Prva glava

koja priča o stanju i živovanju slavnog viteza don Quijota od

Manche.

U nekom selu u Manchi, kojemu ne želim ime spominjati, [25]

živio je prije malo vremena plemić, od onih koji imaju koplje na
stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla,[26] više od
govedine nego od ovnovine, navečer ponajviše hladno isjeckano
meso s lukom, subotom pražetina s mozgom,[27] petkom sočivo,
nedjeljom još koji golubak, tako je trošio tri četvrtine svojega
prihoda. Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na
kadifne hlače za svece, na isto takve papuče i na najfinije nebojeno
polusukno, u kojem se kočio u radne dane pod nedjeljom. U kući mu
bila gazdarica koja je prevalila četrdesetu, i sinovica, koja još nije
navršila dvadesetu, pa momak za poljski i kućni rad, koji mu je i
konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se naš plemić hvatao
pedesetih i bio je snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik
ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju da mu je prezime bilo Quijada, ili
Quesada (jer se donekle razilaze pisci koji o tom pišu), premda se po
vjerodostojnom naslućivanju može dokučiti da se zvao Quejana. [28]
Ali to malo vrijedi za našu pripovijest: dovoljno je da pričajući o
njemu ne skrenemo ni za dlaku s istine.
No, treba znati da se spomenuti plemić u časovima koji su mu
dokoni (a tih je u godini najviše i bilo) s tolikim žarom i slašću
odavao čitanju viteških knjiga da je gotovo sasvim zaboravio na lov,
dapače i na upravljanje svojim imanjem. Zaokupila ga tolika
radoznalost i ludost da je poprodavao mnoge hanege[29] oraće zemlje
i kupovao viteške knjige, da ih čita, i tako ih zgrnuo u kuću koliko ih
se god domogao. A od sviju mu knjiga nikoje nisu toliko po volji
bile koliko one što ih je napisao slavni Feliciano de Silva,[30] jer
jasnoća njegove proze i one zamršene rečenice njegove činile mu se
biserom, pogotovu kad bi uzeo čitati ona laskanja ili izazove na
megdan, gdje često piše: »Smisao besmislice, koja mi na misao
pada, toliko mi raslabljuje misli, te mislim da se s pravom žalim na
vašu krasotu«. Ili kad bi čitao: »...visoka nebesa, koja vašu
božanstvenost božanski utvrđuju zvijezdama i vama iskazuju
dostojanstvo dostojnosti, koje je vaša uzvišenost dostojna.«
Od takvih se rečenica jadnome vitezu pomuti pamet. Nabdio se
on, da bi ih razumio i dokučio im smisao, što ga ne bi dosegnuo
pameću ni razumio ni sam Aristotel, sve da jedino radi toga ustane
iz groba. Nisu mu bile po volji rane koje je don Belianis drugima
zadavao i sam ih dopadao, jer kakvi god, misli, slavni vidari vidali
njega, ipak mu je jamačno i lice i cijelo tijelo posuto brazgotinama i
ožiljcima. No ipak je hvalio autora njegova što je završio knjigu s
obećanjem one nezavršive pustolovine, pa ga je često podilazila
želja da se lati pera i da je uistinu dokonča, kako se ondje obećava.
Bio bi to svakako učinio i izvršio, da ga nisu odvratile druge, veće i
neprestane misli. Često se sa župnikom svojega sela (a bio je to učen
čovjek, doktor, promoviran u Sigüenzi[31]) prepirao o tome tko je bio
veći vitez: Palmerin od Engleske, ili Amadis od Galije. Ali majstor
Nicolás, brijač u tome istom selu, govoraše da nitko nije ravan
Vitezu od Feba, a ako se itko usporediti može, onda je to don
Galaor, brat Amadisa od Galije, jer je zgodnije opremljen za sve, i
nije kicoški vitez niti pláčko, kao što je njegov brat, te ni po
junaštvu nije gori.
Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći
od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu,
od maloga spanja i mnogoga čitanja, osuši mozak i pamet mu se
najposlije pomuti. Po glavi mu povrvi sve to što je u knjigama čitao,
i čarolije, i kavge, borbe, izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i
gluparije nečuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljna istina sva ta
zbrka sanjarija što ih je čitao, te mu na svem svijetu nije bilo
pouzdanije historije. Govorio je da je Cid Ruy Díaz[32] bio doduše
jako valjan vitez, ali ipak, reći se mora, s Vitezom od Plamenoga
Mača[33] usporediti se ne može, jer je taj jednim zamašajem
prepolovio dva divlja, strahovita diva. Radiji je bio Bernardu od
Carpija,[34] jer je u Roncesvallesu ubio začaranoga Roldána, utječući
se lukavštini Herkula, koji je Anteja, sina Zemljina, u rukama
zadavio. Jako je lijepo spominjao diva Morganta, jer jest doduše od
divovskoga roda, a divovi su svi uznošljivi i surovi, ali je on jedini
blagostiv i uljudan. No nadasve mu u volji bijaše Reinaldos od
Montalbana, osobito kad ga gleda gdje kreće iz kule i pljačka
svakoga na koga naiđe, i još kad je ugrabio onaj lik Muhamedov,
sav od suha zlata, kako njegova historija kazuje. Da mu je nekoliko
puta caknuti nogom izdajicu Galalona, ne bi žalio dati svoju
gazdaricu, a za prîd i sinovicu.
Naposljetku, kad mu je pamet već klonula, sine mu
najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učini mu
se zgodnim i potrebnim, za veću čast svoju i za korist državnu, da se
prometne u skitnika viteza i krene svijetom oružan i na konju,
tražeći pustolovine i izvršujući sve ono što je čitao da izvršuju
skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgava
nezgodama i opasnostima, da ih svladava i stječe vječitu slavu i ime.
Već mu se jadniku po glavi motalo da će za junaštvo svoje ruke biti
okrunjen barem za cara od Trebizonde. I tako se on u tim ugodnim
mislima, zanesen divnom slašću koja mu se priviđala, požuri učiniti
što je namjerio. Ponajprvo se lati posla da očisti bojnu opremu
pradjedovsku, koja je davno bačena u kut i zaboravljena, pa je ondje
zarđala i popljesnivila. Očisti je i uredi što god je bolje mogao, ali
odmah zapazi nedostatak: nije imao šljema s vizirom, nego običnu
kacigu. No vještina njegova doskoči i tomu, te on od ljepenke
sadjelja nešto nalik na pol šljema s vizirom. Doduše, kad je htio
iskušati je li mu šljem jak i može li podnijeti udar, pa potegnuo mač
i maznuo dvared po šljemu, već je prvim udarom u jedan mah
uništio sve što je radio tjedan dana. Bude mu krivo što je tako lako
bilo pokvariti šljem, te da se osigura od takve opasnosti, uzme ga
opet izrađivati, ali sada umetne iznutra željezne šipke, tako da mu je
šljem bio čvrst i po volji; iskušavati ga ne htjede opet, nego ga
proglasi i uze smatrati najizvrsnijim šljemom s vizirom.
Onda se ogleda za svojim konjem. Konj taj spao doduše u mesu
kao gladna godina i bio puniji mana od Gonelina[35] konja, koji
tantum pellis et ossa fuit, ali njemu se učini da ni Aleksandrov
Bucefal ni Cidov Babieca nisu njegovu konju ravni. Dva-tri je dana
premišljao kakvo bi mu ime nadjenuo, jer (kako je govorio sam
sebi) ne priliči se da konj ovakva slavna viteza, a i sam po sebi
zgodan, bez čuvena imena bude. Zato mu je nastojao složiti i dati
takvo ime da jasno kazuje što je bio dok još ne bijaše konj skitnika
viteza, a i što je sada. Čim gospodar mijenja stalež, najrazboritije će
biti da i konju promijeni ime i da ga prozove slavnim i sjajnim
imenom, kakvo dolikuje novom stanju i zanimanju kojemu se već
odao. Pošto je dakle mnoga imena poizmišljao, brisao, odbacivao,
skrpio, raskvario i opet ih stao kovati u glavi i u mozgu, prozove ga
naposljetku Rocinante,[36] jer to mu se me učini uzvišenim, zvučnim,
a i kazuje kakav bješe nekoć, dok je još bio kljuse, a nije bio ovakav
kao danas, jer sada je prvak među svom kljusadi na svijetu.
Kad je tako po volji nadjenuo ime svojemu konju, nakani
nadjenuti ime i sebi. U tome mu razmišljanju prođe opet osam dana,
a na koncu se nazove don Quijote. Po tom su imenu, kako rekosmo,
pisci ove istinite povijesti naslutili da se jamačno zvao Quijada, a ne
Quesada, kako drugi opet misle. No on se još sjeti da se junački
Amadis nije zadovoljio pukim imenom Amadis, nego je dometnuo i
ime svoje kraljevine i postojbine, da je proslavi, te se prozvao:
Amadis od Galije. Zato i on, kao dobar vitez, nakani svojemu imenu
dometnuti ime svoje domovine i prozvati se don Quijote od Manche.
Tako je, po svojemu sudu, jasno označio svoj rod i postojbinu i
počastio ju uzimajući od nje svoj pridjevak.
Bojna je oprema dakle očišćena, kaciga je pretvorena u šljem s
vizirom, kljusetu je nadjenuo ime, a odredio je i kako će se sam
zvati. Treba mu još jedino, reče on sam sebi, potražiti damu u koju
bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i bez
ploda i tijelo bez duše. Govori on sebi:
»Ako ja za kaznu svojih grijeha, ili po sreći svojoj, skobim
gdjegod kakva diva, kao što obično biva skitnicama vitezovima, te
ga u prvom sukobu oborim, ili ga prepolovim, ili ga, napokon,
prevladam i predobijem, zar neće dobro biti da ga mogu komu
poslati, neka se pokloni; neka uđe k mojoj slatkoj vladarici, neka
klekne pred nju i glasom poniznim i pokornim rekne:,Ja sam,
gospođo, div Caraculiambro, gospodar otoka Malindranije, koga je
na junačkom megdanu svladao nikada dovoljno nahvaljeni vitez don
Quijote od Manche, te me on šalje da se poklonim vašemu svijetlom
licu, a vaša milost neka od mene čini što joj je po volji.«
Oh, kako se uzradovao naš dobri vitez kad je izgovorio taj
govor, a još više kad je našao komu bi dao ime svoje dame! Bila je,
kako vele, u selu blizu njegova sela seljačka djevojka, jako lijepa, u
koju je on neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o
tome ni sanjala i nije ni marila za njega. Zvala se Aldonza Lorenzo,
i on pomisli da će biti zgodno ako njoj pridjene ime vladarice
svojega srca. Potraži ime koje bi se valjano slagalo s njegovim, a
dolikovalo bi i pristajalo princezi i otmjenoj dami, te je naposljetku
prozove Dulcinea od Tobosa, jer je rodom bila iz Tobosa: to je ime,
po njegovu mišljenju, zvučno i neobično i ima značenje, kao i sva
imena koja je sebi i oko sebe ponadijevao.