelovi grada i cijela zemlja podijelit će se na srpski, muslimanski i
hrvatski dio. Ti će, povezani i logički i ekonomski osmišljeni dijelovi moći stupiti u nove
zajednice ako to većinsko stanovni- štvo na tom području želi. Taj čovjek je dobro
obaviješten. Preda- vao srpskohrvatski u mašinskoj, sada je jedan od glavnih ljudi u
esdeesu. Bio strah i trepet u školi. Hoće da se čuvam. Broji minute do večeras.
Silazim preko balkona. Zaustavi me stražar. Izašao iz radnje na ćošku. Drži papovku.
Kasnih četrdesetih. Nosi maskirne pantalone od šatorskog krila.
Ličnu kartu.
Nemam. Radni vod.
Daj ličnu svejedno!
Dao kad su mi zatražili pa nemam više.
Kako se zoveš?
Kažem. Ime mi zazvuči kao da se još nisam na njega privikao. Ostali glasovi u
zraku.
On ga ponavlja ironično. Kaže prvo prezime pa me ponovo pita ime. Ime oca?
Kažem.
Adresa.
Objašnjavam.
E to je nešto previše komplikovano za ovu situaciju. Nisi, jadan, na dobrom mjestu
nikako.
Hajmo još jednom! Ime? Prezime? Zanimanje?
Imam i ime i prezime a zanimanje još nisam stigao. Tehničar za digitalnu tehniku
ako nam priznaju ovu školsku godinu.
Šta ti je to?
Pa, oko kompjutera i to.
Pa znaš li oko kompjutera?
Ne znam. Imali smo samo neku teoriju.
E sve je kod tebe nešto puno teško. Čekaj da vidim šta ću s tobom!
Dok je on unutra, od čistione s manjom grupom dolazi moj šef. Nosi pištolj oko
pojasa a pušku s preklopnim kundakom na ramenu. Obrijan i miran. Ne pita me puno,
shvata i ulazi unutra. Izađe za dvije minute dok nas nekoliko, klavirist, ja i drugi sto-
jimo na ćošku. Na ulici žene s cekerima a muškarci s puškama. Povelik pas prema
Grbavici jedan. Predradnik izlazi. Da ne brinem, da im je sve jasno i neće me
zaustavljati ni gnjaviti. Samo njega neka traži kome šta nije jasno. Danas na Vraca.
Stepenicama pored Digitrona. Ispred stražar u crnom kombinezonu. Sunce više
Trebevića. Na prozoru prvog sprata čovjek. Osmotri i nestane unutra. Na balkonu na
četvrtom neki u uniformi s cigaretom i kafom. Pogleda nas kratko.
Na vrhu žena srednjih šezdesetih godina. Ne djeluje dobro. Ko- mandir prvi pored
nje. Ona nas gleda pažljivo pa zaustavlja pru- žajući ruke.
Je li i moj Skendo s vama?
Nas dvojica čekamo da ova trojica koju ne znamo kažu nešto. Jedan od njih tiho
govori, mi smo novi, tek smo došli. Ja se pravdam da slabo ljude znam po imenima,
više iz viđenja.
Imena da se rijetko govore. Pijanist kratko odmahne glavom. Obriše znoj sa čela.
Ako ste vi novi, možda je i on negdje blizu. Preksinoć su nas pokupili. Više
stadiona gore. Moj sin ima trideset tri godine, slu- šni aparat nosi, jeste primijetili
nekog takvog, da ga nisu jutros isto tako negdje rasporedili? I moj je muž valjda tu
negdje, malo stariji od mene. Njega valjda ne mogu goniti da toliko hoda, ne bi on
mogao ove stepenice preći.
Izgovori mu ime i prezime.
Preko sedamdeset mu je.
Mi šutimo izbjegavajući pogledati ženu. Ušne resice joj razde- rane. Obučena za
kuću, u papučama za avlije, zapliće, objašnjava da su ih preksinoć oko jedanaest
pokupili i to komšije. Komandir se brzo vraća. Pita šta je bilo. Priđe ženi, primi je
nježno za mi- šicu. Vadi rokovnik, okreće ga na kraj, iz prednjeg džepa uzima naočale,
stavlja ih nisko na nos, olovka ima oznaku upi sarajevo. Žena na pločniku a on pored
nje. Ona navodi adresu, njihova imena, svoje ime, gdje je muž radio, broj telefona. Šef
piše i obr- zirno je pita ponešto. Ko je bio, kad su došli, kako su govorili, je li bio neki
da se zvao ovako ili onako. Žena pokazuje niz stepenice da su je tu negdje maloprije
pustili, da je bila u nekoj garaži dvije noći.
Ma preksinoć bila kod komšinice Kose. Znamo se deset godina. Nikad ni po riječi
na komšiluku ni s kim. Oko jedanaest neko
zalupa. Mislim, greška je neka. Zapucaše na prozore. Kad smo otvorili, odmah biju,
ne gledaju. Vidim jednog komšiju s njima, malo mu ko neprijatno. Drugi se pravi da
nas ne zna nikako. On je biva nama vlast, otkud mi tu, što smo iz Plava dolazili na
njihovu zemlju. Ja kažem, zemlja je naša, imamo dozvolu i sve papire pa ti znaš i tebi
smo pomagali kad si kuću počeo. Skendu mi odmah izudarali gore, a on jadan ni ne
čuje kako treba, duša me za njim boljela i kad je sve bilo uredu. Trideset su mu i tri
godine, nije se još oženio, ni društva nekog nema. Makar smo mu kuću napravili i
iškolovali ga i sve, za njega živjeli. Ja im pala pred noge, pustite mi sina, komšije
svakog po imenu zovem što jače mogu i žene im i djecu i vičem nismo krivi ništa,
imamo papire za kuću, svakom smo pomagali, ljudi, pomozite, a niko ništa samo se
ovi smiju i biju. Odmah nas na neki džip utovariše. Još mi čovjeka natjeralo da
zapjeva. Meni suze same idu. Kaže mu ti si Crnogorac, pjevaj nam neku našu. On
poče, a mi smo to voljeli uvijek pjevati i slu- šati, oj djevojko Milijana, prošetaj se
planinama. Siromah moj pjeva, a noć pusta. Voze nas negdje, ništa ne prepoznajem.
Oni se smiju. Prošlo je, kaže, vrijeme da vi pjevate kako vam na pamet padne a mi
plačemo od vašeg zuluma. Odsad pjevate kako mi svi- ramo. Ja, sirota da objasnim
da smo mi dobri ljudi, nikad nikog ni krivo pogledali nismo a taj mi samo odbrusi,
zaveži, balinkuro, sad se pravite jadni i bijedni a vamo ste nam krvi pili petsto godina.
Nismo mi, tiho kažem da me ni ne mogu čuti. Čim su nas pred nekake barake dovezli,
sina izudaraše i odvukoše negdje u mrak. Čujem da ječi i zovem ga a mrak proguta
sve. Nas dvoje u garažu. Smrdi, da izvinite unutra, neizdrživo. Ne vidiš ništa a poslije
čujem da i iz drugih garaža neko ječi i šapće i da nekog dovode a druge odvode.
Ljudi jauču, mole, plaču, dižu se vrata, čuješ udarce i ne znaš kako to kosti mogu
podnijeti. Vode ih negdje blizu. Čujem muziku, gusle da poju, smijeh, čini se pjani, i
žene neke plaču pa se sve stiša, pa opet nekog odvedu, nekog dovedu, neka tijela
kao da bace samo ispred i ne čuješ više da zapomažu. Ja učila svu noć, muž me
hrabri, kaže, doći će neko od komšiluka, s posla, pomoći će, nije to kraj, prebacit će
nas preko rijeke i eto. Ja počnem tiho sina dozivati a on me utišava. Nemoj mu, veli,
ote- žavati i ako te čuje, sve je u Božijim rukama, ne možemo mi sad ništa. Ja mu svu
noć onda šapćem pa zar smo za to kuću dizali i dolazili iz Plava i živjeli i sa svima
lijepo i pošteno i nikom ružnu riječ. Pa šta smo krivi, šta je bilo? Kakvi. Pred zoru
čujem korake i dižu vrata garaže. Obamrla od straha i nade. Odvedoše mi njega bez
riječi. Ne čujem ništa iz vana, vidim svjetlost, svanulo. U ga- raži smrdi, prljavo, nečist
ona oko tebe, ali samo misliš da će brzo, sad će eto, kao da čujem doći neko znan i
zagrliti te i spasiti. Reći će, greška velika, ljudi, šta ovo našim komšijama uradiste?
Ubaciše mi čorbu jadnu i malo vode. Ja lupala, onaj neki samo pred ta vrata priđe i
pita šta je, stara? Pa kažem, gdje ću, da izvineš, u wc? Pa to ti je apartman puni, sve
ti je tu. Ja opet plačem i učim i šutim, slu- šam i čekam. Opet mrak, mila moja majko.
Poslije jedno sat od mraka, dižu se vrata, ubaciše neku trojicu. Ne vidiš u tami, oni
ništa ne govore, samo ječe. Jedan pa drugi pa treći pa opet onaj prvi pa svi skupa. Ja
pitam, ljudi, ko ste, šta je bilo ovo? Jedan prozbori da žive kod stadiona neđe i da su
ih iz kuća pokupili. I to su nam neke komšije, ali ih ne prepoznajem i stid me da pitam
za imena. Svu noć opet, ovi jauču, vani pjevaju, pucaju, gusle se ore, pa neka kao
ozbiljna muzika, pa pjevači ovi s televizije, jauci, udarci, koraci. Na kraju zaspala na
podu. Ne možeš izdržati strah i muku. Evo, maloprije i mene pustili. Nešto me neki u
kancelariji tamo ispitao, znaš li zelene beretke, kad ste oružje dobili, od koga, kako i
kad ste došli u Sarajevo. Ispituje me za ljude koje nisam nikad čula ni vidjela i pusti.
Idite, kaže, kući. Ja pitam za sina i čoeka. Doći će i oni kasnije, da ne brinem, morali
su nešto uraditi. Tako, čim sam vas vidjela, reko, to je, i moji su tako negdje. Idem kući
da ih čekam i Boga dragog molim.
Muzičar pokazuje da pamtimo i pišemo. Šef piše u rokovnik gledajući kroz nisko
postavljene naočale. Uvjerava ženu da će probati nešto, da to može potrajati par
dana, da bude strpljiva i ne priča o ovom puno jer se gada nakotilo pa samo čeka tuđu
nesreću i probleme da ih još oteža. Ona odhramlje uzbrdo. Nailazi milicijski auto i
kroz otvoren prozor debeo milicioner pita ima li problema. Ima, kaže komandir, ali ih
ti ne možeš riješiti. Ovaj pita za zdravlje, nudi cigarete i stojadin dalje sporo prema
tranzitu. Sunce visoko nad Sarajevom. Mi uz Vraca. Povisoko smo. U dolini po-
redane zgrade na Pofalićima i poznat neboder s izgorenim stanovima na strani
prema Miljacki. Okolo po zelenim brdima crveni krovovi. Od velepekare tanak dim.
Eksplozije po gradu. Vedar dan.
Pijemo vodu koju nam je ponudila žena obučena u dugu ša- renu suknju, sijede i
neuređene kose. Ona pokazuje očima da smo naši i da šutimo jer se svašta dešava i
da Boga molimo da nas se spasi. Ovo je pakao, šapće kad se uvjeri da smo sami.
Nestane u staroj sivoj zgradi gdje se u stanove ulazi preko balkona. Ispred zgrade
ispucala zemlja oko bagrema. Komandir ispred nas prema vrhu između kuća. Upitava
se nekoliko puta za zdravlje s domaći- nima. Ispod spomenika veća grupa nama
sličnih. Posjedali na podzid. Iza se razrasla trava i šarene se cvjetovi. Ispred kuće u
kojoj je ambulanta parkira se u žurbi sanitetski pincgauer. Mi na stranu. Šef se izgubio
negdje između kuća. Iz kamiona iznose nosila. Na njima neko u čizmama.
Brzo, brzo, ovo je za Kasindo. Nemamo mi šta ovdje, Kasindo.
Vraćaju nosila i vozilo se zalijeće niz cestu prema Dobrinji. Na drugoj strani se
planine zelene. Pokušavam povezati gdje smo sve bivali, lijevo uz padine Trebevića i
naprijed iza Miljevića i Petro- vića. Muzičar mi šapće da je važno zapisati. Živjeti i
pisati. Ko- mandir nazad odnekud između kuća. Traži nas pogledom. Poka- zuje da se
izdvojimo. Kaže, moji momci, moramo na novi teren. Mi šutimo. Nećemo dugo ostati,
par dana najviše, ali se mora odmah ići. On će, izvinjava se, čim mu se dozvoli jer je
sad neko napravio razmještaj po kome on sad zasad ostaje, makar sutra na Grbavici,
ali će učiniti sve da nas rasporedi kod njemu poznatog koji će mu odgovarati za nas.
On nas nosi kao svoju obavezu i duž- nost i brigu i mi smo mu najpreči. Potapše me
po ramenu. Ispod saniteta parkiran kamion srednje veličine. Dignuta cerda. Ulazi
desetak ljudi iz jedne grupe. Pa još nekoliko pa nas nekolicina. Penju se neki šefovi,
njih trojica s puškama i u dijelovima sivoma- slinastih uniformi.
Naoružani dižu ogradu kamiona. Motor se pokreće. Komandir nam maše i
pokazuje da se držimo. Dovikuje eto mene koliko sutra, naći ću vas, tu sam.
Automobil nizbrdo prema Igmanu dobija na brzini. Ispred kuća s desne strane žena
kuha. Dijete s loptom iza nje. Kod druge kuće muškarac namješta nosač na krovu
lade karavan. S lijeve strane odvajanje za Donje Miljeviće. Fićo čeka da se uključi.
Barikada s neujednačeno uniformiranim i dobro naoružanim. Kamion usporava pa
produžava i kod pošte okreće desno pa lijevo pa se izgubi između kuća s krovovima
na četiri vode ispred kojih u pravilu sjede stariji ljudi ili stoje djeca. Prepoznam
raskrsnicu kod restorana Kula. Okolo vojska, rampa koja se spušta, mitraljeska
gnijezda. Zaustavlja vojnik sa šljemom na kojem je mala trobojka te odnosi u kontejner
dokument koji mu vozač pruža. Pijanist i ja šapnemo ponešto u šiframa. Pamtim
rečenice. Vozač nazad i pokaže kuda dalje. Ljudi na kamionu gledaju ispred sebe.
Vruće ispod cerade.
Kula.
Šta?
Kula, onaj restoran, kod aerodroma.
Još jedan potvrdno klimne glavom. Naoružani puše i komen- tarišu snabdijevanje
cigaretama i linije prema Igmanu u Vojkovi- ćima, gdje je teško i prići čovjeka zakopati
kad ga pogodi a kamoli živjeti. Zgrada restorana u kojem su radili kažnjenici za
saobra- ćajne i slične prekršaje opasana vrećama i okružena stražom. Svi na kamionu
šute. Odgovorni puše. Jednog sam viđao kod Jadranke zadnjih dana. Sad ga gledam
kao da je u razred stigao novi učitelj ili u boljem slučaju nastavnik historije pa ga
nastojim zamisliti kod davanja ocjena. Približavamo se izlokanom cestom ka poljani na
južnom dijelu piste. Onda jedan od ove trojice naoružanih kaže glave dolje i vozilo se
pored transportera i tenka zaleti kroz ogradu.
Na pisti smo. Desno Dobrinja jedan. Nagorjela zelena zgrada, pa dugačka smeđa
lamela čiji je haustor najbliži putu Sarajevo Trnovo Foča Gacko Dubrovnik pogođena
krupnom granatom. Trava se razrasla uz cestu. Kamion brzo. Lijevo Igman i Hrasnica.
Metak udari u vozilo s ceradom. Ljudi se okreću.
To pucaju vaši s Butmira.
Niko ne zajauče. Do glavne aerodromske zgrade s tornjem u visokom ritmu.
Kočnice škripe. Okolo vreće, tenkovi, transporteri, džipovi, vojnici s beretkama. Oficir
pokaže nervozno prema zgradi i kamion prođe nekud, stane pa sporo produži. Onda
ugledam, kao u snu, zadnju zgradu u Aerodromskom. Ispred nje ravna ulica kojom
sam volio voziti bicikl što sam brže mogao. Najljepše bilo prvih dana ljetnog raspusta.
Između tornja i hangara moramo sjesti na podzid. Vojska na aerodromu ona stara s
novom ulogom. Vojnici pod šljemovima s maskirnim dezenom. Vozila se brzo po-
mjeraju.
Penji se!
Dalje kamion oprezno kroz improviziran prolaz prema Stupu niže od glavnog
ulaza. Kasindolska ulica. Naselje u predvečerje. Zgrade neoštećene. Na balkonu u
daljini žena. Stan u sredini kao i naš pa ima mali balkon s razapetim štrikom. Nestane
unutra. Pretpostavim da podiže ručicu na balkonskim vratima. Kamion između kuća.
Postrojava nas se. Pojavljuje se čovjek kojeg znam kao oca dvojice učenika naše
osnovne škole. Djeluje i ponaša se kao da je vozač ili magacioner u gradskom
saobraćajnom predu- zeću. Sad je u uniformi rezervne milicije s trobojkom na rukavu
čohane jakne preko koje visi torbica s municijom i gas maska. Po- diže automatsku
pušku dok nekom od ove trojice naoružanih ob- jašnjava. Kritikuje čovjeka koji nas je
ovako, bez plana poslao. Kaže, treba vidjeti s Radivojem đe će ko i šta. Pa nije on i
ratnik i logističar i političar i crveni krst. Šta će mu ovoliki zarobljenici? Jedan kaže da
su im rekli nešto za Aerodromsko treba, valjda.
Treba vojska a ne ovi.
Ima tamo, kaže pokazujući prema naselju, dovoljno sličnih.
Šta će nam?
Onda ova trojica odvajaju po grupama. Prva skupina od desetak ljudi koji gledaju
ispred sebe odlazi pješke prema Kasindol- skoj. Nestaju između kuća, drveća i
ograda. Drugu upućuju prema aerodromu. Nas dvojica ostajemo. Pijanist podizanjem
brade i okretanjem glave prema naselju pita je li to to. Klimnem odozgo prema dolje.
Onda oblikujem rukama krov i pokažem prstom na svoja prsa. On upitno digne glavu i
kao da usnama nečujno oblikuje riječ otac. Ja išaretim kako mislim da je blizu.
Pokažem rukom da mi srce lupa jako i hoću da pokažem da mi se čini da sanjam pa
sklapam oči, stavljam dlanove ispod glave a drugom rukom oblikujem kao neki oblak u
kojem ide tekst kao u stripo- vima. Još jedanput namjestim glavu na ruke, biva
spavam i sanjam a nešto mi ispred očiju. On klima i pokaže da pamtim i pišem.
Sjednemo na kamen pored ograde blizu jedan drugom. Niko ne gleda i ne sluša i
možemo prozboriti jer su odgovorni zabavljeni oko rasporeda a naši sjede ne gledajući
nikog. Ja upijam detalje, otvoren prozor na četverospratnoj kući, parkiranu ladu
karavan sa četiri s, zaklonjen transporter iza kuće pored koje smo prolazili na putu u
školu, dunje koje rastu ispred nedovršene kuće od sivih blokova.
Gdje ti je kuća?
Tamo, jedno sto pedeset, dvjesto metara. U sredini ovog naselja. Izgleda da
nema neke linije ovdje. Bit će da se nešto sprema.
Da probamo bježati?
Ti obavezno. Ja se bojim da mi pobiju ono malo roditelja pa džaba ti sve.
Pa neće valjda. Ako se stvori neka gužva, samo da nestanemo, ne znaju ovi ovdje
ni ko smo ni odakle smo.
Ko će ga znati. Polako, da vidimo, znači, prve zgrade bi trebale biti naše, to je
samo preko ceste.
Ovi ovdje bezbrižno hodaju.
Ispred kuća muškarci u raznolikim uniformama. Jedan s pu- škom s optičkim
nišanom. Jedan stariji s papovkom. Žena proviri preko ograde slično kao kad smo išli
u školu pa dizali galamu, što je neke od njih znalo nervirati te bi kritikovale to
ponašanje. Čini mi se da svakog znam. Čovjek u plavoj maskirnoj uniformi s au-
tomatskom puškom i radio vezom pokazuje rukom prema sjeveru. Čujem zavod i
starci, Grković, Veselinović, Đogo, kasarna, teolo- gija, kod škole. Ovaj što je došao
vadi neku teku i čita imena.
Ko proba pobjeći, imamo adrese familija na Grbavici, neće ih biti više a ni vi
nemate gdje pobjeći. Ni Dobrinja cijela ne može pobjeći mada po svu noć idu preko
brda u kolonama. Previše je Turaka da bi sad svi pobjegli. Kad treba klati po Suncu i
drugim kazamatima, to znaju a sad bi svi bježali. Nemojte se igrati tim glavama.
Idemo!
Sve nas između kuća prema Kasindolskoj. Na ulici punkt i milicija s trobojkama.
Dvojica iz škole, nekoliko godina stariji. Ne obrate pažnju na moje prisustvo. Nas dalje
kroz bašte pa preko dvorišta do igrališta franjevačke teologije. Parkiran transporter.
Grupa na rubu igrališta. Jedan se dere slinamuni.
Došli slinamuni da nam pomognu.
Dobro došli na svetu zemlju. Bujrum!
Neki se smiju, jedan govori, ja budale, budale će nas spasiti na kraju. Mi gledamo
ispred sebe. Od ovih što sjede prepoznam jednog koji je bio osmi kad ja peti razred i
drugog godinu ispred mene. Pojavljuje se jedan stariji s papovkom. Nosi vojničku ko-
šulju i civilne pantalone s opasačem na kome visi ručna bomba. Jedan od vojnika
zagalami, oooooo kako je, Todo, ustaški prijatelju.
Otišle ti komšije pa gledaš da im šta ne nestane iz ove jazbine. A jesu se opremili
bili, mogli su godinu da ne izlaze. To brašna, ulja, mesa u zamrzivačima, a dobro
meso, svinjetina i nama paše, teletina, slanina, to marmelade, agregat, nema čega
nema. A fol im Đogo obećo da mogu ostati. Pas komunistički. Eno mu kasarne pa
neka kod njega idu. Mi se zlopatimo po šupama a popusine ustaške se baškare ovdje.
E, moj domaćine, dok je takvih budala neće nama svanuti još.
Ovaj se pomenuti vajka da je on za srpsku stvar, da nema ništa s popovima, da su
slučajno bili komšije, da je i on pušku uzeo na vrijeme, da mu je sin gore u školi na
liniji i on sam ide u kasarnu na stražu i ovakav star ne traži poštedu, da mu ne može
niko predavanje držati ispred njegove vlastite kuće. Da je on bio Srbin i slave slavio
dok je ovaj galamdžija mokrio u pelene. Eno Đoge i Radivoja pa nek njima priča to što
ima oko organizacije, logistike i persona- lnih nesuglasica. Ovaj što je započeo sad
psuje i Đogu i Radivoja i komunističku partiju, Josipa Broza i Edvarda Kardelja, papu i
sve hodže, Tursku i Vatikan, Aliju i sve balije te niz poznatih i nepoznatih ljudi i iz
historije, javnosti, politike i svog komšiluka. Završi sa scenom u kojoj je protagonistica
poznata narodnjačka pjevačica za koju tvrdi da je neki dan na aerodromu molila da je
se pusti jer ima stan u Beogradu a neće da se petlja u politiku.
Trebalo ju je odma tamo, da se vojska malo zabavi.
Stariji odmahuje rukom i odlazi prema kući. Vojnici u maskirnim uniformama
smiju se i podbadaju govornika da je sinoć plakao na liniji a sad se ohrabrio.
Ko plako?
Diže se jedan krupniji.
Dosta tvoje prazne slame, ideš mi u naselje prvi.
Ovaj ušuti i gleda ispred cijevi automatske puške. Mi ne di- žemo poglede puno.
Drveće oko teologije visoko. Betonska ograda s pravougaonicima dvadesetak
centimetara dugih stranica. Kroz njih grane grmlja. Park oko kompleksa održavan. Iza
igrališta mali brijeg. Na velikom ulaznom portalu tri ogromna križa. Zgrada ima i
fiskulturnu salu, i proizvodnju povrća u zadnjem dijelu dvorišta. Sunce više Ilidže. Aleja
Branka Bujića se zove. Pedesetak metara do nje. Jedan s automatskom puškom iz
Teologije pa pokaže prema istoku. Jedna kuća otvorenih vrata i jednog krila prozora,
iz jedne radio informira i zabavlja, pred jednom sjede žene, mlađa mi izgleda poznata,
pa jedna kuća zatvorenih vrata, ispred jedne s krovom na četiri vode vojnika nas
odmjeravaju pitajući ovog što nas vodi ko smo, odakle smo i gdje idemo.
Radni vod, s Grbavice, u zavod.
Preko aleje tranšej prema kasarni. Lipe velike i mirisne a za njih zakačeni zakloni s
raširenim dekama. U krugu kasarne oklopna vozila. Mi kod kuće gdje je bio restoran
Ruža. Natpis još uredno na staklu. Prazan mali trg gdje su biblioteka, mesara,
pizzerija i sladoled. Stanica s crvenom tablom. Na ulazu u biblioteku nekoliko voj-
nika pod šljemovima pri kafi. Plave table na kućama, Julija Vareska četiri, šest, osam,
dva, pet, sedam. Novi šef s drugim koji se pita u štabu u dojučerašnjem restoranu. Ja
se osvrćem na sve strane. Preko ograde dvojica dječaka. Jedan pokazuje prema
nama i šapće. Nas dalje u koloni između kuća. S desne strane živjela djevojčica iz
mog razreda. U njenom dvorištu dvojica s puškama. Otvoren prozor na spratu. Još ka
istoku. Kuća s dograđenim dijelovima u kojoj je stanovao učenik iz razreda. U kući do
njegove živio je još jedan obično zbunjeni đak iz našeg odjeljenja. Bili su rođaci koje
nije puno toga vezivalo. Jednom smo skupa radili zadaću u prizemlju te velike kuće
skromnih arhitektonskih rješenja. Mi sad kroz stražnji prolaz u zgradu ustajalog mirisa
gdje je nekoliko staraca nezainteresiranih za vanjski svijet. Čovjek u kolicima
pokušava dići ruku. Mi čekamo stojeći. Iz prostorije na kojoj piše biblioteka žena
kasnih pedesetih sijede kose u plavoj radnoj uniformi. Zove se Milica. Odgovorna je za
ove ljude. Pruža ruku našem rukovodiocu. Objašnjava načinom dobre učiteljice da tu
još žive ljudi raznih vjera i da je svima lokalna vlast na čelu s gospodinom Grkovićem
garantovala bezbjednost, hranu i poštovanje. U prizemlju prolaz prema srednjoj školi
za obra- zovanje slijepih i slabovidnih učenika filip višnjić. To je linija. Čo- vjek s
motorolom u crnoj uniformi, nosi oznaku policija Ilidža ob- jašnjava da je ovdje
izuzetno opasno, da snajperi skidaju i mačke ako se pojave a ne ljude, da ih ne
zanima jesmo li mi na radnoj oba- vezi ili nismo. Za svaki pogrešan korak ode glava.
Ući ćemo u tišini i pomoći da se jedna pozicija dodatno osigura. Pola šest pokazuje
sat iznad šanka u prizemlju. Mi kroz prizemlje u tranšej do stražnjeg ulaza u školu.
Lijevo zgrada moje osnovne škole. Gore na spratu na kraju hodnika učionica u kojoj je
počelo i moje školovanje u odje- ljenju prvog dva. Na prozoru okrenutom prema nama
dvojica s pu- škama. Pokazujem glazbeniku prstom na sebe pa na školu, otvaram
dlanove kao da čitam pa pišem i onda još desnom rukom signaliziram da sam bio
mali. Da ne bude zabune. Klimne. Iz hodnika neko trči. Vojnik tridesetih godina u jna
košulji, pantalonama i sa smeđim opasačima. Pokaže rukovodiocu da uđe a ovaj
nama da čekamo. Šapće mu i pokazuje duž hodnika. Onda se penjemo i mi. Tri ste-
penice, ograda u tamnocrvenoj boji željeza i razvaljen wc s desne strane. Uza zid
dugog hodnika. Desno otvorena vrata učionica. Unutra dvije razvaljene brajeve
mašine i razbacani žuti papir. Vreće ispod prozora. S lijeve strane u radionici dvojica
iza zaklona od vreća i limova. Ispred njih mitraljez. Do vrata sanduci s municijom. Na
trećini hodnika stepenice. Portal polupan. Kroz konstrukciju bez stakala vrhovi zgrada
na Mojmilu i brdo s vodovodom. U učionici s desne strane tranšej prema kotlovnici.
Nad nama visoke zgrade Vojničkog polja desetak metara od ruba škole. Na zgradama
odvaljeni prozori. Limovi s krova vise i škripe. Kada se to naselje pravilo osamdeset
druge i treće, gledali smo iz učionica. Betonski blokovi dizali se visoko. Novi
rukovodilac pokazuje na prvu dvojicu, nisam jedan od njih, da krenu za njim. Oni
uskaču u rov. Borovi vani. Iza škole zidovi baraka i ostaci radionice. Još su okolo
pedale i mačije oči razbacane među limovima, papirima, ciglama i plastičnim omo-
tima za kasete. Šef se vratio. Tiho objašnjava da ovdje nema nikakve priče, pokušaja
bijega ni sličnih gluposti. Kune se da mora upucati sve ako i jedan proba pobjeći preko
Lukavičke ceste. Mora, širi ruke i mršti se. Djeluje uvjerljivo. Njegovo je da nas upozori
a mi kako hoćemo. Dvojica se vraćaju do kraja rova. Dvojica se raspoređuju u hodnik
a nas dvojica ostajemo u učionici. Onda se na po nekoliko metara nose vreće
napunjene zemljom. Primamo na rubu učionice, nosimo, pa spuštamo u tranšej, pa
silazimo i teglimo do ulaza u kot- lovnicu. Unutra dvojica neveselih s mitraljezom,
sanduci s municijom, kotlovi, cijevi, rupa prema zgradi. Jedan od ove dvojice nera-
spoloženih kaže, ovo je kotao a ne samo kotlovnica, mi smo u kotlu.
Ne možeš udahnuti.
I novi komandir je tu, viri prema ulici, kaže, i na Grbavici je teško, ali ovdje
ubibože. S desne strane ugledam dio Lukavičke ceste prema novom domu zdravlja i
krovove zgrada u Olimpij- skom. Donesemo desetak tura.
Pojavljuje se onaj što nas je uveo u zgradu i upućuje nazad do staračkog doma.
Mračno i toplo. Mirišu lipe.
Milica pokaže gdje je voda. Nudi nas večerom. Hljeb i tri konzerve. Donese još i
isječen luk s tri zdrava paradajza u dubokom tanjiru. Priča kako je njen otac stradao
na Banjici. Ni majku nije upoznala. Rasla po domovima. Ne podnosi nepravdu ni
fašizam. Plače po cijele noći zbog svega. A mora raditi i pomagati jer je to jedini način
da se spasi duša ako duša i postoji na ovom svijetu. Ljudi koji ovdje sada sjede a ni ne
znaju šta je oko njih provjeravaju nas. Njihova je muka naša mjera ljudskosti. Njena
borba. Odlazi brišući oči. Vraća se s tacnom na kojoj je desetak plastičnih šolja s
čajevima. Komandir sa sprata. Kaže šefici Doma staraca da je njoj lako kad ima takvu
vojsku da je čuva. Može mirno spavati.
Čini mi se da više nikad neću mirno spavati.
Ode gurajući čovjeka u kolicima čije ime naglašava i stavlja mu pridjeve moj i dobri
ispred. Kaže, šta ćemo ja i ti na ovom svijetu u kojem dobro ni ne treba?
Mali radio svira na šanku. Nas smjestili u hodnik. Milica donosi još desetak deka.
Noć topla. Muzičar i ja šapćemo o školama. Miris drveća iz parka. Neko plače. Šefica
se ne smiruje. Vojnici na sprat. Vijesti srpskog radija. Pominju Dobrinju, Neđariće,
Grba- vicu, Rajlovac, Trebević. Reporter se telefonom javlja sa Ilidže. Da- tumi, rokovi,
političari. Onda muzika koja treba ohrabriti pa kasnije obična muzika koja treba
rastužiti ili zabaviti. Kao da kratko zaspim, budim se, spavam, sanjam. Dvojica
otvorenih očiju. Mu- zičar s rukom ispod glave. Toplo. U polusnu u mirnoj noći govo-
rim sebi rečenice za zapamtiti. U mraku disanje, koraci, starci viču i plaču. Meci
odlijeću.
U pola pet svjetlost. Niko nas ne diže. Pet i petnaest. Glasovi neobavezni. Do šest
nikakve upute. Vojnici po zgradi kao da nas nema. Niko ništa da pita. Komandir u šest
i petnaest izda tiho na- redbu. Milica s poslužavnikom. Na njemu čaj. Iz bureta
zahvatamo vodu plastičnim bokalom. Pijanist dobro raspoložen pjevuši neutralnim
slogom melodiju iz osamdesetih. Onda umjesto ne- utralnog sloga ubaci pisati i pamtiti
pa opet neutralni slog. Voda s mirisom plastike.
Sunce iza zgrada a nebo čisto. Po Branka Bujića zakloni prema početku ulice i
studentskim domovima. Vrati nas se pedesetak metara između kuća. Na jednoj
otvoren prozor na spratu i zavjesa iz- virila. Ispred jedne s krovom na četiri vode dvoje
starijih pri kafi ne djeluju zabrinuto. Jedan poznat mi, odjeljenje broj jedan, iz kuće s
puškom i ruksakom. Ne vidi nas. Zapovjednik upućuje preko ulice do male kuće na
ćošku gdje je živio naš razrednik iz viših razreda. Predavao tehničko. Blago
nezainteresiran za đačke probleme i do- življaje svijeta. Nije mario za jezičku normu.
Prezime mu dobro za ovaj dio Sarajeva ovih dana. Kuća napuštena. U ulici su živjele i
sestre bliznakinje iz mog razreda. Njihovo prezime je kao i onog što ne da da se
narod bije, pa pretpostavljam da su tu negdje. Iza prizemne kućice tranšejem u
dvorište Zavoda za slijepu djecu. Na po- četku rova prema Zavodu čovjek tridesetih
godina u crnom kombinezonu. Na spremniku automatske puške plavim ljepilom
povezan još jedan spremnik. Kapa sa zastavom. Šutljiv. Usmjeri pravo i čeka da svi
uđemo. Cijev puške mu okrenuta u nebo. U krugu škole krupne vrbe kakve su bile i
preko ceste u parku naše osnovne. U prizemnu prostoriju koja je radiona pa kroz nju u
neki dnevni boravak pa kroz dvokrilna vrata preko recepcije zaklonjene vrećama u
podrum. Unutra nekoliko vojnika na stepenicama pri kafi. Gle- daju nas bez riječi.
Jednog kao da znam, jednog sigurno znam ne znajući mu ime, druge sigurno ne
znam. Sklonim pogled. Na stepenicama prema podrumu srednjovječan ogrnut
šinjelom.
Uranili, naspavali.
Odgovaramo spremno s dobro jutro.
Koji ste sad vi?
Grbavica.
Aaaa, tako. Neka, neka, treba upoznati različite krajeve i obi- čaje. Dobro došli na
rubne dijelove srpske opštine Ilidža. Malo smo ovih dana s komšilukom u
nesuglasicama, ali ne bi se to trebalo odraziti na vaš položaj. Ovdje ste kod nas
gosti. Komodajte se!
Mi se nesložno zahvaljujemo. Lijevo od stepenica piše vešeraj latinicom i ćirilicom.
Rečeno nam da čekamo. Ispred nas otvorena vrata. Lijevo dvojica pr kafi u vešeraju.
Kroz visok zamagljen prozor grane vrbe. Tenk zagluši. Onaj što nam je objasnio
situaciju elaborira da su oni dosta nezadovoljni uređivačkom politikom Oslobođenja.
Kako ne rade telefoni a urednici i ne žele čuti drugu stranu - koja je ovdje vrlo domaća
i ne misli nigde ići, moraju ovako da ulažu žalbe. Redakcija opet nastavlja po svom.
Otpije kafu, zapali cigaretu, otpuhne.
Tako da su ih naši artiljerci zamolili da pređu na niže spratove, ali da svakako
promijene pristup. Ako ne promijene, morat će ponovo zidati plavi neboder kad i ako
dođe vrijeme za to.
Šta ćete, ljudi, dogovor kuću gradi, je l vako? Nema dogovora, ne zna se ko je
stariji i ko je na svom osamsto godina a ko do juče nije znao ni kako se zove, pa nema
ni kuće. Ponovo praviti svako sebi i svako na svom. Kome više zapadne, zapadne.
Kolega ga uvjerava da je jači od Đoga.
Mada je i Đogo klasa! Risto im je so na ranu.
Čovjek koji s nadahnutim govornikom dijeli kafu iz plave džezve objašnjava da mu
je kolega koji nam je pojasnio odnos prema uređivačkoj politici Oslobođenja možda i
najiskusniji student sarajevskog pravnog fakulteta. Sad se potpuno okrenuo istoriji
jer su tu odgovori na sva bitna pitanja a budućnost je svakako samo prošlost u nekom
obliku. Sve što će biti, već je određeno onim što je bilo i nema se tu šta krupno
izmijeniti.
Je li ovako ti meni objašnjavaš ovih dugih noći?
Historičar se naginje nad džezvu, dosipa obojici malo i klima.
Sad ću ti peticu čistu upisati. Đe su oni dnevnici?
Donosi crveni dnevnik. Na njemu piše rimskim drugi pa latinicom razred,
odjeljenje jedan. Stavlja naočale i lista. Čita imena.
Hadžiefendić Jasmin, Suhopoljac Mirela, Hadžić Dijana, pa ima li koje naše dijete?
Doduše, ovi ovdje nisu bili neke sreće u životu pa ćemo im oprostiti srazmjerno
manji broj đaka srpske nacije. Evo, ovdje ću ti, privremeno, jer nemam pravog
dnevnika upisati jednu peticu iz razumijevanja istorijskih procesa.
Piše običnom olovkom nešto kao ime i prezime kitnjastim rukopisom čitljiva
ćirilična slova, onda pita koji je danas datum, provjera datum, pa piše zagradu i
ocjenu.
Eto tako, Rade. Nastavi učiti i dat ćemo te u političku školu za direktora. Naučiš,
kao što je bilo, ofanzive i kako se zvao Titov pas i eto te za direktora zadruge. A to je
samo početak blistave karijere samoupravljača.
Okrene se nama.
Da vidimo vas, gospodo, vama je Broz dao naciju pa je red da znate kako se zvao
pas koji ga je na Sutjesci spasio od avionske bombe?
Muzičar se izvinjava riječima da je on samo note volio a istoriju ni Titovim
stazama revolucije nikako. I drugi odmahuju glavama. Jedan čovjek sumornog
raspoloženja u donjem dijelu trenerke i plavoj bluzi civilne zaštite kaže da zna da su
mu sinovi bili Žarko i
...zaboravio sam onog drugog.
Luks!
Šta Luks?
Pa pas, sin mu je bio Mišo a pas sa Sutjeske Luks.
Tako je, aferim.
Pita me za ime i prezime. Klima kad čuje prezime, kaže, znao sam da je to samo
bistri Hercegovac mogao znati. Izvinjava se ostalim, ali naglašava da je istočna
Hercegovina dala najviše umnih glava u Jugoslaviji.
Znate li, kolega, slučajno, ovo je pitanje za zaključnu peticu, kako se zvao čovjek
koji je dobio Oskara a iz Bileće je? Ne možete uložiti kviska.
Znam.
Kažem.
On ustaje i pruža mi ruku.
Saradnici me tapšu.
Aferim! A vi, kolega, što ste voljeli note a ne podatke, molim vas, spremite I ja sam
video Tita maršala. Znate li tu pjesmu?
Znam da ide nešto svečano, sviro sam jednom na priredbi u školi, ali zaboravio
melodiju.
E, ja ću vas naučiti.
Počinje pjevati uvodni dio. Glas raspukao. Nastavlja neutralnim slogom dio gdje je
instrumentala i maše rukama. Ulazi čovjek pod šljemom. Drži automatsku pušku s
preklopnim kundakom.
Šta je, filozofe? Pa da ja poslije odgovaram da sam mučio mu- slimane tvojom
seljačkom filozofijom?
Ovaj se buni. On je vrlo ljubazan sa nama. Upisao jednu čistu peticu za kraj
godine. Još nam i probrane pjesme pjeva sve ne bi li međunacionalni odnosi i u ovim
teškim iskušenjima ostali pri- stojni.
Bježi, fataj se straže, sad ste vi tamo u sali pa podučavaj one iz Oslobođenja
novinarstvu i istoriji.
Hajte vi vamo!
Izlazimo iz zgrade i plitkim tranšejem ispod breze u zgradu gdje je bila osnovna
škola za slijepu i slabovidnu djecu. Mi ispod nadstrešnice gdje su poslagane vreće.
Treba ih na sprat. Ispred škole prema Oslobođenju veliki park koji se spušta prema
igrali- štu i cesti. Ispod portala krov fiskulturne sale. Po dvojica vreću do učionice na
kojoj piše muzičko. Ostala lamperija i poneki likovni rad koji na toplom vjetru poleti po
hodniku. Na jednim vratim piše likovno. Unutra dvojica srednjovječnih s dva teška
mitraljeza u jna uniformama. Jedan pogledava prema Oslobođenju čija su plava stakla
polupana a viši spratovi nagorjeli. Jedan pjevuši jednostavnu melodiju i ponavlja dva
stiha ravnim tonom. S drugog dijela zgrade mitraljez. Šarena zgrada doma staraca,
tek završena proljetos, sada izbušena. Između nje i Oslobođenja izgorio tramvaj.
Žice do zemlje. Piše vispak sa strane. Vreće teške. Pijanist pokazuje eksploziju
povlačeći rukom paralelno sa zemljom i zao- kružujući pa onda simulirajući desnom
rukom prema gore. Dok vučemo vreće s pijeskom saginjući se uz stepenice, iz
prizemlja s kraja hodnika gdje je učionica na kojoj piše matematika, fizika, hemija
udari nešto krupno. Zgrada se potrese. Prašina se sekund poslije s plave zgrade
novinske kuće.
Odmaramo na podu u prizemlju čiji beton hladi. Dan topao. Trava miriše. Vrbe se
razrasle. Novi šef blizu nas. On pokazuje i šapće da ovdje ne smije riječ da se čuje.
Onda to proprati pokretom koji skida glavu. Sanduci s municijom na ulazu u školu.
Tran- šej iz kabineta matematike, fizike, hemije kroz razbijen zid do vrata iza kojih je
bio zubar. Žena se zvala kao najduža ruska rijeka. Na crnoj stolici u drugoj sobi s
desne strane izvadila mi zub u jesen osamdeset osme. Pokazujem na sebe i zub i
dvaputa po osam prstiju glazbeniku. On shvata da je o eliminaciji zuba, ali mi se čini
da ne shvata ostalo. Vidim da misli da mu pokazujem da će nas tamo tako mučiti i
čudi se. Odrično vrti glavom da ovdje ne izgleda tako opasno. Ovdje nije nešto
specijalno loše, pokazuje blago iznenađenje uz mahanje glavom prema dolje kratko.
Hrana, upire prstom na porciju s kupusom i komadićima mesa, pa diže palac prema
gore. Iz tranšeja u zgradu gdje je stolovao zubar. Sto- lice nema. Oprema pokupljena
tako da je tu usamljena drvena stolica. Muzičar tiho kakve zube pokazujem. Vadio
zub ovdje, zubar bio za našu školu.
Aaaa, tako.
I ja se mučim sa zubima. Sad me sve strah da u ovom belaju još i to ne zaboli. A
niti ima dobrih stomatologa, niti nam se pikaju knjižice.
Poslijepodne odmaklo. Jedan u uniformi puščanom cijevi pokazuje za njim. Pušta
nas ispred sebe. Na hodniku novi šef. Pokaže opet da budemo tihi pa će sve biti u
redu. Hodnikom pored kuhinje pa prolazom kroz magacin. Dolje opet onaj što voli
historiju na dvosjedu iza oblaka dima. Učeniji se diže i pruža nam ruke svakom.
Drago mu da nas opet vidi. Straža mu lijepo prošla pa je dobre volje. Vjeruje da je
pozitivno utjecao na uređivačku politiku Oslobođenja pa će to doprinijeti smirivanju
situacije. Drugom zabavno. Onaj što je puščanom cijevi pokazao pravac kratko se
nasmije i pokaže lijevom rukom ispred sebe.
A to ih vodiš u bazen. Ako, vrućina je, nek se malo ljudi osvježe.
U podrumu prašina. Novi šef pokazuje na vreće i podrum koji je valjda bio
namijenjen za bazen. Sad probušene rupe ispod pla- fona, željezne cijevi, otučene
pločice, opušci, smeće, čahure. Unu- tra trojica na nekim foteljama stavljenim do zida.
Jedan iza mitraljeza pogleduje na nas pa na ulicu. Čovjek s fotelje tiho i raz- borito
govori dobro došli, dragi gosti.
Dvojica dodaju iz susjedne prostorije, dvojica stavljaju na pokazano mjesto. S
ulice eksplozija na koju se niko ne uznemiri. Mi- traljez odnekud desno. Pominju se
tintorova pijaca, napoleon, jozo, biljna apoteka, studentski domovi. U priči su važni
Grković, Mišo i Zoka, Mongo. Jedan objašnjava da je Brne od neki dan u voćnjaku a
Aleksić preuzeo Grbavicu.
Vojo ih rasporedio.
Drugi prihvata pjesmom nema boja, nema rata bez Šešelja komandanta.
Prenosimo dalje. Ne obaziru se puno niti broje vreće. Sjednemo kad nam to
rukovodilac pogledajući na sat kaže.
Odmorite pet minuta! Nije hitnja tolika. Neće rat sutra stati.
Kroz mali prozor miris ljeta i lipa. Dok odmaramo naslonjeni na zid glazbenik
pokazuje ruke i klima glavom. Šapne, ne osjećam više ni ruke ni ništa.
U sumrak u dnevni boravak. Povjesničar se diže kad nas vidi. Smijulje se. Poštuje
što smo pomogli koliko smo mogli. Hoće da nadležna komanda za ovaj dio ratišta u
bivšoj bosni i hercegovini bude svijetao primjer nacionalne neopterećenosti i
razumijevanja. U to ime nas moli da im se pridružimo na maloj, skromnoj zabavi.
U boravku veliki koncertni klavir. Na njemu tri brajeve knjige tamnoplavih korica.
Na kauču dvojica. Ispred njih stolić s pićem i hljebom, mezom i nekoliko boca
nikšićkog piva. Jedan u maskirnoj uniformi drijema na fotelji ispod prozora a jedan
leži na madracu. Ulaze još trojica, jedan ima papovku a dvojica automatske puške s
preklopnim kundacima. Nazivaju dobro veče. Jedan s vu- nenom crnom kapom
obraća nam se s merhaba. Učenjak se sa svakim zdravi, predstavlja nas a ovom što
je rekao merhaba posebno se zahvaljuje na njegovanju poštovanja i razumijevanja.
Mi oko klavira. Mrak se navukao a u sobi gori improvizirano kandilo. Domaćin moli
našeg glazbenika da proba instrument i izvinjava se što ne mogu večeras osigurati
klavirštimera. Jest da jedan od pri- sutnih zna oko gusala lijepo, ali za klavir nema
interesa niti iskustva. Muzičar probava skalu. Onda hvata lagane melodije iz poz-
natih pjesama. Raspoloženje raste.
E, hajmo. Birajte, gospodo.
Onaj s madraca pominje srednje poznatu pjevačicu, hvali joj detaljno dijelove tijela
i navodi šta bi i kako kad bi moglo i sudbina dala. Naš čovjek se izvinjava što ne zna
ništa njeno. Onda ovaj po- činje pjevušiti i dalje ležeći na madracu i držeći cijev puške
okrenutu prema plafonu. Naš ga počinje pratiti nekim akordima.
Drugi s narudžbom tradicionalne pjesme koju svi znaju. Nema zime s muzikom.
Moderator držeći cigaretu u ustima hvali vje- štinu sviranja. Nas moli da
pripomognemo u pjevanju. Prvo da, ako nam nije problem, oformimo liniju oko klavira.
Postupimo tako. Naši ljudi gledaju ispred sebe. Ne znaju gdje bi s rukama. Na- polju
kratkotrajna pucnjava prema Dobrinji. Domaćini se digli. Niko ih ne zove na ispomoć
pa se program nastavlja. Mi i dalje u liniji oko klavira.
E hajmo, molim vas onu pjesmu o Titu koji je ipak doprinio ovoj sadašnjoj situaciji
svojim indolentnim odnosom prema našem nacionalnom pitanju a definitivno stvorio
vašu mlađahnu naciju. Molim vas, I ja sam video Tita maršala.
Vojnici lagano plješću. Hvale moderatorov način govora i uče- nost a kritički
dobacuju o najvećem sinu i njegovom odnosu prema srpskom nacionalnom pitanju u
svjetlu njegove dokazane veze s Vatikanom. I Stepincem, ponavlja učeni.
Izvinite, ali ja sad baš i ne znam tu melodiju.
Organizator zabavne večeri počinje imitirajući vješto stil kan- tautora, njegove
dužine i intonaciju da ga drugi odmah nagrade pljeskom. Naš predstavnik pokušava
uhvatiti melodiju.
Pjevač ponavlja, ovaj ga hvata.
Čini se da je tako nešto. Probajte još jednom.
To je.
Gospodo, ja ću govoriti stih po stih u prvoj strofi a vi pona- vljajte za mnom.
Jednom se otac moj, s posla kući vratio pre,
Nama glasovi raznoliki, umorni, tihi i nesigurni.
odenuo mi praznično sve i poveo me na trg.
On ponavlja razgovjetno i autoritativno odenuo a ne odneo.
Pomislim da će nas u maniru starih prosvjetnih radnika pitati sjedimo li na ušima,
ali to preskoči i vrati se na pravilno značenje stihova.
Bio sam klinac još i bilo mi je tek oko pet, al dobro pamtim na- smejan svet i
svečan i sretan dan.
Ovaj dio malo bolje. Uhodavamo ponavljanje. Glasovi se bolje stapaju u cjelinu.
Ljudi se premještaju s noge na nogu, ali kad je naš red da kažemo stih dižu glasove i
slušaju druge hva- tajući smisao.
Nisam razumeo zastave, gužvu, znao sam tek nešto je važno...
Ponavljamo ne griješeći. U publici se smiju i plješću pa hvale organizatora.
Hajmo opet, pamtite, mislite.
Uspijevamo izgovoriti prvu strofu na suho.
Hajmo sad s melodijom, ljudi, nećemo do zore.
Iz bazena dugo mitraljez. Niko se ne uznemirava.
Idemo, maestro, krenite.
Počinje stidljivo s nekoliko akorda i pogledava prema diri- gentu. Ovaj pokazuje na
nas da krenemo. Krene dubok, nemuzi- kalan glas i odmah stane. Ne zna tekst.
Ovako ćemo. Ja pjevam stih pa vi za mnom.
Opet počinje nekoliko riječi. Mi pa on nastavlja. Opet. Pro- mjena ritma.
Taaako. Bravo.
Pljesak iz publike.
Idemo još jednom, da možete sami.
Lupanje čizama. Kandilo osvijetli obrijano lice nakratko. Nosi titovku s tri boje.
Malo se zabavljamo, nema nekih problema.
Vodi ih negdje neka odmore!
Spuštaju nas opet prema bazenu pa kroz hodnike.
Polako, polako, pazi ih. Jedan drži lampu i broji nas. Svi smo sa- gnuli glave. Na
podu postavljeni podmetači kao za plažu. Čovjek koji nas vodi pita jesmo li se nekako
smjestili.
Odmorite, ipak smo pregrmili još jedan dan kako god bilo. Svaki tren koji prođe,
bliži smo nečemu.
Meci ponekad u zidove. Prošla ponoć. Čovjek do mene s lijeve strane u snu se
trza i ječi. Muzičar i ja nešto prošapćemo tiho da ne može tiše, neke riječi, škola, kuća,
roditelji, jutro. Osluškujemo i pomjeramo se licima jedan prema drugom pa se
okrećemo na suprotne strane i slušam kako ovaj zaječi, kako drugi spavaju ili se prave
da spavaju. Po zgradi zatutnje koraci, zapuca i lijevo i desno pa sve ostane u tišini
nekoliko minuta. Kazaljke na satu svijetle u mraku. Brzo će jedan. Osjećam da ću
zaspati kad se kazaljke na- laze u položaju za pola dva.
Hajmo polako.
U snu bilo toplo. Nema još pola pet. Dižu nas. Glas iza lampe ponavlja tiho i brzo.
Pa neće biti problema.
Niko se ni ne nakašlje. Mi za jednom lampom a druga ostaje iza nas. Novi
rukovodilac smiruje, sve će biti uredu, idemo polako, ima se posla. Hodnikom lijevo pa
uz stepenice pa desno. Svjež zrak s drveća. Budemo minut ispred zgrade. Zubarska
soba je, shvatam, lijevo. Bauljamo ispod vrbe pa niz blagu nizbrdicu i preko livade
do kuća. Onda preko ulice pa preko aleje iza zaklona od deka. U dvorištu staračkog
čekamo. Muzičar i ja opet šapćući nagađamo gdje će nas. Opcije su nazad na
Grbavicu, Ilidža, Dobrinja, Kula, Igman. Čovjek kašlje pa se uključuje poštujući način
komunikacije na minimumu glasa i objašnjava da je sanjao predsjednika pred-
sjedništva a kažu da je dobro sanjati političare pa vjeruje da idemo ravno na razmjenu.
U snu mu bilo toplo i svijetlo. Razmjena. Mi sumnjičavi. Nismo skoro ništa ovdje
ozbiljno radili a teško da su nas bez naročitog razloga slali s kraja na kraj grada.
Sanjar misli da je i kod njih organizacija katastrofa pa se to besmisleno slanje lako
može desiti. Ovaj put na našu sreću. A može i besmisleno ubija- nje isto tako.
Doduše.
Stražar mojih godina desetak metara od nas. Zora iza Trebe- vića. Nas u grupi
između kuća. Ispred prizemne s krovom na če- tiri vode čovjek iz ostave noseći
naramak drva. Vodič naziva dobro jutro i mi za njim kao djeca za učiteljicom. On
odgovara s dobro jutro, ljudi. Lijevo prema novoj zgradi škole. Između kuća uska ulica
Julija Vareska. Ispred kućice gdje ulica skreće prema školi dvojica u uniformama
milicije. Jednog znam. Bio nekoliko godina ispred u školi. Sjede i puše. Trava narasla
oko zgrade. Transporter parkiran do fiskulturne sale. Uvodi nas stražar koji čeka vireći
kroz prozor kabineta biologije. Prozori okrenuti prema zapadu. Unutra namještaj koji je
bio potpuno nov osamdeset šeste. Stolovi s prik- ljučkom za vodu, posteri s venama i
organima na zidu. Polomljena stakla. Mi kroz kabinet u hol. Stražar koji nas je
dočekao zna me. Kaže, đe si, hoće li.
Evo, gura se.
Na hodniku još nekoliko vojnika. Jedan ima šljem za transporter. Mojih godina.
Uvode nas u biblioteku. Komandir kaže da sjednemo, odmorimo dok ne vidi gdje dalje.
Listam knjige. Ja opri- čavam onu i ovu zgradu škole.
Pazimo da budemo tihi. Kokoške iz kuća preko igrališta. Tamo stanovala učenica
iz mog razreda koja je brzo trčala i pobjeđivala na školskim takmičenjima u atletici.
Knjige razbacane po podu. Neke na policama kao u najbolja vremena. Tražim po
naslovima karton s potpisima korisnika. Čekam svoje ime i datum. Posudio sam bio i
Deset dana koji su potresli svijet. Ima šest primjeraka. Otvaram prvu. Prepoznam ime i
prezime nastavnika ispisano ći- rilicom. Druga s jednim nečitkim potpisom. U trećoj
moje ime. Rukopis mi napet. Pokažem kolegi koji klima glavom. Hvali me da sam bio
baš vrijedan đak i čitao revolucionarne knjige. Karton gurnem u zadnji džep farmerki.
Komandir zovne pa objašnjava da je situacija ozbiljna, da niko nikakve gluposti ni u
snu ne radi. Idemo gdje se puca. Napolje kroz prozore. Onaj dečko od maloprije
kaže, hajde, vidimo se. Mi malo pognuti pored transportera na koji se popeo onaj što
ima poseban šljem pa se krećemo u koloni s pratnjom između kuća prema mostu.
Do mosta nekoliko starih kuća. Jedna široka, zidana žutom ciglom, s dva ulaza i vanj-
skim stepenicama sa obje strane. Ispred nje dunja. Crvena metalna ograda koju je
nagrizla hrđa. Sjećam je se još od prije škole. Stablo stameno. Do nje kruška široko
razmaknutih grana. Tu nas upućuju preko pješačkog mosta. Postavljen je osamdeset
pete kad je betonirano korito rijeke Dobrinje. Metalna ograda isplavila. Na- slagane
vreće do visine glave na strani okrenutoj na istok. Između njih se ukažu zgrade na
Dobrinji tri i četiri, sive, smeđe na Do- brinji dva i širina Sarajevskog polja koja se gubi
na obroncima Ja- horine. Lijevo se sunce još nije popelo iznad Trebevića. Ispod za-
početog betonskog mosta tenk i desetina vojnika. Pretrčimo most. S njega jasno vidim
zgrade u Aerodromskom, prozore, zatvorena balkonska vrata, spuštene zelene
roletne u Titogradskoj. Zaustav- lja nas se kod prizemne kuće s krovom na četiri vode
s druge strane mosta. Ispred nje mladić velikog nosa, zvali ga po tom nosu u školi,
okrenut prema nama, u uniformi rezervne milicije sa trobojkom. Iz hodnika u kojem
se vidi šporet na drva starija žena s crnom maramom pa djevojka u trenerci
namještajući kosu i gle- dajući nas sažaljivo i pospano. Dalje ulicom kojom smo se
vraćali iz škole od osamdeset pete do osamdeset osme. Pokazujući tišinu, čovjek u
maskirnoj milicijskoj uniformi sa šljemom, upućuje da stanemo u dvorištu. Pokazuje
preko leđa prema naselju. Da uđemo u garažu iza ograde na kojoj piše
automehaničarska radionica plavim slovima. Po tlu tragovi ulja a dijelovi auta na sve
strane. Unu- tra stariji čovjek s puškom pokazuje da se riječ ne smije čuti te nas
upućuje da sjednemo na pod. U garaži parkirana jetta prve generacije bez prednjih
lijevih vrata. Udarena na desnoj strani. Ispod auta kanal i stepenice. Na stepenicama
torbica gas maske, nekoliko čahura, plastična čutura s tragovima ulja bez čepa. Ja
leđa naslonim na hladan zid. Pod masan. Prohladno. Ulazi jedan stariji no- seći
papovku preko ramena. Šapće s voditeljem grupe pa pale cigarete. Nude i nas.
Zahvaljujemo. Dvadeset do šest. Transporter se upali, zatutnji kratko pa ugasi. Neko
zovne sveto vamo. Petnaest do šest.
Tiho, tiho.
Koraci. Zazveči oprema. Desetorica ulaze u garažu. Ne gledamo u njih. Jedan
nas pozdravlja s kako je, slinamuniiiiiiii. Čo- vjek iz naše grupe, rekao da je majstor za
kotlove u Zraku na Stupu, kaže dobro je, kako si. Ovi se svi smijulje.
Nema šest. Jedan silazi ispod. Udara kundakom lagano po au- spuhu. Iskrivljenog
vrata zagleda podnicu. Konstatira da treba bar hiljadu maraka da se dovede u red.
A opet je bolja od svakog stojadina i ovakva bez vrata. Švabo je to, bolan.
Pusti, jadan, švabu, sad se oko turaka brinemo! Da nemaju švapskih pušaka po
naselju pa smo na belaju onda.
Može pričat ko šta hoće. U autima im nema takmaca!
Na vrata žena tridesetih godina u donjem dijelu trenerke i majici kratkih rukava.
Preko majice pleteni prsluk. Povezala kosu. Viđao sam je. Nosi tacnu s puno šoljica i
veliku džezvu kafe.
Uranili, naspavali, junaci!
Hvale joj inicijativu i radni motiv. Ona naspe jednu šoljicu pa neki od odgovornih
kaže da će sami, da je od nje puno. Želi sreću. Govori da je i njen muž negdje na liniji.
Ako već neko mora da zaplače, da ne budu njihove majke. Dosta su oni plakali u
istoriji. Odlazi. Kad zamakne, jedan od vojnika mrmlja misliš ti, sve li su iste.
Pa kaže, ženi se! Ih! Pogineš a ona poslije...! Bolje mi samom pa šta mi Bog da.
Ko bi na to mislio šta će ona raditi kad mene ne bude.
Pusti, bolan, gluposti. Naše su žene brižne i dobre. Ako i ima koja od nesoja, te su
rijetke, ima to svugdje. Ti si još balavac, ne ra- zumiješ kako to ide.
Eto ti razumiješ. Vidim da si svašta prošo.
Stišava ih neki.
Pijte kafu kad ju je žena donijela i gledajte danas glave izvući. Ovdje su zgrade,
snajperi skidaju sa svakog ćoška, pustite bespos- licu!
Njihov komandir uključuje vezu, okreće dva dugmeta naprijed i javlja se nekom
šturo. Ponovi, prijem.
Transporter radi, tenk se pomjera negdje lomeći i krene pucnjava teških
mitraljeza. Desetak sekundi kasnije eksplozije zahuče kroz zrak. Vojnici navijaju.
Jedan se diže i viče naprijeeeed plaviii!
Komandir ih diže i pokazuje da polaze. Ne okreću se za nama. Naš rukovodilac izlazi.
Pijanist i ja šapćemo da je to to, da napadaju naselje i da ćemo i mi morati doprijeniti
tom zahtjevnom zadatku. Tenk opali i sve se potrese pa još jednom pa još jednom.
Pro- virujemo. Dim iz Titogradske. Rafali. U dvorištu jedan u bluzi rezervne milicije i
civilnim hlačama.
Ljudi, pametno, glava se gubi u sekundi.
Dijele nas. Muzičar i ja opet skupa.
Pazite ovdje, sa zgrade otamo skida snajper.
Mi pognutih glava kroz dvorišta. Zgrade u Šefika Dorića osun- čane. Na ulici
transporter s gusjenicama okrenuo cijev prema zgradi. Oko vozila još petorica s
puškama okrenutim u istom pravcu. Ispred kuća grupe od po nekoliko
poluuniformiranih ljudi, teški mitraljezi, vreće s pijeskom. Jedan pominje konzumovu
samoposlugu. Usmjerava nas se dalje. Na uglu zgrade jedan s automatskom
puškom. Pokazuje nam smjer. Trčimo. Stanemo. Na ulici dvadesetak vojnika. Dvojica
pod maskama. Jedan gord u maskirnoj uniformi kakva se viđala na snimcima oko
Vukovara. Piše ćirilicom garda. Iz haustora žena s dvoje djece. Stane gdje joj po-
kažu. Dvoje starijih ljudi sporo. Čovjek teško diše i namješta nao- čale. Žena plače. I
njih ostavljaju pored stepenica. Mi čekamo. Naš rukovodilac prilazi nekom s
motorolom koji ljubazno srbijanskim akcentom pojašnjava da je sve uredu, da malo tu
sačekamo dalja uputstva, da čuva ljude i da će sve biti dobro.
Dobit ćete državu.
Ovaj se zahvali. Izvode mlađeg čovjeka koji objašnjava da je Srbin a ovaj što ga
vodi, mladić malo stariji od mene, pita, što juče nisi bio Srbin nego reformista, eto, kad
te iz kreveta za uši izvu- kosmo, posto i ti veliki Srbin!
Ovaj se vajka da je sarađivao i javljao kako je i bilo dogovoreno.
Ti da javljaš a ja da ginem.
Mrš!
Brzo, brzo.
Usmjeravaju narod na ćošak prema igralištu. Ispred svakog haustora po trojica s
puškama. Izlaze dvije žene, starija s ovlašno prebačenom jemenijom, gleda gdje staje,
druga, valjda unuka, govori hajde majka, polako, majka. Starija, pokreće usne
nepreki- dno, mlađa nosi neki ogrtač i drži je pod ruku. S desne strane fićo polupanih
stakala. Nas ispred garaža. Izlazi porodica, muž, žena, dječak i djevojčica koji zajedno
plaču.
Skupili pedesetak ljudi. Kroz mali špalir naoružanih trojica s maskama preko lica
usmjeravaju stanare Šefika Dorića prema aerodromu uz cestu koja uokviruje naselje.
Dvojica otvaraju vrata prve garaže s desne strane. Kad se vrata dignu ulazi jedan
uperene puške u polumrak. Iz ulaza izvode mladića. Znao igrati lopte na našem
parkingu. Lice mu svježe izudarano. Ne diže glavu. Gura ga tridesetogodišnjak u
crnom kombinezonu mračnog lica. Onda se spušta i drugi naoružani noseći visoko
podignut rokovnik. Viče to je taj. Prvi udara uhapšenog nogom u leđa na zadnjoj
stepenici pa se udareni skotrlja do dna stepeništa. Optužuju ga da je bio veza, da ima
sve brojeve i spisak Srba za likvidaciju, da je javljao kao taksista sve zelenim
beretkama. Čovjek krvav i ošamućen izusti nisam, nisam. Prilazi onaj sa srbijanskim
naglaskom držeći pušku u lijevoj ruci. Kaže da ga se vodi u štab. Uhapšeni pokušava
nešto reći. Udara ga niži vojnik u crnom kombinezonu tako da šamar odjekne ulicom.
Vode ga u baštu s druge strane ulaza. Onda se čuje pucanj pa još jedan. Ovaj što je
govorio štab, brzo, potrči i zaviče nešto. Psuje i prijeti pa se sva trojica vrate. Kaže im
da će kasnije, kad ri- ješe naselje pričati o ovom. Ova dvojica mu prijete da mu je bolje
da ne pričaju jer oni znaju i koga su tražili i šta su našli i šta treba da se u takvim
slučajevima radi. Iz ulaza iz kojeg su izveli taksistu, dvojica u crnim uniformama vode
mladića od dvadesetak godina. Ovaj što hoće sprovoditi u štab, okreće se, oko njega
su još trojica u zelenim uniformama, ponavlja energično u štab ljude sa spiska.
Ostale na aerodrom. Tamo će dalje rasporediti kako treba!
I momka u trenerci, mislim da je bio tri godine ispred mene u osnovnoj, odvode u
baštu. Srednjovječni veseljačkog lica pod šlje- mom gura poni bicikl sa ispuhanom
prednjom gumom. Drugi iznosi drvene sanke. Veseljak i kolega mu onda na sanke,
puške im vise iz ispruženih ruku, i smiju se, čuvaaaj, srpska vojska stiže. Pri- lazi im
mladić u maskirnoj uniformi s bijelom trakom povezanom oko čela. Penje se na prste
kad hoda. Išao u odjeljenje jedan, od prvog do osmog. Okreće se desno, osmotri nas
pažljivo, prepoznaje me, ne pokazuje i ne govori ništa i ostavlja nas tako. Iz gornjeg
dijela naselja intenzivna pucnjava. Najjače prema Ernesta Tel- mana i Titogradskoj.
Srbijanac s motorolom na stepenicama blizu nas. Sluša pažljivo. Ulicom prema
aerodromu transporter. Teški mitraljez preko igrališta. Još dvojica, kao komandiri
odjeljenja, sjedaju na stepenice i mi se malo pomjeramo uz garažna vrata. Oni
pričaju ne mareći za nas. Kombi pogođen odmah jutros. Kod samoposluge petorica
momaka naletjela na zasjedu. Poslano poja- čanje, i ovi ovdje čekaju hoće li njih
usmjeriti tamo jer je ovaj dio bez otpora. Neko je javio da je sve čisto, išli kroz bašte
između zgrada i pravo na turke. Zove predradnika s druge strane ulice. Naređuje da
uzme grupu. Glazbenik upita pokretom glave gdje mi je kuća. Klimnem ka jugu.
Iz sela grupa u crnim uniformama. Lica ima namazana. Šef im s motorolom.
Raspoređuje ih u dvije grupe u prva dva ulaza do igrališta i dovikuje, Slaviša, tavane,
podrume, sve! Dvojica naših iz druge grupe nose tijelo od ćoška zgrade prema
igralištu.
Spuštaj ovdje!
Druga dvojica drugo tijelo. Jedan vojnik prilazi, naginje se nad njega i kaže, eto.
Lijevo poslije igrališta prema jugu porodične kuće u nizu s dvo- rištem i garažom a
desno smećkasta zgrada, zadnja prema cesti i aerodromu. Iz prvog haustora ljudi.
Brže.
Zapomaže žena. Plaču djeca. Ljudi promiču. Po ulici vojnici s puškama na gotovs.
Nas do trafostanice. Iz ulaza desetak ljudi. I tu je šest stanova kao i u mojoj zgradi.
Poneki pucanj. Vika. Iz prizemlja druge kuće od nas troje. Puca staklo na balkonskim
vratima. Mitraljez zapuca po gornjem spratu druge kuće u nizu pa se priključi još
nekoliko rafala. Izlazi stariji čovjek s prizemlja visoko podignutih ruku. To je radnik iz
trafike ozbiljnih godina i debelih naočara. Prati ga supruga. Ona se pomjera gledajući
u zemlju i dr- žeći polupodignute ruke. Iz sljedeće kuće čovjek srednjih godina u
trenerci. Tu je kuća u kojoj je neki prije nekoliko godina ubio djevojčicu od trinaestak
godina i njenog mlađeg brata. Ubica bio žrtvin školski kolega. Sada podignutih ruku
izlazi otac. Žena mu, po pričanjima, skočila s nebodera na Alipašinu poslije ubistva.
Preživjeli sada korača prema ćošku gdje mu je pokazano. Zau- stavlja ga jedan s
maskom i odvaja da ostane pored ulaza. Uvode ga u zgradu. On ne diže pogled.
Transporter sporo naprijed okre- ćući mitraljez. Ljudi izlaze ne gledajući oko sebe.
Vojnici tjeraju narod kroz koridor prema kanalu gdje se s jeseni skupi voda. U grupi i
moj školski drug. Gleda ispred sebe i zamiče između uniformi. Iza mu i majka. Neko
viče na ljude ništa ne gledaj i ne pitaj. Jedan srednjovječan pokušava pitati
uniformiranog nešto o svom statusu kao Srbina, ali ovaj neće priče bespotrebne i kaže
sad mi niko nije Srbin dok ne dođe na aerodrom.
Ima pušaka za sviju. Sad se sjetio.
Nekolicina procjenjuje automobile u garažama.
Desetine ljudi kanalom prema aerodromu. S piste tenk. Gra- nata na drugom
dijelu.
Transporter oprezno prema početku ravne ulice. S ćoška dugi rafal prema istoku.
Na drugom kraju nekoliko privatnih kuća koje su se provukle kroz urbanizacijske
planove. Iz jedne od njih dje- vojčica išla sa mnom u razred. Sjećam joj se jasno
imena a prezime mi ne pada na pamet. U svakom slučaju nije dobro za ovakvu
jutarnju inspekciju. Nas usmjerilo preko igrališta. Lijevo po- lazna stanica linije trideset
šest. Sunce više zgrada. Još jedan transporter od ulaza iz sela. Mi do bašti kuća u
nizu. Dvojica u maskirnim kombinezonima ispred prvog ulaza. S balkona na spratu
jedan baca stvari koje padaju na garažni prilaz. Trojica u crnom dobro naoružani.
Sanitetski pincgauer prema Kasindolskoj. Žena s dvoje predškolaca u suzama. Jedno
dijete nosi loptu. Poneko lice okrenuto zemlji mi poznato. Zamislim ih kako stoje u
redu u samoposluzi ili gledaju kroz staklo u autobusu. Na jednoj garaži umjesto
metalnih vrata staklena. Piše videoteka, veliki izbor filmova i radno vrijeme.
Imenovana po nekom članu familije. Nas usmjerilo kroz balkonska vrata u kuću.
Unutra lijepo namješteno. Na stolu vaza, na polici knjige. Zavjesa na vjetru. Naš novi
komandir na dvosjedu s kalašnjikovom. Zabrinut. Zapali cigaretu pa ponudi i nas.
Traži pepeljeru u kuhinji pa se vrati sa staklenom posudom u tamnocrvenoj boji.
Zazvoni telefon. Zacrveni se lampa na bijelom aparatu ispod koje je manji ručni rad u
obliku romba. Šef se javlja i kaže žao mi je, nema nikog kući, ali to ne znači odmah da
im se nešto ružno desilo. Ružno se desilo cijelom ovom narodu, Jugoslaviji, popravlja
se pa spusti slušalicu. Kuća ima ulaz s ulice Georgi Dimitrova. Prolazio autobus s te
strane. Iza zavjese virim na prvi ulaz do parkinga. Preko parkinga trafika pa početak
moje ulice. Zgrada sa sivim i druga sa bijelim pa naša sa crvenom bojom po
dijelovima fasade. Na ćošku prvog ulaza borovi i breze zasađeni ispred zgrada
razrasli se. Preko ulice dvojica pod šlje- movima s puškama cijevi usmjerenih prema
nebu. Između njih flaša. Ispred sljedeća dva ulaza naoružani. Jedan kod ulaza na
kojem piše Georgi Dimitrova 11 diže se. Puca dugi rafal u zrak i viče, ovo sam ja
oslobodio, ovo sam ja oslobodio, ovo je Srbija, ovo je srpska zemlja, ovo smo čekali. I
drugi zaviče Brne, koman- dante, vojvodo, Srbine, tvoji ljudi ginu a ti na aerodromu
sjediš.
Prijavit ću te Voji.
I on puca. Zajedno su u refrenu nema boja, nema rata bez Še- šelja komandanta.
Na donji balkon s lijeve strane izlazi još jedan u jna uniformi, maska mu preko lica i
prihvati pjesmu. I on opuca s balkona u zrak preko krova kuće u kojoj smo. Prvi se
onda saginje, čupa travu sa staze ispred garaža, penje se šest stepenica i desno na
zidu do ulaznih vrata s mutnim staklom piše krupnim potezima ćirilična slova jović.
Kolega mu se buni, i on krvari i leđa mu čuva a nije nikad ni bio u ovom naselju pa je
red da mu se makar ime nađe na zidu. Ako pogine, neka traži da njemu, ovom što će
možda poginuti, daju ulicu a dotad neka ga potpiše da znaju djeca ko je ovo
oslobađao. Prvi prihvata pa iznad krene sa k r č. Rukovodilac me povuče unutra. Na
prizemlju je i kupatilo. Na staklenoj polici ostala pasta za zube, saponia osijek. Na
drvenoj sta- laži nekoliko ručnika. Nanesem pastu prstima. Voda normalno teče.
Ostalo i tople u bojleru. Skinem košulju, izbrojim do pet pa produžim još dvadeset
sekundi.
Ko je tu, ko je tu?
Dvojica uperenih kalašnjikova. Jedan proglašava otkriće.
Balije fakat!
Da legnemo. Jedan ima masku. Vidim mu čizme. Lica nam na parketu
prekrivenom ćilimom s dominantnom bordo bojom. Ru- kovodilac objašnjava ko smo i
šta radimo i navodi imena svojih odgovornih i šta on mora s nama. Da se gubimo
njima s očiju. Mi kroz balkonska vrata na Šefika Dorića. Srednjovječna žena viče
pustite mi sina, ja sam Srpkinja, mi smo za Jugoslaviju uvijek bili, pusti mi makar sina.
Neko se zapovjednički izdire na nju, kori je što se udala za turčina pored ovakvih
srpskih muškaraca. Ona plače. Hoda iza njega prema nama.
Sina ćemo ti, kad nas moliš, mada mu je prezime pogano, uzeti u vojsku, da
ispravi grijehe tvoje. Eto, vidiš da sam čovjek.
Jecajući, ne vidimo je, čini se da je sjela na trotoar, pita a gdje mi je muž, gdje mi
je muž. Ovaj, vidim da nosi beretku i više metalne ograde pored tankog stabla breze
proviri mu ruka na kojoj je zlatna narukvica a prsti se omotali oko motorole, urla kako
te nije sramota još i za njega da tražiš, kako te, bona, nije sramota.
Mrš, mrš i ti na aerodrom!
Naš šef se digao dok mi sjedimo, spreman je da objasni ko smo i šta hoćemo ako
nas ovaj šta pita. I pita ga dok on držeći pušku u lijevoj ruci, hvali hrabrost i
sposobnost njihove vojske a nehajno pokazujući na nas iza leđa objašnjava da smo tu
da šta pomognemo, izvučemo ranjene, mrtve, stvari, šta god treba. Ofi- cir nas
pažljivo zagleda. Čini mi se da je radio s mojim ocem nekad, predavao predvojničku
obuku u srednjoj školi na Ilidži. On pređe preko mog lica kao i preko ostalih i
zapovijeda da nas se vodi naprijed prema istoku, na drugi dio gdje ima ranjenih i
poginulih.
Kod one samoposluge je problematično. Idete sa mnom i mojim ljudima za
desetak minuta. Neko ga zove na motorolu i po- tvrđuje, spremni su za pet minuta.
Zakazuje zborno mjesto za oba voda gledajući u pločicu ulaza prekoputa.
Razumio si me, za deset minuta najkasnije, ovdje, nemoj da vas ja tražim.
Niz ulicu galami na nekog. Psuje sunce žensko i televizore i bijelu tehniku. Zove
našeg rukovodioca. Ovaj onda zove nas, odre- đuje muzičara i mene. Glazbenik se
diže imitirajući nogometaša kojeg trener poziva u igru i kratko se s par pokreta
zagrijava.
Nad trojica pored borova i breza na ulicu Šefika Dorića. S balkona jedan baca
stvari ispred garaže. Dvojica ispred drugog ulaza gledaju u papir. Na aerodromu se
pomjeraju tenkovi. Pet teških detonacija prema rubu Dobrinje. Sanitetski pincgauer ka
Kasin- dolskoj. Iza njega bijeli golf dvojka sa trobojnom zastavom izba- čenom kroz
suvozački prozor. Oficir objašnjava našem predradniku da se ovoj ženi odmah iz
prvog stana odnese nešto osnovnih stvari do onog ćoška gdje ima auto. To je majka
teško ranjenog borca, izbjeglice s Pofalića u praznom stanu na Ilidži, ima da im se
osigura pristojan boravak. Pokaže na stariju ženu u crnom. Pored nje druga sličnih
godina u šarenoj haljini.
Je l jasno?
Jasno.
Nas dvojica iza šefa u ulaz s desne strane. On gleda prezimena na sandučić za
poštu i kaže, red je da odaberemo neku porodicu kojoj vjerovatno neko vrijeme neće
trebati a šteta je da se ne kori- ste stvari kad su već pravljene i kupljene za ljude.
Pa svi smo ljudi, je li tako?
Brzo postignemo konsenzus. Iz dvosobnog stana na prvom spratu iznosimo prvo
frižider obodin sa zamrzivačem na gornjem dijelu. Prvo ga otvaraju, vade tri tegle i
stavljaju na sudoper, isklju- čuju iz struje i mi ga preuzimamo. Ova u šarenoj haljini,
govorljiva, objašnjava da su bolji kad je zamrzivač dolje, manje se kvare, ali i ovaj
može za nevolju. Pa šta da rade, da puste ženu bez igdje išta u kući bez frižidera?
Nosimo ga podignuvši niz osam pa još niz šest stepenica. Stavljamo ispred garaže
podignutih vrata. Unu- tra polica na kojoj su među vrećama stari usisivač i mali bicikl.
Žena u crnini hoće da zapiše iz kojeg su stana uzeli stvari pa da to vrati kad se njoj
njen stan i sve stvari vrate kad joj se ne može sinu vratiti zdravlje i ona njegova
mladost i snaga i dobrota i odgoj koji nosi po svijetu. Od kad mu je otac a njoj muž
umro, jedino je on drži na ovom svijetu. Dižemo frižider. Metalna konstrukcija u do-
njem dijelu zareže mi lijevi dlan. Tražimo ravnotežu do ćoška zgrade pa kroz baštu do
parkiranog starijeg volkswagenovog transportera na pločniku. Ova u šarenoj haljini
nas hrabri, još malo, još malo. Spustimo pored auta. Ispred stariji čovjek s pištoljem za
pojasom. Nepovjerljiv. Prema aerodromu transporter okrećući mitraljez prema
zgradama. Iza njega pincgauer s oznakama crvenog križa pa opet onaj bijeli golf
dvojka ovaj put bez zastave.
Na prozoru kuće preko ceste žena s crnom maramom. Gleda pažljivo.
Namještamo frižider spuštajući ga na trbuh kako nam kažu. Vozilo prljavo. Govorljiva
nagovara u crno obučenu da idu po još stvari. Makar sto, stolice, šporet. Rukovodilac
se slaže da pomognemo, to je najmanji problem.
Je li tako, momci?
Potvrđujemo. Niz cestu još jedna grupa pod oružanom pratnjom ka aerodromu.
Policijski transporter od Kasindolske. Na njemu zastava manjeg formata i mitraljez. Iza
glava sa šljemom. Ulazi između zgrada. Ona u šarenom pita poluglasno ko smo i
odakle smo i šta će s nama. Hvali humanost srpske strane.
Evo, njoj sin jedva živ pa im nije pola riječi rekla.
Predradnik blago potvrđuje. Oficir određuje polazak.
Ovi stariji što ostaju ovdje čuvati stražu nek prenesu gospođi šta hoće a mi idemo
dalje.
Nije ovo još gotovo ni blizu. Ljude gubimo a turaka nema, ne vidiš ih nikako. Samo
metak odnekud, granata u oklop i eto ti. A sve nemaju oružja. Vi nemojte da pokušate
bježat, daj Bože da vam i ovako ostanu na ramenima glave kakvo je vrijeme i kakav je
dan osvanuo. A vi u tom danu na ovom mjestu.
Njegovi ljudi u dva reda ispred ulaza pod šljemovima i maskirnim
kombinezonima. Jednom na rukavu oznaka ćirilicom. Ovaj glavni prilazi, dere se
mirnoooo. Onda drži govor. Da je sad prava bitka. Da su to čekale generacije a oni
dočekali. Da je njihov narod puno patio u istoriji pa je red da dobije nekakvu državu za
sebe.
Slavne generacije su mislile da ćemo moći s ovim drugim na- rodima, ali, eto,
pokazalo se da ne možemo i da je najbolje svak za sebe i tamo gdje može. Nas
zapalo Sarajevo. Da bude i za Srbe.
Ovaj dio ovdje odlučuje rat i njihovo je da ne pitaju za cijenu već da idu hrabro.
Takva je srpska vojska. I ko je čovjek ide uvijek sa svojim narodom pa kako bude.
Polaze kroz prolaz između dva niza privatnih kuća. Trojica s bacačima raketa. Mi
iza grupe kroz Georgi Dimitrova. Dvojica ispod polazne autobuske stanice, iza
mitraljeza, pokazuju da se ide niže. Grupa ubrzava jedan iza drugog do privatne kuće.
Bor i breze. Prozori i balkonska vrata na zgradi čije je prizemlje ofarbano u crveno
zatvoreni. Ispod jednog balkona lijevo od nas naslagane cjepanice. Mi kroz baštu do
Akifa Šeremeta. Oni u prvi ulaz. Iz Ernesta Telmana jaka pucnjava. Transporter buči.
Na po- četku moje ulice drugi transporter s cijevi prema jugoistoku. Jedan pokazuje
nešto na papiru. Zapaljena trafika. Prođemo pognuti jedan iza drugog u Akifa
Šeremeta kroz prolaz iz bašte. Lijevo šupe odvojene drvenim pregradama. U njima
koještarije. Na vrhu stepenica jedan od vojnika u maskirnim kombinezonima.
Kalašnji- kov mu okrenut prema gore. Da idemo prema njemu. Jedan za drugim
oprezno a brzo prođemo niz šest stepenica na ulicu. Tamo dvadesetak uniformiranih.
Ispred ulaza grupe civila. Žena srednjih godina odgovara na pitanja čovjeka koja ima
opasače preko voj- ničke košulje kratkih rukava. Govori komšija je to, ja ne znam,
njega ne znam nikako, možda je tek doselio.
Ja sam u penziji.
Ovaj gleda u papir i nešto stavlja kako ona govori. Još neka imena. Jedno mi
prezime poznato. Rukovodilac ispitivaču obja- šnjava ko nas je poslao, prezime koje
izgovara potvrđuje mi da je taj čovjek bio nastavnik predvojničke obuke. Tenk prema
selu. Iz naše ulice poneki pucanj.
U Ernesta Telmana vika. Ovaj u košulji kratkih rukava dolazi s visokim čovjekom
kojeg zovu Guja. Nosi pancir i šljem s maskirnim dezenom. Nastavnik i ova dvojica
pokazuju na mapi. Po- minju brojeve ulaza. Prosvjetni radnik potvrđuje pomjeranjem
glave. Ovaj pod pancirom prati priču prstima koji signaliziraju brojeve. Iz haustora
izvode troje. Oko civila vojnici u jna košu- ljama, glave pod zelenim šljemovima, gas-
maske niz butine. Jedan vođeni viče ja ću, ja ću. Dovode ih pred oficire.
Šta je bilo, komšija? I ti sad veliki Srbin.
Prepoznajem tog kome govori. Otac dječaka iz razreda. Sada namješta naočale i
govori i ja ću, dajte mi pušku, dajte mi pušku odmah, ja sam iz Kragujevca.
Pa zar vas ima živih od tamo?
Iza mu žena plače. Ona ga zove, Brale, polako, nisi ti u tim godinama, ima
mlađih.
Đe vam je sin?
Moro je u Kragujevac, on je malo bolestan. Znate, ima nekad napade. Oslobođen
je, nažalost, vojske.
Otac energičan. On će za obojicu. Dolazio je on kod onog Gr- kovića u selo i tražio
oružje, ali mu nisu dali. Kao, nemaju nikakvo oružje. Neka mu sada daju. Žena opet
plače. Oficir pod pancirom se smije.
Ti, prijatelju, kad si takav junak i Srbin, trebaš nam. Dajte čo- vjeku tandžaru i neka
pomogne našoj pravednoj borbi. Tamo.
Znaš li ti oko oružja?
Pa služio sam armiju u Sloveniji kad su one ustaše ubačene sedamdeset druge.
Javio se da idem dobrovoljno.
Eh, imaš sreće. Eto ti sad ustaše kakve voliš.
Prilazi vojnik i daje mu pušku m48. Pruža mu i nekoliko okvira municije.
Daj mu deset komada za početak. Kad ih sve smjesti u neprijatelja, dobit će još.
Samo nemoj u žene i djecu, molim te.
Ovaj obećava da neće jer nije takav čovjek nikad bio. Svoje ne da a druge ne dira
ako ne mora. A sad mora. Žena plače i grli ga. Iz ulaza gdje me je čuvala žena izvode
djevojku mojih godina. Iza nje starija i jedna srednjih godina. Cura gleda u zemlju.
Pogleda i u nas. Srednjovječna i starija žena pored garaže prekoputa nas gdje su im
pokazali a djevojka nastavlja preko ulice prema nama. Ove dvije je zovu sa hej, stani,
gdje ćeš. Ne čuje. Onda majka zovne zvonko Sanela i cura se okrene. Brada joj se
trese. Korača preko ulice nazad. Svi se zagledali u to. Nastavnik ih ovlašno pogleda i
pokazuje onima koji su ih izveli da idu kroz zgradu dalje kako treba. Srednjovječna grli
djevojku i smiruje je. Nešto joj tiho govori. Otac školskog druga namješta pušku.
Poteže zatvarač. Škljo- cne. Onaj s pancirom govori oficiru u zelenoj košulji da skloni
tu budalu da ih ne pobije. Ovaj mu prilazi, čovjek staje mirno. Nare- đuje mu da ide
dolje do štaba i donese hranu.
Ljudi nisu ništa jeli a do mirne večere je daleko.
Brale pita gdje je štab. Upućuje ga kroz zgradu pa na igralište pa da mu tamo
pokažu kako dalje jer s one zgrade, pokazuje iza leđa, ubi snajper od jutros.
Nemoj da nam odmah gineš, tek je počeo rat! Fino ženu pod ruku, tamo je smjesti
dok se ovo ne smiri pa nam brzo neke užine donesi. Da si prije vamo nego tamo!
Puškom zaduženi odlazi sa ženom i komšinicom u ulaz kroz koji smo mi došli.
Cijev mu viri preko ramena. Požuruje žene. Za- teže remen dok hoda. Petoricu u
maskirnim uniformama profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite vodi
kroz haustor broj sedam pa dalje kroz bašte prema samoposluzi. Pucnjava mitraljeza
niz Ernesta Telmana jaka. Transporter prema nama i s ruba Ernesta Telmana zapuca
tri puta niz ulicu. Vojnici podrža- vaju. Dvojica u maskirnim uniformama koji čekaju red
na odlazak prema Konzumovoj samoposluzi navijaju kratkim Zvezda, Zvez- da. Nazad
prema Franca Prešerna pa pored trafike dublje u Akifa Šeremeta. Iz ulaza osam jedan
po jedan osmorica zbunjenih bez uniformi s papovkama. Jedan je dečko koji je poznat
kao žuti pa onda ime. Svirao bubnjeve u dosta popularnom sastavu. Lice sad mu
zgrčeno. Pušku jedva drži. Nosi crne farmerke, teksas jaknu i plitke crne starke. Kasni
punk frizura. Iza njega još srednjovječnih ljudi, jedan mojih godina kojeg znam iz
viđenja. Postrojavaju ih pred onog s pancirom. On im prilazi pa drugog u redu malo
udari vanjskim dijelom dlana. Izjavljuje da su sramota za srpski narod kad ih ovako za
uši iz kuća izvlače i onda moraju tjerati da brane svoj narod i državu prave.
Pa nisu nas dosta na kolčeve nabijali, vama ni to ništa ne znači, hoćete opet.
Pljuje. Psuje im mater više puta. Ovi gledaju ispred sebe. Ko- manduje mirno.
Ispravljaju se. Držat će drugu liniju gdje im se kaže. Ako ih ko išamara, ima da trpe jer
je i to malo šta su zaradili.
Fuj!
Upućuje ih na rub zgrade prema selu. Tamo je čovjek u čoha- noj bluzi. Drži
kalašnjikov kao Nijemci šmajsere u partizanskim filmovima. Oni za njim do haustora
pa nestaju unutra.
Podne. Srijeda. Dok me je žena čuvala kasnih sedamdesetih, vrijeme je sporo
proticalo u čekanju povratka roditelja s posla. Ofi- cir s pancirom sluša na vezi. Svi da
šute. Ponavlja, više piljare, lijevo, idemo.
Hoću da ga izbiješ u glavu balijsku.
Transporter se vraća na rub Ernesta Telmana. Lomi ispod sebe. Jedan vojnik sa
smeđim uprtačima preko sivomaslinaste ko- šulje trči da pomakne kontejner. Gas-
maska mu se ljulja. Vruće. Vozilo se namješta. Oficir pod pancirom govori da ga svi
čuju više piljare, ona zgrada pravo, tri puta, tamo imaju snajper. Gađa.
Iz ulaza broj sedam dvojica s nosilima. Na njima čovjek u maskirnom kombinezonu.
Guja prilazi, tapše čovjeka i u isto vrijeme na vezi govori hitno sanitet na punkt tri.
Zove našeg rukovodioca pokazujući mu dva prsta na lijevoj ruci. Ovaj bira muzičara i
mene da prihvatimo nosila. Ja na prednjem kraju nosila. Čovjek čije lice ovlašno vidim
i ne prepoznajem ima metak negdje u predjelu ramena. Kombinezon mu tu svučen i
postavljen zavoj. Jedva diše i nešto mrmlja.
Pazi polako.
Podigni dolje, podigni, još!
Brže, brže.
Motamo nosila oprezno u prizemlje pa kroz otvorena vrata u baštu. Pincgauer
čeka kod trafostanice. Bolničarka i vozač ispred s cigaretama. Ona u bijelom, kose
povezane u rep, blago našmin- kana, hrabri ranjenog gaseći cigaretu o asfalt. Vozač
govori da je ranjeni ne čuje, dabogda da ovaj ostane. Mi pomažemo da ga namjeste.
Unutra jedan lakše ranjen. Skinuo košulju i gleda u ranu, odnesen komad mišića te
ponavlja bolničarki, dobro sam prošo, je l tako da sam dobro prošo.
Bogu fala.
Tako je, tako je. Idemo sad u Blažuj pa ćemo sve lijepo srediti.
Ona s ranjenim otraga pa lupa iznutra da kamionet krene. Pincgauer kratko pravo,
pažljivo skreće i preko malog parkinga preko kojeg smo jutros ušli u naselje nestaje
prema Kasindolskoj. Da malo odmorimo. Sjedamo na rub pločnika. Šef nudi cigarete.
S balkona na prizemlju muzika ratnog sadržaja. Dan čist. Zamiriše trava iza nas.
Preko parkinga nekoliko civila vuče stvari. Kod trafostanice dvojica s bijelim trakama.
Vidjeste li bolničarku, cvijet što miriše. A ne ovi međedi.
U Šefika Dorića vojnici, milicajci i ljudi u civilnoj odjeći s bijelim trakama. Dalje
prema aerodromu tenk. Minobacačke granate polijeću s malog parkinga ispred kuće s
krovom na dvije vode čijeg vlasnika pamtim po starinskom imenu koje danas u ovom
dijelu naselja nije dobra preporuka. S kraja ulice iz pravca u kojem je oti- šao
pincgauer otac školskog druga što je maloprije izmolio pušku. Zateže remen desnom
rukom a lijevom nosi bijelu kantu. Korača naginjući se kao da ga kanta preteže. Ne
prepoznaje me ni iz blizine. Šef ga zaustavlja, junače, ima li za nas trudbenike šta
pojesti.
I mi doprinosimo našoj pravednoj borbi. Ne možemo svi ko ti pušku nositi, ali svi
nešto moramo prezalogajiti.
Ovaj staje, spusti kantu pa opet zateže remen puške m48. Od- govorni za nas iz
kante izvadi tri četvrti hljeba premazane marmeladom. Kruh svjež. Predradnik se
diže i zove domaćina u privatnoj kući iza naših leđa. Proviri žena pedesetih godina.
On traži vode. Ona tvrdi da će donijeti soka. Brale kroz baštu prema svom ulazu.
Kanta mu zapinje za noge. Sjetim se kako je pisalo njegovo puno ime iza imena
dječaka u dnevniku. Upoznali smo se još prije škole. Iz tog dijela ulice nazvane po
nekom socijalističkom heroju još su dvojica išla sa mnom u razred. Jednog sam
zapamtio kako krupnim slovima reda stranice u pismenoj zadaći jedne od prvih godina
školovanja. Odselili.
Sok na razmućivanje u boji narandže. Marmelada, hljeb i sok dobro se slažu. Iz
reda kuća u nizu stojadin produžava pored nas. Plavi mediteran. U njemu dvojica u
crnim kombinezonima. Su- vozač zapuca u zrak kroz otvoren prozor. Šef ih pozdravlja
dižući tri prsta. Glazbenik mi išareti da pišemo sve. Pokazuje na auto pa brojeve
registracije prstima. Šapće da lako pamti brojeve i da sve treba zapisati.
Ako bude živih glava. Sve, boje, ljude, brojeve, sate, dane jer je ovo bilo
nemoguće zamisliti. Ovo ti je... Život je mala maca za ovo!
Onda me pita osjećam li da mi je stari blizu.
I osjećam i ne osjećam. Osjećam da mi je blizu nešto što ja ne znam šta je.
Ti si pjesnik. Ti ćeš od ovog ako se izvučemo sastaviti Stojanku majku Knešpoljku
naših dana. Samo nemoj Jamu da se djeca pre- stravljuju po školama i ne ogadi im
našu časnu radnu obavezu.
Šef nazad pa skupa idemo desetak metara kroz baštu i stubište pa na ulicu. Onaj
u panciru sada na stepenicama uz sredstvo veze.
Grupa šest je na vrijeme, Zvjezdanovi, kad budu na pola ulice kod onog parkinga,
neka spuste roletne na stanu! Neka ulaze u prve stanove dolje i tamo čekaju! Haustor
po haustor, nemoj da nam ko promakne pa nam ljude iza leđa ubija! Dobro idemo, dr-
žite cilj!
Transporter u Ernesta Telmana. Drugi opet na početku Franca Prešerna.
Mitraljez od samoposluge dugo i bučno. Nešto gori. S transportera mitraljez dok
ide u smjeru u kojem jeišao i autobus s početne stanice. Čovjek s pancirom nestao
kroz ulaz broj sedam prema Kon- zumu. Kod privatne kuće na parkingu do polazne
stanice postavljen mitraljez. Trojica donose mine i jedan ubacuje u cijev čiji se metal
presijava na suncu. Dvojica iz ove ulice navijaju, trica, hoćemo tricu, Aco trica!
Desetak sekundi kasnije na drugom kraju eksplodira. Jedan tupi udar i manja
eksplozija od samoposluge.
Izgleda da su ga pogodili, pogodili su transporter.
Dvojica psuju majke turske. Psuje i otac školskog druga. Uzima pušku u ruke pa
opali u zrak. Drago mu što je uspio. Kaže, samo da sam mlađi...
A sve nemaju oružje.
Kritikuju. Mi gledamo u zemlju. Muzičar, kad provjeri okolinu, šapne mi, evo i Kinđe
ušo u igru. Imamo i mi nekoga pa nismo džaba prvaci Evrope bili koliko juče.
Ja krenem opričati kako sam bio sa starim na aerodromu kad se Bosna vraćala s
tom titulom, da se sjećam toga kao i Sušićevih golova Argentini, Rumuniji i Italiji iz te
sedamdeset devete, ali nema sad prilike za takve priče. On prošapće hajmo Kinđe još
jedan.
Da hoće tamo onog krmka pogodit, ovi bi se dobro potresli. A gvožđurija se drži
kraja ulice, neće naprijed.
Na ulici nezadovoljstvo. Vojnici rastrčani. Nastavnik predvoj- ničke obuke na
motorolu provjera, traži potvrdu pa i on odlazi u haustor broj sedam. Mi ispred garaže.
Gledamo da ne gledamo puno okolo.
Još da u igru uđe Pape pa uzme loptu ko protiv Argentine sedamdeset devete,
pređe ih nekoliko i da go... Pa još jedan i još jedan.
To su bile godine. Moglo se i plakati kad ti na pamet padne. I ja pamtim tu
utakmicu i sad mi dođe da viknem naprijed, plavi. Odigro je to za sviju nas.
Da se hoće jedan takav u ovom meču pojaviti, uzeti loptu, preći s lijeve na desnu
stranu, golmana povalit i gurnut je u mrežu.
A ne smijemo ni plakat, prošle su godine kad se smjelo plakati. Dobro je onaj
govorio, šuti, trpi, pati.
Iz sela se ispred nas drugi transporter s vojnikom pod šljemom na kupoli.
Zaustavlja, čeka. Nastavnik iz haustora. Penje se na visoke točkove i lijevom rukom
u kojoj je motorola pokazuje iza sebe. Mitraljezi s dvije lokacije dugo pucaju rafalno. I
minobacač od kuće serijom. Ona dvojica što navijaju, dižu se kod garaže ispred broja
devet i plješću. Jedan prilazi i tapše transporter. Na zelenkastom željezu bijelim
sprejom napisana četiri slova s. S druge strane istim materijalom i oblikom slova
ćirilicom Neđa- rići. Granate negdje po Dobrinji.
Diže nas. Nastavnik pojašnjava. Pokazuje šefu nešto crtajući vrhom čizme pa se
obojica saginju nad skicu. Mi u ulaz broj sedam. U toj zgradi po četiri manja stana na
spratu. Desno dolje bila pjevačica s mužem košarkašem, lijevo žena što me čuvala i
još dva kojih se ne mogu prisjetiti. Sad sva vrata otvorena. Niz šest stepenica dolje. U
prolazu čovjek s puškom. Puši ogrnut milicijskom jaknom. Papovka mu naslonjena
na zid. Trgne se pa se pita za zdravlje s rukovodiocem kojeg zna godinama iz firme.
Poka- zuje ovlašno prema Konzumu.
Gine se. Pazi. Do samoposluge i nekako a gore nikako. Gori transporter, ne može
mu se od snajpera prići. Posada ispuzala nekako. Šta ćeš s njima?
Trebamo nešto ponijeti.
Glava je danas najteža za nositi.
Nas trojica dalje kroz baštu pa do samoposluge. Na ćošku čet- vorica u raznolikim
odorama. Čini se da su jutros bili u garaži.
Dvojica sjede držeći cijevi pušaka okrenute prema nebu. Jedan proviruje. Jedan gleda
prema Titogradskoj. Spustio cijev kalašnji- kova. Komandir prilazi jednom i nešto
šapne. Ovaj usmjerava dlanom prema novoj zgradi od dva ulaza u žutoj boji
sazidanoj u drugoj polovini osamdesetih. Pretrčimo. Desno pogledam ulaze. Na
gornjem prozoru jedan u vojničkoj košulji pod šljemom. Moja kuća još četiri ulaza
naprijed pa s druge strane. Mi trkom u žutu zgradu. Razlikuje se od ostatka
Aerodromskog. Niz stepenice se spušta Guja. Okrene se prema gore i dovikuje da
izađu na tavan i zovu ga kad se namjeste. Komandira usmjerava do ćoška i poka-
zuje nešto na spratu. Prekoračujemo ogradu. Guja iza nas dok mi ispod plave table na
kojoj bijelim slovima piše ime njemačkog ko- muniste, zaklonjeni borićem, u haustor.
Pored sandučića čovjek u maskirnom kombinezonu. Šef objašnjava. Ovaj u
kombinezonu se čudi šta to sad treba. Odmahuje govoreći da umjesto još ljudi sa
snajperima i bacačima oni šalju balije da nose one kojima se nikako ne žuri. Niz
stepenice u podrum krv. Dolje tri tijela. Okrenuti licem prema zemlji. Rukovodilac prvi.
Na leđima rane. Ni drugi me ne zabrine. Treći u farmerkama i kariranoj košulji kakva
se prodavala u prodavnici stotinjak metara prema jugu. Glazbenik me upitno gleda.
Odričem pokretima glave.
Hranislav, vidi Hranislava! Pa on je bio predsjednik esdeesa za ovaj dio, da ga nije
snajper pogodio, ili oni u povlačenju ubili. Stani da vidimo kako ćemo i gdje koga.
U bašti narasla trava. Neki zaklon napušten ispod balkona. Karton od mlijeka
zaplavi se u travi. Šef do vrata i pogledava prema naprijed. Prekoputa otvorena vrata
prolaza na zgradi. Pro- zori raskriljeni. Pijanist prošapće ovo izgleda otac i sin. U
podrum jedan u uniformi milicije s trobojkom na rukavu. I on nosi motorolu koja krči.
Objašnjava rukovodiocu da prvo nosimo ovog, pokazuje na Hranislava, dolje do
onog Jove. Zatim ovu dvojicu koja mogu malo i sačekati. Predradnik pita šta je bilo
Hranislavu, to je naš čovjek, esdeesovac bio prije Karadžića. Zna da ga je u vrijeme
afere ilidžanci pratila policija. Ovaj odmahuje, mrmlja krenula budala turke da brani.
Ovo onaj novinar što je javljao da im dolazi pomoć specijalnim malim avionima.
Sad mu je kasno i za avion. Ovo mu je sin. Šta ćeš, ljudi ne- rvozni.
Mi gledamo u zemlju. Vidim mu vrhove čizama.
Hajte ovog do Jove, zna on dalje šta će.
Preuzmite.
Ja prihvatam čovjeka ispod pazuha, muzičar za noge.
Kroz bašte je lakše, nema ih na ovoj strani. Striktno uza zid i brzo.
Dolje. Brzo.
Ja prvi. Jedan haustor izbačen, drugi uvučen. Zamaknemo do ovog uvučenog
dijela. Čovjek se izgleda rano jutros i obrijao. Trag britve mu na desnom obrazu.
Kolonjska voda pino silvestre. Ti- jelo teško. Sunce visoko. Pucnjava prema igralištu u
Ernesta Tel- mana. Mitraljez bučan na ovoj zgradi. Niz ulicu polako drugi transporter.
Neki se dere s prozora, hajmo oklopnjaci, hajmo ovo zavr- šavati.
Mitraljez ne prestaje. Neko navija, ajmo sijač, udriii.
Posij nam ovo polje da idemo lakše.
Prašina kod zelenare. Ne strahuju od upada kroz zgradu koja nas dijeli od moje
kuće. Stojimo. Leš spušten na zemlju u prolazu žute zgrade. Predradnik u priči s
nekim u prizemlju. Požuruje nas. Donosimo aktivistu esdeesa dok su ona četvorica još
iza samoposluge. Spustimo na minut. Ja mokrim dlanovima o farmerke. Ru-
kovodilac nam pruži staklenu bocu kiseljaka. Voda godi. Gledam da se zaustavim na
pola flaše. Jedan od one četvorice s nosilima od grube zelene tkanine između dva
štapa.
To je moj komšija, naš čovjek.
Nosi!
Lakše ovako. U prolazu broja sedam čuvar ogrnut milicijskom jaknom. Puši.
Eksplozija u Ernesta Telmana. Mitraljezi s nekoliko mjesta tuku niz ulicu. Haustor
prazan i svjež. Na sandučiću prezime žene koja me čuvala. Nisam ga se mogao sjetiti.
Vrata stana otvorena. Jedan niz stepenice s kutijom. Pita koga nosimo.
Komšija slučajno strado.
Ovaj ne komentira već čeka da nosila iznesemo na ulicu. Još jedan se spušta
odozgor. Na ulici nastavnik priča na motorolu. Psuje i prijeti.
Pa ne mogu oklopi prići ulicom ni u miru.
Ona dvojica s koještarijama. Prosvjetar se dere na njih i nare- đuje im mirno.
Ljudi nam ginu a vi kokašarite, đubrad nijedna. Mrš!
Penju se u haustor. Mi spustili nosila do ulaza broj četiri gdje šef priča s nekim. Taj
motorolom zove pa govori da je Hranislav bio na pogrešnom mjestu, krenuo nekog da
brani i eto. Taj nešto govori. Pogledi nam u zemlju. S balkona starija žena pogledava
na nas.
Rukovodilac naredi istim putem kroz baštu do sela. Ja opet na prednjem kraju
nosila. Žena koja je bila na balkonu prilazi ubije- nom i stavlja mu crnu krpu na lice pa
se krsti.
Hranislav je duša bio, predobar, zato mu danas i osvanu zadnji dan. Ovo nije dan
za one koji imaju dušu. Uvijek su prvi na listi i kod svojih i kod tuđih.
Šef podiže pa opusti ramena. Briše čelo. Prekrsti se. Unutra ugodno. U bašti na
drugoj strani miris lipe. Grane se lagano povijaju. Vruće. Bojno oklopno vozilo niz
ulicu. Gori oko igrališta u Ernesta Telmana. Bilo premalo za fudbal a i smetalo
betonsko korito za pijesak. Na mjestu gdje smo sjedili kad je naišao otac škol- skog
druga s užinom, šef naredi da spustimo i čekamo. S ugla ulice od sela plavi fordov
kombi. Piše civilna zaštita ćirilicom. Izlazi čo- vjek šezdesetih godina u uniformi civilne
zaštite. Rukovodilac ga prepoznaje, đe si, Jovo u ovaj težak dan. Zdrave se. Žale za
momcima iz transportera, gvožđa će biti, ali ljudi sve manje. Ovaj govori da su se
vjerovatno izvukli. Guja će ih izvući ako ikako može. Dobro ipak ide. Do maloprije s
malo gubitaka. Pita ko smo mi. Objašnjava mu se da nas je poslalo s Grbavice da
budemo pri ruci.
Ako treba šta i to. Da smo dobri momci. Tijelo na kojem namje- štamo crnu krpu preko
lica stavljamo u kombi. Vozač rukovodiocu objašnjava da će čovjeka na Vlakovo. Ford
prema kraju ulice pa preko pločnika na širu cestu. Ljeto zamiriše od drveća i asfalta. S
kraja ulice dvojica. Poznati mi iz škole. Stariji nekoliko godina. Nose plave maskirne
kombinezone i automatske puške. Preko ramena torbice s municijom. Na rukavima
piše ćirilicom policija. Jedan s pištoljem u kožnoj futroli na desnoj butini. Beretke s tro-
bojkom. Mi zakoračili prema Akifa Šeremeta dok rukovodilac ostaje zadnji. Zovu ga. I
mi stanemo. Da dođemo. Šef objašnjava. Ovaj s pištoljem, nije imao reputaciju
marljivog đaka niti naročito odgojenog dječaka, pogleda me pažljivo. Prepoznaje.
Produži pogled na muzičara. Ispituje šefa otkud mi i koliko nas još ima u tom radnom
vodu. Ko mu je nadređeni. Upitani razložno objašnjava.
Otkud ti s Grbavice, zar nisi ti ovdje u školu išo? Ovdje sta- nuješ?
Odselili smo prošle godine na Grbavicu.
Hajde svojim poslom!
Opet kroz podrum pa na Akifa Šeremeta. Na ulici nova grupa od dvadesetak
vojnika u crnim kombinezonima. Svi pod šljemo- vima a na rukavima plave trake.
Okreću se i po dvojica ulaze u haustor broj sedam. Jedan je išao u moj razred.
Pogledam ga nekako ispod oka, ali me ne vidi. Tenk opet puca. Pogledavam prema
svojoj ulici. Trojica u prvi haustor. Razbijaju staklena vrata kundacima.
Sanitetski pincgauer polako u Ernesta Telmana. Neko viče još, još. Mitraljez
uporan.
Iz sela plavi golf kec do ulaza devet. Izlazi jedan s brkovima pod šajkačom. Prilazi
mu prosvjetar. Rukuju se pa ljube tri puta u obraze.
Vi politički rukovodioci uvijek najbolje prođete.
Ovaj pojašnjava da je on rukovodilac na prvoj liniji. A prvi je doslovno bio od sviju u
Neđarićima. Kao da je otkad je prva cigla u naselju postavljena slutio ovaj tren i ovaj
osjećaj širine, punoće i slobode. Tek je sad, otkad se rodio, prodisao i shvatio one
pjesme i gusle i sebe samog i sviju njih.
Danas je veliki dan za srpski rod. I na Trebeviću i ovdje veliku bitku bijemo, veliku
ćemo stvar za svoj narod napraviti. Od Luka- vice momci idu dobro i za sutra je
dogovoreno spajanje na cesti kod aerodroma. Onda je kraj sve priče o Sarajevu.
Sarajevo je naše, tu su naše crkve, grobovi, ljudi, fabrike, prošlost a bome i tenkovi.
Ovakvo stanje ne može da se održi. Pitanje je sata da se spojimo s našim snagama s
druge strane. Ne može im više ni Veljko Bulajić pomoći. Svakom svoje i svak sa
svojima. Je li to nešto naopako?
Slušalac se slaže. Vozač iz golfa pa iz gepeka vadi paket cigareta. Daje da ide
prvo momcima koji probijaju kroz naselje. Nemoj da ko uzme preko reda. Do političkog
rukovodioca dolazi Brale u po- grbljenom stavu. Isturio ruku iz daljine a drugom
namješta pušku. Ovaj mu ovlašno pruži desnicu. Može li jedna kutija i za njega. Daju
mu. S balkona se javljaju dvojica gromoglasnim kako je, Ra- divoje, Srbine veliki.
Prozvani širi ruke, kaže, vidi mojih momaka, vidi mojih Srba najboljih i najponosnijih. Iz
kutije uzme dvije šteke, niška drina, priđe ispod balkona i baca im na sprat. Jednu
odmah uhvate, ali druga padne pa pokušava opet. Uspiju iz druge. Pincgauer prema
nama. Radivoje usporava automobil s crvenim križem na zelenoj pozadini. Vozač kroz
otvoren prozor viče hitno je, životi visi o koncu, jedva živa dvojica, jedan mrtav, trojica
su mrtva. Čovjek s brkovima krsti se širokim pokretima. Krsti se Brale. Prekrste se i
ostali. Krsti se odmjerenim pokretima i naš koordinator. Pincgauer dalje na široku
ulicu. Nekoliko metaka sa zgrade do trolejbuske ulice ovamo u asfalt.
Čuj snajpera kako udara. Nije ga valjda pogodio.
Zvuk ambulantnog kamioneta nestaje brzo prema aerodromu.
Tenk s ceste prema prvoj zgradi na Dobrinji dva. Iz moje ulice troje starijih s
cekerima i torbama. Dvojica naoružanih pomažui usmjeravaju prema ovamo. Ljudi su
iz drugog haustora, broj četiri. Bračni par bez djece i njihova komšinica iz jednosobnog
stana u sredini. Stanovali ispod dječaka s kojim sam se družio u prvom, drugom i
trećem osnovne. Dolaze sada u ovu ulicu sporim hodom. Jedan ih poziva da sjednu i
odmore dok se ne vidi kako će dalje. Sjedaju na stepenice ulaza pet. Čovjek diže
pogled prema nama, ali je daleko, oči ne reagiraju na nas. Onda namješta nao- čale i
gleda ispred sebe. Jedna žena plače, druga je smiruje stav- ljajući ruku na njeno
rame. Prilazi im vojnik u maskirnom kombinezonu i pruža muškarcu kutiju cigareta.
Čovjek vadi jednu, mladić pali upaljačem pa sjeda pored njega. Pušku naslonio na
koljeno. Tenk još udara u susjednoj ulici. Dižu nas. Opet u sedmicu. Onaj isti stražar
u prizemlju. Kaže ode ovo daleko. Iz velike kuće s krovom koji se spuštu u kljun na
dva kraja gusle ore. Kod samoposluge grupa od maloprije s trakama oko rukava i
šljemo- vima. Prebacuju se u haustor na početku niza više samoposluge na kojem
stoji pravougaona tabla s imenom ulice. U nizu preko ceste na zaklonjenom dijelu
ispred ulaza trojica u jna košuljama od kojih dvojica imaju maskirne pancire. Jedan
bez pancira ispali tromblon prema igralištu. Dva ulaza više grupa od nekoliko civila.
Ispred i iza njih nekoliko naoružanih. Odozgor lagana paljba. Nekoliko starijih ljudi
brižno čekaju. Jedan pokazuje da budu mirni. Okrenuše lica prema nama. Bračni par
nastavnika iz naše škole. Ona predavala srpskohrvatski insistirajući na gramatici i
pravopisu. Nije me podučavala. On tumačio historiju gdje sam po- šteno i
neprikosnoveno zaradio peticu. Postali starci. Ne vide nikog. Vojnik im nešto
objašnjava. Onda se skupina starijih civila pokupljenih iz haustora, i ostale znam po
licima, diže i nastavljaju uz zgradu prema početku ulice. Jedan naoružani iz grupe kod
samoposluge dere se, Miro, nisam uradio zadaću, psuje im sveca i traži zaključnu
peticu i iz srpskog i istorije. Diže se, pretrči ulicu malo pognute glave držeći
automatsku pušku s dvije ruke i na drugoj strani ulice namješta oružje na leđa,
otpuhuje i pruža komad papira na kojem treba da mu upiše ocjenu. Nastavnik ga
tapše po ramenu, ali ovaj insistira pa nastavnici pruža olovku koju vadi iz malog džepa
na rukavu. Žena spušta torbu i piše mu nešto. Poka- zuje da nema naočale. Blago se
nasmiješi. Ovaj se okreće prema našoj strani i galami da hoće da se sve balije obore
na popravni jer su pali na istorijskom testu još prije petsto godina. Šta ima tu da se
dalje priča.
Je l vako?
Ovi se ovamo slažu načelno. Jedan od vojnika potcrtava potrebu za borbom
odmah dok cijelo naselje ne bude slobodno pa da se tek onda u odgovarajućoj
atmosferi pređe na historijsku dimen- ziju međunacionalnih odnosa. Zbog potrebe za
šalom i maskarom će lako izgubiti glavu ako ovako nastavi i ne shvati realnu opasnost
od snajpera i zolje koja im od jutros skida ljude i transportere.
Ovog momka što je izvadio olovku iz džepa na rukavu sjetim se kako stoji u redu
dok smo čekali ulazak u staru školu u Neđa- rićima. Dvije godine stariji. Rukovodilac iz
žute zgrade pokazuje da krenemo iza njega dublje niz ulicu.
Oklopni transporteri zaglavili. Prvi dopola izgorio i još se dimi nagorjeli prednji
desni kraj a drugi što je nedavno otišao da pomogne pogođen u prednji lijevi kraj.
Zaklonjeni zidom trojica. Jedan razvukao zolju i drži je u krilu. Jedan pod šljemom viri
kroz optički nišan na papovci prema zelenari. Jedan namješta redenik na mitraljezu.
Sa stepenica srednjovječni vojnik u sivomaslina- stom, s dužom bradom,
hercegovačkim akcentom govori da su turci izgleda u predzadnjem haustoru s desne
strane. Dva ulaza niže sad su izvukli petero srpskih civila skoro pa ispod noža. Po-
kazuje preko zgrade s druge strane, tamo gdje je moja kuća, i govori rukovodiocu
naše radne jedinice da je tamo puno lakše.
Bila nekakva dvojica-trojica s puškama, neki cigo što ga ovi do- maći znaju kao
jalijaša i barabu.
Pokazuje prema zelenari siguran da su tamo protivoklopnjak i snajper a u ulazima
imaju jedan mitraljez i par ljudi koji drže od- stupnicu.
Do mraka je naselje gotovo i idemo prema Lukavici. Dobrinja je naša.
Salonitski crepovi na krovovima prekoputa presijavaju se na suncu koje se
pomjerilo više aerodroma. Dugi i topli dani. Ovaj s naglaskom kaže da je ovo ništa
kako je u Vukovaru bilo. Mi u haustoru u prvi stan desno. Unutra dvojica vojnika,
jedan ima crveni križ na rukavu, drugi drži motorolu i govori da se spremi krv. Po-
kazuje šefu da prihvatimo nosila na kojima je vojnik srednjih godina koji ispod
desnog ramena ima zavoj. Bunca. Neobrijan. Ba- jonet mu visi s desne strane.
Spustimo niz osam stepenica. Na san- dučićima prezimena. Jedno povežem s
učenikom iz odjeljenja broj četiri naše generacije. Izgleda da jutros nije zatečen u
stanu. Spu- štamo dižući i ispravljajući nosila niz šest stepenica. Mitraljez više nas
gađa prema zelenari. Čovjek na nosilima ječi i okreće glavu lijevo-desno dok mu oči
ostaju zatvorene. Vojnici ispred prvog ulaza hrabre ga hajde, junače, izdrži, bit će sve
uredu, zakrpit će to lako, svijetle su ti rane. Mi dižemo i spuštamo. Šef ispred nas.
Usmjerava mada nemamo puno opcija na ovom putu. Kod privatne kuće iza
samoposluge nekoliko ljudi u uniformama policije sa šljemovima kao za vrijeme
demonstracija na Kosovu. Potiho hrabre ranjenog. Jedan sredovječan pokazuje
drugom prema zgradi u Titogradskoj. Tvrdi da mu je tamo kuća. Iz kuće iza
samoposluge još gusle. Tekst pjesme ne razaznajem. Na ulici pincgauer a pored
njega nastavnik predvojničke obuke puši s bolničarkom koja za- miriše dok prilazi
nosilima. Ne zagleda nas. Kosa joj kovrdžava i povijena u rep. Govori polako, polako.
Stavljamo nosila u vozilo. Žena namješta zavoje i kvasi lice nečim. Vadi injekciju.
Mi prema ulazu broj šest. Tamo Bratko s tandžarom preko krila objašnjava
ženama vojnu strategiju. Vrata garaža podignuta. Iz jedne dvojica izguravaju žutog
stojadina. Na stazi otvaraju prednji poklopac i konstatiraju da nema akumulatora.
Iz druge garaže mlađi čovjek u crnom kombinezonu gura bicikl desetobrzinac.
Tenk se pomjeri pa se svi okrenu prema zvuku. Nastavnik viče da izvlače
transporter. Na početku moje ulice grupa uniformiranih mirno na stepenicama ispred
ulaza broj četiri. Jedan skida masku kakve su se nosile na barikadi. Znam ga. Plavi
golf kec po- litičkog rukovodioca zakoči. Političar namješta odoru. Stavlja pušku na
rame. Prilaze mu žene i Bratko. Jedna je u suknji srednje dužine i šarenoj bluzi s
frizurom pjevačice narodnjakuše. Smiješi mu se koketno, samo hoće da pozdravi
junaka i umnu glavu. Ovaj se vajka da su pravi junaci tamo. Diže desnu ruku prema
podru- čju s pucnjavom. Ona mu prilazi bliže. Brko pokazuje na zgradu pa odmahuje
rukom. Zove predradnika. Ovaj otpuhuje i signalizira da idemo za njim.
U ulaz broj osam prvo žena u crnoj suknji, pa ova što je bila s njom, rukovodilac pa
nas dvojica. Penjemo se na sprat. Muzičar spušta kapke kad ga pogledam pa
uzdahne. Eksplozija prema jugu. Vrata otvorena na svim stanovima. Dvojica s
puškama iz desnog stana na prizemlju. Šef objašnjava i poziva se na politi- čara, eto
ga dolje pa neka s njim vide. Žena mazno a snuždeno priča kako je jedva pobjegla
ispod noža s Mojmila i da joj samo treba za nevolju par stvari, makar i najgore bile. U
dvosobnom stanu na spratu, vrata široko otvorena, prezime ne vidim, nikad u ovom
ulazu nisam bio, odabire šporet, suđe koje vadi iz plakara i stavlja na okrugli smeđi sto
za ručavanje i frižider. Mi za šporet. Odvajamo kabl, masnoća sa strane, zagorjelo
mlijeko skorilo se po kolu. Ona nije najzadovoljnija što štednjak nije kombinirani, ali,
ponavlja, budući da je imala sve, i stan, i pare i poso, i muža na položaju, i bankovnu
knjižicu, nov namještaj i ogroman televizor u boji, video, zamrzivač, nov auto u
garaži, ama sve što ti na pamet padne, a sad nema ništa, nema na čemu hljeb ispeći,
samo hoće najnužnije.
Snosimo. Muzičar i ja pogledima komentiramo situaciju. Šef digao još dvojicu
naših. Druga zdjelu za supu a potrebita u kutiji komplet posuđa. Rukovodilac se
smrkao. Šporet postavljen ispred garaže lijevo od stepenica. Tu se ostavlja i komplet
posuđa a žena na kutiju pažljivo namješta zdjelu za supu. Politički komesar prilazi i
kaže da to ne može u njegov auto da mu se cijeli Neđarići ru- gaju da je krao po
naselju frižidere. Neka se dalje snađe za prevoz. Ona ga prima pod ruku i odvlači pa
nešto objašnjava. Čovjek se naginje nad zadnje sjedište auta, pretura po nekoj torbi,
vadi rokovnik iz auta, kida list i na njemu piše pa joj to daje. Stavlja u bluzu i hoće da
ga poljubi. Ne treba. Hoće.
Hajde.
Poljubljeni sjeda u keca u kojem je spreman vozač pa se vraćaju prema Šefika
Dorića. Žene na stepenicama čuvaju stvari. Ona u nevolji moli onda jednog momka u
sivomaslinastoj uniformi koji joj prilazi na stepenicama da pomogne da nađe prevoz za
ovo si- rotinje jer mora u nečemu djeci da skuha.
Samo do Pejtona.
Ovaj je upućuje da joj neko autom prebaci šta hoće, eno joj tamo, razgrabiše sve
dok najbolji gore ginu, neka joj povuku to a ona nek plati kako zna.
Platit ću.
Baš ćeš platiti?
Hoće. Dogovorili se. Druga je blago kori.
Ko će mi ako sama neću sebi pomoći? Hajde ako si momčina.
On kroz haustor. Žena pogledava ko ju gleda. Brale prilazi i naslanja pušku pored
lijeve noge dok sjeda pored žena. Rukovo- dilac puši. Tenk gađa tri puta.
Iz moje ulice petero civila s kesama parkingom prema Šefika Dorića. Serija
minobacačkih granata.
Dižu nas. Rukovodilac prvi. Kroz sedmicu pa u baštu, pored kuće u kojoj još
glasnije sviraju gusle do Konzuma. Vojnik pored posluge, ponavlja pogodit će ga,
pogodit će ga, ne treba da se spu- šta. Mitraljezi ne staju. Zgrada gdje je zelenara i
zadnja dva haustora u Ernesta Telmana te nekoliko ulaza u maloj ulici iza zelenare
rešetaju se od vrha do dna. Ispod žute zgrade skreće nas u bašte. Pratimo vojnika
određenog da nas vodi uz rub zgrade do trećeg ulaza. Šef za nama, repetirao pušku i
pognuo malo glavu. Kod drugog ulaza betoniran sto, ruže izrasle uz postavljene
metalne pot- pore, jedna hoklica ostala na zemlji. Sa prozora stana na spratu gledaju
nas dvojica ispod šljemova. Jedan sjedi na balkonu ispod u zaklonjenom dijelu i puši.
Trzne se, vikne stoj, uperi pušku u nas pa se smiri, mahne i isprati nas pogledom.
Ulazimo u treći haustor kroz podrum. Tu je negdje stanovao pjevač proslavljen
pjesmom
1 Sarajevu kao svojoj ljubavi. Neki dan bila nova prigodna numera na radiju. U zgradi
na koju se sada puca teškim oružjem imala mu žena frizerski salon. Srednjovječne
žene sjedile pod haubama. Pe- njemo se na visoko prizemlje žurećeći iza izrešetanih
vrata haustora. Nije ovdje, gore je, objašnjava čovjek s beretkom i motorolom.
Strogo nas odmjeri i pokazuje tišinu. Vojnik prvi. Gore četiri stana otvorenih vrata. Na
stubištu nosila, na njima čovjek kojem samo jna čizme vire ispod vojničke deke. Na
jednom dijelu malo krvi oslikalo se na pokrivaču. Nosim naprijed, vojnik iza nas, ru-
kovodilac iza njega. U baštu pa striktno uz zgradu.
Oprezno, nema mu više pomoći.
Tijelo teško. Noga skliznula od nošenja do iznad koljena. Šef namješta u hodu.
Kod Konzuma samo dvojica starijih. Vire oprezno prema nama pitajući pogledom.
Jedan podiže deku, pogleda. Okrenut sam, tek uspijem vidjeti da se prekrsti, kaže,
mlad je, ko rosa, kuku mu majci. Iz kuće gusle. U prolazu vojnik nas ostavlja
2 vraća se prema prodavnici. Iznosimo na Akifa Šeremeta. Brale prilazi. Tu su i one
dvije žene. Nastavnik iz haustora broj šest. Krste se. Rukovodilac sjeo pokazujući nam
da spustimo. Diže se i ulazi u garažu gdje sjedi nekoliko ljudi ozbiljnih lica sa
sredstvima veze. Vraća se i pokazuje da idemo odmah dalje. Dižemo i nastavljamo u
baštu do početka Šefika Dorića gdje smo jeli užinu. Pored trafostanice nosimo iza
rukovodioca. Tamo jedan u plavoj uniformi civilne zaštite pored nekog u jna odjeći
iznad betonskog korita za pijesak. Kaže nam da stanemo dok ne vidi šta ćemo. Prilazi
im, ovi ga ovlašno pogledaju. Pitaju ga je li naš.
Jest. Vojnik.
Daj ga tamo na onaj parking s ostalim našim junacima.
Pokazuje nazad. Dvadesetak metara do malog parkinga preko kojeg smo jutros
ušli u naselje nosimo pa spuštamo. Pogledujem lijevo na zgradu. Balkonska vrata
stana kao naš na visokom prizemlju otvorena. Na jednom balkonu na spratu mladić
puši. Drugi stoji i pjevuši numeru grupe Kerber. Onaj što sjedi prodere se drži balije,
vidi ih, pljuje. Viče, Amareeee, haj da ti maaaajka pite da, Amareeee. Rukovodilac mu
usputno pokazuje rukom da se smiri, da je on odgovoran za nas i da radimo šta nas je
zapalo da radimo. Iza jedne zavjese kratko se ukaže uplašeno lice starije žene i brzo
nestane u dubini prostorije. Na kraju ulice parking a tu ceradom prekriveno nekoliko
tijela kojima vire čizme i adidas gojzerice.
Hajmo ga ovdje!
Pokazuje da spustimo na asfalt. Namještamo. Šef mu stavlja ruke na prsa pa onda
navlači ceradu i prekrsti se još jednom. S ćoška fordov plavi kombi. Izlazi čovjek
šezdesetih godina. Čini mi se da je nekad vozio autobus u naselje. Govori hajmo s
Božjom pomoći, hajmo ove mučenike povesti u smiraj. Otvori zadnja vrata vozila. Na
dnu tragovi krvi po vojničkoj deci. Pijanist prati kako ja gledam u mrtve. Kad ga
pogledam, upitno digne lice a ja zanije- čem kratko misleći vidiš da su njihovi vojnici.
On pokazuje dobro, pa ipak u ovom metežu može biti svako svugdje i svako može biti
ispod cerade i taj ko može biti ispod cerade može biti jako lako i tvoj otac a kamoli
neko drugi koga ovdje znaš a znaš ih puno i ti koje znaš dobri su kandidati da budu
ispod cerade s čizmama koje vire. Stavljamo ih nježno. Mi sklapamo oči, rukovodilac
duboko diše, vozač se krsti i pripomaže, zazivajući Boga i njegovu slavu i krajnje
jevrijeme da dođe i donese svoje kraljevstvo na ovaj svijet. Niz ulicu Šefika Dorića
vojnici u raznoj odjeći nose puške čije su cijevi okrenute prema nebu. Jedan viče s
balkona došlo je da mi budemo gornji a oni donji. Jedan maše flašom. Dvojica
deveraju oko plavog fiće kojeg su izgurali kod ulaza pet.
Iz sela četiri žene s dvije tepsije prekrivene krpom. Kad nas vide, staju, daju tepsije
dvjema mlađima, krste se i plaču. Prilaze. Dvije gledaju, dvije ostaju s tepsijama vrteći
glavama i zazivajući Boga. Znam ih tri iz viđenja. Ne gledaju me u lice, ili gledaju i pre-
poznaju, ali to ne pokazuju. Šef ih upozorava da ovo nije teferič ni televizija da se
gleda ko je tu i šta ko radi. One plaču, sve su to naši muževi, braća, rođaci, komšije.
Nisu ovi paćenici, ali mogli bi biti i oni. Bog da im se smiluje.
Krste se opet i odlaze tješeći jedna drugu. Do tepsija i žena onaj s flašom.
Blagosilje ih. S parkinga oštrim korakom i neki nadležni s motorolom. Kratko i oštro
govori sa ženom koja je uzela ulogu predvodnika. Objašnjava mu da su njihovi muževi
i braća tu negdje te su donijele za obiliće kolače. Ovaj se zahvaljuje.
Rat još nije ni počeo a narod već slavi dok skupljamo mrtve.
Zove čovjeka s papovkom preko leđa koji uzima jednu tepsiju, pa prilazi još jedan
u kombinezonu, uzima drugu metalnu posudu, zahvaljuju ženama i upućuju ih nazad.
One mole da prođu s druge strane igrališta. Odbija se.
Mi namještamo zadnje tijelo. Preko ljudi naliježe cerada. Ru- kovodilac
pretpostavlja da su mrtvima stavili dokumente u prednje džepove.
Takvo vrijeme da se gine i plače i šuti.
Vozač zatvorio zadnja vrata, ispotiha zazove Božiju pomoć, upali forda, otvara
prednji prozor pa kreće lagano preko pločnika na ulicu koja obavija naselje. Glazbenik
sklapanjem kapaka pokazuje da smo živi i trebamo pamtiti a da bismo pamtili,
trebamo, kad se uzmogne, sve popisati. Sve. Ljude i brojeve. Klimam. Topao dan,
sunčana srijeda. Pokušavam se sjetiti rasporeda srijedom u nekom razredu osnovne.
Stojimo čekajući šefa da kaže gdje dalje. On kod prvog ulaza s neparnim brojevima
priča sa starijim u plavo obučenim čovjekom sa pištoljem u ruci. Čujemo da traži
vrijeme do kada treba raditi s ljudima. Pojašnjava da su mu petoricu poslali u ulicu
Georgi Dimitrova. Nema pojma šta je s njima a negdje je zapisano da je on
odgovoran. Trojica starijih su mu u Akifa Šeremeta a tamo svako dolazi i hajde ti
kontroliši sve te nao- ružane i svakakve. Traži da mu se kaže dokad da bude i gdje da
ide. Sagovornik diže ramena i razvlači lice, kaže da nije do njega, on samo može
pitati. Gine se i nikog nije briga za civilnu zaštitu niti za radno vrijeme radnog voda.
Piši svima prekovremeno.
Rukovodilac prema nama. Ovaj ga zove. Kad priđe, nešto mu šapne. Dok govori
lijevom rukom usmjerava ovlašno prema igra- lištu koje smo rano jutros prešli. Šef nas
poziva pokretom ruke. S lijeve strane neparni brojevi, balkoni otvoreni, nekoliko
vojnika pretura po garažama. Ispred haustora na desnoj strani dva auta iz- vučena.
Lada karavan tamnocrvene boje i ispod podignutog poklopca motora zagledan
mladić što za gospođu kojoj smo snijeli šporet traži prevoz. Nema akumulatora. Zove
nekog i nudi kutiju cigareta za akumulator. Ovaj se odaziva sa stepenica sa naćemo
za to tvoje, vala, da je na čaršiji. Mi uz četiri stepenice na igralište. Šef upravio prema
pješčaniku. Tamo dvojica od maloprije. Poka- zuju dolje pa prema prolazu između
zgrada i ozbiljniji govori tamo, neka premjeste pa ćemo vidjeti dalje.
U pješčaniku šest tijela. Čovjek kojeg su jutros izveli pod op- tužbom da je kao
taksista javljao zelenim beretkama upucan na više mjesta. Pored njega dvojica na
boku kojima ne vidim rane a i ne poznajem ih. Lijevo otac one pobijene djece. Do
njega mladić za kojeg mislim da je brat taksiste. Šef pita kako da nosimo. Ovaj diže
kratko ramena i kaže, pa rukama, nemamo dizalice. Uhvatim pogled moga grbavičkog
druga koji me pita je li tu, slučajno, pogledam i ja njega govoreći kratkim sklapanjem
trepavica da nije. Zakoračujemo oprezno u pješčanik. Po igralištu dvojica unifor-
misanih ganjaju loptu i viču dule savić mitar mrkela dragan mance dragan pantelić
robert prosinečk, nemoj mi ustašu, milodrag be- lodedić dejo savićević rade paprica,
može proći mada je igro za balijski klub, pedeset hiljada ljudi na našem najvećem
stadionu dan idealan za igru.
Mi prvo taksistu. Jedan komentira kakav zgoditak u maniru rasnih strelaca pod
same rašlje marakana je u transu.
Dižemo. Iskoračujem prvi na betonski obrub.
Polako. Spusti pa se okreni drugačije. Tako, pravo idi.
Između zgrada na ulicu koja obavija naselje. Glava se nagela unazad. Hodamo
preko trave pa preko pločnika. Od aerodroma terenski automobil. Na njemu
crvenoplavobijela zastava. Čekamo da prođe. Usmjerava na parking gdje smo
maloprije bili. Nosimo na drugu stranu ulice. Ispred kuće s krovom na četiri vode
dvojica naoružanih koji prilaze šefu. Niži s beretkom kratko i oštro pita za ime, prezime
i ratni raspored. Kad čuje samouvjeren odgovor, čo- vjek s beretkom i automatskom
puškom u desnoj ruci, torbicom za municiju na opasaču i kožnim uprtačima preko
čohane bluze, opet sjeda ispred kuće koja ima u crveno obojena udubljenja gdje je
balkon. Otvoreni prozori na prizemlju. Vraćamo se na igralište gledajući ispred sebe.
Rafali pa udari tenka sa zapada. Minobacač plotunom. Ista dvojica na rubu
pješčanika. Fudbaleri piju pivo sje- deći na zemlji i držeći šljemove okrenute naopako.
Popjevaju re- frene folk hitova. Dižemo drugo tijelo. Glazbenik sad prvi. Bro- jim
korake do kraja igrališta pa preko trave i pločnika pa ne brojim preko ceste. Između
kuća od Kasindolske ambulantni pincgauer. Mi s tijelom čovjeka kojem su djeca
pobijena prije nekoliko godina. Djeluje spokojan. Kamionet zastaje. Izlazi ona medicin-
ska. Krsti se. Sužava oči. Govori da će poslati neko vozilo. Prene- semo tijelo do onog
prvog. Dvojica što su sjedila ispred kuće s crvenim dijelovima fasade a krovom na
četiri vode i otvorenim prozorima na prizemlju, odlaze sporo dublje u selo
namještajući opremu. Tamo grupa vojnika iza ograde.
Sa Stupa dugi rafali i eksplozije minobacačkih granata. Bol- ničarka se vraća u
auto koji odlazi preko parkinga u naselje. Mi nazad do pješčanika. Dvojica starijih
kolega koji su bili na drugom mjestu s jednim mrtvim prema nama. Preko igrališta u
uniformi i držeći cijev automatske puške okrenutu u nebo jedan od učenika iz naše
generacije. Raširio se dok hoda. Osmotri nas dvojicu s pogledima u zemlju i ne
prepozna me. Komandir ga pita za zdravlje junačko. Iz pješčanika još dvojica kolega
vade jedno tijelo i pogureni idu kuda im šef pokazuje. On sada stoji na igralištu i
koordinira tri grupe nosača. Mi vadimo zadnjeg i vu- čemo ga, ja naprijed, pored
rukovodioca, prestižući ovaj dvojac. Neko iza leđa govori šta ti je mladost. Ostavili
smo ih iza sebe ohoho.
Tijelo do ostalih. Mi oko njih. Prilazi ford. Vozač upitno gleda u komandira koji ga
navodi kratkim pokretom ruke do tijela. Ovaj izlazi, otvara zadnja vrata i duboko
udahne. Kaže, ja imam drugog posla, samo ću do Kasindolske jer mi je sad tako
rečeno.
Dalje će vojna policija preuzeti i mi nemamo ništa s tim.
Utovaramo. Nas dvojicu odredi da namještamo mrtve i idemo s njim u kombiju.
Treba vremena, snage i vještine. Ulazimo iza prvog reda s tri mjesta na koja se
smjesti šef a mi čučnemo između sjedišta i leševa. Vozač se krsti, komandir kaže vozi.
Ford se vraća malo unazad i onda dodaje gas i mijenja do treće brzine dok auto
usmjerava kratko cestom pa između kuća skraćujući put i pove- ćavajući sigurnost. Do
aerodromske ceste je nekoliko kuća između kojih prilazi milicijskom punktu. Tu su
vreće, kontejner, zastava, petorica s puškama u uniformama srpske milicije. Jedan je
onaj od jutros pored čije smo kuće prošli. Nadimak dobio po nosu a ime po
crnogorskom vladiki. Zaustavljaju forda. Jedan nepoznat oštro pita šta je ovo.
Komandir rukom nazad. Ovaj se dere dokle, vozač mrmlja da mu je rečeno da ovdje
ostavi a da će ko treba preuzeti dalje.
Ko treba? Ja sam trebam zavesti red ovdje.
Odlazi do kontejnera. Komandir zapalio prilazeći milicione- rima. Govore o teškom
danu i važnoj pobjedi kojoj se nazire sjaj.
Kad sutra uz aerodrom stignemo u Lukavicu, rat je napola gotov. Nije Sarajevo
moguće bez srpske strane.
Onaj se vraća iz kontejnera. Pokazuje na jarak i naređuje.
Ovdje ih lageruj!
Jutros je žena odnekud išla ovim kanalom, valjda je usmjerili na aerodrom ko i
druge a ona okrenula ovamo. Jedva je neko pri- mijetio. Mogli bi nam tako i diverzanti
proći. Neka ovi što im se ne žuri ovdje sačekaju daljnji raspored.
Namještamo tijela. Na dnu kanala ustajala prljava voda. Šef kaže ne može, vode
ima, ovdje ćemo i pokazuje između kanala i ceste.
Okreni prema zemlji, jedne na druge.
Tene mi mokre. Na cesti srednjovječan u milicijskoj uniformi. Mislim da je vozio
dostavni kamion Upija. Drži motorolu i pogledava mrtve. Mi stojimo opuštenih ruku. S
aerodroma odjekuje kretanje tenkova i povremena eksplozija u dubini Dobrinje. Sunce
prema Kiseljaku. Igman se zeleni. Oko aerodroma razraslo se ši- blje. Niz Kasindolsku
policijski golf. Usporava, predratni milicioner diže tri prsta na lijevoj ruci, viču
pobjeda, pobjeda, idemo u Lukavicu, suvozač desnom rukom drži motorolu podigavši
je u slavu pobjede. Nastavljaju prema aerodromu. Mi u kombi. Muzi- čar i ja se
pogledamo podižući i spuštajući trepavice. Sjedamo na pod pokriven vojničkom
ćebadi s tragovima krvi. Rukovodilac i vozač pale cigarete, otpuhuju, žale se jedan
drugom bez riječi i usmjeravaju vozilo nazad u naselje. Ispred niske kuće žena nosi
tacnu s kafom grupi naoružanih koji odgovaraju s po tri podignuta prsta na isti pozdrav
iz vozila. Jedan nastavnik iz naše škole. Na cesti koja se obmotava oko naselja i
nastavlja do trolejbuske sao- braćajnice na Dobrinji, tristotinjak metara dalje
pincgauer. Iza njega jedan transporter vuče drugi pogođen u Ernesta Telmana. Prati
ih bijeli golf dvojka. Mi čekamo da prođu. U pincgaueru ona bolničarka. I ona zapalila
cigaretu i otresa pepeo kroz prozor. Oni desno mi lijevo. Pogođeni oklopnjak podignut
pa mu se samo zadnji točkovi okreću. Vozač veli da su ih poslali ko ovce na klanje
među zgrade. Dovoljna je jedna zolja da uništi ovo.
Budale nas vode. Ne može onaj drot Tomo što vjerujem i danas samo gleda đe će
poker aparate postavit ni mahniti Brne, šatro vojvoda, voditi rat, heeeej, šta rade ti silni
oficiri. Dosta smo im kuje od žena hranili i stanove kupovali i godišnje odmore po Iga-
lima i šta ti ja znam kuda. Nisu bili u stanju one slovenačke šu- mare smiriti a kamoli
ustaške teroriste. Vidjet ćeš sad kad zagla- vimo s turcima. Neće se oni predat, džaba
se zanosimo. A nemaju ni kud sad kad im zatvorimo Sarajevo skroz. Ili se predat, što
se naši nadaju da će ih natjerat na podjelu teritorije davljenjem Sa- rajeva, ili će se
boriti do kraja. A ja mislim da će se borit do kraja jer nemaju kud. Nikad ne smiješ
dovesti neprijatelja u situaciju da se mora boriti. A mi to radimo jer nas vode kradljivci
građevin- skog materijala, kockari, drotovi, manijaci, arkani i ekipa udbaša koja će
nam na kraju i doći glave kao što su i Jugoslaviji došli glave. Rukovodilac otpuhuje,
kaže mu šuti, vidiš kakav je dan osvanuo i za ništa ode glava a kamoli za priču takvu.
Ovaj se kuraži da ga nije briga i da je on stara srpska porodica. I Mongo mu je rod a
sad su takvi ko Mongo glavni. Ne smije ih niko pogledati.
Glazbenik mi pokazuje da je ovaj u pravu i da to treba zapisati pa kad i ako
preživimo, znat ćemo je li tako i bilo. Onda smiruje lice i ramena i zagleda se ispred
sebe i trag krvi na ćebetu. Preko parkinga u Akifa Šeremeta.
Šef izlazi vidjevši onog što je stajao kod pješčanika, prilazi mu, motor još radi, ja
provirujem kroz staklo prema početku svoje ulice. Nikog. Predradnik se vraća, uskače
u auto dišući zamoreno i pokazuje da produžimo niz Georgija Dimitrova. S lijeve
strane red kuća zakačenih u niz. Ispred prve dvoje ljudi koji su po drža- nju domaći. U
dvorištu do njih jedan uniformirani slaže stvari ispred. Vrata iduće tri otvorena. Preko
parkinga gdje je minoba- cač pogledam prema svojoj kući. Muzičar me prati
pogledom. Kontejneri postavljeni preko ulice. Na prvom ulazu u Georgija Dimitrova,
gdje su se ona dvojica prije nekoliko sati potpisivala, sad stoje ćiriličnim slovima
njihova imena a njih nema. Na balkonu na spratu jedan baca nešto. Gdje red kuća
presjeca spajanje ulica Georgi Dimitrova i Šefika Dorića, ford staje. Rukovodilac izlazi
pokazujući šoferu da sačekamo i da nas pripazi, da nam bude svima lakše. Ovaj
ustaje, vadi miroljubivo pištolj i ljubazno nas pita jesmo li završili školu i šta ćemo raditi
kad sve ovo stane i kad svak bude gdje treba i bude radio šta hoće i zna. Drug kaže
da pokušava upisati akademiju, odsjek klavira i kompozicije. Ja da nisam još srednju
završio ako mi je ne priznaju zbog ovog naglog završetka.
Niz ulicu prema aerodromu nekoliko rafala, vriska pa se oglasi minobacač.
Naprijed igralište pa Akifa Šeremeta čije bašte dodi- ruju naše. Promrmljam sapatniku
da sam tri minute od kuće pa rukom ovlašno ocrtavam smjer. On pita imaš li ključ.
Kažem, nemam ako ga stari nije ostavio ispod otirača.
Šef pokazuje da vozilo priđe malo naprijed. Kod ulaza broj dvadeset jedan vojnik
kasnih srednjih godina. Objašnjava rukovodiocu da on čeka prebacivanje cijele
grupe naprijed a dok su ostali ušli u stanove da se malo okrijepe, njemu je ovo toliko
uzbudljivo da mora gledati stalno šta se deševa.
Ovo je istorija.
Kune se da je bio u Vukovaru, Erdutu s Jovićem i onim inte- lektualcem Bokanom
koji je sad isto ovdje donio teške knjige sa sobom da ne dangubi, u Dalju, Lastovu,
Iloku, da je dobrovoljac od prvih mitinga aktivan i da još drhti ko prut kad vidi da nešto
postaje definitivno srpska zemlja. Nikad nije vidio ove zgrade ni Sa- rajevo, a od
marta otkad je ovdje život bi dao za svaku ovu kućicu s krovom na četiri vode i zgrade
gdje su Srbi bili zgnječeni i ugro- ženi a sad im je svanuo i ovdje dan da prodišu.
Naglasak srbijan- ski. Ima maskirnu jaknu preko koje je prsluk s okvirima municije.
Ispod jakne crni kombinezon. Na rukavima piše ćiriličnim stilizi- ranim slovima dušan
silni. Na drugom rukavu izvezeno vukovar novembar 1991. Bajonetom čisti blato s
čizama.
Od 1389. do danas je tren a mi u tom trenu igramo utakmicu za svih pet vekova
ropstva i poniženja.
Pokazuje kratkim pokretom glave nas. Šef kaže da smo mi taoci, da će nas
mijenjati kad odradimo što treba za važne Srbe koji su sad u suncu, zatvoru na
Dobrinji.
Ako njima šta bude, zna se.
To što tražite je tamo.
Do stepenica muško tijelo. Muzičar upitno gleda a ja odgovaram kratkim trzanjem
glave s velikom samouvjerenošću. To je dečko mlađi od nas. Znam ga iz viđenja.
Izrešetan iz blizine. Pred- radnik navodi vozača da priđe stazom do garaže čija su
vrata otvorena. Prilazi u rikverc. Mi digli tijelo koje nije teško. Ne mogu se sjetiti
imena.
Hajmo dalje.
Iz Šefika Dorića čovjek ozbiljnog držanja pod šljemom na kojem je petokraku
prekrila naljepnica s jugoslovenskom zastavom bez ideološkog obilježja. Ima brkove
a ostatak lica svježe obrijan. Djeluje kao jna oficir. Zadovoljan svojim mjestom u
hijerar- hiji. Motorolom pokazuje šefu da dođemo. Vozač pali auto. Iz- među dva niza
prolaz prema baštama pa aerodromska cesta. Prvi oficir, pa šef pa nas dvojica pa
plavi kombi koji staje na pločniku. Mi iza u bašti, u narasloj travi pored stola za
kafenisanje nalazimo tijelo srednjovječnog muškarca s posijedjelom kosom. Vidim to s
tri metra. Zaniječem glavom znajući da sam u muzičarevom vidokrugu. Čovjek je
nosio farmerke i gornji dio trenerke. Prihva- tamo teško tijelo. Pogođen na više mjesta.
Glava se opusti dok ga teglimo prema fordu. S balkona na ćošku žena u crnom kasnih
srednjih godina šapće, sina mu poslali da se bori za njih a njega ovako. Oficir s nekim
na vezi.
Kod koje trafike? Može li prići auto tamo? Ne može? Kako se zove ulica? Aha.
Uredu. Čuvaj naše ljude, lako ćemo za ove. Nji- hovo je kraljevstvo nebesko.
Namještamo čovjeka do mladića. Glazbenik spušta vrata i kaže pazi ruke da ne bi
na bolovanje. Vozač se zagledao ispred sebe. Oficir pokazuje motorolom šefu.
Ima kolikotiboghoće mrtvih tamo. Ovuda.
Šef umoran. Pokazuje da ga slijedimo. Prolaz uzak, bez stepenica, asfaltirana
staza uspinje se nekoliko metara. Računam da sam posljednji put mogao proći ovuda
biciklom osamdeset šeste, u kasno ljeto. S desne i lijeve strane prilično održavane
bašte. Stvari pobacane u travu. Lijevo ispod balkona muško tijelo. Rukovodilac ga vidi,
zastane, ali onda pokazuje da produžimo. Zadnja strana moje zgrade ispred mene.
Pored spaljene trafike nekoliko ljudi u nepokošenoj travi. Na razbijenim vratima
prolaza u baštu ulaza broj dva u ulici Franca Prešerna vojnik u maskirnoj bluzi
pokazuje da priđemo brzo. Iza njega proviri još jedan pod sivomaslinastim šljemom s
četiri ćirilična slova s.
Pet nepomičnih pored trafike. Ne pamtim kada sam zadnji put tu kupio strip, ali je
morao biti o velikom američkom gradu u no- vijim izdanjima u kojima je često sniježilo
a u njihovoj cvjećarnici bilo hladno i gladno. Dvojica mrtvih okrenuti prema nebu. Muzi-
čar me gleda djelićem oka. Kratko zatrepćem u znak negacije.
Jedno žena. Jedno mladić u prsluku sašivenom od šatorskog krila. Nadimak mu
bio po brzonogom liku iz crtanog filma. Ispred kuće lijevo minobacač aktivan. Dvojica
pod šljemovima oko njega. Prihvatamo tijelo žene srednjih godina. Ford prišao
zadnjim dijelom do prolaza. Oficir ispred kola s vozačem.
Pa ja baš pričam, tolike oficire imamo a sad da nas vode neuki.
Šofer podiže zadnja vrata.
Ima li još?
Ima.
U prolazu dohvatim dugačku travku i list nevelikog drveta tre- šnje. Stavljam to u
džep na košulji. Iz gornjeg dijela naselja pucnjava. Gori na više mjesta. Prema
upijevoj samoposluzi gust dim. Dvojica koja su s nama ušla jutros u naselje donose
jednog. Uši- ven grb s ljiljanima na jakni od džinsa. Živio u stanu preko bašte, između
nas su bili vrba, bor i živa ograda. Kuća mu je još uvijek blizu, ni stotinu metara.
Pamtim ga kako zamišljen gleda s prozora u pravcu vrbe ispod mog balkona i puši.
Rukovodilac prilazi i pita kako je i ko je s njima upućenim jutros na drugu stranu.
Jedan pokazuju glavom prema igralištu gdje je tobogan. Kažu ime čovjeka koji ih
usmjerava i nadgleda.
Jeste svi živi?
Samo je jedan zijanio.
Gdje? Kada? Koji?
Tamo, još jutros. Naišo nakav, ko smo mi šta radimo ovdje, čim je čuo ko smo
pošizio, udara šakama, nogama, te kobajagi špiju- niramo, bježimo aliji, trže pušku,
upuca čovjeka koji mu je naj- bliži bio. Nekakvi se pijani smiju s balkona. Mi se, što se
kaže, ha- lalili sa životom kad zaviče neko, stani, izdera se, priđe s još dvojicom s
bijelim opasačima, u uniformi, oficir, gospodin pravi i spasi nas. Taj što je ode psujući
titu a mi, falabogu, ostasmo.
Gdje je taj što je strado?
Dolje.
Prihvatamo mladića s nadimkom iz crtanog filma o miševima. Nije teško njegovo
mrtvo tijelo. Ima pume iz osamdesetih i ne- brendirane farmerke u koje je utrpao jaknu
od džinsa. Preko nje prsluk nevješto skrojen od šatorskog krila. Šef kaže stanite, spu-
stite. Rukovodilac prilazi tijelu ispod balkona. Odmahne. Da krenemo. Unosimo leš.
Da otpuhnemo. Muzičar zatraži vode.
Iz kuće prekoputa šofer s dvije zelene flaše kiseljaka pune svježe vode čije su kapi
još po rubovima. Radio svira borbenu srpsku muziku. Govori se o vojvodama iz
prvog svjetskog rata, o rijeci Drini kojoj se odriče pravo na bilo kakvu ulogu granice,
o ju- naštvu i napaćenom narodu. Šef jednu bocu, mi dijelimo drugu. On popije malo
pa nam pruža i drugu kad vidi da smo prvu brzo ispraznili.
E sad je bolje.
Sva trojica nazad prema tijelima. Muško srednjih godina. Pan- talone smeđe.
Glava se ne vidi, ali ja kratko a samouvjereno zani- ječem. Krv istekla na više mjesta.
Na licu tragovi udaraca šakama. Težak. Ne prepoznajem ga. Iz nekog stana više nas
čuje se nešto kao udaranje lopte u zid. Uspušemo se niz prolaz. Vozač je u autu dok
mi namještamo tijela.
Hajde ti.
Opet uz prolaz. Desno niz bašte neko pjeva jednoličnu melodiju koja prati zvuk
gusala. Dvojica na prozoru. Navijaju, nosite, balijeeee! Ford prišao pa se okreće
zadnjim krajem do tijela.
Jedno tijelo na drugo.
Niz bašte prema mojoj kući pucnjava mitraljeza. Šef raspore- đuje da čučnemo iza
njih a ispred mrtvih. Okrenem se prema kući. Grane vrbe do balkona. Nebo čisto,
sunce jasno. Zamislim ga kako se presijava između vrbinih grana u našu kuhinju.
Vozač spušta zadnja vrata. Na transporteru jedan sa zoljom. Iza vozila dvojica u
maskirnim uniformama.
Evo ih još, dobro došli, dragi gosti, osjećajte se kao kod svoje kuće. Ovo je sada
srpska država, ali nemajte brige. Imamo za vas nekoliko ponuda.
Iz moje ulice trojica s puškama vode nekoliko ljudi u civilnoj odjeći. Prvi je
muškarac. Muzičar gleda kako gledam. Odmahnem kratko. Profesor na islamskom
fakultetu. Žena mu vozila crvenu škodu. Dovode ih odnekud niže iz ulice. Ovaj se dere
kako je, hodža, merabaaaaa. Jedan od ovih što vode usmjerava prema stepeništu
prvog ulaza. U grupi je i čovjek kod čije su kuće sad minobacači. I on je izgleda
krenuo dublje u naselje. Gledaju ispred sebe. Tu su i dvije žene iz ulice kasnih
srednjih godina. Onda roditelji školske drugarice s kojom sam prvog maja krenuo u
grad. Otac joj ima ime i prezime za ovu situaciju, ali majka se ne uklapa najbolje. Ne
vide me. Predradnik primijeti da pažljivo gledam. Pokazuje vozaču da sačeka. Mene
pita pogledom. Ja dignem kratko ramena, kažem učini mi se neko poznat. Oni kod
stepenica prvog ulaza. S transportera se dere a jest ova dobra. Izgovori ženino ime
dižući pretjerano dugou- zlazno i pa razvlačeći dužinu na zadnjem a.
Joooooooj, stara koka dobra juha kad se dobro skuha.
Jedan od onih koji je pratio grupu raspoređuje i određuje ko će šta raditi.
Ovo petero aerodrom pa Kula. Ovo dvoje ne znam ni ja. Ti što si se sad sjetio da
radiš za našu televiziju, prvo ćeš malo da se do- kažeš da nisi zaboravio kakvog si
roda. A gospoja će s našim že- nama da bude. Htjela je da se uda za Srbina.
Žena gleda u zemlju. Muž hoće nešto objasniti, pokazuje rukom prema drugoj
zgradi i vadi neki papir, ali ovaj odmahuje. Naređuje da čekaju tu dok Boro ne dođe pa
neka s njim vide.
Sad se sjetio gospodin novinar da radi za nas.
Ford sporo pa ubrza niz parking pa desno. Iz jedne od kuća u nizu mladić iznosi
televizor. Puška mu prebačena preko leđa. Kun- dak preklopljen, cijev okrenuta prema
dolje. Jedan se naslonio na ogradu i puši. Vozač svima mahne i pozdravlja srdačno.
Ford do parkinga na kojem smo više puta bili pa pored kuće na četiri vode. Oko kuća
veselo. Glasna muzika. Stajemo gdje smo prije ostavili tijela. Još su tu. Na stvrdnuto
blato pored njih spuštamo dalje. Predradnik stoji i puši, promrmlja da stavljamo jedne
na druge.
Vozač petlja oko auta, dvojica u uniformama prilaze, onaj od maloprije što je vozio
dostavni kamion govori u motorolu. Traži od nekog da se tijela s njegovog punkta
preuzmu dalje, neće ovdje lje- tovati valjda. Jedan od dvojice, poznat mi iz neke od
ulica oko škole, pogledava lica mrtvih. Drugi priča s rukovodiocem o stanju u naselju.
Kaže da je jutros od pola šest bio tamo a kasnije će opet. Ipak je to njihovo dvorište,
ko će ako Neđarićani neće obezbijediti aerodrom.
Pa nećemo se cijeli život vozati preko piste uz pratnju tenkova. Hoćemo svoje da
živimo, eto, prvi smo ovdje i najjači i gotovo.
Pogleda nas pažljivo. Prepozna me. Gleda upitno pa pita odre- šito za ime.
Izgovorim s dugim a.
Koja ti je uloga sad ovdje?
Objasnim da sam angažovan na radnim zadacima.
Kad si angažovan i kako? Jutros nismo skupljali nikakav radni vod, nije bilo
vremena ni potrebe.
Objašnjavam da smo mi prije preselili na Grbavicu pa eto.
Pita i muzičara za ime. Izgovori ga jasno.
Je li De Niro? Ili Prosinečki? Vezali ste zastave pa sad skupa pomažete našu
pravednu borbu, je l tako.
Mi dižemo ramena. Provjerava s rukovodiocem, koji se ogra- đuje od informacija
ko je odakle i kako dospio, njegovo je da se uradi šta treba, prvi put nas vidio neki dan
a vjeruje da mu se nismo nešto puno obradovali. Kakogod, dok smo na njegovom
obrazu, tako je kako je.
Ovaj me pogleda nepovjerljivo i okrene se prema kući. Mi opet namještamo, šef
pokazuje da stavimo na jednu hrpu dok on ne vidi šta i kako dalje. Provjerim da nema
neko koga su donijeli u međuvremenu. Dodirujem tijelo po tijelo.
Nema ga ovdje, je l tako?
Nema.
On pokazuje da je to odlično prihvatajući bradu dlanom pa povlačeći zadovoljno
prstima. Ulicom citroen ajkula iz kasnih sedamdesetih. Tamnosiv. Vozi sporo.
Prepoznajem prvo tablice pa
glavu vozača. Komšije do nas. Žena gleda prema punktu. Mi smo desno. Vozač
dostavnog kamiona diže pušku visoko. Još dvojica čekaju na ulici. Mi čučimo. Ajkula
stala.
Izlazite svi!
Žena obilazi oko citroena prva i govori Zvjezdan nas uputio. On nam reče da
idemo ovamo pa kod njegovih na Ilidžu.
Polako, polako, gospođo. Dokumente!
Izašao i muž. Pruža prvi tamnocrvenu knjižicu lične karte. Osmjehuje se ljubazno.
Ne gledaju nikako prema nama. Napinjem se da čujem. Zapovjednik punkta čita
glasno ime i prezime.
Lijepo.
Nije lijepo da nisi ni vidio puške, a već nakupio familiju pa pošo neđe, kladim se da
ćeš i ti nejač da ostaviš u Beogradu pa se ko fol vraćaš, a? Đe ćeš, Srbine? A?
Čovjek objašnjava da mora familiju da zbrine pa će se on vratiti. Neće u Beograd.
Samo do Rajlovca.
Svi bi se vi vraćali dok mi ginemo i ležimo po jarcima. A?
Komšija ga uvjerava da će on bez obzira na trombozu od koje jedva hoda doći kad
je takva situacija. Samo da ovo smiri. Provi- rujem prema zadnjem sjedištu
automobila. Gužva. Komšije odozgor, muž, žena, kćerka od dvadeset pet i dječak od
dvanaestak. Sjede i ne mrdaju. Okrećem lice prema njima, malo se pridignem, ali oni
prate dijalog na drugoj strani. Žena ispred auta progovora, ali joj se akcent ne uklapa
u situaciju. Moli da ih se pusti.
Polako, gospoja, polako.
Uzima njenu ličnu.
Kakvo je ovo ime?
Slovenačko.
Šta?
Ja sam Slovenka.
Naglasi duže e.
E, moj Srbine. Svi napolje.
Na zadnja vrata izlaze dječak pa otac na jedna, a djevojka i majka na druga vrata.
Mi još čučimo. U fordu vozač s cigaretom.
Ličnu.
Čita podižući obrve.
Šta?
Glasno izgovara prezime koje ima i morfem beg u sebi. Iz imena prenaglasi a čija
dužina lebdi na punktu. Još dvojica u maskirnim uniformama blizu pažljivo slušajući.
Puške im u rukama. Onda odgovorni čita ženino ime u kojem razvuče i. Dječaka i dje-
vojku ne gleda.
Tako znači, Srbine. Nakupio pun auto problema pa na Ilidžu. Pustio te Zvjezdan,
kažeš? Kako znaš Zvjezdana? Sad ćemo ga zvati.
Žena objašnjava da je on dobar drug njihove kćerke, da su išli u školu skupa, tu,
okrene ruku iza leđa, u Neđariće. Izgovori Na- džariče.
Ispituju gdje ko radi. Naš novi šef otpuhuje. Jedan od one dvojice u uniformama
glavnom i nešto mu šapne. Ovaj odmahuje.
Vas dvoje možete proći. Ovi će morat na aerodrom pa dalje sa svojim narodom.
Vidiš koliko ja od jutros mrtvih Srba ovdje sla- žem i otpremam.
Pokaže kratko rukom prema ovima što ih mi slažemo. Čovjek se okrene. Ne vidi
me. Šapnem muzičaru da su to moje prve kom- šije.
Informacije su ti na dohvat ruke. Kuća ti je blizu, škola ti je ovdje, školski drugovi
oko tebe, otac ti je tu negdje, komšiluk ti sav ovdje, a i smrt ti je za vratom. Danas si
jako blizu svega. Car si ove hefte.
Jes, baš me pošlo skroz.
Mrtve smo sve okrenuli licem prema dolje. Sunce otišlo nad zapadnu Bosnu.
Komšinica rođena u Sloveniji plače. Njen muž moli glavnog odgovornog na barikadi.
Zvjezdan nas pustio, prošli kroz cijelo naselje, niko nas nije dirao. Tenk za bobu da
nas pregazi.
Pa puštam vas, ali ovi ljudi moraju na drugu stranu. Nema više. Da si tamo naletio
na nekog malo radikalnijeg, ne bi bilo ni tebe ni njih danas. Tamo bi ležali skupa i
gotovo. Pa nema, bolan, na Ili- dži cijeloj od juče pet muslimana. Halo, arkan je tamo
bio, onaj njegov legija, ne smiju Srbi koji su u partiji bili iz kuće izaći a ne muslimani.
Jesi ti normalan?
Komšija sa sprata tihim glasom pokušava objasniti da oni nisu nikad imali
problema ni s kim, da zna stotine ljudi, da je taksista cijeli život, mnogim je ljudima
valjo, ne boji se nikog na Ilidži. Ima rodbinu, razmijenit će ga nekako. Samo da se
izvuku odavde. Dje- vojka plače držeći brata u zagrljaju. I žena plače. Slovenka
insistira da se ne mogu razdvajati.
Ja ne mogu bez njih otići, cijeli smo život skupa stanovali, od aprila zajedno hljeb
pravimo i sve dijelimo, djeca nam se druže, mi smo ko familija, nikad pola riječi i sad u
ovakvoj situaciji da se razdvajamo.
Ne može, ženska glavo. Rat je sad. Šta je bilo, bilo je. Pusti me sad s tom pričom,
mrtve skupljam u dijelovima a ti mi sad o kom- šiluku. Svak na svoju stranu i gotovo.
Ovo nije igra.
Ja šapćem drugu da smo kod ovog komšije taksiste, imali kolor tv, gledali onu
utakmicu s Argentinom, što smo pričali, sedamdeset devete. Glavni u kontejner na
kojem je zastava s tri boje. Ona dvojica ljubazniji prema mom komšiluku. Jedan pita
djevojku kako je, znaju se iz škole. Potapše je po ramenu i dječaku dotakne kosu. I on
prema kontejneru. Vraća se sa sokom u tetrapaku i čo- koladom manjeg formata. Daje
djetetu. Djevojka se zahvaljuje. Ro- ditelji se zahvaljuju. Dječak otvara čokoladu.
Slovenka nešto šapće mužu. Rukovodilac ustao, protegne se pa se sagne prema
nama i kaže nešto petljajte tu dok ne vidim šta ćemo dalje. Vozač izašao iz kombija,
prošao nazad pa slaže u automobilu. Glavni nazad iz kontejnera. Zove vlasnika
francuskog automobila bliže sebi. Okreće se prema Kasindolskoj pa rukom podcrtava
neke riječi.
Dakle, pustio te Zvjezdan, prošo si cestom uz aerodrom, niko te nije zaustavljo i
stigo si do žene koju znaš. Jesam bio jasan?
Komšija klima. Ekipa gleda u njih. Čovjek pokazuje da sjednu u ajkulu. Slovenka ih
ubrzava.
Idemo svi pa šta šta bude.
Sjedaju. Pali se tamnosivi automobil.
Dakle, niste ovuda prošli, išli ste nemajući pojma ovom cestom pa skrenuli uz
aerodrom, niko vas nije zaustavljao, mene ako ko pomene niste nikad čuli ni vidjeli.
Zvjezdan vas pustio i to je sve što znate. Recite, ako ne bude druge, da znate Tomu,
Tomislava Kovača, kobajagi, s Alipašna, s karatea, s poker aparata, šta ti ja znam
odakle, da vam je reko da se njemu obratite ako bude stani pani pa šta vam Bog dragi
dadne. Vozi!
Kreću prema Kasindolskoj. Nizak automobil sporo ka zapadu. Amortizeri dobro
rade. Skreće lijevo pa nestaje iza drveća. Odgo- vorni dogovara s našim
rukovodiocem pokazujući prema naselju. Pokazuje nam da uđemo u vozilo. Pali se
dizelski motor fordovog kombija.
Vala nek ih je pustio.
Dvojica naprijed puše. Mi nazad na pod. Skorena krv na će- betu. Nazad između
kuća. Sa aerodroma udara tenk prema Do- brinji. Igman zelen. Iza Dobrinje obronci
Jahorine i desno u iz- maglici i plavetnilu rubovi Treskavice. Nisam znao do nedavno
gdje je Treskavica a gdje Jahorina, a gdje su Maglić ili Čvrsnica još ne znam potvrdo.
Nadmorske visine trebali smo zapamtiti u školi. Zaboravio sam tačan raspored brojeva
u četvorocifrenom podatku koji je počinjao dvicom. Sve je bilo veliko i daleko. Za sve
je bilo vremena. Sad bolje znam gdje šta dođe i koliko je vrijeme.
Gori u naselju. Mitraljez drži ritam navijačke pjesme. Čini mi se da je kod privatnih
kuća na ulazu od aerodroma. Onda se pro- širi na više strana u južnom dijelu
Aerodromskog. Ford izlazi na cestu pa ide pravo pedesetak metara i skreće pažljivo
preko ploč- nika na mali parking koji nam je danas česta stanica. Sad nastavljamo
putem kojim smo maloprije išli u suprotnom pravcu. U Še- fika Dorića nekoliko vojnika
igra lopte. Motamo prema Georgi Dimitrova pa na početnoj stanici linije trideset šest.
Lijevo. Desno kod privatne kuće čiji je vlasnik maloprije raspoređen na Kulu mi-
nobacač tuče u pravilnim razmacima. Kod trafike nema nikog.
Bor i neko čvornato drvo ispod kojeg smo pokupili mrtve. Pu- cnjava jača prema
upijevoj samoposluzi. Ford do ulaza broj osam.
Na stepenicama broja šest, iza nekoliko izraslih borova i breza, grupa ljudi u i bez
uniformi. I četiri žene. Jedna je djevojka malo starija od mene. Obukla maskirnu bluzu
i prebacila automatsku pušku s preklopljenim kundakom preko leđa. Ofarbanu kosu s
mi- nivalom povezala u rep. Zovu je srdačno imenom u kojem leži cvijet. Otac mog
školskog druga u dobrom raspoloženju. Nastavnik predvojničke obuke poteže iz
prozirne boce. Velika džezva na vrhu stepenica. Na balkonu jedan u zelenom
kombinezonu prošaranom tamnožutom i smeđom puši. S druge strane ulice još
četvorica. Spustili šljemove na zemlju i piju kafu. Jedan se žali da su mu fil- džan dali.
Eto, kakvi ste Srbi. Borcima fildžan na ovakav dan.
Mi ispred ulaza a šef do nas. Vozač namješta nešto po automobilu. Diže se
profesor i kaže, hajmo kolo srpsko da se igra. Ubili smo i tog cigu što ih je vodio, nije
onaj iz Na Drini ćuprije što je Radosavljevo tijelo prodo za sedam para, ali je sličan.
Obično su na pogrešnoj strani. Ma ima da se pjesma čuje na Dobrinji da znaju da im
je preko brda noćas bježati.
Idemo, Srbi.
Nema muzike. Sad će muzika.
Bratko odlazi u svoj ulaz držeću u ruci tandžaru a u ustima cigaretu.
Evo posla za tebe.
Ako raspišu konkurs, da se prijavim.
Brale nazad s harmonikom.
Vidi je, prava.
Ko će svirat?
Ja ću. Hajmo kolo!
Brale počinje bojažljivo, ali ne može uhvatiti melodiju ni ritam. Širi ruke i govori da
nije dvadeset godina svirao, kupio je sinu, ali ni on nije imao dara za to.
Ko zna?
Prilazi nam. Šef se diže.
Znaju li ti tvoji svirat? Izgledaju kao da su u muzičku školu išli.
Znate li?
Znam ja pomalo.
Šef negoduje, cijeli dan nose a sad i da sviraju.
Nemojte ni vi, past će granata pa džaba slavlje.
Ovaj ne da čuti.
Koji zna?
Javlja se pijanist. Može probati ako bude znao repertoar. Malo ga ruke bole.
Kako se zoveš?
Odgovori jasno i dovoljno glasno da ovaj ne mora retorički ponoviti kako. Cijela
ekipa gleda prizor.
E, ti si malo promašio dernek, ali sad ćemo ti dati priliku da se dokažeš.
Kolo, kreni!
Drug mi opipava harmoniku, probava melodiju kola.
Koje ćemo?
Užičko, umiješ li?
Je li ovo?
Počinje melodiju. Svira okrećući se lagano kao svirači na snim- kama proslave
novih godina. Ja na stepenicama. Komandir puši. Zabrinuto vrti glavom povremeno.
Vozač pjevuši melodiju. U kolo se uhvatili komšija, nastavnik, žene, djevojka i dvojica
od onih s druge strane što im šljemovi još stoje na zemlji kod ulaza broj sedam. Vješti.
Bratko u delirijumu. Žene podvriskuju. Nastavnik dobro zna korake. Vojnici malo
zapinju.
Ne staj, ne staj, drži muziku.
Počinje dodavati ukrase i razvlačiti tonove. Hvale ga ovi što se okreću.
Odmori malo. Uh. Jes dobro bilo!
Daj nam neku našu, Roberte. Slobodno.
Ovaj opipava. Krene tamo daleko. Bratko prihvata melodiju i falširajući vodi.
Nastavnik i žene uskaču. Vojnici se smiju.
Daj, bolan, neku življu. Ajmo ko to kaže ko to laže.
Hvata i tu. Oni jako zadovoljni. Eksplozija u titogradskoj. Na- stavnik viče
fajronaaaaat.
Nosi!
Bratko prihvata instrument i odnosi ga nazad. Harmonikaš sjeda i otpuhuje. Šef
traži od nastavnika hranu za nas dvojicu. Za- služili smo. Ovaj šalje jednu od žena da
nađe nešto.
Hoću ako ćeš i ti sa mnom.
Koketno se okreće uz stepenice. Nosi suknju do iznad koljena na cvjetove. Štikla
joj malo viša. Prosvjetar za njom.
Da ti pomognem miješat, je l?
Hajde, pomozi ako smiješ.
Ko ne smije?
Zateže opasač i futrolu za pištolj malo pomjeri desno.
Njih dvoje u ulaz devet. Vojnici aplaudiraju. Druge žene se smiju.
To je za nju malo. Malo i premalo. Trebat će mu pomoć.
Jedna od ovih što su ostale u ulaz šest i vraća se s hljebom i tri konzerve. Pruža
našem šefu. Kaže za Srbina, harmonikaša i ovog malog. Rukovodilac se zahvali.
Riba. Konzervu teško otvoriti. Šef nema nož. Posuđuje bajonet od vojnika koji je igrao
kolo. Zareže jednu pa drugu pa treću konzervu. Ulje se razlijeva po poklopcima. Istim
nožem nareže kruh na deset kriški. Uzima sebi tri a nama daje po tri i po. Istresam
ribu na komad kruha. I glazbenik primjenjuje sličnu metodu. Onda kupimo saft hljebom
pa nastavljamo jesti po pola kriške. Žena donijela i sok na razmućivanje u bokalu pa
nasipa u čaše od po dva decilitra koje je donijela iz ulaza.
Da nas ne tračate aliji poslije da smo vaki naki!
Mi se kunemo da nećemo. Ona se smije.
Nećeš Tita ti?
Časna pionirska.
Pucnjava jača iz titogradske. Šef priča s Gujom. Zove nas kratkim pokretom ruke.
Mi kroz podrumski prolaz na baštu. Pored velika kuća sa dva ulaza, metalnim vratima
na jednom dijelu i drvima još složenim ispod stepeništa. Titogradska ulica. Dva tijela.
Otac i sin od jutros. Prihvatamo sina prvo. Guja i rukovodilac stavljaju nosila na
zemlju. Nas dvojica nazad u haustor dok nas šef prati i puši šuteći. Iznosimo na ulicu.
Bratko prilazi. Naginje se, zna ovog, nije njihov.
Svejedno, nek mu se Bog smiluje.
Krsti se. Odlazi prema ulazu šest i sjeda na stepenice pored dvije žene i djevojke u
uniformi namještajući pušku. Jedna kaže šta ćeš, čovjek se i rađa i umire i slavi.
Svi ćemo biti i proći.
Mi donosimo do forda. Vozač podigao zadnja vrata.
Hajte polako, polako.
Stavljamo nosila na zemlju pa odmah dižemo tijelo na smeđu deku u automobilu.
Iz ulaza osam nastavnik predvojničke obuke. Iza njega žena u suknji na cvjetove.
Vojnici plješću. Žene joj dobacuju da je glavna. Ona se smije stavljajući dlan preko
usta.
Nemojte nikom pričat, ali nije loš.
Prosvjetar se buni.
Ko nije loš? Ostat ćeš ti sa mnom dok ovo oposlimo pa ćeš noćas vidjet.
Ova pristaje. Odlazi do ulaza šest i nabacuje peticu ženi koja je okrenula dlan i
ohrabruje je da ona može taman da je bataljon. Pucnjava iz južnog dijela. Vojnik viče
nastavniku da tenk treba srušiti toranj džamije u mahali.
Odmah će pobjeći. Otamo i puca najviše.
Kaže se munara, dečko. Toranj je na crkvi.
To se kod nas ne kaže. Moj je đed govorio kad zavre da neće nešto, veli neću
taman da zapjeva odža s onog. Eto kako se kaže. Ubi otamo.
Teško da će ga pogoditi, to je tri metra širine. A doći ćemo do tamo kolko sutra pa
ih na miru pitati za građevinsku dozvolu i objasniti da se ne uklapa u urbanističke
planove koje upravo izrađu- jemo. Zar nije bolje tako? Tebi ćemo dati da je sravniš
ako ne budu imali potrebne papire i pečate. Ovaj se slaže. Mi u ulaz sedam. Pored
kuće trojica s motorolama. Govori jedan da se linija do mraka utvrdi na liniji zadnjih
ulaza u Ernesta Telmana, ove druge ulice, kako se zove, ova vamo?
Franca Prešerna.
Ta i ona prema aerodromu do samoposluge.
Akifa Šeremeta.
E, kakva su to imena za ulice. Moramo ih brzo preimenovat. Ne može to po
kojekakvim da se zove.
Jedan u kombionezonu govori domaćim naglaskom. Ovaj što ne zna imena ulica
pogleda nas oštro.
Štaje?
Rukovodilac pojašnjava našu zadaću.
Nosi! Nije sad vrijeme da ih još skupljamo. Ima ih koliko hoćeš.
Uzmite ovoga pa razgulite!
Mi leš na nosila. Ovaj što je naredio obustavu skupljanja, ponavlja, dakle,
tenkoprohodne pravce držati spremnim za sutra ujutro da se završi prema planu. S
gornje strane isto idu ljudi, i Momo je gore, heeej ministar a ide prvi u akciju ne bi živ
čoek vjerovo, napredujemo malo sporije nego smo mislili, ali guramo i izgurat ćemo
ih s Božjom pomoći od aerodroma i tako zatvoriti u konzervu potpuno. Je l jasno šta
treba? One mi budale mobilisane pomjeri negdje drugo, veze nemaju a bojim se
jačeg napada na lijevom krilu. Tamo su se u toj mahali ukopali dublje nego ovdje.
Unosimo kroz otvorena vrata s kaljenim staklom u prizemlje. Iz kuće s dva ulaza
još gusle rade. Donosimo nosila s tijelom kome brzo a obzirno prilaze Bratko i žene.
Zagledaju u lice. Krste se.
Sudbina je bila da se ne može mirom ništa postići pa eto ti. Nisu znali šta znači sa
Srbima u rat ić. I švabo to zna, ali ovi naši turci tek uče. Hoće državu! Nema države
bez krvi.
Bratko se udubljuje u analizu. Jedna od žena se slaže. Ona što je maloprije pokrila
dlanom usne govori da treba proživjeti jer može svako svaki čas ovako na nosila da
ga iznesu iz igre.
Ti zato ne propuštaš ništa. Ako.
Djevojka s puškom pali cigaretu i počinje popjevavati folk numeru koju ostale
brzo prihvataju. U pjesmi se lirski subjekt obra- čunava sa zavišću i ogovaranjem
zaostale sredine pa spremno i že- stoko odgovara na maliciozna pitanja. Pjevači
ujednače intonacije u refrenu. Šire ruke dlanova okrenutih prema nebu. Mi namje-
štamo čovjeka za kojeg su rekli da je javljao o specijalnim letjeli- cama nad Dobrinjom
u forda pored sina. Predradnik ih prekrije korištenom dekom.
Idemo ih na ono isto mjesto. Ne znam gdje još ima ko za nas a boj se da ima i da
će još godinama biti i njih za nas a bome i nas za njih.
Kod ulaza pet jedan kojeg znam iz škole. Tri godišta stariji, po- slovično
nezainteresiran za pristojnost i finese odgoja. S njim je još jedan kojeg prepoznajem
pod beretkom. Pogledaju ovlašno u našem pravcu. Učini mi se da ovaj drugi kao da
mi namignu. Onaj što nije vjerovao u bonton a volio se pobiti imitira nekog hoda- jući
kao da su ga uhvatila leđa ili mu gomile mišića ne daju da se ispravi.
Ša ba ovo, ba, jarane! Đe, ba, Mime? Mimeeeee? Mimeeee! Hodi da ti maajka
krišku maslom pomažee!
Mimeeee. Mojne mi, ba, na Mimeta! Halo! Đe Mime?
Drugi se smije. Smiju se i Bratko, nastavnik, vojnici i žene.
Čini se da nije kući nešto danas. Ima vožnju. I on je mangupa izigravo. Esdea mu
dala štoljpi, šatro da bude opasan. Sišo momak na taksi pa konta da je jalija. Joj da mi
ga je malo stić danas da ga štone tampi, oca m, da vdi kolki je frajer, jarane. Je l vako
priča? Š a ovo ni Jasa jeni ćiku danas a konto sam da i munje štone žemka.
Ova dvojica u krajnji ulaz na uglu prema selu. S druge strane ceste koja uokviruje
naselje je i kuća mog školskog druga, krov na četiri vode, crvena ograda ispred nje.
Na kući plava tabla s imenom Rose Hadživuković. Vidim ogradu. Desno od te kuće
je dio zvani mahala a u mahali džamija s drvenom munarom za koju je onaj maloprije
ustvrdio da se ne slaže s novim građevinskim pro- pisima. Pored kuće smo išli u školu
preko starog neograđenog mostića dok još korito Dobrinje nije bilo betonirano. Bilo je
to osamdesete u jesen, zimu, proljeće, ljeto, osamdeset prve jesen, zima, proljeće,
ljeto, i mislim osamdeset druge. Nekad me stari vozio okolo jer auto ni sad ne može
ovuda preći do škole. Nekad sam i pješačio s drugim đacima ulicama između kuća
sazidanih pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih. Činilo se da je škola daleko a kuća
da je puno, da im nema kraja a da su ljudi isti i u isto zagledani. Poslije se pješački
saobraćaj pomjerio na most kojim smo jutros prešli. Iza ovog mostića je kuća dvojice
dječaka iz razreda, braće blizanaca s imenima iz narodne pjesme. Ispred kuće crveni
vagon.
Šef pokazuje da sjednemo. On naprijed, mi pored oca i sina. Kombi desno. Tijela
se naginju. Pored reda kuća u Georgija Di- mitrova pincgauer staje. Mi na cestu pa
prema punktu. Tamo onaj što je propustio moj komšiluk pored one skupine mrtvih.
Pokaže vozaču da priđe. Kaže da je zvao nekog na Ilidži da se ovi nose na Vlakove,
ne može ovdje, naići će neki međunarodni posmatrači, neko, pa nećeš moć objasnit.
Kolko ste sad dovukli?
Dvojicu.
Nadviruje se nad tijela koja smo prekrili vojničkom dekom.
Vadi ih!
Vozač podigao zadnja vrata, mi prihvatamo, rukovodilac duboko diše.
Od nas vala dosta za danas i previše.
Stavljamo prvo oca na zemlju pa sina do njega. Ruke im namjestimo na prsa.
Sjetim se nekoliko redova sa zadnje stranice.
Šta ste ih tako raširili. Skupi ih malo!
Malo ih približimo.
Sunce palo između planina na zapadu. Svjetlost još obasjava zgrade na Dobrinji,
Igmanu i nestaje na obroncima Trebevića i Ja- horine. Od naselja crveni golf dvojka
skoro nov. Prepoznajem ga odmah. Tek ga kupio komšija koji je maloprije prešao
ovuda s po- rodicom. Na njemu oznake taksija. U autu dvojica. Jedan srednjo- vječan
u raskopčanoj jna košulji. Drugi nosi crnu kapu s izrezima za oči preko lica. Staju na
punktu.
Opaaaa, nov se golf oslobodio. Čast ti svaka!
Čovjek van iz auta, grli se i ljubi tri puta sa šefom punkta. Drugi izlazi na druga
vrata. Zagleda se u nas. Nosi kratki automat, he- ckler mislim. Obučen u maskirni
kombinezon. Prilazi nam blizu, mi se pridigli. Šef staje malo ispred nas. Vozač drži
oružje u lijevoj ruci a rukovodilac na ramenu. Ovaj dolazi bliže i skroz se unosi u lica
nama dvojici. Meni bliže i duže. Prezrivo pogleda predradnika i vozača.
Šta je bilo, Srbi?
Okrene se meni opet.
Titovim stazama revolucije, je l?
Ja dižem ramena. Ne prepoznajem mu glas. Oči su smeđe. Smije se.
Pokazuje sviranje violine.
A?
Nisam odavno.
Ovaj u jna uniformi objašnjava situaciju s golfom komandiru punkta.
Ma nisam ja ni pomislio, nego jedan čovjek, došli im u haustor, njih nekoliko,
mješovita ekipa, jedan hodža s njima čak, u kući pića, svega. Taj musliman kaže volio
bi da ide negdje pa me zamolio da mu pripazim auto. Dao mi ključeve, saobraćajnu,
sve se fino dogovorili. Nemaš, reko, prijatelju, brige nikakve. Ja ću ti vratiti kola kad se
sve riješi i svi računi sravne. Je l pošteno?
Više nego pošteno. Ispo si ljudina.
Pa ih mi pustili, onaj im valjda nešto... šta ja znam a znam, al eto, dobar je borac.
Izmolila žena da ih pusti sviju. Samo tog hodžu, na spisku svakako bio, i tog još
jednog poslali na aerodrom, ove pustili. Pa da su krenuli golfom taj i njegovi, ne bi ni
do kraja ulice živi stigli. A ćerka mu, jedno dvaest i pet, žena, sin, svi tu s njim. Imo je
sreće da mu mi u kuću uđemo prvi. Skroz. Što kažu, sadaku dao neđe. Da nisu ovuda
prošli?
Nisu. Nemam pojma. Pa đe ćete s golfom?
Na sigurno pa ćemo nazad.
Dokle smo došli?
Ovaj pod maskom naglašava da je sad pa sad bio u ulici Franca Prešerna, na
broju šestnaest, stan broj dva, oslobodio.
Do ponoći smo u ce pet a sutra vadimo Srbe iz sunca i progla- šavamo pobjedu.
Hoću, brate, da mogu u Lukavicu na pivu od kuće za minut stići. Tražim li puno?
Kakvi. To je minimum, minimum. Za početak toliko pa ćemo vidjeti dalje.
Sjedaju u automobil. Onaj s maskom mi namigne. Polazi naglo prema
Kasindolskoj. Glazbenik išareti pokrete sviranja violine. Ja se pravdam mimikom da ne
umijem svirati, mučio se samo džaba. Ulazimo u forda. S aerodroma lomljava tenka.
Eksplodira svaki čas na Dobrinji čije ravne krovove zelenkastih i smeđih zgrada još
možemo vidjeti. Sunce se odjavilo za danas, ali mrak još nije na- hrupio u sarajevsko
polje. Udari tenka ne prestaju. I minobacačke granate još padaju južno. Sanitetski
pincgauer nas mimoiđe na parkingu preko kojeg opet ulazimo u Šefika Dorića.
Bolničarka mahne. Vozač odmahne. Niz Georgija Dimitrova odjekuje ubit ćemo zaklat
ćemo ko sa nama neće, a transporter sporo prema višim brojevima.
Mi opet kod Bratkove kuće. Žene pri kafi na stepenicama ispred ulaza osam.
Nastavnik prilazi kombiju i objašnjava našem šefu da cijelu ekipu skupi i čeka
komande. Ostatak nosačke grupe se vratio i posjedao ispred otvorenih vrata garaže
kod broja deset. I nas dvojica na stepenice. Žene mašu mom kolegi i pozivaju ga da
im se kasnije pridruži na kafi. Tražit će one da ga se pusti da malo olakša
harmonikom. On se vajka da je malo umoran.
Ne malo, puno, jako, jako, jako puno.
Ne može pravo ni da misli. One se smiju koketno. Ova što nosi suknju na cvijetne
motive do početka koljena, dobacuje mu da je momčina, da on može, ih.
Mogo bi se ti i ženiti ovdje.
Niz Ernesta Telmana transporter prema sjeveru i selu. Iz sedmice jedan u crnom
kombinezonu pod sivkastom beretkom. Pušku drži lijevom rukom na drvenom držaču
a kažiprst desne stavio u položaj za pucanje. Maska mu lupa na butini. Viče gotovo je,
palo naselje, pobjedaaaa, srbijaaaa, bježe preko livade na Do- brinju a noćas će
garant svi preko brda.
Njima čaršija, nama ostalo. Da mogu na miru kafu iz fildžana pit.
Obavještava nastavnika da su ga poslali po baterije za motorole. Ovaj ga
upućuje u štab pokazujući da ide kroz ulaz osam. Jedan s motorolom u maskirnom
prsluku preko zelene košulje nosi kratki automat, na šljemu nema oznaka, ide prvi iz
osmice i onda staje na stepenicama pa usmjerava jednog za drugim grupu od
dvadesetak ozbiljnih momaka srednjih dvadesetih godina. Piše garda na rukavima.
Nose puške, zolje, jedan snajpersku pušku drugi osu. Nastavljaju uz odobravanje i
blagosiljanje žena, pro- svjetara, Guje, našeg komandira, vozača fordovog kombija i
Bra- tka koji je istrčao iz svog haustora, kroz sedmicu. Jedna od go- spođa, ona s
cvjećem na suknji guta knedle, plače bez glasa. Druga mrmlja, momci naši dragi,
dočeko je naš narod svoju vojsku, dr- žavu ćemo dobiti, svoj život živjet kad već neće
Jugoslaviju, nismo krivi što smo jaki.
Bratko plače. Nastavnik veliča udarnu grupu s Ilidže a hvali i tenkiste.
Obavještajce, pak, kudi jer zbog njih jutros petorica na- letješe na metke bezveze.
Ali, nema ništa bez žrtava, nema rata bez mladosti koja gine ni naroda bez vojske i
države.
Ratko se smirio pa klima potvrdno. I žene mrmlja jes vala, baš tako. Pucnjava s
desne strane iz pravca samoposluge nadjača spo- radične rafale s jugoistoka. Tenk
negdje nekoliko puta. Minobacač sistematično. Ambulantni kamionet prema nama.
Bolničarka zabrinuto mahne.
Sumrak. Iz ulaza tri jedan od onih mobiliziranih jutros. Puši držeći tandžaru pored
sebe. Ne gleda nikog. Na balkonu onaj što je imitirao.
Dajgle mu šulje, sviju ti, mojne se jatismi, dajgle, ba.
Stavlja košulju preko prsa i oponaša držanje taksista i pokrete promjene brzina i
smjera vožnje.
Četri i sto!
Drugi prihvata sa šeki is on the road again. Dugo te nije bilo, šeki!
Papka, braćo mila. Mimeee, papčino, Mimeee!
Onaj što je bio s njim izlazi s pivom. Zadovoljni su vlastitim nastupom. Bacaju
odjeću s balkona. Onda skupa viču.
Mimeee!
Vraćaju se unutra. Onaj što je pušio na stepenicama još gleda ispred sebe. Izlazi
bubnjar u starkama i zove ga nazad. Ne gleda oko sebe.
Znaš ti onog žutog?
Sviro kod Zije. Čini se da ispada iz ritma na neko vrijeme ako ne i zauvijek.
Prosvjetar prenosi našem komandiru da grupa radnika treba biti u haustoru pod
nadzorom vojske. Pokazuje prema mojoj ulici.
Drži ih pod kontrolom. Ako neko krene bježati, nikome od vas nema spasa. Takva
je naredba. Em što bi pobjego, em izdo polo- žaje, nema milosti za takve a onda ni za
kog njegovog. Opasna je situacija.
Bratko zove profesora predvojničke obuke da se pridruži na kafi kod njega. Bila bi
mu velika čast. Ima samo rakiju meku i malo sira, ali srce domaćinsko. Hoće da mu se
zahvali što ga je pripazio danas.
I kolegice će navratiti.
Da ne idu nigdje, nikom nije prijatno noću, još ovakav dan bio. Mrak skoro pao.
Ima više od devet. Brale sa ženama u haustor broj četiri. Žene hoće da i moj kolega
ide, da im odsvira neku tihu, za dušu. Naš komandir vodi prema mojoj ulici. Šest ulaza
gori. Pu- cnjava iz dubine. U jednom dijelu zgrade gdje je zelenara vatra. Ljeto se
rasplamsava. Trafika još tinja. Do nje bor i neko čvornato drvo ispod kojeg smo bili koji
sat ranije. Nas troijica pored desetak vojnika na stepenicama. Šef priča s njihovim
komandirom koji odlučuje da radni vod bude u stanu na spratu. Trojica vojnika u stanu
a jedno odjeljenje u drugom svakako odmara. Straža je i dolje u bašti. Neka niko ne
rizikuje to malo života.
Život danas ne vrijedi ništa. Ama baš ništa.
Znao sam dječaka koji je nekad živio u stanu na spratu veliči- nom i položajem
istom kao moj. U stanu bilo puno knjiga dječije književnosti. I u garaži bile knjige.
Sad smo vidjeli otvorena vrata garaža, u jednoj renault 4 sivo- plav u drugoj fićo.
Uz šest stepenica pa uz još osam do visokog prizemlja. Vrata lijevo, desno i pravo
otvorena. Na stanu desno teška vrata razbijena. Na međuspratu sparušeno zeleno
cvijeće. Gore otvorena sva tri stana. U dvosobnom desno glasovi i muzika. Lijevo
čovjek na fotelji u hodniku.
Dobro došli, dragi gosti.
Mi jedan za drugim pozdravljamo s dobro veče i stajemo ispred stana dok se ne
popne i komandir našeg tihog voda.
Kakvo divno iznenađenje! Muslimanska nacija nas posjećuje u ovoj za nas velikoj
noći oslobađanja i obnove srpskog dostajan- stva i slobode. Ako! Niste vi nama svako.
Pripazit ćemo vas ko što je red i kultura. Samo, ako neko krene, slučajno, kažem, ako,
da bježi... Pokazuje na svoju automatsku pušku i bajonet.
Ja onda ne gledam ko je ni šta je. Svi su. Je l pošteno?
Neće biti potrebe, ovi su ljudi uredu sasvim. Sve znaju šta i kako.
U stanu konzervativan namještaj. Gore svijeće i kandilo. Ko- mandir raspoređuje.
Nas dvojicu na pod ispod prozora. Radni- štvo umorno liježe. Rukovodilac u kuhinju.
Donosi vode u fla- šama i poziva nas da idemo tamo piti. On će naći hranu. U stanu
ostalo makarona. U kuhinji plakari kao kod mene u kući. U njima dvije prazne flaše od
ulja, limenka šećera, skoren paradajz sos. Tenk napolju još aktivan. U tami vatra
negdje iz Georgija Dimi- trova. Napolju u bašti neko zapjeva guslarsku pjesmu na
minut glasno pa se utiša. U hodniku jedan naoružani leđima okrenut prema otvorenim
vratima sobe. U kupatilu ima i vode kojom se posipam po glavi, vratu. Mogu se i vrata
zatvoriti. Malo su udarena u sredini. Mašina za veš gorenje. Kada su stanovi naseljeni,
kupatila su se morala preurediti da u njih stanu perilice. Još ima faksa u prahu. Tri
peškira na podu. Na staklenoj polici ispod ogledala stara četkica za brijanje i
iscijeđena pasta za zube. Omoti žileta na- topljeni. Mrlje u ogledalu. Između mrlja
moja žućkasta brada i lice kojim nisam najzadovoljniji. Požuruju me. Rukovodilac
donio hljeba i konzervi. Ima i nekoliko tegli kompota koji pedantno ra- spoređuje na
ravne časti u čaše i šolje. Onda jednog zaduži da sve pokupi i opere suđe. Tenk još
radi. Neko trči baštom. Neko ogor- čeno vikne. Onda se čuje muzika. Pa tišina. Pa
koraci.
Tenk, granate, mitraljezi i manje granate bacača. Vatra u nizu prekoputa. Učini mi
se da neko plače, da laje pas, da se pare mačke, da se smiju žene. Vruće. Otvorimo
prozore uz dozvolu. Zrak iz bašte prijatan. Ljudi u polusnu. Vrata se grubo otvaraju i
zatvaraju. Vika na haustoru.
Ja u polusnu. Komandir me prodrma i objašnjava da se ide kod onih budala gdje
smo danas uglavnom bili.
One kuje zavrle.
Hoće muzičara pa i mene jer smo fini momci. Smotale ko- mandire pijane pa
naredili da dovedu koga traže. Hoće svirača.
Znaš li ti šta svirat?
Znam par akorda na gitari.
Taman.
U stanu u kojem je onaj održao upozoravajući govor sada sjedi neki drugi. Pored
njega baterija i kandilo gore. Plamen u Ernesta Telmana. Silazimo u mraku. Brojim
osam pa osam pa šest stepenica. Dolje desetak vojnika pije i priča.
Ode se na teferič, a?
Niz moju ulicu težak mrak. Dolje kod slastičarne plamenovi na nekoliko mjesta.
Minobacač seriju. Pokušavam se sjetiti u koliko su me sati obično vodili na čuvanje,
kako sam bivao obučen, o čemu sam mislio, ko je bivao na ulici, koji su bili auti, šta je
ko govorio, ali ne mogu skoro ničeg da se sjetim osim nekoliko slika sa suncem i
nekoliko sa snijegom i mirisom kuhanog mlijeka i svježeg hljeba. Na početku ulice
gdje je Bratko domaći sad stražar. Ko i šta i gdje? Rukovodilac vješto objasni i
prolazimo do ulaza podržavani njegovom baterijom pa uz šest i još osam stepenica do
stana desno. Unutra svijeće i grupa bučnih u dnevnoj sobi. Prisno uz žene oni od
danas. Bratko nosi harmoniku, kaže, daj nam nešto za naše junake, za ovaj veliki dan.
Moj kolega preuzima instrument. Daju mu stolicu. Ja stojim do prozora. Neki se
skroz nadnio nad onu s cvjetovima. Cvjetovi se povukli povisoko. I druge dvije su
popularne noćas. Pozdravljaju muziku. On počinje starograd- sku na opće
odobravanje. Glasovi se pridružuju melodiji. U refrenu se još i usklade. Ona s
cvjetovima se diže, prilazi harmonici, traži numeru i počinje pjevati popularnu skladbu
lakših nota. Grupa je oduševljeno prihvata. Žena drži koreografiju suvereno, naginje
se nad muzičara, pleše i podrhtava glasom naglašavajući emotivnije dijelove. Zasluži i
pljesak i odobravanje i traženje nove pjesme. Počinje pjesmu o Kosovu. Neko hoće da
joj iz duše otme kosovo. Svi digli ruke. Komandir pjevuši i otpuhuje. Jedna čaša leti u
zid. Nastavnik se diže, repetira pištolj, prilazi prozoru i puca pet puta. Još jedna čaša u
zid. Harmonikaš se znoji. Ja stojim po strani do zavjese. Ne znam šta ću s rukama.
Pjevačica kreće prema drugoj sobi. Pokazuje prstom prema čovjeku što je pucao. On
za njom. Druge dvije podvriskuju. Svi navijaju.
Bravooo! To je žena.
Podrži ovo. Hajmo neku za ovu priliku.
On svira instrumentalu kao iz kasnonoćnih filmova koja nailazi na odobravanje.
Još se jedna diže i s partnerom prema kuhinji. Zatvaraju vrata. Pljesak i podrška.
Treća posustaje nakon minute instrumentale. Odoše u kupatilo. Bratko s tandžarom
do prozora, povlači zatvarač pa gađa u zrak. Neko pita jesi pogodio vaz- duh. Ulaze
još trojica. Jednog znam. Ne gledaju prema mom dijelu. Djeluju pripiti. Poznati sjeda
na pod na drugom kraju. Druga dvojica prihvataju ponuđene čašice. Muzika se
nastavlja. Diže se onaj pijani kojeg sam viđao u samoposluzi, ulicama i u autobusu
trideset šest. Hoće on da pjeva. Traži opet onu pjesmu o Kosovu. Sad je bila. Nije je
nikad dosta. Srpska je duša u toj pjesmi.
Maestro, ponovi ovu.
Ponavlja. Harmonika zvoni. U kuhinji bučno. Momak pjeva pokazujući rukama
privrženost opjevanim vrijednostima kao i vlastitu odlučnost. Pjevaju s njim. Plješću.
Nude mu flašu. Prih- vata. I ona dvojica piju još.
Hajmo Nedelju.
Muzičar hvata s malo nesigurnosti na početku. Pjevač zna tekst i melodiju u dušu.
Prate ga. Emotivni udar kad se dođe do dijela u kojem su svi na okupu a lirskog
subjekta s njima nema, sprema se na put u jednom smjeru. Jedan udara objema
šakama po niskom stolu na kojem su piće i skromna meza. Vraća se ona što je prva
otišla. Pljesak. Iza nje dolazi i onaj pratilac. Pokazuje tri prsta desnom rukom. Izvođač
se primiče ovoj što se vratila. Onaj što je bio s njom pomjera se na drugo mjesto.
Vraća se i ona što je zadnja otišla. Ovacije je dočekuju. Njen pratilac se opet namješta
pored nje. S druge strane joj sjeda jedan od novodošlih. Ona se naginje ovom novom i
smije se njegovim šaputanjima. Vraća se i treća. Dignutim rukama zahvaljuje se na
aplauzu. Njen džentlmen je onda prima za ruku i nudi joj oslobođeno mjesto na
dvosjedu. Vadi i pištolj i repetira.
Pjesma! Kolo!
Žena u suknji na cvjetove ustaje. Muzičar udario užičko. Ona vješto hvata ritam.
Za njom novi kavalir, druga žena sa starim pra- tiocem pa ostali. Ritam se ubrzava.
Onaj što je sjeo na naslon do suknje s cvjetovima isključuje se iz kola i nju vodi za
ruku. Odlaze u kuhinju. Njen prvi pratilac ne reagira. Vrti se kolo. Onda glazbenik
mijenja u drugi ritam također jednoglasno podržan ritmič- nim koracima skupine.
Druga žena kreće u kupatilo vodeći za ruku mlađeg muškarca koji joj je prije par
minuta sjeo s lijeve strane i obasuo je pažnjom. Idu u drugu sobu. Za njima njen prvi
pratilac. Ona zalupi vratima. Muzika se malo stišala. Čovjek hoće da uđe. Viče. Vrata
zatvorena. On udara u njih. Otvaraju se. Izlazi mladić uperivši pištolj u suparnikovu
glavu.
Šta je bilo?
Ovaj se buni, zove je imenom produžujući vokativni nastavak. Psuje joj. Vrijeđa.
Mlađi ga udari drškom. Čovjek padne. Vrata se zatvaraju. S krvlju na nosu ustaje i
udara opet. Prišli mu Bratko, nastavnik i još neki. Vuku ga nazad. On se ne da. Oni
insistiraju. On galami. Vrata se otvaraju. Muzika stala. I ja se pomjeram da bolje vidim.
I muzičar se pridigao ne prekidajući svirku. Ovaj iznutra uperio pištolj u vrata ostavši
u delikatnoj poziciji s damom koja se smije.
Haj sad navijaj, stari. Brže! Muzika! Nemoj da vas sve pobijem.
Psuje.
Da te čujem. Sarajevo peva!
Glazbenik počinje neku prepoznatljivu a jednostavnu melodiju koju Bratko i ekipa
podržavaju interpretacijom neujednače- nim vokalima. Onaj ljuti na vratima, maše i
priča da to nije nikakva žena. Naglašava ogromnu razliku u iskustvu i tehnici između
njih dvojice a u njegovu korist. Žena djeluje zadovoljno i nezainteresirano za
mišljenja i moguća ogovaranja.
Partner joj spustio pištolj i koncentrirao se na situaciju skroz. Onda ne stajući
dohvati ženin donji veš s poda i baci ga iskusni- jem.
Evo, na ovo možeš. I to ti je previše.
Pobunjeni zatvara vrata. Kolo opet ide. I ovaj tužni se ugura u njega. U stan trojica
držeći puške na gotovs. Prosvjetar se predstavlja i dogovora da je zabava gotova za
minut. Pijanist predaje harmoniku pohvalivši joj basove. Žene se vratile pa sjele.
Naginju čaše, zatežu suknje, popravljaju frizure. Jedna uzela ruž pa dotje- ruje linije
na usnama.
Izlazimo. Komandir pali bateriju, osam pa šest stepenica pa se onaj stražar
približava od haustora devet.
Kakav radni vod? Šta ste radili?
Glumili budale.
Hajde.
Prelazimo ka mojoj ulici. Minobacač još aktivan. Ozbiljna vatra u Ernesta Telmana.
I na drugoj strani u Akifa Šeremeta gori. Tenk se pomjerio do trafike. U tami poneki
prozor ulaza četiri i šest uhvati odsjaj vatre na drugoj strani. Borovi ispred moje kuće
naziru se u odsjaju požara. Pucnji s lijeve strane. Kontejneri kod broja šest pretureni.
Auto, čini se da je jugo, na kraju garažnog prilaza kod broja osam. Ispred haustora na
broju dva petorica pri čašama. Ne gledaju u nas. Na spratu otvoreno. U stanu stražar
naslonjen le- đima na zid s tapetama. U sobi ljudi spavaju, buncaju, gledaju u plafon.
Tišina a poneki težak glas koji se pričini ispod prozora, pucnji i eksplozije vani. Topla
noć. Klavirist šapne da je bio dosta težak dan, uradili smo posla.
Sve ćemo zapisat. Imamo šta. Oho im se oho.
Tenk odnekud lijevo jednom pa drugi pa treći put. Mitraljez uporan. Nekoliko
minobacačkih udara s jugoistoka. Ja u snu ne vidim gdje sam.
Kroz prozor rana svjetlost bez snage u odsjaju oko snjegobrana. Rukovodilac iz
sobe. Radnici leže. Pijanist šapće da je osvanuo još jedan dan za pisanje, a kad više
ne bude trebalo, mislit ćemo, ako budemo mislili, da smo sanjali. Čovjek koji je jučer
izvijestio o smrti jednog iz radnog voda mrmlja spavajući pusti ga, ne gledaj, pusti, što,
pusti, dijete je, bolan, nemoj. Drugi ga prodrma. Ovaj se budi.Diše duboko. Traži
cigaretu.
Nema, rat.
Diže se nesigurno paizlazi iz sobe. Harmonikaš predlaže da ga pitamo šta je
buncao jer mora da je nešto od jučer. Ovaj sjedne na mjesto na kojem je snivao i
gleda u jednu tačku. Svirač mu se primakne. Objašnjava da mi, pokaže kratko
glavom prema meni, ho- ćemo da se zapamti šta nas je snašlo pa da ćemo zapisati
šta i kako je bilo ako se izvučemo.
Neće se sutra znati ni da je ovo sve bilo, reće Milijana Balotić, ma to su oni sanjali,
taj narod, naučno dokazano, puno sanja. Moj drug provjerava čujem li dovoljno dobro
našto potvrđujem kratkim pokretom glave prema dolje. Čovjek priča gledajući ispred
sebe. Diše duboko.
Izveli porodicu dolje ispod onog igrališta. Žena moli. Čovjeka odvojili. Sin mu malo
mlađi od vas. Djevojčica nema ni deset. Jeca. Malog jedan išamaro, ženu mlatno
nogom, ona plače i kćer drži za ruku. Mi s druge strane ulice, komandir nas uvuko u
ulaz. U haustoru neki od ovih pljačkaju, pucaju, piju, šta li rade. Ni vamo ni tamo. Nije
bio loš taj što nas je vodio, malo nas sklonio. Ovi se na ulici smiju. Kad je čovjek reko
da se zove Husnija, aplaudiraju. Jedan sasuo rafal u zrak. Djevojčica pokrila uši
rukama. Čuj, Hu- snija. Huso, je l? Haso? Mujo i Haso, a? Đe je Fata? Kako ti se žena
zove? A žena se stvarno zove Fatima. Oduševljeni. Mujo, Haso, Fata. Haj, kaže mu,
reci da si glup, da ste familija i nacija za vica, da se smijemo malo, vidiš kakva je
nevesela situacija. Psuju mu sve tursko. Dečko plače, pusti, pusti, pusti. Taj mu neki
pod šlje- mom glavu drži i udara ga da gleda. Nemoj, kaže, da zažmiriš, glavu ću ti
babi dobacit da hvata. Čovjek moli, mirnim glasom onako izudaran, da mu djecu i
ženu puste a za njega nema veze. Žena jauče i i preklinje da ubiju nju a djecu da
puste. Djevojčica plače. Mi virimo. Nebo visoko, nema ko da nas brani, sami smo.
Gledam gore, dolje, naiće neko, ko u filmu. Mlave čovjeka. Krv iz usta i nosa ko iz
česme. Valjda reče još da je iz Sandžaka, odakle li. Pomenu neko selo. Jedan izvadio
pištolj, udara ga drškom, ovaj sav krvav, drugi ga nogama u prsa, pada, dižu ga. Taj s
pištoljem mu priđe, nasloni cijev na grudi, evo, kaže, da ti učinimo. Samo ćemo tebe i
to gospodski. Sin vrišti, dijete se zacenilo. Čovjek samo klonu. Udari glavom o zemlju.
Smiju se. Taj s pištoljem, imo odijelo ono šareno, ode niz ulicu. Mali hoće do oca,
žena glas izgubila, dijete se otima po zemlji. Otjeraše ih. Dečko neće. Nemoj, kaže
jedan, da se pridružite babi.
Nemojte biti nezahvalni, kakvi ste to ljudi, fuj.
Pljuje na njih. Mi još čučali na stepenicama. Onda ga pomakli i ne znam ko ga je
odnio.
Pola šest. Šef unutra pa pokaže da čekamo.
Jedan koji je jučer radio na drugom mjestu šapće da je nama bilo lakše jer ovaj što
nas vodi nije zao, bio je s nama pa nas time možda zaštitio, a njima se potrefilo da ih
se voda i predaje kako kome padne na pamet. Da mu je danas samo biti s ovim pa šta
bude. Drugi mrmlja da ti je biti gdje god samo da to glave izvučeš, i meni i tebi i svima
nama.
Ako padne Dobrinja, bit će nošenja mrtvih za penziju zaraditi. Falit će živih za
hamala kolko hoš. Sestra mu je na Dobrinji. To- liki je tu narod, možda će
međunarodna zajednica ovo zaustaviti, pa šta će toliki ljudi, gdje će s njima.
U zemlju. Nama je onaj neki njihov pričo šta su nam opcije, anadolija, vjera
pradjedovska ili crna zemlja. Sada se čini da prva varijanta više nije na stolu. Imamo,
dakle, ili crnu zemlju ili vjeru mijenjat da bi nas se popustilo. Ili se, Boga mi, malo i
braniti. Neće nam izgleda niko ništa pomoći što sami nećemo. Jedan ga utišava.
Ma šta me briga, neće niko od nas prenositi. Mogu me još samo zaklati.
Pa nije nam ni to neka sreća, da nas se kolje, ono nije da nam je život sad neka
premija, ali će možda sutra biti bolji. Dakle, za- klan biti mi se ne sviđa. Ne prihvatam.
Naš komandir označi rukom nas dvojicu. Drugi nosači zabrinuti. Šta će oni. Bit će
ovdje dok im se ne kaže. Ne zna ni on. Ni on se ne pita puno. Sad mu trebaju dvojica
malo izdržljivijih pa tako i uzima i gotovo. U haustoru sunce kroz staklo između spra-
tova. Na stepenicama nekoliko naoružanih. Jednog srednjovječ- nog koji upravo pije
kafu iz šoljice na kojoj piše aerodrom sarajevo znam kao stanara niske kuće blizu
škole. Dohvati me pogledom pa se okrene uniformiranom do sebe i nastavlja priču.
Ru- kovodilac nas usmjerava u prizemlje pa kroz baštu. Sunce prema mojoj kući. Bor i
vrba ispred susjednog ulaza pa vrba i nekoliko nižih borova u našoj zajedničkoj bašti.
Iz gornjeg dijela ulice Akifa Šeremeta rafali, eksplozije, vatra, dim i prašina. Tenk ne-
gdje lomi. Minobacačke granate padaju jugoistočno. Pretrčavamo baštu. Na
stepenicama trojica pod šljemovima. Jednom tromblon postavljen na papovci. Puši.
Drugom na kacigi ćirilicom ispisano gacko. Jedan neobrijan zagledanu rastavljenu
pušku. Pokazuju da ne izlazimo prema ulici. Vatra se smirila. Predradnik ih pita za
zdravlje i rezultate borbe. Čovjek srednjih godina kome hercego- vačko mjesto piše na
šljemu a Hercegovina odzvanja u dužinama riječi, izjavljuje da je sve spremno da se
danas umaršira na Do- brinju. Najveće naselje u Bosni bit će srpsko kao što je i red.
Pred- radnik otpuhne.
Kud ćeš s ovima? Šta su ovo zarobljenici nekakvi?
Radni vod.
Pobjeći će ti.
Neće.
Kako neće?
Pokazuje na kalašnjikov s preklopljenim kundakom koji mu visi preko leđa.
Dok ti to skineš...
Ma kakvi, ovo su momci pravi.
Ovdje je haos, niko ne zna gdje su naši a gdje njihovi. Tamo su jednog maloprije s
krova skinuli. Sakrio se na tavan. Kad je vatra u zoru došla do gore, popeo se na krov
i kreno bježat. Onda ga neko snimio s druge strane. Kleo se da nije znao šta se
dešava. Evo sad, nema pet minuta provedoše ga dolje kroz prolaz.
Pa šta bi s njim?
Ovaj pritisne donju usnu o gornju i blago pomjeri glavu dižući obrve.
Od požara se definitivno spasio.
Mi trebamo u garaži ovdje negdje izvući naku mašinu za kopi- ranje, za šta li. Taj
jedan što je bio direktor ilidžanske gimnazije, znam ga ja, imo radnju na Marindvoru pa
mu navodno ostala naka mašina ovdje u garaži. I mene jutros nadigli u ovom paklu da
spašavam mašinu. A taj dvojicu sinova a nema nijednog u blizini, i oni valjda u
beogradima, nego ja da glavu gubim za kopir aparate. Akifa Šeremeta, to je ova ulica,
broj trideset, u podrumu zaštićeno kupusom kiselim okolo, da kao ne bude sumljivo. I
sad mene našli da to vučem u ovom cirkusu. Vi glave rizikujete a eto trebaju i kopir
mašine da umnožavamo izvještaje o velikim pobjedama.
Trideset je gore još. Nema šanse da tamo prođeš ni na tenku. Sad je tamo
pedeset petica tukla pekaru i samoposlugu. Kakva, bolan, mašina, pusti ih. Sjede i
luduju. Doći će nam glave to sve skupa.
Smiju se.
Znači ne može do tamo?
Kakvi! Ni pomislit. Možda sutra. A pitanje ti je i hoćeš li zateći tu spravu. Turci su
sve pokupili garant. Maloprije su lokalci tražili pare navodno zakopane u dimnjak u
kući tog nekog mesara. On im je kao jedan od glavnih bio s tim cigom što su ga juče...
Prelazi ispruženim prstima po vratu.
Idemo mi nazad. Nema ništa od kopira. Pa sigurno su ga muslimani pokupili šest
puta. Ovi s Ilidže zovu i naručuju stvari, dolaze žene ko da je pijaca. Bože, pomozi.
Ubit će nas bijela tehnika, golfovi, zlato i marke. Eno arkanovci izgiboše kod zlatare
tamo u Kasindolskoj, neko im ispričo da je puna pa kidišu.
Šta ćeš, prijatelju. Ratuje se za plijen. Ima nas što ginemo za čast i rod svoj, vjeru i
ponos, ali ove mnoge ne možeš uvjeriti tako lako da mogu poginuti a da im u kući ne
zapjeva Ceca s videorekordera.
Nazad kroz baštu. Desno naprijed tenk. U prolazu stražar u čo- hanoj bluzi preko
koje zategao uprtače. Šetka po dužini prostorije. Pita dokle se došlo. Predradnik
odgovara da njega tjeraju da gleda druge stvari a ne dokle su tenkovi. Koliko je čuo,
tamo negdje, pokazuje rukom prema jugoistoku, kod prodavnice neke.
Kod pekare, je li?
Valjda.
E to je dobro. Još dva reda zgrada i prelazimo na Dobrinju.
Na ulaznim vratima prvog haustora trojica naoružanih na stepenicama. Piju kafu.
Mi stanemo pored stana čija su vrata skinuta. Unutra tamnosmeđi regal i karirana
fotelja. Stan desno, kakav su imale naše komšije koje su jučer poslijepodne prošle u
ajkuli, zatvoren. Gore stražar pita šta se desi, kad prije.
Evo ti se ostali radnici snuždili što ih nisi poveo.
Radnici zabrinuto u nas. Muzičar lagano klimne. Šef izjavljuje da ide tražiti hranu.
Ljudi po kaučima s cvjetnim motivima, na dvije tamne fotelje i po podu. S prozora
provirim u pravcu pu- cnjave. Vidim nekoliko ulaza niže na suprotnoj strani, poprilici do
haustora u kojem je stanovao moj školski drug čija nam je majka pomagala prvog
marta da stavimo infuziju. U bašti tridesetak metara dalje trojica u uniformama.
Dvojica nose jednog na nosilima, jedan s trakom povezanom preko čela ispred njih
držeći pušku na gotovs. Povučem se unutra. Glazbenik me pogleda a ja pomjeranjem
lica kažem ništa naročito, nisam vidio nikog koga znam. Predradradnik unutra s
kartonskom kutijom s konzervama i nekoliko hljebova. Iza njega jedan od stražara s
čajem u plastič- noj kanti. Već se poprilično ohladio. Kaže, nemojte poslije da se žalite
na postupanje srpske vojske. Jedan čovjek kaže nećemo dok se usmjerava prema
kutiji. Zapadne nas skoro po pola hljeba i po konzerva iz vojnih zaliha. Predradnik
mrmlja da ne garantuje za porijeklo mesa. Srednjovječan nosač u plavoj trenerci
izjavljuje da grijeh izlazi a ne ulazi na usta. Konzerve se lako otvaraju. Čaj lično
komandir voda radnika nasipa u raznolike šolje i čaše koje iz kuhinje donosi moj prvi
saradnik. Jedan ga često oslovljava sa Robi, Robi ovo, Robi ono. Pored trafike
oklopno vozilo. I s druge strane jake eksplozije. Šef izlazi. Ljudi šute. Muzičar me tiho
pita znam li ja te ljude koji se pominju.
Mesar je na dan Titove sahrane turiro motor, yamahu naku meščini, imo. Ovaj
drugi je isto stanovo blizu mene. Nije imo motor u doba Titove smrti, ni blizu.
Rukovodilac raspoređuje. Trojicu starijih, na njihovo nezadovoljstvo obavještava
da su raspoređeni u pozadinu i da će biti s drugim nadglednikom. Nas dvojica s njim
jer su to najteži zadaci, a on mora imati najjače, provjerene momke. Još jednog od
starijih informira da će biti u kombiju. Glavnina posla za njih je uto- var stvari u
donjem, manje opasnom dijelu naselja jer je naređeno da se neki stanovi isprazne i
stvari prebace negdje.
Hajmo sad.
Stariji silaze nevoljko. Naoružani izlaze i ulaze u stanove i sjede na stepenicama.
Ispred haustora broj dva čeka ih čovjek u civilnoj bluzi i vojnim pantalonama. Nosi
automatsku pušku. Čini mi se da je bio domar u staroj školi. Pokazuje kratkim
pokretom ruke da ga slijede i broji ih.
Bit će sve uredu ako budete pametni.
On svakog zna i sa svima treba fino pa će sve dobro završiti. Odlaze niz parking s
kojeg se još ne čuje minobacač. Plavi ford na desnoj strani parkinga. Vozač petlja oko
njega pa nam prilazi. Poz- dravlja se sa šefom pa kaže, čini se da je danas sličan
zadatak i za mene i za mog plavca i tvoje radnike.
Ovog ćeš čovjeka držati sa sobom, momci se juče slomiše, neka još jednog.
Pogledam prema svojoj kući. Sunce došlo iza Trebevića pa zrake padaju niz ulicu
Franca Prešerna. Ispred broja četiri pobacane stvari. Kontejneri oboreni kod
haustora šest, deset i ispred našeg na broju šestnaest. Na jednom od gornjih balkona
ulaza ispred kojeg stojimo neko postavio srpsku zastavu socilima boje zlata. Niz ulicu
nikog. S desne strane čuči jedan u maskirnoj uniformi i usmjerava tromblon prema
slastičarni. Imao sam veliku ambiciju da sebi nekako osiguram neograničen pristup
njenim sa- držajima raspoređenim na nekoliko polica iza debelog stakla. Više njega na
balkonu još jedan s puškom s optičkim nišanom. Na balkonu dva ulaza bliže nama
crna zastava s lobanjom i riječima sloboda ili smrt. Naš komandir prima upute od
nastavnika ispred kuće gdje je jučer udarao minobacač iz iskopane rupe. Jedan do-
daje mine. Drugi pod šljemom raspoređuje i govori hajmo odatle, počinje koncert za
minut.
Razlaz.
Mi uz zgradu. Zid na cik cak. Prvi ulaz izbačen, drugi malo uvučen pa tako redom.
Mi ispod balkona dvosobnog stana do ulaza broj četiri. Razvaljena vrata. Otvoren
balkon na drugom prizemnom dvosobnom stanu. Sjećam se ljudi koji su sjedili tu na
balkonu. Sva garažna vrata podignuta. U prvoj na policama prazne tegle. Šest
stepenica, razvaljena vrata s kaljenim staklom, sandučići na kojima još pišu
prezimena. Pročitam i prezime profesora koji je juče upućen ka aerodromu. Prozor
na prizemlju iz- rešetan. Zavjesa se pomjera. U zgradi prekoputa gori. U dvosoban
stan lijevo, vrata otvorena, pločica s prezimenom garantira da do- maćina nema kući.
Komandir prvi držeći pušku uperenu ispred sebe u kuhinju pa kroz trpezariju u dnevnu
sobu, u kupatilo pa u spavaću. Otvoreni ormari i pobacana posteljina. Dvije knjige iz
edicije lastavica, Dvadeset hiljada milja pod morem i Izviđači vi- drinog jezera,
otvorenih korica, okrenute naopako. Ženska jakna bačena u hodniku. Šerpa s plavim
cvjetovima. Onda u jednoso- ban pa u drugi dvosoban stan pa na spratu istim redom.
U nizu prekoputa vatra zahvatila krov. Minobacač ispaljuje svakih trideset sekundi.
Pincgauer promiče pored trafike prema sjeveru. Mi u ulaz šest. Tu je živio dječak koji
je odselio u Suboticu i troje ljudi koji su jučer s cekerima i torbom otišli prema selu.
Vrata otvorena.
U krajnjoj garaži lijevo od ulaza osam granap Torino. Na spratu lijevo poznato
prezime na novim vratima. Stan je osamdeset osme, kada je bilo vrijeme traženja
dozvola za proširenje na potkrovlja uz pismenu saglasnost svih stanara ulaza, izbio na
potkrovlje. Ko- štalo je to dodatne svakodnevne ljubaznosti, flaša pića, cigareta,
usluga i pažnje na komšiluku. Na hodniku oboren ormarić za cipele. Iz njega ispale
cipele. Desno spavaća soba. Lijevo dnevni boravak. Pravo kupatilo. Iz hodnika lijevo
od vrata dignute stepenice. Penjemo se gore. Šef prvi. Odjeća moje školske
drugarice koja se drugog maja uspješno vratila u ovaj stan a ni današnju situaciju
nije dočekala u njemu, pobacana u njenoj sobi u potkrovlju. Miris skoro ispario. Kofer
violine otvoren. Instrument nije u njemu. Na stoliću ostala krema za ruke. U sobi
prekoputa teniski reket snauwaert ispod kreveta. Znam taj predmet kupljen u Italiji
osamdeset šeste. Vrh reketa malo oguljen. Loptica traton od koje je ostalo još samo
malo boje na slovu r kojom smo, vlasnik reketa i sobe i ja, skupa igrali prije nekoliko
godina na parkingu do moje kuće. Pomislim ponijeti lopticu, ali je ne mogu staviti u
džep farmerki. Odigram kratku izmjenu voleja, uglavnom forhenda s dva- tri bekenda
sa zidom. Na polici nekoliko medicinskih udžbenika. Saradnici sjeli na kožni trosjed u
dnevnom boravku na gornjoj etaži stana. Glazbenik hvata intonaciju teniskog
komentatora s beogradske televizije tačno se sjećajući njegovog insistiranja na
važnosti sedmog gema u svakom setu. Odložim reket na krevet. Lopticu ubacim u
otvor za dimnjak. Šef kaže što je dobar stan, nije znao da je bilo i ovakvih u ovom
naselju. Spustimo se u donji dio. Desno spavaća soba. Prevrnuta posteljina i izbačene
stvari iz plakara. Note na klaviru udnevnom boravku. Na stoliću fale televizor i
videorekorder. Kompleti knjiga, Andrić, savremeni američki roman, dvije knjige
enciklopedija. Desetak svezaka na podu otvorenih korica oko klavira. U kupatilu
ostali šamponi, gel za tuši- ranje i tri četkice. Zatvorim vrata. Kolega me požuruje.
Ostanem dobrih desetak minuta. Ima i vode. Glazbenik viče evo nas ko u hotelu, je l
tako, šefe. Ovaj u kuhinji našao neki keks i sok na raz- mućivanje, sjeo za terpezarijski
sto, pije sok i puši. Ispred njega keks jadranka. Nudi. Dohvatim knjigu s poda u
dnevnom boravku. Zelene korice sa žutim slovima i otisnutim potpisom, Sje- ćanja.
Iskinem stranicu s nacrtanim dlanom. Stavim je u džep na košulji.
Znaš ove stanove?
Ovaj malo bolje.
Neko viče iz ulaza. Predradnik pokaže tišinu i oprez. Jedan u maskirnoj uniformi
pod šljemom drži pušku uperenu prema nama. Ko smo i šta tražimo. Zašto se to
njemu ne javi.
Javljeno je valjda negdje u komandu naprijed.
Ko su ti ovi?
Radni vod.
Pa šta tražiš s njima ovdje, nije vrijeme za šetnju.
Iza njega još trojica. Nose maske preko lica. Spustio pušku. Jedan s lakim
mitraljezom. Rukovodilac objasni.
Ima jedan naprijed, treći haustor odavde samo je potežak. Eno ti ga na spratu na
balkonu. Osto valjda gore da mu ne bude vruće. Noći su tople.
Šef prvi, muzičar drugi, ja treći uz zgradu do ulaza dvanaest. Pokazujem
glazbeniku krov spajanjem prstiju i onda na sebe pa ka- žirstom dva ulaza naprijed.
On me pita pokretima glavom prema haustoru. Zaniječem zadržavajući dozu opreza.
Nije, pokazujem, potežak naročito. Mi u haustor na broju dvanaest. Lijevo, desno i
pravo stanovali ljudi koje znam dugo pa i njihove razmirice. Ne znam ko je zadnjih
godina živio u stanu u sredini. Lijevo je od sedamdeset sedme odrastala djevojčica s
majkom. Otac rijetko dolazio iz Afrike a ona se davno zadjevojčila. Desno bili otac,
majka, dvojica sinova. S mlađim sam se tu i tamo družio. Vrata ostala otvorena a
pločica s prezimenom kakvu sam i zapamtio. U stanu u sredini, šef prolazi na balkon.
Gazimo preko bačenih stolica, mu- šeme na cvjetove i nekoliko razbijenih tanjira.
Tamo leđima na zid naslonjen čovjek. Odmahnem kratko glavom. Pamtim ga kako ga-
lami s balkona na djecu. Krv se skorila.Težak. S mukom ga do prizemlja. Osam,
osam pa još osam stepenica. Na haustoru cvijeće nalik kaktusu. Ostale papuče za
oko kuće. Otirači pomjereni. Još šest stepenica pa spustimo tijelo ispred ulaza.
Pucnjava naprijed. U garaži kakva je i naša vrata podignuta. Unutra stara žuta škoda s
okruglim svjetlima. I registarska pločica na njoj. Otpuhnemo. No- simo komšiju dva
haustora dalje pa spustimo. Pored broja osam stavimo tijelo na zemlju ispred granapa.
Onaj što je ispaljivao tromblon prema slastičarni, pomjerio se u donju polovinu ulice.
Kombi prišao do trafike. Vozač s onim našim čovjekom na stepenicama. Vidi nas i ide
upaliti auto. Ulazi u ulicu, ostavlja upaljen automobil pa otvara zadnja vrata. Mi
dižemo tijelo i stavljamo ga na deku.
Dosad najteži slučaj.
Ima li još?
Bit će. Nećemo besposleni hodati po naselju.
U dijelu ulice Georgija Dimitrova nekoliko ljudi. I nepoznat čo- vjek u uniformi
civilne zaštite. Raspoređuje po ulazima. Šef mu prilazi na polovini parkinga.
Minobacač se utišao. Nosač koji je ostao s vozačem plavog kombija, namješta tijelo u
vozilu. Djeluje zapo- slen i zainteresiran. Ispred prvog haustora još ona grupa vojnika
od noćas. Piju kafu. Jedan se glasno brine da ne padne granata tražeći njihov
minobacač. Ostali se ne uznemiravaju tom mogućnošću.
Nisu nas dosad puno gađali, ne može se reći da su kad nisu.
Zove da priđemo. Pokazuje na ulaz u kojem su jučer ona dvojica ostavili svoje
potpise, Georgija Dimitrova jedanaest.
Idemo gore nešto pomoći.
U stanu na prvom dvije žene pedesetih godina. Traže da im se šporet, frižider,
perilica, dva kauča, malo kuhinjskog namještaja pomogne iznijeti i natovariti na
kamion koji samo što nije stigao. Izbjegle su iz grada poslije cijelog života imanja, sad
su došle u ne- manje i nije ih stid posuditi dok se ne riješi kompletno pitanje raz-
mjene imovine, kuća, stanova, teritorija sve do fotografija.
Čovjek mora živjeti, niko ga ne pita na čemu će i od čega djeci ručak napraviti. A
svi moraju jesti i na nečemu spavati.
Je l tako? Eto, naše pobiše u gradu a mi vas gotivimo.
Mi se zahvaljujemo i ne protivimo namijenjenoj ulozi u razmjeni stanovništva niti
imovinskoj kompenzaciji. Rukovodilac otpuhuje i namješta ostatke frizure. Blago kori
gospođe da se kuće dok se još ni naselje nije oslobodilo a kamoli Dobrinja cijela. Kad
se onoliko naselje oslobodi, a najavljivali su to za danas-sutra, bit će stanova i
namještaja više nego Srba oko Sarajeva.
Valja i danas živjet.
Prihvatamo obodin frižider sa zamrzivačem u gornjem dijelu.
Dobar je i taj, ali je gorenje puno bolji.
One su isključivo gorenje kupovale. Švabo je njih naučio praviti a nas istorija
ratovat. Šta ćeš. Nikom nije ništa falilio u Jugo- slaviji a sad moramo skupljati ko
cigani.
Uvježbano prihvatamo frižider sa zamrzivačem. Nije težak. Bez zastajkivanja ga
snosimo do ispred garaže. Vraćamo se hitrim pre- skakanjem po dvije stepenice po
štednjak. Žena kritikuje doma- ćicu koja je ostavili ovakvu prljavštinu na šporetu.
Cccccc.
Stan kao da su stariji ljudi živjeli u njemu. Druga žena otvorila prozore. Šporet
iznosimo bez pauze mada je dosta teži od friži- dera. One prihvatile kuhinjski sto
između sebe pa se mimoilazimo dok ga tegle niz stepenice. Rukovodilac uzeo stolić
za dnevnu sobu. Ispred slijedećeg haustora druga ekipa na sličnom zadatku. S njima
je i jedan s brkovima u uniformi. Opsuje život kad spuste trosjed na stazu ispred
garaže. U kupatilu odvajamo crijevo od do- voda u zidu. Odvodna cijev zakačenana
kadu.
Šefice, muštuluk! Evo je gorenje!
E pa Bogu fala.
Predradnik zaviri u banju pa nam kaže da odmorimo, nemamo gdje žuriti. Sjedne
na stolicu u hodniku koju su prognanice pripremile za nošenje. Namjesti pušku na
krilu. Stariji je od mog oca. Pija- nist i ja čučeći u polumraku kupatila dogovaramo
modalitete nošenja.
Koliko smo daleko bili...?
Desetak, petnest metara.
Eh.
Čekam da se probudim.
Probudit ćemo se kad nas pobiju, izgleda.
Na ulici transporter a prema jugu tenkovi. Sunčano jutro.
Hajmo i ovu krmaču iznijeti, dabogda joj se pokvarila kolko sutra. Dabogda propali
ko kauči, evo ovi što nas još čekaju.
Jesi prihvatio?
Prihvatio.
Hajmo picikato, picikato.
Pomjeram desni kažiprst kao da okidam žice. Žene čestitaju na stepenicama.
Šta ti je mladost.
Fala vam, gospođe.
Stigao kamionet. Tamno zelen a star. Vozač kasnih šezdesetih. Puši i pogledava
nas strogo. Koji su ovi? Poturice?
Mi pozdravljamo sa dobar dan, gospodine. Rukovodilac se nasmije.
E, pa domaćine, ovi su nagodni. A mogu i ponijeti, čudo jedno. Gradska djeca al
rade ko švabe.
Ovaj psuje švabe. Tvrdi da je zbog njih do svega i došlo.
Ovo je treći put u ovom vijeku da Srbi stradavaju i gore zbog Švaba. Vala je dosta i
njihovog bilo. Nismo im se pravo osvetili u dva rata što smo ih pobijedili. Još im treba.
Sad su našli ove ko fol nacije, katolike i poturice da njihove ratove ratuju.
Predradnik omekšava priču.
Eh, eh, domaćine. Ti odma na istorijsku analizu udario a mi samo šporete
skupljamo.
Mića, bolan, pusti, vidiš da nam valjaju, kad bi nas dvije ovo iz- nijele. Hajte,
momci, još one kauče, pa ćemo šta pojesti.
Mića i šef prihvataju bocu pa naginju po ljutu. Žene na snese- nom kuhinjskom
stolu sijeku hljeb i odmotavaju kuhana jaja, luk, paradajz i komade piletine. Mi u
zgradu.
Hajde, ko fol nacijo.
Prihvati švapski robe!
Kauči na razvlačenje. Snesemo bez oklijevanja prvi. Nude nas hranom.
Imamo još jedan.
Neće pobjeći. Uzmite!
Uzimamo. Ja paradajz i jednu krišku jajeta na hljeb. Kolega i batak. S druge strane
zgrade pucnjevi automatske puške. Prema trafici neko viče za nekim stani, stani. Na
jugoistoku teška pucnjava. BVP buči preko početne stanice pa ide lijevo, kao i mi više
puta jučer, na mali parking i dalje ubrzavajući prema Kasindolskoj.
E još ovaj.
Taj snesemo još lakše i brže. Žene nas hvale. Tovarimo na kamionet. Prvo
mašinu. Mićo na kamionu mrzovoljno koordinira podizanje pokućstva. Mi dižemo i
stavljamo istrošeni namještaj na prag vozila pa se i penjemo gore da ih složimo tako
da stane sve što treba.
Još samo sto je ostao i na njemu na plavobijeloj krpi odvojen i naš nemali dio
hrane.
Uzimajte, momci.
Fala vam.
Ma ništa.
Paradajz s kapima vode na peteljki isječen na šest komada svaki. Ostale još dva
paradajza za nas. Jaja su skroz tvrdo skuhana a domaći hljeb dobrozapečen. Još nam
donose vode a nude i rakije. Zahvaljujemo se obzirno.
Što ti ne uzmeš? Bujrum, što kažu.
Nisam neki ljubitelj piletine, fala vam.
Čuj, neće.
Evo uzet ću još komad hljeba ako vrijedi kompenzacija.
Uzmi, jadan, šta ćeš, vidiš kakva je situacija.
Eto, mi moramo dalje.
Neka vas sreća prati, Srbine. Čuvaj tu djecu!
Čuvamo se međusobno.
Žene dodaju i sto, otresavši mrve, Mići. Onda se svo troje penju u kabinu. Vozilo
se pali i kreće dimeći ka početku ulice Šefika Do- rića. Mi nazad do trafike.
Vozač prilazi i kaže da će njih dvojica odvesti ovog tamo ko i jučer ako više nema
mrtvih a teško da nema. Rukovodilac prilazi onom s kojim se prije nošenja dogovarao.
Ovaj mu pokazuje na ulaz u kojem smo rano jutros bili. Uzima nas dvojicu. Šofera
upućuje da čeka i šuti kad mu je Bog dao. Mi pretrčimo baštu kuda smo i jutros prošli
pa stanemo na početku ulaza gdje je onaj s natpisom gacko sjedio s kolegama. Nema
nikog. Prođemo uz zgradu do drugog ulaza. Na igralištu nešto pobacanih stvari
uključujući i kariolu koja djeluje dobro neispravna. Čini se da je i nekoliko tijela tamo
ispod tobogana. Niz ulicu prema upijevoj samoposluzi teška pucnjava. Iz drugog ulaza
dvojica u maskirnim uniformama s natpisima na rukavima koje ne uspijevam pročitati
pitajući našeg komandira šta je bilo, kog đavola on traži noseći tu pušku ko lovac.
Ovaj pojašnjava svoje zdravstveno stanje, ulogu u organizaciji te prisustvo nas dvo-
jice. Ne poznajem ih. Jedan pokazuje naprijed kad rukovodilac pojasni našu ulogu u
ova dva dana u naselju uz aerodrom.
Mi dalje uz zgradu. Neki se pojavi na balkonu. BVP se spušta pucajući niz
Georgija Dimitrova. U zgradi čovjek u maskirnoj policijskoj uniformi. Pokaže nam
napolje. Onda doda da u garaži u slijedećem ulazu ima nešto za vas.
Ta garaža otvorena. Unutra ugalj. Nema renaulta četiri. Zimske gume sa strane.
Stari frižider i kartonske kutije na kojima piše koka varaždin ispod drvenih pedantno
raspoređenih polica. Ugalj po cijeloj prostoriji. Na suprotnoj strani čovjek na balkonu s
puškom čijim vrhom pokaže na igralište pa nestane u stanu ostavljajući otvorena
vrata. Mi nazad dva ulaza. Onaj u policijskoj uniformi pita šta je bilo, jesi našo?
Jok.
Što?
Nema ništa.
Neko reče da je u ćumuru, kad, eto, nije.
Predradnik pokazuje da ga slijedimo preko ulice. Pretrčimo. Samosposluga gori.
Dva tijela ispod tobogana. Muškarci srednjih godina. Prilazimo na pet metara. Jedan u
farmerkama. Drugi u radnim pantalonama. Stanem. Udahnem duboko. Glazbenik prvi
iza šefa. Okrene se i pogleda me. Prilazim ne gledajući u zemlju. Tobogan sad djeluje
nizak. Glazbenik čeka da pogledam. Pogle- dam. Klimnem odrično kratko. Drugog je
okrenuo na leđa. Dižem pogled od cipela do glave. Pomjerim glavu kratko lijevo
desno. Šapćem da nije moj, ali jeste otac.
Pogođen više puta iz blizine. Po licu, glavi, rukama, odjeći tragovi uglja. I drugi
čovjek ustrijeljen iz blizine u leđa. Njega se ne mogu sjetiti. Sjednemo na zidić
pješčanika. Pucnjava teška. Vatra od upijeve samoposluge narasla. Sunčan dan. Šef
kaže da idemo kroz bašte prema prolazu kuda smo juče više puta prošli.
Ja tražim da prvo uzmemo meni poznatog. Dižemo ga. Pone- semo prema žutoj
zgradi. Na početku bašte spustimo. Udišemo duboko. Pobacanih stvari po travi. Dalje
uz zgradu. Vrata koja vode do bašte otvorena desno od nas. Donosimo do prolaza.
Sunce se pomjerilo više moje zgrade. Na balkonu prvog ulaza neko pa brzo nestane u
stanu ne zatvarajući vrata. Transporter stao do prolaza. Kombi na parkingu. Držimo
ga pod pazuhom i za noge. Spu- stimo još jednom. Glava malo udari u zemlju. Izvini,
kaže moj kolega. Šef zapalio. Zove vozača da dođe do njega. Ovaj vodi i onog
našeg čovjeka.
Hajte vas dvojica ovog drugog, eno ga tamo.
Pokazuje prema početku niza. Šofer nije sretan zbog zadatka. Nevoljko odlaze pa
dolaze noseći tijelo koje se spustilo do jedva koji centimetar iznad zemlje. Onda
nosimo, mi naprijed oni zaostajući. Mi prije do auta. Komandir otvara zadnja vrata. S
parkinga mino- bacač. Transporter u Franca Prešerna do broja četiri. Stavljamo mrt-
vog pa ga namještamo na pod vozila. Trojica u fordu. Šef da idu bez njega do istog
mjesta gdje smo jučer istovarali. Pali se kombi pa niz parking do Georgija Dimitrova
padesno. Rukovodilac ohrabruje da odmorimo. Sjednemo ispod breze. Razraslo se
drveće. Trava oko zgrada visoka. Ispred kuće namještaju nešto oko minobacača. Pu-
cnjava jaka s juga. Transporter tresući gusjenicama dublje u ulicu. Bov desno. Udara
par puta pa se dim diže oko samoposluge. Iz Er- nesta Telmana mitraljez više ulaza
do kojih smo jučer išli.
Sanitetski pincgauer staje pa se vrati nazad i spusti do nas na parking. Izlazi ista
bolničarka. Malo promijenila frizuru. Mahne rukovodiocu. Kaže da je juče najteži dan
od početka rata a da se boji da će ih biti još gorih.
Lelek u Vojkovićima. Sedmorica juče. Sinoć ih odvezli tamo. Kažu, strava. Na šta
će sve ovo.
Sjedne do predradnika. Nudi mu cigaretu. Transporter bez kupole niz Akifa
Šeremeta prema trafici. Vozač izlijeće iz pincgauera. Dovoze nekog. Medicinska
ustaje pa na raskršće. Transporter staje. Rukovodilac ustao pa i mi. Bolničarka se
naginje nad otvorena zadnja vrata oklopnog vozila. Iznose čovjeka. Vidimo čizme i
pantalone. Šofer pincgauera i djevojka prihvataju nosila i unose ga u kamionet. Ona
ostaje otraga, vozač leti naprijed. Odlaze niz parking pa desno. U transporter se
vraćaju dvojica. Vozilo odlazi prema selu. Komandir pokazuje da krenemo do ulaza
dva. Ispred njega grupa vojnika srednjih godina. Jedan s motorolom pokazuje našem
predradniku prema mojoj kući. Ovaj se buni. Odmiče se. Jedan s uprtačima nešto
insistira. Šef pokušava ishoditi neki kom- promis. Čini se da ne uspijeva. Idemo s tim
komandirom grupe koji je prije polaska stavio šljem, repetirao pušku i poveo još jed-
nog mlađeg vojnika kome se gas-maska ljulja na opasaču. Nosi papovku. Njegov
komandir ga upozorava da ne nosi tu pušku k dasku već da je uzme u ruke i bude
spreman zapucati. Prvi ide vodnik sa svojim čovjekom koji je prihvatio papovku po
instruk- cijama. Iza njih mi. Ulaz četiri s podignutim garažnim vratima. Na broju šest
jugo probušenih guma i slomljene šoferšajbne. Na balkonu broja osam neki u
maskirnoj uniformi pije pivo. Viče da nema više golfova ni boljih auta.
Džaba idete.
Na broju deset dvojica. Traže nešto.
Kako je, rezervni poručniče? Šta si ti odabrao? Slijedi ti makar jugo, i to onaj s
jačim motorom ako se takav potrefi ovdje.
Kakav jugo. Švabo je za mene.
Nastavljamo pored broja dvanaest. Stolica bačena ispod stepenica. Otvoreni
balkoni. Škoda na mjestu. Hodamo iza vojnika do četrnaestke. Oficir u jednu garažu
pa iznosi čekić i testeru manjeg formata. Naš mu rukovodilac dobaci još i srp da
nađeš... Ovaj ozbiljan.
Treba uvijek nešto probiti i skratiti.
Breze sve bliže pa onda i borovi što su narasli do gornjih balkona. Zid mota
desno. Preko ulice jedan s kalašnjikovom s drvenim kundakom. Još jedan na
balkonu. Zaklonjeni zidom proviruju prema slastičarni. Zapuca se na vrhu ulice svako
malo. Ofi- cir i vojnik u prvu garažu moga ulaza. U njoj je bio onaj crveni golf od jučer.
Čovjek koji je stavio čekić za opasač a testeru uručio vojniku koji je sada nosi u rancu,
razočaran.
Pa rekli su da je osto golf jedan ovdje. Je l ovo šesnest?
Pogleda u pločicu lijevo od ulaznih vrata. Na stepenicama omot moje ploče s
ilustracijom djevojke i mladića. Karton poderan na zadnjoj strani a sama ploča
zgažena. Nekoliko komada- ženske odjeće pobacano po garažnom prilazu. Zvučnik
za moj gra- mofon, riz, bačen prema ulici. Lopta otišla ispod bora do parkinga.
Pokazujem kolegi da smo došli na mjesto. I on širom otvorio oči. Ona dvojica s
balkona zaviču bježite budale unutra. Oficir u našu garažu.
A to mu folcvagen. Buba stara. Haj, nije ni to loše. Đavo ga je napravio pa mu
nema smrti. Provirim. Unutra još i moj plavi poni, police s alatom, stripovi o
darkvudskoj šumi, ontarijskom jezeru i njujorškoj cvjećarnici na gornjem dijelu. Čovjek
insistira da mu neko upali auto. Pijanist upitno gleda a ja potvrđujem blagim po-
mjeranjem glave.
Je l fakat?
Fakat.
Vojnik objavijesti da on nije lopov pa da umije paliti kola bez ključeva. Nema ni
vozačke. Ne zna ni rukovodilac. Iz haustora jedan u maskirnom prsluku. Uperio
automatsku pušku u nas. Mi blago podigli ruke. Hoće da zna šta to mi tražimo ovdje.
Šef obja- šnjava da radimo što nam narede iz komande bataljona. Nije zadovoljan
odgovorom. Optužuje nas za špijunažu. Gledam mu u prste na desnoj ruci.
Lezi!
Krenemo leći. I šef s nama. Još nabraja imena odgovornih za naše današnje
poslove. Vojnik s papovkom zauzeo pasivan filo- zofski stav. Oficir viče iz bube da
smo s njim. Jedva otvori vrata. Predstavlja se glasno i samouvjereno. Iz ulaza još
dvojica. Onaj spustio pušku. Ne daju čuti o prebacivanju bube za potrebe jedinice iz
koje je zainteresirani. Mi spustili ruke a nismo ni legli.
Oslobodi pa vozi. Mrš!
Ovaj se poziva na svoju odgovornu poziciju, ali ne pomaže. Obećavaju mu da će
za minut biti prvi na liniji pa nek se žali Bu- trosu Galiju. Drugi ga ispravlja Butrosu
Butrosu Galiju. Prvi se izvinjava zbog nemarnog imenovanja generalnog sekretara
ujedi- njenih nacija.
Starješina popustio. Jedan od ovih hoće da zna ko smo mi. Naš komandir
pojašnjava. Nije oduševljen. Udari me nogom u koljeno. Posrnem i uzmaknem
prema praznoj garaži dok komandir staje između i smiruje situaciju. Naređuje da se
pomjerimo nazad. Trojica psuju i prijete. Ploča ostaje na stepenicama. Pogledam
preko ramena odjeću, ploču, bubu, borove, loptu, ogradu, krovove od salonita,
balkone. Sunce prešlo više parkinga prema Ka- sindolskoj.
Oficir sada hoće škodu. Vojnik skeptičan. Naš šef kategorički protiv. Onaj navalio,
auto pa auto. Čime da se njegova vojska pre- bacuje. Provlači se uza zid, tijesna
garaža a automobil nezgodno parkiran. Ulazi nekako u škodu, izbacuje iz brzine. Hoće
da je mi izguramo. Provlačimo se naprijed i nas dvojica poguramo spri- jeda a šef sa
strane. I vojnik prihvata. Izguramo na ulicu.
Prođi nazad, guraj malo, upalit će.
Okreće volan, mi prošli iza auta okrenuti leđima prema slasti- čarni. Dvojica s
balkona u Ernesta Telmana deru se bježi, budalo, bježi odatle. Guramo. Auto se
pomjera. Galami iznutra, još malo, malo jače. Predradnik mu psuje sunce seljačko
gladno.
Pobit će nas sa one zgrade o zečeve zbog budale. Kupi ladu od Koprivice, nisi za
bolje! Upalio. Dodaje gas. Motor bučan. Dim pokuljao iz auspuha. Bježimo pored juge
do ulaza šest. Škoda stigla do parkinga gdje je naš ford bio. Vojnik s nama. Stavio
pušku na rame. Da sjednemo i odmorimo. Mladić s papovkom vratio se do početka
ulice. Automobil radi na parkingu a oficira vidimo da je izašao i ostavio upaljen motor.
Slijedimo šefa do ulaza dva. On prilazi čovjeku pored vojnog radio aparata. Traži
da mu se pošalje smjena. Ljudi su isrcpljeni, on je na rubu živaca. Traže od njega da
gine za stara auta, čekiće, kauče i televizore. Prebacio je i živog i mrtvog koliko hoćeš.
Ovaj pored sistema veze širi ruke, u jednoj je slušalica i blago govori da ne može on
nikog zvati osim komande. Nek zove kako zna. Ne može. Naš navodi ime i čin čovjeka
u komandi na Ilidži koji ga je poslao ovamo. Ovaj to prenosi dalje ponavljajući prijem
prijem.
Šef onda razgovara s nekim ko se predstavlja kao Radivoje. Taj traži da pozivatelj
izdrži a još danas će mu on lično naći smjenu.
Puno je tu posla a nemamo ljudi.
Rade, molim te, nisam ja jedini. Ovo nisu ni moji ljudi. Jednog su mi juče... dosta
od mene i od njih. Šalji nekog drugog!
Veza krči. Prekida se. Rezervni poručnik u škodi niz parking pa nespretno desno.
Vojnik s papovkom sjeo na stepenice, rastavio pušku pa podmazuje dijelove. Kod
slastičarne pucnjava ne prestaje. Vatra tinja na potkrovlju u Ernesta Telmana. Veliki
transporter preko parkinga. Staje, proviruje neki pod šljemom, pita nešto vojnika kod
minobacača pa dalje prema selu.
Vruće. Transporter na parking. Iz njega jedan po jedan sedmorica vojnika. Jedan
ima dvogled, godine i držanje oficira. Vojnik na balkonu govori oho vam se sad. Ovaj
će nas sviju žik. Drugi dopunjuje eto šahbaza, šahbaz, pazi. Ozbiljni čovjek dolazi do
početka ulice. Iz ulaza komandir odjeljenja raportira da se linija pomjerila u visinu
donjih zgrada. Pokazuje mu prema zelenari. Ovaj pogleda kratko kroz dalekozor i pita
gdje je ikaem. Desetar ne zna. Objašnjava da su njegovi ljudi ovdje samo rezerva a da
ilidžanska policija ide prva.
Tomo je juče vodio akciju.
Ovaj namješta uprtače i govori da policije ne vode ratove jer nemaju pojma s
pojmom, isti su kao i lopovi te da će on preuzeti rukovođenje a Tomo i slični mogu
čuvati magacine i raditi ono što on naredi da se radi. Mlađi čovjek u funkciji
neprofesionalnog podoficira odgovara s razumem, majore. Major gleda i u nas dvo-
jicu. Oko njega trojica vojnika. Ne zna mu se odgovoriti ko je glavni ni gdje se taj
glavni nalazi. Desetar izjavljuje da je njegov komandir voda imao posla.
Šta je imo da radi preče od ovog?
Izuzeo vozilo za potrebe jedinice.
Major se smije pa psuje pa odmahuje.
Treba nama još puno da postanemo vojska a bez toga se ne može dobiti ni bitka
kako treba a kamoli rat. Kakvi god da su turci amateri, mi moramo biti vojska jer će oni
svaki dan napredovati.
Juče su nam dvaput pogodili transportere i da su imali više iskustva napravili bi
autootpad od oklopnih vozila u onoj ulici.
Pokazuje preko zgrade prema konzumu.
Rat je nauka.
Desetar kaže razumem. I mi ustali. Major upitno pogleda našeg šefa koji mu pruža
ruku. On objasni neverbalno ko smo i šta smo i doda pokretom palca da smo dobri
momci.
Takav vakat.
U pratnji desetara i trojice vojnika pod šljemovima i u maskirnim prslucima,
opasan pištoljem i zaštićen pancirom, major kreće uz moju zgradu prema istoku. Šef
sjeda do nas i kaže da je vrijeme da se nešto pojede.
Nismo ni danas mali posao uradili. Ima nešto graha od vojske.
U ulazu traži hranu. Do nas dvojica vojnika.
Bio Grunf u pravu da je bolje sto godina biti sretan i bogat nego jedan dan
nesretan i siromašan ili tako nešto.
Klimam. Ova dvojica do nas pričaju o specifičnostima pojedi- nih istaknutih
pripadnika srpskih formacija sa šireg područja Ili- dže. Osvrću se i na njihove
predratne avanture i odnose sa milicijom i pravosuđem. Ne mare za nas dvojicu niti
se trude održati nivo političke korektnosti u razgovoru. Prelaze na žene. Potkrep- ljuje
se teza o liberalizaciji muško-ženskih odnosa kao posljedici ratnih dešavanja. Iznose
jedan pa drugi, drugi pa prvi neposredne planove i procjene raspoloženja kod obojici
poznatih djevojaka, raspuštenica, slobodnih pa sve do udatih žena za koje tvrde da im
bračni postulati nisu baš uvijek prepreka koliko mišljenje okoline. Slažu se po pitanju
važnosti povjerenja žena u diskretnost partnera. Obojica baš to smatraju vlastitim
velikim kvalitetom. Pored drugih dokazanih vrednota.
Aa, slinamuni? Šta vi, nako, mislite a šta radite po tom pitanju?
Mislimo, makar ja kad stignem od obaveza a vjerujem i kolega.
I ja klimam kratko.
A radim skroooooz malo. Malo, ne može manje. Ne može nikako. A vjerujem i
kolega slično. Je li tako, kolega?
Klimam.
Šta ćeš, jarane! Tako vam grah pao.
Pao.
Predradnik nazad s konzervama ribe i hljebom. Donio je i porcije za vozača i
njegovog današnjeg prvog saradnika. Očekuje ih svaki čas. Nemamo čime otvoriti.
Vojnik trza svoj bajonet i vješto nam otvara konzerve. Hljeb malo suh.
Ford na parking. Vozač i radnik prema nama blago saginjući glave. Minobacač
miruje. Pucnjava nešto prorijedila s jugoistoka.
Đe ste dosad?
Na Vlakovu. Ravno tamo išli.
I?
Ništa. Tamo ih istovarili. Ima. tamo jedan dio.ove ko što ih mi skupljamo kopaju
zajedno. Putem kontrola kolkotiboghoće.
Kolega napao ribu. Zadovoljan. Malo pomjeri glavu lijevo- desno kad vidi da ga
gledamo. Pokaže da je bolje da šutimo i da jedemo kad već ima.
Mi pojeli.
Bacamo konzerve pored stepenica. Diže nas se pokretom ruke. Treći nosač
ostavlja konzervu, ali nosi hljeb sa sobom. Otkida ga energično zubima dok idemo uz
zgradu prema mojoj kući. Tamo nešto opet treba.
Transporter iza zgrade koja nas dijeli od samoposluge. Na stepenicama na broju
osam jedan u raskopčanoj sivomaslinastoj košulji ispod koje se vidi razvučena bijela
potkošulja. Stegnuo kaiš kacige na vratu. Neobrijan. Kaže šefu koji ga pozdravlja
prizivajući Božiju pomoć da im danas dobro ide te da će Srbija, shodno današnjim re-
zultatima, lakše i brže nego se mislilo preći Drinu i tu zauvijek ostati. Pogledom pita
sagovornika ko smo mi i šta je s nama naumio.
Treba nešto opet iznijeti što ne može da čeka kraj dana a kamoli rata.
Iz zgrade još jedan. Stavlja televizor ogromne katodne cijevi na vrh stepenica.
Objasni ne obraćajući se direktno nikome da je to za njihovu spavaonicu. Nije za
njega. Šef ga hrabri.
Junače, zaslužio si fabriku televizora iz Japana da ti pošalju cijelu, a ne taj jedan
stari.
Ovom drago. Komandir onda izloži da je naš zadatak nekakvu opremu za frizerski
salon da izvučemo.
Ako, ako. I treba.
Produžujemo do ulaza deset. Rukovodilac prvi držeći se striktno uza zid. Onda ja
pa ova dvojica. Pridruženi član putem zavr- šio s hljebom. U zgradi prekoputa na
balkonu još jučerašnja crna zastava s mrtvačkom glavom. Sunce prema Kiseljaku. U
haustoru deset sandučići s prezimenima koje nisam godinama vidio. Ne sje- ćam se
kad sam ako sam ikad, a jesam, bio u ovom ulazu. Dolje u preuređenom podrumu
poduzetnički je nemir nagnao jednog od stanara da pokrene posao za stasalu,
nekoliko godina od mene stariju kćer. Radnja nazvana kičastim ženskim nadimkom.
Veći dvo- sobni stanovi u cijelom nizu imali su i hobi sobu u ravnini zemlje koja je bila
neodoljiva za stanare sa sklonošću prema uslužnim djelatnostima. Bilo je govora da
će isti haustor uskoro vidjeti i pri- vatnu stomatološku ordinaciju. Čim momak završi
studij. Sve je položio, još mu dva ispita ostala. Komšiluk mu već priznao diplomu.
Oslovljavali bi ga s doktore kad bi se pojavio iz autobusa, iz samoposluge ili
neobavezno stajao ispred ulaza s obaveznom cigaretom i zabrinutim poslovnim
izrazom lica. Otvorena vrata stanova na visokom prizemlju. Pobacano koješta po
stepenicama. Mi u podrum. Unutra svježije. Hobi sobe jedna desno a druga lijevo.
Između njih otvoren prolaz u baštu s drvenim pregradama između šupa. Na podu
razbacane gajbe. U jednoj presavijeno više brojeva Oslobođenja, Svijeta i Vena.
Mačka izleti ispod stepenica. Vrata iz podruma otvorena a ulaz iz bašte u frizerski
salon ostao polupanih stakala. Ime radnje još stoji pri vrhu. Dolje koješta. Dvije sto-
lice s naslonima za glavu. Ormarići za makaze i slične potrepštine. Lavaboi, ogledala,
vješalice. Lak za kosu na podu. Prihvatamo po stolicu. Treći čovjek uzima ormarić u
kome su stajali ručnici. Ru- kovodilac ogledalo. Iznosimo i nastavljamo do prvog
haustora. Stvari nisu teške. Ona dvojica još na stepenicama. Televizor s velikom
katodnom cijevi na istom mjestu. Dvojica vojnika srednjih godina se opustila. Pored
njih i prozirna boca. Nude rukovodioca. Zahvaljuje. Kod prvog ulaza grupa naoružanih
pije kafu nasutu iz plave džezve. Stvari ostavljamo kod zadnje garaže u zgradi. Trans-
porter se kotrlja prema Bratkovoj kući pa će dalje u selo. Manje vruće. Predradnik
pokazuje da stvari iz frizerskog salona prenesemo na parking. Tamo se minobacač
opet uključio u ostvarivanje dnevnih ciljeva. Nosimo pored trafike, ja jednu stolicu s
naslonom, pijanist drugu a treći čovjek ormarić. I ogledalo krenulo na novu
destinaciju. Odlažemo opremu na asfalt. Komandir spušta špiglu i psuje neznanog
naručioca pa pokazuje da sjednemo. Po- mjeramo se u baštu ispod balkona jer nam
se pokazuje da se razi- đemo. Artiljerijsko oruđe aktivno. Na donjem lijevom balkonu
ulaza iz kojeg smo jutros kućili gospođe, dvojica mlađih držeći puške na koljenima.
Jedan nosi jaknu od crnog džinsa. Drugi u maskirnoj bluzi poznat iz viđenja. Sipaju
kafu iz povelike džezve. Zovu našeg komandira ultimativno da im priđe. On se
nevoljko diže i prilazi ispod balkona. Da objasni šta on radi s nama tu. Ispriča situaciju.
Upozoravaju ga na oprez. Ovaj u jakni okrenuo pušku prema nama.
Kakvi radni vodovi i bakrači. Šta oni našim ljudima po gradu rade a mi ih vodamo
da mogu špijunirat.
Drugi ga odvraća. Šef ih uvjerava i u svoju spremnost i u našu dobronamjernost.
Oni sjedaju a on se vraća do nas i pokazuje da idemo nazad. Na parkingu se
pojavljuje ford. Šofer pita jesu li to te stvari. Tovarimo. On mahne i odlazi. Mi se
vraćamo do poče- tka moje ulice. Tamo došli i oni što su jutros poslani na drugu
stranu. Fali jedan. Šef pita bez riječi a i oni tako odgovaraju.
Da idemo za njim. Na stepenicama dvojica. Okrenem se prema svojoj kući. Bor iza
breza. Svjetlost pada po krovovima koji se presijavaju kao da je počeo raspust. Na tri
mjesta gore zgrade. Salo- nitski crepovi nestaju, tope se snjegobrani a krive limovi
obloženi po zidovima oko dimnjaka. Četvrtak je. Dimi se iz zgrade gdje su slastičarna i
zelenara. Eksplodira prema Dobrinji dva. Tenk negdje iza samoposluge. Ulica gdje
smo juče podosta boravili sada prazna. Crveni jugo niz Georgija Dimitrova. Mi niz
parking pa ispred kuća u nizu. Jedna zatvorena i prazna. Ona u kojoj smo jučer uju-
tro bili otvorena a kojekakve stvari razvučene ispred. Vojnik u dnevnom boravku.
Prolazimo između nizova pa u Šefika Dorića. Dvojica pod šljemovima patroliraju držeći
puške spremne. Mojih godina. Kamion miruje na garažnom prilazu. Na njemu stvari
kao da se seli. Sanitetski pincgauer upaljen kod ulaza gdje je jučer žena dozivala
komšiju. Bolničarka na mjestu. Mahne i dovikne da je danas ipak lakši dan. Komandir
naprijed prvi pa se osvrće na grupu. Drži pušku u desnoj ruci. Prelazimo cestu i
nastavljamo pored kuće gdje smo jučer stavljali tijela. U koloni prema punktu. Šef
korača sa strane i prebrojava nas. Glazbenik pretpostavi da će nas na Ilidžu. Vrijeme
je da vidimo i taj dio Sarajeva ovih dana. Sunce se dobro nagelo prema zapadu. Na
punktu šetka jedan u maskirnoj policijskoj uniformi držeći automatsku pušku objema
rukama. Bliže, lijevo ispred kuće s krovom na četiri vode naš grbavi- čki komandir.
Krene prema nama. Novi rukovodilac mu kaže dok se rukuju, evo sam ih doveo.
Zemlja oko kuća tvrda.
Kamionet na aerodromski kompleks. Buka od pomjeranja te- ških vozila. Praga
udara prema Butmiru. Džip mimo nas. Na njemu dvojica pod šljemovima s maskirnim
platnom. Na cesti iz- među aerodroma i naselja veći transporter prema Kasindolskoj
lomeći gusjenicama. Kamion sporo između ježeva. Zaustavljen na punktu. Vojnik pod
šljemom u maskirnoj uniformi hoće spisak ljudi s vozila. Šef objašnjava da je to radni
vod i da on ima samo vlastiti spisak. Ovaj odlazi u kontejner da provjeri s nekim. Gle-
dam u prvu zgradu u Georgija Dimitrova. Balkoni prazni i otvoreni. Krov na sredini
gorio.
Pincgauer prema kući na četiri vode. Vojnik nazad i šefu papir. Ovaj stavlja
naočale i čita pa potpisuje. Kamion mota između zgrada. Stajemo. Sumrak. Muzičar
klima glavom. Rukovodilac sišao pa se proteže. Šofer mu pokazuje da se spremi.
Polazi uz bučan rad motora. Vatra u naselju nadrasla niske zgrade. Igman se
zatamnio. Pucnjava i sa butmirske strane. Uhvatim pogledom na- ginjući se ispod
cerade smeđe, zelene, žućkastaste zgrade na Do- brinji jedan i dva. S nama otraga
trojica naoružanih. Drže puške s prstima na obaračima. Šef u kabini. Metak u metal
negdje na kamionu. Niko ne zajauče.
Srednjovječan u uniformi rezervne milicije pita gledajući u neki papir jesu li to novi
iz naselja.
Nisu. Idu dalje.
Kroz punkt na Kulu. Razni u različitim uniformama i s nejednakim ličnim
naoružanjem po kompleksu. S Igmana svježiji zrak.
Noć. Mi u kamionetu niz Vraca. Šutimo. Stražari puše. Sara- jevo u mraku. Jugo
uz brdo. Vozi nas sve do obdaništa. Ispred vr- tića dvojica. Pored tenka jedan u
sivomaslinastoj uniformi. Šef nas pušta. Čekat će nas ujutro. Pijanist mi pokaže da
pišem.
Sve, sve.
Ispred fakulteta čovjek s papovkom. Pretrčim od čistione. U poslovnim prostorima
iza zgrade nikog. Prolaz preko balkona u ordinaciju otvoren. Mračno na stubištu.
Bučno se penjem i pje- vušim. Otvaraju se vrata na prvom. Znala da ću doći.
Kako?
Intuicija.
Nema gore nikog. Da uđem na večeru. Ima vode.
Može li se gore?
Može. Nije niko uselio.
Donijet ću tople. Same smo u haustoru.
Baba je dobro. Pita za mene. Rijetko su ulazili u haustor. Nisu nikog posebno
tražili.
U stanu vrata pritvorena. Kauč prekriven šarenim čistim pre- krivačem. I kupatilo
očistila. Dovukla fotelju s dvije nijanse smeđe iz stana prekoputa. Čiste plave ručnike
stavila na rub kade. Na podu veća šerpa s toplom vodom. Skuhahala čorbu, ispekla
hljeb a prepržila narezak koji servira sa svježim paradajzom i mladim lukom.
Neambiciozni pucnjevi od rijeke. Da opričam gdje sam bio i šta sam radio.
Pokazujem da sam nosio.
Gdje?
Na Dobrinji.
Je l bilo gadno? nako.
Jesi šta vidio, čuo...?
Zamalo.
Kako?
Eto. Haj opet onako sjedi.
Ovako?
Malo više.
Je l bolje?
Bolje je i tako i onako. Napisat ću ti šta je bilo ako te još zanima. Evo ovdje. Ima
mjesta za nekoliko tomova.
Romantičan si baš.
Pišem ćirilicom.
Sporo moraš, nisam ti ja neki čitalac ekstravagantni.
Načitat ćeš se.
To je bilo jedno o.
Jest. Idemo polako. Ovo je a. Ovo b. V, g, d,..., š. E. Prva riječ je ovo.
Ponovi. A je na drugom mjestu. Na kraju je o.
Jest. Pa šta piše?
Nisam štela s ovim.
Nismo, znači, ni ja ni ti.
Noć topla pa prozor otvoren. Zrikavci se probiju kroz pucnjeve. Odnekud radio. Sa
zgrade prema rijeci povremeno mitraljez tek da se javi.
S pijace prema rijeci trojica u različitim varijantama maskirnih uniformi s automatskim
puškama. Na balkonu više samoposluge žena zatvara vrata. Oblačan dan. Šef ispred
nas. Glazbenik i ja pratimo. Trke preko Bratstva jedinstva. Desno između kontejnera
vidim djelić Sarajeva s one strane Miljacke. Drveće u Vilsonovom veliko. Metak u
kontejner. Dotrčimo ispod visokih stabala u ulicu Marijana Baruna. Muzičar pokazuje
da smo pred njegovom kućom. Vrhom brade usmjerava prema sredini zgrade gdje mu
je stan. Ulazi se s druge strane. Svi prozori i vrata balkona zatvoreni. Ispred ulaza
jedan u uniformi s puškom na krilu. Kolega dobro zabrinut. Stavio ruku na lijevu stranu
grudi pa simulira lupanje. Šef usmjerava prema drugoj strani. Muzičar odahne.
Nema više gdje stati.
Pokazuje na kožu da ne može više pod nju pa džaba sekiracija.
Mračno u ulazu. Na prvom vrata zatvorena. Neko se nakašlje iza vrata bez pločice
s prezimenom. Stepenice nisu čišćene duže vrijeme. Na drugom jedna vrata
odvaljena. Predradnik u sobu lijevo, pa u drugu, u kupatilo pa u kuhinju. Vidimo mu
leđa i pokrete kojima se krsti. Muzičar pokazuje da osluhnemo pa onda imitira
raspeće. Šef gledajući ispred sebe, izgovori Hriste, raspeti i sveti.
Neka dođe kraljevstvo Tvoje. Vrijeme je danas, bilo je i juče i svih ovih godina
otkako te dozivamo. Bit će i sutra i dok je ovog svijeta ovakvog poganog.
Sjeda na stolicu u kuhinji i vadi cigaretu. Nudi i mog kolegu. Sunce se varaka s
oblacima. Dolje u parku pas njuši oko smeća. Auto od šopinga. Grupa radnika tovari
smeće prema trolejbuskoj cesti. Prihvatimo muškarca petnaestak godina starijeg od
mene. Pogođen više puta u stomak. Ostao u kućnoj odjeći. Stan izgleda kao da je
živio sam. Mi uvježbani a čovjek nije težak. Snosimo do prizemlja. Stariji muškarac
koji se šefu predstavlja kao povjerenik drži otvorena vrata.
Nemoj napolje da svijet gleda. Stavite ga ovdje.
Spustimo u kraj haustora. Oni u stan u prizemlju. Vraćaju se i kažu da sačekamo
vani. Povjerenik ostaje pored tijela unutra da neko od djece ne naiđe. Stanara
svakako nema puno, kaže.
Ako potraje, ostat će prazne zgrade. A kolika je radost bila dobiti stan ovdje.
Komandir gleda u jednu tačku sjedeći na stepenicama.
Sve je opisano. Ima vrijeme radovanja i vrijeme tugovanja, vrijeme sjetve i žetve.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. Samo što čovjek ne čita šta mu je napisano pa,
hud, misli da će ga zlo mi- moići. A neće. Evo, došlo ako je ikad i otišlo.
Pitam pogledom kolegu je li poznavao ovog čovjeka. Klima. Pokazuje prstima iz
viđenja. Ja pravim pokretom desne ruke upitnik u zraku pa usmjeravam na leš. On
imitira bacanje nečeg malog pa jedenje kašikom.
Znam, grah pao tako.
Palcem potvrđuje.
Plavi transporter brzo preko Bratstva jedinstva od Majmuno- vićeve mesare.
Kasno poslijepodne. Šef traži od povjerenika da nađe čaršaf ili nešto.
Ovaj donosi šarenu plahtu.
Pa nije bilo šta manje veselo?
Jedva i ovo nađoh.
Daj!
Prekrivamo. Šofer prišao u rikverc skroz do ulaza. Neko krenuo silaziti pa ga
povjerenik zaustavio. Mi leš na pod prekriven gru- bom dekom. Na ćošku prekoputa
pojavi se čovjek šezdesetih. Glazbenik mu mahne pa dovikne da je dobro, da ne
brine, da ide kući a i on će brzo. Auto ubrzava prema mesari a otac mog druga izašao
na ulicu i gleda nas dok odlazimo. Muzičar otpuhuje. Šef izjavljuje da se teže u životu
za druge brinuti nego za sebe a pogotovo za djecu. On je kćer, fala Bogu, poslao
kod sestre u Bileću. Tamo je ipak drugo. Još da je i ona ovdje, skreno bi skroz a
skreno je i ovako a još će više, pitanje je minuta kad će puć.
Otišlo je sve do đavola.
Na pijaci žene čuče i sipaju vodu u nejednake kanistere. Mili- cajac držeći pušku
na ramenu stoji do trolejbuske ulice. Mahne šoferu koji mu zatrubi.
Pa nismo, vala, svatovi da trubimo.
Moraš bit dobar sa svakim.
Desno pa lijevo uzbrdo. Auspuh potpuno kapitulirao. Auto se napinje uz Vraca.
Nizbrdo zeleni golf kec. U njemu na suvoza- čkom mjestu čovjek duge kose i brade,
pod sunčanim naočalama. Vozač i predradnik mu mašu. Otpozdravlja.
Trebo bi on onu ološ riješit. Jedini je da valja i ko vojnik i ko čoek. A kad ga vidiš,
reko bi...
Riješit će se. Teško je kad svak ima pušku da se ne puca i u one u koje ne treba.
Na vrhu Vraca sanitetski kamionet ispred kuće do ceste a na podzidu grupa vojika.
I njima se srdačno zatrubi pa mi lijevo na Trebević. Milicijski auto od Petrovića.
Zaustavlja nas. Izlazi čovjek koji izgleda kao direktor osnovne škole. Prilazi.
Rukovodilac izlazi. Zdrave se. Ovaj nešto pokazuje prema gore pa položajem ruke
savijene u laktu prikazuje skretanje ceste pa odvajanje. Onda blago širi ruke. U jednoj
je motorola.
Kod krivine gore stani pa idemo nešto tražiti.
Da nas mrak ne uhvati?
Požuri ovuda.
Pored ceste nekoliko djece gdje je pansion. Ispred stražar. Vojni kamion do
zgrade. Djeca s po tri isturena prsta radosno uz cestu pokazujući koliko je auto spor i
bučan. Muzičar kroz prozor pozdravlja dobar dan, djeco. Na krivini volkswagen staje.
Izlazimo a šofer parkira uz put što se odvaja prema selu.
Hoćemo li to mog komšiju odmah ovdje uz cestu?
Ma jok. Ima još.
Penjemo se iza rukovodioca lijevo od kuća. Dolje laje teškim lancem svezan pas a
žena posluje oko pomoćne zgrade. Hodamo šumom. Šef korača gledajući u zemlju i
držeći lijevom rukom pušku.
Reče negdje uz cestu, stotinjak metara uz brdo. Haj sad nađi po mraku.
Grane borova visoko razmaknute. Zamiriše šuma. Vozilo tut- nji niz cestu na koju
naliježe mrak. Slijedimo rukovodioca u nje- govoj nepravilnoj putanji. Stao. Krsti se.
Gleda u tijelo pored oborenog crnogoričnog drveta. Žena ranih pedesetih. Samo
razde- rana bluza na njoj. Prihvatamo ne pitajući pa nosimo oprezno. Hrabrimo se.
Komandir iza nas poziva na strpljenje jer će doći pravda Božija. Sevap nam je to što
radimo kako god to zvučalo.
Kad zatrube trube jerihonske, svak će sam sa sobom i svojim grijehom ostati i
svako će se dobro činiti malim a zlo ogromnim. Probudit ćemo se iz zavisti, pohlepe,
sujete, straha. Doći će vrijeme blagog naroda.
Stavljamo žensko pored muškog tijela.
Mučenica se spasila.
Da se rodio junak pa da je tu bagru ovdje počistio. Pa nek je rat. Nek se ne vole
narodi i nek im je istorija nametnula uloge koje ne mogu da iznesu. Ne smije vako.
Kombi sporo do kraja krivine pa brže i još bučnije pored nagorjele opservatorije.
Sarajevo dolje u sumraku. Meci svijetleći prema kotlini. Narandžasta tabla s
ilustracijom olimpijskih spor- tova na Trebeviću i Jahorini desno od ceste. Komandir
usmjerava desno pored oznake za vrh. Huči planina. Šofer se buni da će nas mrak
uhvatiti.
Nećemo daleko.
Još stotinjak metara makadamom. Komandir prvi vani. Zareže nešto na boru niže
puta pa pokaže da vadimo. Njih dvojica za alat. Penjemo se tridesetak metara.
Pokazuje gdje ćemo. Mračno i strmo prema vrhu. Šofera zapalo da počne kopati dok
mi ne donesemo drugo tijelo. Zapinjemo niz brdo. Zapinjemo uz brdo. Drugo teže.
Brdo tamnije. Vozač otkopao malo. Nas dvojica ši- rimo krampom i lopatom.
Dosta.
Namjestimo. Zatrpavamo. Oni sjede. Niz planinu sporadični pucnjevi. Glazbenik se
odmakne a ja ostanem čučeći.
Hajde nešto.
Sjetim se. Ustaju oni pa ja. Spuštamo se zapinjući. Pijanist mi pokaže kapu pa
stavlja desnu ruku na uho. Signaliziram zbunje- nost.
Kapa. Trebaju nam kape?
On glavom lijevo-desno. Opet naslanja dlan na desno uho.
Hodža?
Uperi prst u mene.
Kombi upaljenih svjetala do olimpijske ceste pa Ugašenih do krivine ispod osmica.
Strmoglavo niz Vraca pa u dahu do pijace.
Ispred brijačnice petorica. Glasni. Komandir pokazuje da se nastavi preko Bratstva
jedinstva do Marijana Baruna. Ispred zgrade šef sačeka dok muzičar ne uđe u
haustor. Čeka još dva minuta.
Jači gas preko ulice što izbija na most pa desno na Zagrebačku. Grbavica došla
mala. Kombi stane kod hemijske. Rukovodilac čeka dok ne preletim. Mahnem mu od
radnji. Nema stražara. U haustoru prijatna svježina. Sjednem na stepenice i
otpuhnem. Ona otvori vrata. Zadnja dekada juna.Nekoliko djece ispred zgrade kod
pijace. Dvojica u civilnoj odjeći sijeku drva. Iz menze trojica u raznolikim uniformama.
Pijanist govori bez grimasa i pokreta.
Bugarska s nekakvim mamlazima sličnim bio u onom našem dijelu i tražio tog
profesora nekog, već stariji čovjek. Moj stari vidio kad su došli. Zlotvor se vratio pa
poveo i onog rukometaša,
Zorana, legenda Sarajeva bio iz onog vremena. Valjda je kreno braniti tog profesora a
ovaj i njega pokupio. Neko reče da ih je u Digitron odveo obojicu i da su u radnom
vodu. A čini se da nisu. Taj Zoran neka mješavina, ali ga prezime ukopava skroz.
Crni fićo s crnom zastavom ulicom pored pijace. Unutra dvojica. Jedan u crnoj
uniformi s šajkačom izbezumljenog pogleda. Izba- cio ruku u kojoj drži sablju kroz
otvoren prozor. Drugi povećeg nosa s lovačkim šeširom za volanom. Auto skreće kao
da će na Gr- bavicu dva prema ulici Marijana Baruna. Pijanist udiše duboko i diže
glavu. Prati ih. Pokaže mi dlanovima nešto pa kao da čuči.
WC?
Tuta. Tuta-bugarin. Onaj sa šajkačom je taj Bugarska. Vidio sam ga na televiziji.
Retardiran, vidi se.
Šef upućuje da se vratimo prema Zagrebačkoj. Idemo uz zgradu iza njega s
puškom u desnoj ruci. Ona dvojica u prolazu kod pijace. Jedan se nešto prodere.
Prelazimo trolejbusku ulicu pa na parking. Odatle brzo iza zastora do kuće na
trolejbuskoj stanici. Kod mašinske radionice tra- žimo broj.
Otvoren haustor. Šef zove.
Domaćineee, ima li neki povjerenik.
U haustoru tiho. Mi na prvi. S drugog čovjek kasnih šezdese- tih. On je povjerenik.
Koliko zna a ne zna niti želi da zna što ga se ne tiče, bilo je juče nekih povika s trećeg.
Pokazat će nam. Vrata su sad zatvorena.
Ja kuco jutros, ništa. Vrata zatvorena.
Da nam pokaže koja vrata. Jesmo li policija, šta smo.
Civilna zaštita.
Sunce na stepeništu kroz kaljeno staklo. Povjerenik se žali na svoju ulogu.
Pokazuje na trećem koja su vrata. Kucamo. Ništa. Po- vjerenik sliježe ramenima. Šef
zakuca glasnije. Ništa. Kaže, policija, otvorite. Kuca još jače. Nešto se čuje iza vrata.
Govori otvorite slobodno, policija, civilna zaštita. Dobri ljudi su došli. Vrata se
pomjeraju. Viri neko. Predradnik se predstavlja imenom i prezimenom i funkcijom.
Žena je unutra. Pita jeste li mi doveli oca. Mi smo došli provjeriti ima li nešto, nešto za
ponijeti. Otvorila vrata. Mlađa žena. Kaže, imam ja za ponijeti ako možete negdje na
smeće da me istovarite. Ulazi u stan. Rukovodilac za njom. I mi na hodnik. Stvari
ispreturane. Žena na podu plače. Moli da je se pusti. Mi mirni na hodniku. Šef je
pokušava utješiti. Kaže kako je on došao jer mu je rečeno da ima mrtvih za ponijeti a
drago mu je da nema. Žena priziva smrt. Plače. Nema joj oca. Udara rukama po
kauču. Moli Boga da joj da snage da se ubije. Ni životinje to ne bi drugim životinjama.
Sad joj je jasno što su ljudi govorili da treba bježati glavom bez obzira. Šef gleda u
zemlju. Žao mu je što ne može puno pomoći. Ona ga preklinje da sazna gdje joj je
otac.
Kada je to bilo?
Juče oko podne neko zalupo dolje na ulazu. Deru se svi da siđu. Malo ljudi u
zgradi. Sišlo petero. Dolje trojica drže puške. Jedan nosat, onako jalijaš. Jedan u crnoj
uniformi, fali mu zub. Jednom niskom sa šajkačom nekakva sablja visi.
Ustaje pa namješta odjeću. Pritišće ruke na prsa pa hvata dah. Pogleda u pod.
Tražio nam lične. Taj nosati gleda, pa daje tom sa sabljom. On im ko glavni.
Napolju sunce. Nas dvojica na hodniku naslonjeni na zid. Vrata pritvorena. Nikog
na ulazu. Na tranzitu se pomjera tenk. Žena hoda lijevo-desno, gleda u pod, ušuti pa
naglo nastavlja riječi kroz suze.
Taj galami da se nismo javili civilnoj zaštiti. Kakva civilna, tu smo, javljamo se šta
treba. Jok. Psuje majku tursku. Jedna žena s komšiluka ih moli, kaže, nemojte,
gospodine, to su dobri ljudi.
Gurnu je. Kaže je li to mi nešto radimo loše, a? Žena veli samo vas molim da naše
komšije ne dirate. Ošamari je. Otjera kući. Nas iz- vedoše. Ispred zgrade neki stari
auto. Otac me tješi, ne boj se, nismo ništa krivi. Ja drhtim. Voze nas i pjevaju neke
guslarske. Prolazimo pored policije u Zagrebačkoj. Računam, zaustavit će kad vide.
Ništa. Gore u Petrovačkoj nas izvedoše. Mene vode u zgradu. Ja molim da nas se
pusti, da je otac bolestan, već u godinama, da nismo ništa uradili. Kakvi. Mene gore,
njega vidim udaraju, a ne jauče jadan da meni ne bude gore. U nekoj majici siro-
mah. Ja preklinjem. Vodi me taj niski i sve me udara u leđa. Još mi priča ako budem
dobra, neće biti problema. Ja ridam, nikakva. Niko na ulazu da se pojavi, da pritekne.
Računam hoće pare. Vadim šta imam a on se smije. Kaže malo je to. Pa i auto smo
dali, nemamo više ništa. Jednom dnevno jedemo, nikom pola riječi nismo rekli.
Širi ruke dok govori. Glas joj se gubi. Čini se da će ušutjeti, ali nastavlja.
A niste krivi? E baš mi takva jedna treba. Jer svaka mi je ba- linkura koju stignem
nešto kriva i baš mi jedna prava treba. Sreća pa te takvu ispravnu nađoh danas. Sad
ćeš ti meni nešto pomoći da se opustim. Onda ćeš biti manje kriva. Mnoge sam ja
rastere- tio krivice ovih dana. I još se buniš. Fuj.
Pljuje me. Ja zaurličem a on... Baci mi nešto... da obučem...
Okrene lice prema nama pa ga pokrije rukama i plače bezglasno. Izudarana.
Zamislim je da čeka prevoz pet godina ranije dok sam još išao u muzičku pa ispod ove
zgrade, i u sunčane dane, čekao trolejbus sto tri. Briše suze. Sjeda na pod dok mi na
hodniku. Predradnik sjeo na naslon trosjeda, stavio naočale i piše. Čim sazna gdje
joj je otac, prebacit će ga kod sebe. Glazbenik pokazuje da i ja pišem. Rukama
oblikuje konture krova, pokaže na mene pa stavlja ruke pod glavu. Grimasom
oglašavam da baš ne razumijem. Ponavlja pokret za asociranje spavanja pa
signalizira zabranu toga a neophodnost pisanja.
Znači, da pišem a ne spavam.
Podigao prst u znak slaganja. Ja pravim skeptičnu facu. Na- pravim prstima oblik
pištoja kao kad se djeca igraju. Naglasim licem da se to mora. Slaže se. Žena kreće
za nama. Komandir je uvjerava da je najgore prošlo. Sad će on zvati policiju, vojnu
policiju, sud, svakog da joj se osigura bezbjednost. Ona niz stepenice plačući. On
stane i potapše je. Ona pita ko smo mi. Objasni. Hoće da je mi osvetimo. Ja iza šefa
kratko klimnem da ona to vidi. Ko- mandir veli da osveta uništava dušu. Žena sjeda na
stepenice. Plače. Ostanem zadnji pa joj pokažem desnu ruku u obliku pišto- lja. Onda
opišem ramenima i licem nužnost prilike za to. Spuš- tamo se hladovitim i prljavim
stubištem ispred šefa. Ulica Rave Janković puna drveća koje zamiriše u junu. Ljeto
jako, bit će vru- ćina. Povjerenik čeka dolje. Na ulazu dvojica policajaca. Rukovo- dilac
im hoće objasniti da je gore napadnuta žena... Jedan s drža- njem predratnog
milicajca odmahuje. Kaže rat je, pusti žene i njihove priče.
Eto je živa, šta ću joj ja. Mora da je nešto lično. Neću joj ja čuvat oca. Tu je negdje.
Možda ga malo provjeravaju pa će ga pustit ko i druge što su.
Šef se krene ubjeđivati o srpskim i hrišćanskim vrijednostima i o svetosti ljudskog
života. Ovi se smiju.
Bježi, stari, ne budali.
Rukovodilac proziva šefa policije, imenjaka čuvenog partijarha koji će, kako mu i
ime naređuje, donijeti mrvu pravde na Grba- vicu.
Mi za njim preko trolejbuske ulice. Na ćošku otvoren kafić gdje nekoliko
uniformiranih sjedi. Preko Bratstva jedinstva transporter s gusjenicama kakav je bio u
Aerodromskom ovih dana. Mi pored pizzerije Capri pa na pijacu gdje žene još sipaju
vodu. Sunce prema Dolac Malti.
U štabu predradnik pokazuje rukama mučninu i zasićenost žučno govoreći na
telefon. Mi komentiramo situaciju i slažemo se u potrebi djelovanja na način koji sam
opisao pokretom ruke maloprije. Pijanist dodaje da treba naći veće, najveće kalibre.
Atomsku da bacimo, malo je. Nepravda je neizdrživa. Dvije su malo.
Slijedimo šefa prema ulazu gdje je maloprije bio crni fićo. Pro- đemo ispred menze
u kojoj čovjek u bijelom mantilu posluje oko praznih stolova. Unutra zastava raširena
na zidu više upaljenog televizora. Na ekranu narodnjaci opjevavaju ljubavne
probleme. Penjemo se stubištem koje nema prozore. Zamislim da je tu uvijek bilo
prometno jer je pijaca pod nosom. Unutra tišina. Nikog na prvom. Trebamo na treći.
Tamo troja vrata zatvorena a jedna otvorena. Stan neprozračen a spuštene zelene
roletne. U hodniku preturen starinski crni telefon i bačena crnobijela fotografija s
vjenčanja. Oboren ormarić za cipele. U dnevnoj sobi na podu žena u crnini. Šef prilazi.
Živa je. Mi na hodniku. Rukovodilac je pita šta je bilo. Prozbori nešto što ne čujemo.
On je diže. Namješta je da se nasloni na kauč. Pobacane stvari po podu. Srušeni teški
smeđi ormari. Raspeće na zidu. Komandir tješi. Starica jeca. U stan dvije djevojčice.
Kažu šefu da su bila trojica nepoznatih. Jedna obja- šnjava da je komšija Duško
objasnio da se čuvaju niskog čovjeka sa šajkačom. Kad su ga danas vidjele, pobjegle
su kući. Prilaze ženi pokušavajući je namjestiti na krevet.
Teta Jelka, jeste li dobro?
Žena nešto prostenje. Druga curica opisuje nam potiho da je bila vika na hodniku
kad su gospođi tražili pare a smijali joj se imenu. Ulaze dvije žene i čovjek u
sivomaslinastoj uniformi kojeg djevojčice pozdravljaju s dobar dan i oslovljavaju
imenom koje su maloprije izrekle s poštovanjem. On ih hrabri govoreći da će se
komšinica oporaviti, rat stati i sve biti uredu. Ispred haustora ona dvojica milicionera.
Penju se gore. Onaj što je sumnjičav prema izjavama žena kaže treći put
častite.Ispred štaba komandir veli da sjednemo i jedemo. Pruži nam po riblju konzervu
i polovinu hljeba. Ulazi provjeriti ima li još nešto za ovaj neveseli dan. Čovjek u bijeloj
pregači iznese nam po šolju podgrijanog čaja. Na pijaci dvojica na ostacima
štandaJedan pod šeširom okreće luk, drugi se zabavlja okretanjem noža. Puške pored
njih. Dvije žene žurno sipaju vodu. Prozori na stanovima zatvoreni. Balkoni prazni. Iz
menze muzika. S ulice na pijacu dječak od trinaestak godina. Ona dvojica ga
prepoznaju. Zovu ga prezimenom koje nije na ić a nije ni često. Nikad ga nisam čuo.
Dječak objašnjava da ga je poslalo po nešto u kafić. Oni ga nagovaraju da popije piće
s njima. Vadi se da žuri.
Ma jok. Pa neće Bugarska valjda raji zamjerit što mu druga časte. Đe ti je to jaran
sad?
Da nije opet u kaku poslu?
Dijete ne zna. Govori brzo s izraženim naglaskom. Ova dvojica se smiju.
Nego, haj nam ispričaj šta ti se to jaran, čujem, oženio.Je l te upozno s mladom?
Jes.
Kako se zove?
Munela, vako nešto.
Pa kakvo je to ime?
Ne znam ja.
Čuva li je on dobro, vidiš kakva su vremena?
Čuva. Ima on u stanu i nake lance i svega. Ne smije njemu niko ništa. On je najjači
ovdje.
Ma jašta. Nema ga jačeg odavde do Sofije. Pazi li on tebe?
Kako ne pazi. Sad mi je trešanja nabro gore.
Dječak se okreće prema Trebeviću da pokaže na kojoj su strani svijeta bile trešnje.
Hoće sad dalje. Ovi ga nude pivom. Potegne malo. Daju mu kutiju cigareta i insistiraju
da pozdravi jarana od tog i od tog. Mali odlazi ozbiljan. Oni ostaju s pivama koje nagi-
nju. Gledaju u nas pa se smiju. Sklonili smo poglede i nešto kao pričamo. Muzičar
šapće kako ne bi valjalo da nas ove šaljivdžije sad počnu ispitivati. Izražavamo jedan
drugom potiho nezadovoljstvo situacijom. Ovi glasni.
Pa šta pričaju da Bugarska nekog, kao, udario. Vidiš da je dijete bez roditeljskog
staranja prihvatio bolje nego bi svoje. Bolje. Srce junačko a duša djevojačka.
Ej, mali je, izgovori mu zvučno prezime pa ime, a Bugarska, izgovara mu prezime
pa ime na slogove. I danas mu, u ovakvoj situaciji, i otac i majka.
Ko keva, burazeru. Muslimanska majka na Grbavici. A onaj naš drugi junak koliko
je dobar, da ga se komšije ne plaše, nazvo samog sebe Balija. Eto, to smo mi i zato
vjekovima stradavamo zbog svoje prevelike dobrote.
Nazdravljaju junaštvu i čojstvu. Mi se dižemo da uđemo, kao, zovu nas. Ovi
podvlače da, dok je takvih srpskih junaka, djeca pa bome ni djevojke, kakvih god
imena i vjera, nemaju šta brinuti.
Vidiš da je tu gospođicu oženio bez ikakvih problema. Najgore je kad se na ljude
laže, eh, eh. Pa budi dobar.
Predradnik iz štaba civilne zaštite. Pokazuje za njim. Plavi kombi sa Zagrebačke.
Šofer pruža ruku našem komandiru. Ru- kuje se onda i s nama dvojicom uz riječi kako
je, momci. Ovaj nam svima objasni da je zadatak na Trebeviću.
A nije bob, da se malo našalimo.
Šef izvadi rokovnik u vozilu koje buči.
Lijevo pa desno uz brdo. Buka na usponu raste. Mimoilazimo oklopno vozilo na
tranzitu. Klavirist i ja razmjenjujemo očekivanja od zadatka. On pokaže tri, možda
četiri pa pokretom lopate. Ja tipujem na dvoje. On upućuje pokretom dlana prema
gore da ima osjećaj da je zadatak opet gore prema vrhu. Ja slutim da je dolje desno.
Na vrhu Vraca ispostavi se da je on u pravu jer idemo lijevo. Ispred kuće u kojoj je
vojna ambulanta parkiran pincgauer s crvenim krstom. S Trebevića tamnocrvena
lada karavan. Sunce otišlo zapadnije od Igmana čije obronke vidimo u daljini. Avion se
spu- šta. Poslijepodne je. Pucnjava od Osmica nasumična. Minobacač blizu ceste. Mi
pored pansiona pa dobijemo na brzini do početka petrovačke krivine. Vojni džip na
odvajanju prema kućama.
Deblji čovjek pod titovkom s crvenoplavobijelom trobojkom s uprtačima preko
čohane bluze. Svježe obrijan. Pokazuje gore pa desno pa lijevo. Ovaj mu povjerava
šta je sve vidio. Nudi adresu i ostale podatke koje ima u rokovniku. Vadi bilježnicu da
pročita i prepiše, ali oficir se poziva na podjelu vojnih i civilnih nadležno- sti. Njegovo
je da osigura da srpska država nastane, ojača i bude obezbjeđena prema vani, a
milicija uspostavlja red. Nije to njegov nivo da ganja bagru kojekakvu niti da
provjerava šta žene pričaju. Šef mu sasipa da je bilo njegovo da uči o Titu i partiji a
sad ga ne zanima ni ko mu vojsku u bandu pretvara. Ovaj neće diskusije.
Svoje brige brini.
Čovjek je moja briga.
Ovaj odmahuje.
Razguli, stari.
Vozač uz drugi dio krivine mora vratiti mjenjač u prvu da bi izašli. Predradnik
primjećuje da ni auto neće ovakve stvari drage volje.
Imaju li auta dušu?
Komunistički oficirčići sigurno nemaju. Sad se vidi šta je najgore u onom sistemu
bilo. Poslušnost.
Metak negdje po cesti. Od Prvog šumara bijeli golf dvojka ne- kontrolirano na nas.
Šofer očajnički trubi. Predradnik zaziva Boga. Mimoiđe nas za bobu.
Ne možeš od budala maknuti.
Pijanist pokazuje hvatanjem brade da smo dobro prošli.
Desno prema vrhu. Stotinjak metara kamenitim putem. Auto zapinje za visok
kamen. Zastruže metal. Stajemo. Komandir pokazuje da nas dvojica s njim više
staze a šofer će ispod. Ko nađe, da zaviče. Penjemo se razmaknuti po dvadesetak
metara. Šuma gusta i sjenovita. Uz put bačene konzerve vojnih obroka. Jedna torbica
za masku. Na zemlji borove iglice. Ptica visoko između grana dugo krešti. Sunce
umlačilo. Na cesti ispod teško vozilo prema jugu.
Popeli se stotinjak metara. Šef pokazuje da odmorimo. Poka- zuje ono što mi
šutimo. Skinem košulju pa potkošulju koju omotam oko nosa. I glazbenik uradi
slično. Majica kratkih rukava koju veže da pokrije nos ima aplikaciju proizvođača
sportske opreme. Komandir se zaštitio bijelom maramicom. Nas trojica na obore- nim
stablima.
Dalje desno uz strminu obraslu borovima. Predradnik stao. Krsti se. Dolje dvojica.
Muzičar kaže ime čovjeka čije tijelo iskriv- ljeno i izubijano dodiruje vrhom glave veći
kamen. Blizu je mu- škarac kasnih pedesetih.
Ali ovaj drugi nije Zoran.
Koji Zoran?
Onaj rukometaš.
Kako se preziva?
Pijanist izgovori prezime. Komandir grimasom izrazi nemoć. Onda pušta glas,
dugo o pa ime vozača kombija u melodičnom vokativu. Ovaj se odaziva prezentnim
oblikom glagola. Da ponese alat.
Šef pomjera tijela tražeći dokumente. Kod drugog u gornjem džepu karirane
košulje lična načeta vodom. Čita prezime koje smo čuli od slijepe žene u Splitskoj.
Ovog čovjeka zla sudbina iz topline nadomak mora i mirisa narandži dovela u smrt
u gluhoj šumetini đe je i međedu zima a ni jabuka ne rađa.
Šofer se penje s alatom kojim se oslanja o padinu. Sjene došle duge. Ja naglas
zaključim da je to porodica koju nam je pomenula gospođa iz Splitske.
Bojim se i ja.
Onda je moguće da je i žena tu negdje.
Vi počnite kopati a ti pogledaj malo okolo!
Vozač niz brdo dok mu figura ne nestane između stabala i grana. Udaram
krampom o zemlju punu kamenja i borovih iglica. Pijanist čeka svoj red.
Tri riječi povezane u cjelinu odzvone šumom.
Krsti se. Između grana leš žene u iskidanoj kućnoj odjeći.
Ponesemo je uz padinu. Tkanine potkošulje i majice nam još otežavaju teško
disanje. Predradnik drži svoju ispeglanu maramicu lijevom rukom na nosu i ustima a
drveni dio puške desnom rukom. Šofer povraća. Šef izjavljuje da se i njemu povraća i
plače od svega, ali ne umije plakati. Nema suza.
Kaže vozaču da pogleda okolo da nije i čovjek što ga mati još dolje u Splitskoj
čeka ovdje negdje. On između borova.
Jedan kopa, drugi izbacuje. Vozač se vratio, sjeo i stavio pušku preko koljena.
Nema nikog mrtvog.
Sunce otišlo, a mrak još nije poklopio planinu žičarom vezanu za centar Sarajeva.
Dobro je. Hajmo ovo dvoje prvo.
Namještamo. Šef kazuje da nema ništa novo pod suncem jer je zlo početak i kraj
svega. Pogleda u nebo pa u nas govoreći da je dobro čudo i kad ga čovjek vidi, čvrsto
neka ga drži. Onda spušta pogled na papir s plavim linijama i prostorom za datum u
vrhu. Tečno i zvučno čita.
Stavljamo treće tijelo. Ravnamo zemlju lopatom i tupim dijelom krampe. Na vrhu
kamenčići. Predradnik na obližnjem drveću u visini glave zareže slova, inicijale
čovjeka kojem smo našli dokumente, pa urezuje slovo i onda ž pa isto početno slovo
prezimena. I za drugog napiše početak imena pa prezimena. Ureže i broj koraka od
stabla na kojem ostaje znak.
Sjednemo na oboreno i istruhlo crnogorično drvo. Brišemo se maskama od odjeće
po vratu i licu. Zreo juni.
Hajde ti svoje!
Ja pet pa tri reda. Pa deset. Komandir hoće da ponovim glasno. Ponovim. On
stoji zagledan.
Mi alat, oni puške. Kombi okreće na uskoj planinskoj stazi. Spustili prozore na
prednjim vratima. Sumrak navučen nad planinom. Na cesti ka Jahorini meci u stabla
i asfalt. Šofer predlaže da čekamo jači mrak.
Mi u tišini ispod drveća pored auta. Planina šumi. Eksplozije odjekuju dolinom.
Predradnik digne ruku.
Kratko niz brdo bez svjetala. Na krivini još onaj džip. Oficir čeka da kombi uspori.
Vozač mu pokaže da je završeno a on pokazuje da nastavimo. Niz Vraca pod
svjetlima. Sarajevo u mraku.
Zasvijetle meci i granate kad dodirnu tlo, zgradu, kuću. Kombi sve do pred zgradu.
Čekaju da pretrčim. Ispred radnji srednjovječan s puškom na koljenima. Objasnim
gdje radim i pokažem na kombi. On opet sjeda. Na žutoj zgradi jedan puši na balkonu.
Ot- voren prolaz u zgradu. Sjednem na stepenice tri minuta. Otvaraju se vrata na
prvom.
Nema nikog. Hajmo kod tebe.
Čekam ispred vrata dok ne donese malu crvenu šerpu, tanjir na kojem su salata i
izrezan hljeb. Gore u stanu je sklonila ručnike i odjeću. Bilo je struje pa je bojler pun.
Dani su dugi, teško joj je če- kati. Na televiziji vidjela a na radiju čula da su na Dobrinji
teške borbe. Prikazalo one niske zgrade. Pita je li to moja kuća i jesam li tamo bio kad
me nije bilo.
Jeste. Jesam.
Gdje si danas bio?
Po Grbavici uglavnom.
Voda topla. Sapun s mirisom jabuke spira zemlju s kože. Pli- dentu iz naselja
ostavio sam na dnu preostalog ormara.
Upalili smo svijeće. Ima šanse da struja dođe iza dvanaest.
Je li onaj rokovnik na sigurnom?
Dolje je. Hoćeš da pišeš?
Ako ne zaspim, ako dođe struja.
Da vježbamo ono čitanje.
Evo, na ovom dijelu.
Ćirilica?
Kako se na ruskom kaže ćirilica?
Kirilica.
Ide prva riječ.
Ima rima i k. K je prvo.
Jest.
Glagol?
Imenica.
Ponovi.
Evo.
Je l ti to meni daješ kompliment?
Lično tebi.
Ima li još neka riječ za mene?
Evo. Nije imenica.
M je na kraju. Glagol, prvo lice množine.
Bravo.
Mitraljezi s groblja i od mosta. Minobacačke s druge strane rijeke. Dolje stražari.
Slušam korake i procjenjujem im smjer.
Usnim brojeve na plavim tablama u naselju.
Dvije sekunde ne znam gdje sam. Auto se udaljava. Provirim na trolejbusku cestu.
Ostavila kriške hljeba i marmeladu.
U rokovnik zapišem dane, ljude, boje, riječi, sunce, kišu, dr- veće, lopate, krampe,
auta, sate. Slova se ufinila pa sve više liče na predloške pisane tuđom rukom u tuđem
rokovniku namjestu koje se otuđilo. Na lijevoj strani dopišem ponešto iz gramatike -
glagoli kretanja idti, hodit, jehat, jezdit. Izgleda nije svejedno ide li neko pješke ili
prevoznim sredstvom, ide li jednom ili se radnja ponavlja.Ono što je nama daleko
Rusima izgleda nije. Onda promjena imenica po padežima svake četiri strane. Život u
ruskom ženskog roda. Radio skroz stišan emitira muziku i ponavlja vijesti. Ženski i
muški glasovi naizmjenično čitaju imena onih koje neko traži i onih koji traže, mjesta
gdje su zadnji put viđeni pa adrese i telefone na koje se trebaju javiti. Makar da se
jave oni koji nešto znaju o ovima koji su pročitani. List istrgnut iz knjige u ulici Franca
Pre- šerna na broju osam s nacrtanim dlanom, stavljam u rokovnik da mi kaže dokle
sam.
Na pijaci starija žena dovlači robu u velikoj kutiji koju iznosi iz bijele lade. U kutiji
odjeća. Na drugom štandu jedna mlađa prska jabuke pa slaže glavice luka. Ima i
krompira. Dvije djevojke sipaju vodu. Smiju se dok jedna drugu pršću. Sunce prema
Grbavici dva.
Komandir posluje u štabu civilne. Muzičar priča da je noć teška, da je opet neku
lupu sinoć čuo. Čuo, došo do vrata i tu tako čučeći čeko da zalupa.
Čeko a eto nisam dočeko što ne znači da večeras neću. Da je samo to čekanje, a
ne sve drugo i prvo.
Kad se vraća kući, kad prilazi haustoru, pa ne vidi nekog od svojih dvoje staraca
na prozoru... Niti on njima može pomoći, niti oni njemu.
Ima neki Lazo, valjda ga samo tako zovu jer mu se stari zvao Lazo. E, taj preko
one radio veze koju taksisti imaju stupi u kon- takt s nekim na našoj strani, pa se sve
može završiti i za po sata si kod Bristola i život se onda, zamišljam, čini dug i svjetao i
dobar.
Šef izlazi i pokazuje za njim. Skreće na ćošku prema Majmu- noviću. Drveće
bogato. U zelenkastoj zgradi na drugoj strani žena stere veš na balkonu okrenutom
prema nama. Metak odzvoni o kontejner. Trčimo iza zastora i kontejnera. Ekonomska
i elektro- tehnička škola prolete u djelićima između drveća na Vilsonovom. Juni se
stanjio. Pijanist teško diše kad usporimo s druge strane Bratstva jedinstva. Ulica
Marijana Baruna u sjeni razraslih lipa. Transporter od Rave Janković. Gusjenice lome
komade metala ostale na asfaltu. Prozori na smećkastim zgradama skoro svi zat-
voreni. Komandir usmjerava pravo. Muzičaru lakše. Pokazuje na srce pa na kamen u
travi pa simulira pad. Klimam glavom. Plavi kombi iza transportera. Šef čeka da priđe.
Onda odustane i po- kaže mu da ide do šopinga. Prelazimo i penjemo se stepenicama
u šoping. Bila je prodavnica namještaja. Stražar u kamuflažnoj uniformi na čijem
rukavu piše vojna policija šetka ispred prodavnice. Na vratima još piše koka varaždin
a iznad okačena zastava s crvenim krstom. Trojica u plavim odijelima civilne zaštite iz
štaba u koji je naš rukovodilac ušao.
Kako je, kolege?
Evo, jarane. Devera se.
Odlaze za nekim koji ima pištolj. Usmjerava ih pored Jesenjina pa niz stepenice.
Komandir izlazi pa mi krećemo na drugi kraj i ispod pošte silazimo niz deset stepenica
pa pored nebodera dolje. U garažama smeća, dijelova namještaja, točak dječijeg
bicikla. Ga- ražna vrata lijevo podignuta. Iza jednih spuštenih u sredini reda žensko
plače. Predradnik lupne. Iza se čuje nejak glas kako moli. I nas dvojica prišli. Šef hoće
da digne vrata koja su nekim katan- cem zaključana. Udara nogom. Žena iznutra
preklinje da je se pusti. Muzičar mi simulira veliku eksploziju kakvu pamtimo sa
snimaka iz Nagasakija i Hirošime. Klimam. Šef izvadio pištolj i ni- šani u katanac.
Onda odustane. Upućuje nas da nađemo nešto. Mi gledamo na različite strane dok on
objašnjava kroz vrata ko je i obzirno pita šta se deševa unutra. Glazbenik našao
povelik kamen pa udara u metal. Unutra sad tiho. Katanac popustio. Malo poderane
odjeće na mršavom i izudarnom tijelu. Ruke i noge svezane grubim konopom. Na
podu bačene helanke s dezenom, crna suk- nja,farmerke i veš. Oči se privikavaju na
svjetlo. Komandir skida svoj prsluk pa je pokrije. Odvezuje. Djevojka objašnjava da je
pokupljena iz stana sinoć.
Još reko taj da ima još drugova koji će navratiti da malo po- pričaju.
Sinoć su bili.Ne može se podnijeti a ne može se ni ubiti.
Konopi se usjekli na gležnjevima. Udarana po glavi, grudima, rukama. Lice s
podljevima. Lanci zakačeni za federe koji podižu i spuštaju vrata. Izgovori da je cijelu
noć zazivala smrt a smrti nema. Sad pohvali smrt a pokudi život i svijet. Ja dodajem
nešto od onog s poda. Glazbenik skida kariranu košulju, pruža joj te ostaje u majici s
aplikacijom. Okrećemo se da se obuče. Proklinje život. Pred- radnik govori da će
odmah, evo sad, zvati čovjeka čije ga ime aso- cira na pravdu i insistirati da se slučaj
riješi a djevojka zaštiti. Šofer spustio kombi do garaže. Predradnik mu pokazuje da
nije to. Ovaj klimne. Djevojka ne može hodati. Vozač prilazi gledajući u retro- vizore.
Auto bučan. Nas dvojica je prihvatamo. Bolno reagira na dodir. Moli da je zaboravimo.
Unosimo je u auto i lagano spu- štamo na zadnje sjedište. Legne. Komandir naprijed.
Vozač gasi cigaretu pa sjeda na svoje mjesto. Mi čučimo. Auto kreće kroz polumrak i
izlazi ispod pošte. Izbijamo na Rave Janković pa pored zgrade gdje smo neki dan bili
na trolejbusku ulicu. Tabla na kojoj piše Dinarska obavještava o brojevima linija koje
voze do Dobri- nje, Mojmila i Otoke. Nabrajam u sebi stanice do Dobrinje i uda- ljenost
u minutama. Sad se prevezemo preko Bratstva i jedinstva. Djevojka briše lice
rukavom karirane muške košulje. Bezglasno plače. Krenem da je dodirnem u znak
podrške pa odustanem. Skrećemo iz Zagrebačke prema obdaništu.
Šef pokaže da mi čekamo a ona ide s njim. Gleda u zemlju dok je pridržava. I ja je
pridržavam. Uspenje se. Stražar u plavoj maskirnoj uniformi na stepenicama, ali ne
prilazi. Mi na stepenice. Na balkonu srednjovječna žena puši. Neko je zovne, ulazi
bacivši opušak na ulicu.
Ispred Jadranke tenk. Buči. Lomi prema Vrbanji. Pucnjava oz- biljnija prema
Skenderiji. Šofer oko kombija. Komandir zabrinuto gleda ispred sebe pa sjeda do nas
na stepenice. Govori da danas nikog ne sahranismo, fala Bogu, ako nema nikoga, a
ako ima sevap nam je veliki. Onda nas potapše, jednog lijevom a drugog desnom
rukom. Sunce se ukosilo na drugoj strani rijeke. Tenk gađa. Prozori se potresaju.
Žena u šarenoj suknji požuruje u haustor. Nosi cekere.
Čučimo u volkswagenu. Djevojka promrmlja adresu, Lenjinova s visokim brojem.
Da malo sačekamo da još dođe sebi. Šta će ako opet dođu po nju. Nema snage da
skoči s balkona. Ne može to, ne može ni da se isiječe kuhinjskim nožem pred
roditeljima. Ne može kući. Da je ostavimo ovdje kod milicije, valjda je tu neće tražiti.
Šef gleda kroz šoferšajbu. Onda naglašava da je, izgovori mu ime i prezime, dao
časnu riječ srpsku, ljudsku da joj neće dlaka s glave više faliti. On će lično obavezati
povjerenika da bude pri ruci. Ostavit će svoj i broj šefa vojne policije. I milicija će u
patrolu. Dje- vojku to malo smiri. Pokušava se pribrati. Namješta kosu. Pola- zimo pa
prelazimo Zagrebačku. Ona pokaže svoj ulaz a mi izlazimo iz auta i pridržavamo je.
U stubištu dvojica. Jedan prema nama širom otvorenih očiju.
Komandir nam pruža džezvu i dvije šoljice na vratima brijačnice. Žene sipaju vodu na
pijaci. Pored žute zgrade s ružnom ciglom trojica cijepaju drva. Jedan unosi u haustor.
Na pijaci se pojavljuje jedan u maskirnoj uniformi iz zastave 750. Ostavlja vrata otvo-
rena, namješta opasač i uzima pušku s preklopnim kundakom. Jedan za pultom ga
zovne preko krompira, luka i jabuka. Pita kolko će Luk luka. Neće. Hoće jabuke.
Je l da poneseš jaranu, čujem da je malo hafifan.
Jes ga ufatila naka mrzovolja. Neće, ba, ni kola da voza. Moram mu nanijeti
jabuka i turaka da ga malo oraspoložim. Nije mi on svak.
Nije vala. Valja on ovom narodu. Ko bi da nisu takvi momci ko vi skočili i ne pitajući
šta i kako već turcima strah u kosti utje- rali tako da ne smiju ni pogledati a ne šta
drugo. Džaba bi bili tenkovi i topovi. Kad oni njega sad čuju samo da je negdje u
blizini, bježe i plaču. Nema zuluma ni vezanja zastava ni suverene im dr- žave. Nisu ni
u avliji suvereni a ne državu da imaju.
Smiju se i psuju takvu državu i takav narod koji nije dorastao da ima ni mjesnu
zajednicu a nadigli se, hoće nešto.
A što se snuždio? Da ga nije Momo nešto ružio? Otkako Zoka zijanio, ne smije mu
više niko pola riječi reći.
Samo mu Juka na pameti, konta, šta god da uradi, kad na televiziji onog Juku
prikažu, još ako je na motoru, on nikakav. Ne mo- žemo motor nać a i ne umije da
vozi. Jedva jedvice nekako auto do Vraca da istjera. Ne ide mu, te drž gas, pusti
kvačilo, okreći.
Komandir izlazi pitajući jesmo li gotovi s kafom jer se mora na posao. Muzičar unese
džezvu i šoljice. Pijanist pokazuje nošenje tijela pa pokrete koji asociraju lopatanje.
Onda broj tri koji dočarava malim, domalim i srednjim prstom desne ruke. Šef
usmjerava prema rijeci. Ispred prve zgrade od pijace prema Miljacki dvojica dječaka
nose drva u ulaz. Jedan okreće cjepanicu prema nama kao da drži pušku pa viče
predajte se balije, dolazi Arkan. I pijanist diže ruke. Rukovodilac kritikuje vaspitanost i
utjecaje kojima su djeca izložena. Mi kroz prolaz.
Danas vreće, nema ništa strašno.
Hodamo prema igralištu na kojem nam je glumac neki dan iznio svoja iskustva s
vlašću pod kojom smo. Ispred ulaza nas stariji čovjek uplašenog i izvinjavajućeg
držanja bojažljivo zaustavi. Komandir mu se srdačno i ohrabrujuće obraća s
domaćine. Čovjek se izvinjava puno, eto, da pita, ako nije problem jesmo li mi taj radni
vod neki.
Jesmo, komšija. Šta je bilo?
Ovaj izgovori svoje ime i prezime.
Šef mu snažno stišće ruku i srdačno se predstavlja. Nas opiše kao svoje najbolje
ljude i, ako može reći, prijatelje. Mi klimamo pa pružamo čovjeku ruku. Dlan mu
vlažan. Diše duboko.
Znate li, jeste li vidjeli, čuli možda u drugoj nekoj grupi za mog sina.
Kaže razgovjetno a potiho ime pa prezime. Obriše čelo pa namjesti kragnu
košulje s kratkim rukavima.
Odveden šesnestog oko podneva i evo, nikakvih vijesti. Išo sam u miliciju, vojnu
policiju, u opštinu, molio... Ako me ko i primi, vidim im u očima...
Ko ga odveo?
Čovjek pokazuje da je bolje da uđemo u haustor. Unutra nas povede niz
stepenice. Veli da nema ništa protiv nikog, ali bolje da nas ko ne čuje i ne vidi.
Ljudi se plaše pa u strahu svašta rade.
Mi na stepenice. Komandir briše čelo. Čovjek stoji na dnu stepenica jedva
kontrolirajući glas.
Bio je u crnom kombinezonu, niži onako... Ličnu traži... Vidio ime, prezime...
Izudaro me, eno tamo. Poveo. Tražio pare, ja dao što sam imo. Računam u onoj muci,
bolje mene nego mog sina. I po belaju, baš tad moj sin nailazi, išo, tražio hranu, drva,
šta li tamo kod pijace kad u zao čas. Zove me, pita šta je bilo. Ja mu još iz daljine
pokušavam išaretiti da se pravi da me ne zna, lakše ćemo za mene računam, ja sam
bio, živio, on tek počeo. Najgore je ovoj mladosti. Kad, pustio mene a njega vuče.
Udario ga u stomak. Ja krenem da ga dignem i mene opet zakači u prsa, nesta mi
zraka. Vidim da će mi ga odvest, hoću džemper moj da ponese makar, noću je svježe.
Ne da. Nagura ga u ona kola, pljunu na mene, stari, eto te puštam kad ti sin tako
hoće. Ja za tim autom, a stislo me u grudima, jedva stojim a moram potrčat. Ode
ovuda i nesta preko Za- grebačke. I ja za kolima, nemam snage, glas me izdo, vrti mi
se... Dođem do pijace, komšija jedan me vidi, kaže, stani, sredit ćemo, zna on nekog
Sretu. Izgubi mi se auto. Komšija me povede kući. Gore žena čula već da su mene
odveli a čeka dijete. Ja ne mogu ni objasniti šta je bilo, ona plače, ja plačem, komšija
onaj otišo tražiti tog svoga... Prođoše dva sata, nema ga. Mrak polako pada, na hau-
storu nas malo ostalo, niti ko dolazi niti šta pita, ona tišina strašna a pucanje slušam
ko da je na drugom kraju svijeta negdje. Eto ti komšije, mi skočili, veli, nije našo tog,
negdje je na Palama, ali mu ostavio poruku hitno da se javi. Kaže, pričaju neki da je
grupa velika u onom Digitronu gore, u Drvorijeci, u šopingu da ima ljudi. Kao, drže
dan-dva, uglavnom puste. Nekog, ko je bio u ezdea ili tako duže zadrže, ali se sve
može srediti. Uglavnom nas tješi a nama još neprijatno i zbog njega... On ode niz
stepenice a mi otad samo slušamo korake i virimo s prozora. Ja odem do Zagrebačke
pa se vrtim okolo dokle smijem i mogu da šta vidim ili čujem. Komšija je kasnije pričo s
tim Sretom. Biva, eto ga za dva-tri dana, negdje rade, kopaju rovove kod Trnova ili
tako nešto. Pa kad sam vas vidio na tren mi se učini od ovog momka, sletih, kad nije
moj sin, ali za- mišljam da je tu negdje na sličnom poslu. Isti je dan tamo iz one zgrade
četvoricu izvelo, znam sviju, dugo smo svi ovdje, ljudi od posla. Otac i sin, i još dvojica
iz komšiluka. Dvoja kola. U njima, kažu, došla njih trojica u uniformama. Neko virio s
prozora, šapće se da su vikali, pucali po stubištu, udarali u vrata... Ona trojica koju su
dvojica poveli, vratili se za po sata, živi i zdravi. Kad, eto ti tog niskog sa šajkačom
opet i pokupi ih u svoja kola, i, kažu, odvede. Još udaro nasred ulice jednog po
jednog. Od tada, isti dan kad je i mog sina poveo, ni onog prvog ni druge trojice ni
mog djeteta.
Šef udiše duboko. Mi pogledavamo čovjeka pa u zemlju. Po- kazujemo licima da
ne znamo. Ja velim da ima ljudi svugdje da rade. Rukovodilac vadi rokovnik, sjedne
na rub stepenica, piše ime i prezime čovjeka pa ime sina sigurnim ćiriličnim
rukopisom, adresu, a datum od kada ga nema s rimskim brojem za mjesec. Iz- govori
kratko a u imenu mladića o kome se govori. Otac nestalog sina zahvali se više puta a
nama govori da smo imali sreće kod ovakvog komandira dospjeti. Mi klimamo. Niz
stepenice i žena kasnih srednjih godina. Oči joj suzne. Muž je prigrli pa veli da idu u
kuću, sve je on već objasnio. Da ih ko ne vidi s nama pa ne misli nešto.Žena želi
nešto ispričati. Muž je hoće odvratiti.
Ma pusti me da kažem. Fala Bogu da je došao neko kome se može reći pa se
nadati da će se nešto riješiti, da će doći ljudi, pa nek nas se i protjera nije ni to
najgore, ali ovo da se dešava.Eno tamo na broju pedeset. Majka i kćerka izudarane.
Moja komšinica im odlazi, nosi nešto da pojedu, one. slabo išta pojedu, gledaju
kad se će opet neko pojaviti na vratima.Žena priča da je cijele noći divljo u stanu taj
bugarin s još nekakvim, meščini paprikom ga zovu, kako li i još jedan. Kad su otišli
ujutro, ostale su ove dvije žive a mrtve. Kćerka je izašla, tražila tablete, neko molio
gospođu Jelenu iz ambulante da dođe. Nešto i prozbori, ali joj majka nikako. Policiju
zvali iz komšiluka iste noći a oni rekli da je to prijateljska posjeta, da se oni ne petljaju
u privatne živote.
Mi smo se probudili ovdje ima dva mjeseca, na pravdi Boga i nikog nema da ga
zovemo, eto, nadam se da možete nešto pomoći da se vrati naš sin, pa ako treba da
idemo odavde, nije problem. Samo sin da nam dođe, da nas se pusti, mi odosmo i
nikad više ne- ćemo doći. Eto im sve i još ćemo donijeti ako je to problem.
Niz stepenice dječak od dvanaestak godina. Pozdravlja ih sa dobar dan. Oni
otpozdravljaju pa odlaze uz stepenice. Muž ponavlja svoje prezime i sinovo ime pa
broj stana. Telefon im je isklju- čen. Čovjek govori hajmo mi kući. Ona obriše suze pa
zazove Boga koji je jedini kadar.
Odlaze. Mi na Lenjinovu. Topao vjetar nosi prašinu. Prednja strana nebodera
prema rijeci oguljena. Gorjeli gornji, donji i srednji spratovi. Ulaz u zgradu zaštićen je
vrećama. Na ulazu jedan u jna košulji s novinama. Puška mu položena preko koljena.
S visoka iz te žućkaste zgrade metak. Od rijeke smrad niske vode u ljetnjim
mjesecima. Dvojica pri kafi ispred ulaza zaklonjenog od rijeke. Od Boška Buhe
mitraljez. Između drveća prema mojoj zgradi malo iznad asfalta glave koje se
pomjeraju. Pokažu se i ruke držeći lopate s kojih pada zemlja.
Pijanist pokazuje olovku, pištolj, eksploziju atomske bombe. Onda stavlja vrh
kažiprsta na rub oka pa pomjera prst prema dolje. Klimam. On onda ponovi taj pokret
pa širi krug.
Za Grbavicu?
Pokaže da jest i to, ali da nije sve.
Za Sarajevo?
Potvrdi. Prihvatim i ja pokretom glave.
Nas dvojica s vrećama kroz prolaz u garažama prema rijeci. Kroz malu rupu u zadnjoj
garaži vidim drveće izraslo uz rijeku koja odlazi na zapad. Čini se da se s Pofalića
kamion negdje zaputio iza elektrotehničke škole. Dvojica na straži oko mitraljeza.
Jedan s automatskom puškom. Sanduci s municijom naslagani uza zid. Vreće sa
zemljom slažemo do zida desno. Zagušljivo. Šef u priči s vojni- cima. Pucnjava okolo
neambiciozna. Juni pri kraju.
Muzičara pratimo preko Bratstva jedinstva iza zaklona u prvom sumraku. Mi s njim
do ćoška zgrade pa čekamo da vikne s balkona da je sve uredu. Niz stepenice iz
šopinga trojica s punom opremom i bijelim uprtačima. Ulaze u bijelog gofa keca.
Pucnjava od rijeke. Transporter struže ulicom Rave Janković. Mi nazad do
Majmunovića. Narandžasto nebo iznad Igmana. Lagano pored prazne pijace. Tenk
miran na trolejbuskoj stanici. Rukovodilac mi kaže da će u obdaništu sačekati
policijskog šefa. Klimnem. Pretrči sa mnom od hemijske čistione pa ostane u priči s
dvojicom na straži u poslovnim prostorima. Nude mu rakiju. Dok se preko otvorenog
balkona penjem u zgradu, oni govore o cesti preko Tre- bevića i pogođenim vozilima
gore.
U haustoru tišina. Pokucam na njena vrata. Brzo se otvore. Nema nikog osim njih
dvije u ulazu. Nije niko ni dolazio danas. Bila na pijaci. Bilo vode. Gorio stan u
potkrovlju na broju tri, ali brzo stalo. Da joj pomognem ponijeti. Na tanjiru pržena jaja i
mladi luk. Još topla zeljanica od žare. Da idemo u moj stan. Baba je zaspala.
Kandilo na podu. Sjenke mlake i duge. Napolju svijetleći metak.
Sto.
Raspast će se.
Neće.
Vidiš da neće.
Fakat neće.
Auto Zagrebačkom. Granata oko mosta. Tenk kod Jadranke. Radio tiho svira pa
prenosi današnje izvještaje i nabraja ulice i kvartove, brda i stijene. Zamislim ih. Neko
zaviče ispod.
Šta je ovo?
Čekamo tridesetak sekundi.
Ma ništa. Samo namjerno prekidaju. Žao nekom stola.
Drži se sto.
Čvrst.
Stamen.
Ponoć. Ona niz stepenice pa otkuca pozdrav s prvog i zatvori vrata. Ja još
dvadesetak krugova po stanu.
Uz kandilo pišem današnji izvještaj raspakujući paket zapam- ćenih rečenica pa
dodajući i izbacujući dijelove. Pročitam pa dodam pa prekrižim pa napišem još par
rečenica. S vana tenk lomi prema brdu. S radija lista imena pa niz datuma pa imena
onih koji su nešto rekli i uputili šta bi neki drugi trebali da rade što prije.
Kombi do brijačnice. Grupe od po desetak ljudi se odvaju. Jedna skupina iza čovjeka
pod šljemom uz zgradu prema rijeci. Pijanist i ja s komandirom u vozilo.
Riješio auspuh?
Kod onog čovjeka dolje prema Lukavici. Stavio neki polovni. Dao mu cigara.
Ispred crvenkaste zgrade grupa žena sipa vodu. Mi lijevo pa pored transportera
desno uz brdo. Na tranzitu buka tenka prema Jevrejskomu. Uz Vraca u drugoj. Deka
sa skorenom krvlju puna blata. Vozač izbacio lijevu ruku kroz prozor. Motor odahne na
vrhu. Komandir mahne stražaru ispred ambulante. Penjemo se lijevo. Trebević se
zeleni. Juli u naponu. Četvrtak. Niz planinu zastava 128 sa sarajevskim tablicama. U
njoj porodica. Čovjek koji vozi u šarenoj košulji. Žena u majici kratkih rukava i dvije
djevoj- čice nazad pogledaju nezainteresirano prema našem autu.
Vidi ovih, ko da su na more krenuli. I u ovom jadu neko je na okupu, a neko na
ukopu.
Na petrovačkoj krivini dvojica do bijele lade puše. Pokažu da se zaustavimo. Šofer
ih pozdravlja kroz šoferšajbu. Rukovodilac prilazi ne oklijevajući da prvi pozdravi želeći
dobro zdravlje. Po- kazuju mu nešto na padini. Jedan misli da je s one ceste prema
vrhu, tamo negdje.
Sad su izviđači javili da ima nešto što ne treba da bude.
Kombi dalje uz krivinu pa na gas do kraja dok se Sarajevo ukazuje lijevo dolje
kroz odsjaje sunca od poslaganih zgrada i razba- canih kuća. Ugledam i dio stadiona i
ozelenjela brda prema sjeveru. Motor napet do daske u drugoj brzini. Pucnjava ispod
ceste bez većih očekivanja. Sunce nam iza leđa. Kombi skrene kod table vrh osam
kilometara. Računam koliko treba biciklom do gore i iz- računam oko sat i po bez
odmora. Volkswagen polako preko kamenja i rupa. Pijanist pokaže prstima desne
ruke očekivanja od današnjeg posla brojem četiri. Ja dva.
Reko je dvjestotinjak metara pa gore od puta.
Mi iza šefa udesno a vozač lijevo. Šuma hladovita. Eksplozije iz doline. Komandir
pokaže da ne može disati. Vadi gazu kojom pre- kriva nos. Mi skidamo košulje, pa
majicu on a potkošulju preko nosa. Onda opet oblačimo košulje koje svojom čvrstinom
i me- koćom zaštite laktove od zemlje i kamenja a kožu od sunca.
Šef se prekrsti. Dva leša ispod oborenog truhlog stabla. Lijevo uz brdo desetak
metara dalje još jedno tijelo. Krv se skorila na zemlji oko one dvojice. Rukovodilac
pokaže da ima još jedan. Zove šofera dugim vokativnim oblikom tradicionalnog imena.
Ovaj se odaziva.
Ponesi!
Komandir pokaže da one odozgor spustimo do ove dvojice koju smo prve našli.
Prihvatimo tijelo koje je ostalo u položaju fe- tusa. Pogođen na više mjesta. Životinje
napale mrtve ljude.
Iznad borova sunce i ptice. Snesemo ga do one dvojice pa sjednemo da
udahnemo ispod tkanina. Rukovodilac piše u svoj rokovnik koji je izvadio iz oficirske
kožne torbe. Lijevom rukom drži tkaninu na nosu. Vozač se popeo s alatom. Spusti ga
pa se prekrsti.
Mi se penjemo, udišemo, gledamo, stajemo, nastavljamo, prihvatamo ne
zagledajući u lice mrtvog čovjeka. Snesemo ga zapi- njući i stajući oprezno. Tene
pune zemlje.
Kopamo naizmjenično široku rupu. Šef našao ličnu na kojoj se još vidi godina
čovjekovog rođenja, 1934. i adresa blizu koje smo neki dan čuli o nestanku četvorice
ljudi. Dvojica mrtvih su po onom što je ostalo od lica otac i sin.
Odmorimo kratko pored plitko a široko iskopane rake.
Namještamo. Prekrivamo ravnajući zemlju lopatom i tupim dijelom krampe.
Predradnik pročita iz rokovnika nekoliko rečenica za oca i sina. Čeka da ja nešto
kažem. Izgovorim tiho nekoliko redova.
Aferim, hodža.
Ustanemo. Šuma teška, sunce svijetlo a zrak svjež. Bor visok i razgranat. Kroz
grane svijetlo nebo. Razvučen oblak prema brdima sjeverno od grada. Pospe nam
rakije po rukama. Trljamo kožu do lakata. Sarajevo se pojavi na tren desno. Auto
dobija na ubrzanju.
Poslijepodne odmaklo a mi na stepenicama ispred obdaništa. Tenk do trolejbuske
stanice. Kroz otvoren balkon na drugom spratu muzika. Ljubavna problematika u
blagoj rokerskoj obradi. Komandir nama dvojici pokaže da ostanemo. Jedan od
radnika okrene se prema nama i tiho se zapita koga li ćete kopati u ovaj sumrak.
Stražar kojem papovka viri iznad ramena pogleda. Čo- vjek koji vodi tu grupu ponavlja
vrijeme i mjesto sastanka ujutro. Onda skine šljem i vraća se u obdanište.
Plavi jugo bez tablica provlači se iza vrtića do ulaza u Zagre- bačkoj. Izlazi čovjek
šezdesetih pa iz gepeka vadi vreću krompira. Iz haustora žena da pomogne pa sa
zadnjeg sjedišta vadi manju vreću luka koju stavlja na gajbu jabuka pa nosi brižno za
supru- gom u zgradu.
Mrak. Tenk upaljen. Mi prema brdu. Stražar ispred Drvorijeke šeta držeći cijev
okrenutu prema nebu, kao da će sad pa sad zapucati i riješiti rat. Mlađi čovjek u jakni
od džinsa. Nosi kačket. Po- kušam vidjeti nešto iza njega kroz prozore podruma.
Desno je vre- ćama opasan poslovni prostor. Muzičar mi pokaže prstima da pri- tišće
nešto. Klimnem pa velim da me čuje digitron. Na balkonu iznad čovjek čija cigareta
gori u ranom mraku. Dolje stražar na stepenicama. Ispred garaža jedan naoružan
glave zaštićene šlje- mom obmotanim maskirnim platnom.
U dvorištu privatne kuće jedan u crnoj uniformi s pištoljem. U desnoj ruci mu
hekler. Ima i beretku s orlom. Usmjeri nas na vrata u prizemlju. Bila ostava. Unutra
mračno. Ovaj baterijom po- kaže zadatak.
Četiri tijela. Dvojica srednjovječnih muškaraca. Bliže vratima dvije mrtve žene s
pokidanom odjećom i skorenom krvlju na licima, podlivima po grudima, masnicama
po nogama. Komandir se prekrsti. Baterijom nam se odredi mjesto, uzak komad trave
u dvorištu. Na zid kuće prislonjeni krampa i lopata. Na stepenicma još dvojica s
puškama i cigaretama. Onaj s baterijom požuruje i prijeti. Nemoj da ga se ljuti. Šef
otpuhuje i počinje pričati o osni- vanju stranke srpskog naroda i Vladimiru Srebrovu
kao prvom naivnom predsjedniku i prvom važnom odboru gdje je i on, naš šef, sjedio i
usmjeravo rad, birao i zvao ljude koji su se još plašili da ne izgube stanove dobijene
od firmi i stojadine kupljene na kredit a preko veze isporučene u Han-Pijesku. Onda
navodi pre- zimenjaka moje komšinice kao najumniju srpsku glavu naših dana. Ove
koje narod sad ima za prvake opisuje kao kalkulante i kukavice.
Eno onaj s obrvama, ih. Nikola i nekako a Biljana nije nor- malna.
Smiju se. Onaj s beretkom podvlači da je dobar samo onaj ko je sad dobar a ko je
šta bio neka je bio sebi je bio.
Ja krampam, glazbenik izbacuje. Baterija osvjetljava tvrdu zemlju. Komandir se
nadnio s druge strane pa veli još pola toga u dubinu, širina je dobra. Auto na tranzitu.
Tenk dolje kod Jadranke. Brišem lice rukavom karirane košulje s dominantnim plavim
po- vršinama.
Prvo ženu s manje odjeće. Naslonimo je pažljivo na zemlju. Onaj s baterijom nas
izloži kritici za bespotrebnu obzirnost. U ga- raži mrak. Zapnem i nešto se sruši. Šef
smiruje. Prihvatamo drugu ženu. Lakša je. Na nadlakticama baterija osvijetli masnice.
Prvi mu- škarac ostao u pidžami s džepom. Drugi je u majici kratkih rukava.
Skupi ih!
Psuju. Šef poziva na strpljenje i razumijevanje, na čovječnost. Stavljamo jedno
muško i jedno žensko tijelo dolje a druga dva gore pretpostavivši da su bili u takvim
kombinacijama i da tako treba. Okrenuti na bok.
Zatrpaj!
Bacamo zemlju da se ovi ljudi prekriju od svijeta. Lampa upe- rena u svježe
iskopanu zemlju, ispucao beton i kadu. Uperi je i u naše potiljke. Trojica veseli.
Evociraju obračune sa špijunima zadnjih dana.
Jedan repetira pušku. Komandir stavlja ruke na nas dok bacamo zemlju. Ne
odmiče se. Onaj s lampom naredi da stavimo odbačenu kadu punu prljave vode na
ovaj dio što smo kopali. Stara kada s no- garama. Dižemo a blatnjava se voda
prosipa. Prebacimo je. Zalila nas do lakata i po nogama. Onda nabacamo još neke
gvožđurije.
Mrak gust a noć tiha. Neko viče iz garaža pored kojih smo pro- šli prije sat. Iz
zgrade dolje odvrnute gusle s kasete. Onaj s beretkom okrene svjetlost prema izvoru
zvuka.
Noć je duga a oni bi na spavanje. Pa da poslije pričaju da nije bilo zabavnog
programa na Grbavici, da ne poštujemo kulturne potrebe nesrpskog stanovništva.
Vodi!
Mi niz stepenice. Ispred Digitrona drugi stražar koji nas zaustavlja. Šef mu
samouvjereno objasni šta radimo. Spustimo se na trolejbusku ulicu. Prozori tu i tamo
pod svjetlom svijeća. Prate me. Ispred fakulteta stražar. Parkiran stojadin s milicijskim
oznakama. Pijanist pokazuje da je tek sad teško kad krene kući. Ja hoću objasniti da
je to još i nekako kako može... ali je suviše komplikovano za pantomimu. Komandir se
kod žućkaste zgrade prodere ide radni vod puštaj. Čovjek kod poslovnih prostora me
nezainteresirano isprati pogledom. Na stubištu se otvore vrata. Čula je da dolazim.
Miran dan. Kako je meni bilo.
Uobičajeno.
Odnijela je maloprije gore nešto za pojesti. Kupila mi košulju od džinsa na pijaci za
pet maraka, jedva nošena a jaka tkanina. Jaka kao onaj sto.
Haj ti prva da te gledam ko da te ne znam.
Ovako.
Tako.
Jesam ti sad strana?
Nadahnjujuće strana. Nisam te vidio takvu kakva si. Valjda niko nikog ne vidi niti
čuje do kraja.
Je l to dobro?
Zabavno.
Šta nisi vidio kao sad što vidiš?
Evo ovo ovdje pa ova linija. Ovaj dio sam zanemario skroz. Teška sam ti.
Nisi. A i da jesi nadahnjuje.
Da otežam i zahladim?
Razdvajam na glasove riječ s fonemom b na trećem mestu upo- trebljavanu i
ranije u sličnom kontekstu.
To si.
Romantično skroz.
Kandilo tinja na podu. Sjenka dugačka
Sunce po prozorima. Povjetarac pomjeri zavjesu. Miljacka šumi od kaskada poslije
mosta Vrbanja. Stražari ispod kašlju i pričaju. S Jevrejskog mitraljez. Ostanem ispod
deke pa pišem u rokovnik ljude, riječi, brojeve na zgradama, muškarce, žene i djecu
koji prolaze, sjede ili stoje, vrste pušaka, drveće i tipove automobila.
Promjene padežnih oblika u ruskom jeziku prvo prepišem kako treba, ali u
slijedeću tabelu nekoliko strana poslije kačim na- stavke kako mi naumpadne. Slovima
branim da pobjegnu od na- metnutog ženskastog oblika. Povremeno napišem a ili k
onako kako sam pisao, a sada svakom novom stranom taj mi se način povlačenja
linija čini tuđi.
Subota. Zbrajam koliko ću strana uhvatiti do deset do sedam.
U njenom stanu na komadima drvene ograde iz šupe skuhan čaj i ispečen hljeb.
Grah spreman za kuhanje. Sipa mi vruću crvenkastu tekućinu. Voda je u nekoliko
velikih kanti i tri nejednaka kanistera. Stolnjak s crvenim linijama. Radio priključen na
akumulator emitira vijesti. Pominje da je najveće sarajevsko naselje već toliko i toliko
dana u potpunoj blokadi. Onda prenose koji su daljnji planovi i rokovi međunarodne
zajednice, reakcije i mjere, ulice i zgrade po gradu, sela i gradovi koji su sada vijesti.
Čaj mi- riše na planinske trave. Hljeb s hrskavom korom upija domaći pekmez od
šljiva. Šljiva piše ćirilicom, teškim rukopisom na tegli.
Jesi zadovoljna nastupom?
Vrlo.
Čime posebno?
Neću ti reći.
Kad se baba diže?
Oko sedam.
Vrijeme mi.
Šta misliš da jedan dan naprosto ne odeš?
Došli bi po mene. Onda i po tebe.
Kažem da ne znam.
Svaki dan se nadam da ću jednostavno pobjeći.
Gdje ću te naći onda i da li da te tražim?
Traži. Mali je ovaj naš svijet. Ja ću tebe naći.
Znači da te večeras možda više ne vidim?
Možda ne a bojim se i radujem da da. Mogu ne doći iz različi- tih razloga. Ako me
ne bude, traži onog mog kolegu što dobro svira. I komandira.
Kažem ime pijaniste. Ona ga ponovi pa i ime komandira i mjesto gdje se
skupljamo.
Sad idem.
Navit ću sat na osam i petnaest da zvoni ako te nema.
U haustoru svježina ljetnog jutra. Njena vrata se zatvaraju dok ja preko balkona na
izgaženu travu. Stražar kod poslovnog prostora poznat. Klimne. Ja brzo dalje.
Ispred brijačnice Žilmar rovi džepove svojim ljudima. Raspo- ređuje grupu za Željin
stadion. Druge predaje nekom koga naziva Dimšo, kaže, vrati mi ih do osam ovdje.
Ovi su za Ozrensku. Pe- toricu predaje rukovodiocu s kalašnjikovom prebačenim
preko leđa. Ovi su za Trebević. Jedan čovjek iz te grupe, čini mi se da je jednom bio s
nama u kombiju još u maju, primijeti glasno da hodže uvijek dobro prođu.
Evo i ovdje tebi, mali, lakše, zakopavaš, dospio kod najboljeg komandira i na
najlakši poso. Naš rukovodilac ga ušutkuje i tjera. Više ljudi se okrenulo. Nas trojica na
Zagrebačku. Grupa vojnika u koloni prema rijeci uz zgradu. Žena u šarenoj suknji s
cekerima na pijacu. Lada karavan bez zadnje tablice na pijacu. Transporter prema
Grbavici dva. Metak u asfalt a oklopno vozilo prema Ma- rijana Baruna. Mi pored
Drvorijeke. Stražar na podzidu. Ispred Digitrona dvojica puše i piju kafu. Na balkonu
žena u bijeloj majici kratkih rukava istresa stolnjak. Mi uz stepenice pored kuće gdje
smo sinoć kopali. Kada na mjestu. Dvorište izgleda manje nego u mraku. Ostala
otvorena podrumska vrata kroz koja smo iznosili. Šef kaže da trebamo na broj
osamnaest. To je u zgradi s druge strane Digitrona. Stražar nas prati pogledom. Pita
šta je bilo. Komandir objasni. Otvorena vrata s kaljenim staklom. Unutra čo- vjek zove
našeg rukovodioca. Šef ga oslovljava s moj Josipe. Veli da se pitao šta je s njim. Ovaj
objašnjava da su on i žena mu još i dobro, ali da nema ljudi iz komšiluka. Eto, izgleda
njega poslali a oni čekali policiju.
Koga nema?
Dva para. Preksinoć smo skupa sjedili. Malo nas je na stubištu ostalo pa bi
navečer pili čaj i slušali vijesti, nas dvoje i još ovo čet- vero susjeda.
Izgovori im prvo prezime pa imena. Pa onda isto tako i drugog para.
Čulo se neko pomjeranje gore na šestom iza jedanest. Ujutro mi komšija kaže da
je vidio u zoru bijeli golf u koji nešto unose u čaršafu. Neki sa šajkačom niži, valjda taj
što je najgori na Grba- vici, neki bokser Crnogorac i njegovi pajdaši. Mi ujutro na šesti.
Nismo smjeli kucati. Na vratima papir s novim prezimenom. Če- kali, otišli komšiji,
dobar čovjek, u vojsci. Obećo da će vidjet. Vra- tio se kasnije, ništa nije saznao ili nije
mogo ništa dobro da nam kaže. Predvečer opet bijeli golf. Ja ne dišem. Moja žena
rukom usta prekrila, križa se, kaže, gotovi smo. Čujem da se penju, gore lupaju,
vraćaju se, stadoše na spratu. Jedan pita šta ćemo s ovim a drugi kaže kasnije i
odoše niz stepenice.
Rukovodilac hoće gore. Stubište prazno. Odjekuju koraci njegovih čizama. Na
četvrtom jedna vrata otvorena, saksija prevrnuta, papuče ispred vrata. Na petom
stolica ispred jednih vrata i razbacane cipele za oko kuće. Na šestom krpa na podu,
vrata zatvorena, papir iskinut iz velike teke na kvadratiće zalijepljen a prezime
napisano tvrdim rukopisom velikim slovima. Čini se da je zadnje slovo, ć, krivo
napisano kao đ. Komandir kuca. Lupa. Po- kuša otvoriti. Zaključano. Domaćin pokaže
na vrata na istom spratu koja su ostala otškrinuta. Na stepenicama ispriča da je neko
nekom tvrdio da je jednog od nestalih, šefa petete inžinjeringa i dobrog šahistu vidio
na prozoru crvene zgrade u Rave Janković jučer popodne. Tamo navodno drže malo
bitnije zarobljenike.
Ovamo po cijelu noć odozdo jauču. I drugi iz njegovog kom- šiluka lude i čekaju
korake na vratima. On u snu vidi borove na Trebeviću visoko nad glavom. A on u jami
kao u Jami. Što je najgore u jami živ.
Da bježimo. Komandir otpuhuje. Krene da kaže nešto pa stane. Muzičar pokaže
da će sada izvaditi rokovnik i čitati. Nije pogodio.
Svi šuteći na prizemlje. Plavi kombi do zgrade. Šef pokaže da uđemo. Čovjek
pruži ruku našem šefu, potapše ga, kaže, Miro dobar si čovjek a ovo nije vrijeme za
takve pa nestane u haustoru. Mi prema kući do trolejbuske ceste. Pogledam plave
zgrade u Hra- snom, Dolac Maltu, kuće razbacane po brdima ispod Huma. Tran-
sporter blizu stanice u Dinarskoj. Pomjera se lomeći gusjenicama metal na cesti. Naš
kombi se spusti iza njega pa prelazi preko Brat- stva jedinstva. Poneki prozor prema
trolejbuskoj ulici otvoren. Na balkonu žena oko cvijeća. Stariji čovjek drva prema ulazu
u kojem smo neki dan bili. Šef šuti. Vozač mu nudi cigaretu. Tenk na trolejbuskoj ulici
okrenut prema Skenderiji. Svijetao dan. Vruće. Ispred obdaništa stražar od neki dan.
Dvojica starijih muškaraca unose drva. Komandir u vrtić. Nas dvojica na stepenice.
Granata negdje uz brdo oko Jevrejskog. Od stadiona nekoliko serija mi- traljeskih
rafala. Šef izlazi i udiše duboko. Pokaže prema pijaci.
Grupa žena sipa vodu crijevom s hidranta u kanistere i kante. Zastava 750 prilazi
od Zagrebačke velikom brzinom i skreće lijevo prema Bratstvu jedinstvu. Čujemo da
koči. Predradnik mijenja pravac i vratimo se pored Caprija.
Drvo pored žućkaste zgrade ispod koje je stanica prema Do- brinji udarano
mecima. Ispred radionice pored koje ulazimo u Rave Janković dvojica u plavim
kombinezonima popravljaju jugu bez zadnjih vrata. Od policijske škole na Vracama
zalupa mitraljez dugo i bučno. Sunce otišlo prema Kiseljaku. Slijedimo komandira
pored ulaza u kojem smo neki dan bili i stajali u hodniku djevo- jačkog stana. Na
ćošku u prizemlju trojica. Jedan djeluje kao oficir. Drži pivo ispred sebe. Dvojica u
zelenim čohanim hlačama. Zovne našeg rukovodioca srdačno ga pitajući za zdravlje.
Zdravo bio, Dragane.
Đe si navalio?
Tamo, do Miljacke nešto treba iznijeti, ponijeti, šta li.
Sjedi na piće, ne gori.
Fala ti, al gori. Drugi ćemo put. Sad je onaj dolje bio, čini mi se.
Ne smije on ovdje đe sam ja. Juče sam ga otjero. Kreno na Nelu. Kad ga ubio
nisam.
Šef pokaže grimasom da to ne bi bila loša opcija kolikogod opasna.
Doći će to sve na svoje, radimo na tom.
Rukovodilac mu mahne kratko pa nastavljamo pored prvog nebodera u šopingu.
Unutra šporet na drva postavljen u ulazu i nekoliko žena oko njega. Mi stranom
okrenutom prema muzičkoj i osnovnoj školi. Na brdašcu kao napravljenom djeci za
sankanje žuti se spržena trava. Igralište s kamenjem postavljenim na mjesto stativa
prazno. Neboderi u Darovalaca krvi izgoreni na strani prema Grbavici. S nebodera
desno od nas snajper svakih nekoliko sekundi. Ispred Vase Pelagića na razvaljenoj
fotelji stražar s papovkom. Komandir unutra tražeći nekog iz komande.
Mi pogađamo koliko će biti norma danas. Pijanist pokaže dva pa doda samo da
nije ono malo mojih staraca.
Ne mogu više ni za koga drugog da mislim ni da se brinem.
Ja tipujem na jedno i to ženu. Šef izlazi i kaže da čekamo kombi. Sjedimo na
stepenicama. Sa srednjeg nebodera cikne snajperski metak. Mitraljez od rijeke prema
Bristolu. Muzičar pokaže rukama most, pa prstima pare pa dva prsta za cifru pa
upitnik za blagajnu gdje se to daje da bi se prešlo u grad. Klimnem i izražavam da je
dva puno. Potvrđuje. Onda dodirne svoj vrat pa grimasom naglasi da je to puno više.
Klimam i ja hoteći objasniti da je puno kad nemaš, ne možeš, ne znaš gdje ni kako.
Polazimo iz zaklona prema zgradi do koje je parking, pa ulica koja ide ispod muzičke
škole, pa nagorio vrtić ispred kojeg je šetnica pa rijeka i eto Elektroprivrede, Bristola,
nebodera, Sarajeva. Od svega vidimo djeliće zgrada ispod postavljenih zaklona i
razapetih deka. Sa zadnje strane zgrade prolaz preko balkona. Na njemu stražar s
cigarom i šoljicom kafe na dasci preko koje se ulazi. Komandir ga pita za adresu a
ovaj nehajno pokaže na zgradu desno. Prelazimo do stepenica kojima se ulazi u
šoping. Stilizovanim slovima piše Jesenjin na polomljenom staklu. Mi preko parkinga
na kojem su izgažen fićo, polupana škoda, lada tamnožute boje i stari stojadin skinutih
točkova u zgradu. Ispod šopinga tišina. Mračan haustor. Šef doziva povjerenika. Iz
podruma čovjek kasnih šezdesetih u plavoj jakni civilne zaštite. Predstavi se
izgovorivši prvo prezime pa ime i pruživši ruku šefu pa i nama. Objasni da ne zna ni za
kakav problem i da u ulazu nema mrtvih koliko zna, ali da ima neka situacija s kom-
šijama na trećem koji čekaju danima sina da dođe iz radnog voda. Ne bi bilo loše da
im se objasni kako taj vod radi i jesmo li im vidjeli sina. Čovjek iz Marijana Baruna im
reče da je u Drvorijeci te ide na kopanje na Trebević. Ima se dosta posla na Zlatištu
zadnjih dana pa svaka pomoć dobro dođe. Tako je čuo. Stari su to ljudi, nestalo ih od
kada im sin ne dolazi kući. Korača ispred nas na treći. Stubište hladovito i tiho. Kroz
otvoren i ispražnjen stan ugledamo zgradu u Marijana Baruna.
Eno moje kuće.
Balkon otvoren na mjestu koje je pokazao. Topao zrak. Tran- sporter prišao od
Majmunovića. Motor mu radi a vojnik na kupoli doziva nekog iz zgrade. Na trećem
stolice ispred otvorenih vrata. Starija žena izlijeće iza pritvorenih vrata u ćošku kad je
čula korake. Kuhinjska krpa joj u ruci. Gleda pažljivo u mene, u muzi- čara pa u šefa.
Pita ima li nas još. Mi gledamo u pod. Rukovodilac ohrabri da puno ljudi na raznim
mjestima kopa, pomaže, nosi, čisti. Ima dosta posla. Pojavljuje se i njen muž s velikim
podo- čnjacima. Nosi kariranu košulju koju je zakopčao ispod vrata. Predradnik mu
pruža ruku. Starac je prihvata pa se rukuje i s nama i nudi da uđemo. Na vratima
prezime kao u košarkaša Radivoja. Muzičar to komentira oponašanjem njegovog
specifičnog načina bacanja lopte odozdo. Klimam. Pokaže čuđenje grimasom pa pre-
zime pa dlanove okrene licu. Pokazujem da ne shvatam. Šapne nije znao da ima
muslimana s ovim prezimenom.
Ma nisam inače ništa znao ni šta ima ni šta nema ni kakav je svijet po kojem
hodam, ni ove haustore, ni ljude, ni šta se smije raditi. Sad znam.
Znači dosad nisi znao a sad znaš?
Znamo i ja i ti.
U stanu miris hljeba zamotanog u crvenkastu krpu. Mala peć na drva. Nema
televizora na stoliću. Žena nudi da napravi čaj jer vatra još tinja. Šef izvadio rokovnik. I
nas dvojica za stolom. Mu- šema sa zelenim motivima. Čovjek otpuhuje i gleda u
jednu tačku dok govori. Žena džara vatru i preuzima riječ. Sin im je pedeset šesto
godište.
Nekakva trojica došla. Eno tamo stali oko njega a meni došo ko dijete kad je bio.
Zapeče me namah u grudima i od tad ne popu- šta. Gori mi duša valjda. Ja pošla da
pitam šta je problem, gdje ćete a taj jedan me gurnu, drugi kaže na provjeru. Treći se
smije. Odoše. Dolje na prizemlju čujem da ga udaraju, ali ne čujem mu glasa. Sletim.
Već ih nema, a kamion ode prema Majmunoviću. Osto komadić stakla iz naočala. Ja
taj komadić čuvam.
Plače. Vadi iz kućne haljine komadić dioptrijskog stakla pa ga brižno zamotava u
maramicu.
Ja odmah do povjerenika. On zvao nekog rođaka. Kaže, poveli su njega, Ivana i
Vladu. Vratit će se brzo, popišu, stave u radni vod da čiste smeće i tu je svaku večer.
Drugo jutro eto ti tog Vlade, komšija naš s petog. Ja zadrhtala, on priča da su bili na
kamionu skupa te ih odmah tamo kod velike samoposluge na pijaci neko zaustavio,
skinuo Ivana a njemu rekli da uzme pušku pa će mu biti lakše. On pristao.
Pa gdje je moj sin?
On šuti, provrti se malo ovdje, kaže, doći će Izo, radi negdje. Juče predvečer eto
ga opet.
Pa gdje nam je sin?
On samo napravi facu da ne zna i veli tu je negdje, radi. Pitam šta je bilo s Ivanom,
on kaže ne zna, možda su ga pustili da pređe kod Bristola. Ode tako a mi ni ovu mrvu
brašna što imamo ne mo- žemo pojesti. Bila jutros i u šopingu u nekoj komandi. Tamo
vojna policija, nekakav nabusit sa Sokoca. Jedva me saslušao. Ne zna i ne može
ništa. Rat je, veli, ima preča posla nego da traži ljude. Ja onda gore skroz na Vraca.
Rekoše mi da tražim Šipčića. Lutam između kuća, zaustavljaju me, legitimišu a ja
samo ponavljam sina tražim i njegovo ime i prezime. Puste me tako do neke kuće
gore kod one kafane na Vracama. Primio me taj Šipčić. Ne nudi mi ni da sjednem,
promrmlja kako se zove sin. Kažem. Mislim ako zapiše, možda će nešto i uraditi. On
ne piše. Koliko mu je godina. Ja se ponadam da možda zna i da će ga sad dovesti
živog iz druge sobe. Gdje je radio. Energoinvest. Onda mi hladno kaže da tražim
nekog Bulajića iz opštine koji je isto radio tamo pa će možda pomoći kolegi. Dignem
se pa molim opet, ovaj mi se učini da bi nešto mogo. Ništa, kaže, nema više vremena.
Ja odozgo preko cijele Grbavice. Vidjela sam raznih, s kosama i bradama, tenkove, ko
film neki da je. Ali ništa me nije briga već krenem prema Zagrebačkoj tražiti tog
Bulajića. Stražar kod opštine, na onom fakultetu. Kud ćeš? Sina, reko, tražim. Treba
mi Bulajić. Nema ga ovdje, otišo na Ili- džu. Kad sutra da dođem, pitam, a on zamoli
nekog Šarovića, zovne ga šefe pa moli da priča sa mnom. Pita me čovjek šta je, a
nekako me ne gleda u oči. Je li bila civilna ili vojna policija a ja velim da je policija bila,
ne bi nikad mog sina odveli, bio uvijek na svom mjestu, odličan student, zaposlio se,
nikad se nije ni potuko ni s kim. Vidjet će šta može, težak je trenutak, svašta se
dešava, ali ljude vrate odnekud s kopanja poslije par dana. Kao, smirit će se to ovih
dana.
Eto, gospodine, vidim da ste vi čovjek, ako išta možete pomoći, pitati makar, da
znamo da je živ i da nam se vrati. Mi nemamo više nikog i ništa nam ni rat ni mir ni
države ne znače. Sina smo podizali, nadali se. Kad je završio građevinu, plakali smo
od sreće. A vidi sad šta osta od života.
Suze joj idu. Briše ih nagnuvši lice do krpe kojom je hljeb umotan. Komandir
proguta knedlu pa veli da će pitati i tražiti. Kad im se sin vrati, eto, život ide dalje.
Stat će ovo zlo još dok je ljeta.
Na ulici parkiran plavi kombi. Šofer s nekim priča. Šef po- kaže pijanisti da ide
kući, dosta je bilo danas. Pušta i vozača a nas dvojica trčimo prema Majmunoviću.
Lijevo vidim dijelove zgrade na Pofalićima i čujem rijeku. Metak u metal negdje blizu.
Kod pijace tišina. Parkiran pincgauer i trojica s bijelim uprta- čima, pod šljemovima
blokirali prolaz. Legitimišu grupu mu- škaraca. Petoricu odvojili, dvojicu popeli na
kamion. Svi u civilnoj odjeći. Pokaže i nama da čekamo na red. Rukovodilac digne
pušku desnom a iskaznicu lijevom rukom a mene opiše kao udarnika radnog voda.
Vojnik pod šljemom mahne da prođemo. Hodamo pored brijačnice pa ispod zgrade s
žutom fasadnom ciglom. Šporet na drva u prizemlju jednog ulaza okupio nekoliko
žena. Potrčimo ka Lenjinovoj jedan. Tenk još na ulici. Komandir ostane pričati sa
stražarom ispred radnji. Mahne mi dok ulazim preko balkona.
Još su dva sata do aktiviranja budilnika. Vrata joj zatvorena. Haustor prijatno
svjež. Pokucam. Pita ko je. Kažem ime i prezime. Pogleda me malo iznenađeno.
Nije bilo puno posla danas. Šta je ovdje?
Miran dan. Jest oko podne pala granata gore na krov. Zgotov- ljavam večeru. Sad
ću ti vodu ugrijati. Uđi!
Stid me više babe. Čekat ću ovdje.
Ma uđi.
Uđem. Baka pita kako sam i znam li šta novo za oca i kako mi je na tom poslu.
Kakvagod da su vremena, mladost je mladost. Složim se. Žena prođe u sobu i zatvori
vrata. Na stolu izrezan hljeb i dvije jabuke. Hoće da popijemo ovdje čaj. U vijestima
nabrajaju dijelove grada pod granatama i problemima. Javljaju se iz policije, hitne,
bolnice i drugih ustanova. U vijestima čekam imena. Ona sipa vruću vodu u crvenu i
žutu šolju. Zamirišu planinske trave. Granata iz Zagrebačke prema Ljubljanskoj. Auto
od Splitske. Ko- raci s Lenjinove.
Uplašila se da nećeš doći.
Snašla bi se ti.
Hoćeš da me ostaviš?
Strah me bude da si sa mnom iz sažaljenja.
Vidjela sinoć koliko te strah.
Pa malo sam bio ko zaboravio.
Zaboravi opet. Strah je dušmanin.
I stid. Još gori.
To je od odgoja, nemoj ovo nemoj ono, pazi ovo ne ono. I sama sam takva.
Mi gore a strah i stid dolje.
Prvo čaj.
Čaj.
Kandilo do pola puno. Sjene se pomiješaju na zidu prelijeplje- nom tapetama. Iz
susjedne zgrade gusle glasno puštene. Ostavila rokovnik na sto.
Da ne bude stida ni straha.
Da ne bude.
Vjetar diže kese i izblijedjele ambalaže čipsova, čokolada i sokova. Komandir da
krenemo. Slijedimo ga pravo, lijevo pa desno prema Vracama. Žena odozgo s
cekerom. Lada karavan nezatvorenih zadnjih vrata sporo niz ulicu. U autu stariji
muškarac i srednjovje- čna žena. Tenk u ravnini Jadranke. Sunce jako. Muzičar veli
kako treba spustiti rukave jer je najgore za kožu po vjetru.
Znojimo se uzbrdo. Šef raskopčane košulje namješta pušku na leđima i torbicu na
boku. Odmor ispred kuće ispod tranzita. Na cesti tenk i transporter. Trojica u
maskirnim kombinezonima niz Vraca. Zavrnuli rukave. Na balkonu prve bijele zgrade
do tranzita žena istresa stolnjak. Mi lijevo između zgrada. Petrovačka na plavoj tabli.
Strma ulica. Ispred kuće desno dvojica dječaka u nas usmjerenih pogleda.
Okrenemo se prema Sarajevu. Vrhovi zgrada na Marindvoru u podnevnom suncu.
Čuj Durmitorska ulica.
Vala su je dobro nazvali. Kud onaj ikad s Durmitora siđe.
Ispred kuće troje. Nude vode.
Fala. Husinska pedeset sedam?
Mimikom izražavaju neznanje.
Tu je negdje.
Jeste domaći ovdje?
Starosjedioci.
Pa kako ne znate?
Opet pokreti licima.
Ulica strma, sunce visoko, grad ispod nas. Durmitorska postaje Husinska. Brojevi
na kućama rastu prema lijevo. Ispred pri- zemnice s krovom na četiri vode četvero oko
kafe. Šef ih zna. Zdrave se. Nas dvojica desetak metara dalje na uskoj ulici. Spo-
menik iznad nas. Iza njega u daljini zeleni se Trebević. Oblaci rijetki i tanki. Domaćin
pokaže kratko rukom prema gore pa glavom izrazi neznanje. Pijanist prstima
predviđa troje za nošenje. Ja dvoje. Dalje između kuća. Na jednoj prozor otvoren a
zavjesa le- pršava. Kuće kao u Neđarićima s krovovima na četiri vode prizemne i na
sprat.
Ispod ulice na prizemnici zakačena plava tablica s brojem pedeset sedam.
Komandir pred otvorenim vratima. Lupa. I mi pri- šli. Muzičar skeptičan prema
prisustvu domaćina.
Domaćine, ima li koga, halo?
Iz susjedne kuće proviri mladić od šestnaestak godina.
Nema više nikog.
Znaš li Halila?
Dečko klimne.
Nema ih više ovdje.
Đe su?
Digne ramena.
Kako se ti zoveš?
Izgovori to brzo pa doda da je odmah pušten. Iz kuće žena pedesetih godina.
Gurka ga unutra a sama preuzima konverzaciju objašnjavajući da ne zna gdje su
komšije a da njih niko ne dira i da nema nikakvih problema. Sin joj je pušten, fala
Bogu, jer je malo- ljetan i nema pojma ni o čemu. Šef sjeo na podzid. Objašnjava ženi
da je samo došao mobilizirati za radni vod Halila i druge. Onda otvara rokovnik i čita
imena Muntaz i Safet pa prezime, Arif i Ismet pa njihovo prezime na ić. Ima ih sviju
evidentirane na ovoj adresi. Žena gleda ispred sebe. Dečko objašnjava da su svi bili
tu, ali više
nisu.
Pa đe su? Jesu prešli na drugu stranu, jesu negdje odvedeni, recite slobodno. Ja
vodim radni vod, nisam opasan ni zao, makar se nadam.
Mi glavama potvrđujemo mada nas niko nije pitao.
Bili u Digitronu. Sjedili na podu, odvodili ih u neku prostoriju. I mene jedan nizak
izudarao, puco mi u zglob, pa me pustili. Njih je tuklo, čulo se, izlazili krvavi, nosili ih.
To je sve što znam. Vra- tio se kući a njih nema. Jedan komšija, onaj taksista misli da
su vjerovatno na Trebeviću u radnom vodu.
Žena ga hoće ušutkati. Komandir ga hrabri. Majka gurka unutra a dečko hoće
razgovor. Govori isprekidano da su sedamane- stog juna sjedili kod tog što ga tražite
u kući svi. I on. Slušali vijesti. Uletiše petorica. Jedan izvali telefon. Drugom komšiji
naredi da svoj donese iz ove kuće. Dere se da neko dojavljuje muslimanima položaje
na Vracama. Drugi uperio pušku pa viče polazi da ne pričamo bezveze. Dolje ćemo se
ispričati. I druge dižu. Jedan onog udario nogom u koljeno. Pade. Ispred kuće, eno
gore gdje je onaj kombi sad, dva auta. Uperili puške u nas, i mene jedan gurka u leđa
onom puškom. Potrpaše nas, trojica pozadi i pjevuše dok nas spuštaju dolje do
Banjalučke pa nekud pored stepenica, nikad nisam ni bio tamo, u zgradi dolje
komanda, šta li. Uvedoše nas u jednu prostoriju, kao neki poslovni prostor. Postrojili
uza zid. Po- češe dvojica udarati nekim sajlama, ljudi viču, ja pokrio glavu rukama.
Uleti jedan, kao neki šef i kaže dosta. Onda nas stavili da stojimo uza zid pa jednog po
jednog odvode u drugu prostoriju i samo čuješ udarce, jauke, zapomaganje. Mrak
pade. Mislio, to je, istukli nas pa ćemo negdje na kopanje, nek bude svo zlo u tome.
Kad uleti jedan niži s bejzbol kapom. Udara drškom u glavu jednog po jednog. Prvo
mlatne po glavi pa puca u noge. Ljudi jauču, sve čekam neko će zaustaviti, spasit nas.
Jednog pogodio u koljeno. Čovjek se samo sruši. Drugog u butinu i tako redom. Kad
čovjek padne, još ga upuca. Čuješ kako drška pištolja udara u lobanju pa kako se
metak zabija u kost i meso. Meni slabo došlo. Učim šta znam, računam da je gotovo.
Kad, stvarno, dvojica s trakama ule-
tiše taman kad je do mene došo. Izguraše ga i kažu, pusti malog, vidiš da je dijete.
Samo me izvedoše i ostaviše ispred zgrade. Okre- nem se, vrata zatvorena a stražar
ispred. Stojim, krv mi ide, ruku ne osjećam. Stražar mi samo reče bježi, mali. Kontam,
mrak je, glava mi visi i ja uz stepenice pa uz Vraca uzbauljam i do kuće. Ruka mi
puca. Niti me ko zaustavio, niti šta pito. Dođem kući, mati i žene plaču. Kad su mene
vidjele, poletješe. Ja šutim, kažem, dolje su, bili su živi maloprije. Ujutro Halilova žena
išla dolje. Neki joj reče da su dobro, na kopanju su, par dana i eto ih kući. Ona pita
jesu li ranjeni, je li bio doktor. Ma jok, sve, kaže, uredu. Eto njih za koji dan. Kao, jedna
grupa otišla na Jahorinu drva sjeći. Čekali taj dan, ništa. Išli kod komšija, ovaj taksista
obećao upitati pa ništa. Kad ga vide, samo sliježe ramenima. Žene išle i kod ovog
komandanta na Vraca, dolje u šoping, u Zagrebačku, svugdje pitaju, mole, traže evo
skoro mjesec dana, ništa ne znamo. Žene se sklonile. Ne znamo ništa o njima.
Šef ponavlja imena pa dva prezimena pa podvuče neku liniju, namjesti naočale i
piše datum. Žena gleda u nas pa pita znamo li mi šta, jesmo li i mi u radnom vodu.
Potvrdimo pa pokažemo da ne znamo puno a onda ja kažem da ima ljudi na sve
strane u raznim kombinacijama. Žena otpuhuje. Dečko sjeo pored nas. Ruka mu
previjena na zglobu. Juli. Muzičar simulira pisanje pa broj jedan izrazi palcem desne
ruke onda pucanje ispruženim kažipr- stom i dignutim palcem iste ruke pa istim
prstima okrenutim miroljubivo broj dva. Klimnem.
Sunce iznad Igmana. Transporter nizbrdo a jugo uzbrdo. Pu- cnji u dolini
povremeno i sporadično. Dim spor i razrijeđen ispod repetitora na Humu. S vjetrom
toplina i prašina. Šef usmjerava niz Durmitorsku. Ispred manje kuće, iza ograde od
metalnih šipki ofarbanih tamnocrveno, dvojica dječaka igraju penala. Desno dolje
Skenderija. Ispred kuće lijevo stražar s papovkom na leđima. Ko smo, gdje smo
navalili. Rukovodilac autoritativno riješi da se ne moramo ni zaustaviti. Do tranzita pa
ispod ceste u Radničku. Ispred zgrade čovjek koji je i onog dana bio povjerenik. Ulica
tiha i prazna. Mi desno pored štaba s crnom zastavom. Rukovodilac pozdravlja
stražara, mladića srednjih dvadesetih.
Kako mi je Veljko?
Bolje. Na vemea je.
Kod apoteke mi umorno pokaže da pretrčim. Mahnem pa trčim pogledujući vrhove
krošanja u Vilsonovom i djeliće muzeja između drveća. Ispred radnji nikog. Provirim
prema Vrbanji gdje spaljenu zgradu unioninvesta od izgorene benzinske pumpe
energopetrola dijeli Ljubljanska ulica. Oborene žice za trolejbus ka Skenderiji. Ra-
čunam koliko koraka i sekundi i sreće mi treba da pretrčim do mosta. Stražar iz radnje
spuštene puške. Pita kako je, komšija.
U haustoru hladovito. Sjednem na stepenice i naslonim se na zid. Pola šest. Još je
daleko budilnik. Kucnem gledajući bliska slova na vratima.
Šta su vam ovo skratili radno vrijeme?
Klimam. Pitam grimasom ima li šta novo u ulazu. Samo neka stakla pucala. Još
pravi večeru. Kupila jabuke, kajmak, mlijeko, malo kafe, trošila. Sad će vodu zagrijati.
Na vijestima govore o konferenciji u augustu. To je brzo. Vjeruju neki da je dotad go-
tovo. Pokažem da ne ne vjerujem.
Ko će sad ovo razmontirati? Sve štabove, puške, vozila, sanduke s municijom,
kazane, vreće. Teško je to.
Teško je i da ovako ostane.
Teško je čekati večer.
Teško. Nemoj, teška sam ti.
Teško je nositi kad i šta ti se ne nosi.
Možeš li još?
Vidiš da mogu.
Spuštaj!
Jok.
Jesi navalio. Hrana i voda?
Može sačekati. Sve na svijetu može malo čekati.
Sunce se nadvilo nad Trebević. Rijetki i razvučeni oblaci nad sarajevskom dolinom
ka istoku dolinom Miljacke. Predradnik pokazuje polazak. Hodamo pored otvorenih
haustora. Ispred jednog trojica s puškama s dvojicom prestarih za puške kafenišu.
Žena iznosi prozirnu flašu. Hvale je. Komandir se pozdravlja pa nastavlja zabrinut
ispred nas.
Tenk miran ispred Jadranke. Grupa ispred banke kod MIS-a. Transporter uz
Vraca. Uspinjemo se pored garaža pa se stepenicama dižemo do poslovnih prostora
na dnu Radničke. Rukovodi- lac namjesti pušku na leđima i zategne kaiš torbice,
obriše čelo, otpuhne pa nastavlja prema kući do koje se prilazi ispod nove žute
zgrade. Kuća velika a djeluje prazna. Što joj se više približavamo, to se čini praznijom.
Na spratu otvorena balkonska vrata i lagan vjetar pomjera duge zavjese. Niz ulicu
jugo četrdeset pet. Pas negdje iz Splitske bučan i nervozan. Komandir prvi. Uzeo
pušku u ruke. Lupa na vrata u prizemlju. Ulazi dok mi stojimo ispred. Do- ziva. Izlazi
pa pokaže da se popenjemo gore vanjskim stepenicama. Po stepenicama razbacane
novine. Na terasi dvojica u plavim uniformama civilne zaštite iznose kauč. Iz kuće iza
njih nadzornik u vojničkoj košulji raskopčanoj do sredine. Pruža ruku našem šefu i
objašnjava da je njima jutros rečeno da počiste kuću i stvari prebace nekim
izbjeglicama. Za izbjeglički centar u Luka- vici spuštaju kauče, stolice... Ovdje više ne
trebaju.
Đe su stanari?
Ne znam.
Pa mene poslalo da dvojicu uzmem kod sebe u radni vod.
Izgovori rijetko prezime a slična imena.
Kolega mu podigne ramena i obrve i napući kratko usne. Onda se spusti niz
stepenice da rukovodi iznošenjem i tovarenjem na- mještaja u manji kamion. Jedan od
one dvojice pogleda šefa i po- kaže mu očima da hoće nešto da mu kaže. Pijanist i ja
sjeli na te- rasu pa pogledavamo Splitsku i Radničku. Policijski golf spor uzbrdo
prema tranzitu. Čovjek prilazi okrećući se prema ulici i pro- vjeravajući da ga ne vidi
njegov nadzornik. Pita je li on taj i taj. Rekli su mu da je on poslan da pohapsi ove što
prave probleme i da su ga zato postavili u radni vod da ne bude sumnjiv. Da je on
pravi čovjek. Šef se brani da on samo hoće saslušati svakog, nažalost slabo može
pomoći. Ovaj to odbija, zna on, ljudi pričaju da on ima svoju dvojicu ljudi od kojih se ne
odvaja. Da je opasan igrač. Onda u hipu priča da mu je kćerka živjela ovdje do neki
dan a da je sada u bolnici u Kasindolu. Njena zaova puštena, neki je izvadili iz rop-
stva kad su ovu pokupili s ulice gdje je ležala. Sad ova jedva živa u Kasindolu a ova
kod njega u stanu s njegovom ženom. A on ovdje. Odveli bili njih dvije gore a muževe
izgleda još gore više, na Tre- bević. Izgovara prezime braće pa imena. Majka ove
dvojice, kaže joj ime koje zazvuči poljski, također odvedena s njima.
Oni su se, jadni, valjda krili u kuhinji od početka pa ih je neko prijavio, sumnja se
na komšinicu koju je pasjaluk zahvatio još otkako se Milošević pojavio na televiziji. I,
šta ti je sudbina, poslalo me još da iznesem stvari. A ja sam na ovom kauču prije par
mjeseci sjedio kao gost kod kćerke i sve bilo normalno.
Otpuhuje. Njegov komandir zove odozdo. Čovjek odlazi po- navljajući tiho a
razgovjetno njihova imena, ime majke, prezime, ime svoje kćerke i njene zaove pa
svoje ime i adresu i sklapa ruke pokazujući glavom prema gradu.
Ne može se više ni dana.
Komandir izvadio rokovnik, stavio naočale, sjeo pored nas pa piše imena, prezime,
nadimak osumljičenog podvlači, stavlja nekoliko upitnika poslije njega. Ustaje i
pokazuje da se vratimo. Spu- stimo se do žute zgrade i niz stepenice kojima se penju
dvojica s puškama, jedan s kosom povezanom u rep.
Ispred vrtića trojica piju kafu. Jedan se drži gordo. Pokaže šefu da priđe, stavi mu
ruku na rame pa mu govori nešto gestikulira- jući desnom rukom. Ruka oslikava
penjanje i produžavanje. Ru- kovodilac se buni i pokazuje dokle mu je došlo. Ovaj ga
hrabri. Krenemo prema plavom kombiju čiji vozač unutra čita novine. Spusti ih i skida
naočale.
Vozimo se pedesetak metara pa penjemo u prvoj, kratko drugoj pa iznad tranzita
opet u prvoj brzini. Volkswagen se napinje. Sunce čisto. Juli. Nizbrdo ambulantni
pincgauer. Uzbrdo ispred nas stojadin s četvero. Šofer kritikuje jugoslovensku
autoindustriju čijeg bi glavnog predstavnika s lakoćom ova švapska starudija sad
pretekla da je vrijeme za preticanje i da nam je do bespolice. Šef gleda kroz spušten
prozor. Topao ljetni zrak struji. Na vrhu vozač okreće lijevo dok se stojadin zalijeće
prema Lukavici. Djeca ispred pansiona na podzidu. Sarajevo lijevo dolje u dubini kao
niz naslaganih zgrada strpanih između brda. Na drugoj strani planina čijeg se imena
sjetim poslije dugo vremena, Crepoljsko. Dolje desno ispod ceste zacrvene se krovovi
kuća i zazelene vrhovi drveća i trava oko sela. Prepoznam i kuće pored kojih smo išli i
pokažem muzičaru dolje pa pokretima simuliram aktivnost zbog koje smo išli. On
ponovi taj pokret pa doda broj pet kao broj za danas. Ja šest. Kombi staje na krivini.
Vojnik drži pušku i pokazuje gdje da se zaustavimo. Šef hoće izaći, ali ovaj to odbija.
Prilazi čovjek s titovkom bez petokrake a s uprtačima preko sivomaslinaste košulje.
Ima oficirsku torbicu sličnu onoj koju naš rukovodilac svakodne- vno nosi i iz koje
katkad izvuče rokovnik. Starješina hoće znati ko je glavni i ko nas je poslao.
Predradnik tumači. Ovaj da se vratimo jer se nema šta gore raditi. Komandir veli šta
mu je rečeno a ovaj dodaje znam ja za to i to je već riješeno a taj koji ih je poveo u
autu gore nije iz vojske već iz nekakve paravojske. Ja sam na svom teri- toriju već sve
završio.
Vraćaj se!
Šofer okreće. Šef se čudi. Auto ubrzava od krivine prema pan- sionu, pa koči ispod
spomenika. Na sekund dolje u sarajevskom polju vidim zadnje zgrade na Dobrinji
jedan i četiri i odsjaje ljetnog sunca po pisti ispod Igmana. Avion nad Ilidžom. Šofer
oštro koči pa dodaje gas nizbrdo na mjestima koja mu se čine opasnija. Lijevo se
pružile zgrade, plavi, žuti, crvenkasti neboderi i sive zgrade u Hrasnom, spaljeni
soliteri na Trgu Pere Kosorića, Željin stadion, Dolac Malta, neboderi u Blagoja
Parovića i Darovalaca krvi, Hum i brdo koje se često spominje zadnjih dana imena
Žuč.
Na Zagrebačkoj smo. Upeklo. Mi ispred ulaza dok komandir u vrtić.
Danas nas fulilo.
Ima, boj se, još dana a i noći.
Ima i dana i noći i ljudi i zemlje. Svega.
Jah.
Rukovodilac izašao, pokazuje kraj utakmice pa dovikuje sutra u pola osam.
Onda briše čelo i sjeda na stepenice. Iznenađeni smo.
E pa hajmo.
Hajmo.
Hodamo skupa do trolejbuske stanice pa ja pored tenka na kojem je jedan član
posade sjeo na kupolu a kolega prelazi prema MIS-u. Mahnemo. Sat pokazuje pola
pet. Ispred fakulteta stražar s papovkom. Drži se hlada. Golf kec otvorenih vozačkih
vrata u sjeni. Pretrčim do radnji ispod zgrade gdje dvojica igraju karte. Pogledaju me
nehajno. Ja ipak kažem da sam iz radnog voda. Oni nastavljaju igru. Sjednem na
stepenice između prvog i drugog. Radio tiho svira. Pokucam. Pita ko je. Kažem ime i
prezime.
Šta je bilo, godišnji dobio?
Bit će i regres. Vratilo nas.
Na zdravlje. Nije još ništa spremno.
Dugačko je poslijepodne.
Nije niko dolazio. Uđi!
Neću. Odoh malo čitati.
Ostalo je gore vode. Dolazim za sat.
Kao fantom slobode.
Šta?
Stih.
Aa.
Pomjeri se otvoren prozor s polomljenim staklom dok mu prilazim.
Voda hladna. Kratkotrajna pucnjava od crvenih zgrada. Auto prema jugozapadu.
Sunce negdje više Ilidže. Čitam ležeći na kauču. Spustim knjigu i legnem na stomak
pa stavim ruke ispod sebe. Sla- žem slike, riječi, ljude, mjesta jučerašnjeg dana, pa
prekjučerašnjeg, pa dana prije toga. Polovina jula. Vrućina. Granata blizu rijeke. Ko-
raci od pošte pa mitraljez prema mostu. Skoro zaspim.
Koraci u ritmu i melodija uz stepenice u pola šest.
Hrana topla a ukusna.
Dvije žene s tri cekera u trku prema mojoj zgradi. Ispred fakulteta nekoliko auta
uključujući dva policijska golfa i audi osamdeset. Skupina čeka da se banka otvori.
Tenk na ulici. Računam kuda je sigurnije pa skrenem pored zgrade gdje je bio zubar i
ambulanta i između otvorenih garaža dodirnem nježno žutog fiću skinutih točkova i
razbijene šoferšajbe i produžim ka pijaci. Kroz otvoren prozor stana na prvom radio.
Bezveze pucnjava od rijeke. Dvojica u maskirnim uniformama ispred zgrade od žute
fasadne cigle. Pijanist već kod brijačnice. Blago vrti glavom dok prilazim. Zabrinut. U
štabu komandiri radnih vodova. Ne vidim našeg. Žil- mar viče da svi koji su bili kod
našeg predradnika prelaze kod njega. U pravu, veli, ekipu. I ja zavrtim glavom.
Postrojio nas. Ide od jednog do drugog i piše ime i prezime, adresu, zanimanje, fa-
miliju koja je na Grbavici, datum od kojeg smo u vodu u rokovnik. Ja kažem datum. On
me pogleda pažljivo.
Prvoborac?
Izrazim ramenima neznanje. Piše moju adresu. Koga imam ovdje. Objasnim.
E, tebe moramo posebno paziti.
Zahvalim se. Provjerava ko šta ima u džepovima. Ide polako od jednog do drugog.
Onda najavi zvanično da kod njega nema cile mile, nema Boga ni bega, nema hodže
ni hora bečkih dječaka. Ima rad, red, disciplina, država koja se gradi i koja ne pita šta
ni kako, možeš li ni hoćeš li ni šta misliš.
Je l jasno?
Neko kaže jasno, neko da, poneko ga gleda da ga što bolje i duže zapamti.
Pitam je l jasno.
Uskladimo se u odgovoru.
Raspoređuje po dvojicu, trojicu, četvoricu i naređuje gdje i kome da se javimo.
Iznosi pravila odmazde u slučaju bijega. Nas dvojicu odredio za posao kod šopinga.
Da se javimo u Lesninu.
Ispred Lesnine čovjek u odijelu civilne zaštite. Kažemo ko nas šalje. Da čekamo.
Ulazi u prostoriju. S nebodera snajper dva puta. Žena s cekerom iz kojeg viri prasa
žurno prema pošti. Transpor- ter struže prema trolejbuskoj. Vojni policajac dublje
prema pošti. U Jesenjinu polupano. Čovjek u odijelu civilne zaštite pokazuje da ga
slijedimo. Mi za njim stepenicama kod pošte. Dovikne ženi kod zajedničkog šporeta na
drva u prizemlju prvog nebodera da mu pristave kafu jer će brzo. Vodi nas uz zgradu.
Ispred breze, visoka trava, polupani prozori na školi 29. novembar. Preko ceste nagor-
jeli bijeli neboderi do rijeke, drveće u Vilsonovom, dijelovi polupane zgrade
Elektroprivrede i hotela Bristol. Tražim nebodere u Blagoja Parovića. Daleko su.
Topao zrak. Vodi nas se prema školi. Vjetar pomjera zavjese iza polomljenih stakala.
U školu kroz otvorena požarna vrata. U holu još panoi za dan škole. Jedan u uni-
formi pokazuje smjer. Izlazimo iz ove zgrade a pognut čovjek, dr- žeći pušku u desnoj
ruci, vodi nas prema muzičkoj. Ulazak u mu- zičku školu stvarao mi osjećaj nelagode
od osamdeset četvrte do osamdeset osme. I sad ga osjetim. Neće mi danas tražiti da
pjevam skale i pišem note po diktatu što je, oboje, bilo daleko iznad mojih
mogućnosti. Za ovaj posao imam više dara. Unutra tiho i svježe. Lijevo bila učionica
za solfeđo a desno u hodniku mala soba s pultom, stolom, dvije stolice za violinu. U
istom hodniku na kraju veća prostorija za orkestar. Sad nas provode kroz učionicu u
kojoj skrhan klavir u rov prema bijelom soliteru do rijeke. Proko- pali ulicu. Na zemlji
dvije krampe i jedna lopata. Dvojica vojnika na drugom kraju. Pokaže da širimo prema
desno i izbacujemo, radimo i šutimo. Jedan mrmlja i pokazuje puške i pokretom
glave podvlači iluzornost i izvjesnost neuspjeha eventualnog pokušaja bijega. Dodaje
da su mine svud okolo i da bi polumrtvi ležali dok nas oni ne bi, ako budu dobre volje,
dokrajčili bombama. Ili da nas psi izjedu.
Morali bismo moliti da nam bace bombe radi skraćenja pro- cedure umiranja.
Jesmo li shvatili. Klimamo glavama i prihvatamo krampe. Sunce više Hrasnog brda.
Zemlja tvrda. Rijeka zašumi. Mora da je plitka. S Elektroprivrede rafal u bijeli neboder,
čini se bez ozbiljnih posljedica na tok rata. Ova dvojica blizu. Jedan tridesetih godina
a drugi malo stariji od mene. Pokazuju jedan drugom lijevo i imenuju strojorad. Učini
se da su tamo linije labave iz- među izgorjelih skladišta. Računam da je do zgrade
koja bi nama bila olimpijski tron, tristotinjak metara. Druga polovina jula. Iz zgrade
lijevo gdje je pijanist onomad prikazao svoje umijeće, kratko zabavna pa duže
narodnjačka muzika. Dvojica naoružanih prihvataju melodiju i namah se uživljavaju u
tekst.
Južna tribina stadiona u zadnjem odsjaju. Kroz travnjak prokopan rov. Nas dvojica u
njemu. Kasno poslijepodne.
Prebacismo danas udarnički.
Momački.
Štela smo.
Sumrak nad Željinim igralištem. Ponedjeljak. Srpanj pri kraju. Muzičar se sjeća
utakmica, igrača, datuma. Ja onog jednog gola.
Ti za Sarajevo navijo?
Bilo mi bitno do one sezone kad su bili prvi, osamdeset pete, čini mi se. Kad je
otišo Pape, počeo je jenjavati moj interes.
Sa sjeverne strane grupa radnika s dvojicom naoružanih. Da produžimo. Spržena
zemlja iz koje je rasla nogometna trava malo iznad očiju. Djetelina se širi. Pucnjava s
trga glasna i usmjerena na dio kod pomoćnog terena.
Izlazimo do kuća. Vodiči s automatskim puškama nas prebro- javaju. Kaže,
postrojavanje kod crkve. Hodamo između kuća. Po- kažem pijanisti da nisam znao da
na Grbavici ima crkva.
I to isusovačka.
U kući desno prizemlje prilagođeno skupnim molitvama. Ispred nas postrojavaju
trojica. Djeluju pripiti. Jedan od čovjeka do čovjeka, unosi se u lice, udari, gurne, pita
ko šta zna raditi, ko je odakle, ko za koga navija, koga više voliš mamu ili tatu. Ljudi
odgovaraju redom ili ni za kog, ili za Partizan, Zvezdu, jedan čovjek objavi Željo,
mamu. Psuje izbor roditelja. Ukazuje na nesigurnost očinstva. Pijanist spremno
izgovori Željo. Ovaj se smije.
FK Sarajvo.
Udari me kratko u prsa.
Šta znaš raditi?
Slabo šta. Završavo srednju.
Znaš li pjevat?
Skroz, skroz, skroz slabo.
Znaš svirati?
Dosta slabo.
Šta?
Violinu.
Obradovana sva trojica. Plješću.
Takve tražimo.
Kad muzičar izjavi šta je, nabacuju petice jedan drugom.
Gospodo svirači, izvolite.
Usmjereni smo prema prvoj zgradi do trolejbuske ceste. Mrak. Zapinjemo.
Pjevuše. Traži se broj haustora. Ugurani smo u prizemlje. Unutra mračno. Jedan
vadi bateriju. Lupa na vrata. Otvara neki.
Šta lupate, doći će milicija pa će nas hop.
Koga je to doveo. Ovaj najavi vrhunske muzičare. Zaželi nam dobrodošlicu. Stan
velik. U hodniku gori nekoliko kandila. U sobi ima gitara a i harmonika na podu u
ćošku. Na trosjedu dvojica u raskopčanim košuljama. Puške im na podu. Na dvosjedu
dvojica u maskirnim kombinezonima. Iz kuhinje smijeh. Dobro raspolo- žena žena
posluje oko hrane s nekakvim udvaračem. Onda ona unosi dva ovala sa suhim
mesom i sirom, paradajzom, lukom i paprikom. Veseljak donosi nekoliko boca piva u
jednoj a flašu loze u drugoj ruci. Dijeli pive a sam poteže lozu. Žena se saginje do-
noseći narezani hljeb. Onaj koji nas je doveo raspituje se gdje je So- kolac. Sad će, da
dovede dame. Pokazuje nam instrumente i poziva da se uvježbamo i dogovorimo
repertoar.
Jest da ti ovo nije violina, ali se snađi. Nemoj da te moramo u Drvorijeku na
dodatno školovanje slati.
Pijanist uzima harmoniku i pita tiho da se jedva razumijeva znam li išta oko gitare.
C, D, E, A, G, F, F malo slabije. Mogu nekako uhvatiti i a, d, e, h malo zapinje zbog
barea.
Haj onda, ja ću govoriti šta a ti prati nekako akordima.
Probat ću kad nema boljih ponuda.
On potvrdi očima moju sitnu simulaciju pucanja ličnim nao- ružanjem i eksplozije
atomske bombe. Mrak oko zgrade. Ponegdje svijeća. Loza kruži kod nesvirača u
stanu. Žena veselo odgovara na dobacivanja. Ulazi čovjek srednjih godina pitajući šta
je ovo, je l sarana što biva dočekano gromoglasnim odobravanjem, zaziva- njem,
zdravljenjem. Sokolac. Skupa zapjevaju poskočicu u kojoj loše prolazi svak ko nije sa
Sokoca. Loza dobrodošlom čovjeku. Nosi maskirne hlače i sivomaslinastu košulju.
Drži hekler. Obra- duje se angažmanu lokalnih muzičara. Prilazi i pita nas za imena.
Zadovoljan odgovorima. Mene kritikuje zbog prezimena. Nare- đuje da se uvježbamo.
Muzičar spretno razvlači harmoniku a ja pokušavam pratiti nedovoljno pritisnutim
bareima i kolebljivim namještanjem prstiju, potpunim i stalnim ispadanjem iz ritma na
lošoj gitari koju je pijanist vješto naštimao. Oni koji su nas doveli traže pohvalu
domišljatosti. Dobijaju je. Traže prvenstvo. To će se tek vidjeti ako zabava bude išla u
pravom smjeru. Jedan naručuje instrumentalu za početak. Nekako pogodim pokoji
akord. Zabole me brzo jagodice.
Još, življe. Hajmo kolo.
Kolega vješto svira a žice gitare brundaju nesigurno.
Otvaraju se vrata. Dvojica uguraju dvije žene. Jedna mi poznata. Naoružani im
prilaze, pružaju ruke, one nekako prihvataju rukovanje, veseli muškarci dugo drže
dlanove pa prelaze i na druge dijelove ženskih tijela. Žene plaču. Ovi se smiju.
Prepoznam ko je. Izudarana po licu. Nosi razdrljenu trenerku. Drugu ne znam. Sre-
dnjih tridesetih. Sokolac utišava. Moli žene da malo zapjevaju s njima. One mole da
ne pjevaju. On insistira. Opet mole. Da nisu šta slabe volje.Plaču. On ih tješi. U
ovakvom trenutku njih zapalo da se zabavljaju s prijatnim društvom pa još plaču. Ona
koja je donijela mezu kritikuje ih teškim riječima. Ove dvije gledaju ispred sebe i mole
čovjeka pod nadimkom Sokolac da ih razumije. Ovaj se kune da razumije i, štaviše,
razumije njihove potrebe pa uzima sebi za pravo da osmisli večerašnji program na
opće zadovoljstvo. Misli da će se i one na kraju složiti da je to bilo i za njihovo dobro.
Traži valcer. Pijanist počinje i dobacuje mi šta da hvatam i kako da pazim na ritam.
Sokolac moli ženu koju znam za jednu igru. Žena se jedva drži, ali je on pridržava ne
štedeći pokreta a birajući dijelove tijela. Plješću svi. I žena s mezom plješće. Onaj
koji je nas doveo, pokloni se drugoj ženi, prvo je pitajući za ime, da pleše s njim. Vrte
se dok njegove ruke lete po njenom tijelu. Pljesak. Jedan traži narodnjački hit. Žena
koja je rezala hljeb i donijela ga s mezom, hoće na pozornicu. Aplauz dobija i prije
nastupa. Po- dvriskuju muškarci pod oružjem. Sokolac digao ruke i zabacio glavu.
Obgrli obje dovedene žene i nudi im mjesto na kauču. Pje- vačica falšira, pretjeruje s
tremolom i ilustrira rukama slike i situacije iz teksta. U refrenu cijela grupa diže ruke i
usklađuje koli- kotoliko nejednake intonacije.
Hoće još jednu. Traže. Pijanist mi govori šemu, veli tako nešto, samo mene prati.
Žena pjeva, muškarci prihvataju povremeno, dvije zarobljene žene plaču. Sokolac se
onda diže. Hoće da se oslobodi trosjed. Izvlači ga. Traži od meni poznate da legne.
Ona preklinje. On insistira i poziva se na svoju korektnost i na obećanje koje je dao.
Pjevačica im prilazi i daje podršku a ženu oštro osu- đuje za prikriveni promiskuitet i
prostituciju. Kojom je sve dobila u životu, diplomu, ugled, odjeću, sve. Fuj. Sad se
pravi a ovamo joj drago. I drugi se slažu. Trosjed razvučen. Žena sklopila ruke, plače,
preklinje, obećava da će kuhati i sve raditi koliko god hoće, nek je uzmu u roblje samo
da joj to ne rade. I druga pored nje plače i moli. Sokolac uporan. Obećao joj je zabavu
i to se mora uraditi. Srbin je takav. Svijet da propadne, mora se održati riječ. Pjevačica
naređuje novu pjesmu pa se unosi u lica sudionika. Ruke su u zraku. Onaj što nas je
priveo, naređuje drugoj dovedenoj ženi da se pripremi za dvosjed. I ona preklinje,
majkom koja ga je rodila, djecom ako ih ima, vjerom, hljebom, vodom, životom, sre-
ćom da joj to ne rade. Ne pomaže puno. Prvu ženu Sokolac blago gurnu pokazujući
da se skine. Kandilo joj obasja kožu dok pokriva dijelove tijela. Još moli i zaklinje
svime što joj na pamet može pasti. Nema pozitivnog odgovora. Tijelo joj se grči dok je
lice pomjerila u stranu i povraća. Ovaj je kritikuje, ali ne prestaje. Onda je od- gurne i
opsuje joj naciju i vjeru lažljivu i nezahvalnu. I na dvosjedu se jedno tijelo opire pa
stane lica okrenutog na stranu. Učini se da suze padaju na parket. Pjevačica prilazi
dvosjedu pa pjeva stihove bez muzičke pratnje. Uglavnom o osveti. Sokolac namje-
šta odjeću i citira Njegoša dižući desni kažiprst. Žena ispod se sklupčala. Grči se. On
poziva kolegu da pokaže šta su srpske vrijednosti i odnos prema ženama čak i ako
su, kao što je ovdje slu- čaj, iz naroda s kojim Srbi trenutno nisu u najboljim odnosima.
Ali, eto, takve ih dragi Bog dade da se nikad ne svete. Diže se čo- vjek pod očiglednim
dejstvom loze u kombinaciji s pivom pa se te- turajući približava. Žena na trosjedu se
grči i pokriva rukama po licu i stomaku. Drugi plješću. Pjevačica okrenula na recentnije
folk standarde. Koordinator programa nadglasava muziku i najavljuje da se brzo vraća
s jednom svojom dragom prijateljicom. Uzvikuje joj ime. Prisutni prihvataju njeno ime
pa ga razvuku u ritmu na- vijačke pjesme. Sokolac stišava i zahvaljuje u polasku
dizanjem lijeve ruke. Jedno tijelo se grči a drugo sporo pomjera. Domaćica prihvatila
jednog s dvosjeda. Vodi ga u kuhinju. Najavljuje mu da će ga pojesti. On se hvali
velikim iskustvom i istrajnošću. Za kuhinjskim su stolom. Kandilo na šporetu.
Skoro će ponoć. Pucnjava do stadiona i tenk negdje na tranzitu. Granate prema
zapadu. Toplo je a prozori zatvoreni. Pijanist šapće da je ovo kraj svijeta.
Došli smo na sami kraj.
Sokolac ulazi iza žene srednjih četrdesetih. Drži je za ruku.
Izvolite, draga prijateljice.
Pljesak. Dvije prethodno dovedene plaču sklupčane. Domaćica namješta odjeću
dok se vraća iz kuhinje. I za nju pljesak. Sokolac najavljuje gošću, dame i gospodo, pa
joj gromko izgovori ime i prezime. Pijanist šapne da je zna, i sinove joj. Oči mu
vlažne. Laude- rator zamoli gošću da objasni nesporazum koji je izbio oko osam-
naest hiljada maraka. Žena udahne duboko pa kaže da je bila za- boravila na neki
novac u odjeći ostavljen za crne dane. A kako je bila zamoljena da novčano, kad ne
može drugačije, pomogne pravednu borbu srpskog naroda, ispalo je da ona to ne
želi. Sreća da je pravi gospodin. Izgovori mu ime i prezime, dok se prozvani kojeg smo
upoznali pod nadimkom rodnog mjesta blago i skromno zahvali kratkim pokretom
glave. Žena nastavlja da je zahvaljujući svom dobročinitelju spašena od jednog
nestrpljivog tražioca materijalne pomoći za narodnu stvar. Tako je prošla tek s
bezopasnim metkom u kuk. Zato moli da se to poštuje. Čini se da ekipa zna kontekst
pa prihvataju da se to poštuje a meni poznatu ženu Sokolac upozori da se ne baškari
po krevetu, nije ovo alijin minder. Pokazuje spašenoj šta treba a ona se bezvoljno, ali
bez otpora namješta u traženi po- ložaj. Gledaoci diktiraju ritam i ohrabruju. Pljesak.
Pijanist, dok su svi zaokupljeni scenom, krene povratiti pa ne može. Ja šapnem da
sam zaboravio, izgleda, plakati.
Onaj koji nas je doveo sa stadiona diže se s dvosjeda i upozorava dvije
prvodovedene žene na značaj lične higijene pa ih mrška u toalet.
Nemoj da se neko razboli zbog vas, fuj.
One se nekako dižu i hramlju. Onda najavljuje da sada mora ići, da se nas dvojicu
muzičara pošalje kućama a ako bude kakve priče i naruši se diskretnost dama i
gospode lično će nam naći borce koji nemaju predrasuda prema polovima i slobodnoj
zabavi.
Pita je li nam jasno. Odgovaramo da je prilično jasno. Mora obići jednu gospođu u
blizini i provjeriti da li joj je majka zaspala pa, ako je majka u snu, malo s komšinicom
popričati i olakšati joj ove ratne dane. Ako neko već nije na sebe preuzeo taj teški
posao tješenja i zabavljanja. Sokolac nam se zahvaljuje i izjavi da je dosta za večeras
te određuje jednog mlađeg partijanera da nas sprovede do kuća i još jednom putem
upozori na delikatnost i diskretnost.
Ispred poslovnih prostora stražar oštro zaustavlja a moj pratilac objašnjava da
smo imali važnog posla. Uđem preko balkona pa zastanem u prohladnom i mračnom
haustoru. Kroz vrata na prvom čujem tiho ako priđeš bliže na što nekako odgovorim u
ritmu i melodiji pa se vrata okrenu. Kaže, sve je gore i čeka me. Ponavlja da je
ključeve od drugih stanova, u njima nešto vode i par konzervi, ostavila kako smo se
dogovorili.
U stanu kandilo koje upali vještim kratkim trzanjem upaljača. Sjene dugačke i
vodenaste preko pite od žare i cijelog paradajza.
Jesi sazno kad vam se šef vraća?
Čini se da se ne vraća. Kažu da je pokušao doći do onog što je kod vas na faksu
predavao i prenijeti šta se dešava. Kad se vraćao na Grbavicu, uhvatili ga, oteli mu taj
rokovnik navodno ge neko jedva iz Drvorijeke prebacio u Srbiju. Tako je muzičar čuo.
Navo- dno su bili počeli ljudi i na vrata mu dolaziti i prijavljivati ko je sve odveden,
tražiti svoje, pričati šta se dešava.
Sa Zagrebačke auto u odlasku uzbrdo. Pola tri je. Dan ustanka naroda i narodnosti
socijalističkih republika Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nije više zvanično praznik.
Radio nabraja imena ljudi, brojeve telefona, adrese, poruke, molbe. Noć tiha i topla.
Stražar se nadviri da provjeri ko je. Ispred žućkaste zgrade smjena. Grupa u
nejednakim uniformama, s ruksacima i vrećama pored zgrade prema Splitskoj.
Prepoznajem jednog iz škole. Ne vidi me. Augustovsko sunce slabi. Pola sedam. U
haustoru markeri ostavljeni jutros na istim mjestima. Otvori vrata poslije mojih
naglaše- nih koraka u dogovorenom ritmu.
Gore je voda, ti hranu a ja ću tortu.
Čuj tortu.
Je l ti ja jedina čestitam rođendan danas?
Jedina si mi svakako i jučer i danas. A bojim se i sutra i poslije sutrašnjeg sutra.
Imala sam i ja devetnaest godina.
Jesi imala boljih partnera tada?
E, da ti je znati.
Torta pravilnog okruglog oblika a punog čokoladnog okusa. U gornjem sloju
smjestile se mesnate kriške jabuke.
E, vala ću te oženiti!
Vajka se.
Nije situacija za to.
Za mene jest. Ko zna hoću li se više uspjeti oženiti ako šta ne uhvatim u ovim
mutnim vremenima.
Evo si uhvatio.
Prihvatio.
Baš.
To je samo iz sažaljenja. Mali sam ja za tebe. Eh, eh. Hoćeš da
te hvalim.
Hoću.
E neću.
Vićeš. Et vićeš.
Žilmar provjerava džepove pa galami da se mora zapeti i hljeb zaraditi a ne džaba
ležati dok se država gradi a mi hoćemo da se izvlačimo. Nije zadovoljan. Mutno
augustovsko jutro. Utorak. Pi- janistu i mene razdvaja. Njega šalje kod stadiona.
Pogledamo se značajno. Pokaže mi da pišem i bježim. Ustvari bježim pa pišem.
Pozdravim ga dodirnuvši vrhom kažiprsta desne ruke čelo. Mene se s dvojicom
poznatih prema rijeci. Vodi nas neki koji nosi papovku i govori tjeraj, goni, stani, mrš.
Provlačimo se između zgrada Grbavice jedan. S druge strane rijeke granata i
neobavezna pucnjava oko bijelih nebodera. Mi u tranšej kod biblioteke pa kroz
iskopan kanal ispod breza preko ulice do oguljenog nebodera kod Boška Buhe. Dolje
stariji čovjek na straži na fotelji s novinama štampanim ćiriličnim pismom. Iz rova
vidim dijelove muzeja, dalje žuti hotel pa smeđe, sive, zelenkaste i žućkaste zgrade. U
prizemlju vreće koje treba nositi tranšejem prema školi do nekog bunkera. Prihvatamo
i nosimo. Onaj što nas je doveo i govori da su mine okolo tako postavljene da im ovdje
ni ne treba linija.
Ne može proći ni Titina ona udarna grupa s Neretve da odnekud krene. Eh, eto.
Ako ste pametni, sve sam vam reko.
Bi Bata mogo možda.
Dobro, Bata je marka, ali je i on sad shvatio koja je prava strana. Sreća naša da ni
on ni Ljubiša Samardžić a ni Boris Dvornik iz onih vremena kad su uzbrdo brzi nisu
blizu.
Nosimo. Podne prošlo. Meci udaraju u blizini. Sunce prema Ili- dži. Razvučeni a
tanki oblaci klize ka istoku. Okrenem se za oblacima pa između zgrada ugledam
malo planinskog zelenila kasnog ljeta. Miris planine spušta se do rijeke. Asfalt vruć,
zemlja ispucala.
Čovjek s puškom pokaže da je vrijeme ručka. Pruži mi polovinu riblje konzerve i
krišku hljeba. Ruke mu blatnjave i ogrub- jele. Stražar pogledava novine pa se digne i
proteže. Drugi radnici naslonjeni u tranšeju namaču hljeb u riblje ulje. Rovom kroz
ulicu prema nama dvojica pognutih. Jedan je onaj što nas je angažirao za sviranje
nedavno. Djeluje kao da me ne prepoznaje. Malo pri- pit. Drugi se učini nesklon
zakonskim okvirima. Prvi drugog oslovi s Rogatica a ovaj njega s Kovanj. Obraduju se
kad vide nas radnike iz voda. Kako stojim najbliži, Rogatica me dohvati nogom u
rame. Ispadnu mi konzerva i kruh. Psuje mi hljeb. Pridižem se kad me pogodi u grudi.
Čizma tvrda.
Ustajem dok se njegova sjenka odmiče a zrak mi ponovo ulazi u pluća. Čovjek koji
se protezao pokušava smiriti situaciju. Doh- vatim konzervu. U njoj zemlje.
Iz rova od zgrade pognut vojnik kasnih srednjih godina. Šofer plavog kombija.
Automatska puška mu u desnoj ruci. U sivomaslinastoj uniformi. Rogatica i Kovanj u
zgradu pa na stepeništu. Vozač prišao neboderu. Kaže, pa đe si, hodža, stari druže.
Pruža mi ruku. Pomjeranjem usana pitam za šefa a on treptajem kapaka pokaže da je
dobro. Onda šapne u Srbiji je. Kako sam i šta sam i gdje mi je kolega. Objasnim.
Potapše me, vidiš sve, zaželi sreću i nastavlja. Pognuo glavu dok odlazi. Iz nebodera
Rogatica. Pruža mi ruku.
Merhaba, hodža.
Šutim.
Žao mu je, veli, što nije znao da nisam tek balav turčin koji samo gleda kako da
pobjegne i onda po Sarajevu siluje i pali.
Sad ćemo se malo bolje upoznati.
Pokazuje u neboder. Onaj drugi se cereka. Red je, kaže, da ot- pjevam odžinsku
pjesmu za turke s druge strane. Da ne misle da im je ovdje vjerski život ugrožen.
Ne daj Bože. Bujrum, hodža.
Stražar gleda za nama.
Gore, da te mogu braća čuti. Pa da klanjate skupa.
Izvinjavam se, ja nisam baš pravi hodža. To je samo nadimak.
Kundakom me više kuka. Padnem i vidim neboder kako se zavrti pa smiri. Kroz
spaljene stanove ukaže se djelić Sarajeva prema Marindvoru. Zazelene se Gorica i
brda iza stadiona Koševo. Ko- vanj me povuče držeći za vrat.
Izvolite naprijed.
Cijev mi na leđima. Najavljuju dobru zabavu da je cijeli grad čuje.
Prva prava nova džamija na srpskoj zemlji. A oni pričaju da rušimo džamije.
Neboder ima po dva stana sa obje strane na spratovima a penjanje je iza
zaklona i vreća. Računam da je četvrti sprat. Pojavljuje se čovjek u maskirnom
kombinezonu sa snajperom. Šapće kakva je galama, budale. Oni objašnjavaju da sam
ih molio da mu poka- žemo Sarajevo i džamije po njemu.
Ne može, žali nam se, viče, da izdrži bez njih. A nije ni čudo. Hodža je.
Je l tako?
Ja neodređenom grimasom i potvrdim i relativiziram svoju stručnost. Hoću to
objasniti, ali snajperisti dosta priče.
Odavde mu pokažite.
Mali navalio da okujiše za cijelo Sarajevo.
Pratit ću ja odozgo da ga braća ne upucaju pa nas ne okrive opet. Ko za Vase
Miskina da ne bude.
Sviđa im se prijedlog. Gurnu me u stan od kojeg još stoje nagorjeli zidovi. U
hodniku me Rogatica baci na pod. Kovanj stoji do zida. Kaže da je opasno ovdje i
proviriti.
Evo džamije. Bujrum, hodža.
Izvinjavam se. Ne želim se izvlačiti, ali ja samo znam nešto malo na našem jeziku.
Ne znam ništa kako treba.
Na srpskom?
Smiju se.
Sad ne znate ni jedan ništa a ne znate ni od koga ste nastali ni šta ste bili dok se
niste poturčili. A?
Udari me po vratu. Padnem.
Diži se. Pjevaj!
Snajperista se odjavi. Kovanj sjedne na stubištu.
Ajmo, pjevaj, zovi braću.
Puška mu preko koljena.
Ja opet pokušam objasniti svoje kompetencije ne odbijajući po- nuđenu čast.
Jednostavno ne umijem kako treba.
Kovanj se smije. Rogatica s pištoljem na opasaču a bajonetom na lijevoj strani
repetira pušku.
Klekni!
Kleknem. Pratim sjenu na podu. Čekam udarac.
Klanjaj!
Nisam baš vješt, izvinite.
Klanjaj! Ne trebaš se prati! Ja ću te!
Ne umijem.
Udari me odozgor dlanom u tjeme.
Probat ću.
Tako.
A ja ću te zalit. Da narasteš. Trebat će ti u paklu.
Onaj na hodniku plješće, smije se, odobrava pa pohvali domi- šljatost kolege.
Rogatici puška na ramenu a cijev prema zemlji. Ruke mu još zaokupljene. Počnem
objašnjavati svoju neukost po ovom kao i po nizu drugih pitanja vadeći se na
obrazovni sistem i porodični stav.
Klanjaj, pjevaj!
Puščana cijev mu iznad kuka. I drugi hoće u najavljenu opera- ciju. Ostavio oružje
na hodniku. Topao zrak izvana. Čelo mi do poda. Tad slike počnu letjeti. Stepenište u
Aerodromskom, buba pred garažom, trava oko škole Aleksa Šantić, miris i boje mora
na plaži u Crikvenici, frižideri sa sladoledom na Vrbanji, miris zemlje na Vlakovu,
mirisi udžbenika za novu školsku godinu, moje ime i prezime u dnevniku na broju
dvadeset devet s imenom oca u sredini, knjižica s ocjenama, bicikl u kasno ljeto. Onda
snijeg do vrha snjegobrana u Franca Prešerna. Sve stane. Naumpadne mi ono da
Bogu dugujemo smrt pa sam slobodan iduće ako umrem ove godine.
Klanjaj, pjevaj.
Obojica prišla. Rogatica krene još jednom zavikati klanjaj, ali ne stigne do zadnjeg
sloga. Udarim ga iz čučnja glavom u bradu a drugog nekako laktom u nos. Prvi tresne
zatiljkom o zid. Drugi za- jauče i drži krvavi nos. Rogaticu pogodim nogom u uho pa se
zateturam, ali mu stanem na vrat. Zaviče. Puška na podu. Dohva- tim je dok me
udara lijevom rukom po leđima. Usmjerim ka njemu misleći da mi je reakcija
zakašnjela i spora i da ću se spe- tljati s osiguračem. Uspijem ga pomjeriti dolje.
Kalašnjikov ispra- van. Krv iz vrata mu gusta. Drugi hoće otkočiti pištolj, odustane pa
krene za bajonet. Ne stigne. Trza se. Onaj prvi naslonjen glavom na zid. Još u njemu
ima života. Drugom oči otvorene. Pomjerim se na drugu stranu pa iza zida pušku
uperim na stepenice. Hropac ovdje pa stane a odozdo tišina. Rafal prema Bošku Buhi.
Niz stepenice prigušen glas.
Pa što ne zapjeva? Što ga niste tiho već pucate ko da je svadba? Ej, seljaci. Halo.
Pogleda desno u mrtve pa lijevo. Oči mu crvene. Krene dići pušku sa optičkim
nišanom. Prvi metak ga odbaci unazad. Gla- vom udari u stepenice. Oči otvorene.
Rijeka šumi ispod zgrade. Meci s druge strane pogađaju zidove. Rogatica više neće
vidjeti Rogaticu. U džepu njegove košulje snop novčanica. U unutarnjem džepu
maskirne jakne još jedan. Rukavi mi taman. Kod snajperi- ste petsto maraka u deset
novčanica. Kovanj moje konstitucije. Više čizama svezane šarene pantalone. Brojim
dok ih skinem pa navučem preko svojih izderanih farmerki. Stegnem opasač pa na-
mjestim futrolu i bajonet. Dva rezervna okvira za pušku i jedan za pištolj. Smeđa
beretka s četiri slova mi na glavi. Pare naguram u bočni džep. Petnaest do dva. Tišina
u neboderu u Lenjinovoj.
Tri puta po osam stepenica. Na pločicama flomasterom napisano željo. Dva puta
po osam pa prizemlje. Ruke mi na kalašnji- kovu. Stražar ustao, ali ne zagleda u moje
spušteno lice.
Moram po rakiju. Hoćemo hodžu da napijemo pa će nam ljepše zapjevati.
Okujisati se kaže.
Kod nas se to ne kaže.
Odmahne. Ja ispred nebodera u rov pa preko ceste. Ne gleda me niko. Ne viče,
ne puca. Potrčim do prve zgrade. Noge mi teške. Koraci bučni a zgrade daleko. Na
stepenicama dvojica oko kafe. Dvocifreni brojevi na plavim tablama okačenim na
ulazima. Ispred jednog srednjovječna žena oko drva. Pohvali hrabrost srpskih
vojnika. Bauljam između garaža prema Zagrebačkoj. Vuče me nešto na trolejbusku
ulicu.
Stražar ispred opštine nezainteresiran. Otpozdravi. Tenk na Zagrebačkoj a
transporter uz Vraca. Jugo prema Bratstva jedinstva. Pretrčim do Splitske. Troje ljudi
ispred zaklonjenog ulaza. Kartaju.
Ima li zime?
Bit će, ne boj se.
Krenem kao da ću na stražu u Ljubljansku. Skinem beretku i bacim je ispred
prazne kuće u Splitskoj. S vrha čujem grupu, zveči im oružje. Vratim se do ruba
zgrade gdje je bila apoteka. Ono troje me ne gledaju. Preletim do poslovnih prostora.
Nikog. U haustoru hladovito. Na prvom katu vrata zatvorena. Radio unutra. Osam
stepenica između spratova. Neko ispred pošte. Rafal iz crvenih zgrada preko rijeke
kratak. Dva i pet. Odškrinuta vrata našeg stana. Tiho i prazno. Konzervu i komad
hljeba od sinoć stavim u široki bočni džep. Voda iz flaše od litar jučer nasuta i danas
godi kao poslije nogometa. Ključ od krova gdje treba. Tiho na peti, odatle jedva
pomjerajući teška metalna vrata u čučnju iskoračim na krov ispresijecan dimnjacima.
Zaključam izvana. Sunce još jako. Nekoliko stabilizatora tromblona, kojekakvo smeće,
daske koje je kiša nagrizla suše se na suncu. Legnem uz kraj.
Neko u daljini zaviče žensko ime. Nebo prošarano oblacima koji idu ka istoku.
Puška mi otkočena na prsima, pištolj pored lijeve a bajonet do desne butine. Iz jedne
od crvenih zgrada kratko mitraljez. U Zagrebačkoj se tenk uzvrtio. Dim više krovova iz
Ljubljanske i Beogradske. Pogled mi na izlazu na krov. Vrh zgrade, dimnjaci, oblaci,
sunce na zapadu. Muški glas ispod pošte. Mrak će oko osam.
Metalna vrata stoje kako stoje. I s haustora broj tri nema po- sjetilaca na krov.
Malo ili nimalo ljudi i tamo ostalo. A mora da ne idu na krov pa vjerovatno nisu sigurni
jesu li bila zaključana i gdje je ključ. Računam da isti ključ sa zguljenim slovima elzet
otvara oba izlaza.
Pola četiri. Vrijeme za pola kriške kruha. Za sat planiram napad na konzervu
bajonetom.
Serijski broj puške i pištolja, proizvođača i sastav konzerve štivo za poslijepodne.
Golubovi slete pa odlete. Auti do fakulteta. Po Splitskoj jugo. Transporter na tranzitu.
Na zapadu oblak ispred sunca. Nož obrišem o košulju. Kon- zervirano meso
ukusno.
Od čistione koraci. Bez riječi udaranje čizama o asfalt pa o dasku kojom se penje
preko balkona. Usmjerim pušku u vrata. Lu- panje. Vika. Koraci po stepenicama.
Motorola ispred pošte. Pužem uz rub. Pištolj mi u futroli, bajonet u koricama,
kalašnjikov u rukama. Na laktovima i koljenima se pomjeram. Konzervu i hljeb vratio
u džep. Mrve skupljene. Druga vrata otključana. Vika s mog stubišta. Penju se.
Gurnem vrata susjednog ulaza. Tiho unutra. Zaključam. Na peti. Pritvorena troja vrata
a četvrta zaključana nose pločicu s prezimenom štampanim ćirilicom. Stan desno opu-
han. Brava čitava. Ušunjam se. U kuhinji sudoper i starinski kredenac s razbijenim
staklom na vinas pločicama. U sobi trosjed i fotelja. U kupatilu mračno. U spavaćoj
veliki krevet. Prozori otvoreni na trolejbusku ulicu. Provjerim da nije ostalo svježe blato
po stanu.
Na stubištu još tiho. U kuhinjskom stolu ladica a u njoj teka s receptima ispisanim
hemijskom olovkom. Na listu krupnim slovima napišem prezime i ime a krupnije
nadimak koji su aktuelni na Gr- bavici zadnjih mjeseci. Učini se nedovoljno nevješt pa
na novom papiru opet prezime, u imenu okrenem ćirilično i naopako pa malo krupnije
napišem nadimak oponašajući nezgrapnost. Zaka- čim ispod postojeće pločice. S
ulice ispod zgrade koraci. U haustoru još tiho. U kupatilu razvaljen lavabo i odvaljena
šolja. U hodniku plakar. Prozor prema crvenoj zgradi zaklonjen zavjesom po-
trganom na jednom kraju. Iz haustora glas. Koraci od Rome. Pro- šlo pet. Dovučem se
ispod prozora i zavjese.
Džaba je sad. Taj već kod Alije na minderu prima zlatnog lji- ljana. I tri Srpkinje će
mu dati. Nek ipak pretresu sve ćoškove u Ljubljanskoj, Splitskoj, Beogradskoj, gore
sve do Ohridske, sve par- kove, garaže, sve, sve. Ove crvene zgrade polako preroviti.
Kon- tejnere. Šahtove. Prema mostu sve. Hajmo, nije ovdje. Pa nije lud da se kući
vrati ko da je na poslu bio. Ko to radi?
Auto kod čistione. Čizme uz stepenice. Udarci u vrata na prvom ili drugom.
Naslonjen sam na izlazna vrata. Utišano penjanje. Čini se da je neko na četvrtom.
Tenk odnekud više tranzita pa dugi niz rafala i manjih eksplozija. Poslije udara tenka
zaklju- čam izlaz na krov i pomjerim se. Privijen uz rub a pušku okrenuo u vrata sa
ulaza u Lenjinovoj tri. Kundak u vrata. Puška mi spremna, disanje tiho. Skoro ne
dišem. Vrijeme sporo. Slažem brojeve do tristo. Nikog. Kasno poslijepodne. Oblačno.
Rub nagorjele zgrade izvršnog vijeća s one strane rijeke blizu a daleko. Šum mlake
rijeke u pauzama pucanja.
Sumrak nad Trebevićem. Konzervu sakrijem ispod dasaka. Po- mjeram se
centimetar po centimetar uz betonski rub.
Otključam vrata u svoj ulaz i uđem u tišinu. Zaključam be- šumno. Dolje neko po
stepenicama. Njen glas malo jači od neop- hodnog. Objašnjava da je bio neki momak
u maju, vidjela ga par puta a otad nema pojma šta je s njim. Same su njih dvije u
ulazu. Nemaju straha pored tolike vojske u blizini. Svoje su na svom.
Nema gore nikog mjesec dana najmanje. Čekam da negdje jače pukne. Brojim do
dvadeset. Koraci gore. Mislim da su ih trojica. Izbrojim još do dvadeset. Neki ulaze u
stanove na drugom ili na trećem. Pukne oko mosta. Okrenem ključ na krovu. Brojim
sekunde koje provode po stanovima. Deset minuta. Na zadnjem su spratu. Ona
uvjerljivo objašnjava da nema pojma o ključu za krov. Otkako su doselili nije čula za
to. Bio je čovjek koji se brinuo o ulazu, vjerovatno imao ključ, ali ga nema otkako je
sve počelo. Neko zalupa o vrata. Pužem do izlaza za drugi haustor. Tiho, naj- tiše.
Puška, pištolj, nož dolje, nebo i oblaci gore. Dopužem do izlaza na drugi ulaz.
Zapuca u bravu. Lupaju. Čini se da ih ne mogu otvoriti. Puca opet. Pomaknem ključ
pa uđem u sumrak na ste- peništu. Ormarić za cipele polomljen do izlaza na krov.
Tišina ispod. Naslonim se na zid pa računam šta ako neko odozdo. Šta ako i odozdo i
odozgo. Provjerim osigurač pa koraknem niz stepenice. Opcija je i da glumim
njihovog vojnika koji traži tog što je aktuelan danas. Dolje glasovi. Jedan pita jesu li
gledali gornje stanove. Sve prerovili. Baš sve. Ništa nema. Koraci niz stepenice. Ja
na peti pa lagano odgurnem vrata napuštenog i ispražnjenog stana bez pločice s
prezimenom na vratima. Zavjese na vjetru ispred raz- bijenog prozora. Brišem znoj.
Čini mi se da sam nešto zaboravio. Na hodniku osluškujem a sve mi se čini da dišem
preglasno. Ne- gdje na drugom se neka vrata pomjere pa se čuje okretanje ključa. S
krova tišina. Kroz prozor glasovi ispred moga ulaza. Ona nekom govori da će javiti
odmah ako išta sazna. Čizme zalupaju prema poslovnim prostorima. Tri gruba muška
glasa, jedan sa sarajevskim akcentom razmjenjuju informacije. Čujem i nju kako se
čudi.
Jeste gledali stanove?
Sve do jednog. I babin krevet smo pomjerili.
Nema ga, bolan, na Baščaršiji rahat-lokum u kafu umače.
E bit će rahat ako ga nađemo.
Ako je na Grbavici, oho mu se oho.
Izgleda zdušio prerušen u Ljubljansku i tamo preletio kod njih nekako. Šta li. Kažu
tamo neki da su pucali za nekim danas. Tre- balo ih je sviju prvi dan a ne glumatati
nešto i eto ti sad. Trojica nam stradaše tek tako.
Pa kako ih pobi?
Valjda ga tjerali da klanja, šta ti ja znam, zabavljali se. I tad mu, kao, nešto došlo,
naka snaga, pomoć s neba kako li i sredio ih za sekund. A vala i ne sredio kad nam
pjanci i kokošari glume speci- jalce. Ostade Romanija bez dvojice uglednih
narkomana i kradlji- vaca televizora, videorekordera, frižidera, zlata, naravno, ma
svega što se ikako može ponijeti. Pa ne popij, što bi rekli pjanci. Valjda je i jednog
snajperistu nekako s leđa pogodio.
Da se nisu sami pobili tako pjani?
Ali tog malog nema.
Možda su ga gurnuli s nebodera?
Moguće.
Broj koraka se umnoži prema čistioni. Stražaru kod poslovnih prostora rečeno da
ne smije niko, niko osim ove dvije što tu žive, ni ovamo ni tamo.
Glasovi se gube između zgrada. Razaznajem dolaze li ili odlaze koraci u čizmama.
Oblaci razvučeni i lagani.
Šest i dvadeset. Noge mi trnu. Napinjem i opuštam mišiće.
Sedam. Neko vikne prema zapadu. Tradicionalna srpska muzika iz auta koji se
vrti kod opštine. U ulazu broj tri tišina. S pu- škom ispred i korakom svake sekunde
poslije osluškivanja popnem se do izlaza na krov pa slušam. Iz prizemlje koraci, čini
se da neko ide na drugi. Produžava na treći. Stane. Otključava. Otklju- čam i ja krov.
Vjetar mi puhne svježinu u lice. Puška zagrebe zid. Legnem i žmirim. Ništa. Dnevnik u
toku. Pogađam sadržaj i fra- zeologiju naše i srpske televizije. Dva goluba na drugom
kraju uzlete prema istoku.
Osam. Tiho u blizini. Pretpostavim da su postavili stražara u ulaz. Mračnije prema
Trebeviću. Tenk se pomjeri na tranzitu. Neko glasno u Splitskoj. Stojadin prema
Zagrebačkoj. Rafali iz Beograd- ske naglo i kratko. Izračunam da mi to ide na ruku,
neko kao da puca za nekim. Prepipavam džepove. Zapara. Duža kazaljka će uskoro
prevaliti polovinu kruga. Napinjem i opuštam mišiće sklone trnjenju. Vrijeme se
mijenja. Zamislim prognozu na kraju drugog dnevnika. Miris planine i kasnog ljeta u
vjetru s jugoistoka.
Devet. Mrak. Zasvijetli auto negdje prema Trebeviću. Snajper s izvršnog vijeća po
crvenoj zgradi pa nekoliko serija mitraljeske paljbe oko mosta. Brojim. Prebirem po
pameti tražeći načine sav- ladavanja situacije.
Zadnji sati augusta devedeset druge. Sklopim oči pa zamišljam kako morska voda
još čuva vrelinu ljeta. Ispred poslovnih prostora stražari igraju karata i pričaju i o mojoj
današnjoj avanturi. Skep- tični prema mogućnosti da me se uhapsi jerbo sam već na
prijemu kod alije kao heroj dana.
Meci probili vrata, ali nisu polomili bravu na izlaznim vratima. Okrenem ključ što
mogu tiše. Unutra svježe. U stanu na petom polomljen niski sto na podu u dnevnoj. U
spavaćoj dolje izderana deka. Dopužem do balkona čija se vrata pomjeraju lagano
nezat- vorena. Na balkonu okrenutom na Zagrebačku starudija. Odozdo koraci, na
Splitskoj auto, u haustoru tišina, s krova ptice. Neko na Lenjinovoj. Puška mi na podu.
Koraci odozdo.
Na starom mjestu konzerva. Na stubištu mrak i ustajala tišina koju je tek dotakla
današnja ekspedicija. Sjene se stapaju u mraku. Ruka se navikla na pušku. Nikog i
ničeg. Unutra legnem na pod do izlaza na balkon.
Auti i pucnjevi rijetki. Dvije jače eksplozije prema Skenderiji. Pomjeranje vrata na
prvom. Zatvaranje uz bučno zaključavanje. Mrak. Kazaljke blizu jedna drugoj. Mislim u
rečenicama koje ću zapisati ako bude opet vrijeme za pisanje. Vijesti s radija na zemlji
ispod ne razaznajem. Visoki tonovi voditeljicinog glasa probiju se gore do mene ali
sadržaj ostaje dolje. Malo fali da me san zaljulja.
Pola dvanaest. Trznem se. Sat pokazuje da sam zaspao na šest minuta. Sanjao
neboder s puno stepenica niz koje nikog nema a ni stepenicama kraja. Provjeravam
pušku. Osigurač podignut. Kun- dak preklopljen. Cijev hladna, spremnik za municiju
čvrst, drugi u džepu. Pištolj u otkopčanoj futroli. Pokušavam ga brzo a tiho iz- vući i
usmjeriti u zamišljenu metu poput junaka iz stripova koji su to, još s onako primitivnim
pištoljima radili neopisivo brzo i nepogrešivo. Sjećam se nacrtanih predjela, konja,
imena, tvrđava, rijeka i planina, pustinja i prerija po kojima su istjerivali pravdu. Onda
se hoću sjetiti i naziva epizoda za pojedine heroje. Uspijem prizvati desetak naslova
po junaku.
Učini mi se da je pojačala radio na prvom.
Pola jedan. Zabavna muzika kod stražara. Naglo otvaranje vrata, mislim da je na
prvom pa zatvaranje. Računam da mi po- ručuje da budem oprezan.
Krenem na stubište. Dva koraka niz stepenice pa dalje oslu- škujući do četvrtog
niz još osam stepenica. Tišina unutra a blago pucanje iz raznih oružja oko zgrade.
Pritvorena vrata pomjerim sporo lijevom rukom. Ključ sigurnog stana na mjestu. Brava
malo škljocne. Čekam. Uđem tiho dišući. Markacija na hodniku pomjerena. Unutra
konzerva za teške dane. Sjednem na fotelju s pu- škom na krilu. Čini se da ću zaspati.
Napravim desetak krugova po sigurnom stanu. Provjerim. Le- gnem. Noć se troši.
Na hodniku osluškujem i provirim niz gelendere. Dolje ništa.
Sjednem na kauč. Kao da ću zaspati. Flaša vode srušena ali ne- razbijena.
Četkica u kupatilu na istom mjestu. Pasta za zube ne- dirnuta u plakaru.
Tromblon pukne na krovu. Koraci prema Romi. Razabirem ih pažljivo. Provirim.
Svijeća u zgradi prekoputa. Stražar ispod balkona.
Svježa noć, jesen samo što nije.
Vjetar spusti Trebević. Usnim da spavam pa se trgnem i gledam u strop. Na
Zagrebačkoj neki glas. Naglo pucnjava od mosta pa tišina. Rafali udesno
Ljubljanskom, Beogradskom, Ohridskom, pa uz Trebević i nestaju u planinskim
šumama.
Ja na prstima na stubište. Počela jaka kiša. Izlazna vrata se navikla na ključ.
Okrenem bez šuma. Svjež zrak s planine. Gledam ka istoku da se pojavi prethodnica
svjetla dolinom Miljacke. S ulice stražari šapću. Golf u Zagrebačkoj. Deset do pet.
Puška pored, piš- tolj otkočen, nož u koricama. Pet do pet pomjeri se daska na bal-
konu na prizemlju. Koraci. Mislim da su petorica. I s ulaza čizme po asfaltu. Ja uz rub
do dimnjaka. Kiša jaka. U dubini stražari. Ona dolje viče ko je. Golubovi po rubu pa
odlijeću prema Ljubljanskoj. Između dimnjaka spaljena zgrada izvršnog vijeća. Limovi
se klate na kiši. Maskirne pantalone i farmerke zalijepljene mi za kožu. Zora. Neko je s
druge strane metalnih vrata. Pomjeram se zadnjim naporom volje prema dijelu krova
nad ulazom tri. Udara. Čini mi se da jedan kaže ne može se ovo lako razvaliti. Drugi
glas dodaje pusti, ionako bi nas snajper sa skupštine povaljo.
Ne može bez ključa. Nije doletio, kakvi su da su, ne umiju letjeti. Ako im alija nije
pojeftino nabavio krila iz bliskoistočnih islamskih zemalja.
Virim u nebo. Sve daleko i kasno. Koraci u dubini. Šest i pet. Jedva da je svanulo.
Kiša još jača.
Pola sedam. Hodanje na ulici, oko pošte, prema Romi. Auto do čistione. Ona kod
poslovnih prostora objašnjava da će do prodavnice po brašno da njih dvije šta god
da bude imaju hljeba. Ode prema Splitskoj. Peterica pa još trojica prema Zagrebačkoj.
Dolje ispod balkona dvojica. Čizme zastružu prema Splitskoj.
Pola devet. Kiša ujednačeno. Oko mosta eksplozija pa niz rafala.
Pola deset. Neko glasno na dasku dolje u dubini. Lakši korak pa lupkanje u
haustoru.
Pola dvanaest. Pljusak. Ja uz rub dvadesetak minuta do vrata. Tišina unutra. Kiša
niz lice dok gledam u nebo. Sivo. S planine miris hladnoće.
Četiri. Kiša smanjila. Više vrhova zgrada u Splitskoj niski oblaci. Auti sa
Zagrebačke. Rafali povremeni i bez većeg ishoda na konačni tok rata. Snajper katkad
prema neboderima uz rijeku. Tenk prema Skenderiji.
Šest. Kao da će mrak odmah pasti. Stražari kod poslovnih prostora pričaju na
razne teme. Od Rome sasvim pristojna muzika sa stihovima na ljubavne teme. Ja s
jednog na drugi bok, gledam u jedna pa u druga vrata pa u nebo pokriveno sivilom iz
kojeg sipa voda. Oblaci preko rubova Trebevića više starog grada.
Kazaljke zasvijetle u pola osam. Farovi prema Jadranki. Pu- cnjava. Septembar.
Golubovi se skupili na rubu prema trolejbuskoj. Vrane kruže pa prema rijeci. Mrak.
Kiša još ne staje. Namje- štam nož, pištolj, pušku.
Ključ otvori bravu ne praveći buku. Tiho oko zgrade. Unutra mračno. Korak pa
slušam pa korak pa stepenice do petog. Nikog. Ničeg. Okrenem ključ sigurnog stana.
Unutra prijatno. Markir po- mjeren, valjda pri pregledu jučer. Zaključam. Provjerim
balkon. Legnem na kauč. Ima vode. Pustim je niz sebe u kanalizaciju. Hljeb od tri
dana a konzerva od četiri godine. Skoro da zaspim. Ocijedim košulju u kadu pa brišem
krpom s poda. Naguram u plakar na dno iza ostataka kutije s deterdžentom
proizvedenim u Osijeku. Tišina na stubištu. Pucnjava daleka. Mrak gust a voda
napolju sve natopila. Otključam. Na stepenicama čekam. Stanem na međusprat. La-
gano na vrata svog stana. U plakaru stare novine gdje nisu bile. Nešto napisano
hemijskom na marginama. Prinesem ih do ispod prozora. Spolja miris kiše. Napnem
se da vidim. Njen rukopis. Pa- dežni nastavci u ruskom. Ispod piše jednom dugo dva
puta kratko.
Legnem ispod prozora. Brojim. Vraćam film kao na uspore- nom snimku. Skoro
jedanaest. Pomjerim se do hodnika. Planiram kud ću i kako ako uspijem izaći na neku
stranu. Skiciram pet planova. Voda u kupatilu ustajala, ali pitka. Tenk na tranzitu. U
mraku na hodniku pazim da mi ne priđu kroz buku dok kunjam ispod prozora. Skoro
dvanaest. Pričini mi se da se vrata na prvom otvaraju pa pritvaraju. Pomjerim se osam
stepenica niže. Koraci se penju. Kao da su štikle.
Na gelenderu udari jednom dugo pa dva puta kratko pa opet. Ja teško udišući na
četvrti. Dvadest sekundi kasnije jednom dugo a dva puta kratko o gelender dolje. Pa
opet. Udarim u vrata jednom dugo pa dva puta kratko. Koraci se penju. Stane.
Udarim još jednom dugo a dva puta kratko.
***
S radija vijesti. Na stolu svježe pečen hljeb a do njega

marmelada od jabuka. Čaj menta a pita kopriva.
Slobodno ti. Kasno je za posjete danas.
Pištolj ispod ogledala. Mali prozor otvoren na kant. Svjež
zrak iz Lenjinove. Voda šumi niz cijevi. Kada puna veša. Pola
jedan. Kraj devetog mjeseca. Noć tamna, sve u njoj daleko.
Puca se na raznim stranama. Zalupa na ulaznim vratima. Ona
uleti i pokaže na kadu s vešom, pa smiri baku, zaviče što
uplašenije i iznenađenije može ko je Božji u ovaj čas i ode
prema vratima. Legnem u kadu i povučem veš iznad sebe. Neko
unutra. Brojim do četiri. Izađe. Džemper više glave. Udahnem.
Pištoljem na prsima. Brojim do trideset. Ona govori da ne
razumije. Baka iz kuhinje pita šta se dešava. Ovaj utišava pa
pritvori vrata kupatila. Udahnem ispod njenih ispranih crnih far-
merki. Velika kada. Koraci dolje preko daske. Još neko bučno
niz ste- penište. Ona na vratima objašnjava da nema pojma ni o
kome, da svoju nevolju brine, da baka neće nigdje iz svoje kuće
pa se zlopate ovdje gdje niko više neće, da samo čeka kad će
im granata pasti u tanjir ili neprijatelji upasti u sobu, da imaju
rodbinu u Kasindolu, da je baka prva na Grbavicu doselila, da ni
s kim nemaju problema, da taj što ga traže nije bio ovdje još od
početka juna, makar ga ona nije vidjela. Ovi se izvinjavaju. Ako
ih ko više bude uznemiravao, njih da zovu. Razgovjetno kaže
formacijski čin i lokaciju na kojoj mu je sje- dište. Zažele laku
357
noć. Onda se vrata zaključaju a koraci prema trolejbuskoj na

jednu a ka ulazu broj tri na drugu stranu.
Otvori se kupatilo. Kandilo iz kuhinje osvijetli joj lice. Kosa u
repu. Ispod kućnog ogrtača spavaćica.
Za svaki novi dan ti dođem po jedan život.
Odmahne. Ja iskoračim na pločice. Tražim krpu. Ona pokaže
da ne brinem za to.
Vidiš da imam veliko iskustvo u ovom sportu.
Vidim. Valja to platiti nekako.
Platit ćeš kad se osušiš ako bude volje za tim.
Bit će.
Nemoj da bude hoću da spavam. Pardon, hoću spavati, kako
ti kažeš.
Neće, vićeš!
Haj da nam napravim kafu.
A baka?
Spava. Sanja život, sanja smrt, kaže. Život kako se udaljava
u čamcu na jezeru a ona mu mirna maše. A smrt kako izlazi
neopisiva i tiha. Onda je zovu svi njeni a naročito moji mrtvi.
Mrtvi i mirni. Obriše oči.
Napravit ću nam onu kafu u istu veliku šolju s mlijekom dok
se ti obučeš.
Gdje ću s ovom odjećom?
Baci u kadu!
Nemoj virit dok se presvlačim!
Nasipa kafu. Na ulici neko blizu. Ona priđe prozoru pa od-
mahne.
Hoćeš neku koreografiju?
Ne bi bilo hrđavo.
Šta?
Onu široku a kraću a ono ispod.
Koje boje?
Kože.
Eto me. Nemoj zaspati!
Pokažem prstima makaze.
Uzmi iz kredenca!
Kandilo slabu svjetlost po rubovima crvene keramičke šolje
za čaj. Radio tiho sjetnu muziku. Onda spiker s imenima,
mjestima, brojevi telefona, datumi, poruke, molbe pa opet
muzika.
Podigla kosu u punđu.
Ovo?
To. Da priđeš bliže!
Je l dovoljno?
Još malo. Tako. Da vidimo temperaturu. Fino jako.
Šta ćeš da budem?
Prošapćem.
Ne znam hoću li umjeti.
Bez sumnje.
Ovako?
Zamišljam da bi bilo tako nekako. Između ostalog. Za poče-
tak. Hajde još!
Nemam ti ja, bolan, talenta za to. To je cijeli pogled na svijet.
Imaš. Možeš.
Šta ćeš da ja budem?
Nemam ja takvo iskustvo maštanja kao ti.
Imaš neko. Samo te stid.
Reći ću al da nikom ne pričaš.
Ako me uhvate, ponudit ću te detalje tvoje mašte kao
zamjenu za neku bolju i bržu varijantu.
Kaže. Onda prekrije lice rukama kao da je sram.
Probat ću. Nemam ja, bona, sve te elemente.
Imaš šta imaš.
Je l uredu?
Jako dobro. Još da se ne mora biti tih. Doći će vrijeme, osje-
ćam nekako na proljeće, kad se ne bude moralo tiho živjeti. Vri-
jeme galame i obijesti. Neš me tračat?
Neću ako ne budem moro.
Večeras još razraditi tvoje snove.
Soba se zagrijala. Miriše posteljina. Noć duboka a pucnjava
rijetka i razasuta. Jača eksplozija oko mosta.
Kad ćeš zatražiti da budem ja i niko više?
Ti si meni sažetak svijeta.
Eh, eh. Polaskana sam.
Ja u polusan dok se muzika s Radija Sarajevo udaljava. Kao
da čujem kako spikerica govori do pola četiri. Imena, mjesta,
poruke. Spavam tvrdo, ali kratko. Deset do četiri. Pištolj ispod
kreveta. Ona usnila na leđima, ja se namještam s rukama ispod
sebe na stomaku. Polusan težak. Znojim se. Ona se pomjeri.
Glas, čini se blizu zgrade. Ona odmahne da spavam još malo.
Četiri i petnaest.
Moram kući. Iskoristit ću ti kupatilo dok baka spava.
Požuri!
Pištolj mi ispod prozora. Ima tople u bojleru. Moj dezodorans
maskiran omotom njenog, moja četkica ponosno pored nekoliko
drugih, ima valjda pravo imati nekoliko četkica. Moja odjeća se
pere i suši prekrivena njenom onda kad nikog nema na vidiku. A
nije da ga ima puno.
Pola pet. Tiho uz stepenice. Napolju rafal pa tri eksplozije.
Pi- štolj mi u desnoj ruci a koraci uvježbani. Vrata na drugom
lagano zaškripe. Na trećem provjerim markire od sinoć. Stoje
postojani. Napolju stražar zakašlje. Auto zaškripi prema
Splitskoj. Tenk s tranzita budi Radničku, Petrovačku,
Durmitorsku, Husinsku, Ohridsku, Ljubljansku, Beogradsku pa i
Zagrebačku i Lenjinovu. Noć se povlači prema zapadu. Sive i
nagorjele zgrade izranjaju kroz djeliće prozora. Danima mi na
pameti kada Zagreb izranja iz sna. Onda ga zamišljam u
radnička jutra. Plavi tramvaji voze pospane koji ne misle puno o
Zagrebačkoj u Sarajevu.
U sedam će obučena za posao donijeti čaj u termosici i
topao hljeb u šarenoj krpi. Marmelada dobro skrivena u ostacima
plakara. Kroz prozor prigušeni glasovi stražara i smjena za
crvene zgrade. Nema ih puno. Oko mosta mitraljezi pa tromblon.
Poči- nje kiša. Kunjam dok se bučno slijeva niz oluk. Puška
pored mene, uniforma blizu. Ako krene neko, branim se da sam i
ja vojnik koji traži stan a svidjela mi se komšinica pa se guram
na liniju. Doku- mente nisam ponio a imena jedinica znam.
Potrajat će dok se provjeri. Ako ni to ne upali, pokušat ću tiho
riješiti situaciju i izaći. Ako ne može tiho, može kako može. A
uvijek valjda može nešto.
Kiša stala. Pola dva. Svježina jesenjeg zraka kroz prozor
prema trolejbusu. Stranice o kojima je radila diplomski čitam
pažljivo, ali mi simbolika izmiče. Vraćam se pa tjeram ponovo.
Sklekovi motivirani vožnjom trolejbusa do Dobrinje. Dvanaest
za svaku stanicu. Prošapćem sebi pohvalu dok zamišljam da
izlazim kod škole pa u Aerodromsko kroz mali dio ulice iz
piljare pa ravno niz Franca Prešerna. Zatim kombiniram kuda je
otac onog junskog dana mogao izaći. Provirim kroz zavjesu u
kišu što se spu- šta s Trebevića. Pa brojim dane i korake po
naselju.
Nevoljko trbušnjake. Kod dvadeset šestog zvuk na prizemlju
a da nisam čuo korake oko zgrade. Sklonim knjigu u kauč pa ga
tiho pomjerim ne bi li izgledalo napuštenije. Navučem jaknu i
namjestim pištolj. Lupanje na ulaznim vratima. Ja na haustor.
Lupaju jače i dozivaju. Dvojica. Baka se javlja. Sad će ona. Ja
do krovnog izlaza. Plan jednostavan, pištolj zakočen. Spremna
maskirna jakna i farmerke. Dolje objašnjavaju da provjeravaju
stanove da se ko nije gdje ubacio ili slično. Žena ih uvjerava da
su njih dvije same mjesecima, da nema živa roba, ali neka se
sami uvjere, dobro je da država brine o svakom detalju pa se
ljudi sigurnije osjećaju i u ovakva vremena. Ključ u bravi. Čekam
da negdje pukne da ga okrenem. Dođe tromblon kao po
narudžbi dok se čizme penju na drugi. Zatvorim. Kiša jaka. Ja
uza zid čekajući da opet udari negdje pa mogu zaključati izvana.
Čini se da su obojica u isto vrijeme na drugom. Duži rafal iz
Beogradske dočekam ležeći na kiši minut kasnije. Privijen do
zida pratim oblake prema Trebeviću i kišu niz lice. Čini se da su
na četvrtom. Stišćem pištolj. Čujem da ih baka zove na kafu i
rakijicu. Mislim da prihvataju, ali će još malo pre- gledati. Na
petom su. Lupaju nečim. Spuštaju se. Kiša ne usporava.
Nekoliko hitaca oko mosta pa bruj tenka u rutini na tranzitu.
Ona dolazi. Čuje glasove dolje pa ne daje signalni ritam.
Pola tri. Kiša pojačala. Vrh izgorjelog krova skupštine i poneko
drvo prema Skenderiji dio Sarajeva kojeg mogu vidjeti. Ptice
visoko iznad zgrada pa u jatu prema jugoistoku.
Koraci uz stubište. Ritam o gelender na petom. Pomjerim
ključ. Ona u trenerci. Kaže, neki pijanci.
Da im se domaćica ne svidi pa ne bude često dolazaka?
Ispričali smo im priču pa mislim da će tražiti druge kakvih ne
manjka zadnjih mjeseci.
Daj tu jaknu da je posušim nekako.
Da baba ne vidi pa ne pita?
Neće. Nije nam ona problem nikako i sve da vidi.
A bolje da ne vidi.
Bolje.
Pruži mi suhu odjeću.
Znam, da ne virim dok se presvlačiš.
Vala sam mislio da malo i viriš.
Tamo kod tebe?
Ma jok. U ovom ispravnom stanu, kao pravi par. Da ne bude
priča uvijek sve na brzinu i to.
Haj.
Čini mi se da više nemam glas normalne snage.
Imaš stas.
Fala ti. A ti i glas i stas.
Takva je situacija ovdje. Ne mogu dugo.
Ne mogu ni ja.
Ne mislim to.
Šala, maskara.
A imam i vijesti za tebe.
Da?
Nije baš toliko lična a bit će i takva akobogda. Komandir mili-
cije, neki Škipina, Arsenije, kako li, bio u školi danas pa pričao
da je onaj bugarin pobjego.
Čuj! Što?
Navodno ga vojvoda otjero. Dozlogrdilo mu što bugarin čini.
Taj milicioner priča da je bio politički problem o kojem se nije
puno pričalo. Pominjo je i tvog komandira i druge ljude koji su
imali nevolje a o muslimanima i da ne pričamo. Uglavnom, jedna
verzija je da ga je onaj ministar u gepeku izveo preko Vraca a
druga da su neki Srbi što su u francuskoj legiji kod stadiona došli
po njega i njegovu grupu i uenovim vozilima ih svezane do
Lukavice a ovi dalje u Srbiju. Taj Škipina je, tvrdi, skupio ljude i
krenuli u zoru na Drvorijeku i Digitron. Okružio ih, zvao na
predaju a unutra samo neki retardiran čovjek s puškom bez
metaka.
Eh, kad hoće slučaj!
Takva situacija nepovoljna za pravdu. Navodnu je neku
musli- manku krenuo silovati pa je jadnica sama sebi presudila
skočivši sa šopinga. Tako se nešto priča.
Škipina se taj kune da nije znao za to šta je ovaj radio a u
zbor- nici svi šute i tvrde da ili nije to ni bilo ili nisu čuli ako je
bilo. A ovaj ponavlja da je bilo itekako. Dabogsačuva, đe će nam
svima obraz od te pogani, ruži taj čovjek narod. Kakogod sad ga
više nema. Ako ga ko opet ne vrati po zadatku ovamo.
Razvalit ćemo ljudima namještaj skroz na skroz. To im je fala
što su ti dali na obraz.
Ja ću reći da si ti pokvario.
Smislio sam cijeli scenarij za večeras.
Jelzabavan?
Znaš da sam tu jak. Mogu maštati za trojicu.
To jest. Možeš vala i za petoricu. I za desetoricu. Sad čekaš
da ti kažem da možeš i kad nije maštanje po srijedi za toliko
prosječ- nih ljudi?
Prepustit ću to tvom objektivnom sudu, iskustvu i diskreciji.
Pravi si kavaljer.
Takav sam.
Moram dolje.
Čekat ću te, mislio sam malo do pijace ali neću, ti si mi
preča.
Dirnuta sam.
Pročitanim stranicama knjige iz biblioteke iz Lenjinove danas
postavio rekord mjeseca.
Zid zgrade preko trolejbuske ulice pada u mrak. Kiša niz
izbu- šen oluk. Prebačena i norma sklekova. Rodoljubive s radija
pa najava dnevnika. U glasu novinarke gradovi, brda, rijeke,
doline, ljudi, brojevi, rokovi, opcije. Razabirem zvukove što
dolaze iz svijeta oko zgrade kao jedinice ako je izgledna kakva
opasnost i nule ako se čini da nije. To je ta digitalna tehnika,
jedinice i nule.
Emisija u kojoj pisac s Dobrinje, vazda šešir nosio, čita svoju
priču u kojoj hoće spriječiti zločine koji se upravo dešavaju kao i
one što su se već desili. Hoće i zdravo. Vješto i žestoko
napisano a uvjerljivo pročitano. Onda ga zamislim kako hoda
pod šeširom oko dobrinjskih zgrada i promatra svijet o kojem će
pisati i vidi i mog oca. A ja ne mogu da ga zamislim negdje oko
banke ili salona namještaja kod one smeđe zgrade, kod solida u
bijeloj zgradi na kojoj je sa strane naslikan vučko niti bilo gdje
drugo.
Debeo a mirišljav jorgan. Saberem gdje se budim i šta tu radim u djelićima sekunde.
Obje kazaljke na lijevoj polovini kruga. I ona se budi. Da ostanem do pola pet makar.
Baka ne žuri, neće tako rano u ovoj hladnoći dok ona ne naloži.
Topla voda u kupatilu. Velikih petnaest minuta unutra. Uvjež- banom bešumnošću
prođemo kroz hodnik na kojem su drva pored klasičnog namještaja za predsoblja iz
optimističnih sedamdesetih. Hladan zrak na stubištu. Šumovi kao urlici oko zgrade.
Kratak rafal u rutini noći. Samo što nije pet. Brojim stepenice i markire do četvrtog.
Vrata na prvom se bešumno zatvore kad kucnem doviđenja s četvrtog. Meci niz
Trebević i oko rijeke. Provje- rim kočnicu pištolja, umotam se u deke i kunjam dok mi
slušanje ostaje budno. U pola šest će smjena na liniju ispred zgrade. Čini se da je
transporter negdje prema Jevrejskom. Ponavljam sebi dijaloge od sinoć.
U pola sedam smijeh ispred ulaza. Spreman za osam sekundi. Glasovi u odlasku
prema čistioni. Još minutama pripravan.
Snijeg pod čizmama napolju. Auto u daljini. Zamislim ga kako se muči uz Vraca a
kamoli dalje prema Jahorini. Kunjam. Svjet- lost kroz sleđenu zavjesu ispred
polomljenog prozora. Tri poderane deke iz različitih stanova, crna pletena kapa
navučena do očiju poklon na pijaci u Kasindolu za neznanog vojnika na hlad- nom
frontu. Gojzerice broj veće obuvam uvježbanim potezima za šest sekundi. Kroz prozor
prema trolejbuskoj ulici sviće između nagorjelih zgrada. Kroz zavjesu pahulje u
gustom rasporedu. Miris zime s planina kroz polomljene prozore. Propuh pomjera
vrata.
Auto prema zapadu. Borbeno oklopno vozilo kod obdaništa iza Jadranke. Ja
nečujnim koracima u kontrolu životnog prostora. Komadi metala naizgled pobacani po
hodnicima koji me trebaju upozoriti ako sve druge signalizacije opasnosti zakažu.
Provirim kroz zavjesu. Snijeg prekrio blato. Dim iz zgrade preko ulice.
Eksplozija minobacačke granate većeg kalibra negdje od centra. Tenk se upalio
na tranzitu.
Zima stisla i komad hljeba ispečen na drva u jučerašnje kasno poslijepodne. Kora
rumena.
Pola sedam. Na stubištu vrata i markacije kako su i ostavljeni jučer poslijepodne.
Držim pušku zakočenu a uperenu prema dolje.
Ključ stana sa sigurnim prezimenom lagano okrenem. Na hodniku sve uredu.
Voda još nezaleđena u kanti u kupatilu. Pomje- rim je na drugu stranu pa postavim i
novu markaciju komadom tepiha okrenutim na drugu stranu na hodniku.
Petnaest do sedam. Svanulo. Najhladnije jutro od početka. Na- gađam da je minus
dvadeset jedan. Makar minus dvadeset.
Jedanput kratko pa jednom dugo pa dva puta kratko o gelender. Ja na prstima
nekoliko stepenica dolje. Termosica i pola već isječenog hljeba u platnenom cekeru.
Šapne da je jutros minus sedamnaest pa će nastava biti kratka. Ponovi tiho ritam za
prepoz- navanje. Omotala glavu crnim pletenim šalom. Klimne na moje pokrete koji
pitaju kako je zadovoljna sinoćnjim nastupom. Opet pokazujem koliko. Širi ruke. Ja
glavom zadovoljstvo njenim zado- voljstvom pa i svjesnost o vlastitom kvalitetu.
Mahne.
Pročavrlja sa stražarom ispred zgrade koji ustvrdi nemilosrd- nost zime. Ona žurno
prema Zagrebačkoj.
Čaj od šipka vruć. Imam ga još za tri šolje. Marmelada slatka a hljeb još topao.
Nož crven od džema. Na teglici ispisano jagoda latinicom na papiru s linijama. Broj
sklekova odredim kao pretpostavljeni broj koraka do Skenderije. Uspijem makar do
polovine ulice od Vrbanje ka trolejbuskoj stanici koja dođe prva od mene prema
gradu.
S ulice kratak i bezopasan razgovor.
Pročitam trideset stranica napisanih da se kroz njih ide kao cestom prema moru.
Ponovim imena, situacije, pridjeve s prvih pet strana uz natpolovičnu tačnost.
Čaj u poklopac termosice. Još tri kriške hljeba i konzerva za ručak. Trideset strana
za dvadeset sedam minuta. Ponovim pone- što s prve strane pa provjerim.
Drugu seriju sklekova zamislim kao broj preostalih zimskih dana. Poslije drugih
trideset strana pišem sam pokušavajući sastaviti tri strane u rokovniku u stilu
pročitanog. Ćiriličnim slovima. Prsti u rukavicama vuku hemijsku u jednoj liniji na koju
kačim kvake i tačke. Što manje prekida to bolje. Dodam i shemu konjugacije
nepravilnih ruskih glagola pa deklinaciju zamjenica na slijedećoj desnoj strani. Moje
daleko od originala.
Tenk na Zagrebačkoj tek da se zagrije. Nosim pušku provjera- vajući položaj
osigurača. Vjetar kroz polupane prozore. Ona pra- vednički zatvorila sva postojeća
vrata na stanovima ako ko pita ne može se od propuha opstati. Uvježbano tihim
koracima stanem na stepenicu prema četvrtom, oslušnem pa na sljedeću. Osam pa
međusprat. Još osam. Do drugog. Kroz rupe na kaljenom staklu haustora hladan zrak
od rijeke. Crvena zgrada puna vreća sa zemljom i pijeskom na strani koju vidim
djeliće sekunde.
Dvojica pričaju u tranšeju prema mostu. Francuski transporter Zagrebačkom.
Iz njenog stana tiho radio. Stajući nečujno popnem se stepenicu po stepenicu do
gore pa produžim do krova. Jutarnja šetnja uspješna. Skinem jaknu nedavno kupljenu
u dosta dobrom stanju a donesenu zamotanu među njenom odjećom. Serija vježbi
snage. Onda grijem ruke duboko u džepovima i gledam na sat pretvara- jući sate u
minute. Kroz prozor s napuklim staklom okrenut prema trolejbuskoj stanici glasovi.
Dvojica prema ovamo. Sklonim knjigu u kauč, provjerim sve na sebi i stanem na vrata
držeći pušku. Uz stepenište samo hladan zrak. Idu u ulaz broj tri. Ostanem u pri-
pravnosti.
Otvorim rutinski konzervu i isiječem meso na osam dijelova. Zgotovim četiri
sendviča sa šnitama skoro iste širine. Čaj topao. Mrve u dlan. Dvije šnite kruha
premažem marmeladom pa je vratim u ceker koji vraćam u rupu u kauču. Smeće ću
navečer spustiti da ga ona pomiješa sa svojim legalnim otpadom i iznese po pro-
ceduri na Zagrebačku a dalje valjda radni vod zbrinjava.
U dvanaest opet u šetnju. Prvo do krova. Vrata zaključana a elzet ključ u malom
džepu širokih pantalona. Krug po stanu dvadeset tri koraka. Pređem nekoliko
kilometara dnevno.
Zaškripi snijeg. Otkočen pištolj a zaključana vrata. Koraci uz stepenice. Kucanje
na vratima na prvom u dogovorenom ritmu vidimo se kasnije. Onda po gelenderu.
Kucam nazad. Vrata se zatvaraju.
Auto do čistione. Tenk na tranzitu. Eksplozija oko mosta pa nekoliko rafala. Ispod
balkona kurir donosi manjerku do stražara u pošti. Čini se da pričaju o hrani pa jedan
trči prema unioninve- stu. Bit će da je minus deset napolju. Sunce se probilo. Sjene po
zidovima izlizanim od mojih pogleda.
Trideset stranica za dvadeset tri minute. Ponovim ponešto, provjerim pa pišem
jedan paragraf u tom stilu. Nije toliko loše. Dvadeset krugova po stanu bešumnim
koracima uz brojanje metaka i glasova i zvukova automobila napolju. Onda sjednem
kao čovjek poslije teškog rada pa žmirim i osluškujem. Pustim minute da oteku. Hoću
što duže ne pogledati na sat a pogoditi koliko je vremena otišlo. Pogađam da je
proteklo trideset osam minuta a promašim za šest.
Sklekovi danas kao pročitane stranice od jutros. Tijelo se na- viklo na ritam dizanja
i spuštanja. Slijedeću seriju probat ću broj stranica puta dva. Trbušnjake odredim
jednako sklekovima. Ležim ne gledajući na sat punih četrdeset sedam minuta samo
ovlašno registrirajući zvukove a ponavljajući plan bijega u slučaju nevolje razrađen do
detalja s vremenskim okvirom u sekundama i koracima.
Pola četiri. Ritam u gelender pa dogovoreno ponavljanje koraka. Ne prosipajući
donosi grah na tanjiru. Šapne da je baka za- kunjala pa se vraća po kolač s džemom.
Čekam je na trećem po- jevši grah i komad hljeba dok ona donosi veliko parče kolača.
Pokaže da mora nazad pa vrijeme i broj ponavljanja udaraca poslije kojih će doći.
Simulira šišanje pa brijanje. Ja prst na sebe pa pokret za brijanje usmjerim na nju.
Opa.
Ona ilustrira hladnoću ovdje a mogućnost za to jedino dolje kad mrak bude debeo.
A i to teško. Zima teška. Devedeset druga pri kraju.
Sumrak iza četiri. Sklekovi klize do broja četrdeset. Usporavaju do šezdeset osam.
Uz dobru motivaciju izguram do sto četiri. Dok spuštam i dižem tijelo izbrojim osam
sporadičnih rafala i tri eksplozije prema sjeveru. Dva teška vozila u pomjeranju i jedan
glas oko zgrade. Zaškripi prozor ispod. Propuh pomjeri labava vrata stana na spratu.
Provirim u mrak na haustoru. Još tri pucnja. Obrisi krovova zgrada preko trolejbuske
ulice sivi u zimskom sumraku.
Voda se zaledila u kanisteru sakrivenom u kuhinji.
Trbušnjaci teški poslije pedesetog. Brojim eksplozije, rafale, glasove, pomjeranje
vozila dok se podižem da dodirnem laktovima isturena koljena. Zadnjih dvadeset
trbušnjaka motiviram s dvadeset dana kojih se pokušavam sjetiti. Teško razabrati šta
je bilo koje godine, kojeg mjeseca, kojeg dana. Zaboravljam na napor dok ih
razvrstavam. Šest dana u kojim je padao snijeg. Pet kišnih. Devet sunčanih od kojih
šest ljetnjih. Sklapam oči da vratim stare mirise ljeta, snijega, kiše, trave, zvukove
auta, zatvaranje vrata, muzike, radija, dozivanja. Tiho da ne može tiše oponašam
zvukove.
Večernja šetnja do krova pa po petom. Koraci mi uvježbani. Ruka naviknuta na
pištolj. Prije ulaska u stan gurnem lagano vrata pa čekam dvije minute. Uđem
usmjeravajući cijevprema praznini. Provjerim sklonište hrane. Ispod polupanog
prozora na petom gledam mutno nebo između zgrada. Kasno poslijepodne. U
povratku ponavljam proceduru opreza. Rukom opipam markire prilazeći krovnim
vratima. Lijevom rukom lagano ključ. Čekam. Okrenem. Pomjerim vrata centimetar.
Snijeg tvrd, čist, hladan. Dobro napadalo. Grudvu gurnem prema dimnjaku. Udišem
duboko. Dim iz kuća pobacanih po obroncima Trebevića kao na crtežima u nižim
razredima. Psi se dozivaju po brdima. Pahulje rijetke u zraku. Rupe od metaka iz
septembra korodirale.
Tiho u stan koji je moj više nego ikad. Plakar, prevrnut kauč, sudoper po kojem se
prašina zaledila, polomljena stakla na prozorima. Koraci od Splitske beozopasni.
Polusan u mraku oko pet.
Sklekovi u trocifrenim brojevima postignutim u tri serije. Puls se smiruje. Vrijeme
prolazi bez gledanja na sat.
Čučnjevi do pedeset jer su dosadni a trbušnjaci uz dodatnu motivaciju.
Osluškujem. Daleko je do deset. Devedeset treća se primakla.
Pucnjava s crvene zgrade oštra u devet. Dug rafal pa nekoliko automatskih
pušaka s obje strane. Onda dvije kraće eksplozije preko rijeke. Čini se da sam
prevalio dnevnu normu koraka, pro- čitanih i ispisanih stranica a i vježbi. Kunjam do
devet i dvadeset. Tranzistor u džepu pa ga uključim svakih sat i po i držim nekoliko
minuta. Uhvatim javljanje iz Bihaća pa zamišljam put preko Pe- trovca i ogromnost tog
prostora u masi snijega. Prisjećam se viju- ganja puta avnoja i tabli od Jajca do
Petrovca. Gurnem tranzistor u rupu napravljenu u kauču. Ona se javlja lupkanjem u
dogovoreno vrijeme. Ja brzo na ulaz. Šapne da baka nije dobro, ali ni toliko loše.
Doći će ona gore kad ova zakunja pa ćemo preći dolje ako se ikako bude moglo. Nije
da prigovara, ali nije mi baš najto- plije u stanu. A njoj skoro uvijek hladno. Pokaže da
ima bolje i zabavnije negoli je ovaj gunj koji sad nosi. Pruži mi pleteni džemper.
Kupljen jeftino. Da probam. Vuna mekana. Nije premal.
Pucnjava pijana od deset. Auto škripi prema zapadu.
Svanulo dovoljno da se može čitati. Prošlo šest. Kroz zavjesu miris odlazeće zime i
dolazećeg proljeća. Virim pa vidim čovjeka živ živ- cat i i pred sebe zagledan nosi
pušku u desnoj ruci i pretrčava prema Splitskoj. Ima šinjel, uprtače i vojni ruksak.
Nestaje. Čekam da drugi neko naiđe u vidokrug. Minut, dva, tri, deset. Nikog.
Auto uz tranzit pa se tenk uključi u kasni martovski dan. Drvo do zgrade prekoputa
pustilo listove.
Trideset strana. Knjiga zelenih korica s predgovorom koji cje- lovit prepisujem u
rokovnik. U njemu podvučem rečenice o na- činu pisanja kao načinu života, o
iskustvu, o predjelima, o odnosu prema poslu i porazu. Napišem ih po sjećanju i
prioritetu u rokovnik pa sravnjujem s originalom.
Odvažim se ispisati svoje ime i prezime u knjizi koja se vraća u svijet i to na. Na
trideset šestoj strani rukopisom koji se uozbi- ljio. Neka stoji dok ona ne krene vratiti u
biblioteku.
U sedam i petnaest kucanje u ritmu. Još nosi teški kaput. Čaj od šipka, marmelada
već premazana preko toplog hljeba i dio za ručak. Da se vidimo oko četiri a da će
signalizirati sretan povratak kući i kontrolu nad svime oko jedan. Pokažem da imam
šta či- tati a ona mi ostavi i novine koje je jučer uzela negdje. Čujem je još dok
pozdravlja stražu. Nekoliko rafala iz Ljubljanske pa glas ptica sa stabala okruženih
izbušenim zgradama i ulicama s ove strane Miljacke. Obiđem četvrti i peti sprat, pa do
krova. Provjerim pa se posvetim čitanju novina. Otisak olovnih slova težak i razliven
na mekanom papiru a slike mračne. Tražim po tekstovima ono što ne piše kroz ono
što piše.
U pola devet baba nešto ostavlja ispred vrata. Ostanem oprezan i kad se vrata
zatvore a radio probije kroz tišinu s prvog kata. Počnem sa sklekovima u tri serije po
četrdeset između kojih hodam i radim čučnjeve i na kraju trbušnjake dok se sasvim ne
iscrpim i ležim na poderanom kauču skoro zaspavši. Uključen radio za jutarnje
vijesti. Stišan da ne može tiše. Dvadeset strana proze, deset poezije i trideset
memoara pa vježbam stil oponašajući sve tri forme. Skinem košulju pa sklekovima
brojim korake do Drvenije. Trbušnjacima nazad. Čučnjevima smirujem puls. Zvukovi
razasuti. Eksplozije sjeverno ne prestaju. Radio javlja da su borbe na Žuči, Trnovu,
Igmanu, Bjelašnici, srednjoj Bosni, Mostaru. Iscrtam napamet malu kartu pa gdje bi
ta mjesta trebala stajati u odnosu na tačku koju sam prvu označio, zgradu pored rijeke
u centru grada.
Pišem šta sam nekad vidio. Pa jednu stranicu šta bi i kako sad ovog časa moglo
biti na mjestima koja znam.
U pola jedanaest iz stana preko ulice dvije žene s cekerima pre- trčavaju u
Splitsku. Ja u šetnju s pištoljem pognut preko stubišta pa nečujno do izlaza na krov.
Ključ u lijevom džepu pantalona. Rupe od metaka na metalnim vratima da ne mislim
da sam sve sanjao. Sunce u snazi i moći oko pola dvanaest. Proljeće s Vilsonovog.
Iz platnenog cekera na kojem se isprao logo firme za proizvodnju deterdženata i
drugih kućnih hemikalija, onda kad se kazaljke namjeste u položaj koji sam sam
odredio da vježbam odo- lijevanje slabostima prema hrani, izvadim komad zeljanice
čije su jufke majstorski ispale. Pohvalim je u sebi za tu vještinu a i za mnoge druge
sposobnosti i kvalitete. Polako kafu pomiješanu s mlijekom. Čini se da je došao ručak
za stražare blizu rijeke. Vije- sti Radija Sarajevo već poznate. Kratko držim tranzistor
uključen. Euroblok ću u tri a drugi zvrk zeljanice u pola četiri. Druga kafa je u pet. April
će brzo. Kiša. Izgleda da su ozbiljni snjegovi gotovi za ovu sezonu. I drva su dolje pri
kraju.
Prošlo pola četiri. Vruć dan. Topao vjetar kroz šuplju stolariju i okvirove bez stakala.
Zamiriše ljeto u punoj snazi. Meci i granate nadjačaju cvrčke zakratko. Mrak daleko.
Sto stranica knjige za poslijepodne pa jedna moja vježba stila u rokovnik što se brzo
puni krivudavim linijama.
Sklekovi kao koraci do Dobrinje. Daleko. Sklek za deset metara. Opet daleko.
Sklek za sto metara. Mogu bolje. Oko pedeset metara po skleku taman za ovaj ljetni
period. Cilj je dvadeset za jedan. Do moje kuće barem šest kilometara. Zamislim kako
hodam kroz Vil- sonovo pa niz rijeku do Otoke, uz tramvajsku prugu do Neđarića, pa
ravnom cestom do Dobrinje pet, onda do Aerodromskog. Šest, sedam ili osam
kilometara. Slušam srce dok se puls smiruje. Žmi- rim da ne gledam zidove, podove,
zavjesu, plafone. Petnaest minuta hoda u jednom pa još petnaest u drugom pravcu.
Još stranica. Ponavljam ponešto pa provjeravam. Onda samo osluškujem. Auti
urijetko uz Vraca, rafali bez ozbiljnijih namjera a eksplozije oko rijeke i gore uz planinu.
Novine su od neki dan, u njima linije, frontovi, komandanti s čvrstim stavovima i
frazerskim objašnjenjima, mrtvi, slike živih i optimističnih, obilježja jedinica. Svijet viri
iza napisanog. Za svakog ko je štampan s imenom i prezimenom zamislim dnevnu
rutinu. Sve je daleko i fantastično.
Drugu poslijepodnevnu seriju sklekova tjeram kao da hodam do Dobrinje preko
Vraca. Omjer vježbi i koraka je trideset pet naprema jedan. Hoću se sjetiti drveća uz
cestu što se s Trebevića spušta prema sarajevskom polju a nad njim sunce iznad
Igmana u sporom ljetnjem pomjeranju. Zamislim vjetar na biciklu. Vožnju automobilom
sa spu- štenim prozorom. Trčanje po ugrijanom asfaltu. Plivanje uz kame- nitu obalu
sjeverno od Crikvenice. Vrhove planina južno od Sara- jeva a masu brda i šume južno
i istočno. Prodavnice dva kilometra od mene dvije godine ranije. Pa one hiljadu
kilometara sjeverozapa- dno u ovom trenutku. Kafane s glasnom muzikom a mladim i
opu- štenim gostima. Fakultete s oglasima po tablama. Ljude kako gledaju kroz
prozore. Ljude ispred zgrada. Ljude uz more.
Još stranica. Napolju pucnjava ojača na pet minuta. Auto prema jugu.
Ona će oko šest. Smognem motiva za još jednu seriju sklekova do broja
sedamdeset pet, trbušnjaka do pedeset tri pa i dizanje tijela o štok ispod polomljenog
zamućenog stakla na vratima u dnevnoj sobi. Osamnaest puta osjetim debelu prašinu
i ugledam svoj odraz u komadu mutnog stakla. Sve to četrdeset minuta. Ležim i
slušam udaranje srca i vanjske zvukove u kojima ona treba proći. Izvadim ceker iz
kauča pa odmotam hljeb premazan fetom i dva dobra komada konzervirane govedine.
Pet do šest njeni koraci. Pročavrlja sa stražarom.
Pokuca na svoja vrata u dogovorenoj kombinaciji dugih i kratkih udaraca. O
gelender kako je dogovoreno za danas. Otpozdra- vim. Glasovi napolju daleki a
opušteni u toplom poslijepodnevu. Tenk na tranzitu. Jugo četrdeset pet s poderanim
auspuhom u Splitskoj, mitraljez u Ljubljanskoj, stražari duboko ispod mojih prozora
dolje u Lenjinovoj.
Upalim tranzistor isključenog zvuka pa pojačam toliko da se može čuti prislonjen
na uho. Vijesti erefija. Pustim ih dvadesetak minuta. Ponavljam važne stvari
pokušavajući formulirati rečenice onako kako to rade urednici francuskog radija.
Još strana podebele knjige posuđene na njeno ime iz biblioteke koja radi nekako
pa na pedesetoj strani napišem svoje ime i prezime i ostavim ga da stoji makar do
sutra. Dok je danjskog svjetla ispišem i deset redova svoje stilske vježbe. Čini se da
napredujem.
Iza zavjese spaljena zgrada preko ulice tamni a mirisi planine ja- čaju u laganom
vjetru s istoka.
Kunjam cijeli sat koliko uspijem ne pogledati na sat.
Pet do jedanaest zvuci o gelender. Odgovorim. Potvrdi. Sila- zim siguran u tišinu
koju ostavljam za koracima. Napolju pucnjevi iz crvene zgrade. Dolje vrata odškrinuta.
Kandilo je obasja. Šapće dok stojimo na hodniku.
Sviđa li ti se?
Dobra.
Bezobrazna?
Bezobrazno je dobro. Zahtijeva veći manevarski prostor i poneki manje prigušen
zvuk. Kao u onom filmu. Znaš onaj, domaći s nekom ratnom mučninom?
Navedem i imena dvoje aktera.
Koji?
Ne znam kako se zvao.
Al znaš šta bi ko na filmu.
Znam. Opričat ću ti taj dio.
Šapćem sadržaj oponašajući stil danas čitane poezije. Okrenem palac prema
gornjim spratovima. Ona meni dlanom da sačekam rutinsku provjeru bakinog
spavanja. Ja kažiprstom i dlanovima iznesem prijedlog da se ide gore gdje ne bi
trebalo da iko živ spava. Ona izrazi rezervu. Facijalnom ekspresijom kaže šta ćeš,
sudbina takva.
Bešumno se penjemo. Osluškujemo. Srce i kod nje jako. Usmje- rim u stan s
otvorenim vratima na trećem. Pokažem da je hoću ponijeti. Skoro ponoć. Srijeda će.
Pucnjava s Trebevića.
Nosit ću te kao do Skenderije. To je nekih petsto pedeset koraka.
Daleko.
Jedan krug je dvanaest koraka. Pa ti računaj.
Dosadit ću ti. Da skinem ovo bit ću lakša.
Korak po korak niz stepenice. Cipele joj u ruci. Pola jedan. Na brdu bučni psi.
Eksplozija nadjača pse i ljude dok se uvlačimo u njen kandilom osvijetljen hodnik. Ona
u babinu sobu pa pokaže da je sve uredu i da žena tvrdo spava.
Ti spavaj, ja ću da stražarim dok ne zamijesim hljeb pa eto i mene.
Čista posteljina s mirisom omekšivača. Najloni zategnuti na prozorima. Knjige
složene. Krema na stoliću. Teka u koju pri- prema nastavu otvorena. Moj dezodorans
maskiran njenim. Šolja čaja od borovnice na novinama iz kojih slova ostaju po
prstima. Prošlosedmični datum na njima. Na stolu velika šolja s kafom po- miješanom
s mlijekom i kolači s eurokremom koje napadam u razmacima ustežući se. Zaspat ću
pravednički.
Minobacačka granata na asfalt nedaleko. Ona pored prozora. Pokaže da spavam.
Još pola sata. U snu mi puno ljudi u djelićima sekunde.
Kazaljke zasvijetle na desnoj polovini. Ona u kućnom ogrtaču pored kreveta.
Tiho, brzo.
Ti znaš da sam ja diskretan i posebno tih mladić. Ja sam živa diskrecija.
Jesi, vala, što jest jest.
Šapne da je slobodno. Ja unutra osluškujući kroz mali prozor zvuke s Lenjinove a
ona ispred vrata da može ući, ako baba izroni iz plitkog staračkog sna i krene u
kupatilo. Pištolj ispod ogledala između četkica i krema. Topla voda u kanti. Makaze s
plavim dr- žačima kupljene nedavno. Podignem kandilo pored pištolja na staklenu
policu ispod uokvirenog ogledala i pogledam sebe samog. Potkratim bradu i odsječem
par centimetara kose povezane u rep. Kosa odlazi s vodom.
Koliko si odsjeko?
Volko. Valja li?
Vala isto.
U platnenom cekeru tri plastične kutije s poklopcima i termosica. Izađem na
prstima i kucnem s četvrtog kratko. Puška na mjestu. Zvukovi uobičajeni. Svjetlost
kroz zelenu roletnu pokidanu pri dnu. Svježe. Ispod deke kunjam sat i po ne
pogledajući na sat.
Dvojica vojnika prenose cjepanice do njenog stana. Ubacuju preko balkona na
prizemlje. Ona ih slaže u hodniku i u haustoru ispred vrata. Ova dvojica je
začičkavaju. Pola tri. Zove ih na kafu. Ulaze u stan. Napravim seriju od trideset
sklekova pa odmorim pet minuta. Opet trideset pa pet. Još su dolje. Još jedna serija.
Dolje su trideset pet minuta. Vrata se otvaraju. Ona zahvaljuje na pomoći i daje im
nešto a oni se nude za razne oblike saradnje. Odlaze prema Zagrebačkoj. Kucne o
svježe poredane cjepanice na haustoru sve je uredu imam posla oko babe.
Otkucnem da sam i ja dobro.
Prohladan kasnooktobarski dan devedeset treće. Vuče na kišu. Provirim iza
zavjese, kao i jučer i nekoliko puta danas i svu ovu godinu i dva mjeseca manje
jedan dan koliko brojim dane i pričam bez glasa. Samo prazna ulica po kojoj se
razvukla trolejbuska žica preko čahura, smeća i koještarija. Roman u pet dijelova.
Čitam drugi dio drugi put. Rečenica se razlijeva i nosi uz Dunav i Savu u svjetski rat, u
Budimpeštu, Zagreb, Glinu. Kombiniram s poezijom sažetog načina daleko od
Podunavlja. Napišem paragraf u stilu romana o svom današnjem čekanju, slušanju,
zamišljanju, vježbanju, čitanju, kunjanju. Ispadne raspričano a slabašno. Po- slije
deset pjesama pročitanih po pet puta svoje današnje iskustvo, čekanje, slušanje,
pisanje, čitanje, brojanje, virenje, vježbanje, za- mišljanje, uobličim u deset stihova.
Nije toliko loše. Odmorim uz još dvadeset proznih strana za dvadeset tri minute.
Sumrak me okrene dodatnim fizičkim aktivnostima na ogra- ničenom prostoru.
Prvo trideset krugova po stanu pa u obilazak sve gore do potkrovlja. U šest otvorenih
stanova provjerim stanje oznaka, skrovišta, zvukove iz vana. Markiri stabilni a moji
koraci izvježbani. Provirim i u sigurni stan. Vjetar kroz napuštenu zgradu. Sjedeći na
stepenicama treći put od jutros sabirem dane od prvog septembra devedeset druge.
Ona otvori vrata i kucne cjepanicom o drugu cjepanicu u značenju sve je uredu dođi
kako je i dogovoreno.
Iz kauča kesu, iz kese krpu, iz krpe jutros ispečen i na jednake kriške isječen hljeb
premazan danskom fetom iz crvenobijele kutije i konzerviranu govedinu. U maloj
tegli s oguljenom naljepni- com vitaminka tri kisela krastavca i dvije paprike
spremljene u kući njene tetke u Kasindolu. Čaj iz termosice mlak. Vijesti bibisija.
Hladan izvještaj. I u Londonu kiši. Večera petnaest minuta. Ne pogledam na sat sve
do devet i petnaest. Vijesti našeg radija pune gradskih ulica i naziva vojnih jedinica
dramatične. I filmski festi- val prekinut.
U pola deset šifra o gelender. Ja niz stepenice između zvučnih zamki s pištoljem u
desnoj a cekerom u lijevoj ruci. Pljusak napolju. Ona pokaže da je sve uredu. Peć u
kuhinji naložena. Otvori i ubaci još jednu cjepanicu. Vatra se crveni a metal žari. Na
ploči ugrijana voda i još neskuhan grah. Kaže da su drva dobra. U sobi toplo. Na
niskom stoliću plava šerpa s toplom supom. Tjestenina mekana a komad mesa
raskuhan. Odjeća na njoj u skladu s tem- peraturom u sobi. Na naslonu fotelje mekani
frotirski ogrtač.
Je l to po prilici opisana kostimografija?
Meščini da je blizu. Kako te se dojmio scenarij?
Stid me.
Da probamo pa šta bude.
Kad se mrak udeblja, kako kažeš. Ovo traži profesionalku. Ne znam živa kako ću
ovakva neiskusna.
Tek prva proba. Leže ti ove uloge.
Ah, ah, fala ti na ohrabrenju. Kako ovo?
Drugi bogdu razuzdaniji.
Ne djeluje ni ovaj prvi baš stidljiv.
Našla se i ta u delikatnoj situaciji. Ove su, bona, igre za nadila- ženje stida.
Kako je pošlo, nadići ćemo ga kao rijetko ko.
Neće nas nadživjeti.
Neće. Ovo ćeš sve odmah ujutro u onaj svoj rokovnik napisati? Možda. Malo ću
izmijenit svoje rečenice koje su nerijetko po- glupe.
A mene ćeš prikazati u svoj mojoj besramnosti.
Neće se vidjeti lice.
A drugo hoće?
Malo.
Baš ti fala što me štitiš.
Nisi ti meni bilo ko.
Radio Sarajevo da je policijski čas ukinut za večeras zbog praz- nika. Prenose čestitke
i nade. Ona će provjeriti baku i naložiti peć. Ja u kupatilo. Topla voda u velikoj šerpi.
Kandilo me prikaže u ogledalu s kosom koja se rijedi svezana u rep. Brada me
promijenila. Rafal naglo i kratko kod mosta. Tek pola pet. Ona ušla pa pokazuje
tišinu i glasno govori lezi, bako, još je mrak, sad ću ja. Žena sjela u kuhinju. Ova je
opet nagovara da makar uzme džemper jer je hladno a još nije naložila. Vrata se
pomjere pa me vješto spro- vode u svoju sobu u kojoj kao nehajno zatvori vrata. Ja
ispod po- krivača provjeravajući da šta nije ostalo tamo. Unuka loži peć i ra- spričava
staru ženu uvjeravajući je da još malo odspava ako može dok ona sve ne poradi. Uđe
glasno u sobu a meni pokaže da mi- rujem i čekam. Nekoliko granata prema
Trebeviću. Jutarnji rafali oko mosta nasumični. Kao da je smjena u crvenoj zgradi. Još
ne sviće. Vrata pritvorena a radio stišan. Stara žena korača od sobe do kupatila pa
sjedne u kuhinji. Piju kafu. Pričaju šta će i kako biti. Ona kratko u sobu i spusti šolju s
kafom i mlijekom u prahu na stolić. Pokaže mi oho ti se oho od bake.
Sad će te žik.
Sivkasta svjetlost kroz najlon na prozoru i čistu zavjesu što nas štite od svijeta
prema Zagrebačkoj. Stara žena iz kuhinje u kupatilo a meni se pokaže da je prolaz
slobodan a da ćemo se vidjeti ubrzo. Hitro na prstima nesvezanih adidaski pa s trećeg
kratko doviđenja. Pola sedam. Unese naramak cjepanica pa zatvori vrata.
Još malo pa će se moći čitati. Rano za vježbe. Dan za toplu kuću i mirno spavanje.
Ispod deke u polusnu ne pogledam na sat do osam i petnaest. Ona dolje kratko kucne
da siđem. Obučena za zimski dan i kratku šetnju. Dugi kaput i crni šal preko glave. Do
škole, biblioteke, ambulante, banke i pijace će. Pruži mi ceker u kojem je još topao
hljeb zamotan u krpu, plastična kutija i termosica. Pokaže da se vidimo kad padne
mrak. Čujem je još kratko dok silazi preko balkona.
Izdam sebi dnevnu zapovijest od kraja dana. Večera u šest, ručak u dvanaest,
šnita hljeba u tri, doručak odmah. Sklekovi u četiri serije po trideset. Dvije provjere
životnog prostora i zaliha. Tristo strana čitanja, pet pisanja, ali prvo ću zamišljati
rasplet cje- lokupne situacije. Što se može zamisliti, valjda može i biti. Imagi- niram
naslovnu stranu Oslobođenja i zamagljen datum na njoj s velikim naslovom o kraju
rata poslije pregovora i uspješnog pri- mirja. Pokušavam objaviti kraj rata vokabularom
i načinom novinara svjetske službe bibisija na srpskom i hrvatskom. Urednika erefija.
Pa vijesti radija Bosne i Hercegovine. Hrvatskog radija. I srpskog radija. Ponavljam
sebi posljednje izvještaje o ratu pa iz njih odgonetam šta, kada i kako može biti i šta
će se i kako do tada ri- ješiti. I kako će se i gdje tada. I kako će me bez velikog razloga
prvi put obuzeti zlovolja. Kako ću pustiti da svijet buči a da ne marim za korake koji
dolaze i odlaze.
Križam riječi sabijene po odštampanim linijama u rokovniku i popravljam rečenice
dok ne ostanu kratke, ali ni takve mi se ne svide. Da se ohrabrim, pročitam paragraf
prepisan iz dobrog teksta. Pu- cnjava naglo krene pa usporava. Siv hladan dan. Ona
će ubrzo.
Ja u obilizak pa iz stana na petom pogledam kroz tkaninu ispred polomljenog
stakla prema Splitskoj gdje je drveće staro pa visoko da ga mogu vidjeti iz ove
pozicije. Po granama snijega. Na zadnjem balkonu zgrade iza drveća kratko žena
srednjih godina dohvati nešto i nestane u dubini stana. Tenk bučno na tranzitu. Kroz
prozore miris snijega i jake zime. Neko zaviče nečije ime prema Ljubljanskoj.
Iz hodnika stana na petom okrenutog prema Grbavici dva provirim na zgradu u
prizemlju a skoro svi prazni stanovi na spratovima. Mislim da je rekla da desetak
porodica još živi tu. Ne doče- kam u trideset minuta ljude ni zvukove. Stakla na četiri
stana či- tava a zavjese se ne pomjeraju na njima. Na drugoj strani s istog sprata
izvidim u praznu zgrada unionivesta do rijeke. Tamo vrane sletjele na oguljene zidove
ispod izgorjelog krova. Pucnjava preko rijeke podigne ih visoko pa se okrenu
uspaničene prema Trebe- viću. Neko se nečemu nasmije u tranšeju prema crvenoj
zgradi.
Vratim se u svoj stan pa skinem jaknu, kapu, pleteni džemper za seriju sklekova
koja odnese šesnaest minuta. Otpušem pa u ču- čnjevima sedam minuta.
Trbušnjacima osam. Sklekovima na jednoj ruci tri. Ležanjem na stomaku s rukama
ispod sebe a dekom prevučenom preko ramena dok ponavljam ritam pročitanih reče-
nica još dvadeset pet. Brojim koliko može biti do kraja rata.
Udario snijeg iza poderane zavjese. Lijepi se za okno. Hladan zrak kroz prozore
od Zagrebačke i Lenjinove. Borbeno vozilo škripi kod Jadranke pa priguši zvukove oko
zgrade. Škripa prema Grbavici dva.
Ona stresa snijeg na prvom. Kucne cjepanicom dobro je sve. Otpozdravim knjigom
o gelender. Poruči da siđem. Spustim se pognut s prstom na cijevi umjesto na
obaraču obazrivo. Ona stala do gelendera da je vidim još s trećeg. Pomjera promrzle
usne i stresa snijeg sa šala. Šapćemo da se više pogađaju riječi. Napolju lupanje oko
crvene zgrade. Mi u stan na drugom u kojem su vrata čitava a iza njih skoro ničeg.
Pogledam prema zgradi Rome. Pro- zori i balkoni prazni.
Nisam čula ni koraka.
Vježbam.
Dala mi četiri, peti dio još nije vraćen. Kaže da sam prvi čita- lac srpskog Sarajeva.
A garant i nesrpskog.
Znači i srpskog i nesrpskog Sarajeva a i nesrpskog nesarajeva.
Ipak pripazi ti da ne ostane kakav trag po marginama. Upala sam joj u oči.
Napisat ću svojim, najsvojijim mogućim rukopisom tvoje ime i prezime.
Vidi bibliotekarka da ja nisam neko ko šara po knjigama. A do- duše ni neko ko
čita knjigu za dan.
Sad jesi. Zvat će na književne večeri kad ovaj pjesnik amater što je gore glavni
bude šta organizirao ovdje.
Tad bi ti trebo otići da mu neke objasniš stvari.
Potražit ću ja njega svakako.
Mahne da bježim i da se vidimo večeras. Šifra da ostane. Po- kretom upita je li
puno hladno. Ugrijat će me ona kasnije. Uzmem snijega s njenog šala i kaputa.
Pokažem stih za danas. Pogodi dvije riječi pa da ćemo se kasnije igrati.
Knjige debelih korica. Hoću ne pogledati na sat do ručka. Ipak negdje u sebi
pretpostavljam potrošene minute pročitanim stranicama.
Zapuše s istoka prosinačku hladnoću pa prebacim i drugu deku dok iščitavam
poglavlje od trideset pet strana. Nadmašim postavljeni rok negledanja na sat za pet
minuta pa legnem. Iz rupe ceker u kojem su u krpi zvrk sirnice s fetom, jedan bureka
od ikara i riže i žućkasta jabuka. Prsti mi se brzo ohlade. Kafu ću u dva pa poslije
stotinjak stranica do mraka. Tad ću uzeti snijeg s prozora pa ga držati da se otopi na
dlanovima. Kafa se izmiješala s mlijekom i još u njoj toplina njenog šporeta na drva
sačuvanog iz dobrih vremena. Vraćam slike naše kuhinje s vrbom pod prozorom i
apara- tom grundig kako svira u subotnje jutro emisiju primus drugog programa Radija
Sarajevo dok se mlijeko grije na šporetu. Drugu šolju kafe dijelim u gutljaje poslije
svakih petnaest strana dok se te- kućina sasvim ne ohladi a poslijepodne se smiri kao
da po stanovima djeca rade zadaće i čekaju roditelje da se vrate s poslova. Za-
mrači se obris zgrade preko ulice. Zamislim šume Trebevića u debelom mraku kroz
koji huče borovi izrasli iz snijega. Pod zadnjim tragovima svjetla napišem dnevni
izvještaj. Prsti se lede. Pona- vljam sam sebi šta sam danas pročitao.
Istopio se snijeg na dlanu.
U pet sumrak. Oborim nježno sto na kojem pišem da izgleda davno odbačen,
odšarafim mu nogu i odložim je nasred kuhinje, škripavu stolicu s nesigurnim
naslonom položim u hodnik da se od nje ne može proći, hranu vratim u frižider čija
vrata se još zatvaraju bez obzira što je oboren na stranu. Nesagnut do trećeg pa do
krova kojeg zaključam za danas. Šapnem redni broj dana u zgradi. Glas mi stran. Ona
dolje kucne cjepanicom o cjepanicu da je sve dobro pa čeka kako je dogovoreno.
U sigurnom stanu voda se nije zaledila u kupatilu. Oteče spremno u svijet niz
cijevi. Rani mrak pojača zvukove. Ključ be- šumno pa se popnem sve do krova kojeg
po danu držim otključa- nog ako ko krene da samo jednom okrenem i to s vanjske
strane. Ispužem i u svježem mraku brojim svjetleće metke i druge bojne leteće objekte
narednih deset minuta. Obrise zgrade izvršnog vi- jeća vidim na sekund. Ruke istrljam
snijegom pa ponavljam varijante bijega pod pritiskom i iz čista mira da krenem usred
dana kad se ne očekuje da čovjek trči preko mosta. Sedam i petnaest kad konačno
pogledam na sat poslije trideset osmog kruga po stanu. Kunjam do Slobodne Evrope.
Zamislim pa sam sebi opo- našam zvuk puhanja termoakumulacione peći u ovom
stanu dvadesetak mjeseci ranije.
Noć duga a zvukovi razbacani oko zgrade. Snijeg se stvrdnuo. Si- ječanj. Pola
dvanaest. Vijesti Glasa Amerike. Tišina iz babine sobe. Na stoliću raskošna hrana od
Božića. Devedeset četvrta. Vatra tinja u peći a voda se uzburkava u crvenoj šerpi.
Imena nestalih nižu se s radija. Ispod ogrtača joj ljetnja odjeća.
Kako ti se sviđaju stihovi?
Pažljivo osmišljeni.
Hoće li imati pozitivan efekt?
Zabavno je.
Haj da probamo!
Jesi sve ovo sam osmislio?
Nakalemio. Uzmem tuđu pjesmu iz ovog ciklusa slobodnijeg sadržaja pa u nju
dodam jedan svoj stih namjesto jednog tuđeg. Ako uspije ikako, ostavim prvu strofu
tuđu, a drugu naguram svoju nekakvu pa se borim s njom dok se nekako ne približi
kolko- tolko onoj prvoj. E, onda i tu prvu lagano mijenjam tako da svoje iskustvo, ili u
ovom slučaju samo želje ubacim unutra. Onda ostavim, čitam prozu a mislim o ovom
dok mi na um ne padne šta bi se moglo popraviti. Pa čitam stihove iz neke sasvim
druge knjige i poneku sintagmu malo ili nikako promijenjenu ubacujem u one dvije
strofe. Eto, i opet ispadne onako.
Ispadne dobro.
Hoću da je zabavno, da se razuzdaš skroz.
Pa to baš nije lako. Ja sam uvježbavana za druge uloge.
Te si odigrala a sad došlo vrijeme i za ove.
Dobro došlo.
E, hajmo probat.
Cjepanica drži vatru. Serija granata preko rijeke. Imena s radija.
Da danas ostanaš ovdje?
Šta ćemo s babom? A može i neko na Božić doći pa belaj.
S bakom ne bi trebalo biti velikih pokreta a drugi neće niko.
Dođe tetka. Dođe neki udvarač. Neko.
Tetka iz Kasindola, kao što znaš, po ovom kijametu neće, udva- rač možda i hoće
čim ga bude. Neko neće sigurno. Ima minus deset vani.
Šta ćemo raditi?
Ja svoje a ti svoje a kad baka zaspi, a zaspi počesto, nešto za- jednički.
Vrata pritvorena pa toplina ulazi nesmiljeno. Džemper, jaknu, cipele sklonio ispod
kreveta. Njena knjiga otvorena na stolu, moja na krevetu. Radio svira patriotske
pjesme i dosadne vijesti. Okre- ćem gradske stanice kojih ne fali pa ove druge sve do
radija Bo- bovac iz Vareša privremeno skroz negdje u Kiseljaku. Nikad nisam bio u
Kiseljaku, makar se ne mogu prisjetiti a na Bobovcu nisam nema dileme. Pišem
mjesta na listu koja trebam vidjeti. I to samo ona kod nas i pominjana.
Ona proviri kose povezane maramom s oklagijom u desnoj ruci pokazujući da su
jufke odlično ispale. Peć se ugrijala. Na stolu mušema s nizom detalja na plavoj
podlozi a njoj tanka jufka koju reže u dijelove pa na njih sira. Mota u zvrkove.
Pitam pokretom mogu li proći prati kosu a ona potvrdi pomjeranjem brade odličnu
priliku za to i propisno sušenje uz peć kada me dosad, ako ništa, a ono propuh nije
ubio. Ima tople vode koliko hoćeš. Iz babine sobe tišina, spolja zvuci dnevne ratne ru-
tine.
Polijeva vodu po mojoj glavi. Šampon s mirisom lavande.
Da nije prevruća?
Jok. Ti si povruća.
Nemoj, bolan. Da požurimo sa sušenjem.
Pokažem da mi odsiječe pet centimetara. Ona šapće da se dosta prorijedila i da
bih se trebao kratko šišati zbog svih komplikacija pa i zbog tog.
Kad bude gotovo.
Ja pored peći iz koje toplina uspavljuje dok ona provjerava sir- nicu. Skinula
maramu. Sipa nam petu kafu od jutros. Pričamo pokretima. Napolju potiho.
Postavljam pokretima prvo i posljednje pitanje, pitanje o Bogu. Ona klima glavom
duboko uvjerena. Ja prihvatam pa kažiprstom i glasom pitam kako sve funkcionira. I
zašto sve ovo a gdje je sve ono zlo i jad koji ni ne znamo da je bio niti da jeste ni da
će tek biti a bit će nema dvojbe. Ona ramenima da ne razumije to što sad govorim pa
šaptom da su stvari jasne, vjerovati i činiti dobro i sav će se ovaj prividni besmisao
objasniti kad svane taj tren istine kao što će doći dan da nećemo govoriti prigušenim
glasovima, pokretima, i sklanjati se u mrak pa brojati dane da oteku kako bi nekako
život došao na svoje. Ja zaplićem prste da je sve jako zamršeno a odgovor dosta
pojednostavljen a ona licem da ne slijedi tu moju pokazanu misao pa mi signalizira da
čekam. Iz sobe donese dvije knjige pa lista li lista. Našla. Pruži mi knjigu i kažiprstom
na kojem je još miris sirnice u pripremi pokaže gdje da čitam. Čitam. Radio prenosi
vijesti. Puklo kod mosta nešto. Baba je zove imenom. Pobjegnem u njenu sobu pa
nastavljam čitati o smislu povijesti i našem razumijevanju iste. Vraćam se po tekstu pa
hoću svojim riječima i logikom nastaviti misao. Nije lako. Ona u sobu pa pita pokretom
kako mi se sviđa. Klimam pa pokazujem da za sviđanje a ne za slaganje.
Stavila vrelu pitu na veliki tanjir pa se složimo izrazima lica da ne treba escajg ni
drugi tanjir. Izrezala kisele paprike i krastavce ubrane u bašti u Kasindolu u zdjelu za
salatu na kojoj piše otočec na krki. Praznik je. Baba se probudila pa ja opet u
djevojačku sobu. Ona ohrabruje staricu da ruča. Žena produži u kupatilo a ja noseći
ceker s hranom, džemper, kapu i jaknu kroz hodnik pa pored cjepanica do trećeg
odakle kucnem doviđenja. Propuh pomjeri vrata.
Napolju snijeg. Oklopno vozilo u Zagrebačkoj. Mitraljez iz Ljub- ljanske. Eksplozija
manje snage na brdu. Vijesti bibisija. Korice knjige hladne. Rafal u ritmu navijačke
pjesme. Neko se prodere koliko jače može srbijaaaa.
Tri. Noć duga. Jorgan debeo. Ona u kuhinji da ja u njenoj sobi zaspim. Struje već pet
sati bez prestanka. Ugrijala se voda u bojleru, ispraznila pa opet ugrijala. Čini se da
sam zaspao u jedan. Kunjam.
Četiri prošlo. Budi me rukom. Brojim do sedam dok se ne sjetim svih bitnih
podataka o sebi. Sunce još nije iza Trebevića. Za- puca pa stane. Tišina iz babine
sobe. U kuhinji toplo. Na hodniku ceker a u njemu pizza od sinoć i tek skuhana kafa u
termosici.
Hladno na stubištu. Zašuška iza drva. Penjem se lijevom pa desnom stranom uz
prvo i drugo a sredinom preko trećeg ste- peništa. Ne pogledavam na vrata. U
sigurnom stanu svijetli na bojleru. Zaspim pod dekom pokrivajući peškirom jastuk.
Pištolj mi do ruke. Odnekud kratko muzika. Vrata po dogovoru za- ključana.
Neko me zgrabi za rame iz mraka. Odmaknem se do zida. Kre- nem desnom ali
promašim. Ne zatetura. Pištolj mi daleko od ruke. Puška negdje blizu. Lice mu se
nazire iz brade. Drugi viče imamo ga, drži ga. Pipam za pištolj. Nema ga. Trzam za
nož. Ni njega. Odozdo svjetlo. Onaj mi uperio pušku u lice. Prepoznajem ga dok se
drugi penje s baterijom. Dvoumim se da napadnem s vrlo malim šansama pa odlučim
da čekam dok me ne krenu svezati ili nešto slično. Tad shvatam da je san. Hoću ga
nastaviti gledati, ali on nestaje. Teško vozilo na Zagrebačkoj. Još malo ću. Sivi se kroz
roletne prema istoku.
U drugom snu jutro u Franca Prešerna.
Voda bučno oteče i dugo putuje do prizemlja a ja krpom obri- šem kapi a vlažnu
tkaninu gurnem duboko ispod kade. Provjerim još jednom krevet i tragove na hodniku,
zaključam tiho pa se oprezno vratim u svoju kuću ostavivši vrata poluotvorena. Na
kauču kunjam još petnaestak minuta. Sunce iza oblaka poviše planike. Tenk u
jutarnjoj šetnji tranzitom. Dugi rafal negdje na brdu. Po- pušta zima.
Otopljen snijeg niz razvaljene oluke i zidove. Kucnem s trećeg pa ona zatvori
vrata. Iza roletne miris odlazeće zime. Planina se spusti u naletima vjetra. Zvukovi
smjene i pomjeranja na Zagre- bačkoj. Snajper zazviždi. Niko ne zajauče. Na kauč
spustim dvije deke a nogu stola montiram pa na njega odložim knjigu i teke. Ju- tarnje
vijesti šture. Sunce poviše zgrada u Ljubljanskoj. Provjerim novac, zamke i markire pa
zapišem dijaloge od sinoć.
Skinut u potkošulju u slavu proljeća što se razmaše od podneva napravim
sklekova koliko je mojih dana ovdje podijeljeno s četiri. Trbušnjaka podijeljeno s pet.
Čučnjeva s četiri.
Na kauču se pokrijem dekom mjereći vrijeme pročitanim stranicama.
Pola deset. Tetka i muž došli ima sat. Nagađam kakva je hrana s njima stigla u
starinskim cekerima i teglama. Mart devedeset če- tvrte. Vjetar pomjerio nešto na
mom spratu. Provirim nevoljko ne vjerujući da ću ugledati smrt. Provučem se do stana
prekoputa pa sjedeći ispod prozora kroz ostatke zavjese na oblake i nebo što se
zadnjih dana više plavi. Drveće u Zagrebačkoj još golo. Neko se dovikuje odnekud iz
Splitske. U praznom stanu provjeravam šta sam sve zapamtio od detalja po zidovima i
ostacima namještaja. Hoću se sjetiti lica ljudi koji su ovdje živjeli i zamisliti njihov dan.
Jutro prešlo u podne. Iz cekera odloženog u prazan i oboren friži- der izvadim
sljedovanje za danas. Sendviči s fetom i kiselim kra- stavcem kao glavno jelo i povelik
komad maslenice slađi uz čita- nje. Čaj od šipka i danska feta se odlično slažu.
Zaboravio sam na sat punih dva sata i petnaest minuta. Pognut do stana okrenutog na
zapad. Virim na veliku i izlomljenu zgradu koja se nadvila nad našu sivu petokatnicu
ne bih li u prozoru vidio čovjeka za danas kako donosi hranu u manjerki. Iza zavjese
koju vjetar pomjeri u toplom ranom poslijepodnevu pazeći da se na nekom prozoru ne
pojavi čovjek u vojničkoj košulji i s cigaretom nehajno zagledan u travu na prizemlju.
Ne dočekam ni kurira ni zanesenjaka. Trava se počela malo oporavljati na škrtom
komadiću između zgrada. Na tren se začuje rijeka udebljana od snijega i kiša. Ja
sagnut ispod prozora pa još sagnutiji preko stubišta čije mutno staklo ima rupa prema
crvenoj zgradi. Vrata na prvom se pomjere, ona pita glasno i uznemireno ko je. Muški
glas autoritativno da je policija. Prole- tim u svoj stan pa maknem knjigu, rokovnik,
deke i ceker u kauč. Brojim dok dišem napregnuto. Petnaest sekundi. Oborim sto nao-
pako i stolicu položim na hodnik pa zakoračim nečujno na stubi- šte. Vrata se dolje
otvaraju uz škripu a njen glas povišen. S pišto- ljem prođem sredinom stepeništa do
izlaza na krov. Dolje i tetka i njen muž objašnjavaju da su došli o posjetu pa zovu na
kafu ču- vare reda. Ovi će provjeriti zgradu. Sačekam da ona dolje kaže u nekoj
rečenici gore dva puta pa pomjerim vrata i legnem iza zida. Po krovu ptice koje se
dignu dok džemperom pokrijem nos i usta. Nebo svijetlo iza brzih oblaka. Vrh
skupštine ne vidim. Pogleda- vam rub zgrade preko ceste u Splitskoj, krovove po
Vracama i nebo iznad Trebevića. Brojim do dvjesto pedeset dok se koraci penju pa
spuštaju. Promislim šta je moglo gdje ostati i ima li tragova vode u kadi u mom
kupatilu.
Pola sata od posljednjeg identificiranog kao nepoznatog time i opasnog zvuka u
haustoru. Ponavljam plan i način postupanja na krovu, uzimanje puške ako dođem do
četvrtog, dogovoreno pucanje oko njenih vrata, trk na ulicu prema rijeci pa pomjeranje
do drugog ulaza i ako je moguće mirno hodanje s puškom u zgradu prema mostu
kako mi je objasnila da je moguće proći i da vojska ide ili na most ili prema garažama.
Bolje prema mostu. Ili u Ljubljansku. Na tren zafali mi snage i pameti za to. Ponavljam
rutu uz zgrade i pretpostavljeni broj od tristotinjak koraka trka pa skretanja prema
koritu gdje ona kao i ja nagađa da možda nema mina ni stražara napolju a ovi unutra
sporo ako ikako reagiraju i postupaju. Tako zamišljamo. A zamišljamo počesto. Pola
četiri prošlo. Mirno uz poneki metak od mosta i tromblon prema brdima. Glasovi
razbacani. Dolje koraci preko balkona. Ispraća goste. Pozdravljaju se dugo na rubu
zgrade. Ja u haustor. U stanu pomjerena vrata. Nisu ulazili dublje. Provjerim pušku,
stvari u kauču, kupatilo pa stanem na stubište. Dolje se zatvaraju vrata. Lupne
cjepanicom o cjepanicu da se spustim.
Pokaže da smo dobro prošli a ja da se ovakvi mogu uvijek vratiti ili zapikati stan
za nešto ili nešto treće. Ona licem da ne vjeruje jer je Grbavica puna praznih stanova
na puno prestižnijim loka- cijama, ko će ovdje na prvoj liniji tražiti stan izašta kad može
puno bolje. Ja opet da može ona nekom upasti u oči pa ga eto da je mami. Odriče
kažiprstom pa licem izrazi kako mora unutra jer je baka uveliko budna. Ja gore.
Sigurni stan zaključan dok sam unutra. U njemu spuštene roletne a stakla u
spavaćoj sobi skroz čitava. Bijeli bračni krevet s ba- roknim kičem i reprodukcija
apstrakcije iznad glave. Pokrivač za dvoje u narandžastoj farbi. Preko prebacim deku.
Na stomaku me san lakše hvata. Zaspim.
Pet sekundi se sabirem ko sam i gdje sam i šta radim i koje mi opasnosti prijete
ako ostanem spavati. U kratkom poslijepodnevnom snu sunce i daljine. Dvadest
minuta.
Voda otiče dugo i bučno. Čitavo ogledalo pokaže me starijeg na dnevnom svjetlo
nego li sam se zapamtio sinoć u njenom obasja- nom kandilom. U fotelji skoro zaspim
ne pogledavajući na stol na kojem je stajao televizor.
Ja sagnut i bešuman do svog stana. Provjerim, namjestim, prelistam, odložim,
legnem, hodam.
Vijesti najavljuju mirnije razdoblje i ozbiljne pregovore. Kafu ću poslije serije vježbi
koje mi trebaju dati snagu a uzeti makar dvadeset pet minuta u radu i petnaest u
odmoru. Sklekovi na jednoj ruci, odmor kroz čučnjeve pa istezanje, trbušnjaci kao
kazna pa serija sklekova na dvije ruke uz motivaciju putovanja do Mo- stara. Od
Jablanice ide teško, ali nekako se dogegam zamišljajući Neretvu u gornjem, srednjem
i donjem toku. Sutra ću sklekova koliko nagađam da je kilometara njenog probijanja
do mora.
Ponovim sebi redni broj dana u zgradi. Pretpostavim broj dana dok se sve nekako
ne raspetlja i ja izađem živ i još mlad s ogromnim brojem napravljenih sklekova i
pročitanih i ispisanih stranica. Upišem u rokovnik tri datuma za koja danas pogađam
da će biti zadnji dan rata ako ne odmah i skrivanja. Onda brojim dane do tih datuma a
u danima broj sklekova, trbušnjaka, čučnjeva, pročitanih strana.
Ključevi na mjestu, oružje tu, voda svježa, opasnost prošla, hrana dobra. Kauč se
još drži poda mnom. Zaškripi počesto ali potiho. Još sam mlad. Pare su gdje treba.
Vježba pamćenja za danas da se sjetim učenika iz svog razreda, ime, prezime, ime
oca, adresa, položaj klupe u nižim razredima, opći uspjeh. Na- gađam gdje su sada.
Redam imena nastavnika, prezimena iz komšiluka iz ulaza šestnaest, četrnaest,
dvanaest i deset. Osam već ne znam ni jedno. Katalogiziram u sebi i aute iz ulice,
sastav prvog tima fudbalskog kluba Sarajevo u sezoni osamdeset treća četvrta, sve
klubove prve lige te godine i makar po jednog igrača, pa knjige iz lektire, teme
pismenih zadaća, gradivo iz matematike, historije, geografije, fizike iz sedmog i
osmog, vrste drveća, gradove iz raznih zemalja. Sve što znam brzo prestane. A vre-
mena puno.
Pročitam dvadeset stranica pa pišem paragraf nastavka tog teksta. Sve sam jači.
Napolju sporadično mitraljezi. Ležim na kauču čiju tkaninu u dvije boje obrišem
predvečer krpom koju sklanjam ispod kade strahujući od kukaca i drugih stvorova.
Kad padne mrak i ručnim skupljačem mrva i prašine preći stan. Gledam u plafon pa se
okrenem na stomak. Kao da zaspim na minut. Taj minut dugačak. Treba mi snage i
rada pa još jednom serijom vježbi napadam ranu pospanost i bezvoljnost.
Sklekovima u koeficijentu jedan naprema trideset pet do Malte. Srce mi ojačalo.
Poslijepodnevne vijesti dojčevelea. Kroz zavjesu oblak kako klizi prema istoku poviše
zgrade koju pogledavam če- kajući da se na njoj negdje pojavi ljudsko obličje.
Prebrišem krpom natopljenom vodom kauč pa sobu i ostatke kuhinje. Pokupim
skupljačem prašinu pa ruke protrljam vodom nad razbijenom kadom. S malo paste na
četkici vraćam mirise spremanja u školu. Glasovi razbacani i bezopasni. Tenk kratko.
Pokušavam pogledati na sat tačno svakih pola sata. Prvi put to bude četiri minuta
ranije, drugi minut kasnije a treći promašim za dva minuta.
Vijesti Slobodne Evrope iz Praga odvedu me daleko a glas vo- diteljice donedavne
novinarke sarajevskog radija blizak iz daljine a dalek iz blizine aparata prigušenog do
nečujnosti.
Vijesti radija beha. Vrijeme za nove baterije.
Mrak dubok. Glasovi i zvukovi na sve strane. Borbeno vozilo na Zagrebačkoj zapa.
Kazaljke na lijevoj polovini. Mislim u reče- nicama koje trebam sutra zapisati. Kunjam
od devet do pola jedanaest. Provirim na hodnik. Drugi stanovi se u mraku pričine da-
leki i nepoznati. Zašuška i zašumi svaki čas.
Lupkanje u ogradu. Potvrdim. Ostavim šta treba gdje treba. Pi- štolj ulegao u ruku.
Grbavica potiha. Iz grada eksplozija dok se prepoznajemo na prvom katu. Pola jedan.
Tinja vatra. Stan miriše na kuhanu hranu. Vrata babine sobe pritvorena. Prozori prema
rijeci pokriveni teškim zastorima.
Ona uvježbano tihim glasom sažima vijesti iz Kasindola i pokazuje na policama
hranu u teglama i krompir u špajzu. Potvrdi da im je dala malo novca, ne može više,
bit će sumnjivo, sumnjivo je možda i to da ona ima i dinar, ko fol joj poslala drugarica
iz Srbije. Šapćemo o trajanju rata. Sanjamo šta će biti kad ovog ne bude a nas bude u
našoj mladosti i snazi.
Je li sve već negdje zapisano, slovima, bit će to i to tad. I sve piše, svaki detalj,
boje, mirisi, okusi, pokreti, ili se krećemo kroz život kao u nekom hodniku gdje malo
širimo ruke, galamimo, če- kamo, sekiramo se i ljutimo, očajavamo, poskočimo od
radosti, ali opet moramo proći kroz određeni prostor. Šta ti, nako, misliš?
Nekako je zapisano mada nikad nisam mislila u toj masi detalja koja tebi
naumpada.
Pa kako bi ti rekla?
Taj neki prolaz, put, hodnik, vrijeme trajanja svakog i svega, to je nekako
određeno. Nešto je i do nas i naših pameti.
Je li određen broj otkucaja srca?
Valjda jeste, možda kao maksimum ako ga uspiješ postići. Ko će to sve zamisliti i
povezati.
Pa šta ti se čini, imaju li ljudi na onom svijetu i mladi i stari? Il svi isti?
Kažu, svako će imati godina koliko je imao kad je uradio najbolje djelo u životu.
Znači, ti ćeš biti s dvadeset i pet?
Ne mislim o tom.
Hoće li baba biti baba i tamo?
Ona kaže da sebe u snu vidi mladu. A kad se ujutro ugleda u ogledalu da vidi
svoju majku. Meni se čini da se ne mogu sjetiti lica svojih roditelja. Ti svojih?
Na tren ih u snu vidim jasno. Krenem ih opisati kao u prvim školskim pismenim
zadaćama pa ne umijem.
Opisuje mi svijet od jučer, kako su vojnici i vozila bili na Za- grebačkoj, gdje je
pucao snajper i kako su ljudi trčali, koji je automobil išao uz Vraca i kakvu je imao
registraciju. Koga je sve bilo na pijaci, kako su govorili i šta je bilo na pultovima po
kojoj cijeni, kako je bilo u školi i šta je radila s djecom, koje je ocjene da- vala kome i
zašto, šta joj je rekla tetka na telefon kad ju je nazvala iz zbornice, koliko šta košta u
maloj prodavnici pored pijace, gdje su ljudi stajali ispred zgrada, ko je bio kako
obučen, kako izgleda kafić. Svijet je daleko.
Hoćeš ovo?
Kako ne.
Kako mi stoji?
Moram pogledati iz ovog ugla.
Je l prihvatljivo?
Kad bi se pomjerala u ovom ritmu...
Ovako?
Još malo.
Ovo?
To. Još malo prema dolje.
Je l bezobrazno? Znam, bezobrazno je dobro.
I korisno. Ali ovdje sada ništa ni ne može biti bezobrazno. Kako će biti!
Da svežem kosu ovako?
Haj da vidimo. Komplimenti.
A ovo ovako?
E to. Još to malo ovako.
Do ovdje?
Evo do ove linije da ide pa ovamo i ovdje.
Zvuk ubacivanja cjepanice u peć kroz poluotvorena vrata njene kuhinje. Stvari
naginju pozitivnom dok pomišljam na jučerašnji dan i skorašnji život u sekundi
buđenja. Debeo mrak. Izgovorim redni broj dana da čujem svoj šapat a ona ga u
kuhijnji ne čuje. Pomjerim se da ona to čuje pa mi mahne da je slobodno. Na stolu
vruć hljeb pripremljen za ceker i topla kafa koju pijemo u njenoj sobi. Topla voda u
kupatilu otiče u prohladnu noć. Četiri i petnaest. Pokupim šta imam pa kucnem iz
tame na trećem. Otklju- čam bešumno. Neko zaviče od rijeke. Primirje je. Na hodniku
miris čišćenja od sinoć. Pokrijem se u spavaćoj sobi tuđeg stana pa zakunjam
pravednički. Pištolj na podu. Hoću se provjeriti koliko mi sekundi treba da ustanem,
obučem se kako tako i izletim. Nemam volje ipak pa mamim san dok se zora još nije
pojavila nad Miljackom. Ležeći računam da mi treba tri sekunde da se nekako
odbranim u prvom udaru.
Petnaest do sedam. Jutro mirno. Pustim vodu s česme. Iz zgrade prekoputa kratko
dozivanje. Obrišem kapi pa sklonim krpu, provjerim sve pa zaključam. U mom stanu
vjetar pomjeri vrata kuhinje. Montiram nogu radnog stola, podignem stolicu, prelistam
knjige, provjerim pušku i pare pa pišem dnevnu zapovijest u nizu brojeva i
skraćenica. Još minut do njenog polaska. Izađem na stubište pa sjednem na
stepenice. Vrata se dolje pomjere, dovikne ćao pa kucne cjepanicom. Kucnem
nazad. Za- škripe metalna ulazna vrata dok ih zatvara.
Još pola sata do doručka. Neću pogledati na sat. Počinjem sa dugom serijom
sklekova. Prašina sinoć pokupljena a blagi miris deterdženta izbija iz potamnjelog
parketa. Serija čučnjeva pa nevoljko pedeset šest trbušnjaka. Urađeno zapišem u
dnevnom iz- vještaju koji ide na desnoj strani dok je dnevna zapovijest na lijevoj.
Čitam sjedeći za stolom pedeset strana četrdeset šest minuta ne dižući pogled.
Pedeset sklekova. Pa još dvadeset poslije trideset sekundi. Četrdeset trbušnjaka pa i
četrdeset čučnjeva da smi- rim jutarnji plan. Četiri minute laganog otpuhivanja pa četiri
le- žanja na kauču. Sve zapišem. U kupatilu obrišem tragove vode s kade.
Dezodorans vratim u sklonište. Vrijeme za doručak. Hljeb još topao a pašteta od ribe
rafiniranog okusa. Napravila ju od ribe iz pljosnate plave konzerve, kasindolskog luka,
kupljenog bibera i mrvica domaćeg hljeba. Kafa topla a mlijeko u prahu se rastopilo
kako treba. Napolju vjetrovito. Vijesti poznate od sinoć a najave dosadne. Jugo se vrti
po Splitskoj.
Pedeset strana za četrdeset osam minuta pa jedna strana napisanog za pola
sata. Križam, dopisujem. Još dvadeset strana pa vijesti. Vrijeme za kontrolu životnog
prostora. Spustim se do drugog. Popnem do krova. Pomjerim vrata i udahnem zrelo
proljeće. Ptice polete prema rijeci. Teško vozilo negdje na tranzitu. Ne puca se.
Pedeset strana za četrdeset devet minuta pa sažimam pismeno pročitano u jednu
stranicu za deset minuta. Pa jednu stranicu istog sadržaja drugim stilom. Hemijska se
istrošila. Još jedna je u sklo- ništu. Teka štampana prošle godine u Gornjem
Milanovcu došla blizu kraja. Čitam s nelagodom šta sam zapisao da sam mislio, vidio,
čitao, vježbao, ponavljao, sjećao se, zamišljao pa tako ratu- jem s ratom sve do
planirane serije vježbi prije ručka.
Pedeset sklekova. Pet minuta ležanja. Dvadeset trbušnjaka. Dva minuta odmora.
Dvadeset čučnjeva pa petnaest minuta ležanja.
Litar vode sklizne s mene niz cijevi u kupatilu do rijeke pa dalje u svijet.
Za ručak u maloj tegli dvije povelike žute kisele paprike i tri srednje velika kisela
krastavca uz komad konzerviranog goveđeg mesa pa velika doza čaja od šumskog
voća. Vijesti srpskog radija. Prošlo podne. Ni metka danas. Noseći pištolj u šetnju. Iz
neza- ključanog stana na trećem, kroz zavjese iz dubine kuhinje gledam izgorjelu
zgradu ispod koje je trolejbuska stanica pa onu bližu u čijem je prizemlju planika.
Ostala slova l i k od nje. Desno pored zgrade spaljenog krova drveće, možda jasen i
lipa a na njima se lišće uzelenilo. Iza još nazirem obrise haustora i mogu čuti auto ako
priđe ulazima. Po ulici kojom su zujali škodini trolejbusi, dupli sa zglobovima i obični
što su najčešće vozili do Otoke ili Mojmila, pretrči mačka preko lima i cigli. Zapamtim
raspored zaostalih ko- ještarija i razbacanog smeća po stanu pa sagnut na drugi u
stan okrenut prema rijeci. Na stubištu propuhuje. Proljeće. Prozori goli pa iz dubine
stana pogledavam kroz crvenu zgradu preko drveća na Vilsonovom s one strane
rijeke. Tamo vrana iznad muzeja a uenov transporter zuji prema hotelu. Pomjeram se
ne bi li se uka- zali obrisi nebodera u Blagoja Parovića, ali su previše lijevo.
Donijelo manjerku vojsci dolje. Preuzme je neki, razmjene dvojica srednjovječnih
glasova nekoliko rečenica o kvaliteti logi- stičke podrške i pravednoj participaciji u
ratnim zadacima pa se sve stiša a svjetlost zabljesne kroz gole otvore prema zapadu.
Ja osvrćući se do krova da se nadišem neba ispod brzih oblaka. Vrata malo zaškripe
kad ih gurnem. Zamišljam i osluškujem. Glasovi od Beogradske.
U svom stanu provjerim rutinski i nevoljko iz čiste praznovje- rice pušku pa
uključim tranzistor za dnevnik u tri čije vijesti već znam u njihovoj šturoj predvidljivosti.
Onda se zabavljam vlastitim rečenicama o sličnom sadržaju praveći vijesti onako
kako bi bile precizne. Pa na njih dodajem šta zamišljam da se danas negdje dešava.
U Foči to i to, na Grepku ovo, u Prijedoru tako i tako a u Bosankom Novom nešto
drugo. Na jugu Hercegovine to i to.
Pročitam šezdeset strana za pedeset dva minuta.
Na stepenicama sjedim dok ne zaškripe vrata na prizemlju pa deset sekundi
poslije kucne cjepanicom o gelender jednom kratko. Još jedna serija vježbi koju
počnem sklekovima pa nastavim trbu- šnjacima da bih se odmorio čučnjevima pa
umorio sklekovima. Uporedim u rokovniku današnje brojeve s dnevnim izvještajima od
jeseni devedeset druge.
Poslijepodnevni obilazak od potkrovlja ne izlazeći na krov pa uđem u stan na
četvrtom spratu koji okrenut prema Zagrebačkoj bez zavjesa i s polomljenim
prozorima nije privlačan za istraži- vača u mojoj situaciji samo da provjerim markire na
hodniku i provirim prema žutoj zgradi ispod koje su stajali taksisti. U njoj ima ljudi a
ispod je, ona kaže što zna, dobro sklonište. Sad nikog. Poslijepodne oblačno i
vjetrovito. Kao da će kiša s Trebevića. Na trećem pogledam prema zapadu pa se
skroz pognut spustim do drugog pa do prvog da oslušnem njen život iza vrata. Radio
tiho a glas joj kratko. S Lenjinove koraci prema rijeci. Ostanem dolje dok ne izbrojim
do osamdeset.
Poslijepodne dugo.
Pedeset strana za četrdeset minuta pa pet minuta ležanja dok dan traje li traje.
Dvadeset pjesama pročitanih po deset puta pa pokušavam uhvatiti taj način u vlastitih
deset stihova na temu svoje svakodnevnice. Ispadne onako.
Serija sklekova i trbušnjaka za dvadeset minuta manje pred sobom. Zapišem
dnevni izvještaj pa sjedim na kauču dok ona dolje vjerovatno spava da bi večeras
mogla stražariti dok ja spavam u njenoj čistoj posteljini kao pravi građanin. Počinju
vijesti Slobodne Evrope. Analize duge a vijesti površne. Othodam trideset krugova po
stanu. Ide bibisi, dobro nadmen u sami-ste-sve-krivi orijenta- ciji. Hvatam dnevnik
hrvatskog radija studija Zagreb koji prenosi radio postaja Kiseljak pa ću taman
priviknut na intonaciju i akcente zagrebačkih spikera preći na lokalnu stanicu na kojoj
erefi objedinjuje naglaske iz raznih jugoslovenskih krajeva. Godio bi kakav komentar
koji će osvijetliti neki fenomen. Do dojčevela će mrak. Čini se dolje večera. Iz cekera
dvije kriške kruha premazane sinoćnjom paštetom i preostali čaj za danas. Još nema
mraka dok s malo vode perem četkicu pa je zamotam i vratim u skrovište. Okus paste
kao da ću večeras u grad. Namjestim sto na noćni sistem rada, stolicu na hodnik,
teke i rokovnik u skrovište da ih se teško nađe, pištolj pored kauča pa kunjam do
slijedećih vijesti.
Dojčevele kroz rani mrak iz Kelna preko lokalnih stanica.
Ponavljam kroz polusan scenarij brze reakcije i smjer kretanja ako dospijem do
prizemlja ili ako moram skočiti s drugog prema baštama ili pak preći preko krova do
drugog ulaza u kojem, ona zna potvrdo, žive tri porodice i to na drugom spratu sve tri
s ukupno petero ljudi od kojih je jedan uglavnom na straži, jedna žena radi u školi a
drugo su stariji. Stan kao moj i u tom ulazu na trećem prazan a prazni su i na ostalim
spratovima.
Nagađam datum kraja rata.
Mrak. Još dva sata do dogovorenog kucanja dolje. Svjetlost fara od Jadranke trzne
me iz kunjanja. Pola jedanaest. Ubrzo glasovi Amerike na jezicima naroda Bosne i
Hercegovine. Mrak dubok a svijet dalek. Kazaljke se primakle na minut do
dogovorenog tre- nutka kucanja. Brojim na stubištu. Ona kucne u dogovorenu mi-
nutu. Potvrdim. Trideset šest sekundi mi treba do prvog kata. Unutra kandilo na
kuhinjskom stolu a vatra u šporetu. Na stolu jedan tanjir s grahom a kisele paprike i
krastavci u drugom. Tu i ruske novine s aprilskim datumom. Pokretom upitam koliko
čvr- sto baka spava a ona pokaže u smislu da ne zna, ali da nam je baka najmanji
problem na ovom svijetu punom ozbiljnijih neprijatelja. Pokažem da jeste, ali da je za
sve bolje da ne zna za ova moja go- stovanja. Ona odmahne u smislu pretjeruješ.
Toplina graha i vatre iz šporeta opušta. Neko negdje iz Beogradske kratko nešto
šaljivo vikne. Oko zgrade koraci dosade stražarske duge noći. Ona šapće da je bio
veliki događaj i da su joj iz patrijarhove pratnje dali novine da ostane u formi s ruskim
a rekli joj, kurtoazije radi moguće, da dobro govori. Ko prava ruska baba. I ove dvije
čokolade da osjeti slatkoću pravoslavlja iz njegovog centra. Omoti plavi sa bojom
zlata. Novine štampane u Moskvi. Opisuje kako je mo- skovski patrijarh izašao iz
uenovog vozila tamo kod pijace prema rijeci, na onom igralištu! I srpski poglavar dobro
star i prividno slab, jedva čujnog glasa. I jedan, ako ne i dvojica vladika koji ne
oskudijevaju u hrani. I dosta Rusa sa sunčanim naočalama, beli pripadnika službi. I
ona što ju zovu vjerenica princa tomislava u balon mantilu. I lokalni pop sav važan,
nagizdan ko krajiška mlada u uniformi, sa sunčanim naočalama i krstovima. Da je
pričao mi- ješajući srpski, ruski i staroslavenski a ona prevodila na ruskiji ruski kako je
Hristov vojnik na najtežem frontu u ovom ratu. Gosti ga hvalili. Puno naroda. Postavili
kamen temeljac velike crkve koja će se graditi tu na samoj liniji kad se sve oposli što
treba da se oposli da bi se gradili tako skupi i zahtjevni objekti. Poslije i ona išla na
ručak gore negdje u ekipi u kojoj je bilo i lokalnih vojnih i civilnih uglednika i Rusa pa
se sita ruskog napričala. Sve bilo pa se džipovi, ministri, paljani i popovi pokupili
uzbrdo a narod ostao. I kamen temeljac što blizu Miljacke čeka da na njemu naraste
pra- voslavna crkva za koju su Rusi već našli para. Pitam šapatom sto stvari. Ko, gdje,
kako, koliko, s kim, zašto pa opet kako. Odgovara strpljivo. Pogledava tu i tamo preko
prozora i ka babinim vratima. Primakne se ulaznim vratima, nasloni glavu na njih pa
klimne glavom da je sve uredu.
Paprike su prva liga a i krastavac je respektabilan.
Grah?
Odličan. Vješta si kuharica. A i inače si vješta.
A i vještica, je l?
Svetica.
I bludnica.
Jok.
Pa poštene žene se, bolan, ne nose niti ponašaju ovako ana- rholiberalno. A đe su
tek svetice.
Ponašale bi se da su imale ovakvog momka u blizini.
To jest.
Da vidim bolje.
Evo.
Hajmo tamo.
Ovdje je izazov.
Izazova povazdan, ne može se opstati od njih.
E ovaj je drugačiji. Hajde ovako pa tiho čitaj ruske novine. E, vala ti svašta
naumpada.
Ih šta mi sve na pamet dolazi.
Još da sad i sto pukne pa teferič cijeli.
Neće, to je sto kako spada.
Sabirem u sekundi ko sam i gdje sam i zašto sam tu gdje sam utvr- dio da sam.
Ponavljam slike iz sna. Pola četiri. Radio stišan. Na peći topla voda u crvenoj šerpi.
Nije daleko zora. Provirim a ona pokaže da mogu. Unutra voda otiče da mi se čini da
to kompletna Lenjinova, Zagrebačka, Beogradska, dobar dio Ljubljanske pa sve do
Ohridske čuju. Napolju stražari pričaju. Još je svježe. Na hodniku ceker s hranom.
Odjeća na meni čista. Na haustoru još jedno metar drva. Ja stepenicama kroz mrak
rutinski. Kucnem odozgo pa ona zatvori vrata. Zaboravio pištolj u kupatilu. Vratim se
na drugi pa kucnem šifru iznenadnog problema. Ništa. Spustim se do vrata pa tiho
zovnem. Pretiho pa ništa. Čekam minut. Napolju koraci. Iz njenog stana tišina.
Požurim gore da skoro padnem. To proizvede zvuk koji se čini neizdržljivo glasan.
Stanem na trećem i uđem u stan desno čija su vrata pritvorena. Šušne u dnevnoj sobi.
Svjetlost od Trebevića se pojačala. U stanu ostala stolica i dio su- dopera. Ipak
krenem na četvrti. Tišina. Pomjerim plastičnu masku s rupe na dimnjaku pa zavučem
ruku. Izvučem pušku. Auto negdje na Vracama. Odozdo kucanje. S puškom
nerasklopljenog kundaka spustim se do trećeg za osam sekundi. Ona se penje u
kućnom mantilu. Izvadi pištolj ispod njega. Pet prošlo. Pokaže mi da će spavati, da
budem oprezan. Ja njoj da ću u sigurni stan s pu- škom i pištoljem jer je ovo možda
znak problema. Klimne. Mahne mi s drugog. Izgleda da će biti sunčan dan. Juli u
snazi. Raspust uveliko. U sigurnom stanu markire ovlašno pogledam, namjestim se u
spavaćoj tako da čujem ulicu ostavivši sobna vrata poluotvorena a držeći pušku na
podu a pištolj pored sebe. Napolju već toplo pa se ne pokrivam. Računam da je
najvažnije imati oružje i tene ako krenu problemi. Zamišljam da su došli po mene i
čekali u haustoru cijelu noć pa sad čekaju da me uhvate na spavanju. Svejedno
zakunjam s rukama ispod grudi. Napolju koraci kroz moj polusan koje podsvijest
odbacuje kao bezopasne. Intuicija me opušta pa uspavljuje. Svjestan da nešto
sanjam.
Brzo se saberem u buđenju. Ne znam šta sam snovidio. Već pola devet. Sunce
više Splitske.
Voda skromno oteče u crnomorski sliv. Ostavim stan otklju- čan pa se prebacim u
vlastitu kuću. Provjerim u sekundi oznake pa namjestim sto, prebrišem kauč s vrlo
malo vode, vratim šta treba gdje treba i počnem sa sklekovima u fazonu putovanja
prema sje- vernoj granici. Jedan sklek za deset kilometara. Koeficijent previ- sok.
Jedan za pet. Idem brzo sve do negdje Dervente pa malo usporim kroz Posavinu.
Most preko Save porušen ima dvije godine. Trbušnjake radim u omjeru jedan
naprema jedan kao da ću do Zenice, računam sedamdeset dva kilometra. Ide nekako.
Sjetim se montažne škole negdje kod Kaknja što je ličila na našu školu u Neđarićima.
Kafa još vruća. Hljeb upio pekmez od šljiva. Pišem datum pa broj dnevne zapovijesti.
Ona će brzo u Kasindo. Danas humanitarna.
Šezdeset strana za pedeset osam minuta bez gledanja na sat pa pišem dvije
strane sažetka oponašajući način pisca. Sunce negdje više Splitske. Hoću ne
pogledati na sat makar četiri sata a ne slu- šati vijesti prije dnevnika u tri.
Kucne dolje u dogovoreni tren koji osjetim minut ranije bez gledanja na sat. Silazi,
pozdravlja se sa stražarom pa trči prema hemijskoj. Tenk zatutnji na tranzitu pa
transporter po Zagreba- čkoj a glasovi prema Beogradskoj i Ljubljanskoj. Ispred
crvene zgrade nešto pukne. Drveće prema Splitskoj puno lišća. Čitam pa ležim
zamišljajući pa vježbam pokušavajući da svaka od radnji traje dvadeset minuta.
Izmjenim po dvije serije ovih zanimacija.
Sunce prema Grbavici dva. Vruće. Znojim se i kad ne vježbam.
Još jednu seriju prije ručka. Sunce udara u roletnu pa se pomjerim u drugu sobu
noseći stolicu s kariranom košuljom okače- nom na naslon, knjigu s iskidanim papirom
kao bukmarkom, rokovnik s hemijskom zakačenom na korice, pištolj, vodu u plastič-
noj flaši s pritegnutim čepom pa računam gdje ću to sve sakriti ako se navali na mene
iznenada. Na margini njene knjige štam- pane ćirilicom napišem ispreturano svoje ime
i prezime pa šifri- rano i današnji datum. Za ručak mi spakovala dva zvrka pite od
žare, komad kolača s trešnjama profinjenog okusa u odličnom ba- lansu voća, brašna
i šećera. Danas termosica puna čaja namjesto kafe. Sagnut do sigurnog stana.
Osigurači postavljeni u hodniku na svom mjestu. Voda tiho niz cijevi. Dezodorans
zamiriše na more i plažu. Još nisam gledao na sat. Računam da je između jedan i
pola dva. Legnem u dnevnoj sobi osluškujući zvukove od poslovnih prostora i
Zagrebačke. Vrućina pojačava. Provirim prema Romi. Na malom polukružnom
balkonu na trećem čovjek zagledan u zemlju. Ne vidim mu lice. Nosi maskirnu bluzu
kakve su bile popularne još u prvo ratno ljeto. Baci opušak pa se povuče u zgradu.
Prebrojim prstima koliko sam ljudi vidio ovako ove godine čijih je preko sto
osamdeset dana prošlo mješajući se u mojoj glavi. Ali ih moje teke i rokovnici znaju u
dušu i detalje. Kunjam u rano vrelo ljetnje poslijepodne. Vraćam mirise kremi za
sunča- nje, plaže, mora, borova, asfalta, lopti, sladoleda, lubenice. Čini se da će brzo
dnevnik u tri. Ostanem na trosjedu deset minuta pa se vratim kući da čujem promjene
i potvrdim svoju disciplinu negledanja na sat. Haustor čuva svježinu. Tenk prema
Vracama. Cvr- čci slave vrelinu prirode. Nadjačali vozila, pucnjeve, glasove. Upa- lim
tranzistor dok ide najava dnevnika. Tri. Sunce jako negdje na drugoj strani Miljacke.
Ona neće još sat najmanje. Zaškripi nešto. Baba otvorila vrata, čeka, izgovori njeno
ime kratko pa zatvori. Ja najtiše što mogu šapnem njeno ime i prezime pa i svoje ime i
prezime i današnji datum. Vijesti govore i o plavom putu kojim se preko piste na
Dobrinju iz Butmira a do Butmira preko Igmana dovoze hrana i potrepštine na
komercijalnoj i humanitarnoj osnovi. Ima ljudi, ustvari žena, koje pređu s ove na onu
stranu pa se vrate i obrnuto.
Auto slabog auspuha negdje kod fakulteta. Koraci ispod zgrade. Dvoje je. I ona je
po otvaranju vrata i kucanju u značenju nisam sama jedna od to dvoje. Drugo je neki
pomagač u nošenju. Baka otvorila vrata pa joj se raduje a čovjeku zahvaljuje. On
ispituje kako im je ovdje i baš niko osim njih da nema u tolikoj zgradi. Ona se vajka
kako ih nije strah kad je toliko hrabrih boraca oko njih ne može ni ptica preletjeti tek
tako. Ovaj se složi pa je ohrabruje da mu se obrate za bilo kakvu pomoć. Zovu ga na
kafu. Prih- vati učtivo. Zatvore se vrata. Pogađam šta je donijela a šta vidjela i kako će
to ispričati.
Napišem scenu s njom u glavnoj ulozi sjećajući se nekog filma. Ispadne stranica.
Popravljam. Skraćujem rečenice a fokusiram detalje. Čovjek još dolje. Iznad zgrada
sunce u punoj snazi.
Dolje se vrata otvore pa se domaćice i gost pozdravljaju i zahvaljuju. Zaškripi pa
ona kucne da će doći kasnije. Vratim se na prvi haiku da poboljšam zadnji stih pa na
zadnji da se osjetim bolje.
Auti rijetki a pucnjevi zanemarivi. Nebo čisto. Lišće na stablu kod grila prekoputa
fakulteta pomjeri se na povjetarcu.
Čitam sjedeći za stolom pa ležeći na kauču zastrtom čistim čar- šafom pa sjedeći.
Još dvadeset stranica do kraja knjige u kojoj je puno zime.
Napišem haiku s temom dnevne rutine pa ga popravljam narednih pola sata. Pa
jedan na temu uobičajenih sjećanja. Pa jedan o svakodnevnim zamišljanjima dalje
budućnosti. Jedan o njoj onako pa još jedan o njoj na drugi fazon.
Završim knjigu. Druga je druge naravi pa će mi lakše ići. Na prvoj unutrašnjoj
strani pečat biblioteke iz Lenjinove, a u sredinu stavljam svoj mali trag zaokruživši
jedno slovo na strani koja je i redni broj dana mog skrivanja u Lenjinovoj jedan. Taj
broj podi- jeljen s tri krenem stići sklekovima zamišljajući svaki od njih dok dižem i
spuštam tijelo. Puno dana punih istog koje se miješa u jedno. Ne mogu stići ni do
februara devedeset treće.
Vijesti. Prvih pedeset strana nove knjige u kojoj jasno i zabavno predočene
činjenice odmaraju.
Druge vijesti. Dvadeset krugova po stanu. Dvadeset minuta le- žanja. Pizza od
sinoć. Čaj. Trideset sklekova pa trideset trbušnjaka i trideset čučnjeva bez odmaranja.
Pa odmaranje uz vijesti hrvatskog radija preko postaje u Kiseljaku prema kojem
putuje sunce. Neko zaviče od Ljubljanske. Vrelina još izlazi iz betona.
Vijesti bibisija. Ona kucne da siđem dolje pred nju. Ponesem pištolj a ne sklonim
potrepštine sa stola i kauča. Tromblon padne na krov s umjereno jakom eksplozijom
dok se penjemo na četvrti. Šapnem dobro došla. Razgleda moj svijet. Pita gdje je i
kakvo koje skrovište dnevnih potrepština. Pokazujem rado.
A ovdje ovako ležim pa tebe zamišljam. Pa u to ime i da legneš ovdje.
A druge neke ne zamišljaš?
Zamišljam ja povazdan koješta pa i žene. Ali ne tako, nisam takav.
Eh, eh. Sreća pa si karakteran po tom pitanju.
Pa i po drugim. Mogu ja zamisliti ljude da žive pa me sve inte- resira ko gdje i kako
živi i kako troši dane, ali ovo što tebe zami- šljam kad si dolje, to je drugo.
A druge ne zamišljaš tako drugo ko mene?
Jok! Samo nekad malo. A i to ima veze s tobom.
Sad mi je lakše. Evo koreografije za plažu.
Svaka čast. Ovo se ovdje otkopčava? Odvezuje, tačnije.
Odvezuje.
Da ja probam.
Bravo. Samo ti ovaj kauč mnogo škripi. Čut će cijela Lenjinova da se igramo.
Ovako.
Ovako?
Tako.
Stražar nešto baci. Transporter Zagrebačkom. S radija tiho sen- timentalne
pjesme.
Da plešemo?
Ne umijem.
Plesna škola.
Tango?
Sentiš.
Ovako.
Teška sam ti.
Pa ne vježbam valjda džaba.
Ovo baš ne liči na sentiš.
Ovo je teški sentiš.
Baš si romantičan.
Prvak Grbavice u romantici ovog ljeta. A nije malo romantike ovdje prisutno.
Nacionalne romantike.
Možeš li tako?
Aha.
Šta je ovo?
Propuh valjda. Meni se hiljadu puta na dan pričini da nešto padne ili lupi sumnjivo
pa uglavnom ignorišem prepuštajući se intuiciji.
Moram ubrzo dolje. Evo ti hrane i novina.
Opričaj mi put.
Pretrčala ulicu. To si čuo. Kod fakulteta stražar kao i onda dok si ti hodao na
kopanje. Policijski auto po Zagrebačkoj do pijace stalno. Kod MIS-a sačekala kombi
za Lukavicu. Žena u crnom, vojnika kojekakvih, starijeg svijeta. Žene pod crnim ma-
ramama kakve sam viđala u Moskvi da se vrzmaju po crkvama. Iste mi se sad čine
ove naše. Svaka nekog žali i nosi hranu sa sela u grad i nešto potražuje. Pričaju u
kombiju ko je na kojoj liniji i kako je tamo, ko je koga izgubio, i tako to. Uglavnom, onaj
mi- nibus u ne baš naročito dobrom stanju dođe do MIS-a. Natrpalo se dvadesetak
ljudi. Karta se nešto plati, a svak se izvlači da ide nekom pomoći, da je muž u vojsci i
slično. Penjemo se preko tranzita a motor se napne skroz. Gore vidjela tenk, ovaj što
ga ujutro čujemo pa neki transporter. Kombi jedva uz Vraca a vru- ćina unutra da
crkneš. Ne daju prozor otvoriti ni za živu glavu. Na brdu gore ambulanta. Nizbrdo
mirnije a stalno neka vojska s Trebevića, u Lukavicu, u Vojkoviće, kuda li. Uglavnom,
brda zelena a sunce jako pa se čini na tren da je sasvim normalan lijep ljetnji dan. U
kombiju jednako vruće. Stane svako malo da narod uđe i izađe. Žene tegle cekere.
Milicijski punkt dolje prije Luka- vice na kojem obično samo mahnu. Kad sam se
vraćala, zausta- vili pa gledali lične i pitali ko gdje i zašto ide. U Bijelom Polju puno
raznih u uniformama, poneki transporter. Pazi se da snajper ne dohvati s Mojmila na
jednom dijelu. Desno dolje ukažu se zgrade na Dobrinji.
Kakve su?
Pa djeluju nagrizene, prvi red od linije spaljene uglavnom, kao i ovdje valjda. Dolje
dalje ona smeđa sa žutim koju pamtim od prije. To nam ostane desno a kombi se
poprilično isprazni kad upravi prema Kasindolu. I tako, s lijeve strane one četvrtaste
kuće, poneka ono tamno crvene dijelove na fasadi, ljudi ispred kuća, djeca igraju
lopte. Do Kasindola put pravo do pred bolnicu. Ima jedno groblje s lijeve strane pa
jedno s desne, tu su moji pa dom kulture, na njemu piše knjižara a sad pun
smrtovnica. Nekad stanem pa otplačem na groblju a danas samo pogledam na
njihova imena s ceste. Ima punkt vojne policije, isto mahnu pa ostaju šet- kati s
cigarama. Ispred bolnice straža, milicija, vojska, zastave, transporter, naroda, posjete
ranjenicima. Tako. Naša kuća je malo prije bolnice desno preko mostića pa pored
nekoliko zgrada iz šez- desetih, otkad li, onako dobro poružne a ispred njih drva kao u
priči. Ja pješke malo cestom uz brdo, pozdravljam se sa svakim, svak me za baku i
Grbavicu pita i što to ona neće da dođe ovdje nego nas dvije same ostajemo nasred
ratne linije i kako to da se još ne udajem, i slično.
Pa šta ti na to?
Pa, velim da tražim, bit će, sve u svoje vrijeme i slične gluposti. Jedna komšinica
navalila da se malo vidim s ovim jednim njenim rođakom. Znam ga oduvijek, papak
klasični a ja se sve blago nećkam da je ne uvrijedim. Ona ga hvali da je borac pravi, te
kuća mu ogromna, fina familija, zna se red i tako.
Vala bi mogla malo razmislit.
Hoću. Eto, put do pred kuću. Kuća na četiri voda, dvorište po- veliko. S jedne
strane cesta dalje uz brdo a s druge se nadvila Jaho- rina. Kasindolski potok ima veliki
kanjon. Nikad se nisam do tamo popela a planiram cijeli život. Ja s tetkom ispred
kuće, pijemo kafu i sjećamo se svega. Muž joj obično na straži a svekrva boluje u kući.
Zamiriše ljeto, odjekne negdje nešto od Trnova. Prođe u autu ili pješke neki vojnik,
priča se ko je sve poginuo ili ranjen, gdje su linije i slično, šta je i kako je u Sarajevu,
ko je ostao čovjek ko nije, ko se bogati dok drugi ginu, ko je sina izvukao a čiji je pod
zemljom i tako. Ja gledam brda i upijam mirise. Cvrčci. Ona spremi hranu, plače kad
me prati. Svratim u granap, tamo još onaj stari stil, ima i ovakvog eurokrema, jabuka i
jagoda, krompira u gajbama, kupim ponešto tu a ovo za tebe tamo u Lukavici. Čekam
kombi kod bolnice. Tetka sa mnom. Danas me jedan komšija, sada veliki zago-
vornik rojalističke vojske i pravoslavne ikonografije u starom stojadinu povezo do
Lukavice. Tamo na pijaci ti uzela ovo, sakrila u torbu pa opet na kombi. Dok sam
čekala, stade auto s milicijom. Da povezu mladu gospođu. Pa ono seljačko gospođa ili
gospođica. Pa gdje živim. Čude se. Onda moram reći da smo baka i ja tu, da ona
neće iz svoje kuće. Pa gdje radim. Kad rekoh da sam profesorica ruskog, to ih jako
obradovalo.Em što sam profesorica pa još ruskog a i srpski predajem. Dovezli me do
Jadranke pa još jednog za- dužili da mi pomogne. To je ovaj domaćin što je bio na
kafi.
Kako izgleda na vrhu Vraca?
Ambulanta, policija, puno naroda s Pala ili na Pale čeka autobus preko
Trebevića. Kad kreneš nizbrdo ispod spomenika, vidiš dolje krovove i zgrade po
Pofalićima i desno malo po gradu a to dođe negdje daleko i nekako tuđe. Sad ćeš ovo
sve zapisati?
Tako je.
E pa ti piši, ja moram baki.
Koji ti je danas dan raspusta?
Ne brojim. A ti, bezbeli, i to sve pišeš.
Pišem a samo što ne stanem.
Pa piši. Pomislila sam i danas kao i uvijek da te neće biti kad uđem u haustor.
Naspavala bi se barem.
Pratim je do stepeništa. Napolju zvuci bezveze a pucnjevi daleki. Dvadeset
sekundi dok se vrata ne zatvore. Počinje Slobodna Evropa. Eurokrem debelo preko
kruha. Kafa zamiriše iz termosice. Okrećem jabuku u ruci. Poslije bibisija akustična
gitara s vo- kalom koji se diže visoko nahrupi iz tranzistora zasipajući me ne-
spremnog. Stihovi o životu opterećenom bolnim emotivnim za- pletima u neizrečenoj
atmosferi Sarajeva. Nisam ih ozbiljno čuo dosad. Vuče mi kao da je Čvila okriv te
atmosfere. Transporter prema zapadu. Krupan metak u zgradu negdje na drugom
spratu. Daleko do mraka. Voda se u zelenoj boci ugrijala ispod prozora. Brzo se suši
na koži i u izlupanoj kadi. Vijesti dojčevelea pa za- grebačke pa naše pa njihove s
Pala pa muzika s lokalnih stanica. Moj dnevni izvještaj podugačak. Prebačena norma i
u jednom i u drugom i u trećem i u četvrtom.
Pola ljeta. Transporter zabuči na brdu onda tenk od Jadranke pa niz pucnjeva oko
mosta. Kroz mrak crvčci a ja u polusnu na kauču pokrivenom čaršafom s pištoljem na
podu. Sve gdje treba. Računam da je oko jedanaest, ali ne pogledam na sat. Još više
od sat do njenog kucanja. Zvukovi okolo uobičajeni. Nemam strplje- nja za izviđanje.
Ponoćne vijesti tek počele. Žmirka svjetlo u Split- skoj. Još jabuka preostala od
današnjeg sljedovanja. Imena traže- nih s radija beha. Na lokalnoj stanici top lista.
Glasači govore odakle su i kakva je situacija u dijelu Sarajeva iz kojeg glasaju. Dobro
raspoloženi.
Far negdje iz Splitske kratko kroz roletnu pa ode prema Rad- ničkoj. Granata kod
fakulteta pa zvuk golfa dizela uz Vraca. Ljeto još jako. Cvrčci na drveću prema
Jadranki i travi oko zgrade. Rafal od mosta. S radija najava novog dan. Šum sa
stubišta. Ponavljam scenario bijega u slučaju da negativci dolaze stepenicama od
stana do stana a ja ih odozdo čujem, da je neko sad u mom ili nekom drugom stanu
pa čeka pravu priliku. Toplina još iz betona. Stražari u poslovnim prostorima pričaju da
hvatam dijelove rečenica na obične teme. S krova nešto šušne jako. Odbacim kao
nevažno. U polusnu mi danas dostignuti brojevi. S radija najava događaja pa pjesma s
vrlo engleskim akcentom pjevača čiju sam ploču s dizaj- nom u tri boje držao pored
gramofona pa se hoću sjetiti svih pjesama s a i b strane i kada i kako je longplejka
došla.
Na pameti mi detalji sutrašnjeg dana s rasporedom vježbi. Pola dva. Pokrivač mi
na leđima a ručnik na licu da me kakav stvor ne prepadne pa ne stradam od čistog
straha od životinja. Nešto negdje u zgradi. Auto blizu fakulteta. Ugasim radio.
Prevrćem se. Mislim da je prošlo pola sata od zadnjeg gledanja a da sviće za manje
od tri sata. Malo svježine kroz tišinu. Kao da ću zaspati.
Neko me zove, čujem jasno a glasno i podsmješljivo svoje ime i prezime
izgovoreno kao da me nastavnica okrivljuje za nešto pa pita sjedim li na ušima samo
što sad nije nastavnica a ni škola. Hoću se pomjeriti. Pištolja nigdje a puška daleko.
Prozor previ- soko a neko na hodniku. Usred dana, sunce jako, ja na istom ovom
velikom krevetu u sigurnom stanu a neko se smije pa me budi go- voreći uranio
naspavo sad će kahva. Ja pipam na drugoj strani siguran da je pištolj tu, ali ga
nema. Ovaj sve bliže. Premišljam da li da skočim ili da se ubjeđujem ili da ga pustim
da priđe dok se pravim lud a onda ga udarim nekako pa nešto iz toga izvučem. On
se primiče, ja sklapam oči. Čekam vojnu intervenciju. San. Skoro budan na drugi bok.
Kazaljke na pola tri. Još dva sata dok sunce ne stigne više Miljacke. Svježe. Deku
preko ramena pa zaspim na tren a taj tren dug san s teškim situacijama. Udar
osrednjom snagom, čini se na krovu. Neka me još u krevetu, dan će biti dug. Zora na
zgradi prekoputa. Pištolj tu, puška gdje treba, deka se nije smo- tala, stan siguran,
njena tetka dolje, vrata zaključana.
Saberem u sekundi ko sam, gdje se budim i drugo pa ponovim šta je bilo jučer a
šta može danas. Ljeto ide kraju. Dvogodišnjica u zgradi. Obilježiti radno i svečano.
Voda oteče saučesnički tiho pa obrišem kadu krpom koju vratim ispod a do nje
zamotane stvari koje mi daju komfor solidnog slaboposjećenog hotela na nezgod-
nom mjestu. S vana glas kratko a visoko. Pucnjava od mosta rutinska za rano jutro.
Počinje dan dnevnom zapoviješću s preciz- nim brojevima sklekova, trbušnjaka,
čučnjeva, okvirnim stranicama čitanja, još labavijim pisanja. Ne odredim minimum
zami- šljanja, sjećanja, slušanja, gledanja, čekanja, izbjegavanja brojenja, ponavljanja
mjera opreza i planova za različite varijante naglog iseljenja uz pružanje verbalnog i
fizičkog otpora do krajnjih granica vlastitih mogućnosti a uz minimum rizika za mog
pomagača koji sad dolje, zamislim je kao da je bilo davno da sam je gledao, nadgleda
pečenje hljeba i već odavno budna čita debeo roman na ruskom. Vijesti u šest
ponovljene kasnosinoćne s jednom novom a beznačajnom najavom. Prva serija
sklekova u dnevnoj sobi ispod izbušenog prozora sakrivenog roletnom. Vratim se
ležati.
Na fotelji prođem trideset strana za dvadeset šest minuta pa čučnem i ustanem
pedeset puta. Još petnaest strana za trinaest minuta. Zapišem to kao niz brojeva s
datumom pa krenem sastavljati ambicioznu dnevnu zapovijest. Ćirilicom. Dnevni
izvještaj od sinoć suzdržan. Nje nema u dokumentarnim zapisima.
Fotelja udobna. Niski stol sinoć obrisan. Provjerim ponovo spa- vaću, kupatilo,
markire u kuhinji, pritvorim vrata prema hodniku, odložim stvari u cekeru na stubište
kroz koje propuhuje toplo jutro, okrenem ključ uvježbano tiho pa pređem u svoj dom
gledajući ima li tragova. Sunce prema Ohridskoj. Rafal iz Ljubljanske. Od mosta
brundanje uenovog transportera. Razmjestim šta gdje ide pa provjerim kupatilo i
hranu. Hljeb od jučer još dobar. Marmelada duboko u tijestu. U termosici kafe za
jutros. Konzerva govedine i dvije ribe smotane u krpu od faksa s viljuškom u salveti.
Dolje protrče dvojica prema crvenim zgradama. S pištoljem u lijevoj ruci provu- čem se
do izlaza na krov. Otključam pa provirim. Zraka puno a u njemu daljine i miris planine.
Sunce okruglo. Po krovu stabilizatori tromblona i rep granate. One daske od prije dvije
godine se raspadaju. Ptice polete s ruba prema jugu. Kratko dozivanje u Zagreba-
čkoj. Vrhovi drveća se lagano pomjeraju. Trebević velik. Spustim se na peti u stan
odakle provirim na zgradu do trolejbuske. Zatvorim pa čekam na stepeništu gledajući
kazaljke dok se dolje vrata ne otvore pa ona glasnije Eto, odo ja. Drugi ženski glas
kaže ajde ajde pa se zatvore i zaključaju njihova vrata a zastružu na balkonu prema
poslovnim prostorima kuda poskoči pa zvonko nazove dobro jutro. Neki je srdačno
oslovi s profesorka naša lijepa i dobra pa je pita za babino zdravlje a njeno
raspoloženje.
Napadnem četvrtinu dnevnog plana sklekova uz motivaciju koracima prema
jugozapadu s one strane Miljacke u koeficijentu jedan naprema deset. Dođem do kuće
kakva je bila u maju devedeset druge, pa legnem u mislima na termoakumulacionu
peć pod prozorom ispod kojeg je vrba a ovdje na čaršafom pokriven kauč s kojeg
osluškujem toplo septembarsko jutro s dosta pucnjeva, brundanja auta, transportera i
tenka, očekivanih i neočekivanih zvukova od crvenih zgrada i koraka po zemlji ispod.
Zamišljam drveće, prozore, balkone, pobacane stvari, metke, granate, uko- pane
mine, zaklone i vojsku tuda negdje u blizini pa oca zagleda- nog u daljinu.
Trideset strana stojeći pa dvadeset sjedeći za stolom pa još trideset naslonjen na
bok na kauču. Dvadeset krugova po stanu po- navljajući pa provjeravajući pročitane
situacije i korištena rješe- nja. Čuvam baterije za kasno poslijepodne kad navale vijesti
iz raznih studija s tragom dalekih gradova u kojima se pripremaju. Sunce visoko
prema šopingu. Na stubištu sjednem držeći pištolj. Pomislim da je na pijaci pa
koračam s njom Lenjinovom iza čar- šafa do banke. Stojim iza nje dok oposli. Pratim
je Zagrebačkom pa kao da vidim Jadranku, stražare, aute uz Vraca, smrtovnice po
banderama i oglasnim pločama, žene u crnini s cekerima. Hodam tako u mislima iza
nje pa potrčimo do ruba zgrade. Ovdje u stvar- nosti pođem pognuto i sporo na drugi.
Stepenice hladne. Kazaljke u čekanom položaju. Pomjere se vrata tiho. Ja do
međusprata, ona na prstima do mene pa zajedno na četvrti. Okrenem ključ sigurnog
stana. Šapnem izvolite.
Ona ceker s jabukama, paprikama i kruškama na pod u hodniku. Dvije debele
knjige na natkasnu. Jedna na engleskom. Pruža mi novčanicu što kategorički odbijam.
Nema se šta kupit.
Ovo do džaba na pijaci.
Listam. Pitam ko je i gdje i kako i po koliko prodavao. Ispriča.
Koje su nove osmrtnice?
Govori nekoliko imena. Sjedne na fotelju. Kosa povezana u punđu. Glasovi se
jedva čuju.
Evo ti cvijet. Još nije prestalo da raste.
Čini se da nije. Kad si najavila dolazak kući?
Još jedno pola sata.
Kako je jutros?
Jedva ustaje i kratko sjedi. U glavi bistra. I ona me pita ko je sve pogino i umro i
odakle je i koliko im je bilo godina i gdje je najavljena sahrana i kada.
Do kad je tetka?
Čini se da će sutra.
Sutra daleko. Da to skineš?
Ovo?
I to.
A ovo ne treba?
Dosta. Da sjedneš onako?
Ovako?
Još malo. Bravo. Sad na drugu stranu.
Ovako?
Da zamišljamo.
Ovo je puno više, luđe, najluđe, ne bi se moglo zamisliti četa maštara i sanjara da
je radila na scenariju.
Sad treba zamišljat na drugu stranu. Pa možda ispadne bolje nego se zamisli.
Vala i to radimo da nam nema premca odavde do Morića hana. Možda ni do
Gazimestana.
Rima.
Jeftina i slučajna.
Hajmo ovdje ovako. Ljeto je, vrijeme roštiljanja.
Da ne dođe glave tvoja nesmiljena ambicija.
Mene svakako već dugo nema nigdje na spiskovima.
Ovdje si neosporan. A da odeš bilo bi mi da sam te sanjala, i tebe i sve ovo.
Ovaj propuh.
I roštilj.
Hajmo sad ovdje.
Još minut pa idem u drugu ulogu.
Obje su prave.
Propuh nešto pomjeri na petom. Oslušnem rutinski. Ona tiho niz stepenice. Sunce
visoko. Zamislim ga iznad Igmana. Dolje se vrata otvore pa zatvore. Za stolom
ispravljući leđa zapišem riječi pa čitam one od jučer i prekjučer pa one napisane na isti
dan pro- šle godine pa na najbliži datum septembra prije dvije godine. Slova se
uozbiljila i zakosila. Tabele s deklinacijama i konjugacijama ponavljaju se svakih pet
strana. Napišem sad dvije napamet pa na sljedećoj strani lažni naslov predavanja iz
sintakse i ko fol datum iz osamdeset devete pa u prvoj rečenici današnji gdje brojeve
pišem riječima.
Vijesti u tri. Poslije njih prebacim na lokalnu koja emitira odnekud s Malte. Pa na
onu s Ciglana. Onu sa Skenderije kratko držim. Pa na njihovu s Pala pa opet na ove
naše. Ugasim. Provje- rim pušku pa zalihu vode. Poslijepodne toplo, ali se vrućina
gubi. Serija sklekova pa odmah trbušnjaka i manja čučnjeva pa na kauču slušam srce
kako se smiruje. Zakunjam. Pedeset strana za pedeset tri minute pa ponavljam šta
sam pročitao. Oponašam stil na jednoj stranici rokovnika.
Još jedna serija sklekova i trbušnjaka iz dnevne obaveze. Da- leko do mraka.
Kasnoposlijepodnevne vijesti. U dogovoreno vrijeme počekam na stubištu ako je
iznašla kakav mudar izgovor. Minut je nema. Čekam još deset. Mitraljez pogodi drugi
ulaz serijom. Dolje jedan pa drugi glas pa tišina do eksplozije negdje preko rijeke.
Trideset strana druge knjige. Dvadeset prve pa četrdeset nove. Kanim se početi i
četvrtu. Ne počnem. Bibisi. Slobodna Evropa. Naši. Nji- hovi. Lokalni zabavni. Lokalni
dosadni. Mrak još daleko kad krene hrvatski radio preko kiseljačkog studija. U
vijestima i Crikvenica kratko i šturo. Kaže se da će more biti umjereno do pretežno va-
lovito s toliko i toliko čvorova, na sjeveru burin.
Na muziku okrenem na stanicu skloniju patetici pa to držim dvadesetak minuta.
Napišem dnevni izvještaj pa ležim zadovoljan. Udar negdje dolje pa drugi na krovu.
Čekam na stubištu da ne krene kakav požar vjerujući da neće jer bi bilo previše i
vagam bi li to i u kakvom bi romanu moglo.
Mrak u sigurnom stanu. Vode dovoljno. Obrišem kadu pa vratim krpu. Šušne iz
haustora kao da je krupna životinja u pitanju. Provjerim vrata, pištolj i zamke.
Vijesti stranih stanica na našem jeziku u ova doba dana smirenije i okrenute
analizama. Domaće dosadne. Sad će lista s javljanjima i sa- žetim izvještajima s
raznih adresa. Čekam da se neko poznat odnekud, iz živih i slobodnih, oglasi veseo i
sklon glasanju za ponuđenu, dobro alternativnu muziku. Ne oglasi se. Čini se da ću
lakše zaspati. Šapnem redni broj dana u zgradi, svoje ime, imena koja mi znače,
adrese pa pustim da se glasovi odbijaju od ružni namještaj.
Jedan. Imena traženih i onih koji traže pa blok muzike pa opet imena. Čuo sam ih
većinom a i mjesta u kojima se nestali i one koji ih traže s brojevima telefona. Zapuca
dugo i bučno pa meci udaraju i o našu zgradu, čini se na visini drugog sprata prema ri-
jeci. Padne nešto na krov pa jače na ulicu prema Splitskoj. Serija negdje na
Marindvoru. Svježe. Ponavljam brojeve i riječi. Zami- šljam lica i ulice, planine i more.
Svakih dvadesetak minuta nesa- nice okrenem se na drugi bok, a na leđima
pokušavam makar deset minuta izdržati. Prizivam dobar san.
Školski hodnici dugi a ona koja stanuje visoko sad ispred mene pa nestane u
praznoj zgradi. Vidio je kratko s leđa, znam da je ona pa žurim za njom a učionice
prazne, prozori otvoreni a počeo raspust. Penjem se kad shvatim da je san i to da
nije loš pa hoću nastaviti sanjati i vidjeti joj jasno lice, ali ne mogu, nestalo, pa se
opet namještam na desetominutnu dionicu na leđima. Srednje jaka eksplozija od
Ljubljanske.
Saberem se u sekundi. Spavao skoro tri sata. Zaboravio šta je, ako je išta, bilo u
snu. Kasnije ona u školu a tetka u Kasindo.
Sunce nad čitavim krovovima od salonita u Akifa Šeremeta na strani prema Franca
Prešerna do parkinga. Rascvjetala se trešnja. Ona sjedi ispod vrbe. Ja poletim s
igrališta. Nepoznata djeca oko lopte. Jedva hvatam zrak. Ne okreće se. Zovnem je od
žive ograde. Pogleda me nimalo iznenađena već umorno i prijekorno pita zar ništa
niste mogli uraditi. Hoću nešto reći kad shvatim da je san. Požurim da se probudim i
da ga što bolje upamtim.
Ruske knjige na polici. Svjetlost ispod vrata iz kuhinje. Ona mijesi hljeb. Kazaljke
na pola četiri. Dan još daleko. Kucnem a ona proviri pa pokaže da mogu još spavati,
probudit će me za sat. Ja navalio da priđe. Obriše tijesto s ruku. Manji projektil
negdje prema prvom ulazu.
Četiri. Ona u kuhinju i kupatilo pa mahne da je slobodno. Pun bojler vode. Iz
zgrade do rijeke kratak rafal pa udar oko mosta. Kiša dugo i jako. Odsiječem dva
centimetra kose ne razvezujući rep. Potkratim i bradu velikim škarama. Ona u kućnom
ogrtaču. U cekeru dvije plastične kutije. Metak zasvijetli preko Miljacke dok brojim
korake uz stepenice. Kucnem s trećeg za sad je sve dobro ritam. Ona zatvori. Mrak
još težak. Okrenem ključ pa prepipam markire. Zaključam. Namjestim deku u mraku
spavaće pa provjerim krevet. Kiša uspavljuje. Pištolj pored mene. Osjećam da spavam
dok još zazivam dobar san.
Sunce u staklu ostalom na šestom spratu ulaza prema čistioni. Prohladno. Jesen
se troši. Još pola tube paste za zube s okusom biljnih ekstrakata. Obrišem kaplje vode
s kade, pogledam se srednje dugo u ogledalo pa vratim šta treba gdje treba i
namjestim oznake, ponesem ceker s knjigama, tekama i hranom u svoju kuću u kojoj
hladnoća kasne jeseni snažnije udara. Organiziram sto, čar- šaf, fotelju, razmjestim
stvari, provjerim pušku i drugo pa napi- šem dnevnu zapovijest na pola lijeve strane sa
šifriranim datumom. Jutarnje vijesti dosadne a najava dana na lokalnoj stanici s
Ciglana zabavna. Zovu ovog i onog da provjere hoće li i gdje biti vode i šta se daje od
kulturnih događaja. Poslijepodne gosti u studiju. Muzika uz svjetske trendove. Prva
serija sklekova dok oblaci zaklanjaju sunce. Jaka eksplozija s Trebevića pa pucnjava
dugo ne prestaje. Čini se da ih ipak ne gađaju natoovi avioni što razbijaju zvučni zid
na gradom svako malo. Eksplozije s jugoistoka, bit će da je s Treskavice. Transporter
prema tranzitu. Neko bučnim trkom dolje, kaže nešto pa proleti prema rijeci. Rafali u
rub zgrade prema mostu. Za doručak još topao hljeb s debelim komadom konzervi-
rane govedine. Kolač s jabukama za poslijepodne.
Ja na stubištu dok kazaljke klize u čekani položaj. Pozdravlja babu a meni kucne
sve je kako treba vidimo se kasnije.
Kiša. Čitam na engleskom pa s jedne strane pišem dvanaestak riječi u teku.
Tražim ih u crvenom raskupusanom rječniku jednu po jednu usput zagledajući druge
riječi oko njih, pišem značenja pa ponavljam svaku po deset puta vježbajući napisani
izgovor. Sklapam po pet rečenica za svaku novu riječ. Ponovo istu stranicu.
Zapamtim dvije podugačke rečenice pa ih pokušavam zapisati. Tjeram se misliti na
engleskom. Čitam pa zapisujem, provjeravam, čitam, ponavljam, mislim na slobodnu
temu u ne- zgrapnoj stranoj sintaksi. Drugu seriju sklekova motiviram za- mišljanjem
knjižara i kafana po svijetu s kolačem od sira uz kafu sa šlagom. Trbušnjake mjerim
danas naučenim riječima a ču- čnjeve po prilici zapamćenim rečenicama. Kiša stala.
Tranzistor okrenut na osamdeset devet koma devet. Opisujem zamišljenom strpljivom
slušaocu na engleskom, koliko me, kojih i kakvih ulica dijeli od radijskog studija.
Hladnoća popustila. Zapišem prijepodnevni izvještaj na tuđem jeziku.
Provjerim s trećeg vidik na jugozapad vireći kroz potrganu zavjesu, s petog s
hodnika kroz razbijen i nezaklonjen prozor na sje- veroistok pa okrenem ključ i
zakoračim na krov. Zrak silovit. Svi- jet huči. Lišće na vrhu stabala u Zagrebačkoj se
užutilo. S Vraca nježno dim iz nekoliko kuća. Krošnje oko rijeke prorjeđene. Po- novim
zapamćeni dio od maloprije, best of all he loved the fall, the leaves yellow on the
cottonwoods, the leaves floating on the trout streams, and above the hills the high
blue windless skies. Nebo više Grbavice od teških oblaka a vjetar pun planine. Izvršno
vijeće visoko a blizu. Zatvorim. Eksplozije ozbiljne prema Sken- deriji. Ja dolje na
školovanje. Podne. Ona ima tri časa a ja vremena za kafu s kolačem prije nego
zakorači uz stepenice pa lupne u ritmu za siguran dan i obećavajuće večer.
Mekani koraci dolje do balkona. Ja na stubište na koje se oslab- jelo sunce
provlači kroz ostatke teškog stakla. Ona uz stepenice pa otkuca dogovoreno a ja
odvratim dodajući i šifru za onu što mi je na pameti. Ona udari u značenju kasnije.
Još komad kolača. Još kafe. Ručak neka ide uz poslijepodnevni dnevnik. U
romanu, isto izdanje kakvo sam čitao za lektiru u jesen devedeset prve sa zelenim
papirnim omotom preko debelih korica, bolesnici poslijepodne leže na verandi visoko
u planinama umotani u deke. I ja se umotam, ali tako da mogu čitati sve do dnevnika u
tri. Od teksta prije nego od zime počinjem kašljati. Kao da me probada u plućima.
Dolje se otvore vrata pa lupne cjepanicom u cjepanicu u fazonu radim dobro je.
Još jedna serija ozbiljnih vježbi s izgovaranjem engleskih riječi. Trbušnjaci s
ponavljanjem imena i riječi likova u debelom romanu s planinskom atmosferom.
Čučnjevi uz stihove različitih pjesnika za svaki. Onda ležim da se srce i pamet odmore
slušajući rutinski poslijepodne u Lenjinovoj. Tenk kod Jadranke. Rafal iz Beograd- ske
pa minobacačka granata od mosta zazove seriju rafala i eksplozija uz brdo prema
Trebeviću. Tmuran bibisi pa lepršava muzika s lokalne stanice. Ugasim. Trideset
krugova po stanu. Hodam po- kušavajući ne vidjeti detalje na zidovima, podovima,
hodniku, sobama, kuhinji, od poznatog mi se manta. Vrijeme za izviđanje. S petog
prema istoku, s trećeg prema zapadu, s četvrtog prema sjeveru. S drugog prema
Romi. Na zaklonjenom balkonu se kratko ukaže srednjovječno žensko.
Deset strana hodajući. Dvadeset stojeći. Dvadeset ležeći. Serija sklekova pa
čučnjeva pa nevoljko i trbušnjaka. Dojčevele prenosi događaje iz blizine opisane iz
tuđine. Izvještaji s naše strane dugi a dosadni i patetični kao poslije rudarskih nesreća.
Pomjerim na raspjevane stanice pa na strane vijesti, arogantne i didaktične. Pa- žljivo
slušam njihove. Javlja se neki raspričan i epski orijentiran s Ilidže pa pominje i čvrste
linije u Aerodromskom naselju. Razgo- vara s komandirom čete iz Neđarića. Puste
muziku s referencama iz davnih ratova. Pomjerim na kiseljačku stanicu da čujem
zagre- bačku sliku dana. Duži izvještaj iz Dubrovnika s varijantom vo- kala pa iz Zadra
onda iz Osijeka da bi završili s najavom bure na sjevernom Jadranu. Ponavljam
akcente reportera pa gurnem potenciometar na Glas Amerike.
Ugasim pa udarim još dvadeset strana na engleskom stojeći pa dvadeset na
bosanskom za stolom. Dnevni izvještaj već mjesec pišem na engleskom. Namjerio
novonaučene riječi što prije isko- ristiti.
Dva sata da sam zaboravio osluškivati pa izvinjavajući se sam sebi zbog neopreza
zakoračim na stubište postaviti nove markire a provjeriti stvari koje provjeravam
jednom ili dvaput sedmično.
Otvore se vrata dolje. Ja na četvrtom s pištoljem u desnoj ruci. Kucne da siđem na
drugi po nešto. Siđem dosta brzo i skroz tiho kad ona s maslenicom u krpi s plavim
linijama i čajem u rezerv- noj termosici. Šapne da je danas morala pisati pismo na
ruskom majci poginulog dobrovoljca. Ona dolje a ja gore probajući pitu već na trećem.
Ne popustim je vruću uz vreo čaj od šipka.
Mrak nad Sarajevom. Miris magle i ćumura s juga. Koraci prema crvenoj zgradi.
Rafal iz Ljubljanske. Tenk na tranzitu. Kiša niz ostatke oluka. Namjestim deku kao za
poslijepodnevna čitanja pa gledam u mrak i žmirim naizmjenično. Ponavljam riječi,
reče- nice, likove, situacije iz knjiga od danas. Nabrajam sebi najtiše što mogu naslove
pročitane od januara devedeset četvrte do danas. Onda pročitano devedeset treće.
Kreće večernja serija vijesti i pregleda uz koju ne mislim na ono što sam vidio, čuo,
čitao, sanjao već na one koji govore preko radiotalasa i na one o kojima se govori
zamišljajući ih kakvi su i gdje žive i šta rade dok ne dospiju kao činjenice u vijesti.
Bibisi s najavom tri obećavajuća priloga kad odozdo dosta glasno pomjeranje
vrata. Odmotam deku, napipam pištolj i čekam na vratima. Lupne da ima nešto da mi
kaže. Spustim se na treći dok se i ona penje. Između drugog i trećeg mi šapne da
baka ko- načno spava a da je noć duga pa krenula u posjetu da vidi i osjeti moj mrak. I
propuh. Neizvjesnost. Samoću. Odsječenost. I ono što preostane a ostaje, misli, puno
ispod svega toga i još nenabrojivog i neopisivog.
Šta na meni naročito?
Ovo. Ne gledaj!
Ne virim. U rezidenciju?
Hoću mrak i propuh.
Bujrum.
Opipaj!
Odavde?
Polako.
Ovako?
Tako. Sad još sporije!
Bravo.
Nekpotraje.
Far prema Splitskoj pa rafal na brdu više tranzita. Ispod zgrade neko nekog
zaustavlja. I mi slušamo. Minut. Dva. Tri.
Valjda nije ništa.
Ti ovdje a ja dolje, ti često dolje pa i ja evo nekad ovdje a opet ovo tvoje skroz
drugi svijet.
Oslonjen na tvoj. Bez njega bi bio onaj svijet.
Neka još ovog.
Ja sam za ovaj trbuhom cijelim.
Drugi trebo biti bolji, ali ne valja letit tamo.
Ja definitivno ne žurim.
Vrijeme mi.
Šta ako se probudila?
Ništa. Bila kod drugarice. Kod momka.
Neće te naružiti?
Zabranit će mi izlaz. Hoće da se udam i rađam djecu.
Šta ti na to?
Da još ima vremena. A ona da se udam koliko sutra.
Pa jesi rekla da imaš simpatiju?
Nisam još. Nije situacija.
Nije.
A za ovo jeste.
Jeste.
Otpratim je do drugog. Od rijeke rafal u rub naše zgrade.
Eto, dođite, ne gledajte na nas.
Doći ćemo, dođite.
Meci prema Trebeviću u svijetlećoj koloni. Eksplodira nešto prema stadionu pa
mitraljezi opletu s raznih strana. Ona zatvori vrata. Ja uz stepenice tiho a brzo do
četvrtog.
Kiša. Hladno. Bez glasa pjevušim uz tranzistor. Sad će lista za raspoložene pa ću
okrenuti na one koji traže svoje da se jave što prije. Eksplozija na našem krovu.
Transporter prema Splitskoj. Slo- bodna Evropa s više podteksta za nas pa bibisi kao
da ga se ništa ne tiče pa dojčevele s akcentom na veliki broj izbjeglica u Njemač- koj
pa naši s pozivima na pomoć pa njihovi s pozivima da se niko ne miješa. Onda s
osamdeset devet koma devet jecavi glas umor- nog intelektualca povezanog s tom
stanicom moli da mu se vrate papiri iz crne kožne torbe izgubljene na Ilidži sinoć. A to
sinoć nekad prije svega ovog. Dvoumim se da počnem seriju sklekova s koeficijentom
jedan naprema osamdeset gdje je pretpostavljeni broj koraka do Ilidže oko osam
hiljada. Ostavim to za sutra. Šušne jače na stubištu. Čekam držeći pištolj i razvijajući
plan u sekundama a sumnjajući u realizaciju. Ništa.
Zakunjam kratko čekajući kucanje. Mitraljezi od druge crvene zgrade pa prema
mostu. Ponavljam stihove s meni važnog trostrukog albuma snimljenog oktobra
osamdeset prve u nekom za- grebačkom klubu. Prisjećam se koliko je bilo pjesama i
kojim su redom svirane pa u pjesmama raspetljavam riječi. Zamišljam iskustva iz
kojih su pisane. Još ima do kucanja. Stvari su gdje treba. Grbavica u teškom jesenjem
mraku. Ponovim paket rečenica kojim ću opisati večer i noć čim mrak prođe.
Devedeset četvrta.
Vatra razbuktana iza vrata peći na kojoj stoji natpis plamen osli- kan rukopisnim
slovima. Kosa joj svezana maramom. Kazaljke oz- načile fajront. Mitraljez od đačkog
doma u navijačkom ritmu. Mrak velik. Vruća voda u kupatilu. Pokazuje da dobro
obrišem. Ja ocrtam propuh pa upitnik. Potvrdi.
Moj dezodorans sakriven do njenog u istom omotu. Veš se osu- šio umotan u njen.
Mitraljezi iz Ljubljanske, Beogradske sve do Ohridske i Zlatišta.
Prekoračimo vješto kroz hodnik. Prošapćem fala vam dođite, izbrojim stepenice pa
kucnem odozgo a ona odozdo. U sigurnom stanu kao da se vraćam kući. Odložim šta
gdje treba pa se omotam jednom pa drugom dekom, namjestim kapu i provjerim
pištolj. Upast ću u san brzo i bezbolno. Ponavljam sebi rečenice kojim ću opisati večer
i povečerje. Mijenjam ih, slažem, skraćujem pa učim napamet u paketu kojeg ujutro
trebam ponoviti prije negoli se dan ukaže s prilikama za zapisivanje.
Ritam odozdo. Pištolj na mjestu. Brojim sekunde dok se od- motavam i ustajem.
Na četiri sam na hodniku, na šest na stubištu. Kucne da se penje. Otkucam nazad da
čekam. Jutro se uveliko spustilo s planine. Na trećem šapne dobro jutro, pruži ceker
s toplim komadom hljeba već izrezanog na šnite i termosicom. Veli da je minus
petnaest javio radio pa da će mi kucnuti kad baka zaspi da se dođem ugrijati, vala me
neće niko po hladnoći i pucnjavi i u sred zimskih ferija u mjesecu bogatom srpskim
praznicima tra- žiti. Šapćem da me san prevario, kako ga molim po cijele noći da dođe
topao i dobar a kad dođe potopi me u nešto da se jedva iz- vučem natrag u slušanje i
brojanje. Dah se ledi. Neko je iza zgrade da snijeg škripi. Ona tiho i brzo dolje, ja tiše
gore.
Namjestim se u fotelju držeći topao kruh i vruć čaj. U cekeru jučerašnje novine i tri
knjige na dva jezika u tri pisma. Listam dok jedem i pijem vajkajući se koju ću prvu.
Hemijsku jedva namjestim da ostavlja trag na ovoj zimi. Dnevnu zapovijest izdam na
engleskom pa pređem na jučerašnji izvještaj a noćne situacije i dijaloge pišem u
zasebni dio sakriven deklinacijama, konjugacijama, crtežima cvjetova i skicama kuća s
po dva prozora, krovom na dvije vode, povelikim vratima, dimnjakom iz kojeg ide linija
i ta- rabama okolo. U vrh strane neprirodnim rukopisom upišem datum od prije pet
godina. Snijeg se zabijeli iza ostataka prozora zaklonjeg poderanim krpama roletne i
zavjese. Prsti mi tromi u rukavicama. Mučim se dok pišem i bez njih.
Računam da je u mojoj kući makar pet stepeni hladnije pa premišljam hoću li tamo
ili ovamo i šta ću i kako ako krene neko po mene ili dođe onako od svog nekakvog
posla. Pokupim šta treba pa pređem u svoj stan gdje namjestim sto pa na njemu
knjige i teke, provjerim pušku, rastavim pa sastavim pištolj, pokrijem kauč čaršafom
pa sjednem misliti šta će i kada i kako biti kad i ako dođe vrijeme da bude. Zamislim
sjećanje na ovo sada pa zapišem tačan trenutak u kojem pišem i datum iz srednje da-
leke budućnosti u kojem ću se sjetiti ama baš ovog trena. Čajem poguram aspirin pa
čekam kada će početi djelovati računajući da će me taj mali preokret iz boli u običan
dan potaknuti da ja- snije vidim i krupnije željene preokrete. Jutarnji program beo-
gradskog radija preko stanice s Romanije kombiniram sa sarajevskim izvještajima u
kojima je snijeg narastao do polovine metra. Zamislim borove pod snijegom dok oko
njih huči zima. Ocrtam tlocrt stana u Aerodromskom pa ispod toga ulicu Franca
Prešerna s autima ispred garaža, snijegom do snjegobrana. Ispa- dne ružno.
Tableta počela djelovati, ali ipak preskočim vježbe već odlučim čitati do pola
dvanaest mijenjajući knjige i pozicije za čitanje svakih pola sata ako me ne prekine
poziv na ogrijavanje u stanu kojeg dugo nisam vidio pod danjskim svjetlom. Rafal s
brda lijevo pa eksplozija prema Vrbanji. Tenk bučan na tranzitu. Jugo s izbuše- nim
auspuhom niz Zagrebačku. Prstima hladno. Tridesetak krugova mijenjajući smjer pa
u kratko izviđenja na istok i zapad. Oko zgrade koraci i glasovi rijetki i daleki. Pahulje
guste. Bit će da je Za- grebačka brzo zametena a o Beogradskoj, Ljubljanskoj,
Lenjino- voj, Petrovačkoj, Ohridskoj da se ni ne priča.
Kucanje odozdo. Odmotam deke za šest sekundi pa u osmoj zakoračim na
stubište.
Da siđem. Siđem. Da pojedem toplo i ugrijem se općenito.
Da ono gore sklonim.
Skloni!
Koliko je opasno?
Tiho ćemo proći i tiho biti u toplom. Donijet ću ti u sobu. I vode ima, svega.
Ja veselo gore, ona oprezno dolje. Sklonim šta gdje ide, prevr- nem sto, provjerim
provjerljivo, ostavim knjige u stan prekoputa na pod rasklopljene na nekoliko mjesta,
provirim na sjever, postavim kamenčić do praga pa se spustim u goste. Snijeg kao u
ruskim crtanim filmovima. Pucnjava rutinska. Ona na vratima u kućnom ogrtaču.
Kuća joj puna svjetlosti. U dnevnoj sobi navu- čene roletne i zavjese. Komadić ulice
uhvatim u prolazu do kuhinje u kojoj peć podigla temperaturu na ljetnje nivoe.
Odložim džemper, jaknu, kapu na naslon stolice. Radio stišan. Na malom stolu čist
stolnjak, dubok tanjir, kiseli kupus u zdjeli, hljeb s na- gorjelom korom i kolač s
marmeladom isječen na šest komada.
Šta ovo znači, život i sudbina, je l?
Tako.
Kako piše?
Široko. A iz širine, iz te zemljetine i državetine ubi tjeskoba.
O staljingradskoj bici?
To je u fokusu a daje puno toga, od nekog hemijskog instituta preko majki koje
traže sinove do zatvora. Sve je tada tamo tam- nica, država - zatvor, logor, led. U
svijetu koji su ovi stvorili tamo a lokalni entuzijasti ovdje ponešto imitirali svak je za
logora, ali se ne zna koga će kada odrediti da ide. Evo ovaj jedan lik, komu- nist
teškog kalibra, heroj staljingradske bitke, bespoštedan vjernik njihovih idola, od
početka partijaš, na kraju u Lublansku u tamnici pridržava hlače jer ne smije imati kaiš
ni dugmad dok ga sasluša- vaju pakujući mu da je sarađivao s Nijemcima i to letio
avionom iz sred Staljingrada i nazad s Hitlerovim uputstvima! Izdao velikog vođu.
Pomiren čeka da mu neko dobar makar doturi luka da ne strune od skorbuta prije
nego počne državnom voljom umirati u ledu. Toliko zla da povraćaš od čitanja. A još
su svi njihovi ljudi i simpatizeri pa opet im ništa ne pomaže. Ako žena ne bi podržala
hapšenje muža, nije ga prijavila a on, biva, nešto kriv, i ona na deset-petnaest godina
u Sibir a djeca u sirotište.
Crno ti to.
Ima veseo dio kad ovog hemičara nazove Staljin lično dok ne- voljnik čeka
hapšenje. Kažu da je to fakat radio nekad, nazove čo- vjeka, predstavi se, pita za
zdravlje i taj je spašen i svak ga poštuje. Piše da je tako taj zli brko jedared banuo
nekim babama u sred noći, sjedio, pričao s njima a poslije im nisu vjerovali da je to
istina. Tako je to bilo a mora da je i sad nešto od toga tamo jer su i ljudi nerijetko još
živi i valjda izbezumljeni od toga svega.
Trebamo šta veselije čitati. Nešto da nam da snage, nade.
To ćeš nam ti napisati. A svakako sve pišeš šta smo radili i rekli, šta je bilo i kako.
Pišem i ono što je bilo davno pa i ono što bi moglo biti a i ono što vjerovatno više
neće ni biti. Čitaj mi malo taj ruski!
Čita s korica o piscu i sudbini knjige pa prevodi ugrubo. Okreće stranice po kojima
je trag hemijske.
Ovo ne vjerujem da je iko i od mojih profesora vidio a i u ovoj kao i u desetinama
drugih knjiga koje su se već osamdeset devet moglo kupiti na ulici u Moskvi sve piše.
Ne može se podnijeti da na kraju ni Boga nema. A ljudi prošli kroz to i još se bojali i
kad sam ja nemajući pojma ni o čemu hodala po Rusiji. Na neki način je i danas isto
zlo a bit će i sutra.
Dosta ga više bilo.
Jest, vala.
Sibir je vani.
Ovdje je toplo. A i ovdje.
Da provjerim baku.
De.
Kućni ogrtač na stolici. Vatra rasplamsana. Napolju snijeg preko rata. S brda više
Grbavice dim.
Kako ti se sviđa frizura?
Moram bolje vidjeti.
Ovako?
Sjedi na ovo.
Polako.
Neće Brko sad nazvati.
I da nazove nek malo pričeka. Sve na svijetu može pričekati.
Voda topla da poželim da teče niz mene cijelu noć. Ona požu- ruje na vratima. Iz
babine sobe zvukovi. Zatvori vrata a ja se ubrzam pa slušam. Pokazuje da proletim u
sobu. Stojadin na Zagrebačkoj. Snijeg još gust. Poslijepodne odmaklo. Raspust na
pola. Vijesti. Po- minju se i borbe u snijegu na Treskavici. Muzika prati priču o čeka-
nju voza na stanici blizu Sarajeva dok je snijeg. Listam debelu knjigu na ruskom.
Pokaže da mogu proći. Džemper, pištolj, ceker, jaknu i kapu iznesem na rukama. Na
stubištu oštra zima. Brojim stepenice i korake. Podignem sto, namjestim šta kako ide,
umotam se dekom po odlučim izaći na krov. Brojim stepenice pa ne skidajući rukavice
okrenem tiho ključ pa teško pomalo a jako gurajući pomaknem vrata. Pustim snijeg da
pada na lice. Huk Sarajeva preko rijeke. S brda miris Trebevića. Ponesem snijega
kući. Devedeset peta. Mrak pada na Grbavicu. Farovi od Jadranke kratko. Mitraljezi se
javljaju jedan drugom od rijeke na brdo pa na planinu. Udar granate prema tro-
lejbuskoj stanici. Zatvorim, zaključam pa do sigurnog stana.
Umotam se dekom. Potenciometar na osamdeset devet koma devet a tamo dva
glasa u dobrom rasploženju, reko sam mu odavde si rodom i plodom što bi se reklo, a
ne znam bili se reklo. Jesi mu reko da dođe? Reko sam. Pa šta kaže? Doće on, kaže,
samo da oposli tamo. Ima neka posla tamo, u Parizu, pa će doć. A što mu ne reče da
dođe? Pa reko sam, doće on, kaže, ima neka posla tamo, u Parizu... Što mu ne reče
da dođe...
Bibisi suzdržan. Dojčevele iz Kelna, Slobodna Evropa iz Praga, Glas Amerike iz
Washingtona preko Ciglana pa izvještači iz istoč- ne Bosne preko amaterskih veza.
Vatra tinja a ona spava. Kazaljke blizu. Dodirnem je. Pogleda na sat pa se diže na
provjeru prostora. Pokaže slobodan prolaz. Zore nema. Zvukovi rutinski. Brojim do
pedeset šest dok sve ne bude gotovo. Veš čist, pasta svježa, voda topla, dan daleko.
Baba se za- kašlje u dubini sobe. Ona ide provjeriti pa se vrati pokazujući da starica
spava. Ceker, džemper, jaknu, pištolj iznesem u rukama na stepenište pa kucnem s
četvrtog.
U sigurnom stanu hladno. Umotam se u dvije deke s pištoljem do sebe pa čekam
san ležeći na boku.
Auto u penjanju Splitskom pa meci u rutinskom preletanju rijeke. Kazaljke u
položaju za brzo kretanje u školu. Za četiri sekunde sam na stubištu. Ona zakuca da
se vidimo kasnije. Od Tre- bevića mlaka sunčeva svjetlost. Kroz prozor s petog
provirim na drvo stidljivo ozelenjelo zaglavljeno između izbušenih zgrada. Transporter
upaljen kod Jadranke. Pogledam na Romu s jednog pa na trolejbusku stanicu s
drugog mjesta. Ostavim nezaključana vrata domaćinskog stana pa smišljam dnevnu
zapovijest u što manje riječi. Ispadne šest glagolskih imenica s brojevima koji ih
uokviraju u njihovom ponavljanju. Računam dane u zgradi i dane do zamišljenog
datuma kraja rata. Predvidim da je duplo manje ovih ispred mene od ovih iza mene.
Opet puno. Zamislim da je ispred još trećina pa svaki dan u sekundi vidim kao mirnu
rutinu na poznatom mjestu pa opet puno i prepuno. Probam s četvrti- nom pa nekako i
preguram u mislima to vrijeme iza kojeg se ukaže snježan dan bez straža oko zgrade i
šaptanja u ulazu. Pa zamislim sunčan dan. Kišni dan. Sarajevo oko mene. Šta god mi
naumpadne, dođe patetično i daleko. Naredim sebi da neću ništa zami- šljati
najmanje mjesec. Za početak a poslije nikako ni zadnji dan ako dođe zadnji ovakav a
sutrašnji da bi trebao biti povoljan. Na- mjestim domaćinski stan pa se pomjerim kući.
Vrijeme je za njen veliki odmor pa još dva časa, pijaca, banka, humanitarna pomoć.
Ona neće prije jedan ovamo. Namjestim radnu površinu, odredim koeficijent za
sklekove pa upravim ka zapadu, makar do Otoke. Trbušnjacima u istom koeficijentu
do televizije pa čučnje- vima do Neđarića a sklekovima opet linijom trideset šest do
stanice u Akifa Šeremeta pa, kad sam već blizu, kući preko parkinga sklekovima kao
koracima, jedan naprema jedan.
Ugrijalo. Ostanem u majici kratkih rukava dok vrtim četrdeset jutarnjih krugova po
stanu.
Pedeset strana za stolom. Dvadeset na kauču. Deset ležeći. Još trideset sjedeći.
Ponovim likove, dijaloge, stil. Proljeće danas nadja- čalo. Od juga toplina kroz komade
stakla i najlona. Provjerim pušku sa zguljenim serijskim brojem i lažnim ćiriličnim
inicijalima koje sam urezao ima dvije i po godine. Vadim metak po metak iz oba
spremnika pa ih vraćam, rastavim i sastavim kalašnjikov tri puta brojeći pa što tiše
škljocajući mehanizmom završim vojnu vježbu sjećajući se izvještaja o vojnoj vježbi
kod Izvršnog vijeća gdje su bili crveni i plavi - plavi neprijatelji, crveni ih, spuštajući se
za potrebe pobjede konopcima niz visoku zgradu, nadmoćno nadjačali nekad
sredinom osamdesetih. Pojedem hljeba i konzerviranog mesa pa otegnem kafu.
Računam da je ona negdje kod MlS-a. Sačekam na stubištu na kojem je toplina
provalila. Prošlo podne. Glasovi daleki i rasuti. Mitraljezi oko mosta rutinski. Čini se da
je stigla manjerka kod crvene zgrade. Stojadinov motor iz Zagrebačke.
Trojica u maskirnim uniformama pod šljemovima brzo i veselo rubom Splitske
dok izviđam s petog. Dobro raspoloženi.
Ona u očekivanoj sekundi pomjeri vrata dolje pa šest sekundi kasnije zakuca u
ritmu sve je dobro. Odgovorim i ja svoje. Da se penje do mene. Prihvatim. Pokažem
na sigurni stan čija vrata ostavimo otvorena. Ako ko naiđe pa pita ona održava
komšijsku imo- vinu, a ja ću se nekako sakriti. Sunce kroz ostatke roletne. Zvu- kovi
mirnog ranog poslijepodneva radnog ratnog dana u slabo naseljenoj zoni. Pruži mi tri
lista bjelogoričnog drveća.
Kako je prošlo podučavanje djece jezičkim vještinama?
Radili smo nešto.
Čitaju li đaci?
Na moranje. Pišu teškim slovima o teškim temama.
Ko i ja.
Koliko si danas stihova popamtio?
Jednu pjesmu samo.
Koju?
Kažem je. Pohvali pa pogleda na sat. Pratim je niz stepenice pognut pa joj
mahnem s trećeg. Ona dalje sama. Transporter blizu.
Poslijepodnevna serija sklekova u dobrom raspoloženju. Tr- bušnjake ostavim za
nakon pedesetak strana i prvog vala dnevnih radijskih pregleda.
Dan se izdužio. Neki protrči prema crvenoj zgradi tranšejem zveckajući opremom.
Miris proljeća probio se u zgradu. Prebrojim na kalendaru u rokovniku koliko me dijeli
od godišnjice oduzi- manja lične karte. Onda u rokovniku na engleskom opišem taj do-
gađaj provjeravajući pojedine riječi u debelom rječniku. Pročitam pa napišem ponovo s
manje riječi pa i treći put s još manje. Poku- šam što sličnije i na našem jeziku zadnju
varijantu prvog maja devedeset druge opisati kao da se desilo davno i drugom.
Hljeb premazan pekmezom uzmem prvi pa onda sendvič s konzerviranim mesom i
kiselim paprikama drugi. Čaja dovoljno i za još jednu šolju. Zatvorim oči da ne gledam
ni na šta makar dvadeset minuta. Prebacim cilj za šest minuta misleći da sam ga, dok
sam ga prebacivao, premašio makar za petnaest.
Dugo do sumraka. Sad će Slobodna Evropa. Bez pauze deset sklekova pa
dvadeset pet trbušnjaka, još trideset sklekova pa četrdeset čučnjeva ganjajući broj
tristo kao cilj u koji se sabiru sve tri vježbe.
Stišan radio, srce koje se stišava i kazaljke što se tiho miču uspa- vaju me.
Prenem se sat kasnije iz sna kojeg ne upamtim ni djelić. Pre- bacujem s vijesti na
vijesti opričane u različitim rasporedima re- čenog i nerečenog i naglašavanjima
uzroka i posljedica. April. Rat u četvrtoj godini.
Ponoćne vijesti ponovljene one od deset. Muzika bez najava. Kod mosta se stišalo od
poslijepodne. Provjerim pištolj, knjige, vodu, četkicu, markire, sto, čaršaf, rezervu
hrane, rokovnik, olovke, deku. Oslušnem sa stubišta držeći cijev pištolja prema podu.
Odo- zdo mirno. S krova nešto zastruže. Brojim do pedeset da se odozgo šta, protivno
mojoj intuiciji i logici, ne pomjeri.
U sigurnom stanu razmjestim potrepštine, tranzistor na naj- tiše pa u fotelji u
dnevnoj sobi slušam zvukove sa Zagrebačke i Le- njinove pažljivo a i iz Splitske,
Beogradske pa i Ljubljanske ovla- šno. S lokalne stanice muzika pa priča ponovo o
sukobu Francuza i Srba na Vrbanji. Pređu na drugu temu. Prvih pola sata u drugoj
polovini godine. Ponovljam šta je moglo biti na današnji dan devedeset prve pa šta je
bilo devedeset druge pa treće i četvrte koje se stapaju u cjelinu iz koje bez rokovnika
teško vadim šta se kad zbilo. Avion probije zvučni zid nad Sarajevom. Peugeotovi
transporteri i mala a visoka borbena vozila s montiranim mitraljezom zabruje od
mosta. Počela top lista. Kao da ću zaspati. Odlučim če- kati još deset minuta bez
gledanja na sat prije negoli se pomaknem u krevet. Prebacim normu za tri minute.
Namjestim se na bok pokušavajući zaspati na juriš. Ne uspijem. Na drugi bok s pla-
nom da se ne pomjeram makar osam minuta. Ne pomjerim se, ali ni ne zaspim. Na
stomak.
Prošlo jedan. Neko zaviče iz Splitske. Struganje čizmama pa glas van kontrole.
Neko ispod zgrade. Namjestim šta stignem dvoumeći se da li da izlazim na stubište ili
poslušam intuiciju i ostanem čekati san. Ostanem. Sna nema. Zrikavci blizu zgrade.
Šušne svaki čas na stubištu za što se ne sekiram odmah već brojim od ozbiljnijeg
šuma makar petnaest sekundi da vidim ima li smisla nadizati se. Nema pa okrenem
na osamdeset devet koma devet gdje se u džinglu pisac i putnik sjeća svoga rodnoga
Konjica u kojemu nijedna djevojka nije imala zube! Pa kako se u njegovom djetinjstvu
Neretva mogla piti u tom gradu, eto šta se sve zapamti za jedan ljudski vijek.
Ponovim likove i događaje iz današnjih knjiga pa oponašam stil kojim opisujem
svoje iskustvo. Kazaljke u neumoljivo sporom tempu. Brojim koliko je minuta do zore
pa mjerim mogu li sutra napraviti toliko sklekova i iščitati toliko stranica pamteći i uoča-
vajući sve važno. Dosadi mi i to pa hoću ne misliti ama baš ni na šta što je duže
moguće. Ni to ne ide. Ljeto provalilo u dolinu pa iz- vlači zimu iz socijalističkih
promrzlih i izbušenih zgrada. Dolje se pomjere vrata pa osam sekundi kasnije udari
kratku šifru na koju ne treba odgovoriti.
Na pruzi u Pofalićima crveni tramvaji otvorenih vrata i polupanih prozora. Na ulici
kamion spuštene cerade i dvije plave bube otvorenih vrata. Okrećem se lijevo i desno.
Potrčim niz cestu. Ne- boderi u Blagoja Parovića do neba. Nikog nigdje. Sunce visoko.
Sarajevo prazno. Hoću još sanjati iako sam shvatio da je iluzija to s tramvajima,
ulicama, neboderima i bubama. Ne ide.
Prebrojim ovlašno prespavane mjesece od dvije i po godine skrivanja. Od tih dana
tek nekoliko minuta sanjajući a od toga se sjećajući djelića pa od djelića djelić da je
zapisan. Ima i godina kako ih pišem kao prvu stvar u dnevnom izvještaju. Umotam ra-
mena dekom, namjestim se na drugi bok pa ponavljam gradivo od jučer i smišljam šta
da mislim da mi ne bude mučnina za dugog lipanjskog dana. Rafal pa duga tišina.
Godišnjica rada u Aero- dromskom. Još sat do svitanja. Recitujem sebi blok rečenica
koje sam popravljao za izvještaj od mraka do buđenja.
Sunce više Ohridske i Ljubljanske. Napolju kratko dvojica raz- mijene nekoliko
riječi pa ptica oglasi svoje postojanje. Daleko do njenog jutarnjeg izlaska. Potrošim tri
litra vode pa cijeli minut bri- šem tragove iz kade dok ne gurnem tu vlažnu krpu u
skrovište. Provjerim dnevnu zalihu vode. Ostalo mi još trećina hljeba od dva dana.
Trebala bi jutros donijeti nešto novo i toplo. Još preko sata do njenog mogućeg izlaska
iz zgrade na sjednice koje, poštujući mirnodopske uzuse o nastavničkim vijećima,
danas označava kraj škole. Srpski radio najavljuje početak očekivane muslimanske
ofanzive na Sarajevo. Izvještavaju s Ilidže, iz Ilijaša, Vogošće i s Trebevića. Objave
neku vrstu vanrednog stanja te pozivaju svoje građane da na sve načine pomognu
odbranu srpskog Sarajeva. Čekam hoće li se kakva mi neprijateljska vojska pomjeriti
ovuda u većim grupama prema mostu. Eksplozije s planine a razasuti rafali prema
istoku i sjeveru. Bit će sunčan dan. Maskiram sigurni stan pa se pomjerim u svoj.
Odozdo bučno otvaranje vrata pa glasnije pozdravljanje. Tetka kratko pa zatvaranje
vrata. Minut kasnije ona na prvom. Mahnem.
Iz torbe izvadi pola hljeba, tri već namazane kriške, termosicu, euroblok, jabuku,
krušku, konzervu.
Šta joj reče, đe ćeš?
Do škole. A ni ne pita puno misleći da idem nekog posjetiti kako je i primjereno
mojoj dobi.
Pa i ideš.
Idem. Imaš li vode?
Dovoljno još za nekoliko dana. Kako je dolje?
Baka slabo izlazi iz sobe. Tetka hoće da bude s nama što više.
Lijepo od nje.
Jest.
Kad trebaš nazad?
Idem nešto kupiti na brzinu ako igdje išta danas nađem pa ću se uvući opet ovdje
kod tebe pa onda dolje.
Možda bolje da ne ideš.
Bolje jest.
Pa ne idi.
Šta ćemo raditi?
Zamišljati.
Šta?
Razno. Dobar dan za zamišljanje.
Zrikavac oglasi ljeto. Toplina kroz polomljena stakla, nagor- jelu stolariju i nevješto
zalijepljene najlone. Od rijeke miris lipa. Ona lista knjigu koju ću završiti do mraka.
Kako je bilo jučer?
Doveli me do štaba tamo u Zagrebačkoj, ona novija zgrada. Unutra zastava ko iz
Neretve, karte, telefon, ikone. Taj nosi nekakvu bolju maskirnu uniformu. Malo
teatralan. Naglašava riječi ko moja baka. Popeli se gore preko Radničke pa ispod
tranzita. Pra- tioci hodaju s puškama okrenutim uvis. Ljudi prilaze, žene ga bla- gosilju,
djeca hoće da ga dodirnu. A i mene poneko prepozna pa me zazivaju učiteljka.
Između kuća gore prema Trebevićkoj zakloni od ćebadi i čaršafa. Ponegdje svijet
ispred kuća pa zovu na rakiju, kafu, hvale njega, vojsku, crkvu. Gore u Trebevićkoj
tišina. Poneko iza ograde i s prozora pozdravi. S Trebevića zna granata a snajperi i
trombloni stalno. Zadnja kuća ispod brda štab. Na stepenicama jedan s rejbankama
pozdravlja na ruskom. Dolazio je u školu meni na čas. Pruži mi ruku. Unutra ruski
komandir zvan Trol. Priča da je bio u Kninu s kapetanom Draganom, vamo i tamo, da
je dobrovoljac od devedeset prve a kući vozio trolejbus pa mu ostao nadimak. Ja
nešto ko fol prevodila, uglavnom pričaju nekakvu smješnu mješavinu ruskog, srpskog,
staroslavenskog, eng- leskog. Mene predstavili kao djevojku od velikog povjerenja,
biva, da me zaštite ako kome šta naumpadne da se raspituje. Na stolu rakija,
džezva, šoljice, smiju se što su i dva fildžana, okolo puške i mitraljezi, sanduci s
municijom, na zidu karte. U drugoj sobi hrpa ćilima. Pričaju kako su upali kamionom u
skladište ćilimare, valjda prema Hrasnici pa pokupili zalihe. Pukne s brda svaki čas.
Govore kako čekaju veliki napad i na Trebeviću i u Trebevićkoj, na Jevrej- skom,
svugdje, ovih dana. Ponavljaju ako padne Grbavica, past će i Moskva. Tako to.
Pa što su te vodili gore?
Ko zvanična posjeta s prevodiocem. Bilo je problema s Rusima pa sad hoće
izgladiti možda, šta li.
Vojvoda pomeno da je bio u Vukovaru i prije u Belom Mana- stiru. Tamo mu se
dopalo šta ovaj što ne može r izgovoriti kako treba pa ispadne kalovac kalobag
vilovitica propagira. Moram dolje.
Dokad će biti tetka?
Možda do prekosutra. Ostavit ću ti onaj kanister i hranu iza drva.
Čitam šta sam pisao. Napolju vrelina. Nebo čisto. Sarajevo blizu, iza rijeke i lipa.
Dvojica zapinjući od čistione do zgrade gdje ih ona dočeka pa prati preko balkona.
Ja na stubištu čujem kako oslovljava doktora pa ponovi izvolite. Tetka na vratima.
Kolovoz. S jugoistoka eksplozije. Transporter iz Splitske a tenk s tranzita. S
jugozapada sunce u punoj snazi ranog ljetnjeg poslijepodneva. U mojoj kući samo
knjiga i pištolj otkriveni. Hrana u cekeru, voda u skloništu, čaršaf na ostacima kauča.
Ja pognut do ispod prozora. Ostanem tako slu- šajući odjek svijeta punih pola sata.
Udarim dugu izmjenu sklekova i čučnjeva pa sklekova i trbu- šnjaka do broja
dvjesto. Onda pustim srce da se smiruje a radio da izvještava o masovnim ubistvima,
traženjima po šumama, o vojnoj intervenciji i povlačenju artiljerije oko Sarajeva, o
pregovo- rima, procentima teritorije. Čitam pa pamtim pa pišem usput na- gađajući
broj dana do kraja rata. Predvidim ga za mjesec. Pa onda napadnem taj broj
sklekovima. Prebacim ga dva puta. Onda da ga dostignem pažljivo pročitanim
stranicama ne prelazeći minutu po strani. Pa mi to dosadi. Muzika pa džinglovi,
najave, muzika. Su- mrak daleko. Hrana u cekeru mirisna i utješna. Glasovi vani uo-
bičajeni i bezopasni. Čini se da rat posustaje. Dolje se vrata otvore. Ona dvojica
odlaze uz tiho pozdravljanje. Ona s njima do zaklona. Kucne da će se popeti.
Otkucnem. Penje se pogledajući gore. Kosa joj povezana u rep. Podočnjaci veliki.
Nosi kanister i ceker koje je bila sakrila u stan prekoputa pa sad pokupila.
Da ne skonta tetka?
Neće. Sjedi i plače ne mareći puno ni za šta.
Šta kaže doktor?
Pitanje je minute.
Reaguje li i na šta?
Bunca.
Doći će svaki čas i uzeti je.
Hoće.
Šta ćemo onda?
Mi sami čekati kraj utakmice.
Čini se da nije daleko.
Ne bi trebalo. Ti procenti, teritorija, folovi, to još ostalo da se riješi, mislim, pričaju
tako.
Šta pričaju da će ovdje biti?
Jedan ponavlja po Kasindolu da će Srbi morati odavde. Ja sad moram dolje.
Pratim je pogledom do drugog. Zatvori vrata tiho. Jaka eksplozija prema jugu.
Toplo i vedro.
Pedeset strana, pedeset trbušnjaka, dvadeset krugova po kući, dvadeset pet
sklekova, deset minuta ležanja, pedeset strana, zapisivanje, čitanje zapisanog pa sat
slušanja radija. Vijesti upakovane i poslane iz Praga, Londona, Pariza, Kelna,
Sarajeva, Zagreba, Beo- grada, Pala, Mostara. Opet stranice napisane daleko i
poodavno. Provjeravam riječi u crvenom rječniku pa iščitavam ponovo dok ne
dotjeram rečenice da zvuče prirodno. Još jedna prevoda pa jutros ispečen hljeb
tamne kore s komadom ribe pa dvije šnite s pekmezom od šipka uz kafu pomiješanu
s mlijekom.
Sumrak blizu. Odozdo tišina. Spolja učestale eksplozije. Rafali dugi. Tenk po
tranzitu cijeli dan. Transporter prema Ljubljanskoj.
Ponoćne vijesti iz Washingtona detaljne u izvještavanju a op- timistične o trajanju.
Sarajevska pijaca do tržnice stalno pominjana. Teške eksplozije prema jugu i istoku.
Avioni često nisko. Djelić Zagrebačke u brzom pomjeranju fara. Koraci prema crve-
noj zgradi kratko i bezopasno.
Zaškripe vrata. Prenem se iz polusna. Kucne kratko pa zatvori. Zora još nad
Azijom. Tenk na tranzitu kao da je ispod prozora. Rafali od Ljubljanske poput pasa
pred kućama na brdu. Minoba- cačke granate prema Trebeviću povremeno.
Puno sunca ispred ulaza u Franca Prešerna. Borovi veliki. Buba na ulici. Ljudi na
balkonima. Ja preko parkinga. Otac ispred ulaza. Oslovi me veselo. Ja van sebe
prema njemu. On me prigrli zaštit- nički. Sunce visoko. Pokušavam nešto reći. Tad
shvatam da je san a ja u snu dijete.
Ne sviće. Sjene i zvukovi kao da je zgrada puna. Prepuštam se intuiciji. Ponavljam
likove pa pokušavam dijaloge napamet. Reci- tiram bez glasa paket rečenica za
jutarnje zapisivanje. Rafali od mosta do planine često i dugo.
Osjećam da će zakucati ubrzo. Dan s istoka kroz ostatke prozora do stubišta. Od
crvene zgrade kratko i bučno koraci. Kazaljke udaljene maksimalno jedna od druge.
Vrata se pomjere. Penje se. Ja na treći. Oči joj u suzama.
Toplina kroz zgradu. Dolje pop. Poslijepodne dugo. Rafali često, tenk povremeno,
avioni nisko. Ljudi blizu. Nebo čisto kroz rupe na prozorima. Hrana od jučer. Stranice
teško, sklekovi lakše. S radija svako malo vijesti. Naši euforični, njihovi ogorčeni.
Pop se oprosti pa odlazi s nekim. Ona ih kratko isprati pa se u povratku zaputi
gore. Ja na trećem. Ona u crnom. Kaže kad je sahrana. Hrana bogata u cekeru.
Probat će doći kasnije.
Da te utješim nečim.
Da pričamo. I šutimo.
Mahne s drugog pa nestane iza ohrndanih gelendera.
Na stubištu čekam da dvojica uđu u zgradu pa se povučem na hodnik. Ona i tetka
na stepenicama. Muškarci pozdravljaju tiho pa ulaze za njom u stan. Napolju mrak
tvrd.
Hajmo polako.
Stani! Nagni malo! Tako.
Može li?
Ide, prošo si.
Polako, samo polako. Ne žurimo, ljudi. Čekaj!
Vamo. Vamo.
Ona za njima. Koraci i glasovi ispod zgrade kroz noć. Auto do ćoška zgrade. Motor
bučno pa se zatvore vrata. Ona nazad. Kucne kratko pa zatvori vrata.
S radija toponimi i datumi pregovora. Neki frazer predviđa kraj rata do početka
zime. Muzika iz kasnih osamdesetih sa stihovima na engleskom koje ću zapamtiti,
ujutro zapisati pa prevesti. Onda napisati nešto slično u stihu pa ga razviti u prozu.
Ponovim paket rečenica koje sažimaju večer. Iduće veće vijesti su za sat i po. Pu-
cnjava se udaljila. Dolje nešto. Zakuca kratko da će gore.
Hoće li pomoći propuh?
Hoće.
Ovako?
Tako.
Meci u zidove. Pukne na krovu. Od Rome glas kratko a ludo.
Prepašće se tetka.
Neće.
Kad ćete sutra?
Oko devet. Mislim nazad poslijepodne.
Hoće li narod na žalost?
Možda neko. Nije vrijeme da se žali za bakama.
Spušta se na prstima. Pratim je pogledom između markira i gelendera.
Vijesti detaljne. Gradovi u zapadnoj Bosni, pregovori u Ame- rici, datumi, rokovi,
artiljerija oko Sarajeva, posjete, brojevi stapaju se u masu iz koje prevladava osjećaj
da se pomiče prema kraju. Sklekovima u koeficijentu jedan prema jedan brojim dane
do zamislivog potpisivanja mira. Kako izaći u nešto novo ne mogu zamisliti pa
nastavim trbušnjake ne bi li mi se otvorila kakva ideja. Ne otvori. Vidim kraj rata i
poslije njega ništa do ljude koji se vra- ćaju u zgradu koju ne znam kako napustiti i
otići negdje legalno stanovati s ličnom kartom u džepu. Nabrajam šta sve smijem tamo
gdje smijem. To tamo blizu a daleko. Ima svjetla da preostale dane do nove godine
prebrojim pročitanim stranicama. Još nekoliko sati do godišnjice skrivanja. Obilježiti
radno. Transporter prema Ljubljanskoj. Francuska borbena vozila s druge strane
rijeke. Eksplozije daleko prema jugoistoku. Sjene duge na stubištu. Zvona sa sjevera.
Vijesti uređene u evropskim gradovima stvaraju utisak da je svijetu važno ovo kod
nas. Zrikavci se ne daju. Ne zapuca dva duga sata. S ulice čizme pa brojim dok
nestanu negdje. Muzika potiče razmišljanje o onome što će biti kroz ono što je bilo.
Brojeći stepenice i zaobilazeći zamke spustim se do prvog kroz težak mrak. Iza
vrata tišina. Kucnem šifru o cjepanice. Ništa. Po- novim malo glasnije. Izbrojim do
dvadeset pet pa još jednom. Ko- raci iz njene sobe. Otvore se vrata. Žena kasnih
tridesetih hladno, ali ne neprijateljski kaže mi da ona više ne stanuje ovdje, ne zna
gdje je, ali zna za mene i moju situaciju u kojoj ne želi sudjelovati ni ovako ni onako.
Krenem nešto reći kad postajem siguran da je san. Napolju muški glas van kontrole i
uobičajeno šuškanje nečeg nepoznatog po praznoj zgradi. Još daleko do svitanja.
Oznojio me san.
Jutro puno svjetla. Ona i tetka prema čistioni. Ja zatvorim sigurni stan,
namjestim, provjerim, spustim, dignem, zapišem. Ju- tarnje vijesti ponavljaju poznato i
najavljuju malo i veliko.
Hljeb se počeo sušiti. Zvrk bureka od ikara s krompirom uz sok na razmućivanje
koji daje širinu okusima. Ima još i kafe za danas. Vrijeme za izviđanje. S trećeg na
zapad, tamo se lipe razrasle, na istoku oguljene zgrade s nekoliko zrelih stabala
ispred, na jugu rupe na višekatnicama s oguljenim zidovima. Odozdo tišina. Ja prema
prizemlju. Brojim stepenice, provjerim markire, sagnem se, stisnem pištolj, pognut
priđem do njenih zatvorenih vrata na kojima se crni smrtovnica koju pomno čitam.
Pogledam prema izlazu iz zgrade. Vjetar kroz rupe približi ljeto. Zvukovi rutinski.
Provirim prema izlazu ka poslovnim prostorima. Polako na prvi pa nazad u svoj stan
na kauč pokriven namjerno poderanim čar- šafom. Kazaljke u položaju za sahranu.
Ljeto još u snazi.
Poslijepodnevne vijesti pune rokova, datuma, uvjeta, imena, procenata, procjena,
brojeva. Muzika s osamdeset devet koma devet pa džingl, jesi mu reko da dođe, reko
sam mu ja, što mu ne reče da dođe, doći će on, ima neka posla, pa razgovor o
mladiću koji je u tom džinglu dobro živ i duhovit a od neki dan poslije vi- šednevne
kome mrtav pogođen gelerom negdje na Marindvoru pa ukopan na Lavu, gdje smo,
ima devet godina, sipali vodu na partizanskom groblju prekoputa novih teniskih terena
za vrućih dana. Pročitaju tekst iz novina o poginulom.
Stranice knjige iz biblioteke obilježim ponekim zaokruženim slovom na svakih
tridesetak pročitanih. Za pedeset pročitanih dvadeset pet sklekova i deset trbušnjaka.
Poslije sto iščitanih krug po ulazu.
Još stotinjak strana do mraka. Koraci ispod zgrade pa pomjeranje vrata. Ja na
treći dok se ona penje pa usput lupne da je sve uredu.
Hoću u propuh.
Bujrum.
Kako je prošlo?
Puno žena u crnom. Poneki komšija u staroj raspar uniformi i dvojica u ovim
šarenim. I pop u uniformi. I ja u crnini. Vruće. Zemlja tvrda, odjekuje. Na pameti mi oni
stihovi. Pop svoje rutinski pa svijet kućama. Djeca proviruju iza ograde. Nije vrijeme
da se plače za starcima. Nas troje pješke do kuće. U bolnicu proleti pun pincgauer
ranjenika od Trnova. Ispred naše kuće postavljen sto, hrana, rakija. S Treskavice
eksplozije. Oko stola naroda pa se atmosfera brzo opusti. Zamiriše trava. Svi se
začude što se vraćam na Grbavicu. Dovezo me jedan, u školi radi, do Zagreba- čke.
Idem dolje suočiti se prazninom kuće. Onda te zovem kad ne bude nikakve šanse za
dolaske na žalovanje.
Kandilo tinja na niskom stoliću. Sabirem u trenu ko sam, gdje sam, zašto sam tu gdje
sam pa dokad bi sve moglo stati. Ona na boku. Kazaljke u rasporedu za donedavni
fajront. Noć se izdužila. Od mosta i s brda tišina. Propuh kroz zgradu, vjetar i snijeg od
najlone. Crveni se lampica na bojleru. Ona otvori oči, ja pokažem tuš. Okrene se
nezabrinuto. Francuski transporter blizu na istoku. Snijeg po zidovima do rijeke. Pun
bojler pa krenem srušiti rekord pod tušem i postaviti standarde od sedam minuta
snažnog a toplog mlaza.
Dezodorans dopola potrošen. Uspijem upaliti vatru zgužva- nim novinama iz
septembra pa ponosno dodam jednu pa drugu cjepanicu a na plohu stavim džezvu.
Odnesem joj u krevet. Podsjetim da je vrijeme za radne obaveze. Ezan u daljini
na istoku.
Ona dosipa kafu pa mlijeko meni pa sebi. Ustane pakovati moj doručak i rani
ručak. S radija najava koncerta slovenačke umjet- ničke skupine njemačkog imena za
večeras u pozorištu. Nagađamo broj metara do pozorišta pa dane do nekakvog
raspleta.
Vakat mi je.
Hajde.
Zaključa vrata, mahne dok sam u vidiku na trećem pa zatvori ulazna dolje. Ja
razmjestim rokovnik i knjigu, sakrijem šta skri- vam pa vedro s prvom serijom vježbi. S
radija detalji pregovora od jučer kad se činilo da će sve propasti. Zapišem paket
rečenica od sinoć pa dnevnu zapovijest za danas. Hladan zrak kroz rupe na
prozorima. Provjerim pušku, pištolj rastavim ga pa sastavim dok je kalašnjikov pod
rukom, pa s pištoljem u izviđanje. Spolja ti- šina. Svi dnevni rafalni pucnjevi mogu stati
na jednu stranicu rokovnika.
S petog provirim na istok, s četvrtog na sjever, s trećeg na ju- goistok. Auto sa
Zagrebačke. Urlik iz Kovačića. Snijeg. Iz crvene zgrade čizme pa se neki vrzma ispod
našeg ulaza. Čekam da ne krene na vrata od dosade. Ne krene. Ja krenem sa
stranicama. Pe- deset pa kafa. Još pedeset pa druga serija vježbi. Pišem šta čitam pa
čitam šta napišem pa računam šta čekam. Vijesti opuštenije. S osamdeset devet
koma devet najava programa u pozorištu večeras.
Stariji treće poziva u jna šinjelu s manjerkom od ruba zgrade kroz tranšej. Auto
prema Splitskoj šlajdra na snijegu. Nebo bijelo. Ona od radnji pa pratim korake i
otključavanje. Kucne u o gelender knjigom. Ja na drugi.
Hajmo unutra.
Da raspremim a ti pripremiš. Šta se pazarilo?
Za gulaš. I marcipan.
Aferim.
Bujrum.
Poslijepodne kratko. Snijega po izlokanom i raskopanom asfaltu. Primirje
ozbiljno. Radio utišan, pričamo šapatom, ako ko ljubopitljiv naiđe nekako da ne čuje
ništa nikako.
Koliko luka?
Jedno dvije glavice. Evo ove. Proplakat ću ko godina od toliko luka.
Daj meni.
Još sitnije. Meso malo krupnije. Evo, ovoliki komadići.
Sad vode, jedno čašu i po.
Ovo?
Tako. Pusti ga sad a ovamo pazi krompir da se ne prekuha. Ako može viljuška
lagano, gotov je.
Meš čini da je kapituliro. Šta sad?
Dodaj u šerpu pa nek se kuha skupa s mesom i lukom. I te vode od krompira
prebaci malo, poklopi pa kasnije sos i so. Onda da se kuha dok se ne zgusne. I to ti je,
jarane, pileći gulaš.
Fala, haveru.
Idem se ja sredit za ovu svečanu večeru. Pravi izlazak.
Mislio sam da izađemo na krov pa gledamo Sarajevo kako žmirka.
Ona u sobi s pritvorenim vratima. Odsjaj kandila na njenoj koži. Radio prekida
program pa muški glas javlja da je potpisano, odnosno parafirano pregovarano. Ona
još u sobi. Muzika pa najava javljanja iz Daytona.
Šta je bilo?
Čini se da je blizu.
Čestitam.
Da vidimo to.
Čekaj, ima još.
Mogu li virit?
Poslije. Sad čekaj. Sve smo dočekali jer sve i može sačekati.
Radio raspjevan. Spolja tišina. Snijeg se bijeli kroz mrak.
Prvo ovdje. Sjedi.
Da probamo.
Polako. Ne žurimo. Tako.
Ovdje?
Još malo gore.
Ovo?
To. Malo brže. Bravo.
Na stubištu hladno. Mrak velik. Na drugom jedna vrata pritvorena. Na trećem
dvoja. Na četvrtom zavirimo u moju rezidenciju. Sto prevrnut, stolica kao da je
gurnuta na hodniku. Na petom nešto šušne. Zastanemo pa nastavimo. Ključ se tiho
okrene. Vrata se bučno pomjere. Ja udahnem svježinu rane zime pa dohvatim snijega
za grudvu.
Sagni se ipak.
Eno.
Huči grad.
Šta ti se čini, je l živ?
U snu znam, budan ne. Svako dobro je iznenađenje.
Negdje je blizu pa vako ili nako.
Tamo je, zamišljam. Osam, devet hiljada koraka na zapad.
S brda miris naloženih drva. Na sjeveru razasuta žmirkajuća svjetla. Studeno,
devedeset peta pri kraju. S Marindvora zvona. Nema tristo metara do njih.
Ajforovi transporteri Zagrebačkom prema Vrbanji. Kazaljke u po- ložaju za ručak.
Vjetar s mrvom juga. S radija brojevi, uspostave vlasti, preuzimanja teritorija, traže se
nestali. Straža od crvene zgrade se prorijedila. Francuzi i Talijani na vozilima s
mitralje- zima. Februar stanjen. Sklekovima, deset za jedan, prebrojim preostale
dane do reintegracije Grbavice. Još sat do njenog povratka.
S trećeg provirim na jug gdje se u ranom poslijepodnevnom suncu dimi s brda, s
petog na istok gdje se pomjeraju uenova vozila, s četvrtog na sjever gdje se zažuti
muzej iza ogoljenih lipa. Miljacka ozbiljnije huči zadnjih dana.
Četrdeset strana uz kafu s mlijekom. Na stubištu čekam da pomjeri donja vrata.
Pomjeri pa zakuca o gelender. Ja na drugi. Zastanem pa poka- žem da idem
raspremiti dok ona otključava i spušta ceker i ruksak. Neko se prodere od trolejbuske
stanice.
Ja pripaljujem peć, ona sječe hljeb. Na ringli šerpa s grahom. Marcipan pokriven
drugim tanjirom. Nove novine s masnim ćiri- ličnim otiskom.
Biblioteka iseljena.
Gdje je sad?
U školi iza brda.
Dolaze li još djeca odavde gore?
Poneko. Nema više puno ovdje.
Ostat ćemo sami.
Pomjere se vrata. Ustanem. Ona na vrata, ja s pištoljem na hodnik. Muški glas je
zove imenom dva puta. Ona na stubište. Ja iza vrata njene sobe. Razgovor prijateljski.
Nekoliko ih se penje gore. S jednim ulazi lupnuvši kratko šifru u hodniku. Ja u njenoj
sobi s druge strane kreveta. Vlasnik sigurnog stana u njenoj kuhinji. Pri- čaju o ratu,
sudbinama komšiluka, napuštanju Grbavice, baki, ču- vanju stana, vijestima. Ona
nasipa kafu i nudi marcipan. Izlazi i ulazi u kuhinju. Kazaljke usporile. Idu zajedno
gore. Još glasova.
Polako, polako, okreni, tako, prošo si, prošo si.
Hajmo još malo. Još malo.
Dobro je. Idemo na ovu stranu. Spusti!
Dolje zvuk kamiona. Četvorica nose. Ona glasno da joj jave kad završe, ako šta
treba, tu je. Pokaže da smo dobro prošli.
Da nije gore šta ostalo.
Sakrio sam šta sam i kako znao.
Ma zaboravili su oni šta je sve bilo u stanu.
Dan dug. Kamion s ljudima i stvarima iz sigurnog stana prema raskrsnici za Vraca.
Ona dolje zaključava ulaz. Peć grije stan i vodu za kafu. S radija o trajanju mira.
Vesela muzika pa vedre vijesti. Još je dana za pedesetak strana u fotelji u njenoj sobi.
Slobodna Evropa raspričana pola sata pa okrenem na erefi s dugim analizama.
Lokalne stanice pune najava koncerata i doga- đaja u gradu. Kroz mrak glasovi i
automobilska svjetla. Patrole međunarodne zajednice u oklopnim vozilima. Od Rome
glasno i dugo muzika. Farovi i s one strane rijeke.
Da pogađaš!
Hajd.
Boja?
Da vidim, još treba za valjanu analizu. Ovdje. Čini mi se boja kože.
Jok.
Kako nije?
Fino. Nisam tako predvidljiva.
Nisi. Čekaj još jednom.
Bijela?
Ne.
Crne?
Ne, ne.
Smeđe?
Nije.
Plave?
Crvene.
Fakat.
Auto s jakim svjetlima i bučnim motorom Zagrebačkom pa prema Splitskoj. Neki
zaviče stoj pa pucanj u zrak. Transporteri od mosta prema Vracama. Romantična pop
muzika sa stišanog radija. Tinja vatra. Šušne svaki čas iza zatvorenih vrata. Još je
zima. Kraj najkraćeg mjeseca prve godine druge polovine devedesetih. Malo dana do
označenog datuma. Napadam visokim koeficijen- tima.
Svijetli na prekidaču u kuhinji. Ispod prozora neko protrči. Di- gnem se da priđem
ulaznim vratima. Ona otvori oči pa upitno pogleda. Ja prošapćem da je napolju neko
nešto sumnjivo. Odmahne u fazonu da nisam interesantan srpskoj raspamećenoj
zajednici na Grbavici prije njenog definitivnog napuštanja. Ne složim se. Ona na drugu
stranu.
Spolja ništa. Mrak debeo. Kartonske kutije s knjigama, suđem, odjećom i koječim
na hodniku. Razmontiran trosjed i sto iz dnevnog boravka naslonjeni na zid.
Pun bojler vode. Dezodoransa za jedno dvije sedmice. Zalihe za slučaj neuspjeha
evakuacije u kanisterima. Napolju auto bučno prema Splitskoj pa transporteri
međunarodnih snaga oko mosta. Ona ustala. S radija muzika pa kratko o reintegraciji
dijelova Sa- rajeva. Podsjete na izjave stranih diplomata o razvoju mira u Bosni i
Hercegovini. Na fotelji se pokrijem dekom pa pokušavam zaspati.
Buba niz Franca Prešerna. Ja ispred ulaza svjestan da sam u tijelu djeteta. Auto
sporo niz ulicu pa produži pored mene. Ja vičem i mašem, ali on ne staje. Kroz prozor
ne vidim nikog. Volkswagen prazan a usmjeren prema donjoj trafici.
Saberem se da sam u fotelji pod dekom a ona pod jorganom na krevetu pa
ponovim ko je ona i zašto sam tu gdje sam i koliko je dana do nečeg što čekam. Mrak
se povlači. Spolja tiho. Dohva- tim rokovnik da zapišem san. Zapišem. Pročitam jučer
zapisano. Ispišem i dnevnu zapovijest.
Ona ustaje. Ja prema šporetu. Voda buči iz kupatila a transporter s ulice. Kafa
bez ukuhanog šećera s mlijekom u prahu. Hljeb svjež od jučer u plavoj krpi. Jutro na
Zagrebačkoj i Lenjinovoj. Auto u Splitskoj. Neko vikne prema Ljubljanskoj. S planine
kroz najlone dah zime na odlasku. Ona iz kupatila u kućnom ogrtaču.
Na šporetu koji ne napušta Grbavicu pretis lonac a u njemu šnicle na lovački kao
posljednji ručak prije iseljenja. Od kuhanog krompira pravim pire velikom kašikom. Na
stolu oba tanjura i dvije čaše. Radio opričava reintegraciju Aerodromskog naselja,
Neđa- rića i Ilidže. Nagađamo šta će i kako biti ovdje za nekoliko dana.
Ovako. Kad dođemo u Lukavicu, ja u dogovoreno vrijeme nađem ukrajinskog
kapetana s kojim sam dogovorila i platila. Ti u transporteru oblačiš uniformu, ja sjedam
kao prevodilac ko fol, pređemo na Dobrinju jedan, ti skineš uniformu, izađeš, ja čekam
s njima dok ne vidim da je sve uredu pa se vraćam u Lu- kavicu. Ti dalje spašen
tražiš, ja čekam da me zoveš drugi ili koji već dan. To je.
Bit će to poprilična promjena.
Promjena.
Šnicle pržene pa skuhane da je meso mekano a sos ukusan. Krompir se topi u
njemu između mrkve i luka. Ona gleda na sat. Ja se dižem, uzimam šta trebam pa se
iskradam. Kucnem s četvr- tog, ona prihvati s prvog. U mom stanu propuhuje.
Napravim desetak krugova pa sjednem na ostatke kauča s knjigom osluškujući
Zagrebačku, Splitsku, Ljubljanjsku, Beogradsku onako a Lenjinovu pažljivije. Dolje
koraci pa njen glas. Kamion prišao do ruba zgrade. Ja do pritvorenih vrata.
Nema puno, ovo što je na hodniku.
Brzo ćemo mi to. Šta smo stanova i kuća iselili, ovo je zeza.
Hajde polako.
Pusti meni. Daj.
Prođi, prođi, prođi.
Čekaj.
Hajde.
Ona do kamiona pa ponavlja adresu u Kasindolu objašnjava- jući gdje je i šta je.
Vozilo odlazi, ona zatvara ulazna vrata. Još je dana. Ja tiho, s pištoljem i knjigom na
stepenice.
Zatvori vrata. Pravimo kafu.
Idem još onda to tvoje probati. Rekli su kod brijačnice oko šest i dan danas ujutru
idu robovati a navečer se vraćaju. Jutros su makar otišli a sutra valjda nema više ko.
Kažu da je jedna žena ubijena kod Šopinga, od onog nekog novinara majka. Sve
izdržala i neki dan upali manijaci, odveli i nema je.
Ja čekam gore.
Vrata se zatvore. Sa Zagrebačke glasovi u potrazi za nečim što bi se moglo
prodati. Tranzistor izvještava o razvoju mira po zemlji. Poslijepodnevni bibisi dobro
raspoložen. S osamdeset devet koma devet gradonačelnica u džinglu kako je rada i
posla mnogo, teškoće, rat. Kiša sa snijegom. Udarim seriju sklekova. Računam da je
zadnja.
Pomjeri vrata dolje. Ja na stubište. Otkuca da je sigurno.
Bila. Uspjela.
Kako?
U šest i pet eto ti grupe nevoljnika odnekud. Stariji uglavnom. S njima taj neki što
je komandir, opaso se pištoljem. Počeše se ra- zilaziti. Po opisu upratim koji je tvoj
drug. Krene prema Marijana Baruna, ja za njim. Zovnem ga imenom. Okrene se
nesigurno. Pri- đem, reko, mi se znamo iz škole. Šuti. Pokažem kao da sviram klavir.
Gleda nepovjerljivo i začuđeno. Velim, znaš li onu pjesmu, onako kako si mi ti
objasnio. Kaže, znao bi možda, zavisi ko traži i za šta. Ponudim da ga otpratim.
Nepovjerljiv. Pružim mu onu kovertu. Pokažem pisanje kao što si tražio. Pogleda me
pažljivo. Otvori. Ustukne. Dignem dlan kako smo vježbali. Šapne. Ja klimnem. On
počne pitati, ja da ne mogu puno jer još je sve nesigurno. Ostane ispod drvoreda u
sumraku. Pokaže ovako. I ja nazad preko puste pijace. Neki se pijani deru pa proletih
između nebodera onda vamo preko igrališta.
Bravo.
Iz Beogradske vatra visoko. Glasovi bliže nama a transporteri prema tamo. Policijski
golf prema fakultetu. Oko zgrade neki nešto pa struže metalna šipka o asfalt. Mi na
oprezu da ne bi u zgradu.
Talijani postavili punkt prema trolejbuskoj pa zaustavljaju i tjeraju. Talijanski s
ponekom riječju na engleskom i bosanskom kroz rani mrak. Transporteri stalno.
Srpska policija oko zgrade pa prema Vrbanji i rijeci. Odnekud s brda rijetko pucanj.
Mitraljeza nema više. Od grada kroz crvenu zgradu far. S brda iznad Marin- dvora
žmirkaju svjetla. Izvršno vijeće, oguljeno i crno, ukaže se kad otvori odškrine prozor
zastrt najlonom kratko da zrak kasne zime osvježi stan prije evakuacije. Ona
zagledana u vatru peći pa kao da joj krene suza kratko.
S haustora šušne svaki čas. Vrata ulaza zatvorena, glasovi rasuti i histerični po
Kovačićima. Vatra odnekud prema Ljubljan- skoj i Beogradskoj. S brda auti. Od grada
svjetla. Talijani u vozilima i pješke svuda. Zadnji dan polovine marta izmiče. S radija
opuštena muzika. Mir se odomaćio na talasima. Stan prazan. Ostao krevet u babinoj
sobi, jedna fotelja, dvije stolice, kauč u kuhinji, peć, drva za tri dana, potpala, njena
manja torba i ruksak za mene. Ona stavlja hranu u ostavu za slučaj da ne uspije moja
eva- kuacija. Puška je gore. Nekoliko konzervi sakrivenih po stanovima. Peče se
hljeb.
Ona ogrnuta dekom kunja na fotelji, ja virim kroz najlon prema crvenoj zgradi. Sa
stubišta propuh i duga noć. Radio najavljuje veliki dan za Sarajevo i povratak
Grbavice u grad. Prilog u kojem je i Željo i svašta drugo. Od rijeke auta, odavde
glasovi viču neartikulirano i dugo. Pucanj ponegdje. Gori na više mjesta.
Da spavamo.
Da pokušamo.
Da pričamo šta je i kako bilo.
Da sanjamo sutra.
Prošla ponoć. Transporteri kruže nesmiljeno. Glasovi utihnu pa se negdje zavrišti
pa serija pucnjeva iz automatskog oružja. Ona kunja. Ja gledam kazaljke pa
ponavljam plan rada za sutra.
Sanjam nešto bezveze znajući da sanjam pa pokušavam otkriti ono što me najviše
zanima, ali ne mogu.
Pokušam pogoditi koliko je sati pa idem oprezno da je tek tri kad ono pola pet. I
ona budna. Glasovi utihli a tansporteri još rade. Upalim tranzistor. Muzika.
Naložit ću još jednu vatru.
Ja ću.
Neka ja ću.
Hajde.
Vode u kupatilu za pet dana u nekoliko posuda. Ručnik u ru- ksaku. Ona oko
vatre, ja pakujem četkicu i dezodorans. S ulice auto negdje. Svanulo. Topla kafa i
hljeb od sinoć.
Ostavit ćemo ove dvije šolje i nož.
Ja na fotelji, ona kod prozora. Jutro oblačno. Tranzistor tiho.
Nećemo prije osam. Ja prva izađem i čekam iza zgrade. Ti siđi s ove strane pa se
kao sretnemo na ćošku. Niko nikog naročito ne zna. Koji mene znaju, većinom su
otišli. Jedva da i ima policije a nikog ništa ne pitaju. Ako se zakomplikuje, bježi kod
ajfora ili negdje drugo a ja ću tražiti pomoć. Ma bit će sve dobro, dosta je bilo nevolja
za pet života.
Ona otključa vrata. Proviri, uzme torbu i mahne da ide. Ja čekam na stubištu
pogledujući prema gore. Ona vikne šifru ja se spustim preko balkona. Zrak svjež. Još
snijega okolo. Susjedna zgrada velika a blizu. Čahure, sanduci, pukla stolica, krpe
okolo.
Okrenem se na Lenjinovu jedan pa krenem na zapad. Ona me na rubu uhvati pod
ruku.
Evo nas ko pravi par. Kako ti je?
San.
Sa Zagrebačke se okrenem prema mostu. Ajforovci ogradili cestu i parkirali svoja
u bijelo obojadisana vozila. Do mosta nagorio tenk. Kontejneri protiv snajpera prema
Skenderiji.
Iza zgrade u Splitskoj jugo pretovaren izlazi na Zagrebačku. Grupa ljudi iz opštine
s tablama polazi prema pijaci. Jedan u du- gačkom smeđem kaputu diže tri prsta
prema nama i zaziva Božju pomoć. Ja klimam, ona odgovara. Desetine ljudi ka pijaci.
Žene plaču, djeca pjevaju. Nose stvari. Neki veselo. Posivjele uniforme. Trojica
dječaka pjevaju u slavu Srbije. Zgrada u Zagrebačkoj gori. Na vrtiću vatra iza prozora.
Kamioni se još natovaraju kod MIS- a. Ona me stišće i naslanja se moje lijevo rame.
Ne može te niko prepoznati. Još ta brada. A i duplo si jači nego onda.
Znači debeo?
Taman.
Kad krene kolona, neće niko kontrolisati.
Valjda.
Oko pijace zastori od poderanih deka iz humanitarne pomoći. Nekoliko stanova u
vatri. Ispred jednog ulaza nose prozorska okna. Jedna wc šolja spremna za
utovaranje. Haustori otvoreni. Brijačnica gdje je bivala smotra polupana.
Nekoliko desetina ljudi gura se ispred mjesne zajednice na kojoj krst. Niži čovjek s
bradom i dugom raspuštenom kosom u maskirnoj uniformi samosvjesno stoji do
žućkastog popa u uniformi preko koje nosi nešto crkveno. Ljudi prilaze i ljube se
snjima po tri puta. Dug red. Mladić u kariranoj jakni na vratima prazne prodavnice.
Pokušavam ne vidjeti ničije lice. Grupa djevojčica pjeva. Slave srpski narod, njegovu
istoriju i vjeru. Ona mi šapće da je sve prošlo.
Eno sunce više ovog kasnog snijega.
Zvoni. Petorica spuštaju tešku željeznu konstrukciju. Desetine ljudi krsti se širokim
pokretima. Brišu suze. Dan svijetao i prohladan. Iz mjesne zajednice iznose drveni
krst s prečkom u donjem dijelu za koju ga drže. Bradati u maskirnoj uniformi pod
šajka- čom i pop ga prihvataju prvi.
To je on.
Ja njoj na uho prošapćem svoje ime i prezime. Blago se nasmije. Pop svoje. Ljudi
hoće ponijeti krst. Jednog u kaputu s bradom oslovljavaju s ministre.
Snijeg se još ne topi. Zvono nose četvorica. Stariji čovjek s vu- nenom kapom u
čohanoj jna bluzi drži konop. Zvoni. Pop osve- štava Lenjinovu. Krupan čovjek s
oznakama policije, pištoljem i bombom gord do bradatog s oznakama jugoslovenske
kraljevske vojske iz drugog svjetskog rata. Jedan visok pod šeširom u maskirnoj
uniformi učini mi se viđen davne devedeset druge u nekoj situaciji. Žena u uniformi s
crnom kapom.
Kolona prema Zagrebačkoj. Gužva oko krsta. Djeca naprijed. Žene redom u
suzama. Muškarci sa i bez oružja u pjesmi. Talijan- ske puške okrenute u zrak, perje
im na šeširima i šljemovima, uniforme dobro skrojene, hodaju ispred i iza. Viču,
piano, piano, via, prego, aspet, aspet. Svi uz Vraca.
Vojvoda, pop, zvono. Vojvodini ljudi u smećkastim maskirnim uniformama nose
crnu zastavu s mrtvačkom glavom.
Jedan u jna uniformi s trobojkom sa zlatnim linijama i slovima. Na jednoj zastavi
piše ćirilicom naziv jedinice s Grbavice. Jedan duge kose zadnji. Gleda pažljivo ljude.
Ona naslonjena na moje rame. Ruksak mi težak, pištolj tvrd, bojim se da ne ispadne.
Puno svjetla. Prozori prazni na sve strane. Pogledam prema Dr- vorijeci. Još uspon
više tranzita. Čini mi se da je s desne strane šofer plavog kombija. Okrenut prema
brdu. Zvono ne staje. Jedna grupa pjeva Tamo daleko. Vojvoda se jedva kreće od
ljudi koji mu prilaze i ljube ga tri puta. Pop krsti oko sebe. Ona me drži me pod ruku.
Gotovo je, sudija gleda na sat.
Zrak oštar. Narod usporio. Pri vrhu grupa u plavim i zelenim maskirnim
uniformama kontrolira kroz špalir ko prolazi. Jedan viče polako, narode. Žena žustro
objašnjava da su muslimani izgleda ubacili grupu da likvidira vojvodu kad nisu nikako
mogli u ratu. Oko njega više naoružanih u raznolikim uniformama. Lijevo ispod
spomenika petorica s puškama. Talijanska vozila sporo prema vrhu. Prate komešanje.
Ispred kuće gdje je bila ambulanta trojica provjeravaju dokumente. Uglavnom puštaju
po viđenju imenujući srdačno. Usporimo. Ona me stisne ispod ruke. Pono- vim broj
telefona u Kasindolu s predbrojem za Srbiju pa adresu. Usmjerim kažiprst u njeno
srce pa u sebe, zaokružim dlanom pa prstom pokažem suze. Klimne.
Da, voljela sam tvoj Weltschmerz.
Pošalje mi poljubac s dlana. Pređe prstima preko kapaka. Oči smeđe.
Ja lijevo u Husinsku pa niz strmu Durmitorsku. Kuće prazne. S Huma dim iz kuća.
Sarajevo rasuto između brda. Blizu.
Jedan nešto tovari u malu prikolicu. Starijeg čovjeka pozdravim sa kako je,
domaćine. On zove na rakiju.
Imam i ja još nešto završiti.
Prohladno. Zamalo da se skotrljam niz ulicu. Hvatam zahrđali hladni gelender.
Na tranzitu sam. Gore dvije bijele zgrade u Petrovačkoj. Lada karavan natovarena
do vrha lagano uzbrdo. Ja ispod tranzita u Radničku. Kuće sa skinutim prozorima i
vratima. Dvoje ljudi u jugi. Grupa tinejdžera vuče koješta iz zgrade desno. Namjestim
ruksak i spustim kapu pa zategnem kosu u repu. Ispred zgrade lijevo čovjek stavlja
nešto u stojadina. Okrene se prema meni pa odgovori na kako je sa živ bio, junače.
Sokolac.
Ja upravio nizbrdo prema Splitskoj. Stanem. Okrenem uzbrdo. Ljudi rijetki i
usredsređeni na svoje. On u haustor. Pištolj mi tvrd pod desnom mišicom. Vratim se
do ulaza u Radničkoj. Gori potkrovlje zgrade lijevo. Tinejdžeri viču Srbija s tri dignuta
prsta. Ta- lijani u transporteru penju se kuda sam se spustio. Dječaci ih ga- đaju
grudvama i viču plazeći jezike žabari, vai via, vai via, italia bruta, musolini bruto
monelo, tuti bruti. Srbija, Srbija. Jedan od dvanaestak godina prišao vozilu na čijoj
kupoli je Talijan pod šlje- mom i govori razgovjetno io sono maschieto, tu sei
feminuce. Voj- nik se smije i plješće bravo, bravo.
Complimenti.
Na vratima haustora u koji je ušao propuh. Stanovi u prizemlju otvoreni. Niko
ovdje ne ostaje čekati mirnu reintegraciju Sara- jeva. Moji koraci bučni uz stepenište.
On pogleda preko gelendera nepovjerljivo.
Da pomognem.
Čeka da se popnem. Malo iznenađen.
Reko, red je da pomognem snijeti šta treba.
Ako, ako, junače. Znamo li se mi?
Pružim ruku i kažem izmišljeno ime.
Šta nosimo?
Ma mislio ovaj motor lifta skinut. Hoću neko malo skijalište kući. Pa nisam valjda
džaba četiri godine krvario.
Jašta, treba sve da imamo, da nismo ni pod kim. Hajmo onda.
Pogled mu s gornje stepenice blago nepovjerljiv. Onda pita za nekog. Ja zavlačim,
bio, ovo ono. Popeli se pod nagorjeli krov. On već odšarafio i pripremio.
Da ja ovo još malo raspakujem, pa mi pomozi da snesem.
Važi.
Mračno na stubištu. On drži bateriju koju ja prihvatam pa brže odvaja dijelove. Na
prizemlju neko uđe pa izađe. Lift sprat ispod. Odložim ruksak. Provjerim šta treba.
Kad skinem, past će, da te ne trzne.
Šta je sve padalo.
E, tako, još vamo osvijetli. Desno. Tako.
Izvučem pištolj lijevom. Bateriju u lijevu a pištolj u desnu.
Evo ga, gotovo. Sad ćemo ga pustiti da rokne. Malo ovamo. Što bi Njegoš reko.
Znate li šta je neki strani izdavač odgovorio Đilasu na njegov zahtjev da mu
štampa knjigu o Njegošu? U doba Đilasove najveće slave.
Pogleda oprezno.
Ko je taj Njegoš da jedan Milovan Đilas piše o njemu!
Ja sklonio lampu. On bi nešto, ali mu pištolj uperen u lice.
Da vam se zahvalim za onu jednu zabavnu večer. I za sve drugo. I lekcije o
Njegošu.
Šta?
Izgovorim ime i prezime žene koju sam vidio u stanu u Rave Janković. On se kune
da je ne zna a i da zna šta to mene brige.
Ti si turčin?
Jok. Mi nismo Turci.
Kažem šta sam.
Nemoj, bolan. Rat je gotov. Nije im ništa bilo, prebačene su, normalno žive. To je
ženama ništa. Evo ti pet hiljada, ponesi joj.
Malo je.
Još deset ima dolje.
Malo.
Kao da krene desnom rukom u kojoj je francuski ključ. Pištolj ne zakoči. Krv mu niz
lice pa niz sivomaslinastu čohanu jaknu. Pao. Trza rukom s ključem. Pucam još dva
puta. Lift tresne. Oči mu mutne.
U unutrašnjem džepu jakne podebeo svežanj njemačkih nov- čanica omotan
crvenom gumicom. Gurnem tijelo koje udara o zidove pa lupi tupo na metalnu
konstrukciju. Brojim po osam stepenica pogledujući na pritvorena, otvorena i
zamandaljena vrata.
Napolju zrak svjež. Lada na tranzitu. Talijani s puškama upe- renim u nebo.
Transporter s naopakim v na ćošku Splitske i Rad- ničke. U kući gdje je bio štab nema
crne zastave s mrtvačkom glavom. Ispred ulaza nekoliko starijih ljudi još tovari u
stodvadese- tosmicu. Poneka pahulja u svježem zraku koji vjetar spušta s Tre- bevića.
Ja od zgrade gdje je bila apoteka do praznih poslovnih prostora pa preko balkona.
Otključam šta treba. U susjednoj zgradi neko nešto na balkonu na četvrtom. U prolazu
dvojica starijih ti- nejdžera oko koještarija.
U haustoru nikog. Propuh pomjera neka vrata. Njen stan zatvoren. Ključ od krova
i njenog stana spojen zajedno s onim od haustora. Onda u svoj stan brojeći stepenice
i provjeravajući markire. U njemu još poderan kauč, razvaljen sudoper i deka na
podu. Provjerim pušku, zažmirim i slušam. Ne pogledam na sat dvadeset minuta.
Sporo poslijepodne. Prekontroliram oba rokovnika, pare, oružje, vodu, markire. Brojim
dane, napravljene sklekove, pročitane stranice, preslušane vijesti, korake. Vatra u
Splitskoj, Za- grebačkoj, Lenjinovoj, Beogradskoj. Do mosta ajforovci. Ograđeno
žicom ispred dojučerašnje linije uz rijeku kod crvenih zgrada. Iz ruksaka izvučem
tranzistor da stignem na vijesti bibisija. Pa doj- čevela. Radija Bosne i Hercegovine.
Hrvatskog radija, Radio postaje Kiseljak. Slobodne Evrope. Tema je reintegracija
Sarajeva. Okrećem stanice. Do zida, jarane, ne moš dalje od zida sosamde- set devet
koma devet. Pustili muziku koju smijeni ona molba da se vrate papiri iz crne kožne
torbe izgubljene nekog davnonedavnog sinoć na Ilidži.
Puše kroz ulaz. Od krova šušne nešto. S petog pogledam na istok. Tamo
promakne čovjek vukući nešto pa Talijani za njim. Transporter s dvojicom na kupoli
prepriječio ulicu. S trećeg virim na sjever gdje se kroz pustu crvenu zgradu ukažu lipe
pa iza njih muzej, hotel, zgrada bez balkona i tehnička škola na Marindvoru. Djelić
Vojne bolnice na kraju vidika. Iz ispražnjenog sigurnog stana kroz otvor bez prozora
na zapad. Tamo se pusti žućkasta zgrada. Iz nje poneki zvuk. Ja stubištem pognut s
pištoljem. Posli- jepodne sporo. Zrak svjež. Umotam se dekom.
Dvojica dugo oko zgrade, ali ne idu gore. Čekam do vrata na krovu sa spremnim
pištoljem. Stiša se sve samo transporteri zuje Zagrebačkom. Vesela muzika s
tranzistora. Ne štedim baterije. Mrak težak a zgrada odjekuje kao da je puna. Pokupim
sve i tiho do njenog stana. Iz druge potrefim ključ. Opipam pločicu s njenim
prezimenom na vratima. Unutra ostalo topline. Zaključam. Pro- vjerim gdje je šta. Iz
gornjeg džepa jakne izvučem upaljač pa nekako zapalim vatru. Drva za dva dana
pune upotrebe. Izvučem i konzervu iz špajza a iz ruksaka kruha.
Glasovi sa svih strana. Talijani zaustavljaju. Vojnik pod punom opremom
objašnjava nešto držeći veliki aparat.
Transporteri i džipovi sporo po naselju. Kazaljke se ukrste svi- jetleći u polumraku.
Most pa iza njega mračna i prazna ulica kroz koju dugo hodam ne srećući nikog.
Izgorio trolejbus na stanici na Skenderiji. Poki- dane žice vise po ulici punoj koječega.
Okrenem na most pokuša- vajući se sjetiti kako sam izašao iz Lenjinove da me niko
nije zaustavio kad shvatam da je san pa znam i gdje i kada sam to usnio.
Slobodna Evropa duga i detaljna. Bibisi kao da je rat bio davno. Erefi analizira.
Hrvatski radio najavljuje buru.
Ponoć. Manji plamen prema zapadu. Ajforovci po Kovačićima. Pokriven njenim
dvjema dekama, s pištoljem pod rukom ne pogledavam na sat po pola sata.
Zaspim na sat. Saberem se u djeliću sekunde. Izbrojim preostale sate do
reintegracije. Onda računam opasnije i manje opasne dijelove dana pa to pretvaram
u sate a njih u minute. Toplo pod dekama na starom kauču. Vatra se stišala u peći.
Zvukovi ujednačeni cijelu noć. Kroz foliju odsjaj plamena od Splitske. Ne- koliko ih
glasno a kratko na francuskom ili talijanskom ispod prozora pa otkoračaju na
Zagrebačku. Radio stišan prenosi imena ljudi koje neko traži i mjesta gdje su zadnji
put viđeni pa telefone i ljude kojima se trebaju javiti ako ikako mogu a ako ne oni koji
nešto znaju o njima. Zakunjam bez sna.
Zora jedva isivi od Trebevića. Hladno. Pas od Ljubljanske. Za- škripi pod krovom.
Vode za tri dana u mračnom kupatilu. Izvadim četkicu i dezodorans pa zaronim u čist
ručnik. Potrošim malo vode pa obrišem kadu. Radio o životu u Sarajevu. Ispod zgrade
tiho. Kao da se Miljacka začuje kad stišam tranzistor. Patrola prema crvenim
zgradama. Napišem dnevnu zapovijest s brojevima sklekova, trbušnjaka i čučnjeva
kao u davnim danima pa udarim prvu seriju brojeći svaku vježbu s jednim preostalim
satom do prekosutra oko devet.
Otključam. Na stubištu samo propuh. Markiri stabilni. Sakri- jem u njenom stanu
stvari pa s pištoljem u provjeru do krova. U mom stanu ničeg zanimljivog. Puška
vjerno na mjestu. Na Zagre- bačkoj se policija objašnjava s čovjekom tridesetih
godina. Ajforov džip uspori pa nastavi a čovjek odlazi s koještarijama na kolicima za
vodu. Iz Splitske jugo dignutih zadnjih vrata kroz koja vire gluposti dimi prema
Vracama. Neko se prodere prema Beogradskoj.
Naložim vatru prihvatljivo brzo pa u plavkastu džezvu naspem vode za kafu i
kupatilo i izrežem kruha za pristojan doručak. Kon- zervirano meso nasječem
podebelo.
Pola sata za hranu uz čitanje. Deset minuta za šetnju po stanu. Deset minuta
slušanja vijesti. Pola sata za seriju vježbi. Petnaest minuta za odmor. Deset za vijesti.
Pola sata za negledanje na sat. Sat čitanja. Izviđanje od pola sata.
Napravim još kafe pa je pomiješam s mlijekom u prahu. Ima i za sutra i prekosutra
ujutro. I hljeba mi ostavila dovoljno. S radija o snabdijevanju. Muzika slavi proljeće.
Neko brzo ispod zgrade. Nekog pretresaju naslonjenog na transporter. Snijeg
pomalo. Ubacim još jednu cjepanicu pa prepržim komade mesa iz konzerve. Još oko
trideset šest sati. Mrak nije daleko.
Krug po zgradi ne izlazeći na krov. Računam dane do sad i sate od sad pa
određujem procenat koji me treba ohrabriti.
Čitam do sumraka. Vježbam do vijesti. U kupatilu do drugih vjesti. Sjedim do
trećih. Ležim do četvrtih uz nostalgičnu muziku.
Zaključam. Mračno. Kunjam. Radio detaljno o događajima u gradu. Rock koncert
na akademiji za scenske umjetnosti. Farovi kroz najlon. Motori transportera se ne
gase. Zavrišti neko negdje. Ispod zgrade koraci prema zapadu. Planiram šta i kako
reći i po- stupati ako dođu ovakvi ili onakvi rano ujutro. Računam da neće šale po
mraku tumarati po zgradama. S radija muzika, razgovori, najave, izvještaji. Serija
vijesti stranih stanica na našim jezicima.
Isrpne analize i javljanja s terena skiciraju život preko rijeke. Za- mišljam ovo i ono kad
bude što još nije. Još jedna cjepanica za noćas pa na njoj čaj i preprženo
konzervirano meso. Postavim markire i u hodniku pa razvijam varijante reakcije u
mraku.
Shvatam da spavam pa navijam za san u kojem ću pročitati iz slika i riječi što mi je
važno i šta će biti ubrzo. Ne pročitam.
Kazaljke pokažu da je već svanulo. Još je topline oko peći. Dodam cjepanicu.
Paste za zube i dezodaransa za još cijelu sedmicu. Provirim prema rijeci pa na
Zagrebačku. Otključam, pogledam gore i dolje pa zatvorim. Glasovi rijetki a motor
transportera ujednačeno radi. Manje od dvadeset četiri sata. Napišem dnevnu
zapovijest pa paket rečenica o noći. Za doručak druga konzerva i dvije šnite
premazane eurokremom. Kafa ispadne malo jača pa dodam još mlijeka. Provjerim
ruksak, spakujem za svaki slučaj i krenem sa serijom vježbi.
Pedeset strana sjedeći na stolici pa druga serija vježbi. Petnaest minuta hodanja
pa pola sata izviđanja na zapad, istok, sjever i jug. Još jedno izviđanje za kasno
poslijepodne. Sjedim slušajući radio skoro sat. Neko dolje na vratima. Dohvatim pištolj
pa prođem na hodnik. Po glasovima dvojica starijih tinejdžera. Lupaju nogama u vrata.
Spustim se. Oni upitno gledaju da nešto kažem. Promrm- ljam da čekam kamion za
tetkin stan. Glas mi dođe tuđ. Jedan s crnom kapom na kojoj je srpski grb pita u kojoj
sam jedinici. Na- smijem se samouvjereno pa kažem ime i broj jedinice s one zastave
od neki dan. Pitaju gdje ću. Ja nehajno pomenem Bratunac. Ovi iz Miljevića. Neće da
išta ostane muslimanima kad sutra nahrupe pljačkati. Klimnem. Pitaju šta ima u
haustoru. Ustvrdim da je ama baš svaka utičnica skinuta a stolarije nije ni bilo.
Pogledaju me malo nepovjerljivo pa se savjetuju. Ja predložim da vide sami ako ih za-
nima. Neće. Odoše. Gurnem vrata. Oni prema ulazu broj tri. Ja s pi- štoljem da ne bi
doveli pojačanje da provjere moju ispravnost.
Pola sata na hodniku. Provjerim ostale stanove na prvom i mo- gućnost da ona
dvojica s nekim, znajući ili sumnjajući u moju va- ljanost nahrupe preko balkona.
Unutra kusur stanovanja.
Poslije sat zaključam pa ubacima cjepanicu i stavim vode za kafu i higijenu.
Ajforovci ispod prozora pa ka crvenoj zgradi i đa- čkom domu. Još sedamdeset strana
a prije toga seriju vježbi mno- žeći preostale sate s peticom. Ajforovci glasno na vezi.
Policija kod fakulteta nemarno. Ja s pištoljem u izviđanje. Brojim stepenice i markire.
Obzirno uđem u sigurni stan pa pogledam detaljno i dugo. Pritvorim lagano vrata tu pa
do svog stana gdje ponovim proceduru. Otključam vrata na krovu, ali ih ne gurnem.
Vratim se kod nje lupkajući razne šifre o gelender. Zatvorim njena vrata pa sjednem
na fotelju. Napolju se mrači. Još dvadeset strana pa odložim knjigu. Pola sata
sjedenja do vijesti. Pola sata uz dnevnik. Petnaest minuta muzike dok ležim. Pola sata
u kupatilu. Deset minuta hodanja. Deset minuta vježbanja u mraku. Još jedna cjepa-
nica u peć a dvije za ujutro ako bude snage za njih. Muzika puna sjete. Vijesti pune
brojeva. Najavljuju sutra kroz priču u raji s Gr- bavice, Željezničaru, ubijenim, nestalim,
protjeranim, Bugarskoj. Pjesma o odrastanju u Sarajevu. Druga pjesma. S vana motori
transportera i glasovi stranih vojnika. Kiša sa snijegom. Pratim kazaljke dok se
pomjeraju prema ponoći. Izgovorim datum sam sebi. Onda preostale sate po mom
proračunu. Hronika dana s radija pa top liste. Najave. Ponovljene vijesti. Kunjam.
Usnim prazno. Gledam u mrak. Osluškujem. Brojim.
Spavam a ne sanjam.
Sanjam a znam da sanjam a ne mogu pročitati poruke iz snova ako ih i ima.
Vrijeme uspori pa ubrza. Glasovi zamrli. Odnekud naglo i glasno muzika pa dugo
i prkosno traje. Auto kruži oko Splitske. Radio o Sarajevu. Muzika i stihovi o ljubavi.
Vijesti najavljuju povratak Grbavice, Kovačića i Vraca u Sarajevo. Sviće. Zakunjam.
Ustanem kao u vremena ranih izlazaka iz njene kuće. Namje- stim i provjerim šta
znam pa ostavim samo pištolj, rokovnik i tranzistor do sebe. Muzika dugo. Vijesti
kratko.
Džipovi i transporteri Zagrebačkom, Splitskom, Lenjinovom. Prazno oko zgrade.
Ptice zakrešte. Neko vikne. Golf na kome ći- rilicom piše milicija prema Vracama.
Prospem vodu u peć. Napi- šem dnevnu zapovijest detaljno s mjestima dešavanja.
Vratim sve u ruksak. Otključam, skinem pločicu s vrata pa zaključam. Plo- čicu u
ruksak. Kucnem o gelender tri šifre. Krenem na glavni izlaz. Napolju zrak svjež. Nikog.
Prođem pored zgrade pa pored radnji. Čuju se Talijani. Od Planike kao da voda teče.
Neki auto u Split- skoj. Nebo sivo. Stavim ruke u džepove pa lagano iza deka do či-
stione. Ispred fakulteta stariji čovjek u dugom kaputu s kesom une- zvjereno pita je li
ovo sudnji dan. Pokažem grimasom da nije. Aj- forovci lagano voze. Priđu mi u ravnini
Jadranke. S kupole me jedan pod šljemom pita na engleskom ko sam i gdje ću.
Oblikujem dlanovima krov. On klimne. Lada u penjanju uz Vraca. Ja okre- ćući se
sporo do Bratstva jedinstva. Dvojica u stojadinu uzbrdo pokazujući mi nešto. Ja prema
mostu. Osmero ljudi putem. Tamo barikade, zakloni, vozila, uenova policija, talijanska
i francuska vojska. S druge strane masa. Viri bijela zastava s plavim grbom. Sam sam
na ulici. Iz sive zgrade dim ispod krova. Ja ka rijeci. Ne- boderi u Darovalaca krvi i
Blagoja Parovića došli blizu. Dvojica dječaka u trku uz brdo prema Digitronu. Pustili
narod s druge strane. Pet pa deset ljudi. Masa. Teška borbena vozila parkirana ispred
a naoružani vojnici s perjem na šljemovima raspoređeni oko nagorjelih zgrada.
Sunčano a hladno. Ljudi se šire od ulice pružene s Pofalića na Grbavicu. Dvojica
pjevaju Bosno moja, divna, mila dok hodaju zagrljeni. Prođem kroz masu preko mosta
do Ekonomske škole. Rijeka nadošla.
Dvije žene plaču. Preko ceste auta u oba smjera. Od grada tramvaj, uenova vozila
u koloni. Hodam. Dišem. Okrenem se pa nastavim u Blagoja Parovića. Pomaknuti
kontejneri koji su štitili od snajpera s Grbavice. Neboder nagorio. Čovjek silazi u
prizemlje. Pitam ga za porodicu tu i tu. Ne zna.
Nema gore niko od početka rata. Narod se raselio.
Ja niz Darovalaca krvi s ruksakom. Ljudi gledajući svoja posla. Policijski golf
prema gradu. Crveni tramvaj broj tri ka Baščaršiji. Drugi ka Ilidži. Sarajevo veliko.
Koračam, gledam, dišem, pravim grudve, stanem, okrećem se. Potrčim. Udišem. Auti i
ljudi ulicom po kojoj su naslagani kontejneri za zaštitu. Velika zgrada zvana Ši- bica
izgorjela na jednoj stani.
Na Otoci puno ljudi s robom na kartonskim kutijama i stolovima. Čokolada marka.
Hoću tri krašove. Izvadim pedeset maraka. Čovjek me pogleda pa veli, sačekaj da
razmijenim.
Prva si mi mušterija od jutros.
Srednjovječan s bradom prodaje zimsku maskirnu jaknu. Traži trideset maraka.
Onaj mi pruža kusur pa dio dajem za jaknu s ka- puljačom. Taman mi. Dvije čokolade
ubacim u bočne džepove. Neko me dirne za rame. Ona koja zna o vjeri. Osmjehne se.
Pove- zala pletenicu. Pruži mi ruku.
Kako si?
Dobro. Ti?
Gdje si bio u ratu, nisam te sretala.
Pokažem iza leđa prema Trebeviću. Pogled joj upitan a blago sažaljiv.
Bio sam hodža.
Glas mi dođe stran. Ponovim hodža.
Desno ostane Dom zdravlja Kumrovec pa visoko drveće uz ogradu Grasa iza koje
su ostaci crvenih tramvaja ispranih reklama. Prohladan zrak. Tramvaj prema
Neđarićima. I ja ka zapadu i zgradi televizije preko mosta nad podebelom Miljackom
pa preko ceste kod ertevea niz Alipašino. Mjerim sklekovima. Auti prema zapadu i
istoku. Okrećem se za svakim. Ja u Neđarićima lijevo pored Vojničkog pa cestom
omeđenom zaklonima na strani prema selu. Auti. Ljudi. Zagledam lica. Zrak svjež.
Dobrinja pet izubijana. Na kraju ulice gdje su trolejbusi skretali lijevo, vidim, a nije san,
Aerodromsko. Dvojica policajaca na cesti. Ja ulicom Akifa Šeremeta. Desno ostane
Ernesta Telmana. Grane izrasle iz zidova. Francusko vozilo između spaljenih zgrada i
rovovima prokopanih ulica. Ostali kosturi zgrada. Čini se da su lijevo bili naši a desno
njihovi. Na početku Franca Prešerna dvojica u spaljenom ulazu. Vreće s pijeskom
ispred stubišta. Kod broja dvadeset dva tranšej kroz ulicu. Zagazim u nju pa se
okliznem o blato, ali uhvatim za ostatak asfalta s druge strane. Balkoni bez ograda,
otvori bez prozora, plava tabla na kojoj piše ime slovenačkog pjesnika. Udah- nem.
Na parkingu limovi, vreće sa zemljom i kostur automobila. Moja zgrada probijena
prema parkingu. Jedan bor posječen a drugi pod nebo. Dva ulaza niže čitav komad
krova. Snijega do pola prečke. Prođem kroz otvor u veš kuhinju. Naša ostava lijevo
prazna. Dio korice mog stripa s otiskom čizme do vreća s pijeskom. Šest stepenica
do ulaznih vrata. Betonski blokovi na njima prema ulici. Prezimena skinuta s
poštanskog sandučića. Osam stepenica. Tiho. Kuća bez vrata. U stanu desno probijen
prolaz kroz kupatilo u ulaz četrnaest. U našoj kuhinji napisano ćirilicom minirano na
mutnom staklu a unutra željezni kreveti na sprat. U sobi još ko- madić parketa.
Kupatilo natrpano sanducima bez municije. Grane trešnje i vrbe ušle u sobu.
Dodirnem ih tamo gdje je ispod prozora ležala peć. Sunce u odsjaju po snijegu u
bašti kroz koju vi- juga plitak rov. Podne. Od donje trafike glasovi. U zgradi prekoputa
neko. Pojavi se na balkonu bez ograde na spratu, ali ga ne stignem vidjeti. U
hodniku iz ruksaka izvadim rokovnik, iz njega list pa napišem krupnim slovima svoje
prezime. Zakačim nekako na odvaljeni štok. Na drugi papir ispišem poruku. Ostavim
to na ulazu u dnevnu sobu. Na trećem listu manjim slovima svoje ime i prezime čitko
pa potpis koji je sazrio. Zakačim za vrata kuhinje. Spustim se niz stepenice preko
vreća i čahura u prizemlje pa kroz prolaz na parking. Sunce čisto više naselja. Snijeg
se topi i slijeva niz zidove. Udahnem duboko. Krenem preko parkinga pogledu- jući da
nema kakva mina zakačena za nešto. Neko se dovikuje kod trafoa. Okrenem se da
pogledam niz ulicu prema donjoj trafici. Izblijedjela maskirna jakna na čovjeku
okrenutom leđima. Čisti ispred naše garaže. Nosi kapu. Napravim grudvu od mokrog
snijega. Padne blizu. Bore mu se duboko urezale. Oči zelene.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska
biblioteka Bosne i Hercegovine,
Sarajevo
821.163.4(497.6)-31
OVČINA, Damir
Kad sam bio hodža / Damir Ovčina. - Sarajevo ;
Zagreb : Buybook, 2016. - 530 str. ; 21 cm. - (Savremena bh
književnost)
ISBN 978-9958-30-299-2 (Sarajevo)

COBISS.BH-ID 23101190
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000937713.

Damir Ovčina - Kad Sam Bio Hodža

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Damir Ovčina - Kad Sam Bio Hodža

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Kad sam bio hodža / Damir

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u

KAD SAM BIO

Sarajevo / Zagreb, 2016.

Napadalo do vrha snjegobrana. Otac s lopatom ispred zgrade.

posteljina. Na stoliću čaj, lijekovi, narandže i Oslobođenje. S

naša cura. Nemoj da je ko krivo pogleda. A nisam uopšte s njim

Televizor na spratu nesmiljeno radi. S polja teška tišina.

dvije, tri, četiri sekunde.

izlažem, da nisam ništa kriv, da će i njen muž tražiti poznanstva

vjetrovke na stepeništu do kafića. Neki u maskirnoj uniformi s

Gruhnu vrata na ulazu dolje. Saberem se ko sam i gdje sam i

prijateljski i blago zaštitnički prema meni i starijim ljudima s mog

S radija vijesti. Na stolu svježe pečen hljeb a do njega

noć. Onda se vrata zaključaju a koraci prema tro- lejbuskoj na

ISBN 978-9958-30-299-2 (Sarajevo)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i

You might also like