Kralj Edip, Sofoklo

Prvi čin

Radnja počinje Edipovim izlaskom iz dvora, pred kojim se okupilo mnoštvo naroda koje sjedi na stubama
Apolonovog žrtvenika. Svećenik u ime naroda izmučenog svakodnevnim umiranjem od kuge moli kralja da im
utekne u pomoć i ponovno digne grad na noge kako zna.Edip na njihove jade i plač nije imun, nego kaže da i on
plače zbog takve nesreće, ali da je već poslao šurjaka Kreonta u Pitijino proročište da upita što im je činiti.
Svećenik u daljini ugleda Kreonta, koji dolazi s vijestima iz proročišta. Rješenje za njihovu nevolju je da ubiju
ubojicu njihovog prijašnjeg kralja Laja.Nakon što je prijestolje bilo upražnjeno, naslijedio ga je Edip, koji je Tebu
oslobodio od sfinge. U ovom trenutku Edip još uvijek ne zna da je on zapravo ubio Laja, i time ispunio
proročanstvo da će ubiti svog oca i oženiti majku.On se ne znajući snebiva nad zločinačkim ubojstvom kralja i
obećaje narodu pomoć:“I mene, kako treba, vidjet ćete stog,/ Ko saveznik gdje zemlji, bogu pomažem.” Edip s
Kreontom ulazi u dvor, svećenik odlazi s narodom, a dolazi zbor pjevajući ulaznu pjesmu s tri strofe i tri antistrofe,
koje zazivaju u pomoć sve bogove kako bi odagnali smrt i kugu s Tebe.

Drugi čin

Edip se postavlja kao pravi kralj koji će istražiti Lajevo ubojstvo, uhvatiti ubojicu i kazniti ga.Njegov govor pred
Kadmejcima, kojim započinje drugi čin, pun je dosjetljivih aluzija na činjenicu da je Edip Lajev sin i njegov
ubojica:“I želim, sa mnom bude l’ on kod ognjišta/ U mojoj kući a sa znanjem mojijem,/ Tad bilo meni, ko što one
prokleh sad!” Zbor Edipu savjetuje da upitaju proroka Tiresiju za pomoć, jer on ne griješi: “samo je od ljudi njemu
usađena istina”.Dovode Tiresiju, božjeg vrača kako ga nazivaju. Edip mu kaže da je Apolonovo proročište
proreklo da će se Teba spasiti od kuge ako ubiju Lajevog ubojicu, pa zamoli Tiresiju da mu kaže ako zna nešto
više o ubojstvu.No, Tiresija zna istinu, pa odbija reći što je vidio kako ne bi okaljao kralja: “A tajne ja reć nikad
neću, tvoga da ne odam zla!”Budući da je Tiresija bio ustrajan u tome da istinu zadrži za sebe, Edip je pomislio da
je upravo vrač počinitelj ili barem pomoćnik u zločinu: “Znaj: čini mi s’/ Ti djelo s drugim smisli, stvori, samo što/
Baš rukom ne ubi.”Edip je posumnjao da je Kreonta nagovorio Tiresiju na laži kako bi se domogao Edipovog
prijestolja. Na daljnje Edipovo inzistiranje, vrač je kralju otkrio da je ubojica kojeg traži sam kralj. Zatim mu je
rekao i istinu o njegovom porijeklu, da je ubio svog pravog oca i oženio vlastitu majku.Obojica otiđu nakon
vračevih riječi, a na pozornicu izlazi zbor i pjeva prvu stajaću pjesmu punu sumnji i pitanja o istinitosti Edipovog
čina.

Treći čin

Na početku trećeg čina razgovaraju Kreont i zbor. Kreont je iznenađen što ga je Edip optužio kao spletkaroša
kako bi se domogao krune. Dolazi Edip i odmah kreće riječima napadati Kreonta: “Ti – kako dođe amo? Il’ zar
tako si / Bez obzira, te stiže evo pod krov moj, / A očito si krvnik onog čovjeka/ I očevidni tat mi žezla
kraljevskog?”Kreont i Edip bacaju se u raspravu. Edipu nije jasno zašto Tiresija nije odmah nakon ubojstva rekao
tko je ubojica, jer tome događaju ima već dosta godina. Vračeva šutnja probudila je u Edipu još veću sumnju u
postojanje urote, koju protiv njega kuje Kreont uz Tiresijinu pomoć.Kreont u razgovoru nije krio želju za
prijestoljem, što će se iskazati kao tiranska vladavina u drami “Antigona” (Kreont: “Zar nijesam vama dvoma ravan
treći ja?”). Edip na Kreontove optužbe odgovara jednakom mjerom, zbog čega se žestoko posvađaju, pa Edip
kaže da hoće Kreonta mrtvog. Zbor starješina ugledao je Jokastu kako izlazi iz dvora, pa smiri njihovu
svađu.Jokasta je svjesna svađe koja je umuknula njenim dolaskom:”O nesreće, zašt’ kavgu ludu jezikom/Vi
zavrgoste?”Kreont se pravda da ga je Edip htio prognati ili ubiti, a Edipov razlog su Kreontove spletke za
preuzimanje prijestolja. Slijedi tužaljka u kojoj zbor moli Edipa da ne čini ništa nepromišljeno u vezi Kreonta. Edip i
dalje ne vjeruje Tiresijinim riječima, pa Kreont na rubu strpljenja napušta pozornicu. Ostaju Edip, Jokasta i
zbor.Edip Jokasti objašnjava cijelu situaciju i događaje koji su se do tada tog dana izdešavali. Ona krene tješiti
Edipa govorom o proročanstvu koje je izrečeno njenom pokojnom mužu Laju, ali to potakne Edipovu sumnju u
istinitost Tiresijinih riječi.Edip povjeruje u to da je on taj koji je ubio Laja na raskršću: “O ženo, kako li mi ovčas,
kad te čuh,/ Ah slutnja dušu, srce nemir obuze!” Od pratnje koja je s Lajom putovala, ostao je živ samo jedan
glasnik koji može posvjedočiti o Edipu kao ubojici. Edip kaže Jokasti svoje strahove i jade, a ona i dalje vjeruje da
je Edip u krivu. Pošalju po Lajevog glasnika kao svjedoka i uđu u dvor. Zbor pjeva drugu stajaću pjesmu.
Četvrti čin

Jokasta dolazi s robinjama, noseći maslinove grančice i kađe za prinos na Apolonov žrtvenik koji se nalazi pred
dvorom. Uskoro dolazi glasnik iz Korinta, donoseći vijesti o Polibovoj smrti. To je značilo da će Edip postati novi
korintski kralj. Jokasta na glasnikove riječi pošalje robinju po Edipa.Dolazi Edip vidno smireniji, a na glasnikovu
vijest o Edipovom posvojenom ocu, lakne i Jokasti i Edipu. Naime, oni su pomislili da je proročanstvo koje je
Edipu izrečeno lažno, i ovo je dokaz, jer je njegov otac umro.No oni i dalje ne znaju da Polib nije pravi Edipov
otac, što ostavlja mogućnost za istinitost proročanstva. Edipu je samo još ostao strah od Polibove žene, Merope,
koja je i dalje živa. Zbog toga Edip odbija ponuđeno korintsko prijestolje. Glasnik Edipu otkriva istinu da mu Polib
nije uopće u rodu, a kamo li otac. Ovaj glasnik upravo je onaj pastir koji je Edipa pronašao na Kiteronu
probodenih nogu.Klupko istine se polako počelo raspetljavati naočigled Edipu, koji je postajao sve više šokiran
onime što čuje. Korintski glasnik mu je rekao da ga je kao dijete preuzeo od drugog glasnika, Lajevog čovjeka, pa
je Edip poslao sluge da ga nađu ne bi li rekao istinu do kraja. Jokasta već sluti pravu istinu, pa moli Edipa da to
ne čini.Jokasta se shrvana saznanjem povlači u šutnji na dvor, a Edip misli da se posramila njegovog priprostog
roda: “Al’ ne boj se! Izišo ja po majci rob/ U trećem koljenu, ti prosta nećeš bit.” Zbor pjeva stajaću pjesmu koja je
puna pretpostavki o Edipovoj pravoj majci.

 Peti čin

Dovode Lajevog glasnika, pastira koji je dječaka predao Polibovom pastiru. Edip krene s ispitivanjem starca o
njegovoj službi i dužnostima koje je imao kod kralja Laja. Starac je doveden da bi prepoznao korintskog glasnika,
koji je preuzeo tek rođenog Edipa od starca.Stari Lajev glasnik već je postao i zaboravan, pa ga je Korinćanin
podsjetio na davnu predaju djeteta na Kiteronu. Njegova zaboravnost bila je hinjena, jer se starac bojao otkriti
istinu.Uporno je sve negirao i nije htio priznati da je Edip upravo to dijete, zbog čega se Edip zaprijetio silom: “Ti s
voljom reći nećeš, al’ ćeš s plačem reć!” Starac progovori i kaže da mu je gospa (Jokasta) predala tek rođeno
dijete da ga odnese i ubije, jer se bojala božjeg proročanstva.On se sažalio nad djetetom, pa ga predao drugom
pastiru da ga odnese u daleki kraj, daleko od Tebe: “U drugi/Kraj, mišljah, ponijet će ga, otkle bješe sam/ Al’ na
zlo najgore ga spase.”Edip je tek nakon ovog starčevog izlaganja povjerovao u sve ono što mu je rekao Tiresija i
počeo jadikovati. Otiđu svi u dvor, a zbor ostaje pjevati stajaću pjesmu koja opjevava tužnu i nesretnu Edipovu
sudbinu.

Šesti čin

Dolazi drugi glasnik i obraća se narodu u Tebi da će uskoro čuti veoma žalosnu vijest, ali da se sve dogodilo
nenamjerno. Naime, došao je reći da je našao Jokastu mrtvu. Nakon što je saznala istinu, otišla je u svoje odaje i
počela si čupati kosu od bijesa, zazivajući pokojnog Laja.Kada je Edip utrčao u njene odaje, Jokasta se već
objesila. Spazivši to, on glasno vrisne i odriješi konopac s kojim se objesila i spusti njeno mrtvo tijelo na tlo.Iz
njene haljine uzme zlatnu iglu kojom se Jokasta kopčala i zabije si iglu u obje zjenice: “… udri s’ u zjenice očiju/ I
reče, da ga one neće gledati, / Ni što pretrpjele zla ni što ga učini, / U mraku će, kog nije smio, gledati/ Odsada,
poznat neće kog je želio.” Uz to, sam će sebe prognati iz zemlje kao kaznu za sve zločine koje je počinio. Sluge
dovode Edipa pred zbor i slijedi tužaljka.Zbor se zgražava nad nesretnim Edipom, a Edip plače o svojim jadima.
Zbor u Sofoklovim tragedijama ima ulogu komentatora, ali i predstavnika mišljenja naroda. Zbor se priklanja
Edipu, žali ga i kaže mu da mu je bolje umrijeti nego živjeti slijep.Edip zna da je Kreont jedini kome sada može
vjerovati, iako ga je prije izvrijeđao da je hrđa koja radi protiv njega. Kreont dolazi, a Edip ga moli da ga progna iz
zemlje zbog zala za koja je kriv. Nadalje, moli Kreonta da se pobrine za njegove kćeri Izmenu i Antigonu te sinove
Polinika i Eteokla. Edip zatraži da mu dovedu kćeri kako bi se s njima pozdravio, nakon čega ga odvode s
pozornice.Tragedija završava riječima zbora koje donose moralnu pouku drame i opomenu: Ne treba zavidjeti
ničijoj sreći, jer nikad ne znaš kakve jade krije sudbina tog čovjeka. “Zato neću ja, dok zadnji onaj danak ne
vidim,/ Baš smrtnika nijednoga sretnim slavit, doklegod/ Ne stigne života kraju a ne zadesi ga jad.”