Osma glava

O dobroj sreći koja se junačkomu don Quijotu javila u strahovitoj i

nezamislivoj pustolovini s vjetrenjačama, i o drugim događajima
dostojnim sretnog spomena.

Uto ugledaju u polju trideset ili četrdeset vjetrenjača, a čim ih

spazi don Quijote, reče on svojemu perjaniku:
— Dobra sreća upućuje naše pothvate na bolji put nego što
bismo i pogodili poželjeti; jer evo vidiš, prijatelju Sancho Panza,
pojavljuje se ondje trideset ili nešto više grdnih gorostasa, s kojima
sam ja nakan zametnuti boj i svima im glave poskidati, a kad ih
oplijenim, blagom ćemo se njihovim početi bogatiti. Jer častan je
boj i velika služba Bogu, onakvu gadnu pasminu zbrisati zemlji s
lica.
— Kakvi gorostasi? — u čudu će Sancho Panza.
— Oni što ih vidiš — objasni mu gospodar — oni s dugačkim
rukama, koje će u nekojih biti od gotovo dvije milje.
— Pazite, gospodaru — odvrati mu Sancho Panza — ono što se
ondje vidi nisu gorostasi, nego vjetrenjače, a što se čini da su ruke,
to su krila, pa ih vjetar vitla da vrte kamen u mlinu.
— Jasno mi je — odgovori don Quijote- da nisi vješt ovakvim
pustolovinama. Ono su gorostasi. A ako te strah, skloni se, pa se
moli dok ja budem s njima bio ljut i nejednak boj.
Tako reče te obode ostrugama konja svojega Rocinanta, ne
mareći što mu Sancho Panza dovikuje i kazuje da su ono na što on
navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi. Ali je on tako tvrdo
vjerovao da su gorostasi te nije ni čuo glas svojega perjanika
Sancha, niti je vidio što su, premda im se već približio, nego se
uzvikao u sav glas:
— Ne bježite, jadne kukavice, jer jedan jedini vitez navaljuje
na vas!
Uto zapuhne malo vjetar, a golema se krila stanu kretati. Kad to
vidje don Quijote, progovori:
— Sve da se vi razmahujete sa više ruku nego gorostas
Briarej,[63] meni ćete odgovarati!
 Tako reče, preporuči se od svega srca vladarici svojoj
Dulcineji, zamoli je da mu u ovoj pogibiji bude na pomoći, dobro se
zakrili štitom, zataknu koplje u kariku na prsnom oklopu, potjera
Rocinanta što ga noge nose, i pojuri na prvu vjetrenjaču, koja stoji
sprijeda; a kad on kopljem udari u krilo, okrene vjetar krilo toliko
žestoko da je razmrskao koplje, odigao i konja i viteza, pa ih
izgruhane odbacio u polje. Doleti mu Sancho Panza upomoć koliko
god mu magarac mogaše trčati, a kad stigne, razabere da se don
Quijote ne može ni maknuti: tako je nastradao i on i Rocinante.
— Bože, pomozi! — reče Sancho. — Zar ja vama, gospodaru,
nisam govorio da dobro pazite što činite, jer to su vjetrenjače koje se
na vjetru vrte, a tko ne vidi što su, valjda mu se i samom u glavi vrti.
— Šuti, prijatelju Sancho — odgovori don Quijote — jer bojni
su poslovi, više nego ikoji, izvrgnuti neprestanoj mijeni; pogotovu
jer ja mislim, a istina je, da je onaj čarobnjak Frestón, koji mi je oteo
sobu i knjige, pretvorio te gorostase u vjetrenjače samo da mi ugrabi
slavu pobjede: toliko mi je on neprijatelj; ali na koncu, slabo će mu
vrijediti čarolije protiv mojega valjanoga mača.
— Neka Bog učini kako može — dočeka Sancho Panza.
Pomogne mu da ustane i popne ga opet na Rocinanta, koji je na
mrtvo ime izubijan. Razgovarajući o toj prigodi udare putem na
klanac Lápice, jer može biti da se ne bi dogodile mnoge i različite
pustolovine, budući da onuda mnogi svijet prolazi. Samo se jako
rastužio što je skrhao koplje. Razglaba o tome s perjanikom svojim
te veli:
— Sjećam se, čitao sam kako je španjolski vitez, po imenu
Diego Pérez de Vargas, kad mu se u bitki slomio mač, otrgnuo sa
hrasta tešku granu ili odvodnicu, te njome počinio onoga dana tolika
junačka djela i pomlatio tolike Maure da mu ostade nadimak
Machuca, to jest Mlátac; tako se od onoga dana sve do danas
potomci njegovi zovu Vargas y Machuca.[64]
Ovo sam ti pripòvjedio zato što sam nakan od prvoga hrasta ili
česvine na koju naiđem otrgnuti granu, onakvu i baš isto onako
valjanu kao što sam zamislio; pa sam voljan počiniti njome tolika
junaštva da ćeš ti biti sretan i presretan što si vrijedan da ih gledaš i
što si svjedok zgodama koje će se teško i vjerovati.
— Što Bog da! — reći će Sancho. — Ja sve vjerujem što vi
velite. Ali osovite se malko, jer meni se čini da ste se nakrivili, a to
ste se valjda izgruhali kada ste se srušili.
 — Istina je — odgovori don Quijote; — pa ako se ja ne tužim
na bolove, to je stoga što skitnicima vitezovima ne dolikuje na
ikakvu se ranu tužiti, sve da im se utroba kroz ranu istrese.
— Ako je tako, ni da bih riječi — odvrati Sancho — ali tako mi
Boga, ja bih volio da biste se vi, gospodaru, potužili ako vas što
zaboli. Što se mene tiče, ja ću se potužiti čim me išta boljecne, samo
ako nije s perjanicima isto onako kao sa skitnicima vitezovima, pa
da se ni oni ne smiju tužiti.
Don Quijote morade se nasmijati neukosti svojega perjanika, te
mu objavi da mu je slobodno tužiti se kako i kada želi, po volji ili
preko volje, jer on sve dosad nije ništa protivno čitao u viteškim
zakonima.
Sancho mu napomene neka smisli da je vrijeme jelu. Gospodar
mu odvrati da još nije gladan, a on neka jede ako hoće. Nakon toga
dopuštenja namjesti se Sancho na svojem magarcu, te je vadeći iz
bisaga što je u njih bio natrpao i jedući jahao za gospodarom, a
počesto i potezao vina iz mješine s tolikom slašću da bi mu zavidio
najveći sladokusac krčmar u Málagi. Tako on jaše, gucka gutljaj za
gutljajem, i ne sjeća se više nikakvih obećanja gospodarovih, pa i ne
smatra ni za kakvu muku, nego za odmor, obilaziti za
pustolovinama, kako god opasne bile.
Naposljetku, tu noć prenoće oni pod drvećem, te od jednoga
drveta otrgne don Quijote suhu granu, koja mu može nekako
poslužiti mjesto koplja, i natakne na nju željezni šiljak, skinut sa
skrhanog koplja. Cijele te noći nije don Quijote spavao, nego je
premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da bude po onom što je čitao
u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći
po šumama i pustolinama zabavljeni mislima na odabranice svoga
srca. Ali nije tako proveo noć Sancho Panza, jer on je ljudski
napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu
noć prespavao. A da ga nije zovnuo gospodar, ne bi ga probudile ni
zrake sunčane što mu sinuše u lice, niti bezbrojne ptice što pjesmom
radosno pozdravljaju svanuće novoga dana. Kad ustade, gutnu još iz
mješine i opazi da se nešto sploštila od sinoć, te mu se ražalosti srce,
jer mu se čini da ne udara putem na kojem će moći naskoro
doskočiti toj nestašici. Don Quijote ne htjede doručkovati, jer se,
kako rekosmo, hranio slatkim uspomenama. Nastave put u klanac
Lápice, kamo su i udarili, te ga oko trećeg sata po svanuću ugledaju.
 — Ovdje, Sancho Panza — reče don Quijote, kad je uočio
klanac — možemo do lakata zamočiti ruke u ono što zovu
pustolovinama. Ali pamti: sve da me ugledaš u najljućoj pogibiji
ovoga svijeta, ne smiješ se laćati mača da me braniš, osim ako vidiš
da su oni koji me napadaju prost svijet i fukara, jer u takvu mi
slučaju smiješ upomoć priskočiti. No ako su vitezovi, nije tebi,
dokle god nisi ovitežen, nipošto dopušteno ni dano da mi pomažeš.
— Da znate, gospodaru — odgovori Sancho — ja ću vas u
tome valjano poslušati, pogotovu jer sam ja miran čovjek i ne marim
petljati se u kavge i tučnjave. Ali opet istina je: ako uzmoram braniti
sebe, neću ja mnogo paziti na te zakone, jer i Božji i ljudski zakoni
dopuštaju svakomu da se brani ako mu tko nažao čini.
— Ni ja to ne poričem — reče don Quijote — no ti moraš
susprezati svoju prirodnu žestinu, pa mi ne smiješ pomagati protiv
vitezova.
— Ja i velim — odgovori Sancho — da ću tu naredbu sveto
obdržavati, kaošto i nedjelju.
Dok su oni tako razglabali, pojave se na putu dva fratra reda
Svetoga Benedikta, na dva dromedara: jer nisu im manje mazge na
kojima jašu. Imaju oni zaštitne naočari i suncobrane. Za njima se
vozi kočija, koju prati četir-pet konjanika, a za njom pješače dva
mazgarska momka. U kočiji se vozi, kako se kasnije doznalo, neka
gospođa iz Vizcaye, a putuje u Sevilju svojemu mužu, koji će preko
mora sa osobito časnom zadaćom. Fratri slučajno idu istim putem,
ali ne putuju s njom. Čim ih opazi don Quijote, progovori on
svojemu perjaniku:
— Ili se ja varam, ili će ovo biti najslavnija pustolovina koja se
ikada dogodila, jer one crne spodobe što dolaze jamačno su, i bez
sumnje jesu, čarobnjaci koji su oteli neku princezu i voze je u toj
kočiji. Moram dakle svom silom svojom doskočiti toj krivici.
— Gore će ovo biti nego vjetrenjače — reče Sancho. — Pazite,
gospodaru: to su fratri Svetoga Benedikta, a u kočiji je valjda svijet
koji je za putom. Pazite što vam velim, i razmislite što činite, da vas
opet vrag ne zavara.
— Rekao sam ti već, Sancho — odgovori don Quijote — da ti
slabo razumiješ što su pustolovine. Istina je što ja velim, i odmah
ćeš vidjeti.
Tako reče, pa pojuri i stade nasred puta, a kad mu se oni
približiše, te mu se učini da će ga čuti što im veli, viknu u sav glas:
 — Oj vi đavolji ljudi neljudi, da ste ovoga trena pustili
uzvišene princeze koje nasilu vozite u toj kočiji; ako pak nećete,
znajte, odmah ćete poginuti, da okajete zlodjela svoja!
Trgnu fratri uzde, te se čudom začude i spodobi don Quijotovoj
i njegovim riječima, a onda mu odgovore:
— Gospodine viteže, nismo mi ni đavolji ni neljudi, nego smo
redovnici Svetoga Benedikta i idemo svojim putem, te ne znamo
voze li se ili ne voze kakve otete princeze u toj kočiji.
— Meni se vi riječima nećete umiliti, jer već znam tko ste, vi
nevjere i ništarije! — odvrati don Quijote.
I ne čekajući više odgovora, obode on Rocinanta, uperi koplje i
poleti na prvoga fratra s tolikim bijesom i srčanošću, te da se fratar
nije brže bacio s mazge na zemlju, bio bi ga on odande u zao čas
strovalio i ljuto ranio, a možda i sa životom rastavio. Kad drugi
fratar vidje što onaj čini od njegova druga, obode on svoju valjanu
mazgu nogama u slabine, te pojuri niz polje brže od vjetra.
Sancho Panza, kad vidje fratra na zemlji, sjaše žurno s
magarca, zaokupi fratra i stane mu skidati haljine. Uto stignu
fratarski momci i zapitaju ga zašto svlači fratra. Sancho im odgovori
da mu to pripada po zakonu kao plijen od boja u kojem je njegov
gospodar don Quijote pobijedio. Momci, koji nisu znali za šalu niti
su razumjeli ono o plijenu i boju, kad vide da je don Quijote već
odmaknuo te razgovara s onima u kočiji, navale na Sancha, obore ga
na zemlju, iščupaju mu svu bradu, iscakaju ga i dobro izmlave, pa
ga ostave onako izvaljena na zemlji, bez daha i bez svijesti. A fratar
ni časa ne počasi, nego sav zaplašen i zastrašen, i blijeda lica, skoči
brže na mazgu, pa kad je uzjahao, potjera za svojim drugom koji je
podalje odande izglédao i čekao kako će se ta strahota završiti. Ne
htjednu njih dvojica sačekati konac te nevolje koja se započela, nego
nastave svoj put, krsteći se više nego da im je vrag za leđima.
Don Quijote je, kako rekosmo, razgovarao s gospođom u
kočiji, te joj kazivao:
— Vaša krasota, gospođo, neka čini od svoje osobe što god ju
je volja, jer ova je moja junačka ruka već na zemlju oborila bahatost
vaših otimača. I da se ne mučite dok biste doznali ime svojega
izbavitelja, znajte da se ja zovem don Quijote od Manche, skitnik
vitez i sužanj neprispodobive i krasne gospođe Dulcineje od Tobosa.
A za nagradu dobrom djelu koje sam vam iskazao, ne iziskujem
ništa drugo nego da se vratite u Toboso, pa da se javite onoj gospođi
i njoj reknete što sam ja za vaše oslobođenje počinio.
Sve to što je don Quijote govorio slušao jedan od onih
konjušara koji prate kočiju, a taj bijaše Viskajac. Kad on vidje da
don Quijote ne kani propustiti kočiju, nego još veli da se odmah
mora vratiti u Toboso, poletje on na don Quijota, navali na njega
kopljem i reče mu lošim jezikom kastiljskim i još lošijim
viskajskim:[65]
— Odlazi, viteže, da ne biti zla; tako mi Boga koji me stvorio,
ne bio ja Viskajac, koji jesam, ako te ne ubijem, ne ostavila ti
kočiju.
Don Quijote razabere valjano što mu veli, te mu sasvim mirno
odbesjedi:
— Da si ti vitez, kao što nisi, ja bih tebe, ropska dušo, već
kaznio za tvoju ludoriju i drzovitost.
Uzvrati mu Viskajac:
— Ja ne biti vitez? Kunem se Bogom da ti lažeš koliko god si
zinuo. Ded odbaci koplje i potegni mač, pa ti vidjeti tko je mačji
kašalj. Viskajac na kopnu, plemić na moru, plemić dovraga, a ti
lažeš ako si nakan drugačije reći.
— Odmah ćeš vidjeti, veli Agrajes[66] — odgovori don Quijote,
pa baci koplje na zemlju, trgne mač, nadjene na ruku štit i navali na
Viskajca, voljan da ga sa životom rastavi.
Viskajac je bio na lošoj, najmljenoj mazgi, u koju se ne može
pouzdati, te kad vidje don Quijota da mu onako prilazi, htjede
sjahati, ali jedva je dospio da samo trgne mač. No nasreću bješe
blizu kočije, te odande zgrabi jastuk, koji mu posluži mjesto štita, i
njih se dvojica sudare kao dva krvna neprijatelja. Drugi ih htjedoše
umiriti, ali ne mogoše, jer im Viskajac odvrati svojim nesklapnim
govorom da će on, ako ga ne puste da dokrajči boj, pobiti i
gospodaricu i sve njih koji ga priječe. Gospodarica u kočiji,
začuđena i uprepaštena onim što gleda, naredi kočijašu neka odande
pritjera malko ustranu, da bi iz daljine motrila ljuti boj. U tom boju
Viskajac čestito mazne don Quijota preko štita po ramenu, i bio bi
ga rasjekao sve do pasa, da se nije zakrilio.
Kad je don Quijote stekao takav grdan zvizgac, zaviče on iza
glasa:
 — Oj vladarice duše moje, Dulcinea, cvijete krasote! Priteci
upomoć ovomu svojem vitezu koji je, da udovolji tebi dičnoj,
zametnuo ovaj ljuti boj!
Tako reče, pa zgrabi mač, valjano se zakri štitom i kao strijela
srnu na Viskajca, jer je odlučio da jednim udarom dokonča sve,
kako sreća dade. Viskajac, kad ga vidje gdje navaljuje na njega,
razabra mu po nasrtljivosti da je srčan, te odluči učiniti isto onako
kao i don Quijote. Tako se on dobro zakrije jastukom i pričeka ga,
ali mazgu nije mogao krenuti ni amo ni tamo, jer je bila umorna i
nenavikla na takve ludosti, pa ona nikud ni makac. Udario dakle,
kako rekosmo, don Quijote na opreznoga Viskajca i zamahnuo
mačem, nakan da ga prepolovi, a Viskajac ga pričekuje isto tako
uzdignuta mača i zakriven svojim jastukom. Svi pak okolo ginu od
straha i izglédaju kakvi će biti ti silni udari kojima oni jedan
drugome prijete. A gospođa u kočiji i njene sluškinje zavjetuju se s
tisuću zavjeta i žrtava svim svetačkim slikama i Božjim hramovima
u Španjolskoj, da im Bog izbavi konjušara i njih same iz tolike
opasnosti u koju zapadoše.
Ali sve to bješe ututanj, jer u taj mah i čas pisac ove historije
prekida taj boj, ispričavajući se da o junačkim djelima don
Quijotovim ništa više nije našao zapisano, osim onog što je već
ispripovijedao. No drugi pisac ovoga djela nije bio voljan
povjerovati da bi ovako znamenita kronika mogla biti gurnuta u
zaborav i da bi bistre glave manchanske mogle biti tako neradoznale
te se u njihovim arhivima ili registraturama ne bi zatekli kakvi spisi
koji pišu o tome slavnom vitezu. Ovako dakle misleći, nije klonuo
nadom da će pronaći konac te napete priče, pa se taj konac uz Božju
pomoć i našao, kako će se u nastavku pripòvjediti.[67]