DON QUIJOTE

Miguel de Cervantes Saavedra

Satirički viteški roman, Španjolska, prvi dio izlazi 1605. a drugi 1615. Bistri vitez Don Quijote
od le Manche – puni naziv. Prvi moderni roman.
PRVI DIO
Uvod
U malom selu u pokrajini Mancha živio je pedesetogodišnji plemić Alonso Quijano. Imao je u
kući stalak za koplja i čuvao stari porodični grob te je imao mršavo kljuse i lovačkog psa. U
kući je držao domaćicu koja je navršila četrdesetu i sluškinju koja još nije imala 20, držao je i
jednog dječaka, težaka, koji mu je obavljao svakakve poslove. Prezivao se porodičnim
imenom Quijada ili Quesada. Dosadan i jednoličan seoski život naveo ga je da zabavu i
uzbuđenje traži u čitanju viteških knjiga. Prodavao je jutra i jutra obradive zemlje da bi
mogao kupovati knjige o viteškim pustolovinama. Često je raspravljao sa župnikom – Pedro
Perezu (učen čovjek s diplomom sveučilišta u Siguenzi) i brijačem (meštar Nicolas) i zaključio
kako je sve nadmašio Reinaldos de Montalban jer je ugrabio zlatni Muhamedov kip. Uronivši
u taj fantastični svijet,” osuši mu se mozak i pamet mu se pomuti”, zaključi kako bi bilo nužno
da se radi stjecanja veće osobne časti i služenja domovini pretvori u lutajućeg viteza te odluči
obnoviti drevno viteštvo. Nastojeći što više sličiti junacima iz svojih knjiga načini nezgrapnu
bojnu opremu: polušljem na koji je vitez skrojio vizir od ljepenke, staro kljuse (konja) nazva
Rocinante (staro kljuse, zato što mu se to ime doimalo uzvišeno, zvučno i sadržajno) – kaže
da mu ni Bucefal ni Cidova Babieca nisu bili ravni, a sebe Don Quijote od Manche (ime si je
smišljao 8 dana, sjetio se kako je Amadis dodao ime svoga zavičaja Galije). Kako su svi
vitezovi-lutalice bili zaljubljeni, on za vladaricu svog srca izabra seljanku iz obližnjeg sela -
težakinja, obdarivši je svim vrlinama i ljepotama koje krase plemenite dame i nadjenio joj
ime Dulcinea (novoslatka) od Tobosa, a pravo ime joj je bilo Andonza Lorenzo. Nakon
obavljenih priprema Don Quijote jednoga dana kradom napusti svoj dom u mjesecu srpnju.
Oviteženje
Nakon cjelodnevnog jahanja stigne do male gostionice, koja mu se učini dvorcem (zvijezdom
Betlehemskom) – povjerova da je to neki zamak sa 4 kule i šiljastim krovovima od srebra i
pokretnim mostom. Pred gostionicom su stajale 2 mlade djevojke, a putovale su u Sevillu.
Gostioničara za koga je mislio da je vitez i oslovljava ga kastelanom (3 značenja – stanovnik
Kastilje, dvorski upravitelj i prerušeni lopov, no on zapravo nije Kastiljanac nego Andalužanin)
te je budući da je bio petak naručio bakalar. Zatraži da ga po propisanom ceremonijalu
oviteži, što gostioničar, veliki šaljivac, prihvati. Upita ga koliko ima novca, a Don mu odgovori
da nema ni bakrenjaka zato što u knjigama nikad nije čitao da vitezovi imaju novac uza se.
Ritual oviteženja – Don je morao čuvati oružanu stražu, provesti noć u kapelici, u molitvi,
nazočiti misi, kleknuti i primiti udarac u potiljak. Gostioničar donese neku knjigu u koju je
zapisivao račune za slamu i ječam dovodeći za sobom dječaka sa svijećom u ruci i dvije već
spomenute djevojke (jedna se zove Tolosa iz Toleda i Don joj kaže da se nadalje mora
nazivati gospa Tolosa i isto tako druga koja se zove Molinera). Tako Don Quijote postane
pravi vitez.
Događaji nakon napuštanja gostionice
Nakon što je napustio kolibu ugleda kobilu privezanu za jedno hrastovo stablo i dječaka
Andresa od kojih 15-ak god. privezan uz drugi hrast. Jedan ga je seljak tukao (Juan Haldudo)
remenom jer kako on kaže dječak nije dobro pazio na stado, no dječak će reći da to čini od
škrtosti da mu ne bi morao platiti što mu duguje (dječak kaže 63 reala – srebrni novčić). Don
Quijote, naravno, stane na dječakovu stranu i vjerujući seljakovu obećanju, krene dalje, ne
znajući da je dječak nakon njegova odlaska još jače kažnjen. Zatim se susreće sa grupom
mazgara, trgovaca iz Toleda koji su putovali u Murciju kupiti svile. Bilo ih je 6, a pratila su ih 4
sluge i 3 dečka mazgara. nisu htjeli iskazati čast Dulcineji od Tobosa, njegovoj izabranici.
Videći pred sobom mahnita starca mazgari su ga propisno istukli. Tako ispremlaćenog nađe
ga seljak koji je nosio vreću pšenice u mlin (Don je pomislio da je on njegov stric – markiz od
Mantove (Baldovino)) iz njegova mjesta i povede kući. Vidjevši ga takvoga, gazdarica i
sinovica pozovu župnika i brijača ne bi li ga oni priveli pameti. Oni spališe knjige i zazidaju
prostoriju u kojoj su one bile. Prva knjiga bijaše Amadis od Galije – prva viteška knjiga tiskana
u Španjolskoj te su ju poštedjeli. Druga je bila Junački pothvati viteza Esplandiana (sin
Amadisov) koju su bacili. Onda knjiga Diana koja nije za spaljivanje te Galatea Miguela de
Cervantesa koju je brijač zaključao u kući te su još sačuvali 3 knjige Araucanu, Austriadu i
Monserratea – 3 najbvolje knjige napisane u herojskim stihovima na kastilskom jeziku –
blago španjolske poezije. Kada se Don Quijote oporavio uvjerili su ga da je zli čarobnjak
(Freston, kojeg sinovica namjerno nazva Munaton ili Friton) učinio da soba nestane.
Novi štitonoša
Činilo se da je Don Quijote došao pameti, no potajice on nagovori siromašnog seljaka
Sancha Panzu (simbol racionalnosti) da bude njegov konjušar i s njime krene na put. Reče
kako bi mu se ovom prigodom mogla posrećiti pustolovina, u kojo bi osvojio neki otok, na
kojemu bi njega postavio svojim zamjenikom. Prihvatio se da namakne novac, nešto je
prodao, nešto založio da nepovoljnije nije moglo biti i nabavio je štit od nekog prijatelja.
Rekao je Sanchi da ne zaboravi bisage. Zauzvrat mu obeća pokloniti otok Baratarij koji će
sigurno u pustolovinama osvojiti. Zajedno kreću u pustolovine, vitez Don Quijote na konju i
Sancho na magarcu. Don proda svoju imovinu kako bi sakupio novac za put.
Njihove prve pustolovine
Uto ugledaju u polju 30 ili 40 vjetrenjača, a Don Quijoteu se učine divovima te unatoč
Sanchovim upozorenjima kreće u boj. Don kopljem ponovo zahvati krilo vjetrenjače, ona ga
podigne i odbaci daleko u polje. Nakon oporavka kreću dalje u Puerto Lapiceu. Nalete na
povorku kočije u kojoj se vozi dama od Vizcaye, gospođica iz Baskije koja je putovala u Sevillu
svome mužu, a slučajno je prate dva fratra iz reda svetog Benedikta. Don umisli da fratri
damu drže zarobljenom i da su čarobnjaci koji su oteli kraljevnu te krene u napad. Fratri ga
bezuspješno uvjeravaju da su oni samo benediktinci koji su slučajno naletjeli na gospođinu
kočiju i pratnju. Don obori jednog fratra i krene mu skidati haljinu, pravdajući se da ima
pravo na taj ratni plijen. Tada dođe do okršaja između Dona i gospođine pratnje.
Nastanak priče
Nabasao je na jednog dječaka koji je trgovcu svilom prodavao stare rukopise na arapskom.
Pisac ih je uzeo i zaključio da su u tom rukopisu pisane dogodovštine o Don Quijoteu. Našao
je jednog Maura koji je govorio španjolski i preveo mu što piše. Na početku je pisalo: Priča o
Don Quijoteu od Manche koju je napisao Cide Hamete Banengeli – arapski pripovjedač.
Zamolio je Maura da mu to prevede na španjolski i on se zadovoljio s 20 oka grožđica i 100
vagana pšenična zrnja. Odveo ga je doma i za mjesec i pol dana mu je sve preveo. U prvom
rukopisu stoji crtež Donove borbe s Biskajcem – jedan se zaklonio štitom, drugi njastukom.
Podno Biskajčevih nogu ispisano je don Sancho de Azpetia što je bilo njegovo ime, podno
Rocinanteovih Don Quijote a Sanchovih Sancho Zancas.
Nakon boja, ozlijeđeni Sancho i Don lutaju uz razgovore o viteštvu. Sancho želi svoj obećani
otok, a Don napominje da još nije vrijeme za to, jer još nisu prošli prave borbe. Jedne večeri
odluče prespavati kod pastira kozara gdje Don održi cijeli monolog o viteštvu i nekim davnim
vremenima. Oni zajedno podijele večeru, napoje svoje konje, a kozari čak i pjevaju usmene
epove. Vidjeli su da je Don ranjen pa mu daju i neke masti za ranu. Još dotada ni u jednoj
borbi nisu pobjedili osim s onim Biskajcem gdje je Don izgubio pola uha i polovicu šljema. .
Uto dolazi još jedan kozar, koji priča da je u susjednom selu umro pastir zbog ljubavi prema
Marceli. Zbog toga događaja Marcela je pobjegla te se pretvara da je pastirica i luta svijetom.
Uz priču sve savlada san. Ujutro kozari bude Dona i pitaju ga želi li s njima ići na pogreb
pastiru. Tamo se u njegovu čast recitiraju pjesme koje oduševe Dona. Tada on odluči da će
na svojim putovanjima potražiti i nesretnu Marcelu kako bi joj pružio utjehu. Sljedeće jutro
kada traže Marcelu, vitez i njegov perjanik dobiju batine i od prodavača konja. Naime, konji
su napali Donova konja Rocinantea i on se želio osvetiti, iako mu Sancho govori da je njih 20,
a njih su samo dvojica. Don je ozlijeđen, a ni konju mu nije dobro pa ga Sancho stavlja na
svojeg magarca i odlaze. Ponovo se oporavljaju u nekoj maloj gostionici. Don misli da je i ona
dvorac. Žena gostioničara se sažali nad Donom koji je sav isprebijan i njeguje ga na tavanu.
Na tom tavanu živi i jedan mazgar, u kojeg je zaljubljena sluškinja gostioničara. Ona u noći
dolazi svom ljubavniku i dođe do zabune jer Don misli da je došla provesti noć s njime. Tada
izbije sukob između Dona i mazgara u kojem Don zadobije još teže ozljede. Ozlijeđenog Dona
njeguje Sancho raznim mastima koje je sam pripremio. Kada su odlazili, vlasnik gostionice
želi naplatiti račun i tada Don shvaća da zapravo nisu boravili u dvorcu. Ali on i dalje misli da
je to neki začarani zamak, a ne obična gostionica. Budući da on u svojoj glavi misli da je vitez,
uvjeren je da zbog viteštva ne mora platiti noćenje i večeru pa samo odjaše. Sancho nije bio
tako brz pa su njega uhvatili i ponovo je dobio batina. Naposljetku bježi i on, a krčmar
umjesto računa zaplijeni njegove bisage, Sancho to ni ne primijeti. Kada su pobjegli,
razgovarali su o moćnim čarolijama. U daljini ugledaju kako se diže prašina i Don odmah
utvrdi da to dolazi neprijateljska vojska. Na kraju su stigla samo dva stada ovaca. Popnu se na
brdo kako bi bolje vidjeli. Don nabraja koji sve plemići i iz kojih pokrajine se nalaze u toj
vojsci ovaca, a Sancho samo negoduje i govori da ne vidi ništa osim ovaca. Tada su se na
Dona okomili ljuti pastiri koji su ga gađali kamenjem. Don u tom sukobu izgubi i nekoliko
zuba. Nakon toga utvrde da su im nestale Sanchove bisage i da sada nemaju što jesti. Sancho
mu kaže da bi on bio bolji pjesnik nego li je vitez, jer je vještiji s riječima i stihovima nego li u
borbama. Kako su bili i gladi i žedni, tražili su neki izvor da utaže žeđ. Došli su do potoka i
tamo ih je uplašila čudna buka. Nisu poduzeli ništa, već su od umora zaspali unatoč buci.
Ujutro kad su se probudili, vidjeli su da buku stvaraju vodenice u blizini. Vodenica je
pokretala stroj za izradu tkanina. Na kraju Sancho sumnja u junaštvo svog viteza, što Dona
razljuti i želi nasrnuti na svog perjanika. Nakon toga Don počinje priču o hrabrom Herkulu
koji je morao ispuniti 12 zadataka ne bi li postao besmrtan. U toku priče uoče jahača koji žuri
negdje. Jahač je bio brijač, ujedno i liječnik, koji je žurio da pomogne nekome kome je pozlilo
u susjednom selu. Na glavi je imao posudu žute boje koja mu je služila kao lavor za brijanje.
Don pomisli da je to zlatna kaciga pa se pobije s njime Nailaze na čovjeka na konju koji na
glavi ima nešto sjajno poput zlata – čovjek s Mambrinovim šljemom te ga Don uzume i on
sigurno vrijedi 8 reala. Kreću prema Sierra Morenigdje sreću Ginesa od Pasamontea koji je
ukrao Sanchova magarca. Don mu kaže da će dobiti još tri od ukupno 5 koliko ih ima na
imanju. Nailaze na bilježnicu u torbi u kojoj čitaju stihove nekog zaljubljenog dječaka kojeg su
zvali Odrpanac Jadne Vanjštine (Planinski vitez). Vitez Tužnog Lica – Don. Zvao se Cardenio,
rođen je u Andaluziji i volio je Luscindu čiji je otac zabranio da se oni viđaju. Don kaže Sanchu
da napiše pismo Dulcinei u Cardenijevu bilježnicu i potpisati ga: Vaš, sve do smrti, Vitez
Tužnoga Lica. Ducinea ionako ne zna čitati ni pisati jer ju njezin otac Lorenzo Corchuelo i
majka Aldonza Nogales nisu opismenili. Don je darovao u darovnici sanchu 3 magarca:
izdano u Sierra Moreni 22. kolovoza. Sancho je izgubio to pismo te župnik i brijač smisle plan.
Župnik je rekao da bi bilo najbolje da se preruši u gospođicu skitnicu i pretvarati će se da je u
nevolji a vitez će je izbaviti i poći s njima. Na kraju su odlučili da brijač bude gospođa a župnik
konjušar. Kratko se oporavljaju i nakon toga krenu u Sierra Morenu kako bi tamo proveli
nekoliko dana, dok još imaju što za jesti. Međutim, tamo se sklonio i jedan zarobljenik kojega
je u prijašnjem okršaju Don oslobodio i pokrade ih. Uzme Sanchova magarca, a kada se
Sancho ujutro probudi i vidi da ga nema, krene plakati i naricati. Don krene u potragu kako bi
smirio svog perjanika i naleti na bilježnicu punu stihova i pjesama. Uto dođu kozari i pastiri
koji mu pričaju da bi ta bilježnica mogla biti od nekog putnika s kojim su se susreli nedavno.
Don odluči potražiti autora tih ljubavnih stihova. Večer završi u razgovorima s kozarima i
ostalim putnicima koji su se također sklonili u Sierra Morenu. Sljedećeg jutra Don i Sancho
kreću dalje. Sancho izrazi želju kako bi se rado vratio kući nego li i dalje bez cilja lutao s
njime. Razgovaraju ponovo o viteštvu i Don priča da su ljubavna pisma koja su pronašli još
više rasplamsala njegovu ljubav prema Dulcinei od Tobosa. Piše joj i pismo. U međuvremenu
brijač i svećenik iz Donova sela požele potražiti svojeg viteza kako bi ga spasili, jer je on očito
nanovo poludio za viteštvom. Krenu na put, gdje nailaze na oznake graničicama koje je
Sancho ostavljao putem kako bi se on i Don znali vratiti. U međuvremenu Don tjera Sancha
da Dulcinei odnese pismo koje je pisao. Kada se Sancho vrati, ljuti se jer ona nije pismo ni
pročitala. Naime, Dulcinea ne zna ni čitati ni pisati. Donu je poručila da ne voli kada joj piše,
nego neka se odmah uputi k njoj, jer bi ga radije vidjela. Tako ponovo krenu na put. Putem
dođu do gostionice u kojoj su već noćili i na kraju pobjegli jer vitez Don nije htio platiti.
Pogode se da će sada dobiti bolju sobu. U toj gostionici su već nalazili svećenik i brijač koji su
nagovorili vlasnike na suradnju. Žele Dona prevariti kako bi ga vratili kući. U gostionici pričaju
priču o znatiželjniku iz Firence. U priči upoznajemo Camilu i Anselma, koji također prolaze
mnoge zgode i nezgode. Don u gostionici ponovo kreće u viteške pohode. Sancho budi
svećenika jer se Don sukobio s divom. Diva u gostionici nema, nego je Don je u vinskim
mjehovima prepoznao neprijatelje i stao ih je udarati, što jako razljuti krčmara jer će tako
uništiti svo vino. Smiruju ga i smještaju u postelju gdje on zaspi, a okupljeni se vraćaju na
priču o znatiželjniku. U gostionicu dolaze ugledni gosti, vitezovi s crnim štitovima i dama
obučena u bijelo. Sancho pomaže Donu da konačno ustane iz kreveta i oblači ga. Don silazi i
okupljenima održi nadahnuti govor o viteštvu, časti i oružju. Kako nitko nije reagirao i svi su
ga slušali, nastavi priču i o vlastitim zgodama koje je doživio u viteškom putu. Nakon toga u
gostionu dolazi sudac, a gazdarica je sva u panici jer više nema praznih soba u koje bi
smjestila ovako uvaženog gosta. Don ga dočekuje i predstavlja mu gostionicu kao dvorac, a
sudac ne zna kako reagirati na to. Sluškinja i gospodarica znaju da je Don bolestan i da je
poludio, jer su ga tako predstavili svećenik i brijač. Slušaju njegov monolog ispred gostionice,
koji on posvećuje svojoj Dulcinei. Dona zavežu u njegovu bunilu i on krene vikati pa probudi
sve goste. Nakon toga izbije prepirka o njegovu šljemu koji je zapravo plitica za brijanje koju
su on i Sancho oteli jednom brijaču. Svećenik sve uvjerava da je Don lud, ali on ne posustaje.
I dalje priča o svojim pustolovima i o tome kako je ova gostionica zapravo začarana. Dona
svladavaju i strpaju u kavez. On se otima i viče da se nalazi u začaranoj krletki i da je sve ovo
djelo čarobnjaka koji su protiv njega. Svećenik ponovo priča o štetnim utjecajima viteških
romana. Don moli da ga Sancho oslobodi iz kaveza. On svima govori da Don neće pobjeći ako
ga oslobode. Na kraju ga oslobode i Don ponovo vodi diskusiju o svom čitanju viteških knjiga.
Povorka Dona vodi kući, a na putu susretnu kozara. Don se nekako oslobodi i razljuti, sjeda
na svojeg konja i krene u bijeg. Ipak ga pronalaze i vode kući. Ponovno ga njeguju
gospodarica i nećakinja, on se oporavlja i “kao da je pri zdravoj pameti.” Kada ga župnik i
brijač posjete nakon nekoliko dana, utvrde da je ozdravio jer priča razumno. Dona posjećuje i
njegov Sancho. Priča mu da je stigao Carrasca koji želi razgovarati s njime kako bi zabilježio
njihove pustolovine. Carrasco svojim pričama ponovo pobuđuje Donovu želju za viteškim
djelima. “Kako ja sudim, reče don Quijote, nema na svijetu povijesti ljudske u kojoj ne bi bilo
i bolje i gore sreće, pogotovo gdje se pričaju viteška djela, jer vitezovanje ne može nikada biti
puno sretnih zgoda.” Tajno se dogovaraju da krenu u pustolovine za tjedan dana. Tako i
bude, a svoje naume otkriju samo Sanchi. Sancho o tome razgovara sa svojom ženom
Teresom. “Pazi Teresa, odgovori Sancho, ja se radujem jer sam odlučio služiti opet svojemu
gospodaru don Quijoteu. On je nakan i treći put krenuti za pustolovinama, ja ću opet s njime,
jer me goni siromaština, ali se uza sve to nadam veselim jer mislim da ću možda opet naći
škuda, kao što su one koje smo već potrošili.”
DRUGI DIO
U drugom dijelu pratimo Donov treći odlazak u pustolovinu. Put ih vodi u Tobos gdje kreću u
posjet Donovoj Dulcinei. Sancho ovdje prevari Dona, uvjerivši ga da je jedna seljanka njegova
Dulcinea s pratnjom te da je ju zli čarobnjak postarao i poružnio. Don je tužan i govori kako
takva djevojčura nikako ne može biti njegova dama. Kreću dalje u pustolovine prema
Zaragozi. Sanson Carrasco (bakalaureus) koji ga je, moglo bi se reći, nagovorio na novu
pustolovinu, sada se udružio sa župnikom i brijačem te ga želi ponovno vratiti doma. Zna da
je to moguće jedino ako bude imalo veze s viteštvom i nekakvom prijevarom koja će zavarati
Dona. Sanson se tako oblači u viteški oklop i odluči izazvati Dona na dvoboj. Jedne večeri
sklonili su se u prenoćištu ispod drveta. Dona u snu probudi neko šuškanje i čuje udarac
oružja o kamen. Pomisli kako je to neki šumski vitez. Priđe mu i shvati da je pred njim
također vitez lutalica, razgovaraju o nesretnim ljubavima i viteškim temama. Šumski vitez u
jednom trenu počne tvrditi da je pobijedio Dona pa dogovaraju dvoboj kako bi vidjeli tko
govori istinu. Šumski vitez je ispod oklopa imao kaput sa zlatnim nitima i ogledalima pa su ga
prozvali vitezom od ogledala. Borili su se kopljima i Don je ranio viteza koji je pao kao da je
mrtav. Skočio je na njega i tražio priznanje. Kada mu je skinuo kacigu, vidio je da je to
zapravo Sanson Carrasca. Zaključio da je ovaj događaj magičan i da ga je dočarao neki vrač.
Dogovor je bio da onaj koji izgubi mora poštovati želju pobjednika. Don je ovaj put imao
sreće pa je pobijedio, iako i dalje misli da se nije borio s Carrascom. Uvjeren je da je zbog ove
jedne pobjede najbolji i najvrliji vitez na svijetu. Sancho i Don kreću dalje u pustolovinu.
Sancho putem kupuje sireve, ali ga Don požuruje. Kako nema kamo staviti kupljene sireve,
natrpa ih u gospodarev šljem koji je čuvao u rukama. Don uzima šljem i stavlja ga na glavu i
tada se zaprlja sirevima. To ga jako razljuti, ali krenu dalje na put. Na putu sretnu kola koja
kralju voze lavove. Don prijeti smrću vozaču ako ne oslobodi lavove da se bore s njim. Vozač
to napravi, a Sancho je u panici da će lavovi rastrgati njegova gospodara, ali oni samo
nastave ležati i ne kreću u napad. Don to proglasi velikom pobjedom i prozove se Vitezom od
lavova. S njima je cijelo vrijeme don Diego, Vitez od zelenog plašta, koji prati njihove
pustolovine. Nakon okršaja s lavovima on ih poziva u svoju kuću i oni se odazovu tom pozivu.
Tamo se kratko zadrže u razgovoru i recitiranju pjesama, ali onda Don i Sancho kreću dalje.
Na putu sretnu nekoliko seljaka i siromašnih učenika koji se začude tko je taj vitez u
starinskoj odori, koji tako uzvišeno priča. Don im se predstavi kao Vitez od lavova. On i
Sancho prisustvovali su jednoj seoskoj svadbi, ali su se nakon tri dana oprostili od svih
sudionika i krenuli dalje na put jer Don poželi otići u spilju Montesinovu za koju je čuo da se
čudesna. Unutra ga prati jedan učenjak. Privežu mu uže i spuste ga u mračnu spilju. On tamo
podigne toliku paniku da jato svakakvih ptica nahrupi van iz spilje i zaleti se u njega. Nastave
ga i dalje spuštati u dubinu spilje, a kada potroše pripremljeno uže dugo 100 metara krenu
ga izvlačiti. Don se bio onesvijestio i jedva su ga probudili. U bunilu priča što je vidio i s kim je
pričao dolje u dubini spilje. Ima dojam kao da je dolje bio tri dana, a zapravo je prošlo sat
vremena. Naposljetku krenu dalje, a Sancho se posebno razveseli kada stignu do gostionice i
kada vidi da njegov gospodar sada ne misli da će noćiti u dvoru. U gostionicu dolazi i lutkar
Pedro s majmunom. Za majmuna se priča da on zna proricati budućnost pa tako Don zamoli
Pedra da upita majmuna može li potvrditi njegovu priču o događajima u spilji. Majmun mu je
potvrdio da je jedan dio zgoda istinit, ali da drugi nije. Jednom zgodom Don uoči privezani
čamac bez vesla te se njime otisnu na pučinu. Sancho Panza vidi da se on neće moći spasiti
jer nemaju kako doveslati nazad. Stižu do otoka s mlinom i Don opet misli da je u pitanju
dvorac u kojem je netko zarobljen. Kada su se približili mlinu i otoku, mlinari su ih uočili i
odgurnuli čamac koji se potom razbio o stijenu. Sancho i Don padaju u vodu. Don tone pod
težinom oklopa, a Sancho ne zna plivati. Naposljetku ih spašavaju mlinari, a tada stižu i ribari
kojima su oteli čamac. Žele nadoknadu štete i prijevoz do mjesta odakle su krenuli. Zlovoljni
zbog još jedne nemile pustolovine, Don i Sancho kreću dalje. Sancha sve više ljuti to što
umjesto da si priskrbe neki ratni plijen u borbama, oni samo troše novac. Nalete na lovce
sokolare među kojima je i jedna dama. Don natjera svog perjanika da ga predstavi kao Viteza
od lavova. Gospođa se ne iznenadi nego upita Sancha – “Nije li tvoj gospodar onaj o kome je
tiskana historija Bistri vitez don Quijote od Manche, a vladarica je njegova srca neka Dulcinea
od Tobosa?”. Dama, koja je inače vojvotkinja, zajedno s ostalim lovcima poziva Dona i
njegova perjanika u svoj dvor. Stižu na dvor vojvode i vojvotkinje koji su znali tko je Don
Quijote i njegov štitonoša. Čuli su prijašnje priče o njemu pa su ga odlučili ismijati i iskoristiti
za zabavu. Vojvoda je naredio cijelom svom dvoru da glume kao da je doista cijeli svijet koji
je Don kreirao istinit i da doista žive u vrijeme viteštva. Tamo Donu ukazuju velike počasti,
čak se i dvorske dame zaljubljuju u njega. Požele da im Don pokaže kako izgleda njegova
dama, na što on kaže: “zatekoh je drugačiju nego što sam joj se nadao. Nađoh je začaranu i
preobličenu iz princeze u seljanku, iz krasotice u rugobu…” To posebno zaintrigira vojvodu pa
odluče odglumiti pojavljivanje Dulcinee. Ona je kao začarana, baš onako kako je Don to
zamislio. Pričaju da se ta čarolija može maknuti s nje samo ako Sancho primi 3300 udaraca
bičem po stražnjici. Sancho nakon nagovaranja pristane na to, što je predstavljalo pravu
zabavu za cijeli dvor. Sljedećeg dana nakon ručka začuju glazbu tužnog tona koju su svirali
gajdaš i gorostas s velikom bradom. To je bila još jedna od šala za Dona. Gorostas ozbiljno
svima priopći da su njegovu groficu Trifaldi pretvorili u sobaricu i da joj svakako treba
Donova pomoć. Grofica koja glumi tu scenu je zapravo vojvodina služavka. Ona također dođe
i ispriča im svoju navodnu tužnu priču. Za sve okrivi čarobnjaka, a jedina osoba koja može
skinuti čarolije je Don. Da bi to napravio, mora proći 5000 milja i letjeti, a za to su mu
osigurali drvenog konja. Cijeli dvor je gledao kako će Don poletjeti. Konja su napunili
raketama koje su ga zaista držale u zraku, a Don je morao imati zatvorene oči kako ne bi
otkrio prevaru. Nakon što je konj sletio, Don budi vojvodu koji je navodno od šoka pao u
nesvijest. Don ništa nije shvatio i pravio se kao da se to zaista dogodilo. Znali su da je Don
Sanchu obećao vlastiti otok pa se odluče našaliti i s time. Vojvoda će mu dodijeliti otok, kojeg
su zvali Ubogatelija, zapravo malo selo na njegovu posjedu. Vojvoda njima iza leđa naredi
svima da se prema Sanchi ponašaju kao da je stvarni upravitelj toga sela. Sancho piše svojoj
Teresi: “Ako su me i čestito mlatili, viteški sam i živovao, ako sam stekao valjano
namjesništvo, čestitih me batina i svoji. To ti sada nećeš razumjeti, Teresa moja, drugi put
ćeš dokučiti. Znaj Teresa, ja sam odlučio da se ti voziš u kočiji, jer tako dolikuje, a sve ti je
drugo kao da hodaš četveronoške.” Mještani su novog upravitelja dočekali svečano. Iako on
nije bio obrazovan, pravio se da donosi neke odluke i seljane je zaista iznenadio svojim
suđenjem. Svoj položaj Sancho je napustio nakon deset dana. U međuvremenu je vojvotkinja
javila Sanchovoj ženi da joj je muž na tako uglednoj poziciji, a ona je to ispričala svima u selu.
Vojvotkinja joj je poslala čak i paža, koji se upoznao sa župnikom. Sanchova žena i kćer htjele
su biti dostojne i na razini funkcije koju ima njihov muž, odnosno otac. Šalju mu pismo, a i
vojvotkinji su poslale pismo zahvale. Sancho u razgovoru sa svojim vitezom nagoviješta kako
mu nedostaju žena i djeca. U međuvremenu Don ljubuje na vojvodinu dvoru sa Altisidorom.
Naredi da mu nabave lutnju, instrument na kojem će joj svirati i tako je tješiti u njezinim
ljubavnim mukama. Sancho i dalje vlada svojim selom, iako nailazi na neke poteškoće. Polako
se želi riješiti tereta upravljanja selom pa nakon deset dana vladavine napušta svoj posao.
Napušta ga zato što su na selo kojim predsjeda navalili neprijatelji. Njemu su obukli štit koji
mu je bio prevelik i on se samo osramotio. Pao je zbog težine štite i vlastiti vojnici su ga
izgazili. Neprijatelja su ipak pobijedili, ali Sancho shvaća da je vičniji fizičkim radovima u polju
nego upravljanju. Prije odlaska poručuje: “Da sam se gol rodio te sam i gol sada, niti gubim
niti dobivam.” Oprašta se od seljana, vojvode i vojvotkinje te se vraća na položaj Donova
štitonoše. Traži samo da prije nahrane njegova sivca magarca. Don također počinje
razmišljati kako na dvoru vojvode i vojvotkinje samo gubi vrijeme, jer su njegovi viteški ciljevi
na čekanju. Don Quijote prigne glavu, duboko se pokloni vojvodi i vojvotkinji, uljudnim
naklonom pozdravi sve prisutne, okrene Rocinanta, za njim Sancho magarca i tako, u pratnji
vjernog perjanika, ostavi dvor za sobom te udari put Zaragoze. Brzo nalete na seljake koji su
bezbrižno ručali na travi. Don uoči da skrivaju nešto omotano u kabanicama. Oni odgovaraju
da su to kipovi svetaca koji će krasiti njihov oltar. Radi se o svetom Jurju, Martinu, Jakovu i
Palu. Don brzo svece poveže sa svojom viteškom pričom. Juraj je branio djevice, Martin je bio
velikodušan vitez, Jakov je zaštitio Španjolsku od neprijatelja. Lako povuče paralelu sa
životima tih svetaca i svojim viteškim pozivom. Nastave svoj put i odluče prenoćiti u krčmi
koju Don ovaj put ne naziva dvorom. Tamo nailaze na veselo društvo koje čita priče iz knjige
o samom Don Quijoteu iz njegova prvog viteškog putovanja. Sljedeće jutro vitez i perjanik
nastavljaju svoj put prema Barceloni. Po prvi puta na svojim putovanjima ugledaju more u
daljini. Na izlasku iz grada Don sretne viteza koji na štitu ima srebrni mjesec. Vitez je zapravo
Sanson Carrasco koji ga ponovo izaziva na dvoboj. Ovog puta Don nema sreće i Carrasco ga
pobijedi. Zbaci ga s konja gotovo kod prvog udarca. Onesviješteni Don bunca o svojoj
Dulcinei i viteštvu. Vitez ga odluči poštedjeti i ne uzeti mu život, samo pod jednim uvjetom.
Njegova želja koju Don mora ispuniti je da se vrati u selo na godinu dana. Mora prestati biti
vitezom za to vrijeme. Na povratku Donu sine ideja da će nakon viteza biti pastir i živjeti
životom koji je opisan u pastirskim romanima i epovima. Dona prenose u jednu kuću kako bi
se oporavio. Dolazi kući i Sancho ga moli da ponovno krenu na neki put, ali on to odbija.
Obolijeva od groznice i leži u krevetu punih šest dana. Bakalaureus mu kupuje 2 ovčarska psa
ne bi li ga oraspoložio. Liječnik nije optimističan kada je u pitanju njegov oporavak pa on
dobiva posljednju pomast i želi sastaviti oporuku. Nije više don Quijote od Manche nego
Alonso Quijano nazvan Dobri. Imanje ostavlja svojoj nećakinji, a novac ostavlja Sanchu. U
oporuci spomene i činjenicu da nećakinja prilikom udaje ne smije pronaći muža koji voli
viteške knjige.
Oporuka:
1. Novac se pripisuje Sanchu Panzi
2. Imanje ostavlja sinovici svojoj Antoniji Quijani
3. Ako se sinovica bude udavala, muž ne smije čitati viteške knjige jer će u protivnom imanje
pasti u ruke izvršitelja oporuke
4. Izvršitelji oporuke su župnik i gospodin maturant Sanson Carrasco
5. Ako netko upozna pisca lažnog drugog dijela don Quijotea neka ga zamoli da oprosti
Alonsu Dobrome što mu je i ne sanjajući dao priliku da napiše onolike i onako silne
budalaštine.
Umire nekoliko dana kasnije, odričući se viteštva i ponovo je samo Alonso Quijano. Župnik
nakon njegove smrti zamoli seoskog zapisničara da onemogući bilo kome drugome uskrsnuti
Donov lik i sve njegove besmislene pustolovine. Grobni natpis na vitezovom grobu glasi:

Ovdje vitez sanak sniva,

Junak hrabri nad junakom,
Koji slavu zadobiva.
Ni samrt mu smrtnim smakom
Život dični ne zakriva.

Prezrio je cio svijet,

Strašilom je svijetu bio
I baukom, al je let
Sretnim znanjem dokrajčio:
Ludo živjet, mudro mrijet.
Borba s vjerenjačama – uzaludan pothvat koji je već na samom početku osuđen na propast