Don Quijote

U malom španjolskom mjestu, u 16. stoljeću,  živio je plemić pedesetih godina na svome
skromnom posjedu. Većinu dana provodio bi čitajući knjige o vitezima i njihovim hrabrim
podvizima.  Toliko je ušao u svijet viteštva da je zaboravio na stvarnost te mu se pomiješala
stvarnost i priča. Odlučio je da treba obnoviti stara vremena te je odlučio postati hrabrim
vitezom. Na imanju je našao neki stari hrđavi oklop te ga je danima preuređivao. Pronašao je
i starog konja koji će ga voditi u pustolovine: “kljusetu je nađeno ime, a odredio je i kako će
se sam zvat.”  Konj se zvao Rocinante, a on sam si je nadjenuo ime don Quijote od Manche.

Kako su si hrabri vitezovi imali djeve za koje bi se borili, tako je i on odlučio “potražiti damu u
koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše…”
Izbor je pao na malu seljanku Alfonzu Lorenzo, njegovu nekadašnju ljubav. Da bi sve bilo
otmjeno nadjene i njoj ime Dulcinea od Tobosa.

Spreman i opremljen, iskrao se jednog sparnog jutra na put pun pustolovina. Jahao je cijeli
dan i već je bio dobrano izmoren kad pred sobom konačno spazi neku krčmu: “Krčma mu se,
čim ju je opazio, učini dvorom s četiri kule…” Pred krčmom su bile dvije razuzdanice “a
njemu se učini da su dvije krasote gospođice ili umiljate dame koje se dvoru pred vratima
šetaju…”.

Djevojke su prasnule u smijeh ugledavši viteza. Gostioničar, sam velik šaljivdžija, odluči se
povinuti željama svog čudnog gosta te se počeo ponašati u skladu s tim. Djevojke su mu
pomagale skinuti oklop. Međutim, šljem zavezan silnim čvorovima nisu mogle nikako
odvezati te je cijelu noć ostao na glavi. Nakon večere, zatražio je gostioničara da ga posveti
za viteza: “Don Quijote zamoli krčmara da ga oviteži, na što on pristane, jer je kao
obješenjak naslutio da mu gost nije sasvim pri pameti…”

Krenuo je vitez putem što ga je odabrao konj te sretnu puten skupinu trgovaca te od njih
zatraži da iskažu poštovanje njegovoj djevi. Kako su trgovci uvidjeli da je vitez sam po sebi
neobičan “razberu odmah i po spodobi i po riječima da j taj gospodin mahnit.” Neki od
trgovaca, “priličan podrugljivac”, upustio se u prepirku sa Quijoteom te ga samo još više
razljutio, došlo je do sukoba jer su trgovci odbili odati poštovanje njegovoj djevi. U pokušaju
da obrani čast svoje djeve, Quijotea je zabacio konj, a jedan od sluga ga je još dobro istukao:
“Onako izubijanoga zatekne ga neki suseljanin i otprati do kuće.”

Kada su ga vidjele gazdarica i nećakinja, odlučile su nešto poduzeti. Pozvale su župnika i

brijača da pregledaju knjižnicu iz koje je potekla viteška bolest. Pregledavajući brojne knjige,
odlučili su spaliti sve one koje govore o viteštvu i za Quijotea predstavljaju otrov. Soba u
kojoj su se te knjige nalazile trebala je biti što prije zazidana. Quijote se oporavio od prve
obrane te uspio nagovoriti svog suseljana da mu postane štitonoša. Obećao mu je, kada
stekne bogatstvo, mjesto namjesnika na otoku kada ga stekne.

Don je prodao nešto od svoje imovine te tako stekao lijepu svotu novaca za put. Dogovorili
su mjesto i vrijeme polaska. Tako krenuše don i Sancho, bez da se pozdravio sa ženom i
djecom, a uz to je još uzeo i svog magarca da ne mora hodati. Put ih nanese na polje s
trideset vjetrenjača protiv kojih se valjalo boriti. One su predstavljale ogromnog gorostasa. U
silnoj borbi, Dona zahvati krilo vjetrenjače i odbaci ga zajedno s konjem u zrak. Nakon
kratkog oporavka krenuli su dalje u avanture. Noć ih zatekla vani te prespavaše pod nekim
drvetom gdje Sancho “od jednog drveta otrgne (…) suhu granu, koja mu može poslužiti
mjesto koplja i natakne na nju željezni šiljak…”
U svakoj prilici Don je vidio priliku za okršaj i avanturu. Za dva fratra je pomislio da su zli
čarobnjaci koji su oteli princezu. U jednom od tih usputnih okršaja, Don ozljedi uho te mu
štitonoša mora vidati rane.  U predvečerje ih je put mamio do pastirskih koliba. Pastiri su ih
ugostili i podijelili s njima večeru. Nakon večere, Don održi “dugačku besjedu, ovako sasvim
ututanj, izrekao je naš vitez…”

Vitez lutalica i njegov štitonoša krenuli su dalje na put pun iznenađenja tako da su oboje
uspjeli dobiti batina od konjara. Zadobivene rane liječili su u krčmi u kojoj je don već bio
boravio te je smatrao dvorcem. “Usred noći nastaje silna strka…” te Don dobiva udarac
svjetiljkom. Sancho je smutio neki melem te je don u kratkom vremenu prizdravio.

Don je odlučio da je vrijeme za nastavak avantura. Krčmar je zatražio da se plate njegove

usluge te je tako vitez skitnica otkrio da je cijelo vrijeme bio u zabludi misleći da boravi u
dvorcu. Kao vitez skitnica, nije po svom mišljenju trebao ništa plaćati, te je samo izjahao
misleći da ga Sancho slijedi. Štitonošu dohvatili gosti, skinuli ga te pomoću deke bacali u
zrak; “letičovjek Sancho nije prestajao kukati…”

Jašući dalje, naletjeli su na stado ovaca. Don je spremno uletio u novi okršaj misleći da se
bori s vojskom. “Ovčari ga obaspu kamenicama, izbiju mu nekoliko zuba…” Dalje ih je put
mamio na povorku s mrtvacem koju je Don ganjao po polju. “Sancho ga u toj prilici prozove
Vitezom od Tužne Spodobe…”

Spuštalo se veće i trebalo je naći mjesto za počinak. Sancho je bio već dovoljno prestrašen i
zadržavao je Dona kad se začuo novi štropot. Da bi mu odvratio pažnju, počeo je pričati
svoju priču koja nije imala smisla pa je i brzo završila. Sljedeće jutro, vidjeli su da je buku
pravila “valjaonica sukna na vodeni pogon.” Don se naljutio na svog štitonošu i zatraži više
poštovanja. Putovanje se nastavilo. Našli su putem neku torbu za stihovima i novcem koja je
pripadala nesretno zaljubljenom pjesniku. Don se sjeti svoje voljene te pošalje Sancha k
Dulcinei s pismom, a on “ostaje da pravi pokoru.”

Sancho je sreo župnika i brijača, te u dogovoru s njima, odvode Dona kući. Strpali su ga u
kavez te ga “po čarobnjakovu nalogu, povezali u rodno selo.” Tu su ga neko vrijeme
njegovale gospodarica i sinovica njegova”, dok se nije oporavio i počeo vladati “kao da je
sasvim pri zdravoj pameti.”

Župnik i brijač posjete ga nakon nekog vremena Don je s njima razgovarao razborito te su
utvrdili “da je sasvim zdrav i pri pameti.” Dok su oni čavrljali, u posjet mu je stigao i Sancho te
je donio vijesti o dolasku Carrasca koji je čitao knjigu o “Bistri vitez Don Quijote od Manche”
te želi s njim razgovarati da zabilježi njihove pustolovine. Cararsceo je bio veliki obješenjak i
zloban te je stoga razgovarao s Donom o njegovim pustolovinama kao o pravim viteškim
djelima i nagovarao ga na novi pohod. Nitko ga više nije mogao odgovoriti.

Prvo su odlučili krenuti u posjet voljenoj Dulcinei.  Nadomak sela, ususret im dojahaše tri
seljanke na magarcima. Sancho je uvjerio Dona da je to njegova ljubljena s pratnjom, ali ju je
zli čarobnjak poružnio. Don je bio vrlo utučen jer se nije mogao nauživati njene ljepote.
Krenuli su dalje na svečanosti u Zaragozu. Sanson Carrasco je u dogovoru sa župnikom
želio Dona vratiti doma, te se preobukao u viteza i izazvao Dona na dvoboj, onaj koji izgubi
treba poštovati želje pobjednika. Pobijedio je don, a Sanson se jedva izvukao.

Putujući dalje, sreli su nekog plemića pa se raspričali o viteštvu i poeziji, o bogatstvu koje
predstavljaju djeca. “Djeca su, gospodine,, dijelovi nutrine roditeljske i zato ih roditelji moraju
ljubiti, bila djeca dobra ili zla, kao što se ljube duše koje daju život.” Dotični plemić žalio se na
sina koji se posvetio pjesništvu, a ne naukama. Nakon razgovora s Donom, uvidio je da i kao
pjesnik može imati bogat život.

Put ih nanio na lutkarsku predstavu koju je Don shvatio vrlo ozbiljno te je cijelu pozornicu
sasjekao u tisuće komadića. Kasnije kad se smirio, Don je majstoru Pedru nadomjestio
nanesenu štetu. Nakon dvoboja Don i Sancho su stigli do vojvodskih posjeda čiji su
posjednici već čuli o svojim gostima, te su se i sami odlučili zabaviti.

U posjeti kod vojvode zaželjeli su vidjeti sliku lijepe Dulcinee, ali tužni Don im reče “zatekoh
je drugačiju nego što sam joj se nadao. Nađoh je začaranu i preobličenu iz princeze u
seljanku, iz krasotice u rugobu…” Vojvoda i vojvotkinja zabavljali su se na račun viteza i
njegovog štitonoše. Znao je vojvoda za Donovo obećanje da će dobiti Sancho otok na
upravljanje pa je to odlučio i ostvariti. Prihvatili su oni čak i da Sancho postane upraviteljem
nekog otoka Barativa. Skromno mjestašce dočekalo svečano novog upravitelja. Željeli su
seljani vidjeti kako je novi namjesnik mudar te dobio zadatke da sudi. Iako nepismen, ali
poučen životom, Sancho je donio pravednu odluku te je zadivio sve seljane.

U međuvremenu, vojvotkinja je i dalje nastavljala sa lakrdijom. Poslala je paža s pismom i

poklonima Sanchovoj ženi. Oduševljena Theresa odmah je svima dala do znanja o novoj
sreći. Čak ni župnik nije mogao vjerovati iako je upoznao paža koji je donio pismo i poklone.
Odmah majka i kći zaželjele biti dostojne oca namjesnika. Sanchova žena izdiktirala je sama
pažu pismo za muža i za vojvotkinju. U međuvremenu, Don je također poslao pismo novom
namjesniku prepuno dobrih savjeta. Sancho pak, u dogovoru daje naslutiti čežnju za ženom i
djecom te da se polako želi riješiti tog tereta. Iako neuk i nepismen, ozbiljno je shvatio svoj
posao. Nakon desetak dana vladavine napustio je svoj posao te ostao bez položaja i novca.
Prije odlaska poručio je vojvodi “da sam se gol rodio te sam i gol sada, niti gubim niti
dobivam…”

Oprostio se Sanchom i vratio starom životu štitonoše. Krenuli su put Barcelone te u posjet
bogatom plemenu Antoniju Moreni koji se također želio s njima našaliti. Šetajući gradom,
Don svrati u tiskaru da vidi kako se tiskaju knjige, dok je popodne bilo namijenjeno posjeti
galijama.  Novi susret i dvoboj s prerušenim Carrascom mijenja planove Dona. Ovaj put je
izgubio te se morao vratiti u rodno selo na godinu dana. Odlučio je po povratku postati
pastirom na godinu dana. Putem su sreli viteza Alvara koji im je pred seoskim sucem dao
izjavu da je on pravi Don.

Po povratku u selo, Don oboli od groznice. Nakon višetjednog bolovanja zaželio je sastaviti
oporuku. Odrekao se viteških ludorija i nekoliko dana kasnije umro kao Alonso Quijano.