1

ALEXANDER DUMAS
KRALJICA MARGO
Druga knjiga
1. DOBRA BRAA
Spaavajui Karlu ivot, Henrik je uinio vie nego to je spasio
jedan ljudski ivot: on je sprijeio da tri kraljevstva promijene
vladara.
I zaista, da je Karlo IX bio ubijen, vojvoda od Anua bio bi
postao kralj Francuske, a vojvoda od Alansona bi po svoj
vjerovatnosti bio postao kralj Poljske. to se pak tie Navare, budui
da je gospodin vojvoda od Anua bio ljubavnik gospoe de Konde,
ova bi kruna vjerovatno bila platila muu uslunost njegove ene.
Dakle, iz itavog tog velikog preokreta ne bi bilo izalo nita
dobro za Henrika. On bi bio promijenio gospodara, i to bi bilo sve.
Umjesto Karla IX koji ga je podnosio, na prijestolje Francuske bio bi
se popeo vojvoda od Anua koji je sa svojom majkom bio jedna dua
i jedan mozak, koji se bijae zakleo na njegovu smrt i koji ne bi
propustio da tu zakletvu ispuni.
Sve ove misli proletjele su u jedan mah Henrikovim mozgom
kada je vepar nasrnuo na Karla IX, i vidjeli smo da je posljedak tog
poput munje brzog razmatranja bilo rasuivanje da je o ivot Karla
IX vezan i njegov vlastiti ivot. Karlo IX bio je spaen uslijed
privrenosti iji motiv shvatiti bijae kralju nemogue.

Ali, Margerita je shvatila sve i ona se divila Henrikovoj

unovatoj hrabrosti koja bi, ba kao i munja, zabljesnula samo u
olujama.
Naalost, nije bilo sve u tome da je izmakao vladavini vojvode
od Anua, valjalo je da i sam postane kralj. Valjalo je osporiti
Navaru vojvodi od Alansona i princu Kondeu. A prije svega, valjalo
je napustiti taj dvor gdje je kroio samo izmeu dva ponora, i to
napustiti ga pod zatitom jednog francuskog kraljevia,
Vraajui se iz Bondia, Henrik je putem temeljito porazmislio o
poloaju. A kad je stigao u Luvr, njegov plan je bio gotov.
I ne skinuvi izme, onakav kakav je bio, jo sav pranjav i
okrvavljen, otiao je k vojvodi od Alansona, kojeg je zatekao kako
veoma uzbueno hoda velikim koracima gore-dolje po svojoj sobi.
Ugledavi ga, vojvoda uini jednu naglu kretnju.
- Da - ree Henrik dohvativi obje njegove ruke - da, shvaam,
dobri moj brate! Shvaani da se ljutite na mene to sam kao prvi
upozorio kralja da je vaa kugla udarila u nogu njegovog konja,
umjesto da je pogodila vepra, kao to je to bila vaa namjera. Ali, to
ete! Nisam mogao zatomiti usklik iznenaenja. A uostalom, kralj bi
to ionako primijetio, zar ne?
- Svakako, svakako! - promrsi vojvoda od Alansona. - Meutim,
ja mogu pripisati samo ravoj namjeri tu neke vrsti denuncijaciju u
koju ste se upustili, i koja je, kao to ste vidjeli, urodila niim
manjim, ve posljedicom da je moj brat Karlo postao podozriv prema
mojim namjerama, i da se meu nama rairio oblak nepovjerenja.
- Odmah emo se opet vratiti na tu stvar. A to se pak tie dobrih
ili ravih namjera to ih imam u odnosu na vas, ja sam i doao k
vama uprave radi toga da se o njima osvjedoite.
- Dobro! - ree vojvoda od Alansona sa svojom uobiajenom
suzdranou. - Govorite, Henrie, sluam vas!
- Poto budem izgovorio, Franjo, vi ete vidjeti koje su moje
namjere. Jer, povjerljivo saopenje, koje sam vam doao uiniti,
iskljuuje svaku suzdranost i svaki oprez. Poto vam se budem
povjerio, vi ete me moi upropastiti.
3

- Ta o emu se radi? - upita Franjo koji je poeo osjeati

zbunjenost.
- Ipak - nastavi Henrik - dugo sam oklijevao da vam govorim o
toj stvari koja me je dovela amo, a pogotovo nakon naina kako ste
se danas ogluili.
- Doista, Henrie, - ree Franjo blijedei - ne znam to time
elite rei.
- Brate moj, vaa dobrobit mi je i odvie na srcu, a da vas ne bih
upozorio kako su hugenoti poduzeli pri meni neke korake.
- Neke korake? - upita vojvoda. - A koje korake?
- Jedan od njih, gospodin de Mua de Sen-Fal, sin onog valjanog
de Muaa kojeg je umorio Morvel... znate li ga?
- Da!
- Pa eto, on je uz opasnost po svoj ivot doao k meni da mi
objasni da se nalazim u zatoenju.
- On, zar zaista? A to ste mu odgovorili?
- Brate moj, poznato vam je da njeno volim Karla koji mi je
spasio ivot, i da mi je kraljica-majka nadomjestila vlastitu majku.
Prema tome, ja sam odbio sve ponude to mi ih je doao podastrijeti.
- A kakve su to ponude bile?
- Hugenoti ele uspostaviti navarsko prijestolje, a budui da mi
to prijestolje stvarno i pripada po nasljedstvu, oni su mi ga ponudili.
- Da. A umjesto pristanka kojeg je doao zatraiti, gospoDin de
Mua je dobio va odustanak?
- I to sluben, pa ak i napismeno! Meutim, - nastavi Henrik otada...
- Vi ste se pokajali brate moj? - upadne vojvoda.
- Ne, nisam, samo ini mi se da sam primijetio da je gospodin de
Mua, nezadovoljan sa mnom, prenio svoju panju drugom.
- A kome? - upita Franjo ivahno.
- Nemam pojma. Na princa Kondea, moda.
- Da, to je vjerojatno! - dobaci vojvoda.
- Uostalom - doda Henrik - ja imam naina da posve
nepogreivo prepoznam poglavara koji je izabran...
4

Franjo posta olovno-siv.

- Meutim - nastavi Henrik - hugenoti su izmeu sebe
podijeljeni, i de Mua, ma koliko da je valjan i ma koliko da je
lojalan, predstavlja samo polovinu stranke. A ona druga polovina,
koju ne valja podcijeniti, nije izgubila nadu, da e na prijestolje
dovesti toga Henrika Navarskog koji se, poto je u prvom asu
oklijevao, mogao odonda predomisliti.
- Mislite?
- Oh, svakog dana dobivam od tome dokaza. Ona grupa koja
nam se prikljuila prilikom lova... jeste li zapazili od kojih se ljudi
sastojala?
- Da. Od obraenih plemia.
- Da li ste prepoznali vou te grupe, koji mi je dao jedan znak?
- Da! To je bio grof de Tiren.
- A da li ste shvatili to su htjeli od mene?
- Dakle - ree Henrik uznemirenom Franji
- Jesam. Predloili su vam da bjeite.
- Oigledno je, prema tome, da postoji druga struja koja eli
neto drugo od onoga to eli gospodin de Mua.
- Druga struja?
- Da, i to veoma jaka, kaem vam! Tako da bi, kako bi se
postigao uspjeh, valjalo ujediniti te dvije struje: Tirena i de Muaa.
Zavjera napreduje, ete su rasporeene, eka se samo jo na signal.
Dakle, u toj presudnoj situaciji koja s moje strane zahtijeva neko
hitno rjeenje, ja sam razmotrio dvije odluke izmeu kojih se
kolebam. Doao sam da vam te dvije odluke podastrem kao
prijatelju,
- Bolje recite kao bratu!
- Da, kao bratu - potvrdi Henrik,
- Govorite dakle, ja vas sluam.
- Ponajprije treba da vam izloim stanje svoje due, dragi moj
Franjo. Nikakvih elja, nikakvih ambicija, nikakvih sposobnosti... Ja
sam dobar seoski plemi, siromaan, osjeajan i bojaljiv. Zvanje

zavjerenika donosi mi neprijatnosti, a izgled, ak i siguran, na krunu

slaba mi je naknada za njih.
- Ah, brate moj, vi ste nepravedni prema sebi! alostan je
poloaj jednog princa ija je srea ograniena kamenom meaem na
oinskom polju ili nekim ovjekom na stazi asti! Ja dakle ne
vjerujera u to to govorite.
- To to vam govorim, brate, toliko je, meutim, istinito - ree
Henrik - da bih se, kad bih imao nekog stvarnog prijatelja, u njegovu
korist odrekao moi to mi je eli podati stranka koja se brine za
mene. Ali - doda sa uzdahom - ja takvog, prijatelja nemam.
- Moda ipak! Sigurno se varate!
- Ne trista mu! - klikne Henrik. - Osim vas, brate moj, ne vidim
nikoga tko bi mi bio privren. A prije no to bih dopustio da se u
stranim grevima desi neuspio porod jednog pothvata koji bi izbacio
na svjetlost dana nekog... nedostojnog ovjeka... doista, vie volim
da upozorim kralja, mojeg brata na ono to se zbiva. Nikoga neu
spominjati, neu navesti ni kraja ni dana, ali predusrest u katastrofu.
- Blagi boe! - povie vojvoda od Alansona ne uspjevajui
savladati svoje zaprepaenje. - to to govorite. Kako?! Vi? Vi,
jedina nada stranke nakon admiralove smrti... vi, obraeni hugenot, i
to slabo obraeni, bar kako se vjerovalo... vi biste digli no na svoju
brau! Henrie, Henrie, uinite li to, znate li da biste izruili jo
jednoj bartolomejskoj noi sve kalviniste kraljevstva? Zar ne znate
da Katarina sa-smo eka na takvu priliku, pa da istrijebi sve ono to
je jo preivljelo?
Sav uzdrhtao, lica iarana crvenim i olovno-sivim mrljama,
vojvoda stisne Henrikovu ruku, ne bi li ga namolio da odustane od te
odluke koja bi ga upropastila.
- Kako?! - klikne Henrik sa izraajem savrene prostodunosti. Mislite da bi se dogodila tolika nesrea, Franjo? Uz kraljevu zadanu
rije, meutim, ini mi se da bih zatitio te nesmotrenjake.
- Zadana rije kralja Karla IX, Henrie...! Eh, a zar je admiral
nije imao? Zar je Telinji nije imao? Zar je niste i vi sami imali? O,
Henrie, a ja vam kaem: ako to uinite, upropastit ete sve njih! I ne
6

samo njih, ve i sve one koji su sa njima stajali u neposrednoj ili

posrednoj vezi!
Henrik kanda askom porazmisli.
- Da sam bio neki princ od vanosti na dvoru - ree - ja bih
postupio drugaije. Na vaem mjestu, na primjer... na vaem mjestu,
Franjo... koji ste francuski kraljevi, moebitni nasljednik krune...
Franjo ironino odmahne glavom.
- Na mojem mjestu - upita - to biste uinili?
- Na vaem mjestu, brate moj - odgovori Henrik - ja bih se stavio
na elo pokreta, da njime upravljam. Moje ime i moj ugled jamili bi
mojoj savjesti za ivot ustanika, i izvukao bih koristi najprije za sebe,
a zatim moda i za kralja, iz jednog pothvata koji bi bez toga mogao
Francuskoj nanijeti najvee zlo.
Vojvoda od Alansona saslua te rijei sa radou koja napne sve
miie na njegovom licu.
- Vjerujete li - upita - da je to uputno i da bi nam to utedjelo sve
te strahote to ih predviate?
- Vjerujem! - odvrati Henrik. - Hugenoti vas vole. Vaa skromna
vanjtina, va uzdignuti i ujedno primamljiv poloaj i, napokon,
dobrohotnost to ste je vazda iskazivali sljedbenicima nove vjere,
potaknuli bi ih da vam slue.
- Ali - ree vojvoda - u stranci postoji raskol. Oni koji su za vas,
hoe li biti za mene?
- Ja preuzimam dunost da vam ih pridobijem, i to uslijed dva
razloga.
- A koja to?
- Prvo, uslijed povjerenja to ga voe imaju u mene, a drugo,
uslijed toga to e se plaiti da Vae Visoanstvo, poznavajui
njihova imena, ne bi...
- Ali, tko e mi otkriti ta imena?
- Pa ja, trista mut
- Vi biste to uinili?!
- Sluajte, Franjo - ree Henrik - ve sam vam rekao: ja na dvoru
volim samo vas. To bez sumnje dolazi otuda to ste progonjeni ba
7

kao i ja... A osim toga, takoer i moja ena vas voli neusporedivom
ljubavlju...
Franjo se zarumeni od radosti.
- Vjerujte mi, brate moj! - nastavi Henrik - uzmite u ruke tu
stvar, zavladajte Navarom! A ukoliko mi budete sauvali jedno
mjesto za svojim stolom i jednu lijepu umu da u njoj mogu loviti, ja
u. se smatrati sretnim.
- Zavladati Navarom! - ponovi vojvoda - ali, ako...
- ...ako vojvoda od Anua bude imenovan za kralja Poljske, zar
ne? Zavrio sam vau misao, zar ne?
Franjo pogleda Henrika sa izvjesnom prepau.
- Pa lijepo! Sluajte, Franjo! - nastavi Henrik.
- Budui da vam nita ne moe izbjei, ja rasuujem upravo pod
ovom pretpostavkom: ako vojvoda od Anua bude imenovan za
kralja Poljske, i ako bi na brat Karlo, to ne dao bog, moda umro...
od Poa (Pau) do Pariza ima samo dvije stotine milja, dok ih od
Krakova do Pariza ima etiri stotine. Vi ete dakle ve biti ovdje da
nastupite nasljedstvo u trenutku kada kralj Poljske bude tek saznao
da je ono ostalo nezaposjednuto. A tada, ako ste sa mnom zadovoljni,
Franjo, vi ete mi dati to kraljevstvo Navare koje e predstavljati
samo jedan mali dragulji vae krune. Na taj u ga nain prihvatiti.
Najgore to vam se moe desiti jeste da ostanete kralj tamo dolje i da
postanete zaetnik dinastije ivjei u porodinom krugu sa mnom i sa
mojima. Doim ovdje... tko ste? Jadni progonjeni princ, bijedni trei
kraljev sin, rob dvojice starijih sinova, koga jedan hir moe poslati u
Bastilju!
- Da, da! - ree Franjo. - I ja to osjeam, i to tako duboko, da ne
shvaam da se odriete toga plana to mi ga predlaete. Ta zar ovdje
nita ne bije?
I vojvoda od Alansona prisloni ruku na srce svojeg brata.
- Ima tereta koji su odvie teki za izvjesne ruke! - ree Henrik
sa osmijehom. - Neu ni pokuati da dignem ovaj! Iz bojazni od
zamora prolazi me elja za posjedovanjem.
- Znai, Henrie, vi se stvarno odriete?
8

- Rekao sam to de Muau, a ponavljam to i vama!

- Ali, u takvim okolnostima, dragi brate - ree d'Alanson ovjek ne govori, ve prua dokaze!
Henrik odahne poput nekog borca koji osjea da njegovom
protivniku poputaju snage.
- Pruit u dokaze veeras! - ree. - U devet sati imat ete popis
voa i plan pothvata. ak sam ve predao de Muau svoju povelju o
odreknuu.
Franjo zgrabi Henrikovu ruku i stegne je u jednom izljevu
osjeajnosti objim svojim rukama.
U tome trenutku k vojvodi od Alansona unie Katarina, i to po
obiaju ne davi se najaviti.
- Zajedno! - ree ona smjekajui se. - Dvojica dobre brae,
doista.
- Tako se bar nadam, gospoo! - ree Henrik sa najveom
hladnokrvnou, dok je vojvoda od Alansona blijedio od strepnje.
A onda stupi nekoliko koraka natrag, kako bi Katarini pustio
slobodu da razgovara sa svojim sinom.
Kraljica-majka tad izvadi iz svoje kesice jedan divan dragulj.
- Ova kopa stigla je iz Firence - ree i ja vam je poklanjam da je
stavite na svoj opasa.
A zatim dodade apatom:
- Ako veeras ujete neku buku kod svojeg dobrog brata
Henrika, ne miite se!
Franjo stisne svojoj majci ruku i upita:
- Dozvoljavate li mi da mu pokaem taj lijepi poklon to ste mi
ga upravo darovali?
- Uinite jo i vie: podajte mu ga u svoje i u moje ime, jer ja
sam naruila jo jedan i namijenila ga njemu.
- ujete li, Henrie? - ree Franjo. - Moja dobra majka mi je
donijela ovaj nakit i udvostruila mu vrijednost time to dozvoljava
da ga dadem vama.
Henrik se ushiti ljepotom kope i rastopi se u zahvaljivanjima.
Poto su se ta estoka uzbuenja slegla, Katarina ree:
9

- Sine, ja se nekako ne osjeam dobro i idem da legnem. Va

brat Karlo je veoma umoran uslijed svojeg pada i uinit e to isto.
Veeras se dakle nee veerati zajedniki, i svatko e biti posluen u
svojim odajama. Ah, Henrie, zaboravila sam da vam estitam na
vaoj odvanosti i vaoj spretnosti! Spasili ste svojeg kralja i svojeg
brata, i bit ete za to nagraeni.
- Ve sam nagraen, gospoo! - odgovori Henrik naklonivi se.
- Osjeam da ste izvrili svoju dunost? - ree Katarina. - To nije
dovoljno! Vjerujte da mi, Karlo i ja, smiljamo da uinimo neto
ime bismo poravnali svoj dug prema vama.
- Sve to e mi doi od vas i od mojeg dobrog brata, bit e mi
dobrodolo, gospoo! - odgovori Henrik.
A zatim se pokloni i izae.
Ah, brate Franjo, pomisli Henrik izlazei, sada sam siguran
da neu otii sam, a zavjera koja je imala tijelo, maloas je dobila
glavu i srce... Samo, budimo na oprezu! Katarina mi dariva poklon,
Katarina mi obeava nagradu... Pod tim se krije neka paklenska
avolija! Posavjetovat u se veeras sa Margeritom...

10

2. ZAHVALNOST KRALJA KARLA IX

Tokom jednog dijela dana Morvel bijae ostao u kraljevom
kabinetu za oruje. Ali, kada je Katarina vidjela da se pribliava as
povratka sa lova, ona ga dade premjestiti u svoju molitvenu odaju,
zajedno sa birima koji bijahu doli da mu se pridrue.
Kad ga je pri njegovom povratku njegova dojkinja obavijestila
da je jedan ovjek proveo dio dana u njegovom kabinetu, Karla IX je
isprva obuzela velika srdba zbog toga to se bijahu usudili da uvedu
nekog stranca u njegove odaje. Meutim, poto je zatraio njegov
opis, i poto mu je njegova dojkinja rekla da je to bio onaj isti ovjek
za kojeg je jedne veeri i sama bila zaduena da mu ga dovede, kralj
zakljui da to bijae Morvel; a sjetivi se naloga to mu ga je njegova
majka toga jutra silom izmamila, sve mu bude jasno.
- Hm, hm! - promrmlja Karlo. - Istoga dana u kome mi je spasio
ivot... Trenutak je ravo odabran!
Dosljedno tome uini nekoliko koraka da bi siao u odaje svoje
majke, ali jedna ga pomisao zadra. - Grom i pakao! - promrsi. Ako
joj progovorim o tome, nastat e diskusija bez kraja i konca... Bit e
bolje da radimo svatko na svoju stranu!
- Dojkinjo - ree - dobro zatvori sva vrata i obavijesti kraljicu
Elizabetu1 da sam poneto bolestan uslijed pada koji me je zadesio i
da u noas spavati sam.
Dojkinja uini kako joj je reeno, a budui da jo ne bijae dolo
vrijeme za provedbu njegova plana, Karlo se dade na sastavljanje
stihova.
Bijae to zanimanje tokom kojeg bi kralju najbre prolazilo
vrijeme. Tako odbije devet, a kralj je bio uvjeren da jo nema ni
sedam sati. On nabroja jedan za drugim sve otkucaje zvona, a pri
posljednjem ustane.
1

Karlo IX se bijae oenio sa Elizabetom Austrijskom, kerkom Maksimilijanovom.

11

- Doavola! - ree - upravo je na vrijeme!

I, dohvativi svoj plat i svoj eir, izae kroz jedna tajna vrata
to ih bijae dao probiti u drvenom oploenju, a za ije postojanje
nije znala ak ni sama Katarina.
Karlo se uputi ravno u Henrikove odaje.
Izaavi od vojvode od Alansona, Henrik se bijae vratio u svoje
odaje samo kako bi se presvukao i smjesta je opet izaao.
- Bit e da je otiao da veera sa Margo - ree kralj sam sebi. Danas je sa njom bio u najboljim odnosima, bar kako mi se inilo.
I krene prema Margeritinim odajama.
Margerita bijae dovela k sebi vojvotkinju de Never, Kokonaa i
La Mola i sjedila je sa njima za zakuskom, slatkiima i kolaima.
Karlo pokuca na ulazna vrata. ijona poe da otvori. Meutim,
ugledavi kralja, ona se tako zaprepasti da je skupila jedva toliko
snage da uini dvorski poklon i da je, umjesto da pohita obavijestiti
svoju gospodaricu o uzvienoj posjeti koja joj dolazi, pustila Karla da
proe, ne davi joj nikakav drugi signali osim krika to joj se oteo.
Karlo prijee predsoblje te se, privuen salvama smijeha, uputi
prema trpezariji.
Jadni moj Henrik! pomisli zabavlja se, ne nasluujui
nikakvo zlo!
- Ja sam to - ree pridigavi tapiseriju i promolivi svoje
nasmijano lice.
Margerita krikne uasnuto. Mada je bilo nasmijano, to je lice na
nju proizvelo uinak Meduzine glave. Kako je sjedila nasuprot
tapiseriji, ona je upravo prepoznala Karla.
Dvojica mukaraca bijahu okrenuta leima prema kralju.
- Velianstvo! - krikne Margerita uplaeno.
I ustane.
Dok je troje ostalih uesnika za stolom osjealo da im se
unekoliko klima glava na ramenu. Kokona bijae jedini koji nije
gubio svoju. On ustane takoer, ali sa toliko vjetom nespretnou da
je, diui se, prevrnuo stol, a skupa sa njim i kristal, posue i cvijee.

12

Unutar jednog trenutka nasta posvemaniji mrak i mrtvaka

tiina.
- Podaj petama vjetra! - apne Kokona de La Molu - Samo
hrabro! Samo hrabro!
De La Molu nije trebalo dva puta govoriti. On poletje k zidu te
tapkajui rukama potrai spavaonicu, kako bi se sakrio u kabinetu
koji mu bijae tako dobro poznat.
Ali, pokroivi jednom nogom u spavaonicu, on se sudari s
nekim ovjekom koji je upravo uniao kroz tajni prolaz.
- Ta to ima da znai sve to? - vikne Karlo kroz mrak, glasom
koji je poeo poprimati prizvuk strahovitog nestrpljenja. - Ta zar sam
neka ptica-zlokobnica, pa da se, im se pojavim, stvara takav lom?
De, Henrie! Gdje si? Odgovori mi!
- Spaeni smo! - apne Margerita epavi neku ruku za koju je
mislila da je de La Molova - kralj vjeruje da je jedan od prisutnih za
stolom moj suprug!
- A ja u ga pustiti da to vjeruje i nadalje, gospoo! Budite bez
brige! - odgovori Henrik kraljici isto tako apatom.
- Gospode boe! - usklikne Margerita naglo ispustivi ruku koju
je drala, a koja bijae ruka kralja Navare.
- Tiho! - apne Henrik,
- Do hiljadu vragova! Pa to to imate toliko da ukate?! - povie
Karlo. - Henrie, odgovorite mi! Gdje ste?
- Evo me, Sire! - odgovori glas kralja Navare.
- Doavola! - promrmlja Kokona koji je drao vojvotkinju de
Never u jednom kutu - stvari postaju zamrene!
- Onda smo dvosruko propali! - odgovori Henrijeta.
Odvaan sve do neopreznosti, Kokona je rasudio da e se na
kraju ipak opet morati upaliti svijee. A zakljuivi da e biti utoliko
bolje ukoliko ranije se to bude dogodilo, on ispusti ruku gospoe de
Never, pokupi iz krhotina jedan svjenjak, prikui se jednoj posudi
za eravice te dune u komadi ugljena koji smjesta zapali stijenj
svijee.
Soba se rasvijetli.
13

Karlo IX baci oko sebe jedan ispitivaki pogled

Henrik se nalazio pokraj svoje ene. Vojvotkinja je bila sama u
jednom kutu, a Kokona je stajao nasred sobe, drao u ruci jedan
svjenjak i osvjetljavao itav taj prizor.
- Oprostite nam, brate! - ree Margerita. - Nismo vas oekivali!
- A Vae Velianstvo, kao to moe vidjeti, ulilo nam je
neobian strah! - doda Henrijeta.
- to se tie mene - ree Henrik koji se svemu domislio - mislim
da je taj strah bio toliko stvaran, da sam ustajui sruio stol.
Kokona dobaci kralju Navare jedan pogled koji je kazivao:
Izvrsno? Evo mua koji shvaa stvari bez mnogo
objanjavanja!
- Kojeg li stranog loma! - ponovi Karlo IX. - Ode tvoja veera
na pod, Henrie! Hajde sa mnom, dovrit e je negdje drugdje!
Veeras u te povesti u razvrat!
- Kako, Sire?! - usklikne Henrik. - Vae bi mi Velianstvo
ukazalo ast...!
- Da, moje ti Velianstvo ukazuje ast da te izvede iz Luvra.
Pozajmi mi ga, Margo! Dovesti u ti ga natrag sutra ujutro.
- Ah, brate moj, - odvrati Margerita - vama za ovo nije potrebna
moja dozvola! Vi ste gospodar!
- Sire - ree Henrik - idem u svoje odaje da uzmem drugi plat.
Smjesta u se vratiti.
- To nije potrebno, Henrie. Ovaj kojeg ima na sebi posve je
dobar!
- Ali, Sire... - pokua Bearnac.
- Ta kaem ti da se ne vraa u svoje odaje, do hiljadu vragova!
Ta zar ne uje to ti govorim?! Hajde, doi ve!
- Da, da, idite! - ree odjednom Margerita stisnuvi ruku svojeg
mua. Jer, upravo je po jednom osebujnom Karlovom pogledu
shvatila da se zbiva neto udnovato.
- Evo me, Sire! - ree Henrik.
Meutim, Karlo svrne svoj pogled na Kokonaa koji je i nadalje
vrio svoju slubu svjetlonoe, palei i ostale svijee.
14

- Tko je taj plemi? - upita Henrika premjeravajui

Pijemonteanina. - Da to moda, kojim sluajem, nije gospodin de
La Mol?
Ta tko mu je govorio o La Molu?! upita se u sebi Margerita.
- Ne, Sire! - odgovori Henrik. - Gospodina de La Mola nema
ovdje, i to mi je ao, jer bih imao ast da ga Vaem Velianstvu
predstavim istovremeno sa gospodinom de Kokonaom, njegovim
prijateljem. Ta dvojica su nerazdruiva i obojica pripadaju gospodinu
vojvodi od Alansona.
- Ah, ah, na veliki strijelac! - dobaci Karlo. - Lijepo!
A zatim doda nabravi obrve:
- Taj gospodin de La Mol... nije li hugenot?
- Obraenik, Sire - odgovori Henrik. - Ja jamim za njega ba
kao i za sebe!
- Kad vi jamite za nekoga, Henrie, poslije onoga to ste danas
uinili, ja vie nemam prava da u njega sumnjam. Ali svejedno, bio
bih volio da ga vidim, toga gospodina de La Mol-a ... Onda dakle
jednom kasnije!
I bacivi iz svojih krupnih oiju jo jedan posljednji ispitivaki
pogled uokrug sobe, Karlo poljubi Margeritu, uhvati podruku kralja
Navare i izvede ga napolje.
Na vratima Luvra Henrik se htjede zaustaviti da bi sa nekim
porazgovorio.
- Hajdemo, hajdemo Henrie! Izlazi bre! - ree mu Karlo. - Kad
ti ja kaem da zrak u Luvru veeras za tebe nije zdrav, dovraga, onda
mi vjeruj!
- Trista mu! - promrsi Henrik. - A de Mua, to e biti od njega,
ako ostane onako posve sam u mojoj sobi...? Samo da taj zrak, koji
nije dobar za mene, ne bude za njega jo i raviji!
- Sluaj, - ree kralj poto on i Henrik bijahu preli preko mosta
na dizanje - ta zar ti to odgovara, Henrie, da se eljad gospodina
d'Alansona udvara tvojoj eni?
- Kako to, Sire?

15

- Pa da! Zar taj gospodin de Kokona ne prevre oima za tvojom

Margo?
- Tko vam je to rekao?
- Pa, dovraga - odgovori kralj - rekoe mi!
- To je ista zloba, Sire! Gospodin de Kokona doista prevre oi
za nekim, to je istina. Ali, prevre ih za gospoom de Never.
- Ta hajde!
- Mogu Vaem Velianstvu jamiti za ono to kaem!
Karlo se stane gromoglasno smijati.
- Eh - ree - neka mi vojvoda de Giz samo jo doe da mi dri
govore pa u mu propisno namjestiti brkove! Ispripovjedat u mu
junaka djela njegove urjakinje! No poslije ovoga - ree kralj
predomiljajui se - sada vie ne znam da li mi je govorio o
gospodinu Kokonau ili o gospodinu de La Molu.
- Ni o jednom ni o drugom, Sire! - odgovori Henrik. - Ja vam
jamim za osjeaje svoje ene.
- U redu, moj Henrie, u redu! - ree kralj. - Vie volim da te
vidim ovakvoga negoli da si drukiji! I, tako mi sree, ti si tako
dobar deko, da mislim da na koncu neu moi bez tebe!
Izgovorivi ove rijei, kralj stane zvidati na poseban nain.
etvorica plemia koji bijahu ekali na kraju ulice Bove (Beauvais)
dooe da im se pridrue, i svi zajedno uputie se u unutranjost
grada.
Deset sati odbije.
- E pa - upita Margerita poto su kralj i Henrik otili - hoemo li
se vratiti za stol?
- Ne, bogami! - ree vojvotkinja. - Odvie sam pretrpjela straha!
ivjela kuica u ulici Klo-Perse! Tamo se ne moe ui a da se ne
uprilii prava opsada, i tamo nai junaci imaju prava da se poigraju
rapirima. Ali, to vi to traite pod pokustvom i u ormarima,
gospodine de Kokona?
- Traim svog prijatelja La Mola! - odgovori Pijemonteanin.
- Potraite pokraj moje spavaonice, gospoine! - ree Margerita.
- Tamo se nalazi izvjestan kabinet...
16

- U redu! - ree Kokona - Ve idem! I ue u spavaonicu.

- Dakle? - upita jedan glas iz mraka. - Dokle smo dospjeli?
- Eh, sto mu gromova! Dospjeli smo do deserta!
- A kralj Navare?
- On nije nita vidio. To je savren mu, i... elio bih takvoga
svojoj eni! Ali, plaim se da e ga imati tek u svojem drugom
braku!
- A kralj Karlo?
- Ah, kralj... to je neto drugo! On je odveo mua.
- Zar zaista?
- Tako je kao to sam ti rekao. A povrh toga, iskazao mi je ast
da me pogleda iskosa kad je saznao da sam u slubi gospodina
vojvode od Alansona, a poprijeko kad je saznao da sam tvoj prijatelj.
- Ti dakle misli da su mu govorili o meni?
- Ja se, naprotiv, plaim da mu o tebi nisu rekli mnogo dobra.
Ali, ne radi se sada o tome. Mislim da nae dame namjeravaju
poduzeti jedno hodoae u pravcu ulice Roa-de-Sisil, i da emo mi
hodoasnice otpratiti.
- Ta ti zna da je to nemogue!
- Kako, nemogue?
- Eh, da! Mi smo danas u slubi kod Njegovog kraljevskog
Visoanstva.
- Sto mu gromova! Vjere mi, to je istina! Uvijek zaboravljam da
smo se popeli na vii stupanj i da smo doivljeli ast da od plemia,
koji smo bili, budemo unaprijeeni na sluge.
I dvojica prijatelja odoe da objasne kraljici i vojvotkinji kako su
prinueni da prisustvuju barem polasku na spavanje gospodina
vojvode.
- U redu! - ree gospoa de Never. - A mi odlazimo na svoju
stranu.
- A moe li se znati kamo idete? - upita Kokona.
- Oh, vi ste odvie znatieljni! - dobaci vojvotkinja. - Quaere et
invenies!

17

Dvojica mladia pozdravie te se urno popee gospodinu

d'Alansonu.
Vojvoda je kanda ekao na njih u svojem kabinetu.
- Eh, eh, doli ste veoma kasno, gospodo! - ree.
- Ima jedva deset sati, uzvieni gospodine! - odgovori Kokona.
Vojvoda izvadi svoj sat.
- Istina je! - ree. - Ipak, svi u Luvru su ve polijegali.
- Da, uzvieni gospodine, ali evo nas spremnih na vae
zapovijedi. Treba li da uvedemo u spavaonicu Vaeg Visoanstva
plemie odreene za pribivanje vaem polasku na spavanje?
- Naprotiv! Prijeite u malu dvoranu i otpustite sve njih!
Dvojica mladia posluae i izvrie primljeni nalog, kojem se
nitko ne zaudi s razloga to vojvodina narav bijae svima dobro
poznata. A potom se vratie k njemu.
- Uzvieni gospodine, - upita Kokona. - Vae e Velianstvo,
zacijelo poi u postelju... ili e moda raditi?
- Ne, gospodo! Imate dopust sve do sutra.
- Gle, gle! - apne Kokona na uho de La Molu - dvor noas
spava izvan svojih postelja, kako se ini! No e biti vraki
sladokusna... hajde da ugrabimo svoj dio noi!
I dvojica mladia potrae uz stubite preskaui sve po etiri
stepenice, dohvatie svoje plateve i maeve te pojurie iz Luvra i
pohitae za dvjema damama koje sustigoe na uglu ulice Kok-SentOnore (Coq-Saint-Honore),
Za to je vrijeme vojvoda od Alansona, zatvoren u svojoj sobi,
budna oka i nauljena uha ekao na nepredviene dogaaje to mu ih
bijahu nagovijestili.

18

3. BOG ODREUJE
Kao to je vojvoda mladiima rekao, u Luvru je vladala
najdublja tiina.
I doista, Margerita i gospoa de Never bijahu otile u ulicu
Tizon. Kokona i de La Mol bijahu poli za njima. Kralj i Henrik
nalazili su se na skitnji po gradu. Vojvoda od Alansona zadravao se
u svojim odajama u neodreenom i nemirnom oekivanju dogaaja
to mu ih bijae predskazala kraljica-majka.
I, napokon, Katarina bijae legla u postelju, gospoa de Sov,
sjedei do njezina uzglavlja, itala joj je izvjesne talijanske
pripovjetke kojima se dobra kraljica veoma smijala.
Ve odavna Katarina nije bila tako dobre volje. Poto je sa
svojim enama velikim tekom zaloila, poto je primila posjetu
lijenika i posavjetovala se sa njim, poto je uredila svakodnevne
raune svojeg kuanstva, ona je naredila da se odri molitva za
uspjeh izvjesnog vanog pothvata za sreu svoje djece, kako se
izrazila. Bijae to Katarinin obiaj, obiaj uostalom posve firentinski,
da u izvjesnim prilikama dade itati molitve i mise, ija je svrha bila
poznata jedino bogu i njoj.
Naposljetku je opet jednom primila Renea te je meu njegovim
miomirisima i meu njegovom bogatom zbirkom preparata odabrala
nekoliko novina.
- Neka se netko raspita da li je moja ki, kraljica Navare, u
svojim odajama! - ree zatim Katarina. - Ukoliko je tamo, neka je
zamole da mi doe praviti drutvo.
Pa, kome je taj nalog bio upravljen, izae, a malo zatim se vrati
u pratnji ijone.
- Eh, - ree kraljica-majka - traila sam gospodaricu, a ne
drubenicu!

19

- Gospoo, - odgovori ijona - mislila sam da mi je dunost da

doem osobno saopiti Vaem Velianstvu da je kraljica Navare
izala sa svojom prijateljicom, vojvotkinjom de Never...
- Izala? U ovo doba?! - upadne Katarina nabravi obrve. - A
kamo je to mogla da ode?
- Na jednu alkemistiku seansu - odgovori ijona - koja treba da
se odri u palai Giz, u paviljonu u kojem stanuje gospoa de Never.
- A kada e se vratiti? - upita kraljica-majka.
- Seansa e se produljiti do kasno u no - odgovori ijona - tako
da je vjerojatno da e Njezino Velianstvo ostati kod svoje
prijateljice sve do sutra ujutro.
- Ba je sretna ta kraljica Navare! - promrmlja Katarina. - Ima
prijateljice a kraljica je... Nosi krunu i nazivaju je Njezino
Velianstvo, a nema podanika. Ba je veoma sretna!
Izrekavi tu dosjetku, kojoj su se u sebi nasmijali oni to su je
uli, Katarina promrmlja:
- Uostalom, kad je ve izala... jer, ona je izala, kaete?
- Prije pola sata, gospoo.
- Sve je ne moe biti bolje! Idite!
ijona pozdravi i izae.
- Nastavite sa itanjem, arloto! - ree kraljica. Gospoa de Sov
nastavi.
Nakon deset minuta Katarina prekine itanje.
- Ah, sad sam se sjetila ? - ree - neka se otpusti straa na
galeriji!
To je bio znak na koji je ekao Morvel.
Poto su izvrili nalog kraljice-majke, gospoa de Sov nastavi sa
svojom pripovijetkom.
itala je od prilike etvrt sata bez ikakva prekida, kadli do
kraljiine sobe dopre jedan otegnuti i stravini krik od kojeg se
podigne kosa na glavama prisutnih.
Neposredno zatim uslijedi jedan pucanj iz pitolje.
- Ta to je? - ree Katarina. - Zato vie ne itate, Karlota?
- Gospoo, - upita mlada ena blijedei. - Zar niste uli?
20

- A to? - dobaci Katarina.,

- Pa taj krik!
- I taj pucanj iz pitolje? - doda zapovjednik garde.
- Krik, pucanj i pitolje? - ponovi Katarina. - Ja nisam ula nita!
Uostalom, ta zar su krikovi i pucnjevi iz pitolje u Luvru neto
neobino? itajte, itajte, Karloto!
- Ta prislunite, gospoo! - ree dok je gospodin de Nansi stajao
sa akom na balaku svojeg maa, ne usuujui se izai bez
kraljiina doputenja. - Prisluhnite! uju se koraci, psovke!
- Treba li da pogledam to je, gospoo? - upita zapovjednik
strae.
- Nipoto, gospodine? Ostanite ovdje! - vikne Katarina pridiui
se jednom rukom kao da je svojem nalogu htjela podati vie
upeatljivosti. - Ta tko bi me onda uvao u sluaju uzbune? Bit e da
su se to potukli neki vicarci.
Kraljiin spokoj, suprotstavljen prepasti to je lebdjela nad
itavim tim skupom, tvorio je toliko napadnu opreku, da gospoa de
Sov, ma koliko bojaljiva bila, baci na kraljicu-majku jedan
ispitivaki pogled.
- Ali, gospoo - povie - reklo bi se da nekoga ubijaju!
- Ma koga hoete da ubijaju?
- Ta kralja Navare, gospoo! Buka dolazi iz pravca njegovih
odaja!
- Glupao! - promrsi kraljica-majka, ije se usnice usprkos
njezinom samosavlaivanju poee udnovato pomicati, jer je
mrmljala jednu molitvu. - Ta glupaa svagdje vidi svojeg kralja
Navare!
- Boe moj, boe moj! - usklikne gospoa de Sov klonuvi
natrag na svoj naslonja.
- Gotovo je? Gotovo je! - ree Katarina. - Kapetane! - nastavi
obraajui se gospodinu de Nansiu - nadam se, ako je u palai bilo
nepodoptina, da ete sutra dati strogo kazniti krivce! Nastavite
itati, Karloto!

21

I Katarina klone i sama natrag na svoj jastuk, sa beutnou

koja je veoma nalikovala na iscrpljenost, jer prisutni primijetie da su
se niz njezino lice slijevale velike kapi znoja.
Gospoa de Sov se pokori tom izriitom nalogu, ali samo svojim
oima i svojim glasom. Njezine misli, odlutale na druge predmete,
predoivale su joj strahovitu pogibelj to se nadvila nad jednu
ljubljenu glavu. Naposljetku, nakon nekoliko minuta te borbe, ona
bude toliko izmuena sukobom izmeu uzbuenja i etikecije, da
njezin glas presta biti razumljiv. Knjiga joj ispadne iz ruku, i ona se
onesvijesti.
Iznenada se zau jo jaa buka. Teki i uurbani koraci potresoe
hodnik. Prasnue dva pucnja od kojih zazveae okna.
Zauena to se bitka tako prekomjerno oduljila, Katarina se
uspravi, ukruena, blijeda, raskolaenih oiju. U trenutku kad je
zapovjednik garde htio poletjeti napolje, ona ga zaustavi viknuvi:
- Neka svi ostanu ovdje! Ii u sama da vidim to se tamo
dogaa!
A evo to se dogaalo, ili bolje, to se bijae dogodilo:
Ujutro je de Mua iz Ortonovih ruku primio Henrikov klju. U
tom kljuu, koji bijae upalj, on je primijetio jedan zavijeni papiri.
Izvadio je taj papiri pomou jedne iode.
Bijae to lozinka Luvra za iduu no.
Osim toga, Orton mu je usmeno prenio Henrikove rijei koje su
pozivale de Muaa da doe k njemu u Luvr u deset sati.
U devet i po de Mua je obukao bojnu opremu u iju se vrstinu
imao ve nekoliko puta prilike uvjeriti. Preko ove je zatim zakopao
svileni prsluk, pripasao o bok svoj rapir, zajedno za opasa svoje
pitolje i prekrio sve to onim famoznim de La Molovim platem
trenjeve boje.
Vidjeli smo kako je Henrik, prije no to e se vratiti u svoje
odaje, ocijenio da je uputno da uini posjetu kod Margerite i kako je
stigao tajnim stubitem upravo na vrijeme da bi se u Margeritinoj
spavaonici sudario sa de La Molom i da bi za kraljeve oi zauzeo
svoje mjesto u trpezariji. To bijae upravo u istom trenutku kada je,
22

zahvaljujui lozinci koju mu je poslao Henrik, i prije svega,

zahvaljujui glasovitom platu trenjeve boje, de Mua prolazio
vratascima straarnice Luvra.
Uspeo se ravno u odaje kralja Navare, oponaajui, kao i obino,
to je bolje mogao de La Molov nain hodanja. U predsoblju je
zatekao Ortona koji je ekao na nj.
- Gosparu de Mua - ree mu branin - kralj je izaao i naredio mi
da vas uvedem u njegovu spavaonicu i da vam kaem da ga
priekate. Ukoliko bi odvie zakasnio, on vas poziva, kao to znate,
da prilegnete na njegovu postelju.
De Mua ue ne traei drugih objanjenja, jer ono to mu je
Orton netom rekao, bijae samo ponavljanje onoga to mu je ve bio
rekao toga jutra.
Da bi iskoristio vrijeme, de Mua uzme pero i tintu, pristupi
jednoj izvrsnoj zemljopisnoj karti Francuske to je visila na zidu i
dade se na izraunavanje i odreivanje putnih etapa izmeu Pariza i
Poa.
Meutim, taj posao je trajao samo etvrt sata, a poto ga je
zavrio, de Mua vie nije znao ime da se zabavi.
On prijee dva ili tri puta uokrug sobe, protrlja oi, zijevne,
sjedne, ustane i ponovo sjedne. Naposljetku, koristei se Henrikovim
pozivom, a uostalom i opravdanjem to je proisticalo iz zakona
prisnosti to su vladali izmeu prineva i njihovih plemia, de Mua
odloi na noni stoli svoje pitolje i svjetiljku, isprui se na
prostranu postelju sa tamnim zavjesama to je resila dno sobe, poloi
goli ma du svojeg bedra te se, siguran da nee biti iznenaen jer se
u pokrajnjoj prostoriji nalazio sluga, prepusti dubokom snu, iji
zvukovi uskoro poee odjekivati irokim svodom baldahina.
De Mua je hrkao kao prava vojniina i bio bi se na tom polju
mogao omjeriti i sa samim kraljem Navare.
Tada se estorica ljudi, sa maem u ruci i bodeom za pasom,
neujno uuljae u hodnik koji je jednim malim vratima vodio u
Katarinine odaje, a jednim velikim pak u Henrikove.

23

Jedan od te estorice stupao je kao prvi. Osim svojeg golog maa

i svojeg bodea koji bijae vrst poput lovakog noa, nosio je jo i
svoje vjerne pitolje, zadjenute srebrenim kopama za pojas. Taj
ovjek bijae Morvel.
Stigavi do Henrikovih vratiju, on se zaustavi.
- Jeste li se uvjerili da je straa nestala sa hodnika? - upita onoga
koji je kanda zapovijedao etom.
- Ni jedan jedini se vie ne nalazi na svojem straarskom mjestu
- odgovori porunik.
- U redu! - ree Morvel. - Sad treba razmotriti samo jedno, to
jest, da li je onaj, koga traimo, kod kue.
- Ali - ree porunik zadravajui ruku kojom se Morvel maao
za alku - ali, kapetane, ova vrata vode u odaje kralja Navare?
- A tko vam tvrdi suprotno? - otpovrne Morvel. biri se
iznenaeno zgledae, a porunik ustukne za korak.
- Uh! - klikne. - Da uhitimo nekoga u ovo doba, u Luvru, u
odajama kralja Navare?!
- A ta biste tek rekli - dobaci Morvel - kad bih vam kazao da je
onaj kojeg ete uhititi sam kralj Navare?
- Rekao bih vam, kapetane, da je ta stvar veoma ozbiljna i da,
bez naloga potpisanog vlastitom rukom Karla IX...
- itajte! - ree Morvel.
I izvadi iz svojeg prsluka nalog koji mu je dala Katarina te ga
prui poruniku.
- U redu! - ree ovaj poto ga je proitao. - Nemam vie
nikakvih primjedbi.
- I spremni ste?
- Jesam.
- A vi? - upita Morvel obraajui se ostaloj petorici bira.
Ovi salutirae s potovanjem.
- ujte, dakle, gospodo! - nastavi Morvel. - Evo plana: dvojica
od vas ostat e na ovim vratima, dvojica na vratima spavaonice, a
dvojica e sa mnom ui unutra.
- A zatim? - upita porunik.
24

- Obratite pozornost na ovo: nareeno nam je da sprijeimo

uhienika da zove upomo, da vie i da se odupre. Svako krenje tog
nareenja treba kazniti smru.
- Vidi, vidi, on ima odrijeene ruke! - ree porunik momku koji
bijae odreen da skupa sa njim ue za Morvelom u kraljevu
spavaonicu.
- Sasvim! - potvrdi Morvel.
- Ba je jadnik, taj kralj Navare! - ree jedan od ljudi. - Izgleda
da je tamo gore zapisano da nee izmai!
- A ovdje dolje - priklopi Morvel uzimajui natrag iz
porunikovih ruku Katarinin nalog - da e imati prilike da ue u se i
da razmilja!
Morvel turi u bravu klju koji mu bijae dala Katarina te,
ostavivi dvojicu ljudi na vratima, kao to je bilo dogovoreno, ue sa
preostalom etvoricom u predsoblje.
- Aj, aj! - ree Morvel zauvi spavaevo buno disanje iji su
zvukovi dopirali sve do njega - ini se da emo nai ono to traimo!
Mislei da se to vraa njegov gospodar, Orton mu smjesta poe
ususret pa se nae pred petoricom naoruanih ljudi koji su zaposjeli
prvu sobu.
Ugledavi zlokobno lice toga Morvela koga su nazivali
kraljevim koljaem, vjerni sluga ustukne i postavi se pred druga
vrata.
- Tko ste vi? - upita Orton. - I to hoete?
- U ime kralja! - odgovori Morvel. - Gdje je tvoj gospodar?
- Moj gospodar?
- Da, kralj Navare?
- Kralj Navare nije kod kue! - ree Orton branei vrata jo
zdunije. - Prema tome, vi ne moete ui!
- Izgovor! La! - ree Morvel. - Hajde, mii se! Bearnci su
tvrdoglavi. Ovaj ovdje zarea poput jednog od njihovih branskih
pasa, ne dajui se zaplaiti.
- Vi neete ui! - ree. - Kralj je odsutan.
I pribi se grevito za vrata.
25

Morvel dade jedan mig. etvorica ljudi epae neposlunika,

otrgnue ga sa dovratka za koji se grevito drao, a kako je otvorio
usta da bi vikao, Morvel mu pritisne ruku na usnice.
Orton estoko ugrize ubojicu koji muklo krikne te naglo
povukavi svoju ruku udari drkom svojeg maa slugu po glavi.
Orton zatetura i padne viui:
- Na uzbunu! Na uzbunu! Na uzbunu!
Glas mu zamre, i on se onesvijesti.
Napadai prekoraie preko njegova tijela, dvojica njih ostadoe
na tim drugim vratima, a ostala dvojica pod vodstvom Morvela
unioe u spavaonicu.
Pri svjetlosti svjetiljke koja je gorjela na nonom stoliu
ugledae postelju. Zastori na njoj bijahu zatvoreni,
- Hm, hm - ree porunik - ini mi se da vie ne hre!
- Hajdemo! Naprijed! - dobaci Morvel.
Pri tom glasu zau se iz postelje jedan promukao krik koji je
nalikovao vie na lavlju riku negoli na ljudski glas, zavjese se naglo
razmaknue, i ukaza se ovjek oboruan oklopom i ela pokrivena
jednim od onih ljemova koji obuhvaaju glavu sve do oiju, kako
sjedi drei u rukama dvije pitolje i ma preko koljena.
Tek to je ugledao tu pojavu i prepoznao u njoj de Muaa, Morvel
osjeti kako mu se die kosa na glavi. On strahovito problijedi, usta
mu se napunie pjenom te, kao da se naao licem u lice sa nekom
aveti, ustukne korak unatrag.
Iznenada naoruani lik ustane i stupi naprijed za isto takav jedan
korak kao to je Morvel ustuknuo, tako da se inilo da onaj koji je
napadnut progoni, a onaj pak koji je napadao da bjei.
- Ah, lupeu! - usklikne de Mua muklim glasom. - Doao si da
me ubije kao to si ubio i mojeg oca!
Dva bira, to jest ona dvojica koji bijahu skupa sa Morvelom
uli u kraljevu spavaonicu, jedini ue te strane rijei. Ali,
istovremeno dok su bile izgovarane, de Muaova pitolja se spustila
do u visini Morvelova ela. Morvel se baci na koljena u trenutku
kada je de Mua pritisnuo prst na obara. Hitac prasne, a jedan od
26

ljudi koji su se nalazili iza Morvela, i kojeg je ovaj uslijed svoje

kretnje otkrio, padne pogoen u srce. Morvel istog trenutka
odgovori, ali se kugla spljoti o de Muaov oklop.
Tada de Mua odmjeri razmak, zamahne svojim dugakim
maem, i rasijee lubanju drugoga momka, a zatim se okrete
Morvelu te ukrsti ma sa njim.
Borba je bila strana ali kratka. Kod etvrtog naleta Morvel
osjeti u svojem grlu hladnou elika. On ispusti jedan priguen krik, i
stropota se poleice, a padajui prevrne svjetiljku koja se utrne.
De Mua, snaan i spretan poput nekog Homerovog junaka,
smjesta iskoristi mrak te poletje pognute glave prema predsoblju,
obori jednog straara, odgurne drugoga, projuri kao munja izmeu
zbira koji su uvali vanjska vrata, zau dva pucnja iz pitolje ije
kugle okrznue zidove hodnika, te se od toga trenutka osjeti spaen,
jer mu je ostala jo jedna nabijena pitolja, a povrh toga i taj ma koji
je zadavao tako strane udarce.
De Mua askom uspori svoj trk da bi porazmislio treba li da
pobjegne k vojvodi od Alansona, ija su se vrata, kako mu se uinilo,
upravo maloas otvorila, ili pak treba li da pokua izai iz Luvra.
Odluivi se za ovo potonje, ubrza svoj isprva usporeni trk, poletje
niz stubite preskaui odjednom po deset stepenica, dospije do
straarnice, izgovori dvije rijei lozinke i projuri viknuvi:
- Potrite gore, tamo ubijaju za kraljev raun!
Iskoristivi zapanjenost koju su na strau proizvele te rijei
udruene sa bukom pucnjave, on dade petama vjetra i nestane u ulici
Kok, ne zadobivi ni jedne jedine ogrebotine.
To se zbilo upravo u trenutku kada je Katarina zadrala
zapovjednika garde i rekla:
- Ostanite ovdje, ii u sama da vidim to se tamo dogaat
- Ali, gospoo, - primijeti zapovjednik - opasnost koja bi mogla
zaprijetiti Vaem Velianstvu nalae mi da vas pratim!
- Ostanite ovdje, gospodine! - ponovi Katarina jo zapovjednijim
naglaskom negoli prvi puta. - Ostanite ovdje! Kraljevi su okrueni
jednom zatitom koja je monija od ljudskog maa!
27

Zapovjednik osta.
Katarina tada zae svojim bosim nogama u barunaste papue,
dohvati jednu svjetiljku, izae iz svoje spavaonice, stigne na hodnik
koji je bio jo uvijek ispunjen dimom te krene, beutna i hladna
poput nekog duha, prema odajama kralja Navare.
Posvuda je opet zavladala tiina.
Katarina dospije do ulaznih vratiju, prijee preko praga te
najprije ugleda u predsoblju onesvijetenog Ortona.
- Eh, eh - promrmlja - evo ipak sluge... tamo dalje nai emo bez
sumnje i gospodara.
I proe kroz druga vrata.
Ondje njezina noga udari o jednu ljeinu. Ona spusti nie svoju
svjetiljku: bijae to mrtvo tijelo straara sa raskoljenom glavom. Bio
je posve mrtav.
Tri koraka dalje leao je porunik, pogoen kuglom, isputajui
svoj posljednji uzdah.
I napokom, jedan ovjek, lica blijeda kao u mrtvaca, gubei krv
iz dvostruke rane koja mu je prolazila vratom, pokuavao je,
ukrutivi svoje zgrene prste, da se digne.
To je bio Morvel.
Katarininim ilama proe jeza. Ona vidje praznu postelju,
pogleda oko sebe uzalud traei meu tom trojicom ljudi, to su
leali u svojoj krvi, ljeinu kojoj se nadala.
Morvel prepozna Katarinu. Njegove se oi strahovito rairie, i
on uini prema njoj jednu oajniku kretnju rukom.
- Dakle? - upita ona poluglasno - gdje je on? to je od njega?
Nesretnie! Da ga moda niste pustili da pobjegne?
Morvel pokua sroiti neke rijei, ali se samo neko nerzumljivo
piskutanje zau iz njegove rane, na usta mu navre crvenkasta pjena, i
on odmahne glavom u znak nemoi i boli.
- Ta govori! - vikne Katarina. - Ta govori! Pa makar da mi kae
samo jednu jedinu rije!

28

Morvel pokae na svoje rane, ispusti ponovo neke neuobliene

glasove, napregne se na jo jedan pokuaj koji zavri samo jednim
muklim hroptanjem, a onda se onesvijesti.
Katarina tada pogleda oko sebe: bila je okruena samim
ljeinama i samrtnicima. Krv je tekla potocima po sobi, a mrtvaka
tiina lebdjela je nad itavim tim prizorom.
Ona se jo jednom obrati Morvelu, ali ga ne uspije probuditi:
ovoga puta je ostao ne samo nijem, ve i nepomian. Iz njegova
prsluka virio je neki papir. Bio je to nalog za uhienje sa kraljevim
potpisom. Katarina ga zgrabi i sakrije u svoja njedra.
U tom trenutku zau za sobom laganu kripu parketa. Ona se
obazre i ugleda gdje na vratima sobe stoji vojvoda od Alansona koga
buka bijae privukla i protiv njegove volje i koji je bio kao opinjen
prizorom to mu se ukazao pred oima.
- Vi ovdje?! - usklikne ona.
- Da, gospoo... Ta to se to dogaa, blagi boe?! - upita
vojvoda.
- Vratite se u svoje odaje, Franjo! Dovoljno rano ete saznati
novosti!
Vojvoda od Alansona nije bio tako neupuen o toj pustolovini
kao to je to Katarina pretpostavljala. Ve pri prvim koracima to su
odjeknuli u hodniku, on je stao oslukivati. Vidjevi kako neki ljudi
ulaze u odaje kralja Navare i usporedivi tu injenicu sa Katarininim
rijeima, on se domisli onome to e se desiti, te se veoma obradovao
to e jedna ruka koja bijae monija od njegove, unititi jednog tako
opasnog prijatelja.
Uskoro su njegovu pozornost privukli pucnjevi i uurbani koraci
nekog bjegunca, pa je u snopu svjetlosti koji je izlazio iz otvorenih
vratiju na stubitu vidio kako nestaje jedan crveni plat koji mu
bijae odvie blizak, a da ga ne bi bio prepoznao.
- De Mua! - usklikne. - De Mua kod mojeg urjaka Navare! Ali
ne, to je nemogue! Da to moda nije gospodin de La Mol?
Tada ga je obuzela uznemirenost. Sjetio se da mu je toga
mladia bila preporuila sama Margerita, pa se, elei se uvjeriti da li
29

je to bio on na kojeg je maloas vidio prolaziti, hitro popeo u sobu

dvojice mladia. Bila je prazna. Meutim, u jednom kutu te sobe
naao je objeen onaj glasoviti plat trenjeve boje. Njegove su se
sumnje potvrdile: to dakle nije bio de La Mol, ve de Mua.
Blijeda ela i drhui da hugenot ne bude otkriven, i da ne oda
tajnu zavjere pohitao je do straarnice Luvra. Ondje je saznao da je
plat trenjeve boje umaknuo zdrav i itav, javivi da se u Luvru
ubija za kraljev raun.
- On je u zabludi! - promrmljao je vojvoda od Alansona. Ubijalo se za raun kraljice-majke!
Vrativi se na poprite bitke, zatekao je Katarinu kako luta poput
hijene meu mrtvacima.
Na nalog to mu ga je dala njegova majka, mladi vojvoda se
vrati u svoje odaje, glumei spokojnost i poslunost, usprkos burnim
mislima koje su uzbuivale njegov duh.
Ogorena i oajna to se i ovaj novi pokuaj izjalovio, Katarina
pozove zapovjednika garde, dade ukloniti tjelesa, naredi da se
Morvel, koji je bio samo ranjen, odnese kui, a zabrani da probude
kralja.
- Oh! - promrsi vraajui se pognute glave u svoje odaje. - I ovaj
puta je umaknuo! Nad tim ovjekom bdije boja ruka. On e vladati!
On e vladati!
A onda, otvarajui vrata svoje spavaonice, prijee rukom preko
ela i namjesti na svoje lice bezznaajan smijeak.
- Ta to je to bilo, gospoo? - upitae svi prisutni osim gospoe
de Sov koja je bila odvie uplaena, a da bi postavljala pitanja.
- Nita! - odgovori Katarina. - Malo buke, i to je sve.
- Oh! - krikne iznenada gospoa de Sov upirui prstom na
Katarinine stope. - Vae Velianstvo kae da nije bilo nieg, a svaki
korak Vaeg Velianstva ostavlja na sagu trag!

30

4. NO KRALJEVA
Za to vrijeme je Karlo IX koraao usporedo sa Henrikom drei
ga podruku. Za njima su ila etvorica njegovih plemia, a ispred
njih pak dva bakljonoe.
- Kad izlazim iz Luvra, - govorio je ubogi kralj - osjeam utisak
slian onome koji me snalazi kada ulazim u neku lijepu umu.
Diem, ivim, slobodan sam!
Henrik se osmjehne.
- Vaem Velianstvu bi onda bilo lijepo u brdima Bearna! - ree.
- Da, i shvaam da udi za tim da se vrati onamo. Ali, ako bi te
za tim obuzela odvie velika udnja, moj Henrie - doda Karlo kroz
smijeh - savjetujem ti da bude oprezan! Jer, moja majka Katarina te
toliko voli da nikako ne bi mogla bez tebe!
- to je Vae Velianstvo naumilo za veeras? - upita Henrik
dajui tom opasnom razgovoru drugi obrat.
- Odvesti u te da sklopi jedno poznanstvo, Henrie. Rei e
mi svoje miljenje.
- Stojim Vaem Velianstvu na raspolaganju.
- Udesno! Udesno! Idemo u ulicu de Bar (des Barres)!
Dvojica kraljeva bijahu sa svojom pratnjom prola ulicom
Savoneri (Savonnerie), kadli ispred palae Konde ugledae dvojicu
mukaraca, umotanih u velike plateve, kako izlaze kroz jedna
sakrivena vrata, koja jedan od njih neujno zatvori.
- Hm, hm! - ree kralj Henriku koji je po svojem obiaju takoer
promatrao, ali bez ikakvih primjedbi. - Ovo zasluuje panju!
- Zato to kaete, Sire - upita kralj Navare.
- To se ne odnosi na tebe, Henrie. Ti si u svoju enu siguran! odgovori Karlo sa smijekom. - Ali, tvoj roak Konde nije siguran u
svoju ili, ako jeste, onda je u krivu, avo me odnio!

31

- Ali, tko vam kae da su ta gospoda bila u posjeti ba kod

gospoe de Konde, Sire?
- Neki predosjeaj... Nepominost te dvojice mukaraca koji su
se postavili pod vrata otkad su nas ugledali i koji se ne miu odanle...
a zatim, izvjesne pojedinosti u kroju plata onog nieg... Tako mi
boga, to bi bilo udnovato!
- to to?
- Nita! Neto mi je palo na um, to je sve. Hajdemo!
I zaputi se ravno k onoj dvojici, koji videi da se ta namjera
ticala njih, uinie nekoliko koraka da bi se udaljili.
- Hej, gospodo! - vikne kralj, - Stanite!
- Da li se to nama obraate? - upita jedan glas od kojeg Karlo i
njegov pratilac zadrhtae.
- E pa, Henrie - upita Karlo - prepoznaje li sada taj glas?
- Sire - odgovori Henrik - kada va brat, vojvoda od Anua ne bi
bio u La Roelu, ja bih se zakleo da je to maloas progovorio on!
- Pa lijepo! - dobaci Karlo. - Stvar je u tome da on nije u La
Roelu, eto, tu je!
- Ali, tko je to sa njim?
- Ne poznaje pratioca?
- Ne, Sire!
- Pa ipak, njegov stas je takav, da ne moe biti nikakve zabune.
ekaj, sad e ga prepoznati!... Hej! Ej, kaem vam! - ponovi kralj. Ta zar ne ujete, sto mu gromova!
- Zar ste straa na ophodnji da nas zaustavljate? - dobaci onaj
vii od te dvojice, izvadivi svoju ruku iz nabora svojeg plata.
- Uzmite da smo straa na ophodnji - ree kralj - i stanite kad
vam se to nareuje!
A onda se nagne k Henrikovom uhu:
- Vidjet e kako vulkan riga vatru! - apne.
- Ima vas osmorica - ree onaj vii, pokazavi ovog puta ne samo
svoju ruku, ve takoer i svoje lice - ali, sve da vas ima i stotina:
gubite se!
- Hm, hm! Vojvoda de Giz! - promrmlja Henrik.
32

- Ah, na roak od Lotaringije! - klikne kralj.

- Napokon ste se otkrili! Na svu sreu!
- Kralj! - povie vojvoda.
to se pak one druge osobe tie, ona se pri ovim rijeima jo
dublje umota u svoj plat i osta nepomina, poto je prije toga u znak
tovanja skinula eir.
- Sire, - ree vojvoda de Giz - upravo sam maloas bio u posjeti
kod svoje urjakinje, gospoe de Konde.
- Da... i poveli ste sa sobom jednog od svojih plemia. A kojeg
to?
- Sire, - odgovori vojvoda - Vae ga Velianstvo ne poznaje!
- Onda emo se sa njim upoznati! - ree kralj.
I pokroivi ravno k onoj drugoj osobi, dade jednom od dvojice
slugu znak da pristupi blie sa svojom bakljom.
- Oh, oh, Henrie, vi ste to...?! Ali ne, to nije mogue, mora da
se varam...! Moj brat d'Anu ne bi nikome otiao u posjete prije nego
to bi doao da posjeti mene! Njemu nije nepoznato da za prineve
kraljevske krvi to se vraaju u prijestolnicu postoje u Parizu samo
jedna vrata: ona na straarnici Luvra!
- Oprostite, Sire! - ree vojvoda od Anua. - Molim Vae
Velianstvo da izvine moju nedosljednost.
- Eh, da! - odgovori kralj podrugljivo. - A to ste to, brate, radili
u palai Konde?
- O - dobaci kralj Navare svojim podsmjeljivim nainom - pa,
ono to je Vae Velianstvo kazalo maloas!
I, nagnuvi se kraljevom uhu, dovri svoju reenicu, popraujui
je gromoglasnim smijehom.
- Ta ta ima u tome?! - upita vojvoda de Giz s visoka, jer, kao i
svi ostali na dvoru, bijae poprimio obiaj da postupa prilino grubo
sa tim nevoljnim kraljem Navare. - Zato ne bih otiao u posjete
svojoj urjakinji? Ta zar gospodin vojvoda od Alansona ne odlazi u
posjete svojoj?
Henrik lako porumenje.

33

- Kojoj to urjakinji? - upita Karlo. - Ne poznajem u njega druge

do kraljice Elizabete!
- Oprostite, Sire! Trebalo je da kaem svojoj sestri... gospoi
Margeriti, koju smo na dolasku ovamo, ima tome pola sata, vidjeli
gdje prolazi u svojoj nosiljci, u pratnji dvaju gizdelina koji su kaskali
svaki sa po jedne strane.
- Zar zaista? klikne Karlo - ta kaete na to, Henrie?
- Da je kraljici Navare slobodno da ide kamo hoe! Meutim,
sumnjam da je izala iz Luvra.
- A ja sam u to siguran! - ree vojvoda de Giz.
- I ja takoer! - dobaci vojvoda od Anua - i to po tome to se
nosiljka zaustavila u ulici Klo-Perse.
- Mora da se vaa urjakinja... ne ova - ree Henrik pokazujui
na palau Konde - ve ona druga - dodade okrenuvi svoj prst u
pravcu palae Giz - mora da se i ona prikljuila, jer mi smo ih
napustili obje zajedno a, kao to znate, one su nerazdruive.
- Ne shvaam to Vae Velianstvo time eli rei! - otpovrne
vojvoda de Giz.
- Ba naprotiv! - ree kralj. - Nita jasnije od toga! A eto takoer
i zato je sa svake strane nosiljke kaskao po jedan gizdelin!
- Pa lijepo, - dobaci vojvoda - ako ima nepodoptina sa strane
kraljice i sa strane mojih urjakinja, zatraimo kraljevu pravdu kako
bismo postigli da te nepodoptine prestanu!
- Eh, doavola - ree Henrik - ostavite na miru gospoe de
Konde i de Never! Kralj se ne uznemiruje za svoju sestru, a ja... ja
imam povjerenje u svoju enu!
- Nipoto, nipoto! - usklikne Karlo. - Ja elim da to raistim!
Ali, obavimo tu stvar sami! Nosiljka se zaustavila u ulici Klo-Perse,
kaete roae?
- Da, Sire
- Vi biste prepoznali to mjesto?
- Da, Sire.
- Pa lijepo, poimo onamo. A ako bude potrebno i kuu potpaliti
da bismo saznali tko je unutra, mi emo je potpaliti!
34

I evo, sa takvim namjerama, koje bijahu prilino slabo umirujue

za spokoj onih o kojima se radilo, etiri prva velmoe kranskog
svijeta krenue put ulice Sent-Antoan (Seint-Antoine).
Kada su etvorica prineva stigla u ulicu Klo-Perse, Karlo, koji
je svoje poslove elio obaviti unutar obiteljskog kruga, otpusti
plemie iz svoje pratnje, rekavi im da mogu slobodno raspolagati
preostatkom noi, ali da se u est sati ujutro sa dva konja nau kod
Bastilje.
Ulica Klo-Perse imala je samo tri kue. Potraga bijae utoliko
laka to kod dvije od njih nije bilo nikakva opiranja da bi se
otvorile. Bijahu to one koje su graniile jedna na ulicu Sent-Antoan a
druga na ulicu Roa-de-Sisil.
to se pak tree tie, s njom je bilo drugaije. To bijae ona koju
je uvao njemaki pazikua, a sa tim njemakim pazikuom nije bilo
lako izii na kraj. inilo se da je Parizu te noi bilo sueno da prui
najznamenitije primjere sluinjske vjernosti.
Vojvoda de Giz je mogao do mile volje prijetiti u najiem
saksonskom narjeju, Henrik d'Anu je mogao do mile volje nuditi
kesu punu zlata, Karlo je mogao do mile volje objanjavati idui ak
dotle da za sebe tvrdi da je porunik straarske ophodnje, valjani
Nijemac se nije obazirao ni na objanjavanje ni na ponude, ni na
prijetnje. Videi da ostaju uporni, i to na nain koji je postajao
nepodnoljiv, on proturi meu eljezne ipke gornji kraj nekakve
arkebuze, na koju demonstraciju se trojica od etvorice posjetilaca
samo nasmijae (dok se Henrik Navarski drao po strani kao da ga ta
stvar uope ne zanima), obzirom na to da je to oruje, budui da se
meu ipkama nije moglo pokretati ustranu, moglo biti pogibeljno
samo za nekog slijepca koji bi mu se postavio suelice.
Vidjevi da se vratar nije dao hi zaplaiti, ni podmititi, ni ganuti,
vojvoda de Giz se priini kao da je sa svojim pratiocima otiao.
Meutim, nije se povukao zadugo. Na uglu ulice Sent-Antoan naao
je ono to je traio: bijae to kamen, nalik na kamenje to su ga tri
hiljade godina ranije pokretali Ajant, Telamon i Diomed. Vojvoda ga
natovari na svoje rame i vrati se, davi svojim drugovima znak da
35

pou za njim. Upravo u istom tom trenutku je pazikua, koji je vidio

da su se ti ljudi za koje je drao da su zlikovci udaljili, opet zatvorio
vrata, ne stigavi, meutim, jo namaknuti zasune. Vojvoda de Giz
iskoristi taj trenutak: ba kao neki ivi katapult izbaci kamen o vrata.
Brava se razleti, raznijevi i dio zida u kojem je bila privrena.
Vrata se otvorie i sruie Nijemca koji padajui strahovito krikne,
upuujui na taj nain upozorenje posadi, koja bi se, da nije bilo tog
krika, nala u velikoj opasnosti da bude zaskoena.
Upravo u istom tom asu de La Mol je sa Margeritom prevodio
jednu Teokritovu idilu, a Kokona je pak, pod izgovorom da je i on
takoer Grk, ispijao sa Henrijetom svu silu sirakuanskog vina.
I znanstveni i bakhovski razgovor budu silovito prekinuti.
Utrnuti svijee, otvoriti prozore, izjuriti na balkon, razaznati u
mraku etvoricu mukaraca, pobacati im na glavu sve predmete to
su im dospjeli pod ruke, upriliiti strahovitu buku pljotiminim
udarcima maem koji su zahvaali samo vanjski zid, eto, to bijahu
poslovi kojima se smjesta pozabavie de La Mol i Kokona. Karlo,
najogoreniji meu opsjedaima, dobije na plea jedan srebreni vr,
vojvoda od Anua jednu zdjelu koja je sadravala kompot od narani
i limunova, a vojvoda de Giz pak jedan srnei but.
Henrik nije dobio nita. On je potiho ispitivao vratara, kojeg
gospodin de Giz bijae privezao o vrata, i koji je odgovarao svojim
vjeitim:
- Ich verstehe nicht!
ene su bodrile opsjedane mukarce i dodavale im predmete koji
su letjeli dolje jedan za drugim poput tue.
- Smrt i prokletstvo! - povie Karlo IX dobivi na glavu jednu
tapeciranu stoliicu koja mu natue eir sve do nosa. - Neka mi se
poure otvoriti, ili u sve njih tamo gore dati povjeati!
- Moj brat! - apne Margerita potiho de La Molu.
- Kralj! - doapne ovaj Henrijeti.
- Kralj! - doapne pak ova Kokonau, koji je dovlaio k prozoru
jednu drvenu krinju i koji je pregnuo za tim da zatre vojvodu de

36

Giza na koga se, i ne prepoznavi ga, ponaosob okomio. - Kralj je

dolje, kaem vam!
Kokona ispusti krinju i pogleda iznenaeno.
- Kralj?! - upita.
- Da, kralj!
- Tad se povlaim!
- Jest, a i de La Mol i Margerita upravo su ve otili! Doite!
- A kuda?
- Doite, kaem vam!
I dohvativi ga za ruku, Henrijeta povue Kokonaa kroz tajna
vrata koja su vodila u pokrajnju kuu.
Poto su zakljuali za sobom vrata, svo etvoro pobjegoe kroz
izlaz koji je vodio na ulicu Tizon.
- Hm, hm, - promrmlja Karlo - ini mi se da se posada predaje.
Priekae nekoliko minuta, ali do opsjedaa ne dopre nikakav
um.
- Spremaju neko lukavstvo! - ree vojvoda de Giz.
- Prije e biti da su prepoznali glas moga brata i da su izvjetrili! dobaci vojvoda od Anua.
- Ipak e morati da prou ovuda! - ree Karlo.
- Da! - otpovrne vojvoda od Anua - Ukoliko kua nema dva
izlaza!
- Roae - ree kralj - uzmite ponovo svoj kamen i uinite sa
onim drugim vratima isto kao to ste uinili sa ovima ovdje!
Vojvoda je smatrao da je nepotrebno da se pribjegava takvim
sredstvima, a budui da je primijetio da su ona druga vrata manje
vrsta negoli ova prva, on ih razvali jednostavnim udarcem noge.
- Baklje! Baklje amo! - vikne kralj.
Sluge pristupie blie. Baklje bijahu ugaene, no oni su uza se
imali sve to bijae potrebno da se ponovo upale. Karlo IX dohvati
jednu baklju, a drugu dade vojvodi od Anua.
Kao prvi krene vojvoda de Giz, sa maem u ruci.
Na kraju povorke stupao je Henrik.
Tako stigoe na prvi kat.
37

U trpezariji bijae posluena, ili bolje rei, raspremljena veera,

jer ba je veera bila najvie posluila za gaanje iz prozora.
Svjenjaci bijahu prevaljeni, pokustvo isprevrnuto, a sve sue, koje
nije bilo od srebra, u paramparadi.
Prijeoe u salon. Ni ondje ne naioe na vie obavjetenja o
identitetu osoba negoli u prvoj prostoriji. Grke i latinske knjige,
nekoliko muzikih instrumenata - to je bilo sve to su nali.
Spavaonica je kazivala jo manje. Jedna nona lu gorjela je u kugli
od alabastra koja je visila sa stropa. No inilo se da nitko ne bijae ni
ulazio u tu prostoriju.
- Postoji jo jedan izlaz! - ree kralj.
- To je vjerojatno! - potvrdi vojvoda od Anua
- Ali gdje je? - upita vojvoda de Giz. Stadoe traiti na sve
strane, ali ga ne naoe.
- Gdje je pazikua? - upita kralj.
- Privezao sam ga za reetku! - odgovori vojvoda de Giz.
- Ispitajte ga, roae!
- Nee htjeti da odgovora!
- Pa ugat emo mu malu otru vatricu pod nogama - ree kralj
smijui se - i morat e progovoriti.
Henrik pogleda hitro kroz prozor.
- Njega vie nema! - ree.
- Tko ga je odvezao? - upita naglo vojvoda de Giz.
- Prokletstvo! - vikne kralj. - I opet neemo nita saznati!
- Stvarno! - dobaci Henrik. - I sami vidite, Sire, da nema
nikakvih dokaza da su moja ena i urjakinja gospodina de Giz-a bile
u ovoj kui!
- To je istina! - ree Karlo. - Sveto pismo nas ui da postoje tri
stvari koje ne ostavljaju traga: ptica u zraku, riba u vodi i ena... ne,
zabunio sam se!... mukarac kod...
- Dakle, - prekine ga Henrik - najbolje to moemo uiniti...
- Da! - upadne Karlo - Da se pozabavimo... ja sa svojom
modricom, vi d'Anu da sa sebe obriete svoj sirup od narani, a vi,
de Giz, pak da uklonite svoju mast od peenke!
38

I potom izaoe i ne potrudivi se da opet zatvore vrata.

Stigavi u ulicu Sent-Antoan, kralj se obrati vojvodi od Anua i
vojvodi de Gizu.
- Kamo ste namjerili, gospodo? - upita.
- Sire, mi idemo k Nantujeu (Nantouillet) koji nas oekuje na
veeru... mojeg roaka od Lotaringije i mene. Hoe li nam se Vae
Velianstvo pridruiti?
- Ne, hvala! Mi idemo na suprotnu stranu. elite li jednoga od
mojih bakljonoa?
- Veoma smo vam zahvalni, Sire! - ree brzo vojvoda od Anua.
- Uredu!... On se plai da za njim ne poaljem uhodu! - ane
Karlo na uho kralju Navare.
A onda ree poduhvativi ovog potonjeg podruku:
- Doi, moj Henrie! Noas te pozivam na veeru!
- Znai da se ne vraamo u Luvr? - upita Henrik.
- Ne, kaem ti, trostruki tvrdoglave! Hajde sa mnom, kad ti
kaem da doe! Hajde!
I odvue Henrika ulicom ofroa-Lasnije (Geo-ffroy-Lasnier).

39

5. ANAGRAM
Iz sredine ulice ofroa-Lasnije odvajala se ulica Garnje-sir-1'o
(Garnier-sur-1'Eau) a na kraju ulice Garnje-sir-l'o prostirala se
ulijevo i udesno ulica de Bar (des Barres).
Ondje, nekoliko koraka prema ulici Mortelen, nalazila se s desne
strane jedna mala odvojena kuica sa vrtom koji bijae zatvoren
visokim zidovima i u koji su vodila samo jedna ispunjena vrata.
Karlo izvadi iz svojeg depa jedan klju, otvori vrata koja
smjesta popustie, budui da su bila samo zakljuana. Potom,
propustie unutra Henrika i slugu koji je nosio baklju, opet ih za
sobom zakljua.
Jedan jedini mali prozor bijae osvijetljen. Karlo ga pokae
prstom Henriku i nasmijei se.
- Sire, ne shvaam! - ree ovaj.
- Svatit e ve, Henrie!
Kralj Navare zaueno pogleda Karla. Njegov glas i njegovo
lice bijahu poprimili izraaj blagosti koji je bio toliko drukiji od
uobiajenog karaktera njegove fizionomije, da ga Henrik naprosto
nije prepoznavao.
- Henrie moj - ree mu kralj - rekao sam ti da izlazei iz Luvra
izlazim iz pakla... A kada ulazim ovamo, ulazim u raj!
- Sire - odgovori Henrik - sretan sam to me Vae Velianstvo
smatra dostojnim da me pozove da poem skupa, s njim na putovanje
u nebo!
- Staza do tamo je uska, - doda kralj zaputivi se na jedno malo
stubite - no to je radi toga kako na toj usporedbi ne bi nita
nedostajalo.
- A tko je aneo koji uva ulaz u va Eden, Sire?
- Vidjet e! - odgovori Karlo IX.

40

I dajui Henriku znak da poe za njim bez buke, otvori jedna

vrata, zatim jo jedna i zaustavi se na pragu.
- Gledaj! - ree.
Henrik prie blie, i njegov pogled osta prikovan za jedan od
najljupkijih prizora to ih je igda vidio.
Bijae to jedna ena od priblino osamnaest do devetnaest
godina koja je spavala glave poloene na dno jednog djejeg
krevetia, drei objim svojim rukama priljubljene o svoje, usne
noice uspavanog djeteta, a njezina dugaka valovita kosa sputala
joj se niz ramena poput nekog zlatnog vodopada.
ovjek bi bio rekao da je to neka Albahova slika to prikazuje
Djevicu sa djetetom Isusom.
- Oh, Sire, - upita kralj Navare - tko je taj ljupki stvor?
- Aneo mojeg raja, moj Henrie! Jedini koji me voli samo zbog
mene!
Henrik se osmjehne.
- Da, zbog mene! - ponovi Karlo. - Jer, ona me je voljela jo i
prije negoli je znala da sam kralj!
- A otkuda to zna?
- E pa, otkuda to zna - odgovori Karlo sa jednim uzdahom koji je
svjedoio o tome da mu je to krvavo kraljevanje bivalo poneki put
tegobno - otkako to zna, ona me jo uvijek voli. Eto, prosudi!
Kralj se posve lagano priblii i poljubi rascvjetali obraz mlade
ene lako kao to pela dotie ljiljanov cvijet.
Mlada se ena ipak probudi.
- Karlo! - apne otvarajui oi.
- Vidi li, ona me naziva Karlo ... Kraljica kae Sire.
- Oh! - usklikne mlada ena. - Vi niste sami, moj kralju!
- Ne, dobra moja Marijo. Htio sam ti dovesti jednog drugog
kralja, koji je sretniji od mene, jer nema krune, koji je nesretniji od
mene, jer nema jedne Marije Tue (Touchet). Bog daje naknadu za
sve.
- Sire, to je kralj Navare? - upita Marija.
- On je to, dijete moje. Prii blie, Henrie!
41

Kralj Navare prie blie. Karlo dohvati njegovu desnu ruku.

- Pogledaj ovu ruku, Marijo! To je ruka jednog dobrog brata i
iskrenog prijatelja. Da nije bilo te ruke, vidi...
- to, Sire?
- E pa, da nije bilo te ruke, Marijo, danas nae dijete 2 vie ne bi
imalo oca!
Marija krikne, padne na koljena, zgrabi Henrikovu ruku i poljubi
je.
- Tako valja, Marijo, tako valja, - ree Karlo.
- A to ste uinili da bi mu se zahvalili, Sire?
- Vratio sam mu milo za drago!
Henrik ga zaueno pogleda.
- Jednoga e dana saznati to sam time htio rei, Henrie moj.
A sada, doi da vidi!
I pristupi krevetu gdje je dijete svejednako spavalo.
- Eh - ree - kad bi ovaj krupni djeak spavao u Luvru umjesto
to spava ovdje u ovoj malenoj kuici u ulici de Bar, to bi izmijenilo
mnogo tota u sadanjosti, a moda i u budunosti!
- Sire - ree Marija - neka oprosti Vae Velianstvo, ali ja vie
volim da spava ovdje! Tako spava bolje!
- Ne ometajmo mu dakle san! - ree kralj. - Tako je lijepo
spavati kada se nita ne sanja!
- E pa onda, Sire... - dobaci Marija pokazavi rukom na jedna
vrata to su vodila iz te sobe.
- Da, u pravu si, Marijo - ree Karlo - hajdemo na veeru!
- Karlo moj ljubljeni, - poe Marija - zamolit ete kralja svojeg
brata da me izvini, zar ne?
- A zbog ega?
- Zbog toga to sam otpustila nau poslugu, Sire! - nastavi
Marija obraajui se kralju Navare - morate znati da Karlo eli da ga
jedino ja posluujem.
2

Doista, to nezakonito dijete, koje nije bilo nitko drugi ve glasoviti vojvoda od
Angulema (Angouleme) koji je umro godine 1650. bilo bi, da je bilo zakonito, ukinulo
Henrika III, Henrika IV, Ljudevita XIII i Ljudevita XIV. to bi nam bilo dalo umjesto
njih? Duh se smuuje i gubi u nepoznanicama takvog jednog pitanja!

42

- Trista mu! - klikne Henrik. - To rado vjerujem!

Dvojica mukaraca prijeoe u trpezariju, a majka pak,
uznemirena i brina, pokrije jednom toplom tkaninom maloga Karla
koji se, zahvaljujui zdravom djejem snu to ga je elio njegov otac,
nije ni probudio.
Marija im se zatim prikljui.
- Prostrto je samo za dvije osobe! - primijeti kralj.
- Dozvolite da ja posluujem Vaa Velianstva! - ree Marija.
- Evo! - dobaci Karlo - ti mi donosi nesreu, Henrie!
- Zar ne primjeuje?
- Kako to, Sire?
- Oprosti, Karlo, oprosti! - klikne Marija.
- Opratam ti, ali sjedni ovdje pokraj mene, izmeu nas dvojice!
Ona donese jo jedan pribor za jelo, sjedne izmeu dvojice
kraljeva i stane ih posluivati.
- Pokoravam se! - odgovori Marija.
- Zar ne, Henrie moj - primijeti Karlo - da je dobro kad ovjek
ima na tom svijetu jedno mjesto gdje se moe usuditi da jede i da
pije, nemajui potrebe da mu netko prije njega kua njegovo meso i
njegovo vino?
- Sire, - ree Henrik smjekajui se i odgovarajui tim
smijekom zapravo na vjeito strahovanje svojeg duha - vjerujte mi
da vau sreu umijem cijeniti vie no itko!
- A objasni joj i to, Henrie, da, kako bismo ostali ovako sretni,
ne treba da se mijea u politiku, a prije svega da ne treba da se
upozna sa mojom majkom!
- Zaista, kraljica Katarina ljubi Vae Velianstvo toliko strasno
da bi moda mogla postati ljubomorna na svaku drugu ljubav! otpovrne Henrik naavi u tom okolianju nain da izbjegne kraljevoj
opasnoj povjerljivosti.
- Marijo - ree kralj - predstavljam ti najotrouminjeg i
najproduhovljenijeg ovjeka to ga poznajem. Vidi, na dvoru, a to
nije mala stvar, on je nasamario sve njih! Jedino ja sam moda
progledao, ne kaem njegovo srce, ali bar njegov duh!
43

- Sire - upadne Henrik - meni je krivo to, preuveliavajui

jedno, kao to to inite, ujedno sumnjate u ono drugo!
- Nita ja ne preuveliavam, Henrie moj - ree kralj - uostalom,
svijet e te jednog dana upoznati!
A potom se obrati mladoj eni.
- On osobito umije sastavljati anagrame koji ushiuju. Reci mu
da naini jedan iz tvojeg imena, i jamim ti da e ga nainiti!
- Oh, to hoete da se nae u imenu jedne uboge djevojke kakva
sam ja! Kakva li ljupka misao moe proizai iz tog sklopa slova
kojim je sluaj napisao ime Marije Tue?
- Eh, anagram toga imena je i odvie lagan, Sire - ree Henrik - i
nemam neke naroito velike, zasluge zbog toga to sam ga naao!
- Ah, ah, ve ga je napravio! - klikne Karlo. - Eto vidi, Marijo!
Henrik izvadi iz depa svojeg prsluka svoje ploice za pisanje,
istrgne jednu od njih te ispod imena Marie Touchet napie: Je
charme tout (Ja oaravam sve. - Op. prev.).
Potom prui listi mladoj eni.
- Stvarno! - usklikne ona, - to je nevjerojatno!
- to je pronaao? - upita Karlo.
- Sire, ne usuujem se da to ponovim!
- Sire - ree Henrik - ako se slovo I promijeni u J kao to je
to obiaj, tad se u imenu Marie Touchet nalazi doslovce: Je.
charme tout.
- Stvarno! - klikne Karlo. - Slovo po slovo! elim da to bude
tvoje geslo, uje li, Marijo! Jo nikada jedno geslo nije bilo tako
dobro zaslueno. Hvala ti, Henrie! Marijo, poklonit u ti ga
ispisanog dijamantima!
Veera se zavri. Sa crkve Notr-Dam odzvoni dva sata.
- A sada, - ree Karlo - u naknadu za njegov komplimenat,
Marijo, dat e mu jedan naslonja u kojem e moi odspavati do
jutra... samo, to dalje od nas, jer on hre da je strahota! Zatim,
ukoliko se bude probudila prije mene, ti e me probuditi, jer
moramo biti u est sati ujutro kod Bastilje. Laku no, Henrie!
Smjesti se kako ti bude volja. Ali - doda pristupivi kralju Navare i
44

poloivi mu ruku na rame - tako ti ivota... uje li me dobro,

Henrie? Tako ti ivota, ne izlazi odavde bez mene, a naroito, ne
vraaj se u Luvr!
Henrik je u onome to nije razumio ipak podozrijevao i previe
toga, a da bi propustio da poslua jednu takvu preporuku.
Karlo IX ue u svoju spavaonicu, a Henrik se kao otvrdnuli
branin smjesti na jedan naslonja, gdje ubrzo opravda mjeru opreza
to ju je poduzeo njegov urjak time to ga je od sebe udaljio.
Idueg jutra, u osvit zore, Karlo ga probudi. Kako je bio ostao
odjeven, to mu nije trebalo dugo da se dotjera. Kralj bijae sretan i
nasmijeen, kakvoga nikada nisu viali u Luvru. Sati to ih je
provodio u toj malenoj kuici u ulici de Bar, bijahu sunani sati.
Obojica prooe jo jednom kroz spavaonicu. Mlada ena je
spavala u svojoj postelji, dijete je spavalo u svojoj zipki. Oboje se
smijeilo u snu.
Karlo se naas zagleda u njih sa beskrajnom njenou. A onda
se obrati kralju Navare:
- Henrie moj - ree mu - ako bi se ikad dogodilo da sazna
kakvu uslugu sam ti noas uinio, i ako bi me zadesila nesrea, tad se
sjeti toga djeteta koje poiva u ovoj zipki!
Potom ih oboje poljubi u elo, ne dajui Henriku vremena da ga
togod pita,
- Do vienja, aneli moji! - ree. I izae.
Henrik poe zamiljeno za njim.
Kod Bastilje su, pridravajui konje, ekali na njih plemii sa
kojima Karlo IX bijae urekao sastanak.
Karlo dade Henriku znak da zajai, vine se i sam u sedlo, izae
parkom Arbalet (Arbalete) i krene vanjskim bedemima.
- Kamo to idemo? - upita Henrik.
- Idemo da vidimo - odgovori Karlo - da li se vojvoda od Anua
vratio jedino zbog gospoe de Konde, i nema li u tome srcu isto
toliko astohleplja koliko i ljubavi, kao to veoma sumnjam.
Henrik nije shvaao nita od toga objanjenja. Krenuo je bez
rijei za Karlom.
45

Stigavi do Marea (Marais), gdje se pod zaklonom utvrda

nalazilo sve ono to se u ono doba nazivalo predgraem Sen-Loran
(Saint-Laurent), Karlo pokaza Henriku kroz sivkastu jutarnju
izmaglicu neke ljude odjevene u prostrane kabanice i pokrivene
krznenim kapama koji su se pribliavali jaui ispred jednih teko
natovarenih zastrtih teretnih kola. Postepeno kako su dolazili blie, ti
su ljudi poprimali jasnije oblike, te se mogao razaznati jo jedan
ovjek, ogrnut u dugaak smei plat i ela zasjenjena eirom po
francuskoj modi, koji je jaui poput ostalih sa njima razgovarao.
- Hm, hm, - osmijehne se Karlo - to sam i oekivao!
- Eh, Sire - dobaci Henrik - ovaj konjanik sa smeim platem...
ja se ne varam... to je vojvoda od Anua!
- On glavom! - potvrdi Karlo IX. - Skloni se malko, Henrie! Ne
elim da nas vidi.
- Ali - upita Henrik - tko su ti ljudi sa sivkastim kabanicama i sa
krznenim kapama? I to ima u tim kolima?
- Ti ljudi - odgovori Karlo - to su poljski izaslanici, a u tim
kolima je jedna kruna. A sada - nastavi potjeravi svojeg konja
galopom i krenuvi natrag put kapije Tampl - doi, Henrie! Vidio
sam sve to sam htio vidjeti!

46

6. POVRATAK U LUVR
Kada je Morvel prenesen svojoj kui, Katarina otpusti sve svoje
drubenice jer je ve bila skoro pono, ali ne pokua zaspati,
uzbuenje je bilo i odvie estoko a i odvie veliko. Taj mrski
Henrik, Izmicao je tim klopkama kao da stoji pod zatitom neke
nepobjedive sile, koju je Katarina tvrdoglavo nazivala sluajem,
mada joj je na dnu srca jedan glas govorio da pravo ime te sile glasi
usud. Pomisao da e glasine o tom ponovnom pokuaju, koje e se
proiriti po Luvru i izvan Luvra, uliti Henriku i hugenotima jo vee
povjerenje u budunost, ispunjavala ju je ogorenjem, a da joj je toga
asa sluaj, protiv kojeg se tako neuspjeno borila, izruio njezinog
neprijatelja, ona bi sigurno pomou svojeg malog firentinskog
bodea, to ga je nosila za pasom, bila izigrala tu kobnu neminovnost
koja je kralju Navare toliko ila u prilog.
Ti noni sati, ti sati tako polagani za onoga koji eka i bdije,
otkucavali su dakle jedan za drugim, a da Katarina nije uzmogla
sklopiti oka. itav jedan svijet novih planova odvijao se tokom tih
nonih satiju u njezinom duhu punom privienja. Naposljetku, u
osvit dana, ona ustane, odjene se posve sama i uputi se u odaje Karla
IX.
Navikla da je via ulaziti k kralju u svako doba dana i noi,
straa je propusti. Ona dakle proe predsobljem i stigne do kabineta
za oruje. Tamo, meutim, zatekne Karlovu dojkinju koja je bdjela.
- Moj sin? - upita kraljica,
- Gospoo, on je zabranio da se u njegovu sobu ulazi prije osam
sati.
- Ta zabrana se ne tie mene, dojkinjo!
- Ona vai za sve, gospoo!
Katarina se osmjehne.

47

- Da, dobro mi je poznato - doda dojkinja - dobro mi je poznato

da nitko ovdje nema prava da postavlja zapreke Vaem Velianstvu...
Ja vas dakle zaklinjem, gospoo, da usliate molbu jedne uboge ene
i da ne produite dalje!
- Dojkinjo, treba da govorim sa svojim sinom!
- Gospoo, otvorit u vrata jedino na izriitu zapovjed Vaeg
Velianstva!
- Otvori, dojkinjo! - ree Katarina. - Ja to hou!
Zauvi ton toga glasa koga su u Luvru potovali vie, a prije
svega, koga su se bojali vie negoli i samog Karlovog glasa, dojkinja
prui Katarini klju, no Katarini on nije bio potreban. Ona izvadi iz
svojeg depa klju koji je otvarao vrata odaja njezinog sina, i ta vrata
popustie pod njezinim pritiskom.
Prostorija bijae prazna, Karlov leaj netaknut, a njegov hrt
Akteon, koji je leao na medvjeem krznu rasprostrtom do podnoja
njegove postelje, ustane i prie da polie Katarinine ruke to bijahu
kao iz bijelokosti.
- Ah! - promrmlja kraljica-majka nabirui obrve - on je izaao!
Priekat u na nj!
I poe da sjedne, zamiljena, mrka i sabrana, do prozora koji je
gledao na dvorite Luvra i sa kojeg se mogao vidjeti ulaz u glavnu
straarnicu.
Sjedila je tako ve dva sata, nepomina i blijeda poput nekog
mramornog kipa, kadli napokon ugleda kako se u Luvr vraa eta
jahaa, na ijem elu prepozna Karla IX i Henrika Navarskog.
Tada shvati sve. Umjesto da sa njom raspravlja o uhienju
svojeg urjaka, Karlo ga bijae izveo i na taj nain spasio.
- Slijepe! Slijepe! Slijepe! - promrsi ona. I stane ekati.
Trenutak zatim u pokrajnjoj prostoriji, koja bijae kabinet za
oruje, odjeknue koraci.
- Pa, Sire - ree Henrik - sada kad smo se, eto, vratili u Luvr,
kaite mi zato ste me naveli da iz njega izaem i kakvu ste mi to
uslugu uinili?

48

- Nipoto, nipoto, moj Henrie! - odgovori Karlo kroz smijeh. Jednog e to dana moda saznati, ali trenutno to predstavlja tajnu!
Znaj jedino da e me zasad, po svoj vjerojatnosti, stajati jedne grdne
prepirke sa mojom materom!
Izgovorivi te rijei, Karlo zadigne zastor i nae se licem u lice
sa Katarinom.
Iza njega, ponad njegovih ramena, pojavi se zabrinuta i blijeda
Bearneva glava.
- Ah, vi ste ovdje, gospoo! - ree Karlo IX mrtei obrve.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da porazgovorim s
vama.
- Sa mnom?
- S vama nasamo!
- to emo! - dobaci Karlo okrenuvi se svojem urjaku - budui
da nije bilo naina da se tome izbjegne, onda... to prije to bolje!
- Ja vas ostavljam, Sire! - ree Henrik.
- Da, da, ostavi nas! - otpovrne Karlo. - A budui da si katolik,
Henrie, idi da saslua misu u moju nakanu, a ja pak ostajem na
propovijedi!
Henrik pozdravi i izae.
Karlo IX predusretne pitanja to mu ih je njegova majka dola
postaviti.
- E pa, gospoo - ree pokuavajui da stvar okrene na smijeh bogami, vi ekate na mene da biste me izgrdili, zar ne? Ja sam posve
bogohulno upriliio da se va mali plan izjalovi... Eh, strijela mu
boja, ja, meutim, nisam mogao pustiti da se uhiti i odvede u
Bastilju ovjek koji mi je upravo netom spasao ivot! A isto tako
nisam htio ni da se svaam sa vama... Ja sam dobar sin! A osim toga
- doda posve tiho - dragi bog kanjava djecu koja se svaaju sa
svojom majkom... kao to o tome svjedoi moj brat Franjo II3!
Oprostite mi dakle od srca a zatim priznajte da je ala bila dobra!

Stariji brat Karla IX, koji je nakon vrlo kratke vladavine umro od tuberkuloze. (Op.
prev.).

49

- Sire - ree Katarina - Vae se Velianstvo vara. Tu se ne radi ni

o kakvoj ali!
- Kako da ne! Kako da ne! A na kraju ete i sami prosuditi da je
tako, ili neka me odnese avo!
- Sire, vi ste svojim postupkom skrivili da se izjalovio itav
jedan plan koji je trebalo da nas dovede do jednog velikog otkria!
- Pih! Jedan plan...! Ta zar ste vi, vi majko, u neprilici zbog
jednog neuspjelog plana?! Vi ete stvoriti dvadeset drugih! A u
tima... pa lijepo... a u tima, obeavam vam da u vam pomagati.
- Pa sve da mi i pomaete, sada je prekasno! Jer, on je upozoren
i biti e na oprezu.
- Hajde - dobaci kralj - zavrimo ve jednom! to imate protiv
malog Henrika?
- Imam protiv njega to da kuje zavjeru.
- Da, shvaam, to je vaa vjeita optuba. Ali, ne kuju li manje
ili vie svi neke zavjere u tom arobnom kraljevskom sjeditu to se
zove Luvr?
- Ali, on ih kuje vie no itko, a opasniji je utoliko vie to to
nitko i ne nasluuje.
- Vidi, vidi tog Lorencina (Lorenzino)! - dobaci Karlo.
- Sluajte - ree Katarina smrknuvi se pri tom imenu koje ju je
podsjetilo na jednu od najkrvavijih katastrofa firentinske povijesti sluajte, postoji jedan nain da mi dokaete kako sam u krivu.
- Koji to, majko?
- Upitajte Henrika tko je noas bio u njegovoj sobi.
- U njegovoj sobi... noas?
- Da. A ako vam to bude rekao...
- E pa?
- E pa, bit u onda spremna priznati da sam se prevarila!
- Ali, ako je to, meutim, bila neka ena, mi ne moemo
zahtijevati...
- Jedna ena?
- Da!

50

- Jedna ena da je ubila dvojicu momaka vae garde i ranila

moda smrtno gospodina de Morvela!
- Hm, hm! - promrmlja kralj. - To postaje ozbiljno! Zar je bilo
prolivene krvi?
- Trojica su ostala leati na podu!
- A onaj koji ih je doveo u to stanje?
- Umaknuo je zdrav i itav.
- Tako mi strijele boje! - klikne Karlo. - To je hrabar momak! U
pravu ste, majko, hou da znam tko je to!
- E pa, unaprijed vam kaem, vi to neete saznati, bar ne putem
Henrika!
- A putem vas, majko? Taj ovjek nije pobjegao samo tako, a da
nije ostavio neki putokaz, a da se nije zapazila neka pojedinost
njegove odjee?
- Jedino su zamijetili veoma elegantni plat trenjeve boje u koji
je bio umotan.
- Hm, hm, plat trenjeve boje... - ree Karlo - znam na dvoru
samo jedan koji je dovoljno napadan da bi tako upao u oi.
- Upravo tako! - potvrdi Katarina.
- E pa? - upita Karlo.
- E pa - odgovori Katarina - priekajte me ovdje, sine, idem da
vidim jesu li moja nareenja izvrena.
Katarina izae, a Karlo osta sam te stane rastreseno etati uzdu
i poprijeko, zvidukajui neki lovaki napjev, drei jednu ruku u
svojem prsluku, dok mu je druga, koja je visila, lizao njegov hrt
svaki puta kad bi se zaustavio.
to se pak tie Henrika, on je izaao iz odaja svojeg urjaka
veoma uznemiren pa je, umjesto da proslijedi obinim hodnikom,
krenuo onim malim skrivenim stubitem o kome je ve nekoliko puta
bila rije i koje je vodilo na drugi kat.
Meutim, jedva to je prekoraio etiri stepenice, kadli na prvom
zaokretu opazi neku sjenku. On se zaustavi prinijevi ruku svojem
bodeu. No ubrzo razazna jednu enu, a jedan ljupki glas ija mu
boja bijae tako bliska, ree mu zgrabivi ga za ruku:
51

- Slava budi bogu, Sire, evo ste ivi i zdravi! Toliko sam za vas
strahovala, ali, bog je bez sumnje usliio moju molitvu!
- Ta to se dogodilo? - upita Henrik.
- Saznat ete kad se budete vratili u svoje odaje. Ne
uznemiravajte se zbog Ortona, ja sam ga prihvatila!
I mlada ena urno sie, sklanjajui se Henriku kao da ga je
sluajno srela na stubitu.
- Ala je to udno! - ree Henrik sam sebi. - Ta to se dogodilo?
to se desilo Ortonu?
Naalost, to pitanje nije mogla uti gospoa de Sov, jer gospoa
de Sov je ve bila daleko odmakla.
Na vrhu stubita Henrik iznenada ugleda gdje se pojavljuje jo
jedna sjenka. No ovo bijae sjenka nekog mukarca.
- Pst! - ane taj mukarac.
- Ah, to ste vi, Franjo.
- Ne nazivajte me imenom!
- Ta to se dogodilo?
- Vratite se u svoje odaje i saznat ete! A potom se iskradite na
hodnik, pogledajte dobro na sve strane ne motri li tkogod na vas, i
uite k meni. Vrata e biti samo prislonjena.
I nestane pak sa svoje strane stubitem poput onih utvara koje u
kazalitu upadaju kroz poklopna vrata.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac. - Zagonetka se nastavlja... No
budui da parola glasi u moje odaje, poimo onamo i vidjet emo!
Ipak, Henrik se uputi dalje ne bez uzbuenja. On je posjedovao
osjetljivost, to praznovjerje mladosti. Na toj dui izjednaene
povrine kao u nekog ogledala sve se jasno i bistro odraavalo, a sve
to je maloas uo, predskazivalo mu je neku nesreu.
Stigavi do vratiju svojih odaja, on osluhne. Unutra se nije uo
nikakav um. Uostalom, budui da mu je arlota rekla da se vrati
kui, bilo je jasno da mu nije trebalo ieg da se plai ulazei u svoje
odaje. On baci hitar pogled unaokolo po predsoblju. Ono bijae
samotno, ali mu u njemu jo nita nije nagovjetavalo kakve se stvari
bijahu desile.
52

- Stvarno! - ree - Ortona nema ovdje!

I prijee u sljedeu prostoriju.
Ovdje se sve objasni.
Usprkos vodi koju bijahu izlijevali u itavim mlazevima, pod
bijae proaran velikim crvenim mrljama. Jedan komad pokustva
bijae razbijen, zavjese na postelji pocijepane udarcima maa, jedno
venecijansko ogledalo bijae smrskano uslijed udara jedne kugle, a
jedna raskrvarena ruka koja se bila oslonila o zid i koja je ostavila
svoj stravini otisak, nagovijetavala je da je ta nijema soba tada bila
svjedok jednog okraja na ivot i smrt.
Henrik uoi svojim smuenim pogledom sve te razliite
pojedinosti, prijee rukom preko svog od znoja ovlaenog ela i
promrmlja:
- Ah, sad shvaam koju mi je to uslugu kralj uinio! Doli su da
me muki ubiju... i... oh! De Mua! to su uinili sa de Muaom?
Bijednici! Bit e da su ga ubili!
Osjeajui isto takvu hitnu potrebu da sazna novosti kao to ju je
pak vojvoda od Alansona osjeao da mu ih saopi, Henrik, poto je
bacio jo jedan posljednji sumorni pogled na predmete to su ga
okruivali, pohita napolje iz svojih odaja, stigne na hodnik, uvjeri se
da je doista sam, otvori odkrinuta vrata te, zatvorivi ih opet brino
za sobom, uletje u odaje vojvode od Alansona
Vojvoda je ekao na njega u prvoj prostoriji. Zgrabi Henrika
naglo za ruku i odvue ga, drei prst na ustima, u jedan mali kabinet
u tornjiu koji bijae posvema odvojen i koji je, prema tome, uslijed
svojeg smjetaja izmicao svakom uhoenju.
- Ah, brate moj - ree mu - kakve li strane noi!
- Ta to se dogodilo? - upita Henrik.
- Htjeli su vas uhititi.
- Mene?
- Da, vas!
- A u vezi ega?
- Ne znam! Gdje ste bili?
- Kralj me je sino odveo sa sobom u grad.
53

- Tad je znao za to! - ree vojvoda od Alansona. - Ali, kad vi

niste bili u svojim odajama, tko je onda u njima bio?
- Ta zar je netko bio u mojim odajama? - upita Henrik kao da mu
to nije bilo poznato.
- Da, neki mukarac. Kad sam zauo buku, potrao sam da vam
priskoim u pomo, ali bilo je prekasno.
- ovjek je ve bio uhien? - upita tjeskobno Henrik.
- Ne. On je umaknuo, poto je opasno ranio Morvela i ubio
dvojicu momaka od garde.
- O, valjani de Mua! - usklikne Henrik.
- To je dakle bio de Mua? - upita ivahno d'Alanson.
Henrik uvidje da je napravio pogreku.
- Bar tako pretpostavljam! - ree. - Jer, bio sam sa njim urekao
sastanak kako bi se sa njim sporazumio o vaem bijegu i kako bih mu
saopio da sam vam prepustio sva svoja prava na navarsko
prijestolje.
- Dakle, ako je stvar izala na vidjelo - ree vojvoda blijedei mi smo propali!
- Da, jer Morvel e govoriti.
- Morvel je zadobio udarac maem u grlo. Ja sam se raspitao kod
kirurga koji ga previja: tokom vie od osam dana on jo nee moi
progovoriti ni jedne jedine rijei.
- Osam dana! To je vie negoli e de Muau biti potrebno da se
skloni u sigurnost!
- A napokon - ree vojvoda od Alansona - to moe da bude i
netko drugi negoli gospodin de Mua.
- Mislite? - upita Henrik.
- Da. Taj oviek je nestao veoma brzo, i vidjeli su jedino njegov
plat trenieve boje.
- Doista! - potvrdi Henrik. - Plat trenjeve boje je prikladan za
nekog enskastog gizdelina, a ne za vojnika. Nikome ne bi palo na
um da posumnja da je pod tim platem trenjeve boje bio de Mua.
- Ne! Ako bi se posumnjalo na nekog - ree vojvoda - prije bi to
bio...
54

On zasta.
- Prije bi to bio gospodin de La Mol! - dovri Henrik.- Svakako,
jer sam i sam, videi tog ovjeka kako bjei, bio naas u nedoumici.
- Bili ste u nedoumici? Doista, mogao bi to lako biti gospodin de
La Mol.
- On nita ne zna? - upita vojvoda od Alansona.
- Apsolutno nita! U najmanju ruku, nita vano.
- Brate moj - ree vojvoda - sada uistinu mislim da je to bio on!
- Dovraga! - klikne Henrik. - Ako je to bio on, to e priiniti
veliku neprijatnost kraljici, koja za njega gaji prilino zanimanje!
- Zanimanje, kaete? - upita d'Alanson zaprepateno.
- Svakako! Zar se ne sjeate, Franjo; da vam ga je preporuila
upravo vaa sestra?
- Tako je! - ree vojvoda muklim glasom. - A ja bih joj elio
ugoditi... a za dokaz evo... iz bojazni da ga njegov crveni plat ne bi
kompromitirao, ja sam se popeo u njegovu sobu i donio taj plat
ovamo k sebi.
- Oh, oh! - klikne Henrik. - To je bilo dvostruko mudro. Sada bih
se ne samo okladio, ve i prisegao da je to bio on!
- ak i pred sudom? - upita Franjo.
- Vjere mi, da! - odgovori Henrik. - Mora da je doao da mi
prenese neku poruku od Margerite.
- Kad bih bio siguran da biste me potkrijepili svojim
svjedoanstvom - ree d'Alanson - gotovo da bih ga optuio.
- Kad biste ga optuili - otpovrne Henrik - mislim da shvaate,
brate moj, da vau optubu ne bih opovrgao.
- Ali kraljica? - upita d'Alanson.
- Ah, da, kraljica!
- Valja saznati kako e ona postupiti!
- Preuzimam na sebe tu dunost.
- Prokletstvo, brate! - klikne d'Alanson - Ona bi pogrijeila kad
bi opovrgnula nae izjave, jer evo taj mladi e tako utemeljiti blistav
glas o svojem junatvu, koji ga nee stati skupo, jer e ga kupiti na
veresiju... Istina, on e onda moi ubrati zajedno kamate i glavnicu!
55

- Dovraga, to ete! - priklopi Henrik. - U tom niskom svijetu

nita se ne dobiva zabadava!
I, pozdravivi d'Alansona rukom i smijekom, promoli oprezno
glavu u hodnik. Uvjerivi se da nitko ne motri na nj, hitro se iskrade i
nestane u skrivenom stubitu koje je vodilo k Margeriti.
Kraljica Navare pak sa svoje strane nije bila nimalo mirnija od
svojega mua. Pohod to ga te noi protiv nje i vojvotkinje de Never
bijahu poduzeli kralj, vojvoda od Anua, vojvoda de Giz i Henrik,
kojeg bijae prepoznala, veoma ju je zabrinjavao. Bez sumnje, tamo
se nije zatekao nikakav dokaz koji bi je mogao kompromitirati, a
pazikua, kojeg su sa reetke bili odvezali de La Mol i Kokona,
uvjeravao je da je uporno utio. Ali, etiri velmoe onakvog kova,
kao to to bijahu oni kojima su se suprotstavila dvojica obinih
plemia kao de La Mol i Kokona, nisu sa svojeg puta skrenuli samo
onako nasreu, i ne znajui zato su skrenuli. Margerita se dakle
bijae vratila kui u osvit dana, poto je ostatak noi bila provela kod
vojvotkinje de Never. Bila je smjesta legla, ali nije mogla spavati i
stresala se i pri najmanjem umu.
Posred tih tjeskoba zau kucanje na tajnim vratima. Poto je
putem ijone saznala tko je posjetilac, ona joj naredi da ga uvede.
Henrik zasta na vratima: nita na njemu nije nagovijetalo
povrijeenog mua. Njegov uobiajeni smijeak lebdio mu je na
finim usnama, i nijedan mii na njegovom licu nije odavao
strahovita uzbuenja to ih je netom proivio.
inilo se da svojim pogledom ispituje Margeritu da bi saznao
dozvoljava li mu da sa njom ostane u etiri oka. Margerita shvati
pogled svojeg mua i dade Zijoni znak da se udalji.
- Gospoo - ree tada Henrik - poznato mi je koliko ste privreni
svojim prijateljima i veoma se plaim da vam donosim jednu
neprijatnu novost.
- Kakvu novost, gospodne? - upita Margerita.
- Jedan od naih najdraih slubenika nalazi se trenutno u veoma
nezgodnom poloaju.
- Koji to?
56

- Onaj dragi grof de La Mol.

- Gospodin grof de La Mol u nezgodnom poloaju! A u vezi
ega?
- U vezi noanje pustolovine.
Usprkos svojem samosavladavanju Margerita ne uzmogne
zaprijeiti da ne porumeni. Napokon se s naporom savlada.
- Koje to pustolovine? - upita.
- Kako?! - klikne Henrik. - Zar niste, uli svu tu buku koja se
noas podigla u Luvru?
- Nisam, gospodine.
- Oh, ja vam estitam, gospoo! - ree Henrik sa draesnom
bezazlenou. - To dokazuje da imate izvrstan san!
- Pa, to se dakle desilo?
- Desilo se da je naa dobra majka izdala gospodinu de Morvelu
i estorici njegovih momaka nalog da me uhite.
- Vas, gospodine?! Vas?!
- Da, mene.
- A iz kojeg razloga?
- Ah, tko moe navesti razloge jednog tako dubokog duha kao
to je to duh nae majke? Ja ih potujem, ali ja ih ne znam.
- A vi niste bili kod kue?
- Sluajno nisam, to je istina! Pogodili ste, gospoo. Ne, nisam
bio kod kue. Sino me je kralj pozvao da mu inim drutvo.
Meutim, ako ve ja nisam bio u svojim odajama, bio je tamo netko
drugi.
- A tko je bio taj drugi?
- Izgleda da je to bio gospodin grof de La Mol.
- Grof de La Mol! - klikne Margerita iznenaeno.
- Tako mi svih bogova, kakav li je veseljak taj mali Provansalac!
- nastavi Henrik. - Zamislite, on je ranio Morvela i ubio dvojicu
momaka od garde!
- Ranio Morvela i ubio dvojicu momaka od garde...? Nemogue!
- to? Vi sumnjate u njegovu hrabrost, gospoo?

57

- Ne, ali tvrdim da gospodin de La Mol nije mogao biti u vaim

odajama!
- Zato nije mogao biti u mojim odajama?
- Pa, jer... jer... poe smeteno Margerita - jer je bio negdje
drugdje!
- Ah, ako moe dokazati svoj alibi - dobaci Henrik onda je to
neto drugo! Rei e gdje je bio, i sve e biti svreno.
- Gdje je bio..? - ponovi naglo Margerita.
- Svakako! Dananji dan nee proi, a da on ne bude uhien i
ispitan, ali, naalost, budui da protiv njega postoje dokazi...
- Dokazi?! Kakvi dokazi?
- ovjek, koji je upriliio tu ogorenu odbranu, imao je plat
trenjeve boje.
- Ali, nema samo gospodin de La Mol plat trenjeve boje...
Poznajem jo i jednog drugog ovjeka koji ga ima.
- Svakako! I ja takoer... Ali, evo to e se dogoditi: ako u
mojim odajama nije bio gospodin de La Mol, onda je to bio onaj
drugi ovjek koji kao i on ima plat trenjeve boje. A znate li tko je
taj drugi ovjek?
- Nebesa...
- Eto opasnosti! Vi ste je uoili ba kao i ja, gospoo, i vae mi
to uzbuenje dokazuje. Porazgovarajmo dakle sada kao dvije osobe
koje govore o najtraenijoj stvari na svijetu... o jednom prijestolu... o
najskupocjenijem dobru... o ivotu! Ako bi de Mua bio uhien, to bi
nas upropastilo...
- Da, shvaam.
- ...doim gospodin de La Mol ne dovodi nikog u nezgodan
poloaj... jedino, ukoliko ga moda ne smatrate kadrim da izmisli
neku priu... na primjer da sluajno ustvrdi da je bio u drutvu nekih
dama... ili... ta ja znam...?
- Gospodine - ree Margerita - ako se samo toga plaite, budite
bez brige, on to nee rei!
- Kako?! - klikne Henrik. - Pa sve da i smrt bude cijena njegovoj
utnji?!
58

- On e utjeti, gospodine.
- Vi ste u to sigurni?
- Jamim za to!
- Onda je sve u najboljem redu! - ree Henrik ustajui.
- Vi odlazite, gospodine? - upita ivahno Margerita.
- Oh, bogo moj, da! To je sve to sam imao da vam kaem.
- I vi sada idete...
- ...da pokuam da sve nas izvuem iz te neprilike u koju nas je
gurnuo taj avolji ovjek sa platem trenjeve boje.
- Oh, boe moj, boe moj! Nevoljni mladi! - klikne bolno
Margerita krei ruke.
- Zaista! - ree Henrik odlazei. - Veoma je mio vitez-slubenik
taj dragi gospodin de La Mol! -

59

7. SVILENA UZICA KRALJICE-MAJKE

Karlo se bijae vratio kui nasmijan i raspoloen za alu.
Meutim, nakon razgovora od desetak minuta sa njegovom majkom,
ovjek bi bio rekao da je ova njemu prepustila svoje blijedilo i
srdbu, dok je sama preuzela radosno raspoloenje svojeg sina.
- Gospodin de La Mol... - mrmljao je Karlo - gospodin de La
Mol... Valja pozvati Hennka i vojvodu od Alansona! Henrika stoga
to je taj mladi bio hugenot, a vojvodu od Alansona pak stoga to je
on u njegovoj slubi.
- Pozovite ih ako hoete, sine. Nita neete saznati! Henrik i
Franjo su, plaim se, povezani uzajamno i vie negoli bi se to moglo
pomiljati po vanjskom prividu. Ako bismo ih ispitivali, to bi u njima
pobudilo sumnje. Mislim da bi vie vrijedilo polagano i sigurno
iskuavanje od nekoliko dana. Ako ostavite krivce da slobodno diu,
oni e se osmjeliti i likovati i pruit e vam bolju priliku da postupite
strogo. A tada emo saznati sve!
Karlo je hodao gore-dolje, neodluan, grizui svoj gnjev kao to
konj grize svoje vale, stiui zgrenom rukom svoje sumnjama
probodeno srce.
- Ne, ne! - ree naposljetku. - Neu ekati! Vi ne znate to znai
ekati ovako salijetan utvarama, kao to sam to ja! Uostalom, ti
gizdelini postaju svakog dana sve to drskiji: nisu li se jo noas
dvojica lovaca na suknje usudila da nam se suprotstave i da se dignu
protiv nas?!... Ako je gospodin de La Mol neduan, u redu! Ali, nee
mi biti krivo da saznam gdje je gospodin de La Mol bio noas, za
vrijeme dok su u Luvru tukli moju gardu i dok su u ulici Klo-Perse
tukli mene! Neka mi dakle potrae i dovedu vojvodu od Alansona, a
zatim Henrika. elim da ih ispitam zasebno. to se pak vas tie,
majko, vi moete ostati.

60

Katarina sjedne. Uz tako vrst duh, kao to to bijae njezin,

svaki neprijatan dogaaj mogao ju je, ispravljen njezinom monom
rukom, dovesti do njezina cilja, ma koliko da se naoko od njega
odvajao. Iz svakog udarca proizilazi neki zvuk ili neka iskra: zvuk
vodi, iskra osvjetljava.
Vojvoda od Alansona unie. Njegov razgovor sa Henrikom
bijae ga pripravio na to suoenje, i on je prema tome bio prilino
miran.
Njegovi su odgovori bili veoma tani i odreeni. Budui da ga
njegova majka bijae upozorila da ostane u svojim odajama, njemu
su dogaaji ove noi bili potpuno nepoznati, jedino je, budui da
njegove odaje granie na isti hodnik kao i odaje kralja Navare, isprva
mislio da uje buku kao da se razvaljuju neka vrata, zatim psovke i
ugledao je kako bjei neki ovjek u platu trenjeve boje.
Karlo i njegova majka izmijenie jedan pogled.
- U plastu trerjave boje? - upita kralj.
- U plastu trenjeve boje! - ponovi d'Alanson.
- A nije li vam taj plat trenjeve boje ulio neke sumnje na
nekoga?
Vojvoda od Alansona skupi sve svoje snage kako bi slagao na
to je mogue prirodniji nain.
- Na prvi pogled - ree - moram Vaem Velianstvu priznati da
mi se uinilo da prepoznajem crveni plat jednoga od mojih plemia.
- A kako se zove taj plemi?
- Gospodin de La Mol.
- Zato gospodin de La Mol nije bio kraj vas kao to je to
zahtijevala njegova dunost?
- Bio sam mu dao dopust! - odgovori vojvoda.
- U redu! Idite! - ree Karlo.
Vojvoda od Alansona se uputi prema vratima kroz koja bijae
uao.
- Ne ovuda! - ree Karlo. - Izaite onuda!

61

Karlo nije elio da se Franjo i Henrik sretnu. On nije znao da su

se ve na trenutak vidjeli i da je taj trenutak bio dostatan da bi se
dvojica urjaka sporazumila u pogledu svojih iskaza.
Poslije d'Alansona na Karlov znak unie Henrik.
Henrik ne saeka da ga Karlo pone ispitivati.
- Sire, - ree - Vae je Velianstvo dobro uinilo to je poslalo
po mene, jer sam upravo bio na tome da siem kako bih od njega
zatraio pravdu!
Karlo nabra obrve.
- Da, pravdu! - ponovi Henrik. - Poimam da postajem zahvalan
Vaem Velianstvu na tome to me je sino povelo sa sobom! Jer,
sada znam da mi je, povevi me sa sobom, spasilo ivot... Ali, to
sam skrivio, a da se nada mnom pokuavalo izvriti muko ubojstvo?
- Nije po srijedi bilo ubojstvo! - ree naglo Katarina - radilo se o
uhienju!
- Pa dobro, neka bude? - ree Henrik. - Kakav sam zloin
poinio, pa da budem uhien? Ako sam kriv, tad sam to jutros isto
toliko kao i sino! Navedite mi moj zloin, Sire!
Karlo pogleda svoju majku, sav u neprilici zbog odgovora to
mu ga je valjalo dati.
- Sine, - ree Katarina - vi primate kod sebe sumnjive osobe!
- Dobro, - dobaci Henrik - a te me sumnjive osobe
kompromitiraju, zar ne, gospoo?
- Da, Henrie.
- Imenujte mi ih! Imenujte mi ih! Koje su to osobe? Suoite me
sa njima!
- Stvarno! - ree Karlo. - Henrik ima prava da zahtjeva
razjanjenje!
- A ja ga i zahtijevam! - upadne Henrik koji je, osjeajui
nadmonost svojeg poloaja, htio iz toga izvui prednost. - Ja ga
zahtijevam od svojeg dobrog brata Karla i od svoje dobre majke
Katarine. Od svojeg vjenanja sa Margeritom naovamo, zar se nisam
ponaao kao dobar suprug? Pitajte Margeritu! Kao dobar katolik?

62

Pitajte mojeg ispovjednika! Kao dobar roak? Pitajte sve one koji su
prisustvovali jueranjem lovu!
- Da, to je istina, moj Henrie! - ree kralj. - Ali, to e! Tvrde
da kuje zavjeru!
- Protiv koga?
- Protiv mene!
- Sire, da sam kovao zavjeru protiv vas, trebalo je samo da
dogaajima pustim slobodan tok onda kada se va konj, budui da
mu je noga bila smrskana, nije mogao podii i kad je na Vae
Velianstvo jurnuo pobjenjeli vepar.
- Eh, do sto paklenih vragova, majko, znate li da je on u pravu?!
- Ali, napokon, tko je to noas bio kod vas? - upita Katarina.
- Gospoo, - otpovrne Henrik - u vremenima kada se tako malo
njih usuuje odgovarati ak i za same sebe, ja nikako ne bih
odgovarao za druge. Ja sam napustio svoje odaje u sedam sati uvee.
U deset sati me je moj brat Karlo poveo sa sobom i sa njim sam ostao
itavu no. Ja nisam mogao biti sa Njegovim Velianstvom i
istovremeno znati to se deava u mojim odajama!
- Ali - primijeti Katarina - uza sve to ipak je istina da je jedan
va ovjek ubio dvojicu momaka od garde Njegova Velianstva i
ranio gospodina de Morvela!
- Jedan moj ovjek? - upita Henrik. - Koji je to bio ovjek.
Imenujte mi ga!
- Svi optuuju gospodina de La Mola.
- Gospodin de La Mol nije u mojoj slubi, gospoo. Gospodin de
La Mol je u slubi gospodina vojvode od Alansona, kojemu ga je
preporuila vaa ki.
- Ali, napokon - upita Karlo - da li je kod tebe bio gospodin de
La Mol, Henrie?
- Otkud hoete da to znam, Sire? Ja ne kaem ni da ni ne...
Gospodin de La Mol je veoma usluan kavalir i posve odan kraljici
Navare. On mi esto donosi poruke bilo od Margerite kojoj je
zahvalan na tome to ga je preporuila gospodinu vojvodi od

63

Alansona, bilo pak od samog gospodina vojvode. Ne mogu ustvrditi

da to nije bio gospodin de La Mol.
- Bio je to on! - ree Katarina. - Prepoznali su njegov crveni
plat.
- Gospodin de La Mol, znai ima crveni plat?
- Da.
- A ovjek koji je tako dobro udesio moja dva momka od garde i
gospodina de Morvela...
- ...imao je crveni plat? - upita Henrik.
- Upravo tako! - odgovori Karlo.
- Nemam na to to da kaem! - ree Bearnac. - No u tom sluaju,
ini mi se, umjesto to ste dali pozvati mene, mene koji uope nisam
bio kod kue, trebalo je da ispitate gospodina de La Mola koji je, kao
to kaete, bio u mojim odajama. Samo - doda Henrik - moram
Vaem Velianstvu napomenuti jednu stvar.
- to to?
- Da sam se ja, vidjevi jedan nalog potpisan od mojeg kralja,
branio umjesto da se tom nalogu pokorim, ja bih bio kriv i zasluivao
bih sve mogue kazne. Ali, to nisam bio ja, ve neki neznanac kojeg
se nalog nije nimalo ticao. Htjeli su ga nepravedno uhititi, i on se
branio, branio ak i odvie uspjeno, ali bio je u svojem pravu!
- Ali... - promrmlja Katarina.
- Gospoo, - upadne Henrik - da li je u nalogu stajalo da me
valja uhititi?
- Da! - odgovori Katarina. - A potpisalo ga je samo Njegovo
Velianstvo!
- Ali, da li je meu ostalim u njemu stajalo i to da se, ukoliko ne
bi zatekli mene, uhiti onaj kojeg bi zatekli umjesto mene?
- Ne! - odgovori Katarina.
- E pa lijepo! - ree Henrik. - Ukoliko se ne dokae da kujem
zavjere, i da ih ovjek, koji je bio u mojim odajama, kuje zajedno sa
mnom... taj je ovjek nevin!
Potom se obrati Karlu IX:

64

- Sire - nastavi - ja neu naputati Luvr. Pripravan sam ak i da

se na jednu jedinu rije Vaeg Velianstva uputim u bilo koji dravni
zatvor kojeg e Vaem Velianstvu biti po volji odrediti mi. Ali, sve
dok se ne dokae suprotno, ja imam prava da se smatram i smatrat u
se najvjernijim slugom, podanikom i bratom Vaeg Velianstva!
Izgovorivi ovo, Henrik pozdravi Karla sa dostojanstvom kojeg
u njega jo ne bijahu vidjeli i povue se.
- Bravo, Henrie! - usklikne Karlo kad je kralj Navare izaao.
- Bravo za to to nas je potukao?! - upita Katarina.
- A zato mu ne bih odao priznanje? Kada zajedno vjebamo
maevanje, i kada me uspije taknuti rapirom, zar mu isto tako ne
kaem bravo? Majko, vi grijeite to tako prezire te toga momka!
- Sine moj - ree Katarina steui Karlovu ruku - ja ga ne
prezirem, ja ga se straim!
- E pa, u krivu ste, majko! Henrik mi je prijatelj, a kao to je i
rekao da je protiv mene kovao zavjeru trebalo mu je samo da pusti
vepra s milom voljom!
- Jest! - dobaci Katarina. - Tako da kraljem Francuske postane
vojvoda od Anua, njegov osobni neprijatelj?!
- Majko, svejedno je iz kojeg povoda mi je Henrik spasio ivot,
tek ima tu jedna injenica, a ta injenica jest da mi ga je spasio! I, do
svih paklenih vragova, ne elim da ga se kinji! A to se pak
gospodina de La Mola tie, e pa, sporazumjet u se sa svojim bratom
d'Alansonom, u ijoj je slubi.
Na taj nain je Karlo IX naznaio svojoj majci da je otputa. Ona
se povue pokuavajui da poda izvjesnu okosnicu svojim nestalnim
sumnjama.
Gospodin de La Mol uslijed svoje male vanosti nije odgovarao
njezinim potrebama.
Vrativi se u svoje odaje, Katarina zatekne Margeritu koja je na
nju ekala,
- Aj, aj - ree ona - vi ste to, keri moja! Sino sam bila poslala
po vas.
- Znam, gospoo. Meutim, bila sam izala.
65

- A jutros?
- Jutros, gospoo, dolazim da upozorim Vae Velianstvo da je
na putu da poini jednu veliku nepravdu.
- Kakvu nepravdu?
- Vi ete dati uhapsiti gospodina grofa de La Mola?
- Vi se varate, keri moja! Ja nikoga ne dajem hapsiti. Kralj je
onaj koji daje hapsiti, a ne ja!
- Nemojmo se terati rijeima, gospoo, kad su okolnosti
ozbiljne! Uhitit e gospodina de La Mola, zar ne?
- Vjerojatno!
- Pod optubom da se noas nalazio u spavaonici kralja Navare i
da je ubio dvojicu momaka od garde i ranio gospodina de Morvela?
- To je stvarno zloin to mu ga pripisuju.
- Pripisuju mu ga pogreno, gospoo! - ree Margerita. Gospodin de La Mol nije kriv!
- Gospodin de La Mol nije kriv! - klikne Katarina poskoivi od
radosti i nasluujui da e iz toga to joj je Margerita netom rekla
iskrsnuti neko svjetlo.
- Ne, on nije kriv! - ponovi Margerita. - On to i ne moe biti, jer
nije bio u kraljevim odajama.
- A gdje je bio?
- Kod mene.
- Kod vas?
- Da, kod mene.
Katarina bijae duna da odgovori jednim poraavajuim
pogledom na to priznanje jedne francuske kraljevske princese.
Meutim, ona se zadovolji time da prekrsti ruke na svojim grudima.
- I... - ree nakon jednog trenutka utnje - ako bi gospodina de
La Mola uhapsili, i ako bi ga ispitivali...
- ...on bi rekao gdje je bio i sa kime je bio, majko! - dovri
Margerita, mada je bila sigurna u suprotno.
- Kad je tako, u pravu ste, keri moja. Ne valja uhapsiti
gospodina de La Mola.

66

Margerita se strese: uinilo joj se da je u nainu, kojim je njezina

majka izgovorila te rijei, bilo nekog tajanstvenog i stranog
znaenja. Meutim, ona nije vie imala to da kae, jer ono, to je
maloas molila, bilo joj je usliano.
- Ali - upita Katarina - ako u kraljevim odajama nije bio
gospodin de La Mol, onda je to dakle bio netko drugi?
Margerita pouti.
- A znate li tko je taj drugi, keri moja? - nastavi Katarina.
- Ne, majko! - odgovori Margerita nesigurnim glasom.
- De, de, nemojte biti samo polovino iskreni!
- Ponavljam vam, gospoo, da ne znam tko je to bio! - ponovi
Margerita blijedei i protiv svoje volje.
- No, dobro, dobro! - ree Katarina naizgled ravnoduno raspitat emo se... Idite, keri moja! Smirite se! Vaa majka bdije nad
vaom au!
Margerita izae.
- Aj! - promrsi Katarina. - Udruuju se! Henrik i njegova ena su
se sporazumjeli: ukoliko ena bude nijema, mu e biti slijep... Aj,
vrlo ste umjeni, djeco moja, i mislite da ste veoma jaki! Ali, vaa je
snaga u vaem savezu, a ja u vas skriti jednog za drugim!...
Uostalom, doi e dan kada e Morvel moi govoriti ili pisati,
izgovoriti jedno ime ili oblikovati est slova, a toga dana saznat e se
sve!... Da, ali u meuvremenu do toga dana krivac e biti u
sigurnosti! Najbolje e biti da ih razjedinimo smjesta!
I dosljedno tom rasuivanju, Katarina se ponovo uputi u odaje
svojeg sina, koga zatekne u razgovoru sa vojvodom od Alansona.
- On, oh - ree Karlo IX mrtei obrve - vi ste to, majko?
- Zato niste rekli Ve opet? Ta rije vam je bila u mislima,
Karlo!
- Ono to mi je u mislima pripada samo meni, gospoo! otpovrne kralj onim osornim tonom to ga je ponekad znao poprimati
ak i kad bi se obraao samoj Katarini. - to hoete od mene? Bre!
Govorite!

67

- Pa lijepo! Vi ste bili u pravu, sine - ree Karlu - a vi,

d'Alansone, bili ste u krivu.
- Glede ega? - upitae oba brata.
- Nije gospodin de La Mol bio taj koji je bio u odajama kralja
Navare.
- Hm, hm! - promrmlja Franjo problijedivi.
- A tko je to onda bio? - upita Karlo.
- To jo ne znamo, ali emo saznati kad Morvel bude mogao
govoriti. Dakle, pustimo tu stvar koja e se ubrzo rasvijetliti i
vratimo se na gospodina de La Mola!
- E pa, to zamjeravate de La Molu, majko, kad nije bio u
odajama kralja Navare?
- Ne, - odgovori Katarina, - on nije bio kod kralja, ali je bio
kod... kraljice!
- Kod kraljice! - usklikne Karlo prasnuvi u nervozan smijeh.
- Kod kraljice! - promrmlja d'Alanson problijedivsi poput
ljeine.
- Ma ne, ma ne! - dobaci Karlo. - De Giz mi je rekao da je sreo
Margeritinu nosiljku.
- Tako je! - ree Katarina. - Ona ima jednu kuu u gradu.
- U ulici Klo-Perse! - povie kralj.
- O, o, to je previe! - promrsi d'Alanson ukopavajui svoje
nokte u meso na svojim prsima. - A pritom ga je preporuila meni!
- Ah, sad sam se domislio! - ree kralj zastavi odjednom. Znai da je on bio taj koji se noas branio protiv nas i koji mi je
bacio srebrni vr na glavu, taj bezonik!
- Oh, da! - ponovi Franjo - Taj bezonik!
- U pravu ste, djeco moja! - ree Katarina, a da naizgled nije
shvaala osjeaje koji su poticali na te usklike svakog ponaosob od
dvojice njezinih sinova. - U pravu ste, jer jedna jedina indiskrecija
toga plemia moe prouzrokovati strahovit skandal i upropastiti
jednu francusku kraljevsku princesu! Za to je potreban samo trenutak
pijanstva!
- Ili tatine! - doda Franjo.
68

- Svakako, svakako! - ree Karlo. - Meutim, mi tu stvar ne

moemo predati u ruke sudaca, osim, naravno, ukoliko Henrik ne
pristane da podnese tubu.
- Sine, - ree Katarina poloivi ruku na Karlovo rame i stisnuvi
ga na dovoljno znaajan nain da bi obratila svu kraljevsku pozornost
na ono to e predloiti - dobro posluajte to u vam rei: posrijedi
je zloin, a moe nastati i skandal. Meutim, te vrste prijestupa protiv
kraljevskog velianstva ne kanjavaju se putem sudaca i putem
krvnika. Da ste obini plemi, ne bih imala emu da vas pouavam,
jer, obadvojica ste valjani i hrabri. Ali, vi ste prinevi i vi ne moete
ukrstiti svoje maeve sa maem tamo nekog seoskog plemenitaa.
Gledajte da se osvetite na kraljevski nain!
- Strijela mu boja! - klikne Karlo. - U pravu ste, majko!
Porazmislit u o tome!
- A ja u vam u tome pomoi, brate! - vikne Franjo.
- A ja, - priklopi Katarina odvezujui uzicu od crne svile koja joj
bijae trostruko obavijena oko struka i iji su joj krajevi, koji su se
zavravali resom u obliku ira, padali sve do koljena - ja se povlaim,
ali vam ostavljam ovo da bi me zastupalo!
I baci uzicu pred noge dvojice prineva.
- Hm, hm! - ree Karlo. - Shvaam.
- Ta uzica... - poe d'Alanson diui je s poda.
- ...to je kazna i utnja! - dovri slavodobitno Katarina. - Samo doda - ne bi bilo zgoreg da u sve to umijeate i Henrika!
I izae.
- Tako mi boga! - klikne d'Alanson - nita lake od toga! A kad
Henrik bude saznao da ga njegova ena vara... Znai - upita
obraajui se kralju - vi ste usvojili miljenje nae majke?
- U svim pojedinostima! - odvrati Karlo i ne slutei da propada
sa hiljadu bodea d'Alansonovo srce. - To e razljutiti Margeritu, ali
e obradovati Henrika!
A onda pozove jednog asnika svoje garde i naredi da mu se
dovede Henrik. No zatim se predomisli.

69

- Ne, ne - ree - sam u poi k njemu. A ti, d'Alansone,

obavijesti d'Anua i de Giza!
I izae iz svojih odaja te krene malim zavojitim stubitem koje je
vodilo na drugi kat i koje je zavravalo kod Henrikovih vratiju.

70

8. PLANOVI ZA OSVETU
Henrik je iskoristio trenutak predaha to mu ga je priskrbilo to
presluavanje na kome se bijae tako dobro drao, da bi otrao
gospoi de Sov. Ondje je naao Ortona koji se bijae posve oporavio
od svoje nesvijesti. Meutim, Orton mu nije mogao rei nita osim
injenice da su u njegove odaje provalili neki ljudi, i da ga je voa tih
ljudi pogodio udarcem titnika svojeg maa koji ga je omamio.
to se tie Ortona, nitko se zbog njega nije uznemiravao.
Katarina ga je vidjela onesvijetenog i mislila je da je mrtav.
A kako se povratio k svijesti u vremenskom razmaku izmeu
odlaska kraljice-majke i dolaska zapovjedinka garde koji je bio
zaduen da oisti to mjesto, to se Orton sklonio k gospoi de Sov.
Henrik je zamolio arlotu da zadri mladia sve dok ne bude
dobio vijesti od de Muaa, koji svakako nee propustiti da mu se
prismeno javi sa mjesta kamo se sklonio. Tada bi poslao Ortona da
odnese de Muau njegov odgovor te bi, umjesto na jednog odanog
ovjeka, mogao ubudue raunati na njih dvojicu.
Poto je uglavio taj plan, on se vratio u svoje odaje te je hodajui
gore-dolje stao duboko razmiljati, kadli se iznenada otvorie vrata, i
pojavi se kralj.
- Vae Velianstvo! - usklikne Henrik pohitavi kralju u susret.
- Da, ja sam... Doista, moj Henrie, ti si sjajan deko, i osjeam
da te volim sve vie i vie!
- Sire, - ree Henrik - Vae me Velianstvo preplavljuje...
- Ti ima krivo samo u jednoj stvari.
- U emu? Zar u onome to mi je Vae Velianstvo spoitnulo
ve nekoliko puta - upita Henrik - naime da vie volim lov sa hajkom
negoli lov sa sokolima?
- Ne, ne, ne govorim o tome, Henrie! Govorim o neem
drugom!
71

- Vae Velianstvo neka se izjasni, - ree Henrik koji je po

Karlovom smjekanju vidio da je kralj dobro raspoloen - i pokuat
u da se popravim!
- Stvar je u tome da, imajui tako dobre oi kao to ih stvarno
ima, ne vidi bolje nego to stvarno vidi!
- Ah! - klikne Henrik. - Ta zar sam moda, i ne slutei,
kratkovidan, Sire?
- Jo gore od toga, Henrie moj, jo gore od toga! Ti si slijep!
- Ah, zar zaista? - dobaci Bearnac. - Ali, ne deava li mi se
moda ta nevolja onda kad zatvaram oi?
- Pa dabome! - ree Karlo. - Ti si i za to kadar! U svakom
sluaju, ja u ti ih otvoriti!
- Bog ree: Neka bude svjetlost! I svjetlost bude... Vae
Velianstvo je predstavnik boga na ovome svijetu. Ono dakle moe
uiniti na zemlji ono to bog ini na nebu. Evo, sluam!
- Kad je de Giz sino rekao da je maloas prola tvoja ena u
pratnji nekog gizdelina, ti to nisi htio vjerovati.
- Sire, - otpovrne Henrik - kako bih mogao vjerovati da bi sestra
Vaeg Velianstva mogla poiniti takvu nesmotrenost?!
- Ka ti je rekao da je tvoja ena otila u ulicu Klo-Perse ni to
nisi htio vjerovati!
- Kako bih mogao pretpostaviti, Sire, da bi jedna francuska
kraljevska princesa mogla javno stavljati na kocku svoj dobar glas?
- Kad smo opsjedali kuu u ulici Klo-Perse, i kad sam ja dobio
jedan srebreni vr na lea, d'Anu kompot od narani na glavu a de
Giz jedan srnei but u lice, vidio si dvije ene i dva mukarca?
- Nita ja nisam vidio, Sire! Vae Velianstvo neka se prisjeti da
sam ja ispitivao pazikuu!
- Da. Ali, sunce mu arko, vidio sam ih ja!
- Ah, ako ih je vidjelo Vae Velianstvo, to je onda neto drugo!
- To jest, vidio sam dvije ene i dva mukarca. E pa lijepo, sada
znam, i to bez ikakve sumnje, da je jedna od tih dviju ena bila
Margo, i da je jedan od te dvojice mukaraca bio gospodin de La
Mol.
72

- Ah... ali - ree Henrik - ako je gospodin de La Mol bio u ulici

Klo-Perse, onda nije bio ovdje!
- Ne! - odgovori Karlo. - Ne, nije bio ovdje. Meutim, nije vie
u pitanju osoba koja je bila ovdje. Saznat, e se za nju. Kad taj
glupan de Morvei bude mogao govoriti ili pisati, u pitanju je Margo
koja te vara!
- Ah! - dobaci Henrik. - Ta nemojte vjerovati u ta zlonamjerna
naklapanja!
- Jesam li rekao da si vie nego kratkovid, da si slijep, do sto
vragova, hoe li mi ve jednom vjerovati, potvrujem ti da te Margo
vara, i veeras emo posvjedoiti njezinim njenim oseajima.
Udaviti ih!
Henrik poskoi iznenaeno i zagleda se zapanjeno u svojeg
urjaka.
- Zar ti to na dnu srca nije krivo, Henrie, priznaj! Margo e,
dodue, graknuti kao sto hiljada avki ali, vjere mi, utoliko gore! Ja
ne elim da te unesreavaju! Neka samo vojvoda od Anua vara
Kondea ja u tu zamuriti, jer Konde je moj neprijatelj. Ali ti, ti si mi
brat, ti si mi vie nego brat, ti si mi prijatelj!
- Ali, Sire...
- I neu da te kinje, neu da se tobom poigravaju! Ve dosta
vremena slui kao lutka za gaanje svim tim fifiriima koji dolaze
iz unutranjosti da bi pobirali nae mrvice i da bi se udvarali naim
enama! Neka samo dolaze, ili bolje, neka se vrate odakle su doli,
sunce mu arko! Prevarili su te, moj Henrie, to se moe desiti
svakome. Ali, prisiem ti, ti e dobiti upeatljiviju zadovoljtinu, i
sutra e ljudi rei: Do sto paklenih avola, ini se da kralj Karlo voli
svojeg brata Henrika, jer noas je natjerao gospodina de La Mola da
na smijean nain isplazi jezik!
- Pa, Sire - upita Henrik - zar je to uistinu utvreno?
- Utvreno, uglavljeno, odlueno. Gizdelini se nee moi
potuiti: pohod emo upriliiti izmeu sebe, ja, d'Alanson i de Giz...
Jedan kralj, dva francuska kraljevia i jedan suvereni princ! A da i ne
spominjemo tebe!
73

- Kako... mene?
- Pa da, i ti e u tome sudjelovati!
- Ja?!
- Da, ti! Probodi mi bodeom tog veseljaka onako na kraljevski
nain, dok emo ga mi daviti.
- Sire, - ree Henrik - vaa me dobrota zbunjuje! Ali, otkud
znate...?
- Eh, doavola, ini se da se taj svat time hvalisao! Da odlazi k
njoj katkad u Luvru, katkad pak u ulicu Klo-Perse. Da zajedniki
sastavljaju stihove... volio bih da vidim stihove tog gizdalina!...
Sastavljaju pastorale... Razgovaraju o Bionu i Moisu, obrauju
naizmjenice Dafnu i Koridona... De, ponesi mi sa sobom bar jedno
dobro milosre!
- Sire, - ree Henrik - kad o tome porazmislim...
- to je?
- Vae e Velianstvo shvatiti da ne mogu sudjelovati u takvom
pohodu. Da se u tome naem osobno, bilo bi, ini mi se, nedolino.
Ja sam i odvie zainteresiran u toj stvari, a da se moje mijeanje u to
ne bi smatralo surovou. Vae Velianstvo osveuje ast svoje
sestre na jednom razmetljivcu koji se hvalisao kleveui moju enu.
Nita jednostavnije od toga, i Margerita, koju smatram nevinom,
Sire, zbog toga nee biti obeaena. Meutim, kad bih u tome
sudjelovao ja, to bi bilo neto drugo: moja suradnja pretvorila bi in
pravde u in osvete. To onda vie ne bi bilo izvrenje smrtne kazne,
ve muko umorstvo, a moja ena ne bi bila oklevetana, ve kriva.
- Strijela mu boja, Henrie, tvoje rijei su od zlata! Upravo
maloas sam rekao svojoj majci da ima demonski duh!
I Karlo prijazno pogleda svojeg urjaka koji se nakloni u
odgovor na njegovu pohvalu.
- Ipak - doda Karlo - zadovoljan si to emo te otarasiti tog
gizdelina?
- Sve to Vae Velianstvo ini, dobro je uinjeno! - otpovrne
kralj Navare.

74

- U redu, onda, u redu! Prepusti dakle meni da obavim taj posao.

Budi bez brige, on zato nee biti loije obavljen!
- Pouzdajem se u tom pogledu u vas, Sire! - ree Henrik.
- Samo, u koje vrijeme on obino ide k tvojoj eni?
- Pa, oko devet sati uvee.
- A kada odlazi od nje?
- Prije nego to doem ja, jer ga nikada ne nalazim ondje.
- Oko...?
- Oko jedanaest sati.
- Dobro. Sii noas u pono, i stvar e biti gotova.
Poto je srdano stisnuo Henrikovu ruku i poto mu je ponovio
svoja prijateljska obeanja, Karlo izae zvidukajui svoj omiljeni
lovaki napjev.
- Trista mu! - promrmlja Bearnac pratei pogledom Karla veoma bih se varao ako itava ta avolija ne proizilazi opet iz odaja
kraljice-majke! Zbilja, ona umije samo izmiljati kako da nas zavadi,
moju enu i mene... tako zgodan brani par!
I Henrik se stane smijati onako kako se smijao kada ga nitko nije
mogao vidjeti i uti.
Oko sedam sati uvee istog dana u kome se bijahu zbili svi ti
dogaaji, jedan lijepi mladi, koji se bio upravo netom okupao,
skidao je dlake zadovoljno pjevuei neku malu pjesmicu i etkajui
pred ogledalom u jednoj sobi u Luvru.
Pokraj njega je spavao ili, bolje rei, protezao se na postelji
jedan drugi mladi.
Jedan je bio na prijatelj de La Mol, kojim se bijahu tako mnogo
bavili tokom dana i kojim su se sada bavili moda jo i vie, a da to
nije ni slutio. A drugi pak je bio njegov drug Kokona,
I doista, sva ta velika oluja bijae prohujala oko njega, a da nije
uo prasak grmljavine, a da nije vidio bljesak munja. Vrativi se kui
oko tri sata ujutro, on je ostao u postelji sve do tri sata poslije podne,
napola spavajui, napola sanjarei, gradei kule na tom pokretnom
pijesku koji se zove budunost. A onda je ustao, proveo jedan sat u
75

jednom od pomodnih kupatila, otiao da rua kod gazde La Irijera, a

vrativi se u Luvr, dovravao je svoju toaletu kako bi poao u svoju
uobiajenu posjetu kraljici.
- Dakle, kae da si ruao? - upita ga Kokona zijevajui.
- Vjere mi, da! I to sa ogromnim tekom!
- Zato me nisi poveo sa sobom, sebinjakoviu?
- Vjere mi, tako si vrsto spavao, da te nisam htio probuditi. Ali,
zna ta? Sad e veerati umjesto ruka. A prije svega, ne zaboravi
od gazde La Irijera zatraiti onog laganog vina iz Anua, koje mu je
stiglo ovih dana.
- Je li dobro?
- Zatrai ga! Samo to ti kaem.
- A ti, kamo e ti?
- Ja? - ponovi de La Mol udei se to ga to njegov prijatelj
uope i pita. - Kamo u? Idem da se poklonim kraljici.
- Gle! - ree Kokona. - U stvari, kad bih otiao da veeram u
nau malu kuicu u ulici Klo-Perse, veerao bih ostatke sinonjeg
jela, a meu njima je i neko alikantsko vino koje je okrepljujue.
- To bi bilo neoprezno, Hanibale, prijatelju moj, poslije onog to
se noas dogodilo. A uostalom, nisu li nas natjerali da damo asnu
rije da onamo neemo odlaziti sami? Podaj mi, molim te, moj plat!
- Vjere mi, to je istina! - ree Kokona. - Bio sam to smetnuo s
uma. Ali, gdje je, doavola, taj tvoj plat?!... Ah, evo ga!
- Ne, ti mi daje crni, a ja hou onaj crveni! Karljica me vie voli
kad sam u ovome!
- Ah, vjere mi - klikne Kokona poto je zagledao na sve strane potrai ga sam! Ja ga ne mogu nai.
- Kako? - ree La Mol. - Ne moe ga nai? Pa gdje je onda?
- Bit e da si ga prodao!
- A emu? Imam jo est kuda.
- Ogrni onda moj!
- Eh, da! uti plat na zeleni prsluk I Izgledao bih kao papiga!
- Bogme, ti si odvie izbirljiv! Napravi onda kako ti je s voljom!

76

U tome trenutku, ba kad je de La Mol, poto je sve ispreturao,

poeo sipati opirne grdnje protiv kradljivaca koji se uvlae sve do u
sam Luvr, pojavi se jedan pa vojvode od Alansona sa tim toliko
traenim skupocjenim platem.
- O! - usklikne de La Mol. - Evo ga napokon!
- Vaeg plata, gospodine? - ree pa. - Da! Uzvieni gospodin
ga je dao uzeti iz vae sobe kako bi razbistrio pitanje u vezi jedne
oklade koju je bio sklopio o njegovoj boji.
- Oh - ree de La Mol - ja sam ga traio samo stoga to sam htio
izai. Meutim, ako Njegovo Visoanstvo eli da ga zadri jo...
- Ne, gospodine grofe, to je svreno!
Pa izae, a de La Mol prikopa svoj plat.
- E pa - upita de La Mol - na to si se odluio?
- Nemam pojma!
- Hou li te veeras opet zatei ovdje?
- Otkud hoe da ti to kaem?!
- Ti ne zna to e raditi za dva sata?
- Ja znam to u raditi, ali ne znam to e mi drugi naloiti da
radim!
- Vojvotkinja de Never?
- Ne, ve vojvoda od Alansona!
- Stvarno! - ree de La Mol. - Od nekog vremena primjeujem
da ti ukazuje svu silu prijateljskih osjeanja.
- Eh, da! - potvrdi Kokona.
- Onda je tvoja srea utemeljena! - nasmije se de La Mol.
- Pih! - dobaci Kokona. - Najmlai brat!
- Oh! - otpovrne de La Mol, - On toliko udi za tim da postane
najstariji, da e nebo moda uiniti neko udo njemu u prilog... Ti
dakle ne zna gdje e veeras biti?
- Ne znam.
- Dovraga onda! Ili bolje: dovienja!
- Taj de La Mol je straan! - proguna Kokona - uvijek hoe da
mu ovjek kae gdje e biti! Zar se to moe znati? Uostalom, mislim
da mi se spava!
77

I legne natrag u postelju.

to se pak de La Mola tie, on je pohrlio prema kraljiinim
odajama. Stigavi u onaj nama poznati hodnik, sreo je vojvodu od
Alansona.
- Ah, vi ste to, gospodine de La Mole? - ree mu vojvoda.
- Da, uzjvieni gospodine! - odvrati La Mol smjerno ga
pozdravljajui.
- Ta zar izlazite iz Luvra?
- Ne, Visoanstvo! Idem podastrijeti izraze svojeg potovanja
Njezinom Velianstvu kraljici Navare.
- Oko koliko sati ete izai iz njezinih odaja, gospodine de La
Mole?
- Ima li uzvieni gospodin da mi dade neke naloge?
- Ne, zasada nemam, ali u veeras imati s vama da razgovaram.
- Oko koliko sati?
- Pa, izmeu devet i deset.
- Imat u ast da se u to vrijeme pojavim kod Vaeg
Visoanstva.
- Dobro. Raunam na vas.
De La Mol pozdravi i krene dalje.
- Taj vojvoda je ponekad blijed kao kakva ljeina! - promrmlja. To je udnovato!
A onda pokuca na kraljiina vrata. ijona, koja je kanda vrebala
na njegov dolazak, odvede ga k Margeriti.
Ova je bila zaokupljena jednim poslom koji ju je, kako se inilo,
veoma zamarao. Pred njom je leao jedan papir pun precrtanih
mjesta i jedan svezak Izokrata. Ona dade de La Molu znak da je pusti
zavriti jedno poglavlje. Potom, poto ga je nakon kratkog vremena
dovrila, odbaci svoje pero i pozove mladia da sjedne do nje.
De La Mol je blistao. Jo nikad nije bio tako lijep, nikad jo tako
radostan.
- Grki! - klikne on bacivi pogled na knjigu - jedan Izokratov
govor! to ste naumili sa njim uraditi? Hm, hm, a papir je na

78

latinskom: Ad Sarmatiae legatos reginae Margeritae concio! Znai

da ete tim barbarima odrati govor na latinskom?
- Morat u, bogme - ree Margerita - budui da ne znaju
francuski!
- Ali, kako moete sastaviti odgovor prije negoli imate njihovo
pozdravno slovo?
- Neka dopadljivija ena no to sam to ja pustila bi vas da
vjerujete u sastavak bez prethodne pripreme. Ali, za vas, moj
Hijacinte, ja nemam takovih prijevara. Meni je unaprijed dostavljeno
pozdravno slovo, i ja na to sastavljam odgovor.
- Izaslanici, znai, samo to nisu stigli?
- I vie od toga: oni su stigli jutros.
- Ali to nitko ne zna?
- Stigli su inkognito. Njihov sveani ulazak utvren je za
prekosutra, mislim. A uostalom, vidjet ete da je ono to sam veeras
uradila prilino ciceronski! - ree Margerita sa izraajem
zadovoljstva koji nije bio lien sitniave savjesnosti. - Ali, ostavimo
se tih nitavnosti! Razgovarajmo o tome to se vama dogodilo!
- Meni?
- Da, vama!
- Ta, to mi se to dogodilo?
- Eh, moete do mile volje izigravati junaka! Nalazim da ste
malko blijedi.
- To je onda otud to sam previe spavao. Ponizno se optuujem
stoga!
- De, de, ne izigravajmo razmetljivca! Poznato mi je sve!
- Budite onda tako dobri da me uputite u tok dogaaja, biseru
moj, jer meni nije poznato nita!
- Hajde, odgovorite mi iskreno! to je od vas htjela kraljicamajka?
- Kralijca-majka od mene?! Ta zar je imala da govori sa mnom?
- Kako? Vi je niste vidjeli?
- Nisam.
- A kralja Karla?
79

- Nisam.
- A kralja Navare?
- Nisam.
- Ali vojvodu od Alansona, njega ste vidjeli?
- Da, maloas. Sreo sam ga u hodniku.
- to vam je rekao?
- Da ima da mi dade neke naloge izmeu devet i deset sati
uvee.
- I nita drugo?
- Nita drugo!
- To je udno!
- Ali, napokon, to vam je to udno, recite?
- Da niste ba nita uli.
- Ta to se dogodilo?
- Dogodilo se da ste vi, naalost, tokom itavog dananjeg dana
visili nad jednom provalijom.
- Ja?!
- Da, vi.
- A u vezi ega?
- Evo ujte. De Mua, zaskoen noas u spavaonici kralja Navare,
kojeg su htjeli uhititi, ubio je trojicu ljudi i umakao je, a da se od
njega nije prepoznalo nita do onog famoznog plata trenjeve boje.
- Pa onda?
- E pa onda, taj plat trenjeve boje koji je jednom doveo u
zabludu mene, doveo je u zabludu i druge: vas su osumnjiili, pa ak
i optuili za to trostruko ubistvo. Jutros su vas htjeli uhapsiti, suditi
vama tko zna, moda i osuditi vas. Jer, da biste se spasli, vi ne biste
bili htjeli rei gdje ste bili, zar ne?
- Rei gdje sam bio! - povie de La Mol. - Dovesti vas u
nezgodan poloaj, vas, lijepo moje Velianstvo! Da, u pravu ste! Bio
bih umro pjevajui, kako bih utedio jednu suzu vaim lijepim
oima?
- Avaj, jadni moj plemeniti gospodine! - ree Margerita. - Moje
lijepe oi bi itekako bile plakale.
80

- Ali, na koji nain se slegla ta velika oluja?

- Pogodite!
- Otkud da znam!
- Postojao je samo jedan jedini nain da se dokae da niste bili u
odajama kralja Navare.
- Koji to?
- Da se kae gdje ste bili. I onda?
- I onda, ja sam to kazala!
- A kome?
- Svojoj majci.
- A kraljica Katarina ...
- Kraljica Katarina znade da ste moj ljubavnik.
- Oh, gospoo, poto ste za mene toliko uinili, vi moete od
svojeg sluge zahtijevati sve! Oh, zaista, Margerito, to to ste uinili je
veliko i lijepo! Oh, Margerto, moj ivot je posve va!
- To se i nadam, jer ja sam ga preotela od onih koji su mi ga
htjeli oduzeti! No sada ste spaeni!
- I to po vama! - usklikne mladi - Po mojoj oboavanoj kraljici.
U tome se trenutku zau jedan buni prasak koji ih natjera da
pretrnu. De La Mol se baci unazad sav proet nekom neodreenom
prepau. Margerita krikne i osta pogleda prikovana za razmrskano
okno jednog prozora.
Kroz to okno je netom uletio jedan kamen veliine jajeta, koji se
jo kotrljao po podu.
Tada i de La Mol sa svoje strane ugleda razmrskanu etvorinu i
shvati razlog te buke.
- Tko li je taj drznik?! - povie. I pojuri prema prozoru.
- Trenutak samo! - ree Margerita. - ini mi se da je o taj kamen
neto privreno.
- Stvarno! - potvrdi de La Mol. - Reklo bi se da je to nekakav
papir.
Margerita poletje prema tom udnom projektilu i strgne sitni
listi koji je poput iroke vrpce obavijao kamen po sredini.

81

Taj papir je podravao jedan konopac koji je izlazio kroz otvor

razbijenog prozora.
Margerita razmota papir i stane itati.
- Nesretnie! - klikne.
I prui papir de La Molu, blijeda, uspravna i nepomina poput
kipa Prepasti.
De La Mol, kojemu se srce steglo uslijed nekog bolnog
predosjecaja, proita ove rijei:
Gospodina de La Mol-a ekaju sa dugakim rapirima u
hodniku koji vodi u odaje gospodina vojvode od Alansona. Moda bi
vie volio da izae kroz ovaj prozor i da poe da se pridrui
gospodinu de Muau u Mant (Mantes).
- Eh - upita de La Mol poto je proitao - ta zar su ti rapiri dui
od mojega?
- Ne, ali ih moda ima deset protiv jednoga!
- A tko je taj prijatelj koji nam alje to pisamce? - nastavi de La
Mol.
Margerita ga ponovo uzme iz mladievih ruku i upre u njega
svoj usplamtjeli pogled.
- To je rukopis kralja Navare! - klikne. - Ako on opominje, onda
je opasnost zaista stvarna. Bjeite, La Mole, bjeite! Ja vas molim!
- A kako hoete da bjeim? - upita de La Mol.
- Pa kroz ovaj prozor! Zar se ne spominje taj prozor?
- Zapovijedajte, kraljice moja, i ja u skoiti kroz taj prozor da
bih vas posluao, pa makar se i dvadeset puta smrskao padajui!
- Ta ekajte, ta ekajte - ree Margerita. - ini mi se da taj
konopac podrava neki teret.
- Da vidimo! - ree de La Mol.
I oboje povukoe predmet koji bijae objeen o taj konopac te sa
neizrecivom radou ugledae kako se pojavljuje kraj jednih
ljestvima iz konjske strune i svile.
- Ah, spaeni ste! - klikne Margerita.
82

- To je pravo udo s neba!

- Ne, to je dobroinstvo kralja Navare!
- A ako bi to, naprotiv, bila neka klopka? - upita de La Mol. Ako bi te ljestve trebalo da puknu pod mojim nogama? Gospoo,
niste li danas priznali svoje njene osjeaje za mene?
Margerita, kojoj je radost bila vratila boju, ponovo smrtno
problijedi.
- U pravu ste! - promrmlja. - To je mogue!
I pohita prema vratima.
- Kamo ete? - povie de La Mol.
- Idem da se sama uvjerim je li istina da ekaju na vas u
hodniku.
- Nikada! Nikada! Pa da se njihov gnjev obori na vas!
- to biste htjeli da uine jednoj francuskoj kraljevskoj princesi?
Kao ki i ena kraljevske krvi ja sam dvostruko nepovrediva!
Kraljica je te rijei izgovorila sa tolikim dostojanstvom, te de La
Mol shvati da ona doista nita ne stavlja na kocku i da je mora pustiti
da postupa po svojem nahoenju.
Margerita stavi de La Mola pod ijoninu pasku, preputajui
njegovoj otroumnosti da, ve prema tome to e se dogoditi,
pobjegne ili eka na njezin povratak. A sama se uputi u hodnik koji
je jednim svojim ogrankom vodio u biblioteku kao i u nekoliko
salona za primanje, a koji je na drugom kraju itave svoje duine
graniio s odajama kralja i kraljice-majke, kao i sa onim malim
skrivenim stubitem koje je vodilo gore u odaje vojvode od Alansona
i u Henrikove odaje.
Ma da je bilo jedva devet sati uvee, sva svjetla bijahu pogaena
i hodnik se, izuzev laganog odsjeva koji je dolazio iz ogranka,
nalazio u posvemanjem mraku. Kraljica Navare je napredovala
vrstim korakom. Meutim, kada je dospjela jedva do treine
hodnika, zauje kao neko ukanje tihih glasova, a brinost kojom je
netko nastojao da te glasove prigui pridavala im je neto tajanstveno
i zastraujue. No to ukanje gotovo smjesta presta kao da ga je

83

uutkala neka vrhovna zapovjed i sve utone u mrak jer se i onaj

odsjaj, ma koliko da je bio slab. kanda jo i smanjio.
Margerita nastavi svojim putem, stupajui ravno prema
opasnosti koja ju je, ukoliko je postojala, ondje ekala. Bila je
naizgled mirna, mada su njezine zgrene ruke ukazivale na silnu
ivanu napetost. Postepeno kako se pribliavala, ta se tiina
udvostruavala, a jedna sjenka nalik na sjenu neke ruke zaklanjala je
drhtavo i nestalno svjetlo.
Iznenada, kada je stigla na ravanje hodnika, jedan ovjek stupi
dva koraka naprijed, otkrije svjenjak od pozlaena srebra koji baci
svjetlost na njega i vikne:
- Evo ga!
Margerita se nae licem u lice sa svojim bratom Karlom. Iza
njega je stajao vojvoda od Alansona sa svilenom uzicom u ruci. U
pozadini, u mraku, nazirale su se dvije sjene, stojei jedna pokraj
druge, od kojih nije dolazila nikakva druga svjetlost do odbljeska
koji se odbijao od njihovih golih maeva to su ih drale u rukama.
Margerita obuhvati itavu tu sliku jednim kratkim pogledom.
Uloivi krajnji napor nasmijei se Karlu i odgovori:
- Htjeli ste rei Evo je!, Sire?
Karlo ustukne korak natrag. Svi ostali ostadoe nepomini.
- Ti, Margo? - ree. - A kamo ide u ova doba?
- U ovo doba? - upita Margerita. - Ta zar je tako kasno?
- Pitam kamo ide!
- Da potraim jednu knjigu Ciceronovih govora koju mislim da
sam ostavila kod nae majke.
- Ovako bez svjetla?
- Mislila sam da je hodnik osvijetljen.
- A dolazi iz svojih odaja?
- Da.
- A to to radi veeras?
- Pripremam svoj sveani govor poljskim izaslanicima. Ne
odrava li se sutra vijee, i nije li dogovoreno da e svatko podnijeti
svoj govor Vaem Velianstvu?
84

- A nema li nekog tko ti pomae u tom poslu?

Margerita skupi sve svoje snage.
- Da, brate! - ree. - Gospodina de La Mola.. On je veoma uen.
- Toliko uen - upadne vojvoda od Alansona - da sam ga
zamolio, kada bude zavrio sa vama, sestro, da doe k meni kako bi
me posavjetovao... mene koji nisam tako potkovan kao vi.
- I vi ste ekali na njega? - upita Margerita najprirodnijim
tonom.
- Da! - odgovori d'Alanson nestrpljivo.
- Ako je tako - dobaci Margerita - ja u vam ga poslati, brate, jer
mi smo zavrili.
- A vaa knjiga?
- Poslat u ijonu po nju.
Dvojica brae izmijenie jedan znak.
- Idite! - ree Karlo. - A mi emo nastaviti svoju ophodnju.
- Svoju ophodnju? - upita Margerita, - Ta to to traite?
- Malog crvenog ovjeuljka? - odgovori Karlo. - Zar ne znate
da postoji jedan mali crveni ovjeuljak koji se pojavljuje u starom
Luvru? Moj brat d'Alanson tvrdi da ga je vidio, i mi ga vrebamo.
- Dobar vam lov! - dobaci Margerita.
I povue se. Bacivi zatim jo jedan pogled unatrag, ugleda na
zidu hodnika etiri sjene kako se skupljaju i kako oito vijeaju.
U tren oka ona se nae kod vratiju svojih odaja.
- Otvori, ijono! - ree. ijona poslua.
Margerita pohita u svoje odaje i zatekne de La Mola kako je
eka miran i odluan, ali sa maem u ruci.
- Bjeite! - ree ona. - Bjeite ne gubei ni sekunde? Oni ekaju
na vas u hodniku da bi vas muki ubili!
- Vi to nareujete? - upita de La Mol.
- Ja to hou! Treba da se rastanemo kako bismo se opet ponovo
nali!
Za vrijeme Margeritinog izleta de La Mol bijae privrstio
ljestve za prozorsku dasku te sada zakorakne na nju. Meutim, prije

85

negoli je stavio nogu na prvu preku ljestava, on njeno poljubi

kraljiinu ruku.
- Ako su te ljestve neka klopka, i ako bih umro za vas,
Margerito, sjetite se svojeg obeanja!
- To nije obeanje, La Mole, to je zakletva! Nita se ne bojte!
Zbogom!
Ohrabren, de La Mol vie sklizne nego to se spustio niz ljestve.
Istoga asa netko pokuca na vrata.
Margerita isprati pogledom de La Mola u njegovom
pogibeljnom pothvatu te se odvrati od prozora tek u trenutku kada se
uvjerila da su se jegove noge dotakle tla.
- Gospoo! - vikne Zijona. - Gospoo!
- Da? - upita Margerita.
- Kralj lupa na vrata!
- Otvorite mu!
ijona poslua.
etiri princa, bez sumnje izgubivi strpljenje da ekaju, stajala
su na pragu.
Karlo unie.
Sa smijekom na usnama Margerita poe svojem bratu ususret.
Kralj baci hitar pogled oko sebe.
- to to traite, brate? - upita Margerita.
- Pa - odgovori Karlo - traim... traim... eh, sunce mu arko,
traim gospodina de La Mola!
- Gospodina de La Mola?
- Da! Gdje je?
Margerita uzme svojeg brata za ruku i odvede ga k prozoru.
Upravo u tom trenutku dvojica mukaraca udaljavala su se
najbrim galopom na svojim konjima. Stigavi do drvenog tornja,
jedan od njih skine svoju earpu te u znak posljednjeg pozdrava pusti
bijeli saten zaleprati kroz no. Ta dvojica bijahu de La Mol i Orton.
Margerita pokaza Karlu prstom tu dvojicu.
- E pa - upita kralj - ta znai ovo?

86

- Ovo znai - otpovrne Margerita - da gospodin vojvoda od

Alansona moe staviti svoju uzicu natrag u svoj dep, i da gospoda
d'Anu i de Giz mogu vratiti svoje maeve u korice, budui da
gospodin de La Mol noas vie nee proi hodnikom!

87

9. ATREJEVII
Od svojeg povratka u Pariz, Henrik d'Anu jo nije bio
neometano vidio svoju majku Katarinu, kojoj je on, kao to svatko
znade, bio najmiliji sin.
Za njega to nije bilo isprazno udovoljenje etikeciji, ni tegobno
izvravanje ceremonijala, ve ispunjavanje jedne dunosti koja je
bila veoma draga tome sinu koji je, ako ve svoju majku nije volio,
bio barem siguran da ga ona njeno voli.
I doista, Katarina je stvarno najvie voljela ovoga sina, bilo zbog
njegove poletne neustraivosti, bilo zbog njegove ljepote, jer u
Katarini osim materinstva bijae i enskog nagona, bilo pak,
napokon, stoga to je, prema nekim zlobnim prepriavanjima, Henrik
d'Anu, podsjeao Firentinku na izvjesna sretna razdoblja
tajanstvenih ljubavnih veza.
Jedino je Katarina znala za povratak vojvode d'Anua u Pariz,
povratak koji je bio nepoznat i Karlu IX da ga sluaj nije doveo pred
palau Konde u istom trenutku kad je njegov brat odanle izlazio.
Karlo ga je oekivao tek sutradan, a Henrik d'Anu se nadao sakriti
od njega svoja dva podviga koji bijahu njegov povratak ubrzali za
jedan dan, to jest svoju posjetu lijepoj Mariji de Klev (Cleves),
princesi de Konde, i svoj razgovor sa poljskim poslanicima.
Upravo u ovom potonjem koraku, o ijim je namjerama Karlo
bio u neizvjesnosti, valjalo je da se vojvoda d'Anu objasni sa
svojom majkom. A italac koji je, ba kao i kralj Navare, bio glede
tog koraka u zabludi, moi e se okoristiti tim objanjavanjem.
Kada je taj tako dugo oekivani vojvoda od Anua uao k svojoj
majci, Katarina, obino tako hladna, tako odmjerena, Katarina, koja
poslije odlaska svojega sina-ljubimca bijae poljubila sa izljevom
osjeajnosti, jedio Kolinjia koji je trebao sutradan da bude muki
umoren, raskrili svoje ruke svojem ljubljenom djetetu i pritisne ga na
88

svoje grudi u jednom naletu materinskog osjeanja koji se kao nekim

udom jo mogao zatei u tom otvrdlom srcu.
A onda se odmakne od njega, zagleda se u nj pa ga zatim stane
ponovo ljubiti.
- Ah, gospoo - ree joj on - kad mi je nebo pruilo to
zadovoljstvo da mogu svoju majku zagrliti bez svjedoka, utjeite
najnesretnijeg ovjeka na svijetu!
- Oh, boe moj, drago moje dijete! - usklikne Katarina - ta to
vam se dogodilo?
- Nita to ve ne biste znali, majko. Zaljubljen sam, voljen sam.
Meutim, upravo ta ljubav mi stvara moju nesreu!
- Rastumaite mi to, sine moj! - ree Katarina.
- E pa, majko... ti izlaslanici, taj odlazak...
- Da! - ree Katarina - ti izaslanici su doli, taj odlazak je
prean...
- Nije on prean, majko, ali e ga pospjeiti moj brat. On me
mrzi! Ja ga zasjenjujem, i on me se eli otarasiti.
Katarina se osmijehne.
- Pruajui vam jedno prijestolje, ubogi nesretni okrunjenie!
- Oh, svejedno, majko! - nastavi Henrik tjeskobno. - Ja ne elim
otii! Ja, jedan francuski kraljevi, odgojen u profinjenostima
uglaenih obiaja, blizu najbolje majke, voljen od jedne od
najarobnijih ena na svijetu, da poem "onamo," u one snjene
smetove, na kraju svijeta, pa da polagano umirem meu onom
nezgrapnom eljadi koja se opija od jutra do mraka i koja ocjenjuje
sposobnosti svojeg kralja onako kako se ocjenjuje neko bure, prema
koliini to moe u njega stati! Ne, majko, ja neu otii! Ja bih od
toga umro!
- De, Henrie - ree Katarina stiui obje ruke svojeg sina - de,
zar je to onaj pravi razlog?
Henrik obori oi kao da se ne usuuje ak ni samoj svojoj majci
priznati to mu se zbiva u srcu.
- Nema li tu jo i neki drugi, manje romantian, razboritiji, vie
politian? - upita Katarina.
89

- Majko, nije moja krivnja ako mi se ta misao zadrala u duhu i

ako tu moda zauzima vie mjesta no to bi smjela zauzimati. Ali,
niste li mi i sami rekli da horoskop sainjen pri roenju mojeg brata
Karla... da ga osuuje na ranu smrt?
- Da! - odgovori Katarina. - Meutim, horoskopi mogu i lagati,
sine moj. I sama sam trenutno prinuena nadati se da svi horoskopi
nisu istiniti.
- Ali, napokon, zar to njegov horoskop nije kazivao?
- Njegov horoskop govorio je o etvrtini stoljea. Meutim, nije
reeno vai li to za njegov ivot ili za njegovu vladavinu.
- Pa lijepo, majko. Uinite da ostanem! Mojem bratu je gotovo
dvadeset i etiri godine. Unutar godinu dana pitanje e biti
raieno.
Katarina duboko porazmisli.
- Da, sigurno! - ree. - Bilo bi bolje kad bi se moglo udesiti
ovako.
- Oh, prosudite i sami, majko! - povie Henrik. - Kojeg li oaja
za mene kad bi mi se dogodilo da sam zamijenio francusku krunu za
poljsku! I da se onda tamo izjedam milju da sam mogao vladati u
Luvru, posred tog elegantnog i prosvijeenog dvora, pokraj najbolje
majke na svijetu, iji bi mi savjeti bili utjedeli polovinu posla i
napora, i koja bi, navikla da zajedno sa mojim ocem ponese jedan dio
dravnikog tereta, bila voljna da ga ponovo ponese zajedno sa
mnom! Ah, majko moja, ja bih bio postao veliki kralj!
- Hajde, hajde, drago dijete? - ree Katarina kojoj je ta
budunost takoer odvajkada bila najslaa nada. - Hajde, nemojte
oajavati! Zar niste i sa svoje strane razmiljali o nekom nainu kako
da se udesi ta stvar?
- Oh, svakako, da! A upravo radi toga sam se najvie i vratio dva
ili tri dana ranije nego to su me oekivali, putajui svojeg brata
Karla u uvjerenju da je to bilo zbog gospoe de Konde. Poslije toga
sam poao ususret Lasku, najvanijem meu izaslanicima, udesio da
me prepozna i uinio prilikom tog prvog vienja sve to je bilo

90

mogue da bih se prikazao mrskim, a nadam se da sam u tome i

uspio.
- Oh, drago moje dijete - ree Katarina - to je ravo! Trebalo bi
da vam je dobrobit Francuske prea od svih sitnih osjeaja
odbojnosti!
- Majko, zar dobrobit Francuske zahtijeva, u sluaju da mojeg
brata zadesi nesrea, da zavlada vojvoda od Alansona ili kralj
Navare?
- Oh, kralj Navare! Nikada! Nikada! - promrsi Katarina, a
uznemirenost prekrije njezino elo onim oblakom zabrinutosti koji bi
se njime rasprostirao svaki puta kad bi iskrslo ovo pitanje.
- Vjere mi - nastavi Henrik - ni moj brat d'Alanson ne vrijedi
nimalo vie i ne voli vas nimalo vie!
- Uostalom - upita Katarina - a to je rekao Lasko?
- Lasko je i sam oklijevao kad sam ga pourivao da zatrai
audijenciju. Oh, kad bi mogao pisati u Poljsku, ukinuti taj izbor!
- To je ludost, sine moj! Ludost! Ono to je posvetio dravni
sabor, to je sveto!
- Ali, napokon, majko, zar ne bismo mogli navesti te Poljake da
umjesto mene prihvate mojeg brata?
- To je, ako ne nemogue, a ono u najmanju ruku veoma teko! odgovori Katarina.
- Svejedno! Pokuajte, nastojte, razgovarajte sa kraljem, majko!
Prebacite sve na moju ljubav prema gospoi de Konde... recite da
sam od toga poludio, da zbog toga gubim razum! On me je upravo i
vidio da izlazim iz prineve palae sa de Gizom koji mi u tome ini
sve usluge dobra prijatelja.
- Da, da bi napravio Ligu! Vi to ne vidite, ali ja to vidim!
- Kako da ne, majko, kako da ne! Ali, u meuvremenu se njime
koristim. Eh, nije li za nas srea kad nam netko slui sluei se
nama?
- A to je rekao kralj kad vas je sreo?
- Izgleda da je povjerovao ono u to sam ga uvjeravao, to jest da
me je jedino ljubav dovela u Pariz.
91

- A nije li zatraio da mu poloite raun o preostalom dijelu

noi?
- Tako je, majko. Meutim, ja sam bio na veeri kod Nantujea,
gdje sam upriliio strahovit skandal, kako bi se o tom skandalu
proirile glasine, i kako kralj ne bi posumnjao u injenicu da sam bio
ondje.
- Znai da mu je vaa posjeta Lasku nepoznata?
- Apsolutno.
- U redu. Utoliko bolje! Pokuat u dakle da razgovaram sa njim
za vas, drago dijete. Meutim, i sami znate, na tu oporu prirodu
nemam nikakvog stvarnog utjecaja!
- On, majko, majko, koje li sree kad bih ostao ovdje! Koliko
bih vas volio jo vie nego to vas ve volim, kad bi to bilo mogue!
- Ako ostanete ovdje, ponovo e vas poslati u rat.
- Oh, nije vano, ukoliko samo ne moram napustiti Francusku!
- Jo ete i poginuti!
- Majko, ovjek ne umire od zadatih udaraca! ovjek umire od
boli, od amotinje... Ali, Karlo mi nee dozvoliti da ostanem. On me
mrzi!
- On je ljubomoran na vas, moj lijepi pobjednie! To je
neosporno. Zato ste, uostalom, tako odvani i tako sretni? Zato ste
sa nepunih dvadeset godina ve dobili bitke poput Aleksandra i
Cezara? Ali, u meuvremenu, ne otkrivajte se nikome, hinite da ste
se predali svojoj sudbini, udvoravajte se kralju. Upravo danas svi se
sastaju na tajno vijeanje, da bi se proitali i pretresli govori koji e
biti odrani prilikom ceremonije. Izigravajte kralja Poljske, a meni
prepustite brigu za ostalo... to sam ono jo htjela pitati... a va
sinonji pohod?
- Nije uspio, majko. Udvara je bio upozoren i umaknuo je kroz
prozor.
- Najposlije, - ree Katarina - jednog u dana saznati tko je taj
zloduh koji tako ometa sve moje planove! A dotle, ja to nasluujem
i... jao njemu!
- Dakle, majko? - upita vojvoda od Anua.
92

- Pustite mene da vodim tu stvar!

Ona ga njeno poljubi u oba oka i izgura ga iz svojeg kabineta.
Uskoro dooe u odaje kraljice-majke prinevi njezine kue.
Karlo je bio dobro raspoloen, jer ga je smioni nastup njegove
sestre vie uveselio negoli uzrujao. On inae nije bio kivan na de La
Mola, a vrebao je na njega u hodniku sa poneto ara samo s toga to
je to predstavljalo neku vrst lovake eke.
D'Alanson je, naprotiv, bio veoma zabrinut. Odbojnost koju je
oduvijek osjeao protiv de La Mola pretvorila se u mrnju onog
trenutka kada je saznao da njegova sestra voli de La Mola.
Margerita je bila zamiljena, a u isti mah je drala otvorene oi.
Valjalo joj je sjeati se i istodobno bdjeti.
Poljski izaslanici bili su poslali tekstove sveanih govora koje je
trebalo da odre.
Margerita, kojoj vie nisu spominjali sinonju scenu kao da ta
scena nije ni postojala, proita te govore, a svatko, izuzev Karla,
pretrese ono to e odgovoriti. Karlo pusti Margeritu da odgovori po
svojem nahoenju, a kod Alansona se pokaza veoma teak pri izboru
izraza. Pri pretresanju govora Henrika d'Anua, meutim, ispolji i
vie od zlonamjernosti: bio je sav pomaman da ispravlja i ponovo
sastavlja.
Ova sjednica, mada jo nije dovela ni do kakvog ispada, teko je
zatrovala duhove.
Henrik d'Anu, koji je morao malone sasvim iznova sastaviti
svoj govor, izae da bi se dao na tu dunost.
Margerita, - koja nije dobila nikakvih vijesti od kralja Navare
sve od onih posljednjih to joj bijahu dostavljene na tetu okana
njezina prozora, vrati se u svoje odaje u nadi da e se on tamo
pojaviti.
D'Alanson, koji je proitao kolebanje u oima svojeg brata
d'Anua i uhvatio jedan znaajan pogled uzajamnog
sporazumijevanja izmeu ovoga i njihove majke, povue se kako bi
razmiljao o toj stvari koju je smatrao jednom spletkom u nastajanju.

93

Karlo, napokon, bio je upravo na tome da prijee u svoju

kovanicu kako bi dovrio jedno lovako koplje koje je sam
izraivao, kadli ga zaustavi Katarina.
Nasluujui da e kod svoje majke naii na neko protivljenje
svojoj volji, Karlo zasta i netremice se zagleda u nju.
- Pa lijepo, - upita - to jo imamo?
- Imamo da izmijenimo jo rije-dvije, Sire. Bili smo tu rijedvije smetnuli s uma, meutim, to je prilino vano. Koji emo dan
odrediti za javnu sjednicu?
- Ah, to je istina! - ree kralj ponovo sjedajui. - Porazgovorimo
o tome, majko! E pa, za kada vam je s voljom da odredimo taj dan?
- Ja sam mislila - odgovori Katarina - da upravo u utnji Vaeg
Velianstva, u tom prividnom zaboravljanju ima neka dublja
proraunanost.
- Ne! - ree Karlo. - A zato, majko?
- Zato - odgovori veoma blago Katarina - jer mi se ini, sine
moj, da ne bi valjalo da Poljaci vide kako smo se sa tolikom
lakomou ustrali za tom krunom!
- Naprotiv, majko! - ree Karlo. - Ba oni su se pourili i doli u
ubrzanim marevima iz Varave ovamo! ast za ast, utivost za
utivost!
- Vae Velianstvo moe biti u pravu s jednog gledita, kao to
pak u nekom drugom ja mogu da ne budem u krivu... Dakle, vae je
miljenje da valja pouriti sa javnom sjednicom?
- Vjere mi, da, majko! Zar to moda nekim sluajem nije i vae
miljenje?
- Poznato vam je da nemam miljenja do onih koja mogu
pridonijeti vaoj slavi. Ja u vam dakle rei da se plaim, ukoliko se
budete toliko urili, da vas ne optue da se urite iskoristiti tu priliku
koja vam se prua kako biste kraljevsku kuu Francuske odteretili
obaveza to joj ih namee va brat, no koje on svakako uzvraa
slavom i odanou.

94

- Majko, - ree Karlo - ja u svojeg brata pri njegovom odlasku

iz Francuske tako bogato obdariti da se nitko nee usuditi ak ni
pomisliti ono to se plaite da e govorkati.
- No, - dobaci Katarina - predajem se, budui da imate tako
dobar odgovor na svaku moju primjedbu... Meutim, da biste
doekali i primili tu ratniku eljad koja ocjenjuje mo drava po
vanjskim znakovima, potrebno vam je da pokaete znatnu koliinu
eta, a ne vjerujem da u podruju Il-de-Fransa (Ile-de-France) ima
dovoljno skupljene vojske.
- Izvinite, majko, ali ja sam predvidio taj dogaaj, pa sam se
pripremio. Pozvao sam dva bataljona iz Normandije i jedan iz Gijene
(Guvenne). Juer je iz Bretanje stigla moja eta strijelaca. Tokom
dana nai e se u Parizu laka konjica koja je bila ratrkana po Tureni
(Touraine). I tako, dok se vjeruje da raspolaem sa jedva etiri
regimente, ja imam dvadeset hiljada momaka spremnih da se pojave.
- Hm, hm? - primijeti iznenaeno Katarina. - Onda vam
nedostaje samo jo jedno, ali i to emo pribaviti.
- to to?
- Novaca. Mislim da njime niste ba prekomjerno opskrbljeni!
- Naprotiv, gospoo, naprotiv! - klikne Karlo IX. - Imam u
Bastilji milijun i etiri stotine hiljada kuda. Moja osobna tednja
donijela mi je ovih prolih dana osam stotina hiljada kuda koje sam
zakopao u svojim podrumima u Luvru. A u sluaju krajnje nude,
Nantuje mi dri na raspoloenju jo tri stotine hiljada kuda.
Katarina pretrnu. Jer, ona je Karla dotada poznavala kao
silovitog i estokog, ali nikada kao obazrivog i promiljenog.
- Gle! - dobaci ona - Vae Velianstvo misli na sve! To je divno!
A koliko se krojai, vezilje i draguljari budu iole pourili, Vae e
Velianstvo biti u stanju da odri sveano zasjedanje u roku od
nepunih est tjedana.
- est tjedana! - povie Karlo. - Majko, krojai, vezilje i
draguljari rade ve od dana kada smo saznali za imenovanje mojeg
brata. Za silu sve bi moglo biti spremno ve i za danas. Ali, da idemo
nasigurno, sve e biti spremno za tri ili etiri dana.
95

- Oh! - promrmlja Katarina. - Vi se urite jo i vie no to sam

mislila, Sire!
- ast za ast! Ta rekao sam vam!
- Dobro. Vama, znai, laska ba ta ast koja se ukazuje
kraljevskoj kui Francuske, zar ne?
- Svakako!
- I vaa je najvea elja da na prijestolu Poljske vidite jednog
francuskog kraljevia?
- To je istina.
- Prema tome, vas zaokuplja ba sama ta injenica, ta stvar kao
takova, pa ma koji da tamo vlada...
- Nipoto, nipoto, majko! Doavola, ostanimo pri ovome na
emu jesmo! Poljaci su dobro izabrali! Ta eljad je vjeta i vrsta.
Kao ratnika nacija, kao narod vojnika, oni za vladara uzimaju
jednog vojnikog zapovjednika. Prokletstvo, pa to je logino!
D'Anu e se prihvatiti njihovih poslova: heroj od arnajca i
Monkontura pristajat e im kao saliven!... Ta koga biste htjeli da im
poaljem? D'Alansona? Jednog kukavicu? To bi im pruilo lijepe
predodbe o porodici Valoa!... D'Alanson! On bi pobjegao pri prvoj
kugli koja bi mu prozvidala kraj uiju! A Henrik d'Anu, on je
ratnik, dobar, vazda sa maem u aci, vazda kroi naprijed, pjeke ili
na konju! Smion! Bode, tue, sijee, ubija! Aj, ljudina je taj moj brat
d'Anu, junak koji e ih nagoniti da se tuku od jutra do mraka, od
prvog do posljednjeg dana u godini! On ne pije mnogo, to je istina.
Ali, on e ih natjerati da ubijaju hladnokrvno, eto, to je! On e tamo
biti u svojem elementu, taj dragi Henrik! Naprijed, naprijed! Na
bojite! Bravo, trubai i bubnjari! ivio kralj! ivio pobjednik! ivio
vojskovoa! Proglaavat e ga imperatorom tri puta na godinu! Bit
e to divno za kraljevsku kuu Francuske i za ast porodice Valoa!...
Moda e i poginuti, ali... strijela mu boja!... bit e to velianstvena
smrt!
Katarina se strese, a iz oiju joj sijevne munja.
- Samo recite da elite udaljiti Henrika d'Anua! - vikne ona samo recite da ne volite svojeg brata!
96

- Ha, ha, ha! - prasne Karlo u nervozan smijeh. - Vi ste se

domislili tome da ga elim udaljiti?! Vi ste se domislili tome da ga ne
volim?! Pa sve da je tome tako? Pa onda? Da volim svojeg brata? A
zato bi trebalo da ga volim? Ha, ha, ha! Zar mi se elite narugati? Postepeno kako je govorio, njegovi su obrazi poprimali neko
grozniavo rumenilo. - Zar on moda voli mene? Zar me moda
volite vi? Zar, osim mojih pasa, Marije Tue i moje dojkinje, postoji
itko tko me je ikada volio? Ne, ne, ja ne volim svojeg brata! Ja volim
samo sebe, ujete li? A ja ne prijeim svojem bratu da u tom pogledu
postupa jednako kao i ja!
- Sire, - upadne Katarina razestivi se sad i sama - budui da mi
otkrivate svoje srce, treba da vam i ja otvorim svoje. Vi postupate
kao slab kralj, kao nesmotren vladar. Vi udaljavate svojeg drugog
brata, prirodnu podrku prijestola, brata koji je u svakom pogledu
dostojan da vas naslijedi ako bi vas zadesila nesrea, i preputate za
taj sluaj svoju krunu posvemanjem rasulu. Jer, kao to ste i sami
rekli, d'Alanson je mlad, nesposoban, slab, i vie no slab... kukavica!
A za njim se die Bearnac, ujete li?
- Eh, do sto paklenih vragova! - povie Karlo. - to me se tie
ono to e se dogoditi kad mene vie ne bude! Za mojim bratom se
die Bearnac, kaete? Sunce mu arko, utoliko je bolje!... Rekao sam
da ne volim nikoga... Zabunio sam se! Ja volim mojeg Henrika! Da,
ja ga volim, tog dobrog Henrika! On ima izraaj otvorenosti i toplu
ruku, dok oko sebe vidim samo prijetvorne oi i dotiem samo
ledene ruke. On nije kadar da poini prema meni izdaju, na to bih se
zakleo! A uostalom, ja sam mu duan jednu odtetu: otrovali su mu
majku, tom nevoljnom djeaku! I to eljad iz moje porodice, po
onome to sam uo... A osim toga, ja se osjeam dobro. A ako bih
obolio, ja bih ga pozvao, ja ne bih htio da me napusti i ne bih uzimao
nita osim onoga to bi mi dolazilo iz njegove ruke, a kad bih umro,
uinio bih ga kraljem Francuske i Navare... I, tako mi boje brade
.Umjesto da se od srca smije prilikom moje smrti, kako bi to uinila
moja braa, on bi zaplakao, ili bi bar izigravao da plae!

97

Da je pred Katarinine noge udarila munja, to bi je bilo manje

uasnulo negoli ove rijei. Ona osta zgromljena, zagledavi se u
Karla divljim pogledom. A onda najposlije, nakon nekoliko sekunda
krikne:
- Henrik Navarski! Henrik Navarski da bude kralj Francuske na
tetu moje djece! On, sveta bogorodice! No, vidjet emo! Zbog toga
ste dakle naumili udaljiti mojeg sina...?!
- Vaeg sina... A ja, to sam ja? Sin vuice, poput Romula?! povie Karlo tresui se od gnjeva, dok su mu se oi krijesile kao da
su se mjestimino zapalile. - Va sin... u pravu ste! Kralj Francuske
nije va sin, kralj Francuske nema brae, kralj Francuske nema
majke... Kralj Francuske ima samo podanike. Kralju Francuske nije
potrebno da ima osjeaje, on ima prohtjeve. On e se odrei toga da
ga vole, ali on hoe da mu se pokoravaju!
- Sire, ravo ste protumaili moje rijei! Nazvala sam svojim
sinom onoga koji e od mene otii. Ja ga u ovom asu volim najvie,
jer se u ovom asu za njega najvie bojim da u ga izgubiti. Zar je to
zloin za jednu majku ako eli da je njezino dijete ne napusti?
- A ja vam kaem da e otii od vas, ja vam kaem da e
napustiti Francusku, da e otii u Poljsku, i to u roku od tri dana! A
ako kaete jo samo jednu jedinu rije, otii e ve sutra! A ako ne
prignete elo, ako ne priguite prijetnju u svojim oima, ja u ga
veeras zadaviti kao to ste sino htjeli da se zadavi ljubavnik vae
keri! Samo, on mi nee izmai kao to nam je izmakao La Mol!
Pod tom prvom prijetnjom Katarina je prignula elo. Meutim,
ona ga gotovo smjesta opet pridigne.
- Oh, jadno dijete! - klikne ona. - Tvoj te brat hoe umoriti! Pa
dobro! Budi bez brige, tvoja e te majka tititi!
- Aj! Vi mi prkosite! - vikne Karlo. - Pa lijepo! Tako mi krvi
Kristove, on e umrijeti, ne veeras, ne odmah, ve sada, ovog istog
trena! Aj! Oruje amo! Bode! No! Aj!
Poto se uzalud zagledavao oko sebe kako bi naao ono to je
traio, Karlo uoi maleni bode to ga je njegova majka nosila za
svojim pojasom. On se baci na nj, istrgne ga iz njegova srebrom
98

ukraenog agrinskog toka i pojuri iz sobe da udari na Henrika

d'Anua ma gdje ga bude naao. Meutim, kad je stigao u predvorje,
njegove snage, prenadraene i preko ljudske moi, iznenada ga
napustie. On zabaci ruke, ispusti iljato oruje koje se zabode u
parket, krikne bolno, klone sam u sebe i skotrlja se na pod.
Istovremeno mu iz ustiju i nosa ikne obilata krv.
- Isuse! - zahropta. - Ubili su me! Upomo! Upomo!
Katarina koja je bila pola za njim, vidje kako se sruio, askom
se zagleda u nj, neosjetljiva i nepomina. A onda se prenu, ne uslijed
materinje ljubavi, ve uslijed teine poloaja, otvori vrata i vikne:
- Kralju nije dobro! Upomo! Upomo!
Na taj krik itavo se mnotvo slugu, asnika i dvorjana ustra
oko mladog kralja. No prije svih njih bijae pritrala jedna ena,
razmaknula gledaoce i pridigla Karla koji je bio blijed poput
mrtvaca.
- Ubili su me, dojkinjo, ubili su me! - promrmlja kralj sav
okupan u znoju i krvi.
- Ubijaju te, mali moj Karlo! - vikne dobra ena prelazei preko
svih tih lica pogledom od kojeg uzmaknue svi, pa ak i sama
Katarina. - A tko je taj koji te ubija?
Karlo ispusti slab uzdah i onesvijesti se dokraja.
- Ah! - ree ljekar Ambroaz Pare po koga su bili smjesta poslali.
- Ah! Kralj je, eto, veoma teko bolestan!
No, sada e, milom ili silom, morati odobriti odgodu! ree u
sebi neumoljiva Katarina.
I napusti kralja da bi otila k svojem drugom sinu koji je u
molitvenoj odaji tjeskobno oekivao ishod ovog za njega tako
znaajnog razgovora.

99

10. HOROSKOP
Izaavi iz molitvene odaje gdje je obavijestila Henrika d'Anua
o svemu to se bijae dogodilo, Katarina zatekne u svojoj sobi Renea.
Od one posjete to mu je kraljica-majka bijae uinila u njegovoj
kuici na mostu Sen-Miel, ovo je bilo prvi puta to su se ona i
astrolog ponovo vidjeli. Sinonje veeri mu je kraljica bila pisala, a
Rene joj je sada osobno donio odgovor na to pisamce.
- Dakle? - upita ga kraljica - jeste li ga vidjeli?
- Jesam.
- Kako mu je?
- Prije bi se reklo bolje nego loije.
- A moe li govoriti?
- Ne! Ma mu je probio larinks.
- Rekla sam vam da ga u tom sluaju natjerate da se izrazi
pismeno.
- Pokuao sam. On je i sam sakupio sve svoje snage. Meutim,
njegova je ruka mogla zacrtati semo dva gotovo neitljiva slova, a
onda se onesvijestio. Otvorila mu se vratna ila, a krv koju je izgubio
odnijela mu je sve njegove snage.
- Jeste li vidjeli ta slova?
- Evo ih!
Rene izvadi iz svojeg depa jedan papir i prui ga Katarini koja
ga urno rastvori.
- M i O ... - promrmlja - da to nije ba upravo taj La Mol, i
da sva ta Margeritina komedija moda nije samo sredstvo da se
odvrate sumnje?
- Gospoo, - ree Rene - ako bih se smio usuditi da izrazim
svoje miljenje u jednoj stvari u kojoj Vae Velianstvo oklijeva da
stvori svoje, ja bih rekao da vjerujem da je gospodin de La Mol
odvie zaljubljen a da bi se ozbiljno bavio politikom.
100

- Mislite?
- Da. A prije svega odvie zaljubljen u kraljicu Navare a da bi
odano sluio kralju. Jer, nema istinske ljubavi bez ljubomore!
- Vi dakle vjerujete da je on dokraja zaljubljen?
- U to sam siguran.
- Da se moda nije utekao vama?
- Jeste!
- I zatraio je od vas neki napitak, neki ljubavni eliksir?
- Nije, Zadovoljili smo se figuricom od voska.
- Probodenom u srce?
- Probodenom u srce.
- I ta figurica jo postoji?
- Da.
- Ona je kod vas?
- Da, ona je kod mene.
- Bilo bi udno - ree Katarina - kad bi ti kabalistini postupci
stvarno imali onaj uinak to im ga pripisuju!
- Vae je Velianstvo vie od mene u stanju da to prosudi.
- Voli li kraljica Navare gospodina de La Mola?
- On ga voli do te mjere da se zbog njega upropatava. Juer ga
je spasila od smrti stavljajui na kocku svoju ast i svoj ivot. Vi to
vidite, gospoo, a ipak jo sumnjate!
- U to?
- U znanost!
- To je stoga to me je i znanost izdala! - ree Katarina zapiljivi
svoj pogled u Renea koji ga izvrsno podnese.
- A kojom prilikom? - upita Rene.
- Oh, dobro znate to hou da kaem... osim, naravno, ukoliko je
to moda bio znanstvenik, a ne znanost!
- Ne znam to elite rei, gospoo! - odgovori Firentinac.
- Rene, zar su vai mioimirisi izgubili svoju mo?
- Ne, gospoo, ukoliko ih upotrebljavam ja. Meutim, ukoliko
prou kroz neije druge ruke, mogue je da...
Katarina se osmjehne i zavrti glavom.
101

- Vaa pasta od opija je stvorila pravo udo, Rene, - ree. Usnice gospoe de Sov su svjeije i rumenije no igda.
- To ne treba pripisati u zaslugu mojoj pasti od opija, gospoo.
Jer, koristei se pravom to ga svaka lijepa ena ima da bude
hirovita, barunica de Sov mi vie nije spominjala tu pastu, a ja pak sa
svoje strane smatrao sam poslije one preporuke to mi ju je dalo
Vae Velianstvo, da je shodnije da joj je uope i ne poaljem. Prema
tome, sve su kutijice jo kod mene u kui onako kako ste ih ostavili,
osim jedne koja je nestala, a da nemam pojma koja mi ju je osoba
odnijela, ni to je ta osoba sa njom naumila uiniti.
- U redu, Rene! - ree Katarina. - Moda emo se kasnije
jednom opet vratiti na to. A dotle, porazgovarajmo o neem drugom,
- Sluam, gospoo.
- to je potrebno da bi se odredilo predvidivo trajanje ivota
neke osobe?
- Najprije valja znati dan njezina roenja, njezinu starost i pod
kojim znakom je ugledala svjetlost dana.
- A zatim?
- Valja imati neto njezine krvi i neto njezine kose.
- A ako vam donesem njezine krvi i kose, ako vam kaem pod
kojim znakom je ugledala svjetlost dana, ako vam kaem koje je
starosti i dan njezina roenja, vi ete mi rei predvidno doba njezine
smrti?
- Da, sa priblinou od nekoliko dana.
- Dobro je. Imam njezinih vlasi, a pribavit u i njezine krvi.
- Je li ta osoba roena po danu ili u noi?
- U pet sati i dvadeset i tri minute poslijepodne.
- Budite kod mene sutra u pet sati. Postupak treba da se provede
tano u vrijeme roenja te osobe.
- U redu! - ree Katarina - Bit emo t a n i.
Rene pozdravi i izae, a da kanda nije zapazio ovo bit emo t a
n i, koje je, meutim, nagovjetavalo da Katarina, protivno
svojem obiaju, nee doi sama.

102

Sutradan, u osvit jutra, Katarina prijee u odaje svojeg sina. U

pono je bila poslala da se raspita kako mu je, a bili su joj odgovorili
da je kod njega metar Ambroaz Pare i da se sprema da mu pusti krv,
ukoliko bi isto to ivano uzbuenje potrajalo i dalje.
Jo uvijek podrhtavajui u svojem snu, jo uvijek blijed od krvi
to ju je izgubio, Karlo je spavao na ramenu svoje dojkinje, koja,
oslonjena o njegovu postelju, ve tokom tri sata nije promijenila
poloaja, iz bojazni da ne uznemiri poinak svojeg dragog djeteta.
S vremena na vrijeme na bolesnikovim usnama pojavljivala bi se
lagana pjena, a dojkinja ju je otirala jednim finim vezenim batistom.
Na uzglavlju je leala jedna maramica, sva iarana velikim mrljama
krvi.
Katarini naas doe pomisao da se domogne te maramice, no
zatim se sjeti da ta krv, pomijeana sa slinom koja je bijae
raskvasila, moda ne bi imala jednako uspjeno djelovanje. Ona upita
dojkinju da li je lijenik njezinom sinu pustio krv, kao to joj je bio
poruio da e to morati uiniti. Dojkinja odgovori da jeste, i da je
isputena krv bila toliko obilata, da se Karlo dva puta onesvijestio.
Kraljica-majka, koja je posjedovala poneto medicinskog znanja
poput svih princesa onoga doba, zatrai da vidi tu krv. Nita nije bilo
jednostavnije od toga, jer lijenik bijae preporuio da se krv sauva,
kako bi na njoj prouio pojave. Nalazila se u jednoj posudi za
umivanje u kabinetu pokraj spavaonice.
Katarina prijee onamo da bi je ispitala, napuni tom crvenom
tekuinom jednu malenu boicu koju je u toj namjeri bila ponijela sa
sobom, a potom se vrati, sakrivajui u svojim depovima svoje prste,
iji bi vrci bili odali svetogre to ga je netom poinila.
U trenutku kad se pojavila na pragu spavaonice, Karlo ponovo
otvori oi i bude iznenaen pogledom na svoju majku. A onda se,
kao poslije nekog sna, prisjeti svih svojih mrnjom obiljeenih misli.
- Ah, vi li ste to, gospoo? - ree - e pa lijepo, objavite svojem
ljubljenom sinu, svojem Henriku d'Anuu, da e se to obaviti sutra!
- Dragi moj Karlo - odgovori Katarina - to e se obaviti onog
dana kada e vam biti s voljom. Smirite se i spavajte!
103

Kao da se povinuje tom savjetu, Karlo stvarno zatvori oi, a

Katarina koja mu bijae povlaivala kao to se to ini da bi se utjeio
neki bolesnik ili dijete, izae iz njegove spavaonice. Meutim, iza
nje, kad je uo da su se vrata opet zatvorila, Karlo se uspravi te
iznenada vikne glasom koji bijae priguen uslijed napadaja od kojeg
je jo uvijek trpio:
- Mojeg kancelara! Peate! Dvorjanstvo! Neka mi se sve to
sakupi ovdje!
Dojkinja vrati njenom silom kraljevu glavu na svoje rame i
pokua, da bi ga ponovo uspavala, da ga ljulja kao u doba njegova
djetinjstva.
- Ne, ne, dojkinjo, neu vie spavati! Pozovi moje ljude, jutros
hou da radim!
Kad je Karlo govorio na ovaj nain, valjalo je pokoriti se, te se i
sama dojkinja, usprkos povlasticama to joj ih je ostavilo njezino
kraljevsko dojene, ne usudi da se usprotivi njegovim nareenjima.
Pozvae one koje je kralj zatraio, i zasjedanje bude zakazano ne za
sutradan, jer to je bilo nemogue, ali za peti dan.
Meutim su se u dogovoreno vrijeme, to jest u pet sati, kraljicamajka i vojvoda od Anua uputili k Reneu koji je, unaprijed
obavijeten o toj posjeti, kao to znamo, bio sve pripremio za to
tajanstveno sijelo.
U desnoj prostoriji, to jest u rtvenoj odaji, crvenjela se na
jednoj uarenoj grijalici jedna elina ploica koja bijae
predodreena da svojim hirovitim arama predstavlja sudbinske
dogaaje o kojima e se zapitati proroite. Na oltaru je bila
pripremljena knjiga osuda, a tokom noi, koja je bila veoma vedra,
Rene bijae mogao prouiti kretanje i poloaj sazvjea.
Kao prvi unie Henrik d'Anu. Nosio je lane vlasi; lice mu je
prekrivala maska, a jedan prostran plat sakrivao mu je stas. A zatim
stigne njegova majka. Da nije unaprijed znala da je to na nju ekao
njezin sin, ni sama ga ne bi bila mogla prepoznati.
Katarina skine svoju masku, a vojvoda od Anua pak, naprotiv,
zadra svoju.
104

- Je si li noas izvrio svoja promatranja? - upita Katarina.

- Jesam gospoo! - odvrati Rene. - Odgovor zvijezda me je ve
obavijestio o prolosti. Onaj za koga me pitate posjeduje poput svih
osoba roenih pod znakom raka, srce ispunjeno arom i
besprimjernom oholou. Moan je. ivio je blizu etvrt stoljea.
Dosad mu je nebo podarilo slavu i bogatstvo. Je li tako gospoo?
- Moda! - odgovori Katarina.
- Imate li kosu i krv?
- Evo ih.
Katarina preda vrau jedan uvojak blijedo-plave kose i malenu
boicu krvi.
Rene uze boicu, protrese je da bi opet spojio fibrin i seroznu
tekuinu, te ispusti na uarenu ploicu jednu veliku kap tog tekueg
inkarnata, koji istog trenutka zakipi i uskoro se razlije u raznolike
are.
- Oh, gospoo! - povie Rene. - Vidim ga kako se previja u
uasnim grevima... ujete li kako jeca, kako vie upomo?! Vidite
li kako se sve oko njega pretvara u krv? Vidite li, napokon, kako se
oko njegove samrtne postelje spremaju veliki bojevi! Gle, evo
kopalja... gle, evo maeva!
- Hoe li do toga proi mnogo vremena? - upita Katarina drhui
od neizreciva uzbuenja i zaustavljajui rukom Henrka d'Anua koji
se u svojoj poudnoj radoznalosti naginjao nad grijalicu.
Rene pristupi oltaru i izgovori jednu kabalistiku molitvu,
unosei u tu radnju toliko ara i toliko uvjerenja, da mu od toga
nabreknue ile na sljepoonicama, i da je zapao u one proroanske
grevite trzaje i nervozna podrhtavanja koja bi obuzimala drevne
Pitije na njihovim tronocima i progonila ih sve do njihove smrtne
postelje.
Napokon ustane i objavi da je sve spremno te uzme u jednu ruku
boicu koja bijae jo do tri etvrtine puna, a drugom pak dohvati
uvojak kose. Potom naloi Katarini da otvori knjigu onako nasreu i
da baci svoj pogled na prvo mjesto to e joj doi pod oi, a sam pak
izlije na elinu ploicu svu krv i baci na ar u grijalici svu kosu,
105

izgovarajui neku kabalistiku reenicu koja se sastojala iz

hebrejskih rijei od kojih ni sam nita nije razumio.
Vojvoda od Anua i Katarina odmah vidjee kako se na ploici
ispruio neki bijeli lik poput ljeine umotane u svoj mrtvaki pokrov.
Drugi jedan lik, koji kao da je bio enski, nadvio se nad onim
prvim.
Istovremeno se vlasi zapalie proizvevi jedan jedini plamsaj,
jasan, kratak, iljat poput crvenog jezica.
- Godinu dana! - povie Rene. - Nepunih, godinu dana, i taj e
ovjek biti mrtav, a jedna jedina ena e plakati za njim... Ali ne,
ondje, na ivici ploice ima jo jedna ena koja dri neto kao neko
dijete u svojem naruju.
Katarina pogleda svojeg sina, i, ma koliko da je bila majka,
inilo se da ga pita tko su te dvije ene.
Meutim, tek to je Rene zavrio, a elina ploica ve opet
pobijeli, i sve na njoj postepeno nestane.
Tada Katarina nasumce otvori knjigu te proita glasom, iju
promjenu usprkos svoj svojoj snazi nije mogla sakriti, slijedei
distih:
Taj, kog se bojahu, tako poginu
Ranije, prerano oprez ga minu ...
Duboka tiina zavlada neko vrijeme oko grijalice.
- A onoj izvjesnoj tebi poznatoj osobi - upita naposljetku
Katarina - kakvo joj je znamenje za ovaj mjesec?
- Cvatue kao i uvijek, gospoo. Osim ukoliko sudbina ne bi bila
pobijeena nekim sukobom izmeu dvaju boanstava, tome je
ovjeku budunost posve sigurna. Meutim...
- Meutim, to?
- Jedna od zvijezda, iz kojih se sastoji njegova plejada, ostala je
za vrijeme mojih promatranja pokrivena jednim crnim oblakom.
- Ah! - klikne Katarina - jednim crnim oblakom?... Znai da bi
mogla postojati neka nada?
- O kome to govorite, gospoo? - upita vojvoda od Anua.

106

Katarina odvede svojeg sina podalje od svjetlosti ara u grijalici

i stane mu neto potiho govoriti.
Za to vrijeme Rene klekne i izlije pri svjetlosti plamena na svoj
dlan jo jednu posljednju kapljicu krvi koja bijae zaostala na dnu
boice.
- udne li proturjenosti - ree - koja dokazuje koliko malo su
pouzdana svjedoanstva obine znanosti kojom se bave prosti ljudi!
Za svakog drugog osim za mene, za nekog lijenika, za nekog
uenjaka, pa ak i za samog metra Ambroaza Parea, evo krvi tako
iste, tako izobilne, tako pune kiselina i ivotnih sokova, da obeava
mnogo godina tijelu odakle je proizala. A ipak, sva ta snaga treba
ubrzo da nestane, sav taj ivot treba da se ugasi jo prije nego to
proe godina dana!
Katarina i vojvoda od Anua bili su se opet pribliili i sluali su.
Prineve oi krijesile su se kroz otvore njegove maske,
- Ah, - nastavi Rene - stvar je u tome to obinim uenjacima
pripada jedino sadanjost, dok nama pripadaju i prolost i budunost.
- To dakle znai da ostajete pri tome da vjerujete kako e on
umrijeti prije nego to e proi godina dana?
- Tako sigurno kao to smo ovdje tri ive osobe koje e i same
jednog dana poivati u lijesu!
- Meutim, rekli ste da je ta krv ista i izobilna... rekli ste da ta
krv obeava dug ivot?
- Da, kad bi stvari pole svojim prirodnim tokom. Ali, nije li
mogue da neki nesretni sluaj...
- Ah, da! ujete li? - ree Katarina Henriku, - Neki nesretni
sluaj...
- Avaj! - odgovori ovaj - razlog vie da ostanem!
- Oh, to se tie toga, na to vie nemojte pomiljati! To je
nemogue!
Tada se mladi obrati Reneu.
- Hvala! - ree promijenivi boju svojeg glasa - hvala! Primite
ovu kesu!

107

- Doite, grofe! - pozva Katarina svojeg sina, namjerno ga

oslovljavajui titulom koja je morala Reneova nagaanja navesti na
krivi put.
I izaoe,
- Oh, majko, vidite li? Neki nesretan sluaj...! - ree Henrik
d'Anu. - A ako se taj nesretni sluaj desi, mene nee biti ovdje! Ja
u biti etiri stotine milja daleko, od vas!
- etiri stotine milja se mogu prijei unutar osam dana, sine moj!
- Da, ali tko zna hoe li me ta eljad pustiti da se vratim? Oh,
kad bih mogao priekati, majko!
- Tko zna? - ree Katarina. - Taj nesretni sluaj, o kome govori
Rene, nije li to ova nezgoda koja od juer dri kralja u bolesnikoj
postelji?... Sluajte, vratite se kui, dijete moje, a ja u pak ui na
mala vrata u samostan Augustinki. Ondje me eka moja pratnja.
Idite, Henrie, idite, i uvajte se da ne razdraite svojeg brata, ako se
budete sa njim vidjeli!

108

11. POVJERAVANJE TAJNI

Prvo to je vojvoda od Anua vrativi se u Luvr saznao, bijae
da je sveani ulazak izaslanika odreen za peti dan. Krojai i
draguljari su ekali na princa sa velianstvenim haljinama i divnim
nakitom to ga kralj bijae za njega naruio.
Za vrijeme dok je on sve to isprobavao sa bijesom koji mu je
vlaio oi suzama, Henrik Navarski se uvelike radovao jednoj divnoj
ogrlici od smaragda, jednom rapiru sa zlatnim titnikom i jednom
skupocjenom prstenu, to sve mu je istoga jutra bio poslao Karlo.
Vojvoda od Alansona bio je upravo primio jedno pismo te se
zatvorio u svoju sobu kako bi ga posve nsometano proitao.
to se pak tie Kokonaa, on se na sve strane raspitivao za svojeg
prijatelja.
Ustvari, kao to moemo i zamisliti, Kokona, koji nije bio
nimalo iznenaen to se de La Mol nije vratio kui za vrijeme itave
noi, poe tokom prijepodneva osjeati neku uznemirenost.
Dosljedno tome on se dade na potragu za svojim prijateljem, poevi
svoje istraivanje od svratita K lijepoj zvijezdi, otiavi od
Lijepe zvijezde u ulicu Klo-Perse, iz ulice Klo-Perse u ulicu
Tizon, iz ulice Tizon na most Sen-Miel, i napokon sa mosta SenMiel natrag u Luvr.
Ta istraga bijae prema onima, kojima je bila upuena provedena
na nain koji je bio as tako originalan, a as opet tako izazovan - to
je lako shvatljivo kad se znade Kokonaova osebujna narav - da je
izazvao izmeu njega i trojice dvorske gospode objanjavanja koja
zavrie po modi onoga razdoblja, to jest dvobojem.
Kokona je u te susrete unio onu savjesnost to ju je obiavao
unositi u tu vrstu stvari: jednog je ubio, a ostalu dvojicu ranio. I to
svejednako ponavljajui:
- Taj ubogi de La Mol! Tako je dobro znao latinski!
109

I to u tolikoj mjeri, da mu je onaj posljednji, koji je bio barun de

Boasi (de Boissey), padajui rekao:
- Oh, tako ti nebesa, Kokona, unesi malo promjene i reci barem
da je znao grki!
Najposlije se prou glasina o pustolovini na hodniku. Kokonaa
preplavi bol, jer je naas pomislio da su mu svi ti kraljevi i svi ti
prinevi njegovog prijatelja ubili ili bacili u neku doivotnu tamnicu.
Saznavi da je u tome sudjelovao i vojvoda od Alansona,
Kokona poe k njemu te, prelazei preko velianstva to okruuje
princa kravljevske krvi, zatrai od njega razjanjenje, kao to bi to
bio uinio pri nekom obinom plemiu,
D'Alansonu isprva doe velika elja da izbaci kroz vrata tog
drznika koji je doao da od njega zatrai da mu poloi raun o svojim
postupcima. No Kokona je govorio tako odsjenim glasom, njegove
su oi plamtjele tolikom vatrom, a pustolovina triju dvoboja unutar
manje od dvadeset i etiri sata toliko je podigla Pijemonteaninov
ugled, da se vojvoda predomisli te da, umjesto da se prepusti svojem
prvotnom porivu, odgovori svojem plemiu sa ljupkim osmijehom:
- Dragi moj Kokona, istina je da su se kralj, ljut to je dobio na
plea jedan srebrni vr, vojvoda od Anua, nezadovoljan to je na
glavu dobio kompot od narani, i vojvoda de Giz, uvrijeen to je
dobio uku u vidu jednog srneeg buta, udruili da ubiju gospodina
de La Mola. Meutim, jedan prijatelj vaeg prijatelja je odvratio taj
udarac. Pothvat je dakle neuspio. Na to vam dajem svoju rije
kraljevia.
- Ah! - klikne Kokona odahnuvi uslijed ove izjave poput nekog
kovakog mijeha. - Ah, sto mu gromova, uzvieni gospodine, to je
dobro, i htio bih da saznam tko je taj prijatelj, da mu dokaem svoju
zahvalnost!
Gospodin vojvoda od Alansona ne odgovori nita, ve se samo
nasmijei jo ljupkije no to je to inio dotle, to Kokonaa navede da
povjeruje kako taj prijatelj nije bio nitko drugi, ve vojvoda osobno.
- Pa lijepo, uzvieni gospodine - ree - kad ste ve toliko uinili
da ste mi rekli poetak te prie, dovedite svoju dobrotu do vrhnuca i
110

ispriajte mi njezin kraj! Htjeli su ga ubiti, ali ga nisu ubili, kaete.

Hajde, to su uinili s njim? Ja sam hrabar! Hajde, recite, a ja u
umjeti da podnesem jednu ravu vijest. Bacili su ga u neku rupagu,
u neku tamnicu, zar ne? Utoliko bolje, jer to e ga uiniti razboritim.
On nikada nije htio sluati moje savjete. Uostalom, izvui emo ga
odande, sto mu gromova! Kamenje nije tvrdo za svakoga!
D'Alanson zavrti glavom.
- Najgore je na svemu tome, valjani moj Kokona - ree - da je
poslije te pustolovine tvoj prijatelj nestao, a da se ne zna kamo se
djeo!
- Sto mu gromova! - povie Pijemonteanin problijedivi
ponovo. - Pa sve da se zavukao u pakao, ja u saznati gdje je!
- Sluaj, - ree vojvoda od Alansona koji je ali iz posve
drugaijih pobuda, udio ba kao i Kokona da sazna gdje je de La
Mol - dati u ti jedan prijateljski savjet.
- Dajte, uzvieni gospoine! - klikne Kokona - dajte!
- Idi i potrai kraljicu Margeritu. Ona mora da znade kamo se
djeo onaj koga oplakuje.
- Ako je potrebno da priznam Vaem Visoanstvu - ree Kokona
- ja sam na to ve pomiljao, ali se nisam usuivao. Jer, osim to mi
gospoa Margerita ulijeva strahopotovanje i vie no to to umijem
izrei, ja sam se plaio da je ne naem svu u suzama. Meutim,
budui da me Vae Visoanstvo uvjerava da La Mol nije mrtav i da
Njezinom Velianstvu mora da je poznato gdje se on nalazi, to u
skupiti svoju hrabrost i poi u k njoj.
- Poi, prijatelju, poi! - ree vojvoda Franjo. - A ako bude
saznao neto novo, javi to i meni, jer ja sam zaista isto tako
uznemiren kao i ti. Samo, dri na umu jedno, Kokona...
- to to?
- Nemoj rei da dolazi od mene, jer, ako bi poinio tu
nesmotrenost, moe ti se desiti da nita ne sazna!
- Uzvieni gospodine - ree Kokona - im mi Vae Velianstvo
preporua diskreciju u toj stvari, ja u biti nijem kao riba ili kao
kraljica-majka!
111

- To je dobar princ, izvrstan princ! To je velikoduan princ! mrmljao je Kokona idui prema odajama kraljice Navare.
Margerita je ekala Kokonaa, jer je do nje bio dopro glas o
njegovom oajanju. A doznavi kakvim se junakim djelima taj
ovjek bijae ispoljio, ona je Kokonau malone oprostila poneto
surov nain na koji je ovaj postupao sa njenom prijateljicom,
gospoom vojvotkinjom de Never, kojoj se Pijemonteanin uope
nije obraao uslijed jedne velike svae to je meu njima postojala
ve dva ili tri dana. On dakle bude uveden k kraljici tek to se
najavio.
Kako ue ne mogui savladati tu izvjesnu zbunjenost koju bijae
spomenuo vojvodi od Alansona i koju je vazda osjeao pred
kraljicom, a koju mu je ulijevala mnogo vie nadmoi njezina duha
negoli nadmo njezina stalea.
Meutim, Margerita ga doeka sa smijekom koji ga ve odmah
u poetku ohrabri.
- O, gospoo! - klikne on - vratite mi mojeg prijatelja,
preklinjem vas! Jer, bez njega vie ne mogu ivjeti. Zamislite
Eurijala bez Niza, Damona bez Pitije, Oresta bez Pilada, i imajte
samilosti sa mojom nesreom radi tih junaka to sam vam ih netom
naveo, a ija srca, priseem vam, nisu bila zanesenija njenim
osjeajima no to je to moje!
Margerita se osmjehne, pa poto je Kokonaa natjerala na
obeanje da e zadrati tajnu, ona mu ispripovjedi o bijegu kroz
prozor. to se pak tie mjesta, de La Molova boravka, ma koliko
uporne da su bile Pijemonteaninove molbe, ona je u toj taci ostala
nepokolebljivo nijema. To Kokonaa zadovolji tek upola, i on se
upusti u diplomatska razglabanja vrhunskog dometa. Posljedica toga
bude da je Margerita posve jasno uoila da je vojvoda od Alansona
bar sa polovinom udjela uestvovao u toj elji to ju je osjeao
njegov plemi da sazna to se dogodilo de La Molu.
- Pa lijepo, - ree kraljica - ako na svaki nain elite saznati
neto odreeno o svojem prijatelju, zapitajte kralja Navare. Jedino on

112

ima prava da progovori. to se tie mene, sve to vam ja mogu rei

jest injenica da je onaj koga traite iv. Vjerujte mi na moju rije!
- Vjerujem neem jo sigurnijem, gospoo - odgovori Kokona. To jest, vjerujem vaim lijepim oima koje uope nisu plakale.
A onda, smatrajui da vie nema to da doda jednoj reenici koja
je imala dvostruku prednost da izree njegovu misao kao i da izrazi
visoko miljenje to ga je imao o de La Molovim zaslugama, Kokona
se povue premeui u svojim mislima mogunost pomirenja sa
gospoom de Never, ne zbog nje osobno, ve kako bi od nje saznao
ono to nije mogao saznati od Margerite.
Velike boli su nenormalna stanja, ijeg se jarma ljudski duh
nastoji to je mogue bre otresti. Misao da mora napustiti Margeritu
bijae de La Molu isprva slomila srce, a pristao je da bjei mnogo
vie radi toga da bi spasio kraljiin dobar glas negoli da bi sauvao
vlastiti ivot.
Poev od idueg dana on se uvee vraao u Pariz da bi ponovo
vidio Margeritu na njezinom balkonu. Margerita pak sa svoje strane,
kao da joj je neki potajni glas javio mladiev povratak, provela je
itavo to prvo vee pokraj svojeg prozora. Posljedica toga bijae da
se njih dvoje ponovo vidjelo sa osjeajem one neizrecive sree to
popraa zabranjene uitke. ak tovie, sjetni i romantini de La
Molov duh nalazio je u toj nenadnoj nevolji izvjestan ar.
Meutim, budui da je istinskim osjeajem obuzet zaljubljenik
sretan samo u jednom trenutku, i to u onome kad vidi ili posjeduje, a
da tokom itavog ostalog vremena pati zbog odsutnosti predmeta
svoje ljubavi, to se de La Mol, udan da opet bude sa Margeritom,
zaokupi time da to je mogue bre uprilii dogaaj koji je trebalo da
mu je vrati, to jest da uprilii bijeg kralja Navare.
to se pak tie Margerite, ona se sa svoje strane preputala srei
to je ljubljena takvom istom odanou. esto je bila kivna na sebe
zbog onoga na to je gledala kao na neku slabost: ona, taj muki duh
koji je prezirao siromatva obine ljubavi, koji je bio neosjetljiv za
one malenkosti to njenim duama pretvaraju tu ljubav u najslau,
113

naiprofinjeniju, najpoeljniju od svih moguih srea, ona je nalazila

da je njezin dan, ako ve ne sretno ispunjen, a ono bar sretno zavren
kada bi, pojavivi se oko devet sati na svojem balkonu, odjevena u
bijelu kunu haljinu, opazila na keju, u sjeni, jednog konjanika koji
bi tada pritisnuo svoju ruku na svoje srce i svoje usne. Tada bi jedan
znaajan kaalj pobudio zaljubljeniku sjeanje na voljeni glas.
Ponekiputa bi jedna malena ruica snano bacila i neko pisamce u
koje bi bio zamotan kakav skupocjeni komad nakita, no koji bijae
jo mnogo skupocjeniji stoga to je pripadao onoj koja ga je slala,
negoli zbog tvari koja mu je davala tu vrijednost, i koji bi zazveao
na ploniku na nekoliko koraka od mladog ovjeka.
Tada bi se de La Mol poput kakvog kopca bacio na taj plijen,
stisnuo u svoja njedra i odgovorio na isti nain. A Margerita ne bi
naputala svojeg balkona sve dok ne bi ula kako se kroz no gubi
topot konja koji bijae prilikom dolaska tjeran koliko su ga noge
nosile, a koji je prilikom odlaska kanda bio sainjen iz isto tako
nepokretne tvari kao i onaj glasoviti orija koji je upropastio Troju.
Eto zato kraljica nije bila uznemirena zbog sudbine de La Mola,
kome je, uostalom, iz bojazni da ga moda ne uhode, tvrdokorno
odbijala bilo kakav drugi sastanak osim onih vienja na panjolski
nain to su se odvijala sve od njegova bijega i to su se ponavljala u
veerima svakog od onih dana koji su proticali u oekivanju
primanja izaslanika, koje je bilo odgoeno za nekoliko dana, kao to
smo vidjeli, uslijed izriite odredbe metra Ambroaza Parea.
Uoi toga primanja, oko devet sati uvee, kada svi u Luvru
bijahu zabavljeni pripremama za sutradan, Margerita otvori prozor i
stupi na balkon. Meutim, tek to se nala na njemu, kadli de La
Mol, ne saekavi Margeritino pismo, i urei se vie no obino,
otposla svoje, koje uslijed njegove uobiajene spretnosti padne na
dva koraka od njegove kraljevske dragane.
Shvativi da poruka mora da sadrava neto osobito, ona ue u
sobu da bi je proitala.
Pisamce je na prvoj stranici jednog lista sadravalo slijedee
rijei:
114

Gospoo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna!

ekam.
A na prvoj strani drugog lista nalazile su se pak slijedee rijei
koje su se od onih prvih mogle odijeliti rastavljanjem listova:
Gospoo i kraljice moja, uinite da vam mogu dati jedan od
poljubaca to vam ih aljem! ekam.
Tek to je Margerita proitala taj drugi dio pisamceta, kadli
zauje glas Henrika Navarskog koji je sa svojom uobiajenom
uzdranou kucao na vrata sa javnog hodnika i pitao ijonu moe li
ui.
Kraljica smjesta razdijeli pismo, gurne jedan list u izrez svojeg
steznika, a drugi u svoj dep, pritra prozoru i zatvori ga, a onda
pohita k vratima,
- Uite, Sire! - ree.
Ma koliko lagano, ma koliko hitro, ma koliko spretno da je
Margerita zatvorila taj prozor, ipak taj um dospije do Henrika, ija
vazda napeta osjetila bijahu, posred toga drutva u koje je imao tako
malo povjerenja, stekla onu izvrsnu istananost do koje su ona
usavrena u ovjeka koji ivi u stanju divljine.
Meutim, kralj Navare se nije ubrajao u one tiranine koji
spreavaju svoje ene da se nadiu svjeeg zraka i da promatraju
zvijezde.
Henrik je bio nasmijeen i ljubak kao i obino.
- Gospoo, - ree - dok naa dvorska eljad isprobava svoje
sveane haljine, ja sam naumio da doem da progovorim s vama
nekoliko rijei o mojim poslovima, koje vi i nadalje smatrate
svojima, zar ne?
- Svakako, gospoine! - odgovori Margerita. - Nisu li nam
interesi vazda isti?

115

- Da, gospoo! I upravo sam vas stoga htio zapitati to mislite o

udnovatoj gorljivosti to je gospodin vojvoda od Alansona ve
nekoliko dana ulae u to da me se kloni, i to u tolikoj mjeri da se od
prekjuer povukao ak u Sen-ermen. Da to kod njega nije moda
sredstvo da ode sam, jer on nije gotovo ni pod kakvom paskom, ili
pak sredstvo da uope ne ode? Vae miljenje, gospoo, molim vas?
Ono e, priznajem vam, za mene biti od velikog znaaja kako bih
uvrstio svoje vlastito,
- Vae Velianstvo ima uzroka da se uznemirava zbog utnje
mojeg brata. Razmiljala sam danas o tome itavog dana, i moje je
uvjerenje, budui da su se okolnosti izmijenile, da se je on izmijenio
zajedno s njima.
- Drugim rijeima, videi da je kralj Karlo bolestan i da vojvoda
od Anua postaje kraljem Poljske, zar ne, njemu ne bi bilo krivo da
ostane u Parizu, kako bi zadrao na oku krunu Francuske?
- Upravo tako.
- Neka bude! Meni je pravo! - ree Henrik. - Neka ostane! Samo,
to mijenja itav na plan. Jer, da bih otiao sam, potrebno mi je tri
puta toliko garancija koliko bih bio traio da sam otiao zajedno sa
vaim bratom, ije bi mi ime i prisutnost u pothvatu bili pruili
zatitu... udi me samo jedno, a to je da nita ne ujem o de Muaa.
To uope nije njegov obiaj da tako miruje i da se ne mie. Da
moda niste vi dobili kakvih vijesti o njemu, gospoo?
- Ja, Sire! - klikne Margerita zaueno. - Otkud biste htjeli da...
- Eh, tako mi boga, prijateljice moja, nita ne bi bilo prirodnije!
Vi ste pristali, kako biste mi priinili zadovoljstvo, da spasite ivot
malom de La Molu... Taj momak je morao otii u Mant... a ako netko
ode onamo, moe se isto tako i vratiti...
- Ah, to mi je upravo pruilo klju jedne zagonetke ije rjeenje
sam uzalud traila! - odgovori Margerita. - Bila sam ostavila otvoren
prozor, a vrativi se u sobu, nala sam na svojem sagu neku vrst
pisamceta...
- Ma nemojte?! - klikne Henrik.

116

- ...pisamceta od kojeg isprva nita nisam shvaala i kojemu

nisam pridavala nikakve vanosti - nastavi Margerita. - Moda sam
bila u krivu, i moda ono dolazi odonud.
- To je mogue! - ree Henrik. - ak bih se usudio rei da je to
vjerojatno. Moe li se vidjeti to pisamce?
- Svakako, Sire! - odgovori Margerita te urui kralju onaj od
dvaju listova papira to ga je bila stavila u svoj dep.
Kralj baci jedan pogled na nj.
- Ovo nije rukopis gospodina de La Mola? - upita.
- Ne znam! - odgovori Margerita. - ini mi se da je karakter
pisma patvoren.
- No, svejedno! Hajde da proitamo! - ree Henrik.
I proita:
Gospoo, treba da govorim sa kraljem Navare. Stvar je hitna!
ekam.
- Ah, evo! - nastavi Henrik. - Ta vidite, on kae da eka!
- Vidim, svakako! - ree Margerita. - Ali, to hoete?
- Eh, trista mu! Hou da doe!
- Da doe?! - klikne Margerita zapiljivi u svojeg mua svoje
lijepe zauene oi. - Kako moete rei neto takvo, Sire?! Jedan
ovjek kojeg je kralj htio ubiti... iji je osobni opis poznat... koji je
ugroen... da doe, kaete?! Ta zar je to mogue?!... Zar su vrata
prikladna za one koji su bili...
- ...prinueni da bjee kroz prozor. To ste htjeli rei?
- Upravo to, i vi ste dovrili moju misao.
- U redu. Meutim, ako im je poznat put kroz prozor, neka
ponovo idu tim putem, budui da nikako ne mogu ui kroz vrata. Pa
to je bar posve jednostavno!
- Mislite? - upita Margerita porumenjevi se od radosti pri
pomisli da e biti blia de La Molu.
- U to sam siguran!
- Ali kako da se popne? - upita kraljica.
117

- Pa zar niste sauvali one ljestve od ueta to sam vam ih

poslao? Ah, u tome onda ne bih prepoznao vau uobiajenu
obazrivost!
- Jesam, Sire! - ree Margerita.
- Onda je sve u redu! - ree Henrik.
- to dakle zapovjeda Vae Velianstvo?
- Pa to je posve jednostavno! - odgovori Henrik. - Privrstite ih o
svoj balkon i spustite ih da vise. Ako ono dolje eka de Mua... a
gotovo da sam u napasti da to i vjerujem... ako ono dolje eka de
Mua, i ako se bude htio popeti, on e se popeti, taj vrijedni prijatelj.
I, nimalo ne gubei svoju flegmatinost, Henrik dohvati svijeu
kako bi posvijetlio Margeriti pri potrazi za ljestvama koju se
spremala poduzeti. Potraga ne potraja dugo: ljestve bijahu zakljuane
u jednom ormaru u famoznom kabinetu.
- Eto, to je u redu! - ree Henrik. - A sada, ukoliko to nije odvie
velik zahtjev na vau susretljivost, gospoo, priveite, molim vas,
ove ljestve o balkon.
- Zato ja, a ne vi, Sire? - upita Margerita.
- Jer najbolji su zavjerenici najoprezniji. Ako bi vidio mukarca,
na bi se prijatelj moda poplaio. Shvaate?
Margerita se osmijehne i privee ljestve.
- Tako! - ree Henrik ostajui sakriven u uglu odaje. - Pokaite
se vidljivo! A sada namjestite ljestve da se vide... Odlino! Siguran
sam da e se de Mua popeti.
I doista, deset minuta kasnije jedan ovjek, opijen radou,
opkorai ogradu balkona te, vidjevi da mu kraljica ne dolazi ususret,
zasta nekoliko sekundi u nedoumici.
Meutim, umjesto Margerite pristupi Henrik.
- Gle! - ree sa mnogo ljupkosti. - To nije de Mua, to je
gospodin de La Mol! Dobro vee, gospodine de La Mole! Uite,
molim vas!
La Mol osta naas zapanjen.
Da je jo visio na svojim ljestvama, umjesto to je ve zakoraio
na vrsto tlo balkona, moda bi se bio sruio prema natrag.
118

- eljeli ste da razgovarate sa kraljem Navare zbog nekih hitnih

stvari - ree Margerita. - Ja sam ga dala obavijestiti, i evo ga!
Henrik poe da zatvori prozor.
- Volim te! - ane Margerita ivo stegnuvi mladievu ruku.
- E pa, gospodine - upita Henrik ponudivi de La Molu stolac. O emu se radi?
- Radi se o tome, Sire - odgovori ovaj - da sam ostavio
gospodina de Muaa pred gradskom kapijom. On eli saznati da li je
Morvel progovorio i da li je njegova nazonost u spavaonici Vaeg
Velianstva poznata.
- Jo nije, ali to vie ne moe dugo potrajati. Valja nam dakle da
pourimo.
- Vae miljenje je i njegovo, Sire. A ukoliko e sutra tokom
veeri gospodin d'Alanson biti spreman da poe, on e se nai kod
kapije Sen-Marsel sa stotinu i pedeset ljudi. Pet stotina e vas ekati
u Fontenblou (Fontainebleau). A zatim ete krenuti preko Bloa,
Angulema i Bordoa (Blois, Anguleme, Bordeaux).
- Gospoo, - ree Henrik obraajui se svojoj eni - ja u sutra
za svoj raun biti spreman. A vi?
De La Molove se oi prikovae na Margeritinim sa izraajem
duboke tjeskobe.
- Dobili ste moju rije! - ree kraljica. - Kamo god budete poli,
ja u poi s vama. Ali, vi to dobro znate, potrebno je da vojvoda od
Alansona krene istovremeno sa nama. Kod njega nema sredine: on
nam slui ili nas izdaje. Ako se ustruava, nemojmo se micati!
- Da li mu je poznato togod o tome planu, gospodine de La
Mole? - upita Henrik.
- Morao je, ima tome nekoliko dana, primiti jedno pismo od
gospodina de Muaa.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - nita mi o tome nije rekao!
- uvajte se, gospodine! - ree Margerita, - uvajte se!
- Budite bez brige, ja sam na oprezu! Kako emo upriliiti da
gospodin de Mua dobije odgovor?

119

- Nita ne brinite, Sire! S lijeva ili s desna Vaeg Velianstva,

vidljiv ili nevidljiv, sutra za vrijeme doeka izaslanika on e biti tu.
Potrebna je samo jedna rije u kraljiinom govoru koja e mu dati na
znanje da li pristajete ili ne, treba li da bjei ili da vas saeka.
Ukoliko vojvoda od Alansona odbije, njemu e biti potrebno samo
petnaest dana da bi cijeli plan preudesio u vae ime.
- Doista! - ree Henrik. - De Mua je neuporediv ovjek! Moete
li u svoj govor umetnuti oekivanu reenicu, gospoo?
- Nita lake od toga! - odgovori Margerita.
- Dakle, - ree Henrik - sutra u posjetiti gospodina d'Alansona.
Neka de Mua bude na svojem mjestu i neka shvati ono to je
izreeno izmeu redaka!
- On e biti na dunosti, Sire.
- E pa lijepo, gospodine de La Mole, - ree Henrik - idite i
odnesite mu moj odgovor. Vi bez sumnje imate negdje u okolici
konja, slugu?
- Orton me eka na keju.
- Hajde da mu se pridruite, gospodine grofe. Oh, nipoto kroz
prozor! To je dobro samo za krajnje sluajeve. Mogao bi vas netko
vidjeti, a budui da taj netko ne bi znao da se ovoliko izlaete za
mene, doveli biste u nezgodan poloaj kraljicu.
- Ali, kuda da izaem, Sire?
- Ako ve ne moete sami u Luvr ui, moete iz njega izai sa
mnom koji imam lozinku. Vi imate svoj plat, a ja imam svoj.
Obojica emo se dobro umotati i proi emo straarnicu bez
potekoa. Uostalom, meni bi bilo milo da Ortonu izdam neke
specijalne naloge. Priekajte ovdje... idem da pogledam nema li koga
na hodnicima.
Henrik izae sa najprirodnijim izraajem na svijetu da izvidi da
li je slobodan put.
De La Mol osta nasamo sa Margeritom.
- Oh, kada u vas ponovo vidjeti? - upita La Mol.
- Sutra uvee, ukoliko budemo bjeali. Jedne od iduih veeri u
kui u ulici Klo-Perse, ukoliko ne budemo bjeali.
120

- Gospodine de La Mole - ree Henrik vrativi se - moete doi,

nema nikoga!
De La Mol se smjerno pokloni pred kraljicom.
- Podajte mu svoju ruku na poljubac, gospoo! - ree Henrik. Gospodin de La Mol nije obian plemi-posluitelj!
Margerita ga poslua.
- to sam jo htio rei... zakljuajte briljivo te ljestve od
konopa! - dobaci Henrik. - One su skupocjen pribor za zavjerenike...
i, u trenutku kada se tome najmanje nada, ovjeku moe zatrebati da
se nijma poslui... Doite, gospodine de La Mole, doite!

121

12. IZASLANICI
Idueg je dana svo stanovnitvo Pariza nagrnulo prema
predgrau Sent-Antoan, kroz koji bijae odlueno da e poljski
izaslanici proi prilikom svojeg sveanog ulaska. itava ivica
vicaraca zadravala je mnotvo, a odredi konjice obezbjeivali su.
prolaz gospodi i damama dvora koji su kretali ususret povorci.
Uskoro se kod opatije Sent-Antoan pojavi eta konjanika
odjevenih u crveno i uto, sa krznenim kapama i kabanicama, drei
u rukama duge i savinute sablje nalik na turske demekinje.
Zapovjednici su jahali bono pokraj redova.
Za tom prvom etom dolazila je druga, opremljena posve
istonjakom raskoi. Kretala se ispred izaslanika kojih je bilo etiri i
koji su na velianstven nain zastupali najbajoslovnije viteko
kraljevstvo XVI vijeka.
Jedan od tih izaslanika bijae krakovski biskup. Na sebi je imao
odjeu upola sveeniku, upola ratniku, ali zaslijepljujuu zlatom i
dragim kamenjem. Njegov bijelac duge vijorave grive i plemenitih
kretnji inilo se da frke vatru kroz nozdrve. Nitko ne bi bio pomislio
da je ta plemenita ivotinja ve tokom mjesec dana prelazila
svakodnevno petnaest milja putovima to ih ravo vrijeme bijae
uinilo gotovo neprohodnima.
Pokraj biskupa jaio je palatan Lasko, moan velika koji bijae
toliko blizak kruni, da je bio kraljevski bogat ba kao i kraljevski
gord.
Za dvojicom glavnih izaslanika, koje su pratila jo dvojica
palatina visoka roda, dolazila je brojna skupina poljske gospode, iji
konji, opremljeni svilom, zlatom i draguljima, izazvae buno
odobravanje svijetine. Zaista, francuski kavaliri bili su, usprkos
raskou svoje opreme, potpuno zasjenjeni od tih novih pridolica
koje su prezirno nazivali barbarima.
122

Sve do posljednjeg trenutka Katarina se bila nadala da e se

doek ponovo odgoditi i da e kraljeva odlunost popustiti zbog
njegove malaksalosti koja je i nadalje trajala. Meutim, kada je taj
dan doao i kad je vidjela kako Karlo, blijed poput aveti, oblai svoj
sjajni plat, ona shvati da je valjalo prividno se pognuti pod tom
eljeznom voljom te poe vjerovati da je najsigurniji izlaz za Henrika
d'Anua bilo to velebno progonstvo na koje je bio osuen.
Izuzev ono nekoliko rijei to ih je izgovorio poto je opet
otvorio oi u trenutku kad je njegova majka izala iz pokrajnjeg
kabineta, Karlo uopte vie nije progovorio sa Katarinom sve od
onog prizora koji bijae doveo do krize kojoj umalo to nije
podlegao. Svatko u Luvru je znao da je meu njima dolo do strane
kavge, mada nikome nije bio poznat njezin uzrok, te su i najhrabriji
drhtali od te utnje i hladnoe kao to drhte ptice od prijeteeg zatija
to prethodi oluji.
Meutim, sve u Luvru se bijae pripremilo dodue ne kao za
slavlje, ve kao za neku alobnu sveanost. Pokoravanje svakog
pojedinca bilo je sumorno ili slijepo. Bilo je poznato da je Katarina
malone drhtala, i svatko je drhtao.
Velika dvorana za primanje u palai bila je prireena, a kako su
zasijedanja te vrste obino bivala javna, to garda i straari bijahu
dobili nareenje da zajedno sa izaslanicima puste unii svu svjetinu
to su je odaje i dvorita mogla primiti.
to se pak tie samog Pariza, njegov je izgled bio onakav kao to
ga taj veliki grad uvijek prua u slinim okolnostima, to jest pun
uurbanosti i radoznalosti. Jedino, da je netko toga dana dobro
osmotrio stanovnitvo prijestolnice, bio bi, meu skupinama, to su
se sastojale od estih likova graana koji su bezazleno blenuli,
zapazio i dobar broj u prostrane plateve umotanih ljudi koji su se
uzajamno sporazumijevali pogledima i kretnjama ruku ako su bili
razdaleko, i koji su potiho izmjenjivali nekoliko hitrih i znaajnih
rijei svaki puta kad bi se nali blizu. inilo se, uostalom, da su ti
ljudi veoma zabavljeni povorkom: slijedili su je kao prvi i primali su
svoja nareenja kanda od jednog asnog starca iz ijih je crta i
123

ivahnih oiju, usprkos njegovoj bijeloj bradi i prosijedim obrvama,

izbijala ustra djelatnost.
I doista, bilo uslijed vlastitih nastojanja, bilo pak stoga to su mu
pomogli napori njegovih drugova, tome starcu poe za rukom da se
kao prvi uvue u Luvr gdje, zahvaljujui uslunosti vrhovnog
zapovjednika vicaraa, estitog jednog hugenota koji bijae veoma
malo katoliki nastrojen usprkos svojem obraenju, nae naina da se
smjesti iza izaslanika, upravo suelice, Margeriti i Henriku
Navarskom.
Obavijeten po de La Molu da e de Mua, preruen na bilo koji
nain, prisustvovati zasjedanju, Henrik se ogledavao na sve strane.
Naposljetku se njegov pogled susretne sa starevim te se vie nije od
njega odvajao: jedan de Muaov znak bio je rasprio sve kraljeve
sumnje. Jer, de Mua bijae tako dobro preruen, te je i sam Henrik
posumnjao da bi taj starac bijele brade mogao biti onaj isti
neustraivi voa hugenota koji je pet ili est dana ranije upriliio tako
otru obranu.
Jedna Henrikova rije, izgovorena na Margeritino uho, prikuje
kraljiin pogled na de Muaa. A onda pak njezine lijepe oi stadoe
lutati dubinama dvorane: traila je de La Mola, ali uzalud.
De La Mola nije bilo.
Zapoee govori. Prvi bude upravljen kralju. Lasko zatrai od
njega u ime sabora njegov pristanak na to da kruna Poljske bude
ponuena jednom princu iz kraljevske kue Francuske.
Karlo odgovori kratkim i jasnim rijeima pristajanja, prikazujui
vojvodu od Anua, svojeg brata, i njegovu hrabrost, o kojoj izree
poljskim izaslanicima veliku pohvalu. Govorio je francuski. Jedan
tuma je prevodio njegov odgovor iza svake njegove reenice. A za
vrijeme dok je govorio tuma, moglo se vidjeti kako kralj pribliava
svojim ustima maramicu koja je svaki puta, kad bi je opet sa njih
udaljio, bila obojena krvlju.
Poto se zavrio Karlov odgovor, Lasko se okrene vojvodi od
Anua, pokloni se i zapoe jedan latinski govor u kome mu u ime
poljskog naroda ponudi krunu.
124

Vojvoda odgovori na istom jeziku, glasom u kome je uzalud

nastojao prikriti uzbuenje, da sa zahvalnou prihvaa ast to mu je
dosuena. Za sve vrijeme to je govorio, Karlo je stajao stisnutih
usnica, oiju upiljenih na nj, nepomino i prijetei, poput orlova oka.
Kad je vojvoda od Anua zavrio, Lasko uze krunu Jagjelonaca
koja je poivala na jednom jastuiu od crvenog baruna i preda je u
Karlove ruke, dok dvojica poljskih velikaa zaogrnue vojvodu od
Anua kraljevskim platem.
Karlo dade znak svojem bratu. Vojvoda od Anua klekne pred
njega, i Karlo mu svojim vlastitim rukama poloi krunu na glavu.
Tada dva kralja izmijenie najveom mrnjom proet poljubac to su
ga sebi ikad dala dva brata.
Istoga asa jedan glasnik vikne: - Aleksandar Eduard Henrik
Francuski, vojvoda od Anua, upravo je okrunjen za kralja Poljske!
ivio kralj Poljske!
Tada se Lasko okrene k Margeriti. Govor lijepe kraljice bio je
sauvan za kraj. A budui da joj to bijae dozvoljeno iz udvornosti,
radi toga da bi mogao zablistati njezin lijepi i umni duh, kao to se
tada govorilo, svatko posveti veliku pozornost tom odgovoru koji je
trebalo da se odri na latinskom. Vidjeli smo da ga Margerita bijae
sama sastavila.
Laskov govor bio je prije hvalospjev negoli govor. On je, ma
koliko da je bio Sarmat, podlegao udivljenju to ga je svima ulijevala
lijepa kraljica Navare te, posudivi jezik od Ovidija, ali stil od
Ronsara, ree da, krenuvi iz Varave posred najdublje noi, on i
njegovi drugovi ne bi bili znali kako da nau svoj put, da poput triju
kraljeva-maga nisu imali zvijezda da ih vode - zvijezda koje su
postepeno, kako su se pribliavali Francuskoj, postajale sve to
blistavije, i za koje su sada spoznali da nisu nita drugo do lijepih
oiju kraljice Navare. Naposljetku, prelazei sa Evanelja na Koran,
od Sirije na kamenitu Arabiju, od Nazareta na Meku, zavri rekavi
da je na tome da uini ono to su inili gorljivi sljedbenici Prorokovi
koji bi, poto su jednom imali sreu da promatraju njegov grob, sebi

125

izboli oi, smatrajui da nakon to su uivali u tako lijepom pogledu

vie nita na ovom svijetu nije vrijedjelo gledanja i divljenja.
Taj govor bude popraen burnim odobravanjem sa strane sviju
onih koji su znali latinski, stoga to su dijelili govornikovo miljenje,
a sa strane onih koji ga nisu znali pak stoga to su htjeli stvoriti
dojam da ga znaju.
Margerita uini udvornom Sarmatu najprije ljubak naklon, a
potom odgovarajui izaslaniku i zadravajui svoj pogled na de
Muau, poe slijedeim izrazima:
- Quod nunc hac in aula insperati adestis exultaremus ego et
conjux, nisi ideo imineret calamitas acilicet non solum fratris sed
etiam amici orbitas.4
Te rijei bijahu dvojakog znaenja te su se, upravljene de Muau,
mogle upraviti i Henriku d'Anuu. A ovaj potonji se i nakloni u znak
zahvalnosti.
Karlo se nije sjeao da je proitao tu reenicu u govoru koji mu
je bio dostavljen nekoliko dana ranije. Meutim, on nije pripisivao
neku veliku vanost Margeritinim rijeima, za koje je znao da su
obian izraz utivosti. A osim toga, on je veoma slabo razumio
latinski.
Margerita nastavi:
- Adeo dolemur a te dividi ut tecum proficisci maluissemus. Sed
idem fatum quo nunc sine ulla mora Lutetia cedere juberis, hac in
urbe detinet. Proficiscere ergo, frater, proficiscere, amice.
Proficiscere sine nobis. Proficiscentem sequentur spes et desideria
nostra.5
Lako je domisliti se da je de Mua sluao sa dubokom pozornou
te rijei koje su bile upravljene izaslanicima, no koje bijahu
izgovorene samo za njega. Henrik je dodue ve bio dva ili tri puta
nijeno odmahnuo glavom kako bi mladom hugenotu dao na znanje
4 Vaa neoekivana nazonost na ovom dvoru preplavila bi mene i mojeg supruga
radou, da nam ne donosi veliku nesreu, to jest gubitak ne samo brata, ve i prijatelja.
5 alosni smo to se dijelimo od tebe, kad bismo bili voljeni da poemo s tobom.
Ali, ista ona sudbina koja hoe da ti bez ikakvog odlaganja napusti Pariz, zarobila je nas
u ovom gradu. Otii dakle, brate, otii, prijatelju. Otii bez nas. Na odlasku te prate nae
nade i nae elje.

126

da je vojvoda od Alansona odbio. Meutim, ta kretnja, koja je mogla

biti uinak sluajnosti, bila bi se de Muau uinila nedostatnom, da
mu je nisu potkrijepile Margeritine rijei. A dok je tako gledao i
svom duom sluao Margeritu, njegova dva crna oka, tako sjajna pod
svojim prosjedim obrvama, iznenadie Katarinu koja se strese kao
pod nekim elektrinim udarom i koja vie nije skretala pogled s ovog
dijela dvorane.
Da udnog li lika! mrmljala je u sebi svejednako namjetajui
izraaj svojeg lica prema pravilima ceremonijala. Ta tko je taj
ovjek koji tako pozorno gleda u Margeritu, i kojeg Margerita i
Henrik sa svoje strane takoer gledaju tako pozorno?
U meuvremenu je kraljica Navare nastavila svoj govor koji je
od toga trenutka nadalje odgovarao utivostima poljskog izaslanika.
A dotle je Katarina razbijala glavu traei u mislima kako li bi tome
lijepome starcu moglo biti ime, kadli joj s lea pristupi dvorski
metar ceremonijar te joj urui jednu vreicu od namirisanog satena
koja je sadravala u etvoro savijen komad papira.
Ona otvori vreicu, izvadi papir i proita slijedee rijei:
Uz pomo jednog sredstva za jaanje srca to sam mu ga netom
dao, Morvelu se napokon vratilo poneto snage, pa mu je uspjelo da
napie ime ovjeka koji se nalazio u spavaonici kralja Navare. Taj
ovjek bio je gospodin de Mua.
De Mua! pomisli kraljica-majka. E pa, ja sam i imala takav
predosjeaj. Ali, taj starac, e l, c o s p e l l o!... Taj starac, to je...
Katarina zasta nepomina pogleda i otvorenih ustiju.
A onda se nagne k uhu zapovjednika garde koji je stajao pokraj
nje.
- Pogledajte, gospodine de Nansi, ali nenapadno - ree pogledajte gospodina Laska, onoga koji upravo sada govori. A iza
njega... da, tamo... vidite li jednog starca bijele brade u odijelu od
crna baruna?
- Vidim ga, gospoo! - odgovori zapovjednik.
- Dobro je. Ne isputajte ga iz oiju!
- Onoga kome kralj Navare daje nekakav znak?
127

- Upravo onoga! Postavite se na vratima Luvra sa deset momaka,

a kada bude izlazio, pozovite ga u jednu sobu gdje ete ga zadrati u
pritvoru. Ukoliko bi vam se opirao, domognite ga se ivog ili
mrtvog. Hajde, brzo!
Sreom je Henrik, veoma malo zaokupljen Margeritinim
govorom, bio svoj pogled zaustavio na Katarini, pa mu nije izmakao
ni jedan izraz njezina lica. Vidjevi kako su se oi kraljice-majke
prikovale sa tako velikom upornou na de Muaa, on se uznemiri. A
kad je vidio kako ona daje neki nalog zapovjedniku garde, on shvati
sve.
Upravo ba u tom trenutku uinio je onu gestu koju je uhvatio
gospodin de Nansi i koja je u tajnom jeziku znakova kazivala:
Otkriveni ste! Bjeite smjesta!
De Mua shvati taj znak to se tako dobro poklapao sa onim
dijelom Margeritina govora koji je bio upravljen njemu. Nije mu
trebalo dva puta rei: on se umijea u mnotvo i nestane.
No Henrik se smiri tek poto je vidio kako se gospodin Nansi
vraa Katarini i poto je po iskrivljenju njezina lica shvatio da joj je
ovaj javio da je stigao prekasno.
Audijencija se zavri.
Margerita izmijeni sa Laskom jo nekoliko neslubenih rijei.
Kralj ustade teturajui, pozdravi i izae oslanjajui se na rame
Ambroaza Parea, koji ga nije naputao sve od nezgode to ga bijae
zadesila.
Katarina, blijeda od srdbe, i Henrik d'Anu, nijem od boli,
pooe za njim.
to se pak vojvode od Alansona tie, on se za vrijeme
ceremonije bijae drao sasvim postrani. A Karlov pogled, koji se
nije ni na trenutak odvajao od vojvode od Anua, nije ni jedan jedini
puta pao na nj.
Novi kralj Poljske osjeao se uniten. Daleko od svoje majke,
odveden od tih barbara sjevera, on bi bio nalik na Anteja, toga sina
Zemlje, koji je izgubio svoju snagu kad su ga sa nje podigle.
Heraklove ruke. Kad se jednom nae izvan granice, vojvoda od
128

Anua je smatrao da e biti zauvijek iskljuen sa prijestola

Francuske.
Stoga, umjesto da poe za kraljem, on se povue u odaje svoje
majke.
On je zatekne ne manje mranu i ne manje zabrinutu no to je to
bio i sam, jer ona je razmiljala o toj finoj i podrugljivoj glavi koju
nije isputala iz oiju za vrijeme itave ceremonije, o tom Bearncu
kome je sudbina, kako se inilo, stvarala mjesta, uklanjajui oko
njega kraljeve, prineve, ubojice, neprijatelje i zapreke.
Videi svojeg sina-ljubimca kako je blijed pod svojom krunom,
kako je slomnjen pod svojim kraljevskim platem, kako bez rijei u
znak preklinjanja sklapa svoje lijepe ruke koje je od nje naslijedio,
Katarina ustane i poe k njemu.
- Oh, majko! - zavapi kralj Poljske. - Evo sam osuen da umrem
u progonstvu!
- Sine moj, - ree mu Katarina - zar ste tako brzo zaboravili
Reneovo predskazivanje? Budite bez brige, vi neete ondje dugo
ostati!
- Majko, preklinjem vas - klikne vojvoda od Anua - pri prvom
znaku, pri prvoj slutnji da bi se prijestolje Francuske moglo
isprazniti, obavijestite me!
- Budite bez brige, sine moj! - ree Katarina. - Sve do onog dana
na koji oboje ekamo, neprekidno e se u mojoj konjunici nalaziti
jedan osedlani konj i u mojem predsoblju jedan kurir spreman da
krene u Poljsku!

129

13. OREST I PILAD

Poto je Henrik d'Anu otputovao, ovjek bi bio rekao da su se
mir i srea vratili u Luvr da bi ponovo zauzeli svoje mjesto na
ognjitu ove obitelji Atrejevia.
Karlo je zaboravljajui svoju sjetu, ponovo stekao svoje krepko
zdravlje te je polazio u lov sa Henrikom i razgovarao sa njim o lovu
kad ne bi mogao loviti. Spoitavao mu je samo jedno: njegovu
ravnodunost prema lovu na ptice. Govorio mu je da bi bio savren
princ, kad bi umio uvjebavati sokole, kopce i mujake drugih ptica
grabljivica, kao to je umio uvjebavati prepeliare i pse trkae.
Katarina je opet postala dobra majka. Bila je blaga prema Karlu i
d'Alansonu, umilna prema Henriku i Margeriti, milostiva prema
gospoi de Never i gospoi de Sov. A pod izgovorom da je bio
ranjen izvravajui jedan njezin nalog, ona je dobrotu svoje due
dotjerala dotle, da je dva puta pohodila Morvela koji je prizdravljao u
svojoj kui u ulici Serize.
Margerita je nastavljala sa svojim ljubavnim domjencima na
panjolski nain.
Svake veeri otvarala je svoj prozor i saobraala sa de La
Molom putem znakova i pisama. U svakom svojem pismu mladi je
podsjeao svoju lijepu kraljicu da mu je, u naknadu za njegovo
progonstvo, obeala nekoliko trenutaka u ulici Klo-Perse.
Jedna jedina osoba na svijetu bila je sama i bez svojeg para u
tome Luvru koji je postao opet tako miran i spokojan.
Ta osoba bijae na prijatelj grof Hanibal de Kokona.
Bez sumnje, lijepo je bilo znati da je de La Mol iv. Divno je
bilo svejednako biti odabranik gospoe de Never, najpodsmjeljive i
najluckastije od svih ena. Meutim, sva srea tih sastanaka to mu
ih je lijepa vojvotkinja darivala, sav duevni mir to mu ga je
Margerita ulila u pogledu sudbine njihova zajednikog prijatelja, nisu
130

u Pijemonteaninovim oima nipoto bili ravni jednom jedinom satu

provedenom sa La Molom kod prijaka La Irijera za vrem slatka
vina, ili pak onim raskalaenim pohodima, poduzetim po svim onim
mjestima Pariza gdje je estit plemi mogao zaradati koju ogrebotinu
na svojoj koi, na svojoj novarki i na svojem odijelu.
Gospoa de Never, valja to na sramotu ovjeanstva priznati,
podnosila je veoma nestrpljivo to suparnitvo de La Mola. Nije to
bilo stoga to je Provansalca moda mrzila. Naprotiv: povuena onim
neodoljivim nagonom koji tjera svaku enu da bude i nehotino
koketna prema ljubavniku neke druge ene, a naroito ako je ta ena
njezina prijateljica, ona u odnosu na de La Mola ne bijae ni
najmanje tedila bljeskovima svojih smaragdnih oiju, i Kokona bi
bio mogao biti zavidan na onim prostodunim malim udarcima
akom i onim znacima ljubaznosti to ih je vojvotkinja rasipala u
korist njegova prijatelja za vrijeme onih hirovitih dana kada se inilo
da Pijemonteaninova zvijezda blijedi na nebu njegove lijepe
dragane. Meutim, Kokona, koji bi bio zadavio petnaest osoba zbog
jednog jedinog treptaja oiju svoje dame, bio je toliko malo
ljubomoran na de La Mola, da mu je u vezi tih vojvotkinjinih
nedosljednosti ee puta bio priapnuo na uho izvjesne ponude od
kojih je Provansalac crvenjeo.
Posljedica takvog stanja stvari bude da Henrijeta, koju je de La
Molova odsutnost liavala svih prednosti to joj ih je prualo
Kokonaovo drutvo, to jest, njegove nepresune veselosti i njegovih
nezajaljivih hirova na polju uivanja, doe jednog dana k Margeriti
da bi je usrdno zamolila da joj vrati tog obaveznog treeg, bez
kojeg su se Kokonaov duh i srce iz dana u dan sve to vie hlapili.
Vazda suosjeana, a osim toge pourivana de La Molovim
molbama i eljama svojeg vlastitog srca, Margerita zakae Henrijeti
sastanak za idui dan u kuici sa dva izlaza, kako bi tamo temeljito
obradili ta pitanja u jednom razgovoru koga nitko nee moi
prekinuti.
Kokona primi sa prilinim neraspoloenjem Henrijetino pismo
koje ga je pozivalo u ulicu Tizon u devet i po. Uza sve to on se uputi
131

prema mjestu sastanka, gdje zatekne Henrijetu ve ozlojeenu zbog

toga to je stigla prva.
- Fuj, gospodine - ree ona. - Kakve li neuglaenosti! Pustiti na
ovakav nain ekati... neu rei jednu princesu, ve jednu enu!
- Oh, ekati! - dobaci Kokona. - No, to je posve nalik na vas!
Kladim se, naprotiv, da smo uranili!
- Ja jesam!
- Pih, i ja takoer! Najvie ako ima deset sati, kladim se!
- E, lijepo! A u mojem pisamcetu je stajalo: devet i po!
- Pa ja sam i poao iz Luvra u devet sati, jer, uzgred budi reeno,
danas sam u slubi kod gospodina vojvode od Alansona, iz ega
proizilazi da u biti primoran da vas napustim, za sat vremena.
- I zbog toga ste ushieni?
- Ne, vjere mi, jer je gospodin d'Alanson veoma angrizav i
muiav gospodar, i jer, ako ve treba netko da me grdi, ipak jo vie
volim da me grde lijepe usne kao to su to vae, negoli naopake kao
to su to njegove.
- Hajde-de! - ree vojvotkinja. - To je ve ipak malko bolje...
Rekli ste dakle da ste izali iz Luvra u devet sati?
- Oh, bogo moj, da! I to u namjeri da doem ravno ovamo, kadli
na uglu ulice Grenel (Grenelle) zamijetim nekog ovjeka koji je
slian de La Molu.
- Krasno! I opet La Mol!
- Uvijek i svagda! Sa ili bez dozvole!
- Grubijane!
- U redu! - dobaci Kokona. - Moemo ponovo poeti sa naim
udvornostima!
- Ne, ali zavrite ve jednom tu svoju priu!
- Nisam ja navalio da je priam, nego me vi pitate zato sam
zakasnio!
- Svakako! Zar je na meni da dolazim prva?!
- Eh, vi ne morate nikoga traiti kao to to moram ja!

132

- Vi ste ubitani, dragi moj! No, nastavite! Dakle, na uglu ulice

Grenel zamjeujete ovjeka koji je slian de La Molu... Ali, to to
imate na svojem prsluku?! Krv!
- Krasno! Evo jo jednoga koji me je zacijelo poprskao padajui.
- Vi ste se tukli?
- Svakako!
- Zbog tog svojeg de La Mola?
- A zbog koga hoete da se tuem? Moda zbog neke ene?!
- Hvala!
- Ja dakle krenem za tim ovjekom koji je bio tako nesmotren da
je posudio crte mojeg prijatelja. Dostignem ga u ulici Kokijer
(Coquilliere), prestignem ga i pogledam mu pod nos pri svjetlosti iz
nekog duana. To nije bio on.
- No, to ste dobro udesili!
- Da, ali on je loe proao. Gospodine, rekao sam mu, vi ste
uobraeni glupan kad sebi dozvoljavate da izdaleka sliite na mojeg
prijatelja gospodina grofa de La Mola, koji je savren kavalir, dok se
izbliza lijepo vidi da ste samo obina protuha! Na to se on maio
rapira, a ja takoer. Pri treem naletu... jeste li vidjeli tog
neotesanca!... On je pao i poprskao me krvlju!
- A jeste li mu bar pritekli u pomo?
- Upravo sam to htio uiniti, kadli je proao jedan konjanik. O,
ovaj puta, vojvotkinjo, sigurna sam da je to bio de La Mol! Naalost,
konj je jurio u galopu. Ja sam se dao u trk za konjem, a ljudi, koji su
se bili skupili da vide kako se bijem, pak u trk za mnom. Elem, kako
bi se bilo moglo pomisliti da sam neki kradljivac, budui da je za
mnom nagrnula sva ta fukara koja mi je urlala za petama, to sam bio
prinuen da se okrenem da bih ih natjerao u bijeg, zbog ega sam
izgubio poneto vremena. Tokom toga vremena konjanik je bio
nestao. Pojurio sam za njim, raspitivao se, zapitkivao, navodio boju
konja, ali, vraga! Uzalud! Nitko ga nije bio zapazio. Najposlije, sit
svega, doao sam ovamo.
- Sit svega! - klikne vojvotkinja. - Koje li ljubaznosti!

133

- Sluajte, draga prijateljice, - ree Kokona zavalivi se nemarno

u jedan naslonja - naumili ste da me i opet progonite u vezi sa tim
ubogim de La Molom. E pa, vi ste u krivu. Jer, napokon,
prijateljstvo, vidite... uh, volio bih da imam toliko duha i toliko
znanja kao taj jadni prijatelj, da bih mogao nai neku usporedbu koja
bi vas navela da napipate moju misao... Prijateljstvo, vidite, to je
zvijezda, dok ljubav... ljubav.., eh, evo, naao sam usporedbu!...
ljubav je samo svijea. Vi ete mi rei da ih ima razliitih vrsta...
- Ljubavi?
- Ne, nego svijea... i da meu tim vrstama ima takvih koje su
poeljnije kao na primjer ruiasta. U redu: ruiasta, moe! Ona je
najbolja. Ali, ma koliko da je ruiasta, svijea se ipak istroi, dok
zvijezda sjaji uvijek. Na to ete mi odgovoriti da, kad je svijea
istroena, ovjek stavlja u svjenjak drugu svijeu.
- Gospodine de Kokona, vi ste uobraena budala!
- De!
- Gospoine de Kokona, vi ste drznik!
- De, de!
- Gospodine de Kokona, vi ste magarac!
- Gospoo, upozoravam vas da ete me natjerati da trostruko
vie alim za de La Molom!
- Vi me vie ne volite!
- Naprotiv, vojvotkinjo, vi se u to ne razumijete. Ja vas
oboavam! Ali, ja mogu da vas volim, da vas ljubim, da vas
oboavam, a da u svojim izgubljenim trenucima veliam svojeg
prijatelja.
- Znai, vi nazivate svojim izgubljenim trenucima one za
vrijeme kojih ste pokraj mene?!
- to ete! Taj ubogi La Mol je bez prestanka nazoan u mojim
mislima!
- Vi ga cijenite vie nego mene! To je nedostojno! ujte,
Hanibale, ja vas mrzim! Usudite se i budite iskreni: recite mi da ga
volite vie nego mene! Hanibale, upozoravam vas, ako bilo to na
svijetu budete voljeli vie nego mene...
134

- Henrijeto, najljepa meu vojvotkinjama! Radi svojeg vlastitog

spokoja, vjerujte mi i nemojte mi postavljati neprilina i nametljiva
pitanja! Ja vas volim vie od svih ena, ali ja volim La Mola vie od
svih mukaraca!
- Dobro si odgovorio! - ree iznenada jedan strani glas.
A za jednom zavjesom od damasta, odmaknutom ispred jedne
velike drvene plohe koja je kliznuvi u debljinu zida otvorila prolaz
izmeu dva stana, pokaza se de La Mol, stojei u etvorini tih vratiju
kao neki lijepi Ticijanov portret u svojem zlatnom okviru.
- La Mol! - uzvikne Kokona ne obraajui pozornost na
Margeritu i ne putajui sebi vremena da joj zahvali za iznenaenje
to mu ga je upriliila. - La Mole, prijatelju moj, dragi moj La Mole!
I pojuri u naruje svojeg prijatelja sruivi naslonja u kojem je
bio sjedio i stoli koji mu se naao na putu.
De La Mol mu sa isto takvim izljevom njenosti uzvrati njegove
zagrljaje, no istodobno se obrati vojvotkinji de Never.
- Oprostite mi, gospoo - ree - ako je moje ime, izgovoreno
meu vama, moda ponekiput uznemirilo i poremetilo va tako
draesni sloni ivot. Svakako - doda dobacivi Margeriti jedan
neizrecivo njean pogled - nije od mene zavisilo da se sa vama
ponovo vidim i ranije!
- Eto vidi - ree Margerita - eto vidi, Henrijeto, da sam odrala
rije: evo ga!
- Znai dakle da tu sreu dugujem jedino molbama gospoe
vojvotkinje? - upita Kokona.
- Jedino njezinim molbama! - potvrdi Margerita.
A onda, obrativi se de La Molu, doda:
- La Mole, dozvoljavam vam da ne povjerujete ni jednoj jedinoj
rijei od onoga to sam rekla!
Za to vrijeme Kokona, koji je svojeg prijatelja bio deset puta
pritisnuo o svoje srce, koji je dvadeset puta bio obiao oko njega,
koji je njegovom licu bio prikuio jedan svjenjak kako bi ga mogao
razgledati do mile volje, klekne pred Margeritu i poljubi rub njezine
haljine.
135

- Ah, to se sretno sluilo! - klikne vojvotkinja de Never. - Sada

ete ipak nai da sam podnoljiva!
- Sto mu gromova! - vikne Kokona. - Istai u, kao uvijek, da ste
boanstveni! Samo, sada u vam to rei iz punijeg srca. Ah, da mi je
ovdje tridesetak Poljaka, Sarmata i ostalih polarnih barbara, pa da ih
natjeram da priznaju da ste kraljica meu ljepoticama!
- Eh, polako, polako, Kokona! - upadne de La Mol. - A gospoa
Margerita?!
- Oh, toga se ne odriem! - klikne Kokona sa onim upola
lakrdijakim naglaskom koji bijae samo njemu svojstven. - Gospoa
Henrijeta je kraljica meu ljepoticama, a gospoa Margerita pak je
ljepotica meu kraljicama!
Meutim, ma to da je govorio ili radio, Pijemonteanin, koji se
sav predao srei to je opet naao svojeg dragog de La Mola, imao je
oi jedino za njega.
- Hajde, hajde, lijepa moja kraljice, - ree gospoa de Never doite, i pustimo te savrene prijatelje na jedan sat da se porazgovore
izmeu sebe! Oni jedan drugome imaju rei hiljadu stvari koje bi se
uplitale i ometale na razgovor. To je za nas okrutno, ali to je,
upozoravam vas, jedini lijek koji gospodinu Hanibalu moe vratiti
posvemanije zdravlje. Uinite to dakle za mene, moja kraljice, kad
sam ve tako glupa da volim tu gadnu glavurdu, kao to to ree
njegov prijatelj de La Mol!
Margerita apne nekoliko rijei na uho de La Molu, koji bi, ma
koliko da je bio eljan da se ponovo vidi sa svojim prijateljem, ipak
bio volio da Kokonaova njenost bude manje neskromna...
Za to vrijeme Kokona je uznastojao da pomou svakojakih
uvjeravanja dovede na Henrijetine usne dobroudan smijeak i blagu
rije, koji uinak je bez po muke i postigao.
Tada obje ene prijeoe u pokrajnju sobu, gdje je na njih ekala
veera.
Dvojica prijatelja ostadoe nasamo.
Prve pojedinosti to ih Kokona zatrai od svojeg prijatelja
bijahu, razumije se, one o onoj kobnoj veeri koja umalo to ovoga
136

nije stala ivota. Postepeno kako je de La Mol napredovao u svojem

prianju, Pijemonteanina, koji meutim u tom pogledu kao to
znamo, nije bio lako uzbudljiv, stane hvatati jeza po itavom tijelu.
- A zato se - upita ga - umjesto da odmagli, kao to si to
uinio, i da mi prouzrokuje uznemirenost i strahovanja, kao to si mi
ih prouzrokovao, zato se nisi sklonio kod naeg gospodara?
Vojvoda, koji te je titio, bio bi te i sakrio. Bio bih ivio kraj tebe, a
moja tuga, iako hinjena, zato ipak ne bi bila manje obmanjivala te
dvorske glupane.
- Na gospodar? - upita La Mol apatom. - Vojvoda od
Alansona?
- Da! Po onome to mi je rekao, morao sam vjerovati da ba
njemu duguje svoj ivot.
- Ja svoj ivot dugujem kralju Navare! - odgovori La Mol.
- Hm, hm! - promrmlja Kokona - jesi li u to siguran?
- Tu nema nikakve sumnje!
- Oh, dobar je to i odlian kralj! Meutim, to je u svemu tome
radio vojvoda od Alansona?
- Drao je uzicu da me njome zadavi!
- Sto mu gromova! - povie Kokona. - Jesi li siguran u to to
govori, La Mole? to?! Taj blijedi, kukavni princ, taj golja da
zadavi mojeg prijatelja?! O, sto mu gromova, odmah sutra u mu rei
ono to mislim o tom postupku!
- Ma jesi li lud?!
- To je istina, on bi to poduzeo ponovo! Ali, ne mari! Nee to
tako proi!
- De, de, Kokona, umiri se i nastoj da ne smetne s uma da je
upravo odzvonilo jedanaest i po, i da si veeras u slubi.
- Ba me mnogo briga za slubu kod njega! Eh, sjajno, neka
samo rauna na to! Moja sluba! Ja da sluim jednog ovjeka koji je
drao uzicu?! Ti se ali!... Ne! To je prst sudbine! Zapisano je da je
trebalo da te naem kako se vie ne bih od tebe odvajao... Ja ostajem
ovdje!
- Nesretnie, ta razmisli malko! Pa nisi valjda pijan!
137

- Na svu sreu! Jer, da jesam, ja bih potpalio Luvr!

- Hajde, Hanibale, - poe opet de La Mol - budi razborit! Vrati
se onamo! Sluba je sveta stvar.
- Hoete li se vratiti zajedno sa mnom?
- To je nemogue!
- Zar bi te opet htjeli ubiti?
- Ne vjerujem. Ja sam odvie malo vaan, a da bi protiv mene
postojala neka uglavljena zavjera, neka dosljedna odluka. U jednom
trenutanom hiru htjeli su me ubiti, i to je sve. Prinevi su te veeri
bili u objesnom raspoloenju.
- to e onda uiniti?
- Ja? Nita! Lutam. eem se.
- E pa lijepo! Ja u se etati kao i ti, lutat u zajedno s tobom. To
je arobno zanimanje! A osim toga, ako bi te napali, biti emo
dvojica i zadat emo im dobroga posla! O, neka samo doe taj tvoj
kukac od vojvode! Pribost u ga na zid kao nekog leptira!
- Ta zatrai barem od njega dopust!
- Hou! I to posvemanji!
- U tom sluaju ga obavijesti da ga naputa!
- To je opravdano. Pristajem. Idem da mu napiem!
- Da mu napie?... To je veoma neprilino. Kokona, u odnosu
na jednog princa kraljevske krvi!
- Jest, krvi... ali krvi mojeg prijatelja! Pazi, molim te - klikne
Kokona zakolutavi svojim oima poput nekog velikog trageda pazi, molim te, da se moda ne ponem igrati etikecije!
U stvari, ree u sebi de La Mol za nekoliko dana nee mu
vie biti potreban ni princ ni itko drugi, jer ako e htjeti poi s nama,
mi emo ga povesti!
Kokona dakle dohvati pero te bez daljnjeg opiranja svojeg
prijatelja sastavi brzo i glatko slijedei ogled rjeitosti:
Uzvieni gospodine,
Nemogue je da Vae Visoanstvo, upuuno u autore antike, kao
to to jest, ne poznaje dirljivu povjest Oresta i Pilada koji bijahu dva
138

junaka na glasu sa svojih nesretnih zgoda i sa svojeg prijateljstva.

Moj prijatelj de La Mol nije manje nesretan od Oresta, a ja pak
nisam manje njean od Pilada. On u ovom trenutku ima velikih briga
koje iziskuju moju pomo. Nemogue je dakle da se odvajam od
njega. Dosljedno tome, uz pridravanje prava na odobrenje Vaeg
Visoanstva, uzimam mali dopust, budui da sam odluan da se
veem za njegovu sudbinu, ma kamo me ona odvela, to Vaem
Visoanstvu kazuje koliko je velika prisila koja me otima iz Njegove
slube, iz kojeg razloga nipoto ne sumnjam da u dobiti Njegovo
oprotenie te se usuujem da se i nadalje smatram sa potovanjem.
Vaeg kraljevskog Visoanstva, uzvieni gospodine, najponizniji
i najpokorniji
HANIBAL GROF DE KOKONA nerazdruivi prijatelj g. de La
Mol-a
Poto je dovrio to remek-djelo, Kokona ga naglas proita de La
Molu, koji slegne ramenima.
- Dakle, to kae na to? - upita Kokona koji tu kretnju nije
vidio, ili koji se napravio da je ne vidi.
- Kaem - odgovori de La Mol - da e nam se gospodin
d'Alanson narugati.
- Nama?
- Obojici zajedno!
- To je jo uvijek bolje, ini mi se, negoli da zadavi svakog od
nas odvojeno!
- Pa - nasmije se La Mol - ono prvo moda nee nipoto
sprijeiti ono drugo.
- Pa neka! Utoliko gore, puklo kud puklo, sutra ujutro u
otposlati to pismo. Kamo emo na spavanje kad budemo izali
ovavde?
- K gazda La Irijeru, i to u onu malu sobicu, zna, gdje si me
htio probosti rapirom kad jo nismo bili Orest i Pilad...
- U redu. Poslat u naeg svratitara da odnese moje pismo u
Luvr.
139

U tome se trenutku otvori drvena ploa.

- Dakle? - upitae zajednike obje princese. - Gdje su Orest i
Pilad?
- Sto mu gromova, gospoo - odgovori Kokona - Orest i Pilad
umiru od gladi i ljubavi!
I stvarno, gazda La Irijer je idueg dana u devet sati ujutro odnio
u Luvr smjernu poruku grofa Hanibala de Kokonaa.

140

14. ORTON
Henrik je, ak i nakon odbijanja vojvode od Alansona, koje
bijae dovelo u pitanje sve, pa i njegov opstanak, postao, ako je to
uope bilo mogue, jo vei vojvodin prijatelj no to je to ranije bio.
Katarina zakljui na temelju te prisnosti da se dvojica prineva
ne samo slau, ve da zajedno kuju i zavjeru. Ona o tome ispita
Margeritu, ali Margerita joj bijae dostojna ki, te se kraljica Navare,
iji glavni talenat bijae da izbjegava kakljiva objanjavanja, tako
dobro umjela zatititi od pitanja svoje majke da ju je, poto je na sve
njih odgovorila, ostavila u jo veoj zabuni no to je to bila ranije.
Firentinki je dakle za vodia preostao samo jo onaj spletkarski
instinkt to ga je bila donijela sa sobom iz Toskane, te
najspletkarskije meu malim dravicama onoga razdoblja, i onaj
osjeaj mrnje to ga je crpla na dvoru Francuske, koji bijae u
interesima i miljenjima najpodjeljeniji dvor onoga vremena.
Isrpva shvati da je jedan dio njegove snage Bearncu dolazio od
njegovog saveza sa vojvodom od Alansona, te odlui da ih razjedini.
Od dana kada je stvorila tu odluku, ona stane svojeg sina
okruivati strpljenjem i umjenou ribara koji, poto ju je bacio
daleko od ribe, neprimjetno povlai mreu sve dok nije sa svih strana
obuhvatila njegov plijen.
Vojvoda Franjo primijeti to udvostruavanje umilnosti te i sa
svoje strane poe za korak u susret majci. to se pak tie Henrika, on
se gradio da nita ne opaa te stane svojeg saveznika nadzirati jo
budnije nego to je to ve bio inio.
Svatko je oekivao da se neto dogodi. Dok je tako svatko bio u
oekivanju tog nekog dogaaja koji za jedne bijae siguran, za druge
pak vjerojatan, jednog jutra, kad sunce bijae granulo ruiasto,
izluujui onu mlaku toplinu i onaj blagi miomiris koji nagovjetaju
lijep dan, jedan ovjek, blijed, oslonjen na batinu i koraajui s
141

mukom, izae iz jedne male kuice smjetene za Arsenalom i krene

ulicom Pti-Misk (Petit-Musc).
Negdje kod kapije Sent-Antoana, poto je bio preao du onog
etalita koje je kao neka movarna livada okruavalo jarke oko
Bastilje, on ostavi veliki bedem sa svoje lijeve strane i ue u park
Arbalet, iji ga uvar doeka sa dubokim naklonima.
Nikoga nije bilo u tom parku koji je, kao to to kazuje njegovo
ime, pripadao jednom posebnom udruenju: udruenju arbaletiraca. 6
Meutim, sve da je tamo i bilo etaa, taj bi blijedi ovjek bio
dostojan sve njihove pozornosti, jer njegovi dugaki brkovi i njegov
hod, koji je zadrao vojniki nain mada je bio usporen uslijed
bolova, dovoljno su nagovjetavali da je to neki nedavnom prilikom
ranjeni asnik koji je iskuavao svoje snage umjerenim vjebama i
koji je poao da oivi na suncu.
Meutim - udne li stvari! - kada se rastvorio plat u koji je taj
naizgled miroljubivi ovjek usprkos rastuoj toplini bio umotan,
mogle su se vidjeti dvije dugake pitolje privrene pomou dviju
srebrenih kopi o pojas, za kojim osim toga bijae zataknut jo i
jedan veliki bode, i o kojem je visio dugaak ma za koji se inilo
da ga on ne moe ni potegnuti, toliko je bio ogroman, te je,
upotpunjavajui to ivo skladite oruja, svojim tokom lupkao o
dvije omravjele i drhtave noge.
I tako taj ovjek prodre u park i stigne mirno do neke vrste
sjenice to se otvarala prema bedemima, od koji je bila odijeljena
samo irokom ivicom i malim jarkom iz kojih se sastojala njezina
dvostruka ograda. Ondje se isprui na jednu vrtnu klupu nadohvat
stola, na koji mu uvar parka, koji svojem naslovu pazitelja bijae
pridruio i vrenje krmarskog zvanja, nakon kratkog vremena
donese neku vrst okrijepe.
Bolesnik je tu proboravio desetak minuta, prinijevi u nekoliko
mahova svojim ustima alicu od porcelana iji je sadraj pijuckao u
malim gutljajima, kadli njegovo lice, usprkos zanimljivom blijedilu
to ga je prekrivalo, iznenada poprimi zastraujui izraaj. Bio je
6 Arbaleta - usavreni luk koji ima leite za strelicu (njem. Abrust). Op. prev.

142

upravo primijetio kako iz ulice Kroa-Foben (Croix-Faubin) jednim

puteljkom, dananjom ulicom Napi (de Naples), prilazi neki u
prostran plat umotan konjanik, koji se zaustavi blizu straarske kule
te stane ekati.
Bio je tu moda pet minuta, i ovjek blijeda lica, u kome je
italac moda ve prepoznao Morvela, imao je jedva toliko vremena
da se oporavi od uzbuenja to mu ga bijae prouzrokovalo njegovo
prisustvo, kadli jedan mladi u stegnutom kaputiu kao to su to oni
u paeva, prispije putem, koji se kasnije prozvao ulicom Fose-SenNikola (Fosses-Saint-Nicolas), i pridrui se onom konjaniku.
Utonuo u lisnatoj sjenci, Morvel je mogao sve vidjeti, pa ak i
sve uti, a kad italac bude saznao da je konjanik bio de Mua, a
mladi u stegnutom kaputiu pak Orton, moi e prosuditi jesu li
Morvelove oi i ui bile zaokupljene.
I jedan i drugi pogledae oko sebe sa najbriljivijom pozornou.
Morvel zadri svoj dah.
- Moete govoriti, gospodine! - progovori kao prvi Orton koji je
kao mladi bio i lakovjerniji. - Nitko nas ne vidi i ne uje.
- Dobro! - ree de Mua. - Poi e k gospoi de Sov. Predat e
ovo pisamce njoj osobno, ukoliko je bude naao u njezinim
odajama. Ukoliko pak ne bude kod kue, gurnut e ga za ogledalo,
kamo je i kralj imao obiaj da ostavlja svoja. A onda e priekati u
Luvru. Ako ti budu dali odgovor, donijet e ga na mjesto koje ti je
poznato. A ako ne bude dobio odgovora, potrait e me veeras sa
jednom dobrom musketoriom na mjestu to sam ti ga oznaio i
odakle u izai.
- U redu! - ree Orton - Znam!
- Ja sad odlazim. Imam veoma mnogo posla tokom dana. A ti se
nemoj uriti, to bi bilo bez svrhe. Nije potrebno da stigne u Luvr
prije nego to e o n biti ondje, a mislim da jutros uzima poduku iz
lova sa sokolovima. Hajde, idi, i slobodno se pokai! Ozdravio si i
dolazi da se gospoi de Sov zahvali za dobrotu koju ti je iskazivala
za vrijeme tvojeg bolovanja. Hajde, dijete, hajde!

143

Morvel je prislukivao ukoenih oiju, najeene kose i oznojena

ela. Prvi poriv mu je bio na oslobodi jednu pitolju iz kope i da
naniani na de Muaa, ali mu jedna njegova kretnja, koja je malko
razmaknula njegov plat, pokaza pod tim platem jedan visoko
zatvoren i veoma vrst oklop. Bilo je dakle vjerojatno da bi se kugla
na tom oklopu spljotila ili pak da bi udarila u neko mjesto na tijelu
na kome rana, koju bi zadala, ne bi bila smrtonosna. Osim toga
pomisli da bi de Mua, snaan i dobro naoruan, lako svrio sa njim,
onako ranjenim, te stoga sa uzdahom povue svoju pitolju koju je
ve bio ispruio u hugenota.
- Kakve li nesree - promrsi - to ga ne mogu oboriti ovdje bez
ikakvih drugih svjedoka osim ovog malog razbojnika, kome bi tako
dobro pristajao idui hitac!
Meutim, istog trenutka Morvel rasudi da je to pisamce, to ga je
Orton trebalo da urui gospoi de Sov, bilo moda vanije ak i od
ivota samog, voe hugenota.
- Ha! - promrmlja - jutros e mi ponovo izmai! No, neka bude!
Otii zdrav i itav! Ali sutra e biti red na meni, pa sve da te moram
slijediti do u sam pakao, iz kojeg si izaao da me uniti, lako ne
budem unitio tebe!
Uto de Mua omota svoj plat oko svojeg lica te se hitro udalji u
pravcu movare Templ. Orton krene ponovo du jaraka koji ga
odvedoe na obalu rijeke.
Tada Morvel ustane sa vie snage i ustrine no to bi se to
ovjek bio usudio oekivati, vrati se u ulicu Serize, ue u svoju kuu,
dade osedlati jednog konja te, ma koliko da je bio slab i uz rizik da
mu se ponovo otvore rane, pojuri galopom niz ulicu Sent-Antoan,
dospije na kejove i uleti u Luvr.
Pet minuta poslije toga to je nestao kroz ulaz straarnice,
Katarini je ve bilo poznato sve to se netom bijae dogodilo, a
Morvel je primio onih hiljadu zlatnih kuda to mu bijae obeala za
uhienje kralja Navare.

144

- O! - ree tada Katarina - ako se jako ne varam, taj e de Mua

biti ona crna mrlja koju je Rene naao u horoskopu tog prokletog
Bearnca!
etvrt sata poslije Morvela, Orton ue u Luvr, pokaza se
otvoreno kao to mu to bijae de Mua preporuio, i stigne u odaje
gospoe de Sov, poto je porazgovarao sa nekolicinom stanovnika
palae.
Jedino Dariola se nalazila u odajama svoje gospodarice. Katarina
je maloas bila dala pozvati ovu potonju da bi joj prepisala neka
vana pisma, pa je ova ve tokom pet minuta boravila kod kraljicemajke.
- Dobro je! - ree Orton. - Poekat u.
Iskoristivi svoju udomaenost kod gospoe de Sov, mladi
prijee u baruniinu spavaonicu pa, poto se pomno uvjerio da je
posve sam, gurne pisamce za ogledalo.
Istog trenutka kad je upravo opet udaljavao svoju ruku od zrcala,
unie Katarina.
Orton preblijedi jer mu se uinilo da se hitar i prodoran pogled
kraljice-majke najprije svratio na ogledalo.
- to radi ovdje, mali? - upita Katarina. - Zar moda trai
gospou de Sov?
- Da, gospoo. Ve dugo vremena je nisam pohodio, a ako bih
jo odugovlaio da joj se doem zahvaliti, plaio sam se da e me
smatrati nezahvalnikom.
- Znai da mnogo voli tu dragu arlotu?
- Svom svojom duom, gospoo!
- I vjeran si, kako kau?
- Vae Velianstvo e shvatiti da je to veoma prirodno ako bude
saznalo da mi je gospoa de Sov pruala njegu koju nisam zasluio,
jer ja sam samo obian sluga.
- A u kojoj ti je to prilici pruala tu njegu? - upita Katarina
pretvarajui se da nema pojma o dogaaju koji je mladog momka
zadesio
- Kad sam bio ranjen gospoo.
145

- Ah, siroto dijete! - klikne Katarina, - Bio si ranjen?

- Da, gospoo.
- A kada to?
- One veeri kada su doli da uhite kralja Navare. Toliko sam se
prestraio kad sam ugledao vojnike, da sam stao vikati i dozivati.
Jedan od njih udario me je po glavi, i ja sam pao u nesvijest.
- Ubogi djeae! A sada si ve posve oporavljen?
- Jesam, gospoo.
- Tako da si doao potraiti kralja Navare, kako bi se vratio k
njemu?
- Ne, gospoo! Saznavi da sam se usudio oduprijeti se
nareenjima Vaeg Velianstva, kralj Navare me je bez milosra
otjerao.
- Zar zaista?! - klikne Katarina sa naglaskom punim zanimanja. Pa lijepo, ja u se pobrinuti za to... Meutim, ako eka na gospou
de Sov, ekat e je uzalud. Ona je zauzeta ondje gore, iznad ovih
prostorija, u mojem kabinetu.
I pomislivi da Orton moda jo nije imao vremena da sakrije
pisamce za ogledalom, Katarina ue u kabinet gospoe de Sov, kako
bi mladiu dala punu slobodu.
U istom trenutku, i ba kada se Orton, uznemiren tim
neoekivanim dolaskom kraljice-majke, pitao ne krije li se u tom
dolasku neka spletka protiv njegova gospodara, zaue se tri lagana
kucaja o strop. To bijae signal to ga je trebalo da on sam dade
svojem gospodaru u sluaju opasnosti, kada se njegov gospodar
nalazio kod gospoe de Sov, i kad je on nad njim bdjeo.
On pretrne od tri kucaja. Neko tajanstveno nadahnue ga
prome, i on pomisli da je toga puta upozorenje upueno njemu
samome. Stoga pritri ogledalu i izvue odatle pisamce to ga je
onamo ve bio ugurao.
Katarina je kroz jedan otvor u tapiseriji pratila sve djeakove
kretnje. Vidje kako je pohitao k zrcalu, ali nije znala da li je to uinio
kako bi pisamce onamo sakrio ili opet odande izvadio.

146

- No - promrmlja nestrpljiva Firentinka - pa zato sada

odugovlai sa odlaskom?!
I smjesta se vrati u spavaonicu, nasmijeena lica.
- Ti si jo odvje, mali djeae? - ree. - Pa to jo eka? Zar ti
nisam rekla da u uzeti u svoje ruke brigu o tvojoj sreici? Kad ti ja
neto kaem, zar u to sumnja?
- Oh, gospoo, toga me opuvao bog! - odgovori Orton.
I djeak pristupi kraljici, poklekne jednim koljenom, poljubi rub
njezine haljine i izae.
Izaavi, ugleda u predsoblju zapovjednika garde koji je ekao
na Katarinu. Ta pojava nije bila prikladna da raspri njegove sumnje,
i ona ih je samo jo i udvostruila.
Katarina pak sa svoje strane, tek to je vidjela kako se za
Ortonom spustila tapiserija, pohita k ogledalu. Meutim uzalud je
uvukla iza njega svoju od nestrpljenja uzdrhtalu ruku: nije bilo
nikakvog pisamceta.
A ipak je bila sigurna da je vidjela kako se djeak pribliava
ogledalu. Bilo je to dakle da bi ponovo izvadio pisamce, a ne da bi ga
ostavio. Usud je njezinim protivnicima davao jednakomjernu snagu.
I dijete se pretvaralo u mukarca, u trenutku kada se borilo protiv nje.
Ona je tresla, zagledavala, duboko uvlaila ruku: nita!
- Oh, nesretnik! - vikne ona. - A ja mu meutim nisam bila
zlonamjerna. On je, eto, uzevi natrag to pisamce, sam poao ususret
svojoj sudbini!... Hej, gospodine de Nansi, hej!
Snani glas kraljice-majke prijee salonom i prodre sve do
predsoblja, gdje se, kao to smo rekli, nalazio zapovjednik dvorske
strae.
Gospodin de Nansi dotri.
- Evo me, gospoo! - ree. - to eli Vae Velianstvo?
- Bili ste u predsoblju?
- Da, gospoo.
- Vidjeli ste izai jednog mladia, djeaka?
- Upravo ovog trenutka.
- I on jo nije mogao daleko odmai?
147

- Jedva moda do polovine stubita.

- Pozovite ga natrag!
- Kako se zove?
- Orton. Ako bi odbio da se vrati, dovedite ga silom, ali ga
nemojte zastraivati ako ne bude pruao nikakav otpor. Treba smjesta
da govorim sa njim.
Zapovjednik garde izleti.
Kao to je predviao, Orton se nalazio jedva na polovini
stubita, jer je silazio polagano, u nadi da e susresti na stubitu ili
ugledati u nekom hodniku kralja Navare ili gospou de Sov.
Zauvi da ga zovu, pretrne.
Prvi poriv mu bude da bjei. Meutim, uslijed moi rasuivanja
koja bijae iznad njegova uzrasta, on shvati da bi bjeanjem
upropastio sve.
On se dakle zaustavi.
- Tko me zove?
- Ja, gospodin de Nansi! - odgovori zapovjednik, hitajui niz
stepenice.
- Ali meni se jako uri! - ree Orton.
- Zovem vas u ime Njezina Velianstva kraljice-majke! - doda
gospodin Nansi stigavi do njega.
Djeak obrie znoj to mu je izbio na elu i stane se uspinjati
natrag.
Zapovjednik krene za njim.
Katarina bijae isprva skovala plan da mladia dade uhapsiti i
pretraiti ga, te da se tako domogne pisamceta za koje je znala da ga
on nosi uza se. Dosljedno tome ona je bila naumila da ga optui za
krau, te je ve bila maknula sa toaletnog stolia jednu dijamantnu
kopu, iji je nestanak htjela svaliti na djeaka. Meutim, ona rasudi
da je taj potez opasan utoliko to bi probudio podozrenje mladia,
koji bi obavjestio svojeg gospodara, koji pak bi se tada priuvao, pa
se u svojem oprezu ne bi dao uhvatiti.
Bez sumnje, ona je mladia mogla dati odvesti u neku tamnicu.
Meutim, glasine o tom hapenju, ma koliko potajno bilo provedeno,
148

proirile bi se po Luvru, a jedna jedina rije o tom hapenju navela bi

Henrika da bude na oprezu.
Ipak, Katarini je bilo potrebno to pisamce, jer, jedno pisamce
gospodina de Mua-a kralju Navare, pisamce koje je Ortonu bilo tako
brino preporueno, moralo je u sebi sadravati itavu jednu zavjeru.
Ona dakle vrati kopu na mjesto odakle ju je bila uzela.
- Ne, ne! - promrmlja, - To je zamisao na nain bira: rava
zamisao... Ali, radi jednog pisamceta koje moda nije vrijedno... nastavi nabirui obrve i apui tako tiho da i sama gotovo da nije
mogla uti um svojih rijei. - Eh, vjere mi, nije to moja krivica! Sam
je kriv! Zato taj mali razbojnik nije stavio pisamce onamo kako je
morao da ga stavi?! To pisamce mi treba!
U tom trenutku ue Orton.
Katarinino lice imalo je zacijelo straan izraaj, jer se mladi
problijedivi zaustavi na pragu.
Bio je jo odvie mlad a da bi mogao savreno gospodariti
sobom.
- Gospoo - ree - ukazali ste mi ast da me pozovete natrag.
ime mogu posluiti Vaem Velianstvu?
Katarinino lice se razvedri kao da ga je obasjala zraka sunca.
- Dala sam te dozvati, dijete - ree - jer mi se tvoje lice svia i
jer, budui da sam ti dala jedno obeanje, to jest da u se pozabaviti
tvojom sreom, elim da to obeanje izvrim bez odlaganja. Ljudi
nas optuuju, nas, kraljice, da smo zaboravne. Nisu naa srca
zaboravna, ve je to na duh, zanesen dogaajima. I tako, sjetila sam
se da kraljevi dre u svojim rukama sudbine ljudi, i pozvala sam te
natrag. Doi, dijete moje, poi sa mnom!
Gospodin de Nansi, koji je taj prizor shvatio ozbiljno, gledao je
na to Katarinino raznjeavanje sa najveim zauenjem.
- Umije li jahati, mali? - upita Katarina.
- Umijem, gospoo.
- Ako je tako, doi u moj kabinet. Dat u ti jednu poruku koju
e odnijeti u Sen-ermen.
- Spreman sam na slubu Vaem Velianstvu!
149

- Dajte mu pripremiti konja, Nansi!

Gospodin de Nansi nestane.
- Hajdemo, dijete! - ree Katarina. I krene prva, a Orton poe za
njom.
Kraljica-majka sie kat nie, zatim ue u hodnik na kome su se
nalazile odaje kralja i vojvode od Alansona, stigne do zavojitog
stubita, sie jo jedan kat nie, otvori jedna vrata koja su vodila u
jednu krunu galeriju, od koje nitko osim nje i kralja nije imao
kljua, propusti Ortona te ue za njim i zatvori za sobom vrata. Ta je
galerija okruavala poput nekog opkopa izvjesne dijelove odaja
kralja i kraljice-majke. Bijae to, poput galerije dvorca Sant-Anelo
u Rimu i one u palai Piti (Pitti) u Firenci, mjesto podeeno za
povlaenje u sluaju opasnosti.
Poto je za sobom povukla vrata, Katarina se nae zajedno sa
mladiem zatvorena u tom mranom hodniku. Oboje uinie
dvadesetak koraka, Katarina kroei kao prva, a Orton idui za
Katarinom.
Iznenada se Katarina okrene i Orton ponovo nae na njezinom
licu isti onaj mrani izraaj to ga je na njemu bio ugledao deset
minuta ranije. inio se da njezine oi, okrugle kao u make ili
pantere, sipaju vatru u toj pomrini.
- Stani! - ree ona.
Orton osjeti kako mu niz lea prolaze marci. Samrtna hladnoa,
nalik na neki ledeni plat, sputala se sa toga svoda. Pod se inio
taman i sumoran poput poklopca nekog groba.
Katarinin pogled bio je iljat, ako se to moe rei, i prodirao je u
mladieve grudi.
On ustukne i stisne se sav drhtei uza zid.
- Gdje je pisamce to si ga bio zaduen uruiti kralju Navare?
- Pisamce! - promuca Orton.
- Da... ili gurnuti ga, ako bi bio odsutan, za ogledalo?
- Ja, gospoo? - odgovori Orton - ne znam o emu to govorite!
- Ono pisamce to ti ga je predao de Mua prije sat vremena iza
parka Arbalet.
150

- Ja nemam nikakvo pisamce! - ree Orton. - Vae se

Velianstvo posve sigurno vara!
- Lae! - ree Katarina. - Daj pisamce, i odrat u obeanje to
sam ti ga dala.
- Koje obeanje, gospoo!
- Uinit u te bogatim!
- Nemam nikakvo pisamce, gospoo! - ponovi djeak.
Katarina zakrguta zubima, ali zavri smijekom.
- Daj mi ga - ree - i imat e hiljadu zlatnih kuda!
- Nemam pisamceta, gospoo!
- Dvije hiljade kuda!
- Nemogue! Budui da ga nemam, ne mogu vam ga ni dati!
- Deset hiljada kuda, Ortone!
Videi kako se gnjev penje poput neke plime iz kraljiinog srca
na elo, Orton ocijeni da postoji samo jedan nain kako da spasi
svojeg gospodara: da proguta pisamce.
On se mai rukom za dep. Katarina se domisli njegovoj
namjeri, te mu zadri ruku.
- De, de, dijete; - ree nasmijavi se. - Dobro je! Ti si vjeran.
Kada kraljevi ele da veu uza, se nekog slugu, nije na odmet da se
uvjere da li je odana srca. Sada znam na emu sam s tobom. Evo,
uzmi moju kesu kao prvu nagradu. Idi i odnesi to, pisamce svojem
gospodaru i najavi mu da si od danas u mojoj slubi. Idi! Moe izai
i bez mene kroz vrata kroz koja smo uli. Ona se otvaraju iznutra.
Predavi kesu u ruke zgranutog mladia, Katarina pokroi
nekoliko koraka naprijed i poloi ruku na zid.
Meutim, mladi je ostao stajati u nedoumici. Nije mogao
povjerovati da je opasnost, koju je osjetio da mu se sruuje na glavu,
minula.
- Hajde, ta nemoj tako drhtati! - ree Katarina. - Zar ti nisam
rekla da ti je slobodno da ode, i da e ti, ako se bude htio vratiti,
tvoja srea biti utemeljena?
- Hvala, gospoo! - ree Orton. - Znai da mi opratate?

151

- I vie od toga: ja te nagraujem! Ti si dobar dostavlja njenih

pisamca, usluan glasnik ljubavi. Samo, ti zaboravlja da tvoj
gospodar eka na tebe!
- Ah, to je istina! - klikne mladi pohitavi prema vratima.
Ali, tek to je uinio tri koraka, kad li mu pod nogama nestane
tla. On zatetura, isprui obje ruke, krikne strahovito i nestane
survavi se u straan zaborav pod Luvrom, na ije je pokretako
pero Katarina netom pritisnula.
- No - promrmlja Katarina - sada u zahvaljujui tvrdokornosti
toga objeenjaka morati sii niz stotinu i pedeset stepenica!
Katarina poe natrag u svoje odaje, upali jednu zasjenjenu
svjetiljku, krene opet u hodnik, vrati pero na svoje mjesto, otvori
vrata jednog zavojitog stepenita koje kanda se sputalo u utrobu
zemlje te, tjerana neutaivom eu radoznalosti koja je bila tek orue
njezine mrnje, dospije do jednih eljeznih vratiju koja su vodila na
dno tamnice.
Ovdje je, krvav, smrvljen, smrskan uslijed pada u dubinu od
stotinu stopa, ali jo ipak u trzajima, leao nevoljni Orton.
Za debljinom zida ulo se klokotanje voda Sene, koju je jedan
podzemni dovod sprovodio sve do dna stepenita.
Uavi u tu vlanu i smrdljivu rupu, koja mora da je od svojeg
postojanja bila svjedokom mnogih podvala, slinih ovome to ga je
netom vidjela, Katarina pretrai tijelo, epa pismo, pomno se uvjeri
da je to doista ono to ga je eljela imati, gurne nogom ljeinu i
pritisne prstom na jedno pero: dno se zadigne, a ljeina sklizne te
ponesena svojom vlastitom teinom nestane u pravcu rijeke.
Zatvorivi potom opet vrata, ona se vrati gore, zakljua se u svoj
kabinet i proita pisamce koje bijae sastavljeno na slijedei nain:
Veeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica K lijepoj
zvijezdi. Ako dolazite, nemojte odgovoriti. Ako ne dolazite, recite
donosiocu NE.

152

Kad je proitala pisamce, na Katarininim se usnama pojavi samo

jedan smijeak. Ona je mislila samo na pobjedu to e je izvojtiti,
potpunoma zaboravljajui na cijenu uz koju je tu pobjedu kupila.
Meutim, stvarno: tko je ve bio Orton? Jedno vjerno srce, jedna
odana dua, jedan mlad i lijep djeak. I nita vie.
Ovo nije moglo ni na trenutak, kao to to lako moemo i
zamisliti, pomaknuti iglu na toj beutnoj teulji na kojoj se vau
sudbine carstva.
im je proitala pisamce, Katarina se smjesta opet uspne u odaje
gospoe de Sov te ga smjesti za ogledalo.
Siavi, ona naie na ulazu u hodnik zapovjednika dvorske
garde.
- Gospoo, - ree gospodin de Nansi - prema nareenju to mi ga
je dalo Vae Velianstvo, konj je spreman.
- Dragi moj barune - odgovori Katarina - konj nije potreban. Ja
sam djeaka navela da malko progovori, i on je u istinu odvie glup,
a da bih ga zaduila onim nalogom to sam mu ga htjela povjeriti na
izvrenje. Mislila sam da je lakaj, a on je u najbolju ruku samo
konjuar. Dala sam mu neto novaca i otpravila sam ga kroz mali
izlaz.
- A onaj nalog? - upita gospodin de Nansi,
- Nalog? - ponovi Katarina.
- Da, onaj to je trebalo da ga on izvri u Sen-Zermenu? eli li
Vae Velianstvo da to obavim ja, ili da to dadem obaviti po jednom
od svojih ljudi?
- Ne, ne! - odgovori Katarina. - Vi i vai ljudi imat ete veeras
drugog posla!
I Katarina se vrati u svoje odaje, usrdno se nadajui da e te
veeri imati u svojim rukama sudbinu tog prokletog kralja Navare.

153

15. SVRATITE K LIJEPOJ ZVIJEZDI

Dva sata nakon dogaaja to smo ga ispripovijedali, i od kojeg
nije zaostao nikakav trag ak ni na Katarininom licu, gospoa de Sov
se, zavrivi svoj posao kod kraljice-majke, vrati natrag u svoje
odaje.
Poslije nje unie i Henrik. Saznavi od Dariole da je bio doao
Orton, on se uputi ravno k ogledalu i uzme pisamce.
Ono bijae, kao to smo rekli, sastavljeno na slijedei nain:
Veeras u deset sati, ulica Arbr-Sek, gostionica K Lijepoj
zvijezdi. Ako dolazite, nemojte odgovarati. Ako ne dolazite, recite
donosiocu NE.
Potpisa nije bilo.
- Henrik nee propustiti da poe na sastanak - rekla je Katarina jer, sve da i ima elju da ne ode onamo, on sada vie nee nai
donosioca da bi mu rekao NE!
U tom pogledu Katarina se nije prevarila. Henrik se raspita za
Ortona i Dariola mu ree da je izaao sa kraljicom-majkom.
Meutim, budui da je zatekao pisamce na svojem mjestu i da je
znao da je taj ubogi djeak nesposoban za izdaju, Henrik ne osjeti
nikakvu uznemirenost.
Ruao je kao i obino za kraljevom trpezom, a ovaj mu se
uvelike podsmijevao zbog nespretnosti to ih tokom prijepodneva
bijae poinio prilikom lova na ptice.
Henrik se izgovarao time da je branin, a ne ovjek iz nizine, ali
obea Karlu da e izuavati lov sa sokolima.
Katarina je bila neobino ljubazna, a ustavi od stola zamoli
Margeritu da joj pravi drutvo itave te veeri.
154

U osam sati Henrik uze dva plemia, izae sa njima kroz kapiju
Sent-Onore, zaobie u velikom luku, ue opet kroz kulu Boa (Bois),
prijee Senu skelom kod Nela (Nesle), poe sve do ulice Sen-ak
(Sen-Jacques), gdje ih otpravi, kao da je naumio krenuti u ljubavnu
pustolovinu.
Na uglu ulice Matiren (Mathurins) sretne jednog ovjeka na
konju, umotanog u plat, koji mu se priblii.
- Mant! - ree ovjek.
- Po! - odgovori kralj.
ovjek smjesta sjae. Henrik se umota u plat koji bijae sav
ukaljan, uzjae konja koji bijae sav uznojen, vrati se ulicom La Arp
(La Harpe), prijee preko mosta Sen-Miel, projuri ulicom Bartelemi
(Barthelemy), prijee ponovo preko rijeke mostom Menje
(Meuniers) krene niz kejove, ue u ulicu Arbr-Sek i pokuca na vrata
gazde La Irijera.
De La Mol se nalazio u gostionikoj prostoriji koja nam je
poznata i pisao jedno dugako ljubavno pismo, poznato nam je
kome.
Kokona se nalazio u kuhinji sa La Irijerom gdje je promatrajui
kako se okree est jarebica, raspravljao sa svojim prijateljem
gostioniarom o stupnju peenosti pri kojem je uputno da se jarebice
skinu sa ranja.
Upravo u tom trenutku pokuca Henrik. Grgur ode da otvori te
odvede konja u konjunicu, dok je namjernik uniao topui svojim
izmama po podu kao da je htio ugrijati svoje ukruene noge.
- Hej, gazda La Irijeru! - vikne de La Mol svejednako piui. Evo vas trai jedan plemi!
La Irijer pristupi i odmjeri Henrika od glave do pete, pa budui
da mu njegov plat od grube tkanine nije ulijevao osobito potovanje,
upita:
- Tko ste vi?
- Eh, doavola! - ree Henrik pokazujui na de La Mola. Gospodin vam je to upravo netom, rekao: ja sam plemi iz Gaskonje
koji je doao u Pariz da se pokae na dvoru.
155

- A to hoete?
- Sobu i veeru.
- Hm, - dobaci La Irijer - a Imate li nekog slugu?
Bijae to, kako znamo, uobiajeno pitanje.
- Nemam! - odgovori Henrik. - Ali, raunam da u najmiti
jednoga kad se budem obogatio.
- Ja ne izdajem gospodske sobe bez sobe za poslugu! - ree La
Irijer.
- ak ni ako vam ponudim da vam za vau veeru platim jedan
burgundski zlatnik, s tim da se obraunamo sutra?
- Hm, hm, vi ste veoma velikoduni, plemeniti gospodine - ree
La Irijer gledajui Henrika sa podozrenjem.
- Ne, ali u uvjerenju da u ovo vee i no provesti u vaem
svratitu, kojeg mi je jako preporuio jedan gospodin iz mojeg kraja
koji ivi ovdje, ja sam pozvao jednog prijatelja da doe sa mnom na
veeru. Imate li dobrog arboakog vina?
- Imam, i to takvoga da ni Bearnac ne pije boljega.
- U redu. Platit u ga posebno. Ah, evo, upravo dolazi moj gost!
I doista, vrata su se bila otvorila i propustila jo jednog plemia
koji bijae nekoliko godina stariji od prvog i koji je o boku vukao
jedan ogromni rapir.
- Aj, aj! - ree. - Vrlo ste tani, mladi moj prijatelju! Za ovjeka
koji je netom prevalio dvije stotina milja, veoma je lijepo da stie na
minutu!
- Je li to va gost? - upita La Irijer.
- Da! - ree prvi pridolica prilazei mladom ovjeku sa rapirom
i steui mu ruku. - Posluite nam veeru!
- Ovdje ili u vaoj sobi?
- Gdje god hoete!
- Gazdo - apne La Mol dozvavi La Irijera - oslobodite nas tih
hugenotskih spopada! Vi, Kokona i ja, ne bismo pred njima mogli
progovoriti ni rijei o svojim poslovima!
- Posluite veeru u sobi broj 2, na treem katu! - vikne La Irijer,
- Uspnite se, gospodo, uspnite se!
156

Dvojica pridolica uputie se za Grgurom koji je stupao pred

njima osvjetljavajui im put.
De La Mol ih isprati pogledom sve dok nisu nestali. A kad se
opet okrenuo, ugleda Kokonaa ija se glava bila promolila iz kuhinje.
Dva ogromna iskolaena oka i otvorena usta podavala su toj glavi
upeatljiv izraaj uenja.
De La Mol mu pristupi.
- Sto mu gromova! - ree mu Kokona - Jesi li vidio?
- to to?
- Tu dvojicu plemia!
- Pa to je s njima?
- Zakleo bih se da je to...
- Tko?
- Pa... kralj Navare i ovek sa platem trenjeve boje.
- Zaklinji se koliko hoe, ali ne odvie glasno!
- Znai ti si ih takoer prepoznao?
- Svakako!
- A poto su doli ovamo?
- Zbog nekakvih ljubavnih poslova.
- Misli?
- Siguran sam!
- La Mole, vie volim udarce maem negoli te nekakve ljubavne
poslove! Maloas sam se zaklinjao, a sada se kladim...
- Na ta se to kladi?
- Da je posrijedi neka zavjera!
- Ah, ti si lud!
- A ja ti kaem ...
- A ja pak kaem tebi, ukoliko i kuju zavjeru, da se to tie samo
njih!
- Ah, to je istina! U stvari - ree Kokona - ja vie nisam u slubi
gospodina vojvode od Alasona. Neka se nagode kako im bude s
voljom!
I budui da se inilo da su jarebice dosegle onaj stupanj
peenosti u kome ih je Kokona volio, to Pijemonteanin, koji je
157

raunao da e mu one predstavljati najvei dio njegove veere,

dozove gazdu La Irijera, da bi ih ovaj skinuo sa ranja.
Za to vrijeme se Henrik i de Mua smjestie u svojoj sobi.
- Dakle, Sire, - upita de Mua poto je Grgur bio prostro stol - vi
ste vidjeli Ortona?
- Ne, nisam, ali sam dobio pisamce to ga je gurnuo za ogledalo.
Bit e da se djeak prestraio, kako pretpostavljam, jer je, za vrijeme
dok je bio ondje, dola kraljica Katarina, tako da je otiao ne
saekavi me. Na trenutak sam se bio uznemirio, jer Dariola mi je
rekla da je kraljica-majka nadugako razgovarala sa njim.
- O, nema tu nikakve opasnosti! Taj objeenjak je spretan, pa
makar da se kraljica-majka razumije u svoj posao, on e joj zadati
glavobolje, u to sam siguran!
- A vi, de Mua, jeste li ga odonda vidjeli? - upita Henrik.
- Nisam, ali u ga vidjeti veeras. U pono mora doi ovamo po
mene sa jednim dobrim musketarom. On e mi sve to ispripovijedati
putem.
- A ovjek koji je bio na uglu ulice Matiren?
- Koji ovjek?
- Onaj od koga sam dobio plat i konja. Jeste li u njega sigurni?
- To je jedan od naih najodanijih ljudi. A osim toga on ne
poznaje Vae Velianstvo i nema pojma sa kim je imao posla.
- Znai da moemo posve spokojno porazgovarati o naim
poslovima?
- Bez ikakve sumnje! Uostalom, de La Mol dri strau.
- Izvrsno.
- Dakle, Sire, to kae gospodin d'Alanson?
- Gospodin d'Alanson ne eli otii, de Mua! On se u toj stvari
izrazio jasno i glasno. Izbor vojvode od Anua za poljsko prijestolje i
kraljeva bolest izmijenili su sve njegove namjere.
- Znai, upravo je on upropastio itav na plan?
- Da,
- On nas dakle izdaje?
- Jo ne. Ali, on e nas izdati prvom prilikom koju bude naao.
158

- Kukavikog li srca! Himbenog li duha! A zato nije odgovorio

na pisma to sam mu ih napisao?
- Da bi imao dokaze, a da ih sam ne prua. A u meuvremenu,
sve je propalo, zar ne, de Mua?
- Naprotiv, Sire, sve je dobiveno! Vi dobro znate da je listom
itava stranka, izuzev frakcije princa Kondea, bila za vas i da se
sluila vojvodom, sa kojim se na izgled bijae stavila u vezu, samo
kao zatitom. E pa, od dana ceremonije, ja sam sve prebacio i vezao
na vas. Stotinu ljudi bilo vam je dostatno za bijeg sa vojvodom od
Alansona. Sada sam digao na noge njih petnaest stotina. Za osam
dana oni e biti spremni i rasporeeni na putu za Po. To vie nee biti
bijeg, to e biti povlaenje. Hoe li vam dostajati petnaest stotina
momaka, Sire, i hoete li se smatrati sigurnim sa tom vojskom?
Henrik se osmjehne i potapa ga po ramenu.
- Poznato ti je, de Mua, i tebi je kao jedinom poznato da kralj
Navare po svojoj prirodi nije takav straljivac, kao to to ljudi
vjeruju.
- Eh, boe moj, ja to znam, Sire, a nadam se da e to uskoro i
itava Francuska znati poput mene!
- Meutim, kada ovjek kuje zavjeru valja da u tome uspije. Prvi
uslov za uspjeh je odluka. A da bi odluka bila brza, odsjena i
potpuna, ovjek mora biti uvjeren da e uspjeti.
- Pa, Sire, u kojim danima se odrava lov?
- Svakih osam ili deset dana, bilo na divlja, bilo na ptice.
- Kada je bio posljednji lov?
- Upravo danas.
- Znai da e se od danas za osam ili deset dana ponovo poi u
lov?
- Bez ikakve sumnje! Moda jo i ranije!
- Sluajte, ini mi se da je sve savreno spokojno. Vojvoda od
Anua je otputovao, i vie nitko ne misli na nj. Kralj se iz dana u dan
oporavlja od svoje bolesti. Progoni upereni protiv nas su malone
prestali. Umiljavajte se kraljici-majci, umiljavajte se gospodinu

159

d'Alansonu. Govorite mu neprestano da ne moete otii bez njega.

Nastojte, to je najtee od svega, da u to povjeruje!
- Budi bez brige: on e povjerovati.
- Mislite li da on ima tako veliko povjerenje u vas?
- Nipoto! Boe sauvaj! Ali, on vjeruje sve to mu kae
kraljica.
- A kraljica, da li nam ona slui iskreno?
- O, ima za to dokaza! Uostalom, ona je astohlepna, a ta kruna
Navare, koja joj nedostaje, pali joj elo!
- Pa dobro! Tri dana prije toga lova, isporuite mi gdje e se
obdrati, da li u Bondiu, u Sen-ermenu ili u Rambujeu. Javite mi
takoer i da ste spremni, a kad budete vidjeli de Muaa kako juri pred
vama, krenite za njim i pojurite vrsto. Jednom kad se naete izvan
ume, onda e kraljica-majka, ako vas bude htjela imati, morati trati
za vama. A njezini normandijski konji nee, nadam se, ni ugledati
potkove naih berberskih konja i panjolskih konjia!
- Tako je, de Mua!
- Imate li novaca, Sire?
Henrik uini grimasu koju je za itavog svojeg ivota inio na
ovo pitanje.
- Ne previe! - ree. - Ali, vjerujem da ga ima Margo.
- Pa lijepo! Bio va, bio njezin, no ponesite koliko najvie budete
mogli!
- A ti, to e ti u meuvremenu raditi?
- Poto sam se bavio poslovima Vaeg Velianstva, i to prilino
djelatno, kao to je to ono moglo vidjeti, hoe li mi Vae Velianstvo
dozvoliti da se malo pozabavim svojim vlastitima?
- Pozabavi se, de Mua, pozabavi se! A koji su ti to poslovi?
- Sluajte Sire, Orton mi je rekao (a to je veoma inteligentan
djeak, i ja ga preporuam Vaem Velianstvu), Orton mi je rekao da
je juer blizu Arsenala sreo onog razbojnika Morvela koji se je
oporavio zahvaljujui Reneovoj njezi i koji se grije na suncu poput
zmije, to i jeste.
- Ah, da, shavaam! - ree Henrik.
160

- Ah, vi shvaate, dobro je... Vi, Sire, vi ete jednog dana biti
kralj, a ako budete imali da izvrite neku osvetu takve vrste kao to je
moja vi ete je izvriti na kraljevski nain. Ja sam vojnik i moram se
osvetiti na vojniki nain. Kad dakle svi nai mali poslovi budu
ureeni, to e tom razbojniku ostaviti jo pet ili est dodatnih dana
da se posve oporavi, tada u i ja sa svoje strane poi put Arsenala i
pribost u ga za ledinu sa etiri dobra udarca rapirom, poslije ega u
olakana srca napustiti Pariz.
- Samo ti obavi svoje poslove, prijatelju, samo ih obavi! - ree
Bearnac. - to sam ono jo htio pitati... ti si zadovoljan sa de La
Molom, zar ne?
- O, on je draestan momak koji vam je odan duom i tijelom,
Sire, i na kojeg moete raunati ba kao i na mene. Hrabar je...
- I nadasve diskretan! A i poi e s nama u Navaru, de Mua. Kad
jednom stignemo onamo, porazmislit emo to nam je poduzeti da
mu se oduimo!
Upravo kad je Henrik sa svojim podrugljivim smijekom
dovravao tu reenicu, otvorie se, ili bolje rei, razletie se vrata, a
onaj koga su ba u tome asu toliko hvalili, osvane blijed i uzrujan.
- Na uzbunu, Sire! - vikne - Na uzbunu! Kua je opkoljena!
- Opkoljena?! - povie Henrik, - A tko ju je opkolio?
- Kraljeva garda!
- Hm, hm! - proguna de Mua potegnuvi svoje pitolje iza pasa.
- Bit e bitke, kako se ini!
- O, da! - ree de La Mol. - Ba se sada radi o pitoljima i bitki!
to mislite da ete postii protiv pedeset ljudi!
- On je u pravu! - dobaci kralj. - A kad bi postojala neka
mogunost za povlaenje.
- Postoji jedna koja je ve posluila i meni samome i, ako Vae
Velianstvo izvoli poi za mnom...
- A de Mua?
- I gospodin de Mua moe takoer poi za nama, ako eli, ali,
treba obojica da se pourite!
Na stubitu se zaue koraci.
161

- Prekasno je! - ree Henrik.

- Ah, kad bi ih netko mogao zabaviti makar samo tokom pet
minuta - povie de La Mol - ja bih jamio za kralja!
- Tada zajamite za nj, gospodine! - ree de Mua. - Ja sam
preuzimam na sebe da ih zabavim. Hajde, Sire, idite!
- Ali, to si naumio?
- Ne brinite, Sire! Samo vi poite!
I de Mua poe sakrivati kraljev tanjur, ubrus i au, tako da se
moglo povjerovati da je bio sam za stolom.
- Hajde, Sire, hajde! - povie La Mol zgrabivi kralja za
podlakticu i povukavi ga na stubite.
- De Mua! Valjani moj de Mua! - klikne Henrik pruivi mladiu
ruku.
De Mua poljubi tu ruku, izgura Henrika iz sobe te za njim
zatvori vrata i namakne zasun.
- Da, da, shvaam! - ree Henrik. - On e se dati uhvatiti, dok
emo mi bjeati i umaknuti! Ali, tko nas je to, dovraga mogao
izdati?!
- Doite, Sire, doite! Oni se uspinju, oni se uspinju!
I doista, svjetlost baklji poela je kliziti du uskog stubita, a na
dnu se zau neto kao zveket maeva.
- Sire, - upita de La Mol - da li se Vae Velianstvo mnogo plai
etnje po krovu?
- Zar ja?! - klikne Henrik. - Ta hajde! Ja sam lovac na divokoze!
- Pa dobro, neka onda Vae Velianstvo poe za mnom. Meni je
poznat put, i ja u mu posluiti za vodia.
- Krenite, krenite, ja u za vama! - ree Henrik.
De La Mol zakorai kao prvi, krene du jedne iroke izboine
koja je predstavljala ljeb, na ijem drugom kraju naie na jednu
udolinu to su je tvorila dva krova. Na tu udubinu je gledao otvor
nekog potkrovlja koje je vodilo na jedan nenastanjeni tavan.
- Sire - ree de La Mol - evo nas u ulici!
- Eh, eh, - dobaci Henrik - utoliko bolje!
I otare svoje blijedo elo na koje bijahu izbili graci znoja.
162

- A sada - nastavi La Mol - stvari e poi same od sebe. Tavan

ima izlaz na stubite, stubite vodi u jedan prolaz, a prolaz izlazi na
ulicu. Ja sam proao istim tim putem, Sire, i to u jednoj jo mnogo
stranijoj noi no to je to ova!
- Idemo, idemo! - ree Henrik. - Naprijed!
De La Mol klizne kao prvi kroz otvor koji je zjapio bez prozora,
stigne do ravo zatvorenih vratiju, otvori ih, nae se na jednom
zavojitom stepenitu i gurne kralju u ruku konop koji je sluio kao
ograda.
- Doite, Sire! - ree.
U sredini stepenita Henrik zastane. Bio je dospio do jednog
prozora. Taj je prozor gledao na dvorite svratita K lijepoj
zvijezdi.
Na stubitu preko puta vidjelo se kako tre vojnici. Jedni su
drali baklje, a drugi maeve.
Iznenada kralj Navare zamijeti u sredini jedne skupine de Muaa.
Bio je predao svoj ma i mirno je silazio.
- Ubogi deko! - uzdahnu Henrik. - To odano i valjano srce!
- Vjere mi, Sire - ree de La Mol - Vae Velianstvo zacijelo
opaa da on izgleda veoma spokojno i... gle!... ak se i smjeka!
Mora da izmilja neku dobru podvalu, jer, i sami znate, on se rijetko
kada smjeka!
- A onaj mladi koji je bio s vama?
- Gospodin de Kokona? - upita de La Mol.
- Da, gospodin de Kokona. Kamo se djeo?
- O, Sire, za njega nisam ni najmanje zabrinut! Kad je ugledao
vojnike, on me je upitao samo jedno: Stavljamo li togod na
kocku? - Svoju glavu odgovorio sam mu. A ti, hoe li uspjeti
da umakne? - Nadam se! rekoh. E pa, i ja takoer! odgovorio
je on. I ja vam se kunem da e umaknuti, Sire. Ako Kokonaa budu
uhvatili, jamim vam da e to biti stoga to mu je odgovaralo da se
dade uhvatiti.
- Onda je sve u redu! - ree Henrik, - Pokuajmo da se opet
dokopamo Luvra!
163

- Eh, bogo moj! - dobaci La Mol. - Nita lake od toga, Sire!

Umotajmo se u svoje plateve i izaimo. Ulica je krcata ljudima to
su doli zbog te galame, i smatrat e nas znatieljnicima.
I doista, Henrik i de La Mol naoe da su vrata otvorena, a
jedina potekoa to su je osjetili da bi izali, bijae bujica svjetine
koja je preplavila ulicu.
Meutim, obojici poe za rukom da se otkradu ulicom Averon.
No stigavi u ulicu Puli (Poulies) vidjee kako trgom Sen-ermenl'Okseroa prolaze de Mua i njegova oruana pratnja pod vodstvom
zapovjednika garde, gospodina de Nansia.
- Hm, hm - promrmlja Henrik - ini se da ga sprovode u Luvr,
Dovraga, ulazi e biti zatvoreni... Pitat e za ime svakog koji se bude
vraao unutra... Ako me budu vidjeli da se vraam poslije njega, za
njih e to biti vjerojatnost da sam bio sa njim!
- Pa, Sire - ree de La Mol - onda se vratite u Luvr drugaije
nego li kroz straarnicu!
- A kako, dovraga hoe da uem?!
- Ta nema li Vae Velianstvo i prozor kraljice Navare?
- Trista mu! Gospodine de La Mole - klikne Henrik - vi ste u
pravu! A ja se toga nisam ni sjetio!... Ali, kako da upozorim kraljicu?
- Oh - odgovori de La Mol naklonivi se sa smjernom
zahvalnou - Vae Velianstvo umije tako dobro hitati kamenje!

164

16. DE MUA DE SEN-FAL

Ovoga puta Katarina bijae poduzela tako dobre mjere, te je
vjerovala da moe biti sigurna u svoju stvar.
Dosljedno tome ona je oko deset sati otpravila Margeritu, posve
uvjerena, kao to je to uostalom i bilo istina, da kraljica Navare nema
pojma o onome to se spremalo protiv njezina mua, te prijee u
kraljeve odaje i zamoli ga da odgodi svoj odlazak na spavanje.
Zabrinut uslijed pobjednikog izraaja koji se, usprkos njezinom
uobiajenom pretvaranju, na licu njegove majke rascvjetao, Karlo
stane Katarini postavljati pitanja, no ona odgovori samo slijedee:
- Mogu Vaem Velianstvu rei samo jedno, to jest da e ono
veeras biti osloboeno dvojice svojih najljuih neprijatelja.
Karlo uini jednu kretnju obrvama poput ovjeka koji samome
sebi kae: No dobro, vidjet emo!, pa stane ekati poto je pozvao
zvidukom svojeg velikog hrta, koji mu prie dovukavi se po trbuhu
poput zmije i koji poloi svoju finu i pametnu glavu na koljeno
svojeg gospodara.
Nakon nekoliko trenutaka, koje je Katarina provela ukoenih
oiju i nauljenih uiju, u dvoritu Luvra zau se jedan hitac iz
pitolje.
- Kakva je to buka? - upita Karlo nabirui obrve, a hrt naglo
ustane i uspravi ui.
- Nita! - ree Katarina. - To je jedan signal, i nita vie.
- A ta znai taj signal?
- Znai da je poam od ovog trenutka va jedini neprijatelj, Sire,
va stvarni neprijatelj izvan mogunosti da vam naudi.
- Zar su maloas ubili nekog oveka? - upita Karlo zagledavi se
u svoju majku vladalakim pogledom koji je govorio da su
usmravanje i pomilovanje dva atributa koja su nerazdvojna od
kraljevske moi.
165

- Ne, Sire, samo su maloas dvojicu uhapsili.

- Oh! - promrsi Karlo - uvijek potanje spletke, uvijek komploti u
koje kralj nije upuen! Smrt i prokletstvo, majko, ja sam ipak ve
odrastao momak, dovoljno odrastao momak kako bih sam mogao
bdjeti nad sobom, i nije mi potreban povodac ni djeja kapica! Idite u
Poljsku za svojim sinom Henrikom, ako hoete vladati! Ali ovdje,
kaem vam, ovdje ste na krivom putu, ako nastavljate da igrate tu
igru!
- Sine, - ree Katarina - ovo je posljednji puta to se mijeam u
vae poslove. Meutim, to je jedan pothvat koji je zapoeo ve
otprije mnogo vremena, u kome ste uvijek tvrdili da sam u krivu, i
meni je bilo jako stalo da Vaem Velianstvu dokaem da sam bila u
pravu.
Toga trenutka u predvorju se zaustavi nekoliko ljudi, i zau se
kako se na kameno poploenje poda odlau kundaci musketa jedne
male ete.
Gotovo smjesta zatim gospodin de Nansi dade zamoliti za
dozvolu da ue k kralju.
- Neka ue! - ree Karlo ivahno.
Gospodin de Nansi ue, pokloni se kralju, a zatim se obrati
Katarini:
- Gospoo, - ree - nalog Vaeg Velianstva je izvren: on je
uhvaen.
- Kako, - on? - povie Katarina sva zbunjena. - Zar ste uhvatili
samo jednoga?
- Bio je sam, gospoo.
- A je li se branio?
- Ne! Mirno je veerao u jednoj sobi i predao je svoj ma pri
prvom pozivu.
- Tko to? - upita kralj.
- Vidjet ete! - ree Katarina. - Dajte uvesti uhapenika,
gospodine de Nansi.
Pet minuta kasnije bude uveden de Mua.
- De Mua! - usklikne kralj. - Ta to je posrijedi, gospodine?!
166

- Eh, sire - ree de Mua sa savrenim mirom - ako mi Vae

Velianstvo za to dade dozvolu, ja bih mu postavio to isto pitanje!
- Umjesto da kralju postavite to pitanje - upadne Katarina imajte dobrotu, gospodine de Mua, da mojem sinu saopite tko je bio
onaj ovjek koji se nalazio u spavaonici kralja Navare u izvjesnoj
noi i koji je, u toj noi, odupirui se nareenju Njegova Velianstva
poput nekog pobunjenika, kao to to i jest, ubio dva momka od garde
i ranio gospodina de Morvela?
- Stvarno! - ree Karlo nabravi obrve. - Da li vam je moda
poznato ime toga ovjeka, gospodine de Mua?
- Da, Sire. - eli li ga Vae Velianstvo saznati?
- Priznajem, to bi me obradovalo!
- E pa lijepo, Sire. On se zove de Mua de Sen-Fal.
- To ste bili vi?
- Ja glavom!
Iznenaena tom smjelou, Katarina pristupi korak blie
mladiu.
- A kako ste se usudili da se oduprete nareenjima kralja? - upita
Karlo IX.
- Kao prvo, Sire, nisam imao ni pojma o tome da je postojalo
neko nareenje Vaeg Velianstva. A onda, vidio sam samo jednu
stvar ili, bolje rei, samo jednog ovjeka: gospodina de Morvela,
ubojicu mojega oca i gospodina admirala. Tad sam se sjetio da mi,
ima tome godina i po, u ovoj istoj sobi gdje smo sada, tokom veeri
24. augusta, Vae Velianstvo bijae obealo, i to govorei izravno
meni, da e kazniti obojicu. A budui da su se odonda zbili znaajni
dogaaji, vjerovao sam da se kralj i nehotino odvratio od svojih
elja. I, ugledavi Morvela na dohvatu, pomislio sam da mi ga je
poslalo samo nebo. Sve ostalo Vaem je Velianstvu poznato, Sire.
Udario sam na njega kao na ubojicu i pripucao na njegove ljude kao
na razbojnike.
Karlo ne odgovori nita. Njegov osjeaj prijateljstva prema
Henriku bijae ga od nekog vremena potaknuo da mnoge stvari

167

promatra sa drugaijeg gledita no to je na njih gledao ranije, i to

esto puta sa uasom.
Kraljica-majka bijae u vezi Bartolomejske noi zabiljeila u
svojem pamenju poneke nabaene rijei proizale iz ustiju njezina
sina, koje su nalikovale na grinju savjesti.
- Ali - upita Katarina - po to ste doli u takvo doba noi u odaje
kralja Navare?
- Oh, - odgovori de Mua - to je itava pria, veoma duga za
pripovjedanje... Meutim, ako bi Njegovo Velianstvo imalo
strpljenja da je saslua...
- Da! - ree Karlo - govorite samo, ja to elim!
- Pokoravam se, Sire! - ree de Mua naklonivi se.
Katarina sjedne, prikovavi za mladog vou svoj uznemireni
pogled.
- Sluamo vas! - ree Karlo. - Akteone, ovamo!
Pas ponovo zauzme mjesto na kojem je bio prije negoli su uveli
uhapenika.
- Sire, - ree de Mua - bio sam doao k Njegovom Velianstvu
kralju Navare kao zastupnik nae brae, vaih vjernih podanika
reformirane vjere.
Katarina uini jedan znak Karlu IX.
- Budite bez brige, majko - ree ovaj - meni ne izmie ni jedna
jedina rije. Nastavite, gospodine de Mua, nastavite! - Zato ste to
bili doli?
- Da bih kralja Navare upozorio - nastavi de Mua - da je zbog
svojeg odreknua od nae vjere izgubio povjerenje stranke hugenota,
a da su mu, meutim, u uspomeni na njegovog oca, Antuna
Burbonskog i prije svega, u sjeanju na njegovu majku, hrabru Ivanu
d'Albre ije je ime meu nama tako omiljeno sljedbenici reformirane
vjere duni taj znak obzira da ga zamole da odustane od svojih prava
na krunu Navare.
- to kae?? - vikne Katarina ne uzmogavi usprkos svojem
samosavlaivanju, da primi bez krika taj neoekivani udarac koji ju
je pogodio.
168

- Hm, hm! - dobaci Karlo. - Ali, ta kruna Navare, koju tako bez
moje dozvole seljakaju s glave na glavu, ini mi se, meutim, da
pripada pomalo i meni!
- Hugenoti, Sire, priznaju vie no itko to naelo vrhovnog
gospodstva to ga je kralj netom izrazio. A oni su i namjeravali
ponukati Vae Velianstvo da je poloi na jednu glavu koja mu je
draga.
- Meni?! - klikne Karlo. - Na glavu koja je meni draga?! Grom i
pakao! Ta o kojoj to glavi govorite, gospodine? Ja vas ne razumijem!
- O glavi gospodina vojvode od Alansona!
Katarina preblijedi poput mrtvaca i oine de Muaa jednim
plamteim pogledom.
- A mojem bratu d'Alansonu je to bilo poznato?
- Da, Sire.
- I on je tu krunu prihvatio?
- Uz pridraj pristanka Vaeg Velianstva, na koji nas je uputio.
- Hm, hm - promrmlja Karlo - zbilja, ta kruna e divno pristajati
naem bratu d'Alansonu! A ja se toga nisam ni sjetio! Hvala, de Mua,
hvala! Uvijek kada budete imali slinih ideja, biti ete dobrodoli u
Luvru!
- Sire, vi biste ve odavno bili obavijeteni o svim tim
planovima, da nije bilo te nesretne zgode sa Morvelom, koja me je
navela da strahujem da sam pao u nemilost Vaeg Velianstva.
- Da, - dobaci Katarina - ali to je Henrlk rekao na taj plan?
- Kralj Navare se podvrgao eljama svoje brae, gospoo, i
njegov odustanak je bio spreman.
- U tom sluaju - klikne Katarina - mora da imate i pismeni
odustanak!
- Stvarno, gospoo, - ree de Mua - ja ga sluajno imam uza se,
sa datumom i njegovim potpisom.
- Datumom ranijim od one nezgode u Luvru? - upita Katarina.
- Da, od dana uoi toga dogaaja, mislim.

169

I de Mua izvadi iz svojeg depa povelju o odricanju u korist

vojvode od Alansona koja je bila napisana i potpisana Henrikovom
rukom i koja je nosila reeni datum.
- Vjere mi, da! - ree Karlo. - Sve je sasvim u redu!
- A ta je Henrik traio u zamjenu za to odreknue?
- Nita, gospoo. Rekao nam je da ga prijateljstvo kralja Karla
obilato odteuje za gubitak jedne krune.
Katarina se od ljutine ugrize za usne i stane kriti svoje lijepe
ruke.
- Sve ovo je savreno tano, de Mua! - ree kralj.
- Dakle, - poe opet kraljica-majka - ako je sve to ve bilo
uglavljeno izmeu vas i kralja Navare, u koju je onda svrhu bio taj
sastanak to ste ga veeras imali sa njim?
- Ja, gospoo?! Sa kraljem Navare?! - klikne de Mua - gospodin
de Nansi, koji me je uhapsio, potvrdit e da sam bio sam. Vae ga
Velianstvo moe pozvati!
- Gospoine de Nansi! - vikne kralj. Zapovjednik garde se
ponovo pojavi.
- Gospodine de Nansi, - upita Katarina ivahno - da li je
gospodin de Mua bio posve sam u svratitu K lijepoj zvijezdi?
- U sobi da, gospoo, ali u svratitu ne!
- Ah? - klikne Katarina. - A tko je bio njegov drug?
- Ne znam da li je to bio drug gospodina de Muaa, gospoo, ali
znam da je umakao kroz jedna stranja vrata, poto je oborio na
mjestu dvojicu mojih momaka.
- A vi ste, bez sumnje, prepoznali tog plemia?
- Ne, nisam ja, ve moji ljudi.
- A tko je to bio? - upita Karlo IX.
- Gospodin grof Hanibal de Kokona.
- Hanibal de Kokona? - ponovi kralj smrknuvi se zamiljeno onaj koji je poinio tako straan, pokolj hugenota u noi svetog
Bartolomeja?
- Gospodin de Kokona, plemi u slubi gospodina vojvode od
Alansona - ree gospodin de Nansi.
170

- U redu, u redu! - ree Karlo IX. - Povucite se, gospodine de

Nansi... A drugi puta imajte na umu jedno...
- to to, Sire?
- Da ste u mojoj slubi i da treba da sluate jedino mene!
Gospodin de Nansi se povue odstupajui natrake i smjerno se
klanjajui.
De Mua namijeni Katarini jedan ironini osmijeh.
Nasta trenutna utnja.
Kraljica-majka je vrtala rojte svoje uzice, a Karlo je milovao
svojeg psa.
- Pa kakav je bio va cilj, gospodine? - nastavi Karlo. - Jeste li
postupali nasilno?
- Protiv koga, Sire?
- Pa, protiv Henrika, protiv Franje, protiv mene!
- Sire, mi smo dobili odustanak vaeg urjaka i pristanak vaeg
brata i, kao to sam ve imao ast da vam kaem, bili smo upravo na
tome da zamolimo odobrenje Vaeg Velianstva, kadli se desila ona
kobna stvar u Luvru.
- E pa, majko, - ree Karlo - ja u svemu tome ne vidim nikakvo
zlo! Vi ste bili u svojem pravu, gospodine de Mua, kad ste zahtijevali
kralja. Da Navara moe i mora biti zasebno kraljevstvo! tovie, to
kraljevstvo ini se da je upravo kao stvoreno ba za miraz mojem
bratu d'Alansonu koji je oduvijek toliko mnogo udio za nekom
krunom te, dok mi nosimo svoju, ne moe od nje odvratiti pogled.
Jedina stvar koja se dosad protivila tom ustolienju bilo je Henrikovo
pravo. Meutim, budui da Henrik od njega odustaje dobrovoljno ...
- Da, dobrovoljno, Sire!
- ini se da je to boja volja! Gospodine de Mua, slobodno vam
je da se vratite svojoj brai, koju sam... kaznio... moda malko...
odvie okrutno... ali, to je stvar izmeu mene i boga!... I, kaite im,
budui da za kralja Navare ele mojeg brata d'Alansona, da se kralj
Francuske povinuje njihovim eljama. Poam od ovoga trenutka
Navara je kraljevstvo, a njezin vladar se zove Franjo. Traim samo
osam dana, kako bi moj brat napustio Pariz sa sjajem i raskou koji
171

dolikuje jednom kralju. Idite, gospodine de Mua, idite!... Gospodine

de Nansi, pustite proi gospodina de Muaa, on je slobodan!
- Sire, - ree de Mua stupivi korak naprijed - dozvoljava li Vae
Velianstvo?
- Da! - odgovori kralj.
I prui mladom hugenotu svoju ruku. De Mua poklekne na jedno
koljeno i poljubi kraljevu ruku.
- Jo neto! - ree Karlo zadravi ga u trenutku kad je htio opet
ustati. - Niste li od mene zatraili zasluenu pravdu za tog razbojnika
Morvela?
- Jesam, Sire!
- Ja ne znam gdje je on, da bih vam je izvrio, jer on se krije. Ali,
ako naiete na njega, izvrite je sami, ja vas za to ovlaujem, i to iz
svega srca!
- Oh, Sire! - usklikne de Mua. - To me zaista preplavljuje
sreom! - Neka se Vae Velianstvo samo osloni na mene! Ni ja ne
znam gdje je, ali ja u ga pronai, budite bez brige.
I, poto je smjerno pozdravio kralja Karla i kraljicu Katarinu, de
Mua se povue a da mu vojnici, koji ga bijahu doveli, nisu pravili
nikakvih zapreka prilikom izlaska. On prijee hodnicima i stigne
hitro do straarnice. Naavi se izvan Luvra, skokne sa trga Senermen-l'Okseroa do svratita K lijepoj zvijezdi gdje nae svojeg
konja, ijom zaslugom, tri sata poslije prizora to smo ga netom
ispripovijedali, mladi ovjek odahne u sigurnosti iza zidina Nanta.
Gutajui svoj bijes, Katarina se vrati u svoje odaje, odakle
prijee u Margeritine.
Ondje zatekne Henrika u nonoj odjei koji se, kako se inilo,
spremao da poe u postelju.
- Sotono - promrsi ona - pomozi jednoj nevoljnoj kraljici za koju
bog nee vie nita uiniti!

172

17. DVIJE GLAVE ZA JEDNU KRUNU

- Neka zamole gospodina d'Alansona da doe k meni! - bijae
rekao Karlo otpustivi svoju majku.
Sklon da se prema kraljevoj preporuci odsada pokorava jedino
ovome, gospodin de Nansi skoi iz Karlovih odaja i odaje njegova
brata i prenese mu bez ikakvih ublaavanja nalog to ga je netom
primio.
Vojvoda od Alansona pretrne: on je odvajkada drhtao pred
Karlom, a drhtao je sa jo mnogo veim razlogom otkada je, kujui
zavjeru, stvorio sebi povod da od njega strahuje.
Uza sve to ipak je pohitao k svojem bratu sa proraunatom
urbom.
Karlo je stajao i zvidukao kroz zube jedan lovaki signal.
Uniavi, vojvoda od Alansona uhvati u Karlovim staklastim
oima jedan od onih mrnjom zatrovanih pogleda to ih je tako dobro
poznavao.
- Vae me Velianstvo dalo pozvati. Evo me, Sire! - ree. - to
eli od mene Vae Velianstvo?
- elim da vam kaem, dobri moj brate, da sam, kako bih vas
nagradio za to veliko prijateljstvo to mi ga iskazujete, odluio da
danas uinim za vas ono to najvie prieljkujete.
- Za mene?!
- Da, za vas. Potraite u svojem duhu o kojoj to stvari sanjarite
ve od nekog vremena, a ne usuujui se da je od mene zatraite! Tu
stvar, eto... ja vam je pruam.
- Sire - ree Franjo - ja elim jedino, na to se zaklinjem svojem
bratu, da i nadalje potraje kraljevo dobro zdravlje!
- Onda moete biti zadovoljni, d'Alansone. Poremeenje zdravija
to sam ga osjetio u doba dolaska Poljaka, prolo je. Zahvaljujui
Henriku izbjegao sam jednom razbjenjelom vepru koji me je htio
173

rasporiti i osjeam se tako dobro da nemam bilo na emu da zavidim

i najzdravijem ovjeku mojeg kraljevstva. Mogli biste, dakle, a da
zato ne budete rav brat, prieljkivati i togod drugo osim da potraje
moje zdravlje, koje je izvrsno!
- Ne bih elio nita drugo, Sire!
- O, da, da, Franjo! - nastavi Karlo postajui nestrpljiv. - Vi
prieljkujete krunu Navare, budui da ste se sporazumjeli sa
Henrikom i de Muaom: sa onim prvim kako bi je se odrekao, a sa
ovim potonjim kako bi udesio da je dobijete. E pa lijepo! Henrik je
se odrie, a de Mua mi je prenio va zahtjev i ta kruna za kojom
teite...
- Da? - upita d'Alanson drhtavim glasom.
- Pa, grom i pakao, ona je vaa!
D'Alanson strahovito problijedi. A onda ta krv, to bijae jurnula
k njegovom srcu koje umalo to nije raznjela, iznenada ikne prema
vanjskim dijelovima njegova tijela, i njegove obraze stane paliti
arko rumenilo.
Milost koju mu je kralj ukazao u ovome trenutku bacala ga je u
oaj.
- Ali, Sire, - ree sav uzdrhtao od uzbuenja i uzaludno se
trudei da doe k sebi - ja nita nisam prieljkivao, a pogotovo, nita
takvo nisam zahtjevao!
- To je lako mogue - dobaci kralj - jer vi ste veoma obzirni,
brate. Meutim, drugi su za vas prieljkivali, drugi su za vas
zahtijevali, brate.
- Sire, zaklinjem vam se da nikada...
- Ne zaklnjite se bogom!
- Ali, Sire, vi me dakle aljete u progonstvo?!
- Vi to nazivate progonstvom, Franjo? Prokletstvo!... Vi ste
izbirljivi!... emu boljem od toga ste se onda nadali?
D'Alanson se u oajanju ugrize za usne.
- Vjere mi, - nastavi Karlo glumei prostodunost - mislio sam
da ste manje omiljeni, Franjo, a naroito kod hugenota! Meutim, oni
vas zahtijevaju, i valja da sam sebi priznam da sam se varao...
174

Uostalom, nisam mogao poeljeti nita bolje negoli da imam jednog

svojeg ovjeka, svojeg brata koji me voli i koji nije kadar da me izda,
na elu jedne stranke koja ve trideset godina ratuje protiv nas. To e
smiriti sve kao nekom arolijom, a da i ne spominjemo injenicu da
emo svi u porodici biti kraljevi. Jedino ubogi Henrik nee biti nita
do li moj prijatelj. Ali, on nije astohlepan, a ta titula, koju nitko ne
svojata... on e je uzeti za se.
- Oh, sire, vi se varate! Ta titula... ja je svojatam za sebe! Ta tko
ima vie prava na tu titulu?! Henrik je samo va urjak po vezi, a ja,
ja sam va brat po krvi i, prije svega, po srcu!... Sire, preklinjem vas,
zadrite me pokraj sebe!
- Nipoto, nipoto, Franjo! - odgovori Karlo. - To bi samo
prouzrokovalo vau nesreu!
- Kako to?
- Iz hiljadu razloga!
- Ali... ta porazmislite malko, Sire, hoete li ikada nai tako
vjerna druga kao to sam to ja! Sve od svojeg djetinjstva nikada
nisam naputao Vaeg Velianstva!
- Znam, znam, i poneki put bih ak bio volio da ste bili malko
podalje od mene!
- to kralj time misli rei?
- Nita, nita... glavno je da ja znam to sam time mislio... O,
kakvih li lijepih lovova ete imati tamo dolje! O, Franjo, kako li vam
zavadim! Znate li da se u onim vragometnim brdima love medvjedi
kao to se ovdje love veprovi? Opskrbivat ete sve nas divnim
krznima. To se lovi sa bodeom, znate li? ivotinja se saeka,
potakne na uzbuenje, nadrai... ona se pokree prema lovcu i, na
etiri koraka od njega, uspravlja se na stranje ape. Upravo u tome
trenutku joj se zabada elik u srce, kao to je to Henrik uinio sa
veprom prilikom posljednjeg lova... To je opasno, no vi ste hrabri,
Franjo, i ta e opasnost za vas biti pravo veselje!
- Ah, Vae Velianstvo udvostruava moju alost, jer vie neu
polaziti u lov sa njime!

175

- Sunce arko, utoliko bolje! - klikne kralj. - Nama, ni jednome

ni drugome, ne polazi za rukom da lovimo zajedno!
- to time eli rei Vae Velianstvo?
- elim rei da vam lov sa mnom priinjava toliko zadovoljstvo i
zadaje toliko uzbuenja da vi, koji ste utjelovljena spretnost, vi koji
sa prvom arkebuzom koja vam se nae pod rukom obarate svraku na
udaljenosti od stotinu koraka... da ste vi, posljednji puta kad smo
zajedno lovili, sa svojim vlastitim orujem, koje vam je poznato i
udomaeno, promaili na udaljenosti od dvadeset koraka jednog
krupnog vepra i prostrijelili nogu mojeg najboljeg konja... Smrt i
prokletstvo, Franjo, to navodi na razmiljanje, znate li?
- Oh, Sire, oprostite mi moje uzbuenje! - ree d'Alanson
problijedivi sve do pepeljastog sivila.
- Eh, da! - dobaci Karlo. - Uzbuenje, znam! I ba vam upravo
zbog toga uzbuenja, to ga umijem cijeniti prema njegovoj pravoj
vrijednosti, kaem: vjerujte mi, Franjo, bolje je da lovimo podalje
jedan od drugoga, a osobito ako ljudi zapadaju u slina uzbuenja...
Porazmislite o tome, brate moj... ne u mojoj nazonosti jer moja vas
nazonost zbunjuje, kako vidim... ve onda kad ete biti sami, i
uvidjet ete da je posve na mjestu ako strahujem da e vas prilikom
ponovnog lova obuzeti ponovo uzbuenje... Jer, u takvoj zgodi nema
nieg to bi tako natjeralo ruku da se podigne, kao to bi to inilo
uzbuenje, i jer biste u takvoj zgodi ubili jahaa umjesto konja, kralja
umjesto ivotinje. Prokletstvo, jedna kugla, smjetena previsoko ili
prenisko, to veoma mijenja lice jedne vladavine, a mi za to imamo
primjer u naoj porodici! Kad je Montgomeri ubio oca Henrika II
uslijed nesretnog sluaja... ili moda, usljed uzbuenja... taj je zadani
udarac doveo naeg brata Franju II na prijestolje, a naeg oca
Henrika u grobnicu Sen-Denis. Bogu je potrebno tako malo, da bi
uinio mnogo!
Vojvoda osjeti kako mu se niz elo slijeva znoj za vrijeme tog
napada koji bijae koliko nepredvien, toliko i zastraujui.
Bilo je nemogue da kralj kae na jo jasniji nain svojem bratu
da je prozreo sve. Prikrivajui svoj gnjev pod velom podrugljive ale,
176

Karlo je bio moda jo i straniji nego da je pustio tu lavu mrnje,

koja mu je palila srce, da se onako kipua izlije napolje. Njegova
volja za osvetom kao da je bila u srazmjeru sa njegovom kivnou:
postepeno kako je ova potonja postajala sve to jetkija, ona prva se
poveavala i vojvoda od Alansona upozna po prvi puta grizoduje, ili
bolje, aljenje zbog toga to je; zasnovao jedan zloin koji nije uspio.
Bio je izdrao borbu sve dokle je mogao, ali, pod tim zadnjim
udarcem je pognuo glavu, i Karlo ugleda kako u njegovim oima
nastaje ono arko crvenilo koje kod plemia njene prirode budi
brazdu kojom naviru suze.
No vojvoda d'Alanson bijae od onih koji plau jedino od bijesa.
Karlo zapilji u nj svoje oi ptice grabljivice, upijajui, da tako
kaemo, svaki pojedini od osjeaja to su jedan za drugim nadolazili
u mladievom srcu. A, zahvaljujui produbljenom studiju kojim
bijae prouio svoju porodicu, svi su mu se ti osjeaji prikazivali
tako jasno i odreeno, kao da je vojvodino srce bilo otvorena knjiga.
Pustio ga je tako naas, smrvljenog, nepominog i nijemog, a
onda ree glasom koji bijae obiljeen pakosnom odlunou:
- Brate, saopili smo vam svoju odluku, i naa odluka je
nepromjenljiva: vi ete ii.
D'Alanson uini jednu kretnju. Karlo je kanda ne primijeti i
nastavi:
- elim da se Navara moe diiti da za vladara ima jednog brata
kralja Francuske. Zlata, moi, asti... imat ete sve to vam dolikuje
po vaem roenju, ba kao to je to dobio i va brat Henrik d'Anu, i
vi ete me, ba kao i on, blagosiljati izdaleka. Meutim, ne mari...
blagoslovi ne poznaju razdaljina...
- Sire...
- Prihvatite ili, bolje rei, predajte se svojoj sudbini! Jednom kad
budete kralj, nai e vam se ena koja e biti dostojna jednog
francuskog kraljevia i... tko zna... koja e vam moda donijeti jo
koje drugo prijestolje.
- Ali, - ree vojvoda od Alansona - Vae Velianstvo zaboravlja
svojeg dobrog prijatelja Henrika!
177

- Henrika? Pa rekao sam vam da on nee to prijestolje Navare!

Pa ve sam vam rekao da vam ga preputa! Henrik je veseljak, a ne
takvo blijedo lice kao to ste vi! On eli da se smije i zabavlja po
svojoj volji, a ne da se isui kao to smo na to osueni mi pod svojim
krunama!
D'Alanson uzdahne.
- Znai - ree - Vae mi Velianstvo nareuje da se pozabavim
oko...
- Nipoto, nipoto! Nita se vi ne uznemiravajte, Franjo! Sve u
to ja sam urediti. Budite bez brige i oslonite se na mene!... A sada,
kad je sve dogovoreno, idite! Moete ispriati ili ne ispriati svojim
prijateljima na razgovor: ja u poduzeti mjere, kako bi ta stvar
uskoro postala javna. Idite, Franjo!
Tu se nije moglo vie nita odgovoriti. Vojvoda pozdravi i izae
srca ispunjena bijesom.
Sav je gorio za tim da nae Henrika, da bi sa njim porazgovarao
o svemu tome to se bijae netom dogodilo. Meutim, naao je samo
Katarinu. I stvarno, Henrik je izbjegavao razgovor, a kraljica-majka
ga je traila.
Ugledavi Katarinu, vojvoda smjesta prigui svoj jad i pokua da
se nasmijei. Manje sretan nego Henrik d'Anu, on u Katarini nije
traio majku, ve naprosto saveznicu. Poeo je dakle time da se pred
njom pretvara, jer, da bi se sklopili dobri savezi, potrebno je da se
ljudi uzajamno pomalo varaju.
On dakle susretne Katarinu sa licem na kojem je zaostao samo
jo lagan trag zabrinutosti.
- E pa, gospoo - ree - evo krupnih novosti! Jesu li vam
poznate?
- Poznato mi je da se radi na tome da se od vas naini kralj,
gospodine.
- To je veoma velikoduno sa strane kralja, gospoo!
- Zar ne?
- I gotovo da sam u napasti da povjerujem kako jedan dio svoje
zahvalnosti moram prenijeti na vas. Jer, napokon, ako ste vi bili ona
178

koja mu je savjetovala da mi dade u miraz jedno prijestolje, onda bih

to prijestolje dugovao vama... iako mi je, priznajem, zapravo veoma
muno da na takav nain orobim kralja Navare!
- ini se da jako volite Henrika, sine?
- O da! Od unazad nekoliko vremena mi smo se prisno povezali.
- Vjerujete li da vas voli isto toliko, koliko vi volite njega?
- Nadam se, gospoo!
- Veoma je pouno i primjerno takvo jedno prijateljstvo, znate
li! A pogotovu meu prinevima! Dvorska prijateljstva slove kao
slabo pouzdana, dragi moj Franjo!
- Majko, imajte na umu da smo ne samo prijatelji, ve takoer i
malone braa!
Katarina se osmjehne osebujnim smijekom.
- Dobro - ree - a ima li brae meu kraljevima?
- O, to se toga tie, mi ni jedan ni drugi, nismo bili kraljevi, kad
smo se tako povezali, i evo zato smo se voljeli.
- Da, no stvari su se sada uvelike izmijenile!
- Kako to, uvelike izmijenile?
- Jesu, bez sumnje! Tko vam sada kae da neete obojica biti
kraljevi?
Po vojvodinom nervoznom trzanju, po rumenilu koje mu se
prelilo elom, Katarina vidje da je udarac, to ga je zadala, pogodio
posred srca.
- On?! - klikne Franjo - Henrik da bude kralj? A kojeg
kraljevstva, majko?
- Jednog od najvelebnijih u itavom kranstvu, sine!
- Oh, majko! - klikne d'Alanson preblijedivi. - Ta to ste to
rekli?!
- Ono to jedna dobra majka mora rei svojem sinu! Ono na to
ste i sami vie no jednom pomiljali, Franjo!
- Ja?! - dobaci vojvoda. - Ni na ta ja nisam pomiljao, gospoo,
zaklinjem vam se!
- Povjerovat u vam! Jer, va je prijatelj, va je brat Henrik,
kako ga vi nazivate, pod svojom prividnom otvorenou i
179

prostodunou veoma umjean i veoma prepreden gospodin koji

uva svoje tajne bolje no to vi uvate vae, Franjo! Na primjer, da li
vam je ikada rekao da je de Mua bio njegov opunomoenik?
Izgovarajui te rijei, Katarina zarije svoj pogled poput nekog
stileta u Franjinu duu.
No ovaj je imao samo jednu vrlinu ili, bolje rei, samo jedan
pokor: prijetvornost. On dakle savreno podnese taj pogled.
- De Mua! - klikne iznenaeno, kao da je to ime bilo pred njim
po prvi puta spomenuto u takvoj vezi.
- Da, hugenot de Mua de Sen-Fal, onaj isti koji umalo to nije
ubio gospodina de Morvela i koji potajno, skitajui se diljem
Francuske i prijestolnice pod razliitim odijelima, spletkari i die na
noge jednu vojsku da bi podrao vaeg brata Henrika protiv vae
porodice!
Nemajui pojma o tome da je u toj stvari njezin sin Franjo znao
isto toliko, pa ak i vie nego ona, Katarina poslije tih rijei ustane i
spremi se da izae na velianstven nain. Franjo je zadra.
- Majko, - ree - jo samo rije-dvije, molim vas! Kad ste se ve
udostojili da me uputite u svoju politiku, kaite mi kako bi Henrik,
uz tako slaba sredstva kojima raspolae, i tako slabo poznat kao to
jeste, uspio povesti jedan rat koji bi bio dovoljno ozbiljan da bi
zabrinuo moju porodicu?
- Dijete, - ree kraljica sa smijekom - znajte dakle da ga
podrava moda vie od trideset hiljada ljudi, i da e se onoga dana
kad on bude izgovorio jednu jedinu rije, tih trideset hiljada ljudi
iznenada pojaviti kao da su izniknuli iz zemlje! A tih trideset hiljada
ljudi, to su hugenoti, ne zaboravite, to jest najhrabriji vojnici na
svijetu! A osim toga... osim toga, on uiva jednu zatitu koju vi sebi
niste umjeli ili htjeli pridobiti.
- Koju to?
- On ima kralja, kralja koji ga voli, koji ga gura naprijed, kralja
koji, iz ljubomore prema vaem bratu, kralju Poljske i iz
ozlojeenosti prema vama, trai oko sebe nasljednike. Samo... vi ste

180

pravi slijepac ako to ne vidite... on ih trai drugdje negoli u svojoj

porodici!
- Kralj...? Mislite, majko?
- Ta zar niste zapazili da on njeno ljubi malog Henrika, svojeg
malog Henrika?
- Jesam, majko, jesam!
- I da mu se to uzvraa? Jer, taj isti mali Henrik zaboravlja da ga
je njegov urjak na dan svetog Bartolomeja htio ustrijeliti iz
arkebuze, i vue se pred njim po trbuhu poput psa koji lie ruku koja
ga je tukla.
- Da, da - promrmlja Franjo - ve sam to primijetio: Henrik je
veoma ponizan prema mojem bratu Karlu.
- I dovitljiv u tome kako da mu u svemu ugodi!
- Do te mjere da je, ozlojeen to mu se kralj neprestano
izruguje zbog njegovog neznanja na polju lova sa sokolovima,
odluio da se dade na... do te mjere da me je juer upitao... da, tek
juer... nemam li kakvih dobrih knjiga koje obrauju to umijee!
- ekajte malo... - klikne Katarina ije su oi sijevnule kao da joj
je duhom prola neka iznenadna zamisao - ekajte malo... A ta ste
mu vi odgovorili?
- Da u potraiti u svojoj biblioteci.
- Dobro je! - ree Katarina. - Dobro je? Treba da je dobije, tu
knjigu!
- Ali, ja sam traio, gospoo, i nisam nita naao!
- Nai u ja, nai u ja! A vi ete mu tu knjigu dati kao da je
vaa.
- I to e iz toga proizii?
- Imate li povjerenja u mene, d'Alansone?
- Imam, majko!
- Hoete li mi se slijepo pokoravati u pogledu tog Henrika kojeg
vi ne volite, ma to o tome govorili...
D'Alanson se osmjehne.
- ...a kojeg ja mrzim! - dovri Katarina.
- Da, pokoravat u se!
181

- Prekosutra doite ovamo po knjigu! Ja u vam je dati, vi ete

je odnijeti Henriku... i...
- I...?
- I prepustite bogu, providnosti ili sluaju da dovri ostalo!
Franjo je svoju majku poznavao dovoljno dobro da bi znao da se
ona nije obiavala oslanjati na boga, na providnost ili na sluaj u
pogledu brige oko promicanja svojih prijateljstava ili mrnji.
Meutim, on se uvao toga da kae ma i jednu rije pa se, naklonivi
se poput ovjeka koji prihvaa nalog kojim su ga zaduili, povue u
svoje odaje.
to je htjela rei? razmiljao je mladi penjui se uz stubite.
Nemam pojma! Meutim, ono to mi je u svemu tome jasno, jeste
da ona djeluje protiv zajednikog neprijatelja. Pustimo joj dakle na
volju!
Za to vrijeme je Margerita posredstvom de La Mola primila
jedno pismo od de Muaa. Budui da dvoje uzvienih suprunika na
polju politike nisu imali nikakvih tajni, to ga ona otvori i proita.
To pismo joj se, bez sumnje, uini zanimljivim, jer, istog
trenutka, koristei se mrakom koji se poeo sputati du zidova
Luvra, Margerita klizne u tajni prolaz, uspne se uz zavojito stubite
te, poto se pomno ogledala na sve strane, pobrza hitro poput sjenke i
nestane u predsoblju kralja Navare.
To predsoblje vie nije bilo ni pod ijom paskom, otkad bijae
nestao Orton.
Taj nestanak, koga vie nismo spominjali sve od trenutka u
kome je italac prisustvovao tom dogaaju koji je bio uprilien na
nain tako tragian po Ortona, bio je veoma zabrinuo Henrika. On se
bijae u toj stvari povjerio gospoi de Sov i svojoj eni, ali ni jedna
ni druga nije o tome znala vie od njega. Samo, gospoa de Sov mu
bijae dala neka obavjetenja na osnovu kojih je Henrikovom duhu
postajalo savreno jasno da je taj nevoljni djeak bio rtva nekih
zaplotnjakih postupaka kraljice-majke, i da upravo uslijed tih
zaplotnjakih postupaka on sam zajedno sa de Muaom umalo to nije
bio uhapen u svratitu K lijepoj zvijezdi.
182

Netko drugi bio bi utio, jer se ne bi bio usudio da bilo to kae,

ali Henrik je proraunao sve: shvatio je da bi ga njegova utnja odala.
Ljudi obino ne gube nekog svog slugu, svog povjerenika samo tako,
a da se ne raspitaju za nj, a da ne povodu istragu. Henrik se dakle
raspitivao, Henrik je dakle poveo istragu, u nazonosti kralja i same
kraljice-majke. Raspitivao se za Ortona kod sviju, od straara koji je
koraao gore-dolje ispred straarnice Luvra, pa sve do zapovjednika
garde koji je straario u kraljevom predsoblju. Meutim, svo
zapitkivanje i svi poduzeti koraci ostadoe uzaludni, a Henrik je,
kako se inilo, bio tako oigledno dirnut tim dogaajem i tako je
visio na tom ubogom odsutnom sluzi, da je izjavio kako ga nee
smijeniti sve dok ne bude stekao sigurno uvjerenje da je ovaj nestao
zauvijek.
Predsoblje je dakle kao to smo rekli, bilo prazno kada se
Margerita pokazala u Henrikovim odajama.
Ma koliko lagani da su bili kraljiini koraci, Henrik ih zau. On
se okrene.
- Vi, gospoo?! - usklikne.
- Da! - odgovori Margerita. - Proitajte! Brzo!
I ona mu prui otvoreno pismo.
Ono je sadravalo ovih nekoliko redaka:
Sire, doao je trenutak da na plan o bjegu provedemo u djelo.
Prekosutra odrae se lov na ptice du Sene, od Sen-ermena sve do
Mesona (Maisons), to jest itavom duinom ume.
Poite u taj lov, iako e to biti lov na ptice. Obucite ispod svoje
odjee vrstu ianu koulju, pripaite svoj najbolji ma i uzjaite
najboljeg konja iz svoje konjunice.
Oko podneva, to jest, u najveem jeku lova, kad kralj bude jurio
za sokolom, iskradite se, sami, ukoliko odlazite sami, ili pak sa
kraljicom Navare, ukoliko ona odlazi zajedno s vama.
Pedeset naih ljudi bit e sakrivenih u paviljonu Franje I, od
kojeg posuujemo klju. Nitko nee znati da su ondje, jer oni e
onamo doi po noi, a kapci e biti zatvoreni.
183

Proi ete alejom Violet (Violettes), na ijem kraju u ja

straariti. Udesno od te aleje, na jednoj maloj istini, nalazit e se
gospoda de La Mol i Kokona sa dva rezervna konja. Ti svijei konji
bit e namijenjeni da smijene vaeg kao i konja Njezinog Velianstva
kraljice Navare, ukoliko bi ovi kojim sluajem bili zamoreni.
Zbogom, Sire! Budite spremni - mi emo to biti!
- I bit ete! - ree Margerita, izgovorivi poslije esnaest stotina
godina iste rijei to ih Cezar bijae izgovorio na obali Rubikona.
- Neka bude, gospoo! - odgovori Henrik. - Ja svakako neu
opovrgnuti vae rijei!
- Hajde, Sire, postanite heroj! To nije teko: valja vam samo da
idete svojim putem! I... podignite mi lijepo prijestolje! - ree ki
Henrika II.
Neprimjetan smijeak preleti finim Bearnevim usnama. On
poljubi Margeritinu ruku i izae kao prvi kako bi izvidio je li prolaz
slobodan, zvidukajui usput refren jednog starog napjeva:
Koji je najvie tuk'o po bedemu, Nije uope uni'o u zamak...
Ta mjera opreza nije bila loa: u trenutku kad je otvarao vrata
svoje spavaonice, vojvoda od Alansona otvori vrata njegova
predsoblja.
Henrik uini Margeriti jedan znak rukom, a naglas ree:
- Ah, vi ste to, brate! Dobro mi doli!
Na muevljev znak kraljica shvati sve i mugne u jedan kabinet
za oblaenje, ispred ijih je vratiju visila jedna ogromna tapiserija.
Vojvoda od Alansona ue bojaljiva koraka, ogledavajui se
posvuda uokolo sebe.
- Jesmo li sami, brate? - upita poluglasno.
- Potpuno sami. Ta to je posrijedi? Izgledate posve smueni!
- Posrijedi je da smo otkriveni, Henrie!
- Kako to, otkriveni?
- Da! De Mua je bio uhapen.
- Znam.
- E pa, de Mua je sve rekao kralju.
184

- to je rekao?
- Rekao je da prieljkujem prijestolje Navare i da kujem zavjeru
da bih ga se domogao.
- Uh, do bijesa! - klikne Henrik. - I tako ste se, eto, nali u
nezgodnom poloaju, ubogi moj brate! A kako to onda da jo niste
uhieni?
- Ne znam ni sam! Kralj mi se narugao pretvarajui se kao da mi
nudi prijestolje Navare. Nadao se, bez sumnje, da e mi iupati iz
srca neko priznanje, ali, ja nisam nita rekao!
- I dobro ste uinili, trista mu! - klikne Bearnac. - Drimo se
vrsto! Od toga zavise ivoti obojice nas!
- Da! - nastavi Franjo. - Sluaj je zakuast! Stoga sam, evo,
doao da vas upitam za vae miljenje, brate. to mislite da mi valja
uiniti: da bjejn ili da ostanem?
- Vi ste se vidjeli sa kraljem, jer on je govorio s vama osobno?
- Da, svakako!
- E pa, trebalo je da proitate njegove misli! Slijedite svoje
nadahnue!
- Vie bih volio da ostanem! - odgovori Franjo.
Ma koliko da je gospodario sam sobom, Henriku se makne jedna
radosna kretnja. Ma koliko da je ta kretnja bila neprimjetna, Franjo je
uvreba u prolazu.
- Onda ostanite! - ree Henrik.
- A vi?
- Prokletstvo! - odgovori Henrik. - Ako vi ostajete ovdje, ja
nemam nikakva provoda da odem. Ja bih bio otiao samo radi toga
da poem zajedno s vama, iz privrenosti, radi toga da se ne
razdvajam od brata kojeg volim.
- Dakle, - ree vojvoda od Alansona - svreno je sa svim naim
planovima! Vi se predajte bez borbe ve pri prvom zanoenju zle
sree?
- to se tie mene, - otpovrne Henrik - ja ne smatram zlom
sreom injenicu da ostajem ovdje. Zahvaljujui mojoj bezbrinoj
naravi meni je svagdje dobro!
185

- E pa lijepo, neka bude! - ree d'Alanson. - Ne govorimo vie o

tome! Samo, ukoliko budete stvorili neku novu odluku, obavijestite o
njoj!
- Doavola, neu propustiti da to uinim, vjerujte! - odgovori
Henrik. - Ta nije li dogovoreno da jedan pred drugim neemo imati
nikakvih tajni?!
D'Alanson ne ustraja na daljem razgovoru i povue se sav
zamiljen, jer u izvjesnom trenutku njemu se bilo uinilo da vidi
kako se mie tapiserija ispred kabineta za oblaenje.
I doista, tek to je d'Alanson izaao, ta se tapiserija zadigne i
Margerita se ponovo pojavi.
- to mislite o toj posjeti? - upita Henrik.
- Da je posrijedi neto novo i vano.
- A ta mislite da je posrijedi?
- Ne znam o tome nita, ali ja u to saznati!
- A dotle?
- Dotle, nemojte propustiti da sutra uvee doete k meni!
- uvat u se toga da to propustim, gospoo! - ree Henrik
udvorno poljubivi ruku svoje ene.
Margerita se vrati u svoje odaje uz jednake mjere opreza kojima
bijae iz njih izala.

186

18. KNJIGA O LOVSTVU

Trideset i est sati bijae proteklo od dogaaja to smo ih netom
ispripovjedali. Dan je tek poinjao svitati, no sve u Luvru bilo je ve
budno, kao to to bijae uobiajeno u danima polaska u lov, kad se
vojvoda d'Alanson uputio u odaje svoje majke, kao to ga ona bijae
pozvala da to uini.
Kraljica-majka se nije nalazila u svojoj spavaonici, ali je bila
naredila da mu isporue da prieka, ukoliko bi doao.
Nakon nekoliko trenutaka ona izae iz jednog tajnog kabineta u
koji je ulazila samo ona i u koji bi se zatvarala da bi vrila svoje
kemijske pokuse.
Bilo kroz odkrinuta vrata, bilo pak upijen u njezine haljine,
istovremeno sa kraljicom-majkom ue i prodoran zadah nekog otrog
vonja, a kroz otvor vratiju d'Alanson primijeti neku gustu paru, poput
dima neke spaljene mirodije, to je lebdilo u bijelim oblacima u tom
laboratoriju iz kojeg je izala kraljica-majka.
Vojvoda ne uzmogne suzdrati jedan znatieljni pogled.
- Da, - ree Katarina de Medii - da, bila sam spalila neke stare
pergamente, a iz tih se pergamena izvio tako odvratan smrad, da sam
na ar bacila malko smrekovice: otuda taj vonj.
D'Alanson se nakloni.
- Dakle? - upita Katarina, sakrivajui u irokim rukavima svoje
kune haljine svoje ruke, koje bijahu ovdje-ondje iarane laganim
ukasto-crvenim mrljama. - to kod vas ima novo od juer?
- Nita majko.
- Jeste li se vidjeli sa Henrikom?
- Jesam,
- On jo uvijek odbija da ode?
- Posve odreito.
- Prepredenjak!
187

- to kaete, gospoo?
- Kaem da e otii.
- Mislite?
- U to sam sigurna!
- Znai da e nam umai?
- Da! - ree Katarina.
- I vi ete ga pustiti da ode?
- Ne samo da u ga pustiti da ode, ve i vie od toga! Kaem
vam: on treba da ode!
- Ne razumijem vas, majko.
- Posluajte paljivo ono to u vam rei, Franjo. Jedan veoma
umjean lijenik, isti onaj koji mi je dao knjigu o lovu to ete je
njemu odnijeti, potvrdio mi je da je kralj Navare upravo na putu da
oboli od jedne bolesti iscrpljenja, jedne od onih bolesti od kojih
nema spasa i kojima nauka ne moe nai nikakva lijeka. Sad, shvatit
ete, ako on treba da umre od jedne tako okrutne boljke, da je mnogo
bolje da umre daleko od nas, negoli ovdje na dvoru pod naim oima.
- Zaista! - ree vojvoda - To bi nas odvie ucvililo!
- A nadasve vaeg brata Karla! - doda Katarina. - Dok naprotiv,
ako Henrik bude umro poto mu je bio nepokoran, kralj e na tu smrt
gledati kao na boju kaznu.
- U pravu ste, majko! - klikne Franjo udivljeno. - On treba da
ode. Meutim, jeste li ba sigurni da e otii?
- Izvrio je sve pripreme. Sastanak je u umi Sen-ermen.
Pedeset hugenota treba da mu poslue kao pratnja do Fontenbloa,
gdje e na njega ekati jo pet stotina njih.
- A... - poe d'Alanson pomalo oklijevajui i vidno problijedivi
- da li... moja sestra Margo odlazi skupa sa njim?
- Da! - odgovori Katarina. - Tako je dogovoreno. Meutim, kad
Henrik bude mrtav, Margo e se vratiti na dvor kao udovica i
slobodna.
- A Henrik e umrijeti, gospoo? U to ste sigurni?
- Bar me je tako uvjeravao lijenik koji mi je dao odnosnu
knjigu.
188

- A gdje je ta knjiga, gospoo?

Katarina se sporim koracima vrati prema tajanstvenom kabinetu,
otvori vrata, ue unutra i vrati sa trenutak zatim sa knjigom u ruci.
- Evo je! - ree.
D'Alanson pogleda sa izvjesnom grozom tu knjigu, koju mu je
njegova majka pruala.
- Kakva je to knjiga, gospoo? - upita uzdrhtavi.
- Ve sam vam rekla, sine: to je jedna radnja o umijeu
uzgajanja i obuavanja sokolova i mujaka drugih ptica grabljivica,
koju je napisao jedan vrlo uen ovjek, gospodin Kastruo
Kastrakani, gospodar Luke.
- A ta treba da uradim s njom?
- Pa, da je odnesete k svojem dobrom prijatelju Henriku, koji ju
je od vas zatraio, kao to ste mi rekli... nju ili neku slinu, kako bi se
uputio u vjetinu lova sa sokolovima. A kako danas polazi sa kraljem
u lov sa sokolovima, to nee propustiti da proita nekoliko stranica te
knjige, kako bi kralju dokazao da je posluao njegove savjete i da
uzima poduku.
- Oh, ne usuujem se! - apne d'Alanson jeei se.
- A zato? - ree Katarna. - To je knjiga poput svake druge
knjige, osim to je bila tako dugo vremena zatvorena, da su se
stranice slijepile jedna o drugu. Nemojte stoga ni prkuavati da je
itate, Franjo jer se ta knjiga moe itati jedino tako da se navlai
prst i da se stranice odvajaju list po list, to oduzima mnogo vremena
i zadaje mnogo muke.
- Toliko mnogo da postoji samo jedan ovjek koji ima tako
veliku elju za uenjem, da bi radi toga mogao gubiti to vrijeme i
uzeti na se tu muku? - upita d'Alanson.
- Upravo tako, sine! Shvatili ste!
- Oh! - usklikne d'Alanson. - Evo, Henrik je ve u dvoritu!
Dajte, gospoo, dajte! Iskoristit u njegovu, odsutnost da odnesem tu
knjigu u njegove odaje. Nai e je na svojem povratku.
- Vie bih voljela da je predate njemu osobno, Franjo, To bi bilo
sigurnije!
189

- Ve sam vam rekao da se ne bih usudio, gospoo! - ponovi

vojvoda.
- Idite onda! Ali, poloite je barem na neko dosta vidno mjesto!
- Otvorenu?... Ima li to nezgodno u tome da bude otvorena?
- Nema!
- Dajte, dakle!
D'Alanson dohvati uzdrhtalom rukom knjigu koju mu je
Katarina vrstom rukom pruila.
- Uzmite, uzmite! - ree Katarina. - Nema tu nikakve opasnosti,
kad je se i ja dotiem! Uostalom, imate rukavice...
Ta mjera opreza nije dostajala d'Alansonu, koji umota knjigu u
svoj plat.
- Pourite! - ree Katarina. - Pourite! Henrik se svakog asa
moe vratiti gore!
- U pravu ste, gospoo idem! - I vojvoda izae posrui od
uzbuenja.
Ve smo nekoliko puta uveli itaoca u odaje kralja Navare i
omoguili mu da prisustvuje sastancima to su se ondje odvijali,
radosno ili stravino, ve prema tome da li se smijeio ili mrgodio
duh-zatitnik budueg kralja Francuske.
No moda nikada ti zidovi, umrljani krvlju uslijed ubojstva,
poliveni vinom uslijed banenja, zapahnuti miomirisom uslijed
ljubavi, moda nikada taj kutak Luvra nije ugledao jedno bljee lice
od lica vojvode od Alansona koji se pojavio, drei svoju knjigu i
otvorio vrata spavaonice kralja Navare.
A ipak, kao to je to vojvoda i oekivao, u toj sobi nije bilo
nikoga da bi radoznalim ili uznemirenim okom ispitao to djelo to ga
je spremao poiniti. Prvi jutarnji zraci osvjetljavali su odaje koje su
bile savreno prazne.
Na zidu je visio pripremljen onaj ma, za koji je de Mua
savjetovao Henriku da ga ponese sa sobom. Nekoliko koriica
jednog pojasa od ocjelne ice bilo je razbacano po podu. Jedna
estito zaokruena kesa i jedan mali bode bijahu poloeni na jedan
190

stol, a pepeo u kaminu, jo lagan i leprav, dodan tim ostalim

znakovima, jasno je ukazivao d'Alansonu da je kralj Navare bio
navukao ianu koulju, zatraio novaca od svojeg rizniara i spalio
kompromitirajue papire.
- Moja se majka nije varala! - ree d'Alanson. - Taj prepredenjak
me je izdao!
Ovo rasuivanje bez sumnje ulije mladiu novu snagu jer, poto
je pogledom istraio sve kuteve sobe, poto je zadigao zastore ispred
vratiju, poto je na dvoritu odjeknula velika galama, i poto mu je
velika tiina koja je vladala u ovim odajama dokazala da nitko i ne
pomilja na to da ga uhodi, on izvue knjigu iz svojeg plata, hitro je
poloi na stol na kojem je leala kesa i nasloni je na jedan stalak od
rezbarene hrastovine, a potom, smjesta se odmaknuvi, isprui ruku
te, sa oklijevanjem koje je odavalo njegove bojazni, otvori knjigu
svojom u rukavicu obuenom rukom na mjestu gdje se nalazio jedan
drvorez o lovu.
Otvorivi knjigu, d'Alanson se smjesta odmakne tri koraka
unatrag, skine svoju rukavicu i baci je na jo razbijeljeni ar koji
maloas bijae progutao pisma. Gipka koa zacii na uarenom
ugljenu, zgri se, isprui se poput ljeine nekog dugakog gmaza, te
uskoro zatim ostavi za sobom samo jo crn i skvren zaostatak.
D'Alanson saeka sve dok plamen nije dokraja progutao
rukavicu, a onda skupi plat kojim bijae umotana knjiga, gurne ga
pod miku i urno se vrati u svoje odaje. Upravo kada je ulazio,
ustreptala srca, zauje na zavojitom stubitu korake pa, nimalo ne
sumnjajui da se to vraa Henrik, hitro zatvori vrata.
Potom pritra prozoru. Meutim, sa prozora se vidio samo jedan
dio luvarskog dvorita. Henrika nije bilo u tome dijelu dvorita, i
tako se d'Alanson uvrsti u uvjerenju da se to maloas vratio upravo
on.
Vojvoda sjedne, otvori jednu knjigu i pokua itati. Bijae to
jedna povijest Francuske od Faramonta do Henrika II, za koju ovaj,
nekoliko dana po svojem dolasku na prijestolje, bijae dao dozvolu.

191

Ali vojvodin duh bio je odsutan: groznica iekivanja palila mu

je ile. Kucanje njegovih sljepoonica odzvanjalo mu je sve do u dno
njegova mozga. Kao to ovjek vidi u nekom snu ili nekom
magnetikom zanosu, Franji se uinilo da vidi kroz zidove. Njegov
pogled je ponirao u Henrikovu spavaonicu, usprkos trostrukoj
zapreci koja ga je od nje dijelila.
Da bi uklonio taj stravini predmet to ga je mislio da vidi
svojim duhovnim okom, vojvoda pokua da usredotoi svoje misli na
neto drugo osim na tu stranu knjigu koja je leala na stalku od
hrastovine, otvorena na mjestu one slike. Meutim, uzalud je uzimao
u ruke jedan za drugim komade svojeg oruja, jedan za drugim svoje
dragulje, uzalud je po stotinu puta premjerio krupnim koracima jednu
te istu prugu na podu, svaka se pojedinost te slike, koju meutim
bijae ugledao samo trenutano, zadrala u njegovom duhu. Bijae to
jedan gospodin na konju koji je, vrei slubu sokolarskog
pomonka, bacao mamac i dozivao sokola, jurei u brzom galopu
preko travuljine nekog movarnog tla. Ma koliko silna da je bila
vojvodina volja, to osjeanje je nadvladalo njegovu volju.
A potom nije vie vidio samo knjigu. Vidio je kralja Navare
kako pristupa toj knjizi, kako razgledava tu sliku, kako pokuava da
okree stranice i kako je, sprijeen otporom to su mu ga one
suprotstavljale, savladao tu zapreku vlaei svoj palac i prisiljavajui
njime listove da klize.
A pri tom prizoru, ma koliko da je bio plod umiljenja i
uobraavanja, d'Alanson zatetura i bude prinuen da se jednom
rukom pridri za jedan stol, dok drugom prekrije oi, kao da
pokrivenih oiju nije jo i bolje vidio taj prizor od kojeg je htio
pobjei.
Taj se prizor bijae odvio u njegovim vlastitim mislima.
Iznenada d'Alanson ugleda Henrika gdje prolazi dvoritem. Ovaj
se zaustavi na nekoliko trenutaka kod nekih ljudi koji su na dvije
mule tovarili potrebtine za lov, koje su se sastojale samo od novaca i
putne prtljage, a potom, poto je izdao svoje naloge, prijee
dijagonalno preko dvorita, uputivi se oigledno prema ulazu.
192

D'Alanson je stao nepomino na svojem mjestu. To dakle nije

bio Henrik koji se bijae uspeo tajnim stubitem. Sve te tjeskobe to
ih je osjeao tokom minulih etvrt sata... osjetio ih je dakle zalud!
Ono to je mislio da se svrilo ili da se malone svrilo, trebalo je
dakle da pone iznova.
D'Alanson otvori vrata svoje sobe te ode da osluhne, ostavljajui
ih zatvorena, na vrata hodnika.
Ovoga puta nije bilo nikakve zabune: bio je to doista Henrik.
D'Alanson prepozna njegov korak, pa ak i osobeno zveckanje
kotaia njegovih ostruga.
Vrata Henrikovih odaja se otvorie i opet zatvorie.
D'Alanson se vrati u svoju sobu i srui se u jedan naslonja.
Dobro je! ree u. sebi. Evo to se sada zbiva: proao je
predsobljem i prvom odajom. Zatim je dospio do svoje spavaonice.
Stigavi onamo, bit e da je potraio pogledom svoj ma, potom
svoju kesu, a onda bit e da je napokon naao knjigu, onako otvorenu
na stalku... 'Kakva je to knjiga? bit e da se pitao. 'Tko mi je donio tu
knjigu?'... Zatim bit e da se pribliio, bit e da je ugledao onaj
duborez to prikazuje konjanika koji doziva svojeg sokola, a onda,
bit e da je htio itati, a onda mora da je pokuao okrenuti listove...
Leden znoj izbije na Franjinom elu. - Hoe li pozvati u
pomo? upita se. Je li to otrov sa neposrednim uinkom?... Ne, ne,
zacijelo... budui da je moja majka rekla da e umirati polako od
iscrpljenosti...
Ta ga misao malko umiri.
Proveo je tako deset minuta, itavo jedno stoljee agonije koje je
proticalo sekundu po sekundu, a svaka od tih sekundi donosila je sve
ono to mata moe izmisliti bezumnih strahota, itav jedan svijet
privienja.
D'Alanson to vie nije mogao izdrati. On ustane i prijee preko
svojeg predsoblja koje se poelo puniti plemiima.
- Zdravo, gospodo! - ree. - Sii u k kralju.
Da bi zavarao nemir koji ga je prodirao, a moda i da bi
podesio neki alibi, d'Alanson stvarno sie k kralju. A zato je siao?
193

Ni sam to nije znao... to je imao da mu kae? Nita.., On nije traio

Karla, on je bjeao od Henrika.
On se uputi niz malo zavojito stubite i nae kraljeva vrata
odkrinuta.
Straa propusti vojvodu ne pravei nikakvih zapreka pri
njegovom ulasku: u danima lova nije bilo nikakve etikecije ni
zabrana.
Franjo prijee redom preko predsoblja, salona i spavaonice, a da
nije nikog susreo. Najposlije pomisli da se Karlo zacijelo nalazi u
svojem kabinetu za oruje te otvori vrata to su vodila iz spavaonice
u kabinet.
Karlo je sjedio za jednim stolom, u jednom velikom rezbarenom
naslonjau iljata naslona. Bio je okrenut leima prema vratima kroz
koja je Franjo uniao.
inilo se da je udubljen u neki posao koji ga je posvema
zaokupio.
Vojvoda se priblii na vrcima prstiju. Karlo je itao.
- Tako mi boga! - usklikne iznenada. - Da divne li knjige! Ja
sam dodue o njoj sluao, ali nisam vjerovao da postoji u Francuskoj!
D'Alanson nauli ui i priblii se jo za korak.
- Proklete stranice! - promrmlja kralj prinosei svoj palac ustima
i pritisnuvi ga na knjigu kako bi odvojio stranicu koju je proitao od
one koju je namjeravao itati. - Reklo bi se da je netko zalijepio
listove kako bi sakrio od ljudskih pogleda divote to ih ta knjiga
sadrava!
D'Alanson skoi blie.
Knjiga nad koju se Karlo nadvio bijae ona koju je bio ostavio u
Henrikovim odajama! Njemu se ote priguen krik.
- A, vi ste to d'Alansone? - ree Karlo. - Dobro mi doli! Doite
da vidite najljepu knjigu o lovstvu to je ikada proizala iz pera
nekog ovjeka!
Prvi d'Alansonov poriv bude da istrgne tu knjigu iz ruku svojega
brata. Meutim, jedna paklenska pomisao prikuje ga na njegovom
mjestu. Njegovim problijedjelim usnama prijee zaprepaujui
194

smijeak, i on pritisne ruku na svoje oi poput ovjeka koji je

zaslijepljen.
Zatim pomalo doe k sebi, ali ne uini ni koraka naprijed ni
natrag.
- Sire, - upita - ta kako se ta knjiga nala u rukama Vaeg
Velianstva?!
- Nita jednostavnije od toga! Jutros sam se popeo k malom
Henriku da bih vidio da li je spreman. Vie ga nije bilo u njegovim
odajama: zacijelo se skitao po pseim nastambama i konjunicama.
Meutim, umjesto njega naao sam ovo blago. Donio sam ga ovamo
dolje, kako bih ga prolistao po miloj volji.
I kralj prinese jo jednom palac k svojim usnama te jo jednom
prevrne neposlunu stranicu.
- Sire, - promuca d'Alanson koji je osjeao kako mu se die kosa
na glavi i kako ga po itavom tijelu zahvaa strahovita jeza - Sire...
doao sam da vam kaem...
- Pustite me da zavrim ovo poglavlje, Franjo! - prekine ga
Karlo. - Poslije toga ete mi rei sve to hoete. Ve sam evo pedeset
stranica proitao, bolje rei, progutao!
Dvadeset i pet puta je polizao otrov! pomisli Franjo - Moj
brat je mrtav!
A tada pomisli da na nebu ima jedan bog koji moda nije
sluajnost.
Franjo otre svojom uzdrhtalom rukom ledene kaplje koje su mu
orosile elo te saeka utei, kao to mu je to njegov brat naredio, da
se zavri poglavlje.

195

19. LOV SA SOKOLOVIMA

Karlo je svejednako itao. U svojoj radoznalosti gutao je
stranice. A svaka je stranica, kao to smo rekli, bila zbog vlage kojoj
knjiga bijae dugo vremena izloena, bilo pak iz nekog drugog
razloga, prijanjala uz iduu stranicu.
D'Alanson je promatrao divljim pogledom taj stravini prizor,
iji je rasplet bio poznat jedino njemu.
Oh! mislio je u sebi. Ta to e se ovdje dogoditi? Kako?! Ja
bih otiao, ja bih poao u progonstvo, ja bih iao da traim jedno
imaginarno prijestolje, dok bi se Henrik pri prvoj vijesti o Karlovoj
bolesti vratio u neku tvravu na dvadesetak milja od prijestolnice,
vrebajui na taj plijen to nam ga sluaj prua, te bi se mogao jednim
jedinim korakom nai u prijestolnici, tako da bi se, prije nego li bi
kralj Poljske uope i saznao vijest o smrti svojeg brata, dinastija ve
promijenila. To je nemogue!
To bijahu misli koje su nadvladale onaj prvotni nehotini osjeaj
uasa koji bijae Franju ponukao da zaustavi Karla. To je bila ona
postojana sudbonosnost koja je, kako se inilo, uvala Henrika, a
progonila porodicu Valoa, i protiv koje je vojvoda naumio da jo
jednom pokua djelovati.
Unutar jednog jedinog, trenutka preinaio se itav njegov plan u
pogledu Henrika. Otrovanu knjigu je itao Karlo, a ne Henrik.
Henrik je morao otii, ali otii osuen. Meutim od trenutka kada ga
je ta sudbonosna kob maloas jo jednom spasila, valjalo je da
Henrik ostane, jer Henrik je bio manje opasan kao zatoenik u
Vensenu (Vincennes) ili u Bastilji, nego kao kralj Navare na elu od
trideset hiljada momaka.
Vojvoda od Alansona dakle pusti Karla da zavri svoje
poglavlje. A kad je kralj podigao glavu, poe:

196

- Brate, ja sam priekao, jer mi je Vae Velianstvo tako

naredilo. Meutim, to mi je bilo veoma ao, jer sam imao da vam
kaem stvari od najvee vanosti.
- Ah, dovraga! - vikne Karlo iji se blijedi obrazi poee malo po
malo rumenjeti, bilo stoga to je bio uloio velik ar u svoju lektiru,
bilo pak stoga to je otrov poeo djelovati. - Dovraga! Ako dolazi da
mi i opet govori o to istoj stvari: otii e kao to je otiao kralj
Poljske! Otarasio sam se njega, a otarasit u se i tebe, i ni rijei vie o
tome!
- Ali, brate - ree Franjo - ne elim vam govoriti o svojem
odlasku, ve o odlasku nekog drugog. Vae me je Velianstvo
povrijedilo u mojem najdubljem i najosjetljivijem uvstvu, to jest u
mojoj privrenosti za vas u svojstvu brata, u mojoj vjerno ti u
svojstvu podanika, i ja teim za tim da vam dokaem, Sire, da ja
nisam izdajica.
- De! - ree Karlo nalaktivi se nad knjigu i prekriivi nogu
preko noge, gledajui d'Alansona kao ovjek koji protiv svojeg
obiaja skuplja svo svoje strpljenje. - De, de, neka nova glasina, neka
optuba ve odmah ujutro?
- Ne, Sire! Jedna sigurna izvjesnost, jedna zavjera, koju vam
zbog svoje smijene tankoutnosti, koja me je spreavala, nisam
dosad otkrio.
- Jedna zavjera? - upita Karlo. - Da vidim tu zavjeru!
- Sire, - ree Franjo - za vrijeme dok e Vae Velianstvo biti
zabavljano lovom sa pticama pokraj rijeke i na ravnici Vezine
(Vesinet), kralj Navare e krenuti u umu Sen-ermen. U toj umi ga
eka eta prijatelja, i on treba da sa njima bjei.
- Aj, znao sam to! - vikne Karlo. - I opet jedna dobra kleveta
protiv mojeg ubogog Henrika! O, do bijesa, hoete li ve jednom
prestati sa tim?!
- Vae Velianstvo bar nee morati dugo ekati kako bi se
uvjerilo da li ono to sam imao ast da mu kaem jeste ili nije
kleveta.
- A kako to?
197

- Jer e do veeras na urjak ve otii.

Karlo ustane.
- Sluajte, - ree - ja u jo po posljednji puta naoko povjerovati
vama za volju. Ali, ja vas upozoravam, tebe i tvoju majku: ovo je
posljednji puta! Potom vikne:
- Neka netko pozove kralja Navare!
Jedan momak od garde se pokrene da bi izvrio nalog, no Franjo
ga zaustavi jednim znakom ruke.
- To je lo potez, brate! - ree. - Na ovaj nain neete saznati
nita. Henrik e poricati, dati e signal, njegovi sauesnici e biti
upozoreni, nestat e. A onda emo moja majka i ja biti optueni ne
samo da smo imali privienja, ve i da smo klevetnici.
- to dakle zahtijevate.
- Da me u ime naeg bratstva Vae Velianstvo poslua i da u
ime moje odanosti, to e je i samo spoznati, Vae Velianstvo ne
poduzme nita napreac. Udesite tako, Sire, da istinski krivac, onaj
koji ve tokom dvije godine izdaje Vae Velianstvo u duhu,
ekajui na to da ga izda i stvarno, bude napokon uslijed jednog
neoborivog dokaza proglaen krivim i kanjen onako kako to
zasluuje.
Karlo ne odgovori nita. On pristupi k jednom prozoru i otvori
ga: krv mu je navrla u mozak. Naposljetku se naglo okrene.
- Pa lijepo! - ree. - Kako biste postupili vi? Govorite, Franjo!
- Sire, - odgovori d'Alanson - dao bih opkoliti umu Sen-ermen
sa tri odreda lake konjice koji bi se u jedan odreen sat, na primjer u
jedanaest sati, pokrenuli i dognali sve to se zatekne u umi do
paviljona I, kojeg bih prethodno, kao sluajno, oznaio za sabirno
mjesto gdje e se ruati. A zatim bih, kad bih, svejednako toboe
slijedei svojeg sokola, vidio da se Henrik udaljava, pojurio na
sabirno mjesto, gdje bi se on zatekao uhvaen zajedno sa svojim
sauesnicima.
- Zamisao je dobra ! - ree kralj. - Neka se pozove zapovjednik
moje garde!

198

D'Alanson izvadi iz svojeg prsluka jednu srebrenu zvidaljku

objeenu o zlatan lani i zazvida.
Karlo pristupi zapovjedniku i potiho mu izda svoje naloge.
Za to vrijeme njegov veliki hrt Akteon bijae epao jedan plijen
koga je navlaio po sobi i koga je uz hiljadu jogunastih skokova
zduno razdirao zubima.
Karlo se okrene i izbaci strahovitu kletvu. Plijen kojeg se Akteon
bijae domogao, bila je ona skupocjena knjiga o lovstvu, od koje je,
kao to smo rekli, postojalo na svijetu samo tri primjerka. Kazna
bude primjerena prijestupu. Karlo zgrabi jedan bi, tanki remen
zviznu i oplete ivotinju trostrukim zagrljajem. Akteon zaurla i
nestane pod jednim stolom to bijae pokriven ogromnim
stoljnjakom koji mu poslui kao utoite.
Karlo pokupi knjigu i ustanovi sa radou da joj nedostaje samo
jedan list; a povrh toga to i nije bila stranica sa tekstom, ve jedan
drvorez.
On je brino smjesti na jednu policu gdje je Akteon nije mogao
dosei.
D'Alanson je uznemireno pratio ono to Karlo radi. Sada kad je
izvrila svoju stranu misiju, on bi veoma volio da se ta knjiga makne
iz ruku njegovog brata.
Odbi est sati.
To je bilo vrijeme kada je kralj trebalo da sie u dvorite koje
bijae preplavljeno raskono pokrivenim konjima i bogato odjevenim
mukarcima i enama. Ptiari su drali na svojim, akama svoje
sokolove, ije glave bijahu pokrivene kapicama. Nekoliko gonia na
konjima imali su za svojim earpama zataknute lovake rogove, za
sluaj da kralj, zamoren lovom na ptice, kao to mu se to poneki put
deavalo, poeli hajku na jelena ili srndaa.
Kralj krene da bi siao, a krenuvi zakljua vrata svojeg kabineta
za oruje. D'Alanson poprati svaku njegovu kretnju uarenim
pogledom te vidje kako sputa klju u svoj dep.
Silazei niz stepenite, kralj zasta i prinese ruku svojem elu.
D'Alansonove noge nisu nita manje drhtale negoli kraljeve.
199

- Stvarno! - promuca. - ini mi se da se vrijeme okree na oluju!

- Na oluju u sijenju mjesecu?! - ree Karlo. - Vi ste ludi! Ne!
Imam vrtoglavicu, koa mi je suha. Slab sam, i to je sve!
A onda doda poluglasno:
- Oni e me ubiti sa svojom mrnjom i svojim spletkama.
Meutim, kad je pokroio u dvorite, svjei jutarnji zrak,
klicanje lovaca i buni pozdravi stotinjak sakupljenih osoba
proizvedoe na Karla svoj uobiajeni uinak.
On stane disati slobodno i radosno.
Kao prvo potrai pogledom Henrika.
Henrik se nalazio pokraj Margerite. Ovo dvoje izvrsnih branih
drugova inilo se da se ne mogu odvajati jedno od drugoga, toliko
mnogo su se voljeli.
Ugledavi Karla, Henrik podbode svojeg konja te se u tri skoka
nae kraj svojeg urjaka.
- Hm, hm, - primijeti Kerlo - vi ste pojaili konja sposobnog za
gonjenje jelena, Henrie... meutim, vi znate da danas poduzimamo
lov na ptice!
A onda se okrene ne saekavi odgovor.
- Krenimo, gospodo, krenimo! Treba da zaponemo lov u devet
sati! - vikne kralj namrtenih obrva i gotovo prijeteim glasom.
Katarina je promatrala sve to kroz jedan prozor Luvra. Njezina
blijeda, velom pokrivena glava provirivala je za odmaknutom
zavjesom, dok je njezino u crninu odjeveno tijelo iezavalo u
polumraku.
Na Karlovu zapovijed svo se to pozlaeno, izvezeno i
namirisano mnotvo, sa kraljem na elu, poreda kako bi prolo kroz
luvarska vrata i prosu se poput lavine cestom za Sen-ermen, posred
klicanja puka to je pozdravljao mladog kralja, koji je, zabrinut i
zamiljen, jahao svojeg od snijega bjeljeg konja.
- to vam je rekao? - upita Margerita Henrika.
- estitao mi je na kakvoi mojeg konja.
- I to je sve?
- To je sve.
200

- Onda neto zna!

- Plaim se da je tako!
- Budimo oprezni!
Henrikovo se lice ozari jednim od onih finih smijeaka koji
bijahu njemu svojstveni i koji su, osobito Margeriti, kazivali: Budite
bez brige, prijateljice moja!
to se tie Katarine, tek to je itava ta povorka napustila
dvorite Luvra, ona opet spusti zavjesu.
Meutim, ona nije dozvolila da joj izmakne jedno: a to bijae
Henrikova bljedoa, to bijae podrhtavanje njegovih ivaca, to bijahu
njegovi potajni razgovori sa Margeritom.
Henrik je bio blijed jer bi mu, budui da nije posjedovao
hrabrost krvi, njegova krv, u svim prilikama u kojima bi mu se radilo
o ivotu, umjesto da mu jurne u glavu, kao to to obino biva,
stjecala u srce.
Osjeao je podrhtavanje ivaca jer ga se veoma kosnuo nain
kojim ga je Karlo primio, a koji je bio tako razliit od onoga kojim
ga je obino doekivao.
I napokon, on je porazgovorio sa Margeritom jer, kao to nam je
poznato, mu i ena bijahu u vezi politike sklopili savez za obranu i
napad.
Meutim, Katarina je posve drukije protumaila stvari.
- Ovoga puta - promrmljala je sa svojim firentinskim smijekom
- mislim da je dobio svoje, taj dragi mali Henrik!
Potom, da bi se uvjerila da je stvarno tako, poto je priekala
etvrt sata kako bi itavom drutvu lovaca pustila dovoljno vremena
da napusti Pariz, ona izae iz svojih odaja, poe hodnikom, uspne se
malim zavojitim stubitem te pomou svojeg rezervnog kljua otvori
vrata odaja kralja Navare.
Meutim, uzalud je po itavim tim odajama traila knjigu.
Uzalud je njezin uareni pogled prelazio posvuda naokolo, od stolova
na stalke, od stalaka na police, od polica na ormare. Nigdje nije
ugledala knjigu koju je traila.
- Bit e da ju je d'Alanson ve sklonio! - ree. - To je mudro!
201

I sie natrag u svoje odaje, ovoga puta malone sigurna da je

njezin plan uspio.
Za to vrijeme kralj je nastavio svojim putem prema Senermenu, kamo je stigao poslije sat i po brzog jahanja. Drutvo se
ak i ne uspne do starog dvorca koji se, mrk i velianstven, uzdizao
na brdu posred ratrkanih kua. Prijeoe preko drvenog mosta to se
u ono doba nalazio preko puta drveta koje se jo i dan-danas zove
Silijev hrast (Chene de Sully). Potom dadoe znak da se stave u
pokret zastavicama okiene barke koje su slijedile lovce kako bi
kralju i ljudima iz njegove pratnje omoguile da lakoom prelaze
rijeku.
Istog trenutka sva ova radosna mlade, proeta tako raznolikim
interesima, krene sa kraljem na elu tom divnom livadom koja se
sputala sa umovitog vrha Sen-ermena i koja odjednom poprimi
izgled neke velike tapiserije sa likovima arolikim od hiljadu boja, na
ijoj ivici je pjenuava rijeka predstavljala obrub od srebrenih resa.
Ispred kralja koji je svejednako jaui svojeg bijelca drao na
aci svojeg sokola-miljenika, stupali su lovaki pomonici, odjeveni
u zelene utegnute haljetke i obuveni u velike izme, koji su,
obuzdavajui glasom pola tuceta pasa-prepeliara, tragali po trstici
to je oiviavala rijeku.
U tom trenutku sunce, koje sve dosad bijae sakriveno iza
oblaka, iznenada izae iz tog tamnog mora u koje je bilo uronjeno.
Jedna suneva zraka osvijetli svojim sjajem svo to zlato, sve te
dragulje, sve te usplamtjele oi pretvarajui sav taj sjaj u vatrenu
bujicu.
Tada, kao da je ekala samo na taj trenutak kako bi jasno sunce
obasjalo njezin poraz, jedna se aplja podigne iz gustia trstike,
zakriavi otegnuto i alostivo.
- Hau, hau! - vikne Karlo skidajui kapicu sa glave svojeg
sokola i putajui ga za bjegunicom.
- Hau, hau! - povikae svi glasovi da bi obodrili pticu.

202

Naas zaslijepljen svjetlou, sokol se okrene oko svoje vlastite

osi i opie jedan krug, ne poletjevi ni naprijed ni natrag. A onda
iznenada primijeti aplju te poleti za njom to su ga krila nosila.
Meutim, aplja, koja se kao mudra ptica bijae podigla na
stotinjak koraka od lovakih pomonika, bila je, za vrijeme dok je
kralj skidao kapicu svojem sokolu i dok se ovaj privikao na
svijetlost, dobila na prostoru, ili bolje, na visini. Posljedica toga
bijae da se ona, kad ju je njezin neprijatelj zamijetio, nalazila ve na
visini od preko pet stotina stopa i da se, naavi u tom viem prostoru
potreban zrak za svoja mona krila, brzo penjala navie.
- Hau, hau Bek-de-Fer (Bec-de-Fer - eljezni kljun)! - povie
Karlo bodrei svojeg sokola. - Dokai nam da si rasna ptica! Hau,
hau!
Kao da je shvatila to bodrenje, plemenita ivotinja jurnu nalik na
neku strelicu, poletjevi u dijagonalnoj liniji, koja je trebalo da zavri
kod okomite crte kojom je krenula aplja koja se svejednako dizala
uvis kao da je naumila da nestane u zraku.
- O, straljivice nijedna - povie Karlo kao da ga je bjegunica
mogla uti, natjeravi svojeg konja u galop i pojurivi koliko je vie
mogao, glave zabaene unatrag, kako ne bi ni na trenutak izgubio iz
oiju obje ptice. - O, straljivice nijedna, ti bjei! Moj Bek-de-fer je
rasna ptica! ekaj samo, ekaj! Hau, Bek-de-fer, hau!
I doista, borba posta zanimljiva: dvije ptice se stadoe jedna
drugoj pribliavati ili, bolje rei, sokol se stane pribliavati aplji.
Pitanje je bilo sada jedino, koja e od njih u tom prvom napadu
zadrati povoljniji poloaj, to jest gornji.
Strah je imao bolja krila od hrabosti.
Zanesen u svojem letu, sokol proe ispod trbuha aplje koju bi
bio morao nadletjeti. aplja iskoristi svoju premo i zada mu jedan
udarac svojim dugakim kljunom.
Kao da je pogoen pesnicom, sokol se tri puta okrene oko svoje
vlastite osi kao da je omamljen, te je naas bilo vjerovati da e se
spustiti dolje.

203

Ali, poput ranjena ratnika koji ustaje jo straniji, on ispusti neku

vrst otrog i prijeteeg krika te se ponovo ustremi na aplju.
aplja je bila iskoristila svoju prednost pa je, promijenivi smjer
svojeg lijeta, izvela zaokret prema umi, pokuavajui ovoga puta da
dobije na prostoru i da umakne u daljinu umjesto da umakne u
visinu.
Ali, sokol je bio plemenita ivotinja i imao je otar vid orla
ljeinara.
On ponovi isti manevar te pojuri dijagonalno na aplju, koja
ispusti dva ili tri oajna krika i pokua da se podigne okomito uvis,
kao to je to ve jednom bila uinila.
Nakon nekoliko sekundi te plemenite borbe inilo se da e obje
ptice nestati u oblacima. aplja vie nije bila vea od eve, a sokol je
izgledao kao neka crna taka koja je svakog trenutka postajala sve to
neprimjetnijom.
Ni Karlo ni njegov dvor vie nisu slijedili dvije ptice. Svatko
bijae ostao na svojem mjestu, oiju prikovanih za bjegunicu i
njezina progonitelja.
- Bravo! Bravo! Bek-de-Fer! - povie iznenada Karlo. - Gledajte,
gledajte, gospodo, on je odozgo. Hau! Hau!
- Vjere mi, priznajem da vie ne vidim ni jednu ni drugu! - ree
Henrik.
- Ni ja! - dobaci Margerita.
- Da, ali ako ih vie ne vidi, Henrie, moe ih jo uti! - ree
Karlo. - Barem aplju... uje li, uje li? Ona moli milost!
I doista, dva ili tri alosna krika, to su ih mogle uhvatiti jedino
neke izvjebane ui, doprijee sa neba na zemlju.
- uj! uj! - vikne Karlo. - Vidjet e ih kako se sputaju bre
no to su se popele uvis!
I doista, im je kralj izgovorio te rijei, dvije ptice poee da se
opet pojavljuju.
Bijahu to tek dvije crne take. Meutim, po razlici u veliini tih
dviju taaka ipak se lako moglo uoiti da je sokol drao prednost
gornjeg poloaja.
204

- Gledajte, gledajte! - povie Karlo - Bek-de-fer je dri!

I doista, nadlijetena pticom grabljivicom, aplja nije vie ak ni
pokuavala da se brani. Ona se brzo sputala, odgovarajui na
sokolovo kljuvanje samo krikovima. Iznenada skupi svoja krila i
poe padati poput nekog kamena. Meutim, njezin protivnik uini to
isto, a kad bjegunica htjede ponovo poletjeti, jedan posljednji udarac
kljunom je dotue. Ona nastavi padati okreui se oko svoje osi, a u
trenutku kada je dotakla zemlju, sokol se baci na nju ispustivi jedan
krik pobjede koji nadglasa krik poraza pobijeene ivotinje.
- K sokolu! K sokolu! - povie Karlo.
I potjera svojeg konja galopom u pravcu mjesta gdje su se dvije
ptice bile spustile.
Ali odjednom naglo zaustavi svojeg bijelca, krikne i sam te
ispusti uzde i zakvai se jednom rukom o grivu svojeg konja, dok se
drugom rukom uhvati za eludac kao da je htio iupati svoju utrobu.
Na taj krik pritrae svi dvorjanici.
- Nije to nita, nije to nita! - ree Karlo uarena lica i uplaena
pogleda. - Ali, maloas mi se uinilo kao da mi je netko zario
uareno eljezo u eludac... Hajdemo, hajdemo, nije to nita!
I Karlo ponovo natjera svojega konja u galop. D'Alanson
problijedi.
- Ta kakva je to opet novost? - upita Henrik Margeritu.
- Nemam pojma! - odgovori ova. - Ali, jeste li primijetili? Moj
brat je bio sav crven!
- A to, meutim, nije njegov obiaj! - priklopi Henrik.
Dvorjanici se zgledae u udu i krenue za kraljem.
Stigoe do mjesta gdje se dvije ptice bijahu spustile. Sokol je ve
kljuvao apljin mozak.
Stigavi, Karlo sjai sa svojeg bijelca, kako bi izbliza promatrao
borbu.
Meutim, dotaknuvi se tla, on bude prinuen da se pridri za
sedlo: pod njim se zaleluja zemlja. Osjeti silnu elju za spavanjem.
- Brate moj, brate moj! - vikne Margerita, - to vam je?

205

- Osjeam se - odgovori Karlo - kao to se morala osjeati

Porcija kad je progutala svoje uareno ugljevlje... Osjeam da gorim
i ini mi se da mi se dah pretvorio u plamen!
Istovremeno Karlo dahne ispred sebe i kanda se zaudi to mu iz
ustiju ne izlazi vatra.
U meuvremenu bijahu uzeli sokola te mu opet kapicom pokrili
glavu, i svi se skupie oko Karla.
- No, no, to je to? Rana mu Kristovih, ta nije to nita! Ili, ako je
ipak neto, onda je stvar u tome da mi sunce mlavi glavu i bode oi...
Hajdemo hajdemo, u lov, gospodo! Evo itavog jata divljih pataka.
Pustite ih sve! Pustite ih sve! Dovraga, ala emo se nazabavljati!
I stvarno poskidavi im istoga asa kapice, pustie pet ili est
sokolova koji jurnue u pravcu divljai, dok se itavo drutvo lovaca,
na elu sa kraljem, vrati na obalu rijeke.
- E pa, to kaete, gospoo? - upita Henrik Margeritu.
- Trenutak je pogodan! - odgovori Margerita. - Ako se kralj ne
okrene, odavde se lako moemo domoi ume.
Henrik dozove lovakog pomonika koji je nosio aplju, pa dok
je buna i zlatna lavina pojurila niz livadu koja danas predstavlja
terasu, on sam zaosta otraga, kao da ispituje ljeinu pobijeene ptice.

206

20. PAVILJON FRANJE I

Lijep je bio taj lov na ptice to su ga poduzimali kraljevi, kada
su kraljevi jo bili malone polubogovi, i kada je lov jo bio ne samo
razonoda, ve i umjetnost.
Uza sve to moramo napustiti taj kraljevski prizor, kako bismo
prodrli na jedno mjesto u umi, gdje e nam se ubrzo pridruiti i svi
uesnici u dogajau to smo ga netom ispripovijedali.
Udesno od aleje Violet, te lisnate arkade, tog mahovinom
obraslog osamljenog mjesta gdje meu despikom i vrijesom poneki
zabrinuti zec s vremena na vrijeme uspravlja svoje ui, i pokoji
lutajui jelen die svoju rogovljem otealu glavu, iri nozdrve i
oslukuje, ima jedna istina, dovoljno udaljena da se ne vidi sa
puteljka, ali opet ne toliko, a da se sa te istine ne bi vidio puteljak.
U sredini te istine dvojica mukaraca koji bijahu polegli na
travu, i koji su imali pod sobom putne kabanice, pokraj sebe dugake
rapire i pred sobom musketone trubastih cijevi, nalikovala su
izdaleka, uslijed elegancije svoje odjee, na one vesele dokoliare iz
Dekamerona, a izbliza, uslijed svojeg prijeteeg, oruja, na one
umske razbojnike to ih je stotinjak godina kasnije naslikao po
prirodi Salvator Roza u svojim krajolicima.
Jedan od njih bio se oslonio o jedno koljeno i jednu ruku i
oslukivao je poput jednog od onih zeeva ili jelena to smo ih
maloas spomenuli.
- ini mi se - ree - da nam se lov maloas: nekako udno
pribliio. uo sam ak i viku lovaca koji su bodrili sokola.
- Ali sada, - otpovrne onaj drugi koji je oekivao dogaaje kanda
na mnogo filozofskiji nain od svojeg druga - sada ne ujem vie
nita. Mora da su se udaljili... Lijepo sam ti govorio da je ovo mjesto
neprikladno za osmatranje. Nas ne vide, to je istina, ali ne vidimo ni
mi.
207

- Pa dovraga, dragi moj Hanibale, - ree prvi sagovornik valjalo je negdje smjestiti naa dva konja koje jaimo, pa naa dva
rezevrna konja, i ove dvije mule koje su toliko natovarene da ne
znam kako e uspjeti da idu ukorak s nama. Sad ne bih znao nita
bolje od ovih starih bukvi i ovih stoljetnih hrastova, da bi prikladno
posluio tom tekom zadatku. Usudio bih se dakle rei da, daleko od
toga da poput tebe prekoravam gospodina de Muaa, naprotiv u svim
pripremama za taj pothvat, kojima je on upravljao, nazirem duboku
smiljenost pravog zavjerenika.
- Izvrsno! - klikne onaj drugi plemi, u kome je na italac posve
sigurano prepoznao gospodina de Kokonaa. - Izvrsno! Evo ti se
omakla rije koju sam oekivao! Sad sam te uhvatio! Mi dakle
spremamo zavjeru.
- Mi ne spremamo zavjeru, mi sluimo kralju i kraljici,
- ...koji spremaju zavjeru, to za nas izlazi sasvim na isto!
- Kokona, ve sam ti rekao! - otpovrne de La Mol. - Ja te ni
najmanje na svijetu ne prisiljavam da poe sa mnom u tu
pustolovinu, u koju se uputam jedino zbog toga to me na to nagoni
jedan moj posebni osjeaj u kojemu ti nema i ne moe imati udjela!
- Eh, sto mu gromova, pa tko kae da me prisiljava?! Kao prvo,
ne bih znao ovjeka koji bi mogao prisiliti Kokonaa da ini ono to
Kokona ne eli da ini! Ali, misli li da bih te pustio da ide a da ne
poem s tobom, pogotovo kad vidim da e otii dovraga?!
- Hanibale, Hanibale! - klikne de la Mol. - ini mi se da tamo
dolje nazirem njezinu bijelu kobilu... On, udno li je to, kako mi ve
pri samoj pomisli da ona dolazi lupa srce!
- Dakle, ovo je zgodno! - ree Kokona zijevajui - Meni srce ni
najmanje ne lupa!
- To nije bila ona... - promrmlja de la Mol - ta to se to
dogodilo? Bilo je dogovoreno za podne, mislim.
- Dogodilo se da uope nije podne, i to je svet - ree Kokona. Imamo jo vremena da malko prodrijemamo, kako se ini.
Izrazivi ovo uvjerenje, Kokona se oprui na svoju kabanicu
poput ovjeka koji je naumio da svojim rijeima pridrui i djelo.
208

Meutim, kada se njegovo uho dotaklo tla, on zasta podignuta prsta,

dajui de La Molu znak da uti.
- Ta ta je? - upita ovaj.
- Tiina! Ovaj puta ujem neto i ne varam se!
- To je udno! Ja mogu oslukivati do mile volje, ali ne ujem
nita!
- Ti ne uje nita?
- Ne!
- E pa lijepo! - ree Kokona pridigavi se i poloivi svoju ruku
na de La Molovu podlakticu. - Pogledaj onog jelena!
- Gdje?
- Tamo!
I Kokona pokaza prstom u smjeru ivotinje.
- Pa?
- Pa, vidjet e!
De La Mol osmotri ivotinju. Pognute glave kao da se sprema
brstiti, jelen je nepomino oslukivao. Uskoro zatim podigne svoje
divnim rogovima otealo elo i isprui ui u pravcu odakle je zacijelo
dolazila buka. A onda iznenada, bez vidljivog razloga, odjuri brzo
poput munje.
- Hm, hm, - promrmlja de La Mol - mislim da si u pravu, jer je
jelen, evo, pobjegao,
- A ako je pobjegao - ree Kokona - onda je to zacijelo stoga to
je uo to ti ne uje.
I doista, neka mukla i jedva primjetna buka neodreeno je
podrhtavala travom. Za manje izvjebane ui bio bi to vjetar, no za
vine jahae bio je udaljeni topot konja.
De La Mol se zaas nae na nogama.
- Evo ih! - klikne. - Brzo!
Kokona ustane, ali mnogo polake i mirnije. inilo se da je
Pijemonteaninova ivahnost prela u de La Molovo srce, dok opet
naprotiv nehajnost ovoga kanda je obvladala njegovim prijateljem.
Stvar je bila u tome to je jedan u ovim okolnostima djelovao iz
oduevljenja, a drugi pak preko volje.
209

Uskoro zatim do uiju dvojice prijatelja dopre ujednaen i

ritmiki zvuk. Rzanje jednog konja potakne konje, to su ih drali u
pripremi na desetak koraka od sebe, da naulje ui, a alejom proe
poput neke bijele sjenke jedna ena koja, okrenuvi se u njihovom
smjeru, uini neki udan znak i nestane.
- Kraljica! - uskliknue obojica u isti mah.
- to je to znailo? - upita Kokona.
- Uinila je ovako, - odgovori de La Mol - a to je znailo: O d
m a h! ...
- Uinila je ovako, - prekine ga Kokona - a to je znailo:
Odlazite!...
- ...to e rei: Priekajte me!
- ...to e rei: Bjeite!
- Pa dobro! - ree de La Mol. - Postupimo svaki po svojem
uvjerenju. Ti bjei, a ja u ostati.
Kokona slegne ramenima i ponovo legne.
Istog trenutka, u suprotnom pravcu no to je bila projaila
kraljica, ali istom tom alejom, projuri najveom brzinom jedna eta
konjanika, u kojima dvojica prijatelja prepoznadoe gorljive, gotovo
bijesne protestante. Njihovi konji su skakali poput onih skakavaca o
kojima je rekao Job: Pojavie se i nestadoe.
- Prokletstvo, to postaje ozbiljno! - ree Kokona ustajui. Poimo u paviljon Franje I!
- Naprotiv! Ne idimo onamo! - otpovrne de La Mol. - Ako smo
otkriveni, tad e se kraljeva pozornost svratiti najprije ba na taj
paviljon, budui da je ondje zakazan sveopi sastanak!
- Ovog puta moe biti da si u pravu! - proguna Kokona.
Kokona jo nije pravo ni izgovorio te rijei, kadli jedan konjanik
projuri poput munje posred drvea te preskaui preko graba, dbuna
i svih zapreka, stigne do dvojice plemia.
Drao je po jednu pitolju u svakoj ruci, upravljajui svojeg
konja u toj bijesnoj trci samo koljenima.
- Gospodine de Mua! - povie uznemireno Kokona koji je sada
postao ivahniji od de La Mola.
210

- Gospodin de Mua bjei! Znai dakle da je nastala bjeanija?!

- Hej, brzo, brzo! - vikne hugenot. - Kidajte! Sve je propalo!
Skrenuo sam ovamo da vam to javim. Kreite.
Budui da dovikujui te rijei nije prekidao jurnjavu, bio je ve
daleko odmakao kad ih je dokraja izgovorio, i kad su, dosljedno
tome, La Mol i Kokona uspjeli do kraja shvatiti njihov smisao.
- A kraljica? - vikne de La Mol.
Meutim, mladiev se glas izgubi u prostoru. De Mua je bio ve
na odve velikoj razdaljini da bi ga uo, a pogotovo da bi mu
odgovorio.
Kokona se ubrzo odlui. Dok je de La Mol ostao nepomino
stajati, pratei oima de Muaa koji je nestajao meu granama to su
se pred njim razmicale i za njim opet sklapale, on pritri konjima,
dovede ih, skoi na svojega, dobaci uzde onog drugog u de La
Molove ruke i spremi se da odjuri.
- Hajde, hajde! - ree - ponavljam ono to je rekao de Mua:
Kreite! A de Mua je gospodin koji govori pametno. Kreimo,
kreimo, La Mole!
- Trenutak samo! - ree de La Mol. - Mi smo doli ovamo radi
jedne stvari...
- Ukoliko nismo doli da se damo objesiti, savjetujem ti da ne
gubi vrijeme! - otpovrne Kokona.
- O, domiljam se: sada e se upustiti u retoriku, razradie
pojam rijei bijeg, spominjat e Horacija koji je odbacio svoj tit,
Epaminondu koga su donijeli na njegovome... a ja u ti rei samo
jedno: gdje bjei gospodin de Mua de Sen-Fal, tamo mogu bjeati
svi!
- Gospodin de Mua de Sen-Fal nije zaduen da odvede kraljicu
Margeritu! - otpovrne de La Mol.
- Gospodin de Mua de Sen-Fal ne ljubi kraljicu, Margeritu!
- Sto mu gromova, i dobro je da je ne ljubi, ako bi ga ta ljubav
natjerala da uini gluposti nalik na ove o kojima te vidim da
razmilja! Neka pet stotina hiljada paklenih avola odnesu ljubav
koja moe stati glave dvojicu valjanih plemia! Smrt i prokletstvo,
211

kako to kae kralj Karlo, mi smo spremali zavjeru, dragi moj! A kad
je netko loe spremio zavjeru, valja mu da dobro pobjegne! U sedlo,
u sedlo, La Mole!
- Bjei, dragi moj! Ja te u tome ne spreavam, ja te ak i
pozivam na to! Tvoj ivot je dragocjeniji od mojega. Brani dakle
svoj ivot!
- Trebalo bi da mi kae: Kokona, dajmo se zajedno objesiti!,
a ne: Kokona, bjei sam!
- Pih! - dobaci de La Mol. - Ue je nainjeno za seljaine,
prikane moj, a ne za plemie kao to smo mi!
- Poinjem da vjerujem - ree Kokona sa uzdahom - da mjera
opreza to sam je poduzeo, nije rava.
- Koja to?
- Da sam stekao krvnikovo prijateljstvo!
- Ti si veoma zloguk, dragi moj Kokona!
- Ali napokon, to emo poduzeti?
- Idemo da naemo kraljicu!
- A gdje?
- Nemam pojma... Ili, da naemo kralja!
- A gdje?
- Nemam pojma... ali, mi emo ih nai i poduzet emo, nas
dvojica sami, ono to pedeset osoba nije moglo ili to se nije usudilo
poduzeti.
- Ti me hvata za samoljublje, Hijacinte! To je rav znak!
- E pa, da vidimo! Na konje i hajdemo!
- No, to je veoma povoljno!
De La Mol se okrene da bi se prihvatio za jabuku sedla,
meutim, u trenutku kada je stavljao nogu u stremen, zau se jedan
zapovjedniki glas.
- Stoj! Predajte se! - ree glas. Istovremeno se za jednim hrastom
pojavi jedan muki lik, zatim jo jedan, zatim tridesetak njih. Bili su
to jahai lake konjice, koji se, pretvorivi se u pjeake i pretraivajui
umu bijahu potrbuke priunjali kroz vrijes.
- Eto, to sam ti rekao?! - apne Kokona.
212

De La Molov odgovor bio je samo neka vrst mukle rike.

Vojnici lake konjice bili su jo na udaljenosti od tridesetak
koraka od dvojice prijatelja.
- Dakle? - upita Pijemonteanin glasno porunika lake konjice. to je posrijedi, gospodo?
Porunik naredi da se dvojica prijatelja uzmu na nian.
Kokona nastavi apatom:
- U sedlo, La Mole! Jo ima vremena! Skoi na konja, kao to
sam te to vidio initi stotinu puta, i poimo!
Potom, okrenuvi se lakoj konjici, nastavi naglas:
- E, doavola, gospodo, nemojte pucati, mogli biste ubiti
prijatelje!
Zatim opet apne de La Molu:
- Kroz drvee se ravo gaa... oni e pripucati i promait e nas!
- Nemogue! - ree de La Mol. - Mi ne moemo povesti sa
sobom i Margeritinog konja i obje mule, pa bi je taj konj i te dvije
mule kompromitirale, dok bih meutim, ja svojim odgovorima
uklonio svaku sumnju. Odlazi, prijatelju moj, odlazi!
- Gospodo, - vikne Kokona potegavi svoj ma i dignuvi ga
uvis - mi se potpuno predajemo!
Vojnici lake konjice ponovo digoe svoje musketone.
- Ali, kao prvo, zato treba da se predamo?
- To ete pitati kralja Navare?
- Kakav smo zloin poinili?
- To e vam rei gospodin vojvoda od Alansona!
Kokona i de La Mol se zgledae: ime njihovog neprijatelja
izgovoreno u takvom trenutku bijae veoma nepodesno da ih umiri.
Ipak ni jedan ni drugi ne prui otpora. Kokona bude pozvan da
sjai, to on i uini bez ikakve primjedbe. Potom obojica budu
smjeteni u sredinu vojnika lake konjice, i svi se uputie prema
paviljonu Franje I.
- Ti si htio vidjeti paviljon Franje I? - ree Kokona de La Molu,
primijetivi kroz drvee zidove jednog draesnog gotskog zdanja. - E
pa lijepo, ini se da e ga vidjeti!
213

De La Mol ne odgovori nita, ve samo prui Kokonau ruku.

Bono od draesnog paviljona koji bijae sagraen u doba
Ljudevita XII, no koga nazivahu paviljonom Franje I, jer ga je ovaj
vazda odabirao za sabirno mjesto u svojim lovovima, nalazila se
neka vrst kolibice podignute za lovce-gonie, koja je na neki nain
nestala pod muketama, blistavim helebardama i maevima, kao
krtinjak pod otkosom koji se rui.
A sada da objasnimo tu situaciju koja je bila prilino oblana,
napose za naa dva prijatelja, i da ispripovjedamo to se bijae
dogodilo.
Protestantski plemii bili su se skupili, kao to to bijae
dogovoreno, u paviljonu Franje I, od kojeg de Mua, kao to znamo,
bijae nabavio klju.
Zagospodarivi umom, bar kao to su to vjerovali, oni su bili
postavili ovdje-ondje nekoliko straara. Te su straare vojnici lake
konjice, zamijenivi svoje bijele earpe za crvene, koju su mjeru
opreza dugovali domiljatoj revnosti gospodina de Nansia, maknuli u
jednom iznenadnom prepadu ne ispucavi ni jednog hica.
Vojnici lake konjice su nastavili svoju hajku, opkoljavajui
paviljon. Meutim, de Mua koji je, kao to smo to rekli, ekao kralja
na kraju aleje Violet, primijetio je te crvene earpe to su se
prikradale vujim korakom, i od toga su mu trenutka te crvene earpe
postale sumnjive. Stoga je dakle pohitao ustranu da ga ne bi ugledali,
i zamijetio je da se taj iroki krug suava na nain da proelja umu
i da okrui mjesto opeg sastanka.
A onda je istovremeno vidio kako se na dnu glavne aleje
pomaljaju bijele perjanice i kako se ljeskaju arkebuze kraljeve garde.
Naposljetku je prepoznao i samog kralja, dok je na suprotnoj
strani opazio Kralja Navare.
Tada je svojim eirom opisao jedan kri u zraku, to bijae
ugovoreni znak koji je kazivao da je sve propalo.
Na taj znak se kralj Navare okrenuo na mjestu i nestao.
Smjesta zatim se de Mua, zabivi oba velika kotaia svojih
ostruga u slabine svojeg konja, dao u bijeg, a usput, onako bjeei,
214

dobacio je de La Molu i Kokonau one rijei upozorenja to smo ih

naveli.
Dakle, kralj, koji je zamijetio nestanak Henrika i Margerite,
dolazio je u pratnji gospodina d'Alansona, da bi vidio kako izlaze iz
kolibice, kamo je bio naredio da se zatvore svi oni koji e se zatei
ne samo u paviljonu ve takoer i u umi,
Pun nade, d'Alanson je jahao pored kralja, kome su otri bolovi
poveavali ravo raspoloenje. Dva ili tri puta zamalo to se nije
onesvijestio, a jednom je bio povraao sve do krvi.
- Hajdemo, hajdemo! - ree kralj stigavi. - Pourimo! Meni je
prea da se vratim u Luvr. Izvucite mi sve lupee iz te jazbine: danas
je sveti Bla, roak svetog Bartolomeja!
Na te kraljeve rijei sav se taj mravinjak kopalja i arkebuza stavi
u pokret, te prisilie hugenote, uhvaene bilo u umi, bilo u
paviljonu, da jedan za drugim izau iz kolibe.
Ali, od kralja Navare, Margerite i de Muaa ni traga.
- Pa dobro - ree kralj - gdje je Henrik, gdje je Margerita? Vi ste
mi ih obeali, d'Alansone, i smrt i prokletstvo, valja da mi ih naete!
- Kralja i kraljicu Navare nismo ak ni ugledali, Sire! - ree
gospodin de Nansi.
- Pa evo ih! - klikne gospoa de Never.
I doista, upravo u tom trenutku, na kraju jednog puta to je vodio
k rijeci, osvanue Henrik i Margo, oboje spokojni kao da nita nije
bilo posrijedi, oboje, sa sokolovima na aci i zaljubljeno zagrljeni, i
to toliko umjeno, te se inilo da se i njihovi konji, ne manje zdrueni
od njih, sve onako u galopu uzajamno miluju nozdrvama.
Tada d'Alanson, razgnjevljen, dade pretraiti okolinu, i tako
naoe de La Mola i Kokonaa pod njihovom sjenicom od brljana.
I oni takoer uoe u bratskom zagrljaju u krug to ga je tvorila
garda. Samo, kako nisu bili kraljevi, to nisu mogli poprimiti tako
dobro dranje kao Henrik i Margerita: de La Mol bijae odve blijed,
a Kokona bijae odve crven.

215

21. ISTRAGA
Prizor koji iznenadi dvojicu mladia kad su uli u taj krug, bio je
jedan od onih to ih ovjek vie nikad ne zaboravlja, pa sve da ih je
vidio samo jedan jedini puta na jedan jedini trenutak.
Karlo IX bio je, kao to smo ve rekli, osmotrio mimohod svih
plemia koji bijahu zatvoreni u kolibi lovaca-gonia i koje je garda
izvodila jednog po jednog.
On i d'Alanson bili su popratili udnim okom svaku kretnju,
oekujui da e ugledati gdje izlazi i kralj Navare.
Njihovo oekivanje bijae ih prevarilo.
Meutim, to nije bilo dovoljno. Valjalo je saznati kamo su se
djeli.
A kad su na kraju aleje ugledali kako se pojavljuju dvoje mladih
suprunika, d'Alanson problijedi, a Karlo osjeti kako mu se iri srce.
Jer, on je nagonski eljeo da bi se sve ono to ga je njegov brat
natjerao da uini, okrenulo protiv ovoga.
- On e i opet izmai! - promrsi Franjo blijedei.
U tome trenutku kralja spopadoe tako siloviti grevi u utrobi,
da je ispustio uzde, uhvatio se objim rukama za slabine i stao vikati
poput ovjeka u deliriju.
Henrik pouri da stigne blie, meutim, za to vrijeme to ga je
utroio da preleti tih dvije stotina koraka to ga je razdvajalo od
njegova brata, Karlo se ve bio oporavio.
- Odakle dolazite, gospodine? - upita toliko krutim glasom, da se
Margerita od toga uzbudi.
- Pa... iz lova, brate! - odgovori ona.
- Lov se odvijao na obali rijeke, a ne u umi!
- Moj sokol se ustremio za jednim fazanom, Sire, u trenutku kad
smo bili zaostali da pogledamo aplju..
- A gdje je taj fazan?
216

- Evo ga! Lijep mujak, zar ne?

Svojim najnevinijim izraajem Henrik prui Karlu svoju pticu
skerletne, azurne i zlaane boje.
- Hm, hm! - ree Karlo. - A poto ste uhvatili tog fazana, zato
mi se onda niste opet pridruili?
- Jer je bio usmjerio svoj lijet prema parku, Sire, tako da smo vas
kad smo se spustili na obalu rijeke, vidjeli na udaljenosti od pola
milje ispred nas, kako se ve opet penjete natrag put ume. Tada smo
se dali u kas po vaem tragu, jer, budui da sudjelujemo u lovu
Vaeg Velianstva, nismo htjeli da se mimoiemo s vama!
- A svi ti plemii? - nastavi Karlo. - Jesu li: oni takoer bili
pozvani u lov?
- Koji plemii? - upita Henrik bacajui oko sebe: jedan kruni i
ispitivaki pogled.
- Eh, vai hugenoti, dovraga! - ree Karlo. - U svakom sluaju,
ako ih je netko pozvao, to nisam, bio ja!
- Ne, Sire, - otpovrne Henrik - ali je to moda, bio gospodin
d'Alanson!
- Gospodin d'Alanson? Kako to?
- Ja?! - usklikne vojvoda.
- E, da, brate! - dobaci Henrik. - Niste li juer objavili da ste
kralj Navare? E pa, hugenoti, koji su vas zahtijevali za kralja, doli
su da vam zahvale to ste prihvatili krunu, a kralju pak to ju je dao.
Zar ne, gospodo?
- Tako je! Tako je! - povika dvadesetak glasova. - ivio vojvoda
od Alansona! ivio kralj Karlo!
- Ja nisam kralj hugenota! - ree Franjo blijedei od srdbe. A
onda, bacivi kriom jedan pogled na Karla, doda: - A nadam se da to
nikada i neu biti!
- Svejedno! - ree Karlo. - Znate li, Henrie, da nalazim da je
sve to veoma udnovato?!
- Sire, - otpovrne kralj Navare odluno - reklo bi se, boe me
prosti, da sam podvrgnut presluavanju!
- A ako bih vam kazao da vas presluavam, to biste na to rekli?
217

- Da sam kralj ba kao i vi, Sire! - odgovori Henrik ponosito. Jer, nije kruna, ve roenje ono to sainjava kraljevsko
dostojanstvo! I, da bih bio voljan govoriti svojem bratu i svojem
prijatelju, ali nikada svojem sucu!
- Ipak, volio bih jednom u ivotu znati na emu sam! promrmlja Karlo.
- Neka dovedu gospodina de Muaa, i znati ete! - dobaci
vojvoda od Alansona. - Gospodin de Mua mora da je uhvaen.
- Da li se gospodin de Mua nalazi meu uhapenicima? - upita
kralj.
Henrika obuze trenutak uznemirenosti, i on izmijeni jedan
pogled sa Margeritom. Meutim, taj trenutak ne potraja dugo.
Nijedan glas nije odgovorio.
- Gospodin de Mua se ne nalazi meu uhapenicima! - ree
gospodin de Nansi. - Nekolicina naih ljudi misle da su ga vidjeli, ali
nitko od njih nije u to siguran.
D'Alanson promrsi jednu bogohulnu kletvu.
- Ej! - klikne Margerita pokazujui na de La Mola i Kokonaa
koji su uli itav dijalog i na iju inteligenciju je vjerovala da moe
raunati. - Sire, evo dva plemia u slubi gospodina d'Alansona!
Ispitajte ih, oni e odgovoriti na pitanja!
Vojvoda osjeti ovaj udarac.
- Dao sam ih uhapsiti upravo kako bih dokazao da nisu u mojoj
slubi! - ree.
Kralj pogleda dvojicu prijatelja i strese se ponovo ugledavi de
La Mola.
- Oh, oh, opet taj Provansalac! - promrsi. Kokona se ljupko
nakloni.
- to ste radili kad su vas uhapsili? - upita kralj,
- Sire, askali smo o ratnikim djelima i ljubavi.
- Na konjima, naoruani do zubiju, spremni za bijeg?!
- Nipoto, Sire! - ree Kokona. - Vae Velianstvo je ravo
obavijeteno! Ljekarili smo u sjeni jedne bukve: sub tegminefagi...
- Ah, ljekarili ste u sjeni jedne bukve?!
218

- I ak bismo bili mogli pobjei, da smo makar i pomisli da smo

na neki nain navukli na se gjev Vaeg Velianstva. Recite, gospodo,
tako vam vae vojnike asti - upita Kokona obrativi se vojnicima
lake konjice - vjerujete li, kad bismo to bili htjeli, da smo mogli
umaknuti?
- injenica jest, - ree porunik lake konjice. - da ova gospoda
nisu uinila ni jednu jedinu kretnju da bi pobjegli!
- Zbog toga to su im konji bili daleko! - dobaci vojvoda od
Alansona.
- Ponizno molim za oprotenje uzvienog gospodina - otpovrne
Kokona - ali moj mi je bio meu bedrima, a moj prijatelj, grof Lerak
de La Mol je Svojeg drao za uzdu!
- Da li je to istina, gospodo? - upita kralj.
- Istina je, Sire! - odgovori porunik. - Kad nas je opazio,
gospodin de Kokona je ak sjaio sa svojega!
Kokonaovo lice se razvue u smijeak koji je trebalo da znai:
Eto vidite, Sire!
- Ali ti rezervni konji, te mule, ta prtljaga kojom su te mule
natovarene?! - upita Franjo.
- E pa - dobaci Kokona - zar smo mi konjuarski pomonici?!
Dajte potraite konjuara koji ih je uvao!
- Nema ga! - vikne bijesno vojvoda.
- Bit e onda da ga je uhvatio strah i da je pobjegao! - ree
Kokona. - Ne moe se od nekog seljaine zahtijevati da bude
staloen poput plemia!
- Uvijek jedan te isti sistem! - povie d'Alan-son krguui
zubima. - Na svu sreu, Sire, ja sam vas bio obavijestio da ova
gospoda otprije nekoliko dana vie nisu u mojoj slubi!
- Ja?! - klikne Kokona. - Zar me snala nesrea da vie ne
pripadam Vaem Visoanstvu?!
- Eh, prokletstvo, gospodine, vama je to poznato bolje no ikome,
budui da ste mi dali svoju ostavku putem jednog prilino drskog
pisma koje sam, hvala budi bogu, spremio i koje sreom imam uza
se!
219

- Oh! - otpovrne Kokona. - A ja sam se nadao da mi je Vae

Visoanstvo oprostilo zbog jednog pisma to sam ga bio napisao u
prvom porivu neraspoloenja. Bio sam saznao da je Vae
Visoanstvo htjelo u jednom hodniku Luvra zadaviti mojeg prijatelja
de La Mola!
- Eh! - prekine ga kralj. - Ta to to ovaj govori?!
- Bio sam vjerovao da je Vae Visoanstvo bilo samo - nadovee
domiljato de La Mol - ali otkad sam saznao da su jo i tri druge
osobe...
- Tiina! - vikne Karlo. - Saznali smo dovoljno! Henrie - obrati
se zatim kralju Navare - dajete li rije da neete bjeati?
- Dajem je Vaem Velianstvu, Sire.
- Vratite se u Pariz sa gospodinom de Nansiom i ostanite u
kunom pritvoru u svojim odajama! A vi, gospodo, - nastavi
obraajui se dvojici plemia - predajte svoje maeve!
De La Mol pogleda Margeritu. Ova se osmijehne. De La Mol
smjesta preda svoj ma kapetanu koji mu se naao najblie. Kokona
uini to isto.
- A gospodin de Mua? Jesu li ga pronali - upita kralj.
- Nisu, Sire! - odgovori gospodin de Nansi. - Ili uope nije bio u
umi, ili je umakao.
- Utoliko gore! - ree kralj. - Vratimo se! Hladno mi je, i oi su
mi zaslijepljene!
- Sire, to je zacijelo od srdbe! - primijeti Franjo.
- Da, moda. Treperi mi pred oima! Ta gdje su uhapenici?!
Vie ih ne vidim! Ta zar je ve no?! Oh, milost, milost!... Gorim!...
upomo, upomo!
Nesretni kralj ispusti uzde svojeg konja, zabaci ruke i klone
unatrag, podravan od dvorjanika, zaprepatenih ovim ponovnim
napadajem.
Malko postrani, Franjo je otirao znoj sa svojeg ela, jer jedino
njemu bijae poznat uzrok boljke to je muila njegovog brata.
S druge strane je kralj Navare, ve pod straom gospodina de
Nansia, promatrao itav taj prizor sa rastuim uenjem.
220

- Hm, hm, - mrmljao je onom udesnom intuicijom koja ga je na

mahove pretvarala tako rei u vidovita ovjeka - da to na kraju jo ne
ispadne ak i prava srea po mene to sam bio sprijeen u bijegu...?
I pogleda Margeritu, ije su velike oi, raskolaene od
iznenaenja, prelazile od njega na kralja i od kralja opet na njega.
Ovoga puta kralj je bio bez svijesti. Dadoe donijeti nosila na
koja ga ispruie. Pokrie ga platem, to ga jedan od kavalira skinu
sa svojih ramena, i povorka krene tiho natrag put Pariza, odakle
ujutro bijahu izali orni zavjerenici i jedan radostan kralj, a kamo se
vraao jedan umirui kralj, okruen uhienim ustanicima.
Margerita, koja u svemu tome nije izgubila ni svoju slobodu
tijela ni svoju slobodu duha, dobaci svojem muu jo jedan posljednji
znak sporazumijevanja, a potom se prikui toliko u blizinu de La
Mola, da ovaj uzmogne uhvatiti slijedee dvije grke rijei, to ih je
izgovorila:
- Me deide! to e rei: Ne boj se!
- to je rekla? - upita Kokona.
- Rekla mi je neka se ne bojim! - odgovori de La Mol.
- Utoliko gore! - promrmlja Pijemonteanin. - Utoliko gore! To
znai da nam se ovdje dobro ne pie! Svaki puta kad mi je ta izreka
bila upravljena kao ohrabrenje, istoga asa sam dobio bilo neku
kuglu u meso, bilo ubod maem u tijelo, bilo pak lonac sa cvijeem
na glavu. Ne boj se! bilo na hebrejskom, bilo na grkom, bilo na
latinskom, bilo na francuskom, za mene je oduvijek znailo: Oprez!
uvaj se!
- Krenimo, gospodo! - ree porunik lake konjice.
- Eh, neu da budem nametljiv, gospodine, - upita Kokona - ali,
kamo nas vode?
- U Vensen (Vincennes), mislim - odgovori porunik.
- Vie bih volio da odem nekamo drugamo! - dobaci Kokona. Ali napokon, ovjek ne ide uvijek onamo kamo eli.
Tokom puta kralj se povratio iz svoje nesvijesti, a vratilo mu se i
poneto snage. U Nanteru (Nanterre) ak zaeli da pojai, ali mu to
ne dopustie.
221

- Dajte obavijestiti metra Ambroaza Parea! - ree Karlo vrativi

se u Luvr.
On sie sa nosila, uspne se uz stubite oslonjen o de Tavanovu
ruku a stigavi u svoje odaje, zabrani da itko ue za njim.
Svi zapazise da je izgledao veoma ozbiljan. Tokom itava puta
bio je duboko razmiljao, ne progovarajui ni s kim ni rijei i ne
bavei se vie ni zavjerom ni zavjerenicima. Bilo je oigledno da je
ono to ga je zaokupilo bila njegova bolest.
Bolest tako iznenadna, tako udnovata, tako otra, i iji nekoji
simptomi bijahu navlas isti kao simptomi to ih bijahu zapazili u
njegova brata Franje II, neko vrijeme prije njegove smrti.
Stoga se nitko i ne zaudi toj zabrani ulaenja kralju koja je
vaila za svakoga, ma tko to bio, izuzev Ambroaza Parea. Bilo je
poznato da je mizantropija predstavljala osnovu kraljeva karaktera.
Karlo ue u svoju spavaonicu, sjedne na neku vrst poivaljke,
nasloni glavu na jastuke te, rasudivi da je metar Ambroaz Pare
mogao biti upravo van kue, i da se njegov dolazak mogao zavui,
zaeli da iskoristi vrijeme ekanja.
Dosljedno tome pljesnu rukama. Jedan momak od garde se
pojavi.
- Obavijestite kralja Navare da elim govoriti sa njim! - ree
Karlo.
Momak se nakloni i poslua.
Karlo zabaci svoju glavu prema natrag. Neka zastraujua teina
u mozgu jedva da mu je ostavljala mo da povezuje svoje misli.
Neka vrst krvavog oblaka lebdio mu je pred oima. Usta su mu bila
suha, i on je, ne ugasivi svoju e, ispraznio ve itav jedan vr
vode.
Posred tog njegovog drijemea ponovo se otvorie vrata, i pojavi
se Henrik. Gospodin de Nansi ga je dopratio idui iza njega, ali se
zaustavio u predsoblju.
Kralj Navare saeka dok se za njim opet ne zatvorie vrata. Tada
prie blie.
- Sire, - ree - dali ste me pozvati. Evo me!
222

Pri tom glasu kralj se prene i naini nesvjesnu kretnju da mu

prui ruku.
- Sire, - ree Henrik ostavivi da mu obje ruke vise niz tijelo. Vae Velianstvo zaboravlja da vie nisam njegov brat, ve njegov
uhienik!
- Ah, ah, to je istina! - ree Karlo. - Hvala to ste me na to
podsjetili! tovie, to me podsjea i na to da ste mi bili obeali, kad
se budemo nali u etiri oka, da ete mi otvoreno i iskreno
odgovoriti.
- Spreman sam da odrim to obeanje. Pitajte, Sire!
Kralj nalije malko vode u ruku i pritisne tu ruku na elo.
- Koliko ima istine u optubi vojvode od Alansona? Hajde,
odgovorite, Henrie!
- Samo polovina: gospodin d'Alanson je bio onaj koji je trebalo
da bjei, a ja sam trebalo da ga pratim.
- A zato je trebalo da ga pratite? - upita Karlo. - Ta zar ste
nezadovoljni sa mnom, Henrie?
- Nisam, Sire! Ba naprotiv, mogu se samo pohvaliti Vaim
Velianstvom, a bog koji ita u srcima vidi u mojem duboku
privrenost to je gajim za svojeg brata i svojeg kralja.
- ini mi se - dobaci Karlo - da nije prirodno da ovjek bjei od
ljudi koje voli i koji vas vole!
- A ja i nisam bjeao od onih koji me vole! Bjeao sam od onih
koji me mrze! - odgovori Henrik. - Da li mi Vae Velianstvo
dozvoljava da govorim otvorena srca?
- Govorite, gospodine!
- Oni koji me ovdje mrze, Sire, to su gospodin d'Alanson i
kraljica-majka,
- Za gospodina d'Alansona... ne kaem - primijeti Karlo, - ali
kraljica-majka vas preplavljuje panjama.
- A upravo zbog toga i nemam povjerenja u nju, Sire. I sva je
srea to ga nisam imao!
- U nju?

223

- U nju ili one koji je okruuju. Poznato vam je, Sire, da nevolja
kraljeva nije uvijek u tome da su slueni odve loe, ve i predobro!
- Objasnite mi to! Preuzeli ste obavezu da ete mi rei sve!
- A kao to Vae Velianstvo vidi, ja je i ispunjavam.
- Nastavite!
- Vae me Velianstvo voli, kao to ste rekli, Sire?
- To jest, volio sam vas prije vae izdaje, Henrie.
- Pretpostavite da me jo uvijek volite, Sire.
- Neka bude!
- Ako me volite, vi morate eljeti da ivim, zar ne?
- Donedavna bih bio oajan da ti se desila neka nesrea!
- Pa lijepo, Sire: dva puta Vae Velianstvo umalo to nije
zapalo u taj oaj.
- Kako to?
- Da, jer dva puta mi je jedino Providnost spasila ivot. Istina je
da je drugi puta Providnost bila poprimila crte lica vaeg
Velianstva.
- A prvi puta? Kakva je obiljeja poprimila prvi puta?
- Obiljeja jednog ovjeka koji bi se veoma zaudio da se nae
zamijenjen sa njom! Obiljeja Renea!... Da, Sire, vi ste me spasili
bodea ili maa.
Karlo nabra obrve, jer se sjetio noi kada je bio odveo Henrika u
ulicu Bar.
- A Rene? - upita.
- Rene me je spasio otrova!
- Prokletstvo, Henrie, ala ti ima sree! - dobaci kralj pokuavi
se nasmijeiti, ali se taj osmijeh uslijed ive boli pretvori u grenje
ivaca. - To inae ne spada u njegova zanimanja!
- Spasila su me dakle dva uda, Sire. udo pokajanja sa strane
Firentinaca i udo dobrote sa vae strane. E pa, priznajem Vaem
Velianstvu, ja se plaim da nebu moda ne dosadi da pravi udesa, i
htio sam pobjei u smislu: Pomozi sebi sam, pa e ti i nebo
pomoi!
- Zato mi to nisi rekao ve i ranije, moj Henrie?
224

- Da sam vam te iste rijei rekao juer, bio bih podskaziva!

- A sada, kad mi ih izgovara danas?
- Danas je to neto drugo! Optuen sam i ja se branim.
- Jesi li siguran za onaj prvi pokuaj, moj Henrie?
- Isto tako siguran kao i za onaj drugi!
- I pokuali su da te otruju?
- Pokuali su.
- ime?
- Sa pastom od opija.
- A kako se truje sa pastom od opija?
- Prokletstvo, Sire, pitajte Renea! Moe se trovati i pomou
rukavica...
Karlo se namrti. A onda, malo po malo, njegovo se lice opusti.
- Da, da, - ree kao da govori samome sebi - posve je prirodno
da iva bia izbjegavaju smrt... Zato dakle i razum ne bi inio ono
isto to ini nagon?
- Dakle, Sire, - upita Henrik - da li je Vae Velianstvo
zadovoljno mojom otvorenou i vjeruje li ono da sam mu rekao sve?
- Da, Henrie moj, da! Ti si valjan djeak! Znai, ti vjeruje da
se oni, koji su kivni na tebe, jo nisu zamorili i da e se poduzimati
ponovni pokuaji?
- Sire, svake veeri se udim to sam jo uvijek iv!
- Stvar je u tome, vidi Henrie, to znaju da te volim i stoga te
ele ubiti. Ali, budi bez brige: oni e biti kanjeni za svoju
zlonamjernost! A dotle... slobodan si!
- Slobodan da napustim Pariz, Sire? - upita Henrik.
- Nipoto! Dobro ti je poznato da mi je nemogue da budem bez
tebe! Eh, do sto hiljada vragova, pa potrebno mi je da imam nekog
koji me voli!
- U tom sluaju, Sire, ako me Vae Velianstvo zadrava pokraj
sebe, neka bude tako dobrohotno da mi odobri jednu milost.
- Koju to?
- To jest da me ne zadri u svojstvu prijatelja, ve u svojstvu
zatoenika.
225

- Kako ... zatoenika?

- Eh, da! Zar Vae Velianstvo ne vidi da me upravo njegovo
prijateljstvo upropatava?!
- I ti bi vie volio moju mrnju?!
- Prividnu mrnju, Sire! Ta e me mrnja spasiti: sve dok budu
vjerovali da sam u nemilosti, manje e im se uriti da me vide
mrtvoga!
- Henrie, - ree Karlo - ja ne znam to eli, ja ne znam koji ti
je cilj... ali, ako se tvoje elje ne ispune, ako promai cilj to si ga
sebi postavio, ja u se veoma uditi!
- Ja dakle mogu raunati na kraljevu strogost?
- Moe!
- Onda mogu biti spokojniji... A sada, to zapovijeda, Vae
Velianstvo?
- Vrati se u svoje odaje, moj Henrie! A ja, ja sam bolestan.
Idem da obiem svoje pse, a zatim u postelju.
- Sire, - ree Henrik - Vae bi Velianstvo moralo pozvati
lijenika! Vaa dananja boljka moda je ozbiljnija no to to Vae
Velianstvo misli.
- Dao sam obavijestiti metra Ambroaza Parea, moj Henrie.
- Onda odlazim mirniji.
- Tako mi due - klikne kralj - mislim da si od itave moje
porodice jedini ti koji me istinski voli!
- Je li to vae uvjerenje, Sire?
- Na asnu plemiku rije!
- E pa lijepo, Sire, preporuite me gospodinu de Nansiu kao
ovjeka kome va gnjev ne daje vie ni mjesec dana ivota: to je
potez uslijed kojeg u vas moi jo dugo voljeti!
- Gospodine de Nansi! - vikne Karlo. Zapovjednik garde ue.
- Predajem u vae ruke najveeg krivca u kraljevstvu! - ree mu
kralj. - Odgovarat ete mi za njega svojom glavom!
Zaprepatena izgleda Henrik izae za gospodinom de Nansiem.

226

22. AKTEON
Ostavi sam, Karlo se zaudi to se ve nije pojavilo ni jedno ni
drugo od njegovo dvoje vjernih. Njegovo dvoje vjernih bijahu
njegova dojkinja Madelona i njegov hrt Akteon.
- Dojkinja bit e da je otila pjevati svoje psalme k nekom
svojem znancu hugenotu, - ree sam sebi - a Akteon se jo duri na
mene zbog udarca biem to sam mu ga jutros zadao.
I stvarno, Karlo uzme jednu svijeu i prijee u odaju dobre ene.
Ona nije bila kod kue. Jedna vrata Madelonine odaje vodila su, kao
to se sjeamo, u kabinet za oruje. On se uputi k tim vratima.
Meutim, u prolazu ga ponovo uhvati jedna od tih kriza koje je
ve bio osjetio i koje su se kanda sruavale na njega posve
iznenadno. Kralj je trpio kao da mu je netko rovao po utrobi
uarenim eljezom. Neutaiva e ga je palila. On ugleda na jednom
stolu alicu mlijeka, proguta je na duak i osjeti se malko smirenije.
Tada ponovo dohvati svijeu koju je bio odloio na stol, i ue u
kabinet.
Na njegovo najvee zauenje Akteon mu ne doe ususret. Da
ga nisu zatvorili? No u tom sluaju on bi osjetio da mu se gospodar
vratio iz lova i poeo bi zavijati.
Karlo stane dozivati, zvidati... Nitko se ne pojavi.
On poe etiri-pet koraka naprijed, pa kako je svjetlost svijee
doprla sve do u kut kabineta, on ugleda u tom kutu neku nepokretnu
masu, ispruenu na ploicama poda.
- Hej, Akteone, hej! - vikne Karlo.
I ponovo zazvida.
Pas se i ne pomakne.
Karlo mu pritri i opipa ga: uboga ivotinja bila je ve ukoena i
hladna. Iz njezina drijela zgrena od boli, bijae se iscijedilo
nekoliko kapi ui pomijeane pjenuavom i krvavom slinom.
227

Pas je u kabinetu bio pronaao jedan beret svojeg gospodara i

htio je umrijeti prititui svoju glavu o taj predmet koji mu je
predstavljao prijatelja.
Pri tom prizoru (uslijed kojeg je zaboravio svoje vlastite boli, i
uslijed kojeg mu se vratila sva njegova energija, Karlovim ilama
uzavrije gnjev, te htjede vikati. Ali onako sputani u svojoj veliini,
kraljevi nemaju slobode da se preputaju tome prvotnom porivu to
ga svi drugi ljudi mogu iskoristiti za svoju strast ili za svoju osvetu.
Karlo rasudi da je posrijedi neka izdaja i pouti.
Potom klekne do svojeg psa te pregleda ljeinu strunjakim
okom. Oi su bile staklaste, jezik crven i posut plikovima. Bijae to
udna neka bolest od koje Karla podie jeza.
Kralj ponovo navue svoje rukavice, koje je bio skinuo i
zadjenuo za pojas, zadigne olovno-sive labrnje psa kako bi pregledao
zube te ugleda u razmacima meu njima neke bjeliaste komadie
koji su se zadrali i na vecima iljatih onjaka.
On izvadi te komadie i spozna da je to papir.
Ondje gdje je bilo tog papira, otekline bijahu mnogo jae, desni
upaljene, a koa bijae izgriena kao uslijed vitriola,
Karlo paljivo pogleda oko sebe. Na sagu su leala dva ili tri
dijelia papira, slinoga onome to ga je ve bio otkrio u ustima psa.
Jedan od tih komadia, koji bijae vei od ostalih, otkrivao je tragove
nekog drvoreza.
Karlu se digne kosa ha glavi: prepoznao je ulomak one slike to
je predstavljala plemia u lovu na ptice, a koju Akteon bijae istrgao
iz one knjige o lovstvu.
- Oh! - apne problijedivi. - Knjiga je bila otrovana!
A onda mu se iznenada probudi pamenje.
- Do hiljadu paklenih vragova! - krikne. - Ja sam svaku stranicu
dirao svojim prstom i pri svakoj stranici prinosio sam svoj prst
svojim ustima da bih ga ovlaio...! Te nesvjestice, ti bolovi, ta
povraanja... ! Ja sam mrtav!

228

Karlo ostane naas nepomian pod teinom te stravine

spoznaje. A potom, ustavi, rikne muklo i pojuri na vrata svojeg
kabineta.
- Metra Renea! - vikne - Metra Renea Firentinca! Neka netko
potri na most Sen Miel i neka mi ga dovede! On se mora stvoriti
ovdje unutar deset minuta! Neka jedan od vas pojasi konja i neka
povede sobom jo jednoga slobodnoga konja, da bi se mogao to
bre vratiti. to se tie metra Ambroaza Parea, ako doe, rei ete
mu da prieka!
Jedan momak od garde ode trkom da bi izvrio primljeni nalog.
- Uh! - promrsi Karlo. - Makar morao dati staviti na muke sve i
svakoga, ja u saznati tko je tu knjigu dao malom Henriku!
Znojna ela, zgrenih ruku, zadahtalih grudiju, Karlo je ostao
stajati oiju prikovanih za ljeinu svojeg psa.
Deset minuta kasnije, Firentinac pokuca bojaljivo i ne bez
uznemirenosti na kraljeva vrata. Ima izvjesnih savjeta za koje nebo
nije nikada posve vedro.
- Uite! - ree Karlo.
Kozmetiar ue. Karlo mu pristupi sa zapovjednikim izraajem
i zgrenih usana.
- Vae me je Velianstvo dalo pozvati? - upita Rene sav drhui.
- Vi ste vjet kozmetiar, zar ne?
- Sire...
- Vi takoer znate i sve ono to znaju i najvjetiji lijenici?
- Vae Velianstvo pretjerava....
- Ne! Rekla mi je to moja majka. Uostalom, ja imam povjerenja
u vas i vie volim da se posavjetujem s vama no sa bilo kime inae.
Evo - nastavi otkrivajui ljeinu psa - pogledajte, molim vas, to ta
ivotinja ima meu svojim zubima i recite mi od ega je uginula.
Za vrijeme dok se Rene sa svijeom u ruci saginjao sve do poda,
koliko da bi se pokorio kraljevom nalogu, toliko i da bi sakrio svoje
uzbuenje, Karlo je stajao oiju uprtih u toga ovjeka i ekao sa lako
shvatljivim nestrpljenjem na rije koja je trebalo da bude njegova
smrtna osuda ili zalog njegova spasenja.
229

Rene izvadi iz svojeg depa neku vrst skalpela, otvori ga, skine
vrhom otrice iz hrtova drijela dijelie papira to bijahu prionuli uz
njegove desni te osmotri dugo i pozorno u i krv to ju je izluila
svaka rana.
- Sire, - ree drhui - to su, evo, veoma alosni simptomi!
Karlo osjeti kako mu ledena jeza struji ilama i kako mu prodire
sve do u srce.
- Da! - ree. - Ovaj pas je otrovan, zar ne?
- Plaim se da je tako, Sire!
- A kojom vrstom otrova?
- Nekom mineralnom tvari, pretpostavljam.
- Da li biste mogli stei sigurnost da je otrovan?
- Da, svakako, kad bih ga otvorio i pregledao mu eludac.
- Otvorite ga! elim da ne preostane nikakva sumnja!
- Trebalo bi pozvati nekog da mi pomogne.
- Sam u vam pomoi! - ree Karlo.
- Vi, Sire?!
- Da, ja! A, ako je otrovan, kakve emo nai simptome?
- Crvene mrlje i herborizaciju u elucu.
- Hajdemo! - ree Karlo. - Na posao!
Jednim potezom skalpela Rene otvori hrtov trbuh i razmakne ga
objim rukama, dok mu je Karlo, pokleknuvi na jedno koljeno,
svijetlio zgrenom i drhtuom rukom.
- Pogledajte, Sire! - ree Rene. - Pogledajte, evo sigurnih
tragova! Ova crvena mjesta su ono to sam vam predskazao. A ove
raskrvarene vene to nalikuju na korjen neke biljke, to je ono to sam
nazvao herborizacijom. Naao sam ovdje sve ono to sam traio.
- Znai, pas je otrovan?
- Da, Sire!
- Pomou nekog mineralnog otrova?
- Po svoj vjerojatnosti.
- A to bi osjeao neki ovjek koji bi nepanjom progutao taj isti
otrov?

230

- Veliku glavobolju, paljenje u utrobi kao da je progutao uareno

ugljevlje, greve u crijevima, povraanje...
- A da li bi osjeao e? - upita Karlo.
- Neutaivu e!
- Ba tako, ba tako! - proapta kralj.
- Sire, uzalud se domiljam cilju svih tih pitanja...
- emu da se domiljate? Nije potrebno da ga saznate!
Odgovorite na naa pitanja, i to je sve!
- Vae Velianstvo neka pita!
- Kakav protivotrov bi trebalo dati nekom ovjeku koji bi
progutao tu istu stvar koju je progutao moj pas?
Kene askom porazmisli.
- Postoji vie mineralnih otrova - ree. - Prije negoli odgovorim,
htio bih znati o kojem od njih se radi. Ima li Vae Velianstvo pojma
na koji je nain otrovan njegov pas?
- Da! - odgovori Karlo. - Pojeo je list iz jedne knjige.
- List iz jedne knjige?!
- Da!
- A ima li Vae Velianstvo tu knjigu?
- Evo je! - ree Karlo uzevi radnju o lovstvu sa police, na koju
je bio odloio, i pokaza je Reneu.
Rene uini jednu iznenaenu kretnju koja ne izmakne kralju.
- On je pojeo jedan list ove knjige? - promuca Rene.
- Da, ove.
I Karlo mu pokae rastrgani list.
- Dozvoljavate li da istrgnem jo jedan list, Sire?
- Istrgnite!
Rene istrgne jedan list i primakne ga svijei. Papir plane, i po
kabinetu se rairi jak miris po enjaku.
- Otrovan je miksturom arsenika! - ree Rene.
- U to ste sigurni?
- Kao da sam je sam spravio!
- A protuotrov...?
Rene odmahne glavom.
231

- Kako?! - upita Karlo promuklim glasom. - Vi ne poznajete

lijeka?
- Najbolja i najdjelotvornija su bjelanca od jaja tuena u mlijeku,
ali...
- Ali... to?
- Ali, moralo bi se dati smjesta, jer inae...
- Jer inae...?
- Sire, to je straan otrov! - ponovi jo jednom Rene.
- Ipak, on ne ubija smjesta! - ree Karlo.
- Ne. Ali ubija sigurno, bez obzira koliko vremena e proi do
smrti... a poneki puta je to ak stvar raunice.
Karlo se nasloni o mramorni stol.
- A sad, - ree poloivi ruku na Reneovo rame - vama je ta
knjiga poznata?
- Meni, Sire?! - usklikne Rene problijedivi.
- Da, vama! Kad ste je ugledali, sami ste se odali!
- Sire, zaklinjem vam se...
- Rene, - prekine ga Karlo - dobro sluajte to u vam rei: vi ste
otrovali navarsku kraljicu pomou rukavica, vi ste otrovali princa od
Porciana pomou dima svjetiljke, vi ste pokuali da otrujete
gospodina de Kondea pomou jedne miomirisne jabuke... Rene, dat
u vam skinuti meso sa kostiju uarenim klijetima, komad po
komad, ako mi ne kaete ija je to knjiga!
Vidjevi da nema ale sa gnjevom Karla IX Firentinac odlui da
se pokae odvaan.
- A ako vam kaem istinu, Sire, tko mi jami da neu biti
kanjen jo nemilosrdnije negoli da sam utio?
- Ja!
- Dajete li mi svoju kraljevsku rije?
- Tako mi plemike vjere, ivot vam je, bezbijedant - ree kralj.
- Ako je tako... knjiga je moja! - ree Rene.
- Vaa?! - klikne Karlo ustuknuvi i pogledavi trovaa
uplaenim oima.
- Da, moja!
232

- A na koji nain je otila iz vaih ruku?

- Uzelo ju je kod mene Njezino Velianstvo kraljica-majka.
- Kraljica-majka?! - usklikne Karlo.
- Da!
- A u koju svrhu?
- U svrhu, mislim, da je dade odnijeti kralju Navare koji je bio
zatraio od vojvode od Alansona neku knjigu te vrste, kako bi
izuavao lov na ptice.
- On! - povie Karlo. - Tako je! Sve sam shvatio! Ta je knjiga
stvarno bila u Henrikovim odajama... Postoji jedna sudbonosna kob,
a ja je snosim!
U tom trenutku Karla spopade suh i naprasan kaalj, za kojim
uslijedie ponovni grevi u utrobi. On ispusti dva ili tri priguena
krika i srui se na svoj naslonja.
- to vam je, Sire? - upita Rene zaprepateno.
- Nita! - odgovori Karlo, - Samo sam edan. Dajte mi da pijem!
Rene napuni jednu au vodom i prui je uzdrhtalom rukom
Karlu koji je proguta na duak.
- A sada, - nastavi Karlo dohvativi jedno pero i umoivi ga u
crnilo - napiite na tu knjigu...
- to treba da napiem?
- Ovo to u vam izdiktirati: Ovaj prirunik o lovu na ptice
uruen je po meni kraljici-majci Katarini Medici.
Rene uzme pero i napie.
- A sada potpiite!
Firentinac potpie.
- Obeali ste mi bezbijedan ivot, Sire! - ree kozmetiar.
- Ja sa svoje strane u vam tu rije i odrati.
- A sa strane kraljice-majke? - upita Rene.
- Oh, s njezine strane... to me se vie ne tie! - otpovrne Karlo. Ako vas napadnu, branite se!
- Sire, mogu li napustiti Francusku kad budem mislio da mi je
ivot ugroen?
- Na to u vam odgovoriti za petnaest dana.
233

- A do toga vremena...?
Namrtivi se, Karlo stavi prst na svoje olovno-sive usne.
- Oh, budite bez brige, Sire!
Presretan to se tako jeftino izbavio, Firentinac se pokloni i
izae.
Za njim se na vratima svoje sobe pojavi dojkinja.
- Ta to se dogodilo, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, dogodilo se da sam hodao po rosi, i da mi je to
naudilo.
- Stvarno, vrlo si blijed, mali moj Karlo!
- To je uslijed toga to sam veoma slab. Daj mi svoju ruku,
dojkinjo, da poem do svoje postelje!
Dojkinja urno pristupi. Karlo se osloni na nju te tako stigne u
svoju spavaonicu.
- A sada, - ree Karlo - lei u u postelju sam.
- A ako doe metar Ambroaz Pare?
- Rei e mu da mi je bolje, i da mi vie nije potreban.
- Ali, to e dotle uzeti?
- Oh jedan veoma jednostavan lijek! - ree Karlo. - Bjelanca od
jaja tuena u mlijeku... Jo neto, dojkinjo - doda kralj - ubogi
Akteon je uginuo. Valja ga sutra ujutro dati pokopati u jednom kutku
luvarskog parka. Bio je to jedan od mojih najboljih prijatelja... Dati
u mu napraviti grob... ukoliko za to jo budem imao vremena...

234

23. ZAMAK U BOA DE VENSEN (BOIS DE VINCENNES)

Prema nalogu to ga bijae izdao Karlo IX, Henrik bude jo iste
veeri odveden u umu Vensen. Tako se u ono doba zvao i glasoviti
zamak, od kojeg su do danas preostale samo razvaline, velianstveni
preostatak koji je dostatan da bi pruio pojam o svojoj nekadanjoj
veliini.
Putovanje bude uprilieno u nosiljci. Sa svake strane jahala su
etiri vojnika garde. Gospodin de Nansi, prenosilac nareenja koje je
trebalo da Henriku otvori vrata njegovog zatitnog zatoenja, jahao je
na elu.
Kod ulaza u glavnu kulu se zaustavie. Gospodin de Nansi sjai,
otvori vrataca nosiljke, koja bijahu zatvorena katancem, te smjerno
pozove kralja da sie.
Henrik se pokori ne stavljajui ni najmanje primjedbe. Svako
boravite inilo mu se bezbjednijim od Luvra: da se za njim zatvore i
desetora vrata, ona e se ujedno zatvoriti i izmeu njega i Katarine
Medii.
Kraljevski uhienik prijee mostom za dizanje izmeu dva
vojnika garde, stupi kroz troja vrata u temeljima glavne kule i kroz
troja vrata na dnu stepenita, a potom se svejednako idui za
gospodinom de Nansiem, uspne do prvog kata. Stigavi onamo
zapovjednik garde vidje da se Henrik, sprema penjati se jo navie,
pa mu ree:
- Uzvieni gospodine, zaustavite se ovdje!
- Oh, oh! - klikne Henrik zaustavivi se. - ini se da mi se
ukazuje ast da stanujem na prvom katu!
- Sire, - odgovori gospodin de Nansi - sa vama se postupa kao sa
okrunjenom glavom.

235

Uh, doavola! ree Henrik u sebi. Dva ili tri kata vie ne bi
me bila ni najmanje uvrijedila... Ovdje e mi biti odve dobro, pa e
oni jo togod i posumnjati!
- Hoe li Vae Velianstvo poi za mnom? - upita gospodin de
Nansi.
- Trista mu! - otpovrne kralj Navare. - Vi vrlo dobro znate,
gospodine, da se ovdje ne radi o onome to ja hou ili to ja neu,
ve o onome to nareuje moj brat Karlo! Nareuje li on da poem
za vama?
- Da, Sire.
- U tom sluaju, idem za vama, gospodine!
Uoe u neku vrst hodnika, a stigavi na kraj, naoe se u jednoj
prilino prostranoj dvorani tamnih zidova i savreno mrana izgleda.
Henrik se ogleda oko sebe pogledom koji nije bio bez izvjesne
uznemirenosti.
- Gdje smo to? - upita.
- Upravo prolazimo dvoranom za muenje, uzvieni gospodine!
- Hm, hm! - proguna kralj. I pogleda pozornije.
Bijae svaega pomalo u toj prostoriji: velikih upova i drvenih
kozlova za muenje vodom, klinova i drvenih maljeva za muenje
izmom... Izmeu ostaloga, kamene sjedalice, odreene za
nesretnike koji su ekali na muenje, bijahu porazmjetane gotovo
oko itave dvorane, a iznad tih sjedalica, na samim tim sjedalicama i
ispod tih sjedalica nalazili su se eljezni kolutovi, privreni u zidu
bez nekog drugog sklada osim onog rasporeda to ga je zahtijevala
vjetina torture, a njihov blizi smjetaj do sjedalica dovoljno je jasno
ukazivao na to da su se ovdje nalazili kako bi doekali udove onih
koji bi sjedili.
Henrik produi dalje ne izgovarajui ni cigle rijei, ali ne gubei
ni jednu jedinu pojedinost tog stravinog ureaja koji je na svojim
zidovima, da tako kaemo, zapisao povijest boli.
Uslijed pozornosti kojom se ogledavao oko sebe, Henrik nije
gledao pred svoje noge, te se stoga spotakne.
- Uh! - usklikne. - Ta to je ovo?
236

I pokae na neku vrst brazde, izdubene u vlanom kamenom

poploenju koje je tvorilo pod.
- To je odvodni ljeb, Sire.
- Ovdje dakle pada kia?
- Da, Sire. Kia krvi!
- Hm, hm, - promrmlja Henrik - vrlo dobro... Neemo li ubrzo
stii u moju sobu?
- Tako je, uzvieni gospodine! Evo nas, tu smo! - ree jedna
sjenka koja se orctavala u mraku i koja je postepeno, kako su joj se
pribliavali, postajala sve to vidljivija i opipljivija.
Henrik, kome se inilo da prepoznaje glas, prijee nekoliko
koraka te prepozna i lik.
- Gle, to ste vi, Bolje (Beaulieu)! - klikne. - A kog ete vraga vi
ovdje?!
- Sire, upravo sam primio svoje postavljenje za guvernera
tvrave Vensen.
- E pa, prijatelju dragi, va poetni nastup slui vam na ast:
imati jednog kralja kao zatoenika nije ni tako loe!
- Oprostite, Sire, - otpovrne Bolje - ali, ja sam prije vas dobio
ve dvojicu plemia.
- A koje to?... Ah, izvinite, moda sam time poinio
indiskreciju... U tom sluaju uzmimo kao da nisam nita pitao.
- Uzvieni gospodine, nije mi preporueno nikakvo zadravanje
tajne. To su gospoda de La Mol i de Kokona.
- Ah, istina je, vidio sam kako su ih uhapsili, te uboge plemie.
A kako podnose tu nevolju?
- Na posve oprene naine: jedan je veseo, a drugi je alostan.
Jedan pjeva, a drugi jadikuje.
- A koji to jadikuje?
- Gospodin de La Mol, Sire.
- Vjere mi, - ree Henrik - mogu prije shvatiti onoga koji
jadikuje negoli onoga koji pjeva. Po onome to sam vidio, zatvor ba
nije osobito vesela stvar. A na kojem katu su smjeteni?
- Posve na vrhu, na etvrtom.
237

Henrik uzdahnu: bio bi volio biti upravo ondje.

- Hajde gospodine de Bolje, - ree Henrik - budite dobri pa mi
pokaite moju sobu. uri mi se da se naem u njoj, jer sam veoma
umoran od dana to sam ga upravo preivio.
- Evo, uzvieni gospodine! - odgovori Bolje pokazujui mu
jedna irom otvorena vrata.
- Broj 2! - primijeti Henrik. - A zato ne broj 1?
- Jer je rezervirana, uzvieni gospodine.
- Hm, hm... ini se dakle da oekujete nekog zatvorenika vieg
roda no to sam to ja?
- Nisam rekao da e to biti zatvorenik, uzvieni gospodine.
- Pa tko onda?
- Uzvieni gospodin neka ne ustraje sa tim pitanjem, jer bih bio
prinuen da se svojom utnjom ogrijeim o posluh to sam mu ga
duan.
- Ah, to je onda druga stvar! - ree Henrik. I postane jo
zamiljeniji no to je to ve bio: ta soba broj 1 oito ga ja zabrinula.
to se ostalog tie, guverner ne opovrgne svoju prvotnu utivost.
Uz hiljadu govornikih obazrivosti smjesti Henrika u njegovu sobu,
izgovori sva mogua izvinjenja zbog udobnosti koja e mu moda
uzmanjkati, postavi dva vojnika pred njegova vrata i izae.
- A sada, - ree guverner obraajui se uznikom kljuaru poimo k ostalima!
Kljuar krene kao prvi. Vratie se istim putem kojim maloas
bijahu doli, prooe dvoranom za muenje, prijeoe hodnikom i
stigoe do stepenita. Svejednako idui za svojim vodiem, gospodin
de Bolje se uspne tri kata navie.
Dospijevi na vrh tih triju katova koji su, uraunavajui i onaj
prvi, sainjavali ukupno etiri, kljuar otvori jedna za drugim troja
vrata, od kojih su svaka bila proviena dvjema bravama i trima
ogromnim zasunima.
Tek to se dotakao treih vratiju, kadli se zau jedan veseo glas
koji povie:

238

- Eh, sto mu gromova! Ta otvorite, makar samo da doe malo

zraka! Vaa pe je toliko vrua da se ovjek ovdje gui!
I Kokona, koga je italac po njegovoj omiljenoj psovci zacijelo
ve prepoznao, prijee u jednom jedinom skoku razmak od mjesta na
kome se bijae nalazio do vratiju.
- Trenutak samo, plemeniti gospodine! - ree kljuar. - Ne
dolazim da bih vas pustio da izaete, ve dolazim da bih uao, a za
mnom dolazi gospodin guverner.
- Gospodin guverner! - usklikne Kokona. - A to e on ovdje?
- Dolazi da vas posjeti.
- Gospodin guverner mi iskazuje veliku ast! odgovori Kokona.
- Neka mi bude dobrodoao!
Gospodin de Bolje doista ue i smjesta potisne Kokonaov
srdani osmijeh uslijed one ledene utivosti koja je svojstvena
guvernerima tvrava, tamniarima i krvnicima.
- Imate li novaca uza se, gospodine? - upita zatvorenika.
- Ja?! - odgovori Kokona. - Ni kude!
- Nakita?
- Imam jedan prsten.
- Hoete li dozvoliti da vas pretraim?
- Sto mu gromova! - povie Kokona zacrvenjevi se od ljutine. Srea vaa to se nalazite u zatvoru, a i ja takoer!
- Valja svata pretrpjeti za kraljevu slubu..
- Znai - dobaci Pijemonteanin - i ona estita eljad to pljaka
na Novom Mostu dakle je takoer, kao i vi, u kraljevoj slubi?! Sto
mu gromova, ja sam bio veoma nepravedan, gospodine, jer, sve
dosad smatrao sam ih lopovima!
- Gospodine, ja vas pozdravljam! - ree Bolja. - Tamniaru,
zakljuajte gospodina!
I guverner ode odnosei Kokonaov prsten, na kome se nalazio
jedan prekrasan smaragd to mu ga bijae poklonila gospoa de
Never da bi ga podsjeao na boju njezinih oiju.

239

- A sada k onom drugom! - ree na izlasku. Prijeoe kroz jednu

praznu sobu, a zatim ponovo zapoe ona igra triju vrata, estoro
brava i devetoro zasuna.
Posljednja vrata se otvorie, a prvi zvuk, koji doprije do
posjetilaca, bio je jedan uzdah.
Soba bijae jo mranija izgleda od one iz koje je gospodin Bolje
izaao maloas. etiri dugake i uske pukarnice koje su se suavale
od unutranjosti prema napolju, slabo su osvjetljavale ovo alosno
boravite. Povrh toga, eljezne preke ukrtene tako vjeto da je
pogled napolje bio bez prestanka ometan jednom neprovidnom
prugom, spreavale su zatvorenika da kroz te pukarnice vidi makar i
nebo.
Iz svakog kuta sobe dizali su se bridovi iljatih lukova koji su se
spajali u sredini stropa, gdje su se gubili u obliku rozete.
De La Mol je sjedio u jednom kutu te usprkos posjeti i
postjetiocima osta tako kao da nita nije uo.
Guverner zasta na pragu i zagleda se askom u zatvorenika koji
je ostao nepomian, glave uronjene meu rukama.
- Dobrovee, gospodine de La Mole! - ree Bolje.
Mladi polagano digne glavu.
- Dobrovee, gospodine! - odvrati.
- Gospodine, - nastavi guverner - doao sam da vas pretraim.
- To je nepotrebno! - ree de La Mol. - Predat u vam sve to
imam uza se.
- A to imate?
- Oko tri stotine kuda, ovaj nakit i ovo prstenje.
- Dajte, gospodine! - ree guverner.
- Evo!
De La Mol izvrne svoje depove, skine prstenje sa svojih prstiju
i strgne ukrasnu kopu sa svojeg eira.
- Nemate vie nita?
- Ne, koliko znam.
- A ova svilena uzica okd vaeg vrata, to je na njoj? - upita
guverner.
240

- Gospodine, to nije nakit, to je jedna relikvija.

- Dajte!
- Kako?! Vi zahtijevate...?
- Imam nalog da vam ostavim samo vau odjeu, a relikvija nije
odjea.
De La Mol naini jednu ljutitu kretnju koja se, uslijed bolnog i
dostojanstvenog mira kojim se odlikovala, uini jo i stranijom tim
ljudima naviklim na grube ispade uzbuenja.
Meutim, gotovo smjesta se opet savlada.
- U redu, gospodine! - ree. - Vidjet ete ono to ste zahtijevali!
Tada se okrene kao da se htio primaknuti k svjetlu i skine
tobonju relikviju koja nije bila nita drugo do medaljon s jednim
portretom, a ovog pak izvadi iz medaljona i prinese ga svojim
usnama. Meutim, poto ga je nekoliko puta poljubio, priini se kao
da mu je ispao iz ruke te estoko pritisne petu svoje izme na nj i
zdrobi ga u hiljadu komadia.
- Gospodine! - vikne guverner.
I sagne se da pogleda ne bi li mogao spasiti od razaranja
nepoznati predmet to mu ga je de La Mol htio zatajiti, no minijatura
se bijae pretvorila doslovce u prainu,
- Kralj eli da ima ovaj nakit, - ree de La Mol - ali on nema
nikakva prava na portret to ga je taj nakit sadravao. Izvolite sada
taj medaljon, moete ga uzeti.
- Gospodine, - dobaci Bolje - prituit u se kralju!
Ne oprostivi se od zatvorenika ni jednom jedinom rijei, on se
povue toliko razjaren da je prepustio kljuaru brigu oko zatvaranja
vratiju i ne prisustvujui njihovom zakljuavanju.
Tamniar pokroi nekoliko koraka da bi izaao pa se, vidjevi da
gospodin de Bolje ve silazi niz prve stepenice, opet vrati i ree:
- Vjere mi, gospodine, sva je srea to sam vas pozvao da mi
smjesta date onih stotinu kuda posredstvom kojih pristajem da vas
pustim razgovarati sa vaim drugom. Jer, da mi ih niste dali,
guverner bi vam ih bio oduzeo sa onih ostalih tri stotine, i moja mi
savjest vie ne bi dozvolila da ita za vas uinim. No ja sam
241

unaprijed plaen i obeao sam vam da ete se vidjeti sa svojim

drugom... doite... poten ovjek nema drugo do svoje zadane rijei...
Samo ako je to mogue, koliko radi vas toliko radi mene, nemojte
razgovarati o politici!
De La Mol izae iz svoje sobe i nae se licem u lice sa
Kokonaom koji je dugakim koracima premjeravao kameni pod
srednje sobe.
Dvojica se prijatelja bacie jedan drugome u naruaj.
Kljuar se priini kao da otire krajiak oka i izae kako bi
pripazio da netko ne iznenadi dvojicu zatvorenika ili, bolje rei, da
nitko ne iznenadi njega samog.
- Ah, evo te! - klikne Kokona. - Dakle, je li te pohodio taj uasni
guverner?
- Ba kao i tebe, pretpostavljam. I sve ti je oduzeo?
- Ba kao i tebi!
- Oh, ja nisam imao bogzna to... jedan prsten od Henrijete, to je
sve.
- A novaca u gotovu?
- Bio sam dao sve to sam posjedovao tom valjanom ovjeku,
tom kljuaru, kako bi nam priskrbio ovaj kratki sastanak.
- Hm, hm, - primijeti de La Mol - ini se da on prima objim
rukama...!
- Znai dakle da si ga i ti takoer platio?
- Dao sam mu stotinu kuda.
- Utoliko bolje, ako nam je kljuar lupe!
- Bez sumnje, jer emo sa novcem moi od njega uiniti sve to
budemo htjeli, a nadati se je da nam novaca nee uzmanjkati.
- A sada... domilja li se to e nas zadesiti?
- Savreno... Mi smo izdani!
- Izdao nas je onaj gnusni vojvoda od Alansona. Bogme, bio sam
u pravu kad sam mu htio zakrenuti vratom!
- A vjeruje li da je naa stvar ozbiljna?
- Plaim se da jest!
- Znai valja se pribojavati... muenja...
242

- Neu ti zatajiti da sam i ja takoer ve pomiljao na to.

- to e rei ako budu ili dotle?
- A ti?
- Ja u utiti! - ree de La Mol, i oblije ga grozniavo crvenilo.
- Ti e utjeti?! - klikne Kokona.
- Da, ukoliko za to budem imao snage.
- E pa lijepo, a ja, - otpovrne Kokona - ako mi budu uinili tu
bezonost jamim ti da u rei svakojakih stvari!
- Ma kakvih to stvari?! - upita ivahno de La Mol.
- O, budi bez brige! Takvih stvari koje e gospodinu vojvodi od
Alansona neko vrijeme ometati san!
De La Mol upravo htjede odgovoriti, kadli kljuar, koji je
zacijelo zauo neki suanj, dotri ugura dvojicu prijatelja svakog u
njegovu sobu i zakljua za svakim od njih vrata.

243

24. FIGURICA OD VOSKA

Od unazad osam dana Karlo bijae prikovan za svoju postelju
uslijed groznice i malaksalosti isprekidane estokim napadajima koji
nalikovahu na epileptike napade. Za vrijeme tih napada on bi poneki
puta isputao urlike, koje su sa prepau sluali vojnici garde to su
straarili u predsoblju, i koje su u svojim dubinama ponavljale
luvarske jeke, probuene od nekoga vremena uslijed tolikih
stravinih zvukova. A potom, kad bi ti napadaji minuli, on bi se,
skren od umora i ugasla oka, oputao u naruju svoje dojkinje,
uranjajui u utnji koja je proizilazila istodobno iz prezira i iz uasa.
Opisati ono to je svatko za sebe ne priopavajui jedno
drugome svoje osjeaje - jer majka i njezin sin su se uzajamno prije
izbjegavali negoli traili - opisati sve mrane misli to su se
komeale na dnu srdaca Katarine de Medici i vojvode od Alansona,
bilo bi isto kao htjeti naslikati onaj strani vrve to se preplie na
dnu kakvog zmijskog legla.
Henrik je bio zakljuan u svojoj sobi, i, kao to je to sam bio
preporuio Karlu nitko nije dobio dozvolu da ga posjeti, pa ak ni
Margerita. To bijae u oima sviju posvemanja nemilost. Katarina i
d'Alanson su odahnuli vjerujui da je sa njim gotovo i da je
izgubljen, a Henrik je jeo i pio spokojnije, nadajui se da je
zaboravljen.
Nitko na dvoru nije nasluivao uzrok kraljeve bolesti. Metar
Ambroaz Pare i Mazij (Mazille), njegov kolega, bijahu utvrdili upalu
eluca, pomijeavi u zabludi posljedicu sa uzrokom, i to je bilo sve.
Dosljedno tome bili su propisali ublaavajui nain prehrane koji je
mogao samo potpomoi specijalnom napitku kojeg bijae preporuio
Rene kojeg je Karlo primao tri puta na dan iz ruke svoje dojkinje, i
koji je sainjavao njegovu glavnu hranu.

244

De La Mol i Kokona bijahu u tvravi Vensen, u najstroijoj

odijeljenosti. Margerita i gospoa de Never bile su poduzele desetak
pokuaja da prodru do njih, ili bar da im dadu doturiti kakvo
pisamce, ali im to nije nikako polazilo za rukom.
Jednog jutra, posred vjene mijene boljeg i goreg stanja to ju je
proivljavao, Karlo se osjeao poneto bolje pa zaelje da se pusti
unii itav dvor koji se, kao obino, iako se ceremonija kraljevog
ustajanja nije odravala, sakupljao svakog jutra u njegovom
predsoblju. Vrata budu dakle otvorena, te se po bljedoi njegovih
obraza, po utilu njegova bjelokosna ela, po grozniavom plamenu
to je izbijao iz njegovih upalih i modrikastim podonjacima
okruenih oiju, moglo razaznati kakva je stravina pustoenja na
malom vladaru proizvela nepoznata bolest kojom bijae pogoen.
Kraljeva spavaonica se uskoro napuni radoznalim i
ljubopitljivim dvorjanicima.
Katarina, d'Alanson i Margerita budu obavijeteni da kralj
prima.
Svo troje unie u malim razmacima jedno za drugim: Katarina
spokojna, d'Alanson nasmijeen, Margerita utuena.
Katarina sjedne do uzglavlja postelje svojeg sina, ne zapazivi
pogled kojim ovaj bijae popratio njezino pribliavanje.
Gospodin d'Alanson se smjesti kod nogu i ostane stajati.
Margerita se nasloni o jedan stol, a ugledavi blijedo elo,
omravjelo lice i upale oi svojega brata, ne uzmogne suzdrati jedan
uzdah i jednu suzu.
Karlo, kome nita nije izmicalo, vidje tu suzu i zau taj uzdah te
uini Margeriti jedan neprimjetni znak glavom.
Ma koliko da je bio neprimjetan, taj znak razvedri lice nevoljne
kraljice Navare, kojoj Henrik nije imao vremena, ili ak nije ni htio
da ita kae.
Ona je strahovala za svojeg mua, ona je drhtala za svojeg
ljubavnika.
Za sebe samu se nije nieg plaila, jer je i odvie dobro
poznavala de La Mola i znala je da moe raunati na nj.
245

- Dakle, dragi moj sine, - upita Katarina - kako se osjeate?

- Bolje, majko, bolje!
- A to kau vai lijenici?
- Moji lijenici? Ah, to su veliki doktori, majko! - klikne Karlo
prasnuvi u smijeh. - I priznajem da osjeam ogromno zadovoljstvo
kad ih tako ujem raspravljati o mojoj bolesti... Dojkinjo, podaj mi
da pijem!
Dojkinja donese Karlu alicu njegovog uobiajenog napitka.
- A to su vam dali da uzimate, sine?
- Oh, gospoo, tko bi mogao znati te njihove preparate! odgovori kralj urno gutajui pie,
- Ono to bi mojem bratu trebalo, - ree Franjo - bilo bi da moe
ustati i izii na toplo sunce. Lov to ga toliko voli, veoma bi mu
koristio.
- Da - odgovori Karlo sa smijekom iji izraaj je vojvodi bilo
nemogue odgonetnuti. - Meutim, onaj posljednji mi je veoma
naudio!
Karlo je ove rijei izgovorio na tako udan nain da je razgovor,
u koji se prisutni ne bijahu ni na trenutak umijeali, ostao na tome.
Potom uini jedan mali znak glavom. Dvorjanici shvatie da je
primanje zavreno te se jedan za drugim povukoe.
D'Alanson naini jednu kretnju kao da e pristupiti svojem bratu,
ali ga jedan unutarnji osjeaj zadra. On se pokloni i izae.
Margerita se baci na omravljelu i koatu ruku koju joj je njezin
brat pruio, stisne je i poljubi te zatim takoer izae.
- Dobra Margo! - apne Karlo.
Jedina Katarina ostane, zadravi svoje mjesto do uzglavlja
postelje.
Naavi se u etiri oka sa njom, Karlo uzmakne prema,
stranjem prostoru lonice istim onim oseanjem groze uslijed kojeg
ovjek uzmie pred kakvom zmijom.
Stvar je bila u tome da Karlo, pouen uslijed Reneovih
priznanja, a moda jo i vie uslijed utnje i razmiljanja, nije vie
imao ak ni sreu sumnjanja.
246

On je savreno tano znao kome i emu je imao pripisati svoju

smrt.
Stoga, kad se Katarina primakla postelji i ispruila prema
svojem sinu svoju ruku koja bijae hladna ba kao i njezin pogled,
Karlo pretrne i osjeti strah.
- Vi ostajete, gospoo? - upita.
- Da, sine! - odgovori Katarina. - Imam da razgovaram s vama o
vanim stvarima.
- Govorite, gospoo! - ree Karlo odmiui se jo vie.
- Sire, - ree kraljica-majka - maloas sam ula kako ste ustvrdili
da su vai lijenici veliki doktori...
- I tvrdim to jo uvijek, gospoo!
- Meutim, to su oni uinili otkako ste bolesni?
- Nita! To je istina... Ali, da ste samo uli to su sve rekli...
Doista, gospoo, ovjek bi poelio da bude bolestan samo da bi uo
tako uene rasprave!
- Pa lijepo, sine moj, hoete li da vam neto kaem?
- Ta to to? Kaite, majko.
- Dakle, podilazi me sumnja, da svi ti veliki doktori ne znaju
uope nita o vaoj bolesti!
- Zar zaista, gospoo?!
- I da moda vide samo posljedicu, a da im je uzrok izmakao...
- To je lako mogue! - ree Karlo, ne shvaajui kamo njegova
majka smjera.
- Tako da obrauju i lijee simptome umjesto da lijee samu
bolest.
- Due mi, - klikne Karlo zaueno, - mislim da ste u pravu,
majko!
- E pa, sine moj, - ree Katarina - budui da ne odgovara ni
mojem srcu, a ni dobrobiti drave da tako dugo bolujete, obzirom na
to da bi se na kraju mogao jo i uznemiriti va duh, ja sam sakupila
najuenije doktore.
- Medicinske vjetine, gospoo?

247

- Ne, ve jedne mnogo dublje vjetine, vjetine koja dozvoljava

ne samo poniranje u tijela, nego i poniranje u srca.
- Ah, lijepe li vjetine, gospoo! - dobaci Karlo. - I vrlo je
opravdano da se ona ne daje na izuavanje kraljevima!... A da li su ta
vaa ispitivanja imala neki rezultat? - upita Karlo.
- Jesu!
- A kakav?
- Onakav kao to sam to i oekivala, pa donosim Vaem
Velianstvu lijek koji treba da mu izlijei i tijelo i duu.
Karlo pretrne. Pomisli da je njegova majka, nalazei da on ve
odvie dugo ivi, odluila da svjesno dovri ono to je bila zapoela
nesvjesno.
- A gdje je taj lijek? - upita pridigavi se na jedan lakat i
zagledavi se u svoju majku.
- On lei u samoj biti vae bolesti! - odgovori Katarina.
- A gdje je onda bit bolesti?
- Sluajte me sine! - ree Katarina. - Jeste li kada uli govoriti o
tome da postoje potajni neprijatelji ija osveta ubija rtvu na daljinu?
- Otricom ili otrovom? - upita Karlo ne gubei ni na trenutak iz
vida beutni izraaj lica svoje majke.
- Ne, ve sredstvima koja su daleko sigurnija, daleko stranija! ree Katarina.
- Objasnite to!
- Sine, - upita Firentinka - vjerujete li u obrede kabale i magije?
Karlo zatomi preziran i nepovjerljiv smijeak.
- Prilino! - odgovori.
- E pa, - ree Katarina ivahno - odatle proizlaze sve vae patnje.
Jedan neprijatelj Vaeg Velianstva koji nije imao odvanosti da vas
napadne izravno u lice, spremio je zavjeru u potaji. Upravio je protiv
osobe Vaeg Velianstva zavjeru utoliko straniju, to nije imao
sauesnika i to su tajanstveni konci te zavjere neuhvatljivi.
- Ne, vjere mi! - klikne Karlo, ogoren tolikom podlou.

248

- Porazmislite dobro, sine, - nastavi Katarina - i sjetite se

izvjesnih planova za potajni bijeg koji su trebalo da ubojici osiguraju
izbjegavanje kazne.
- Ubojici?! - povie Karlo. - Ubojici, kaete? Pa zar su dakle
pokuali da me ubiju, majko?
Svjetlucave Katarinine oi prijetvorno se zakolutae ispod
njezinih naboranih vjea.
- Da, sine moj! Vi moda sumnjate u to, ali ja, ja sam se u to
posve pouzdano uvjerila.
- Ja nikada ne sumnjam u ono to mi vi kazujete! - otpovrne kralj
sa gorinom. - A kako su pokuali da me ubiju? Ljubopitan sam da to
saznam!
- Posredstvom magije, sine.
- Objasnite to, gospoo! - ree Karlo koji se uslijed osjeaja
odvratnosti vratio u svoju ulogu promatraa.
- Da je tom zavjereniku... koga u vam imenovati, a koga je
Vae Velianstvo i samo ve imenovalo na dnu svojeg srca... da mu
je, poto je rasporedio sve svoje udarne snage i poto se osigurao u
uspjeh, polo za rukom da umakne, tada moda nitko ne bi bio
prozreo uzrok patnjama Vaeg Velianstva. Meutim, na svu sreu,
Sire, va je brat bdjeo nad vama!
- Koji brat?
- Va brat d'Alanson.
- Ah, da, to je istina! Uvijek zaboravljam da imam brata! promrmlja Karlo nasmijavi se sa gorinom. - Rekli ste, dakle,
gospoo...
- Da je sreom otkrio Vaem Velianstvu opipljivu, tvarnu
stranu zavjere. Meutim, dok je on, to neiskusno dijete, traio samo
tragove jedne obine spletke, samo dokaze jednog mladenakog
podviga, ja sam naprotiv traila dokaze jedne mnogo znaajnije
akcije, jer mi je poznat domet krivevog duha.
- Ta to je to, majko? Reklo bi se da govorite o kralju Navare?! klikne Karlo u elji da vidi dokle e ii ta firentinska himbenost.
Katarina prijetvorno obori pogled.
249

- Dao sam ga uhititi, ini mi se, i sprovesti u Vensen zbog

reenog podviga! - nastavi kralj. - Da moda nije jo i vie kriv no
to to predmijevam?
- Osjeate li groznicu koja vas izjeda? - upita Katarina.
- Da, svakako! - odgovori Karlo nabirui obrve.
- Osjeate li arku vatru koja pali vae srce i vau utrobu?
- Da, gospoo! - odgovori Karlo smrkavajui se sve vie i vie,
- I otre bolove u glavi koji vam prolaze kroz oi da bi dospjeli
sve do vaeg mozga poput isto toliko uboda strelicom?
- Da, da, gospoo! Oh, itekako osjeam sve to! Oh, vi umijete
dobro opisati moju boljku?
- E pa, to je posve jednostavno! - ree Firentinka. - Pogledajte!
I izvadi iz svojeg plata neki predmet te ga prui kralju.
Bila je to figurica od ukasta voska, visoka oko est palaca. Ta
figurica bijae odjevena najprije u haljinu posutu zlatnim zvijezdama
koja je bila izraena od voska kao figurica, a zatim u kraljevski plat
od iste tvari.
- Dakle? - upita Karlo - to je sa tim malim kipiem?
- Pogledajte to mu je na glavi! - odgovori Katarina.
- Kruna! - ree Karlo.
- A u srcu?
- Igla!
- Pa, Sire, prepoznajete li sebe?
- Sebe?!
- Da, sebe, sa svojom krunom, sa svojim platem?
- A tko je nainio tu figuricu? - upita Karlo kome je ta lakrdija
dosadila. - Kralj Navare, zacijelo?
- Ne, Sire.
- Ne? Onda vas vie ne shvaam.
- Eekla sam ne - odgovori Katarina - jer bi Vaem Velianstvu
moglo biti stalo do posvemanje tanosti injenica. Bila bih rekla
da, da je Vae Velianstvo postavilo to pitanje na drugaiji nain.

250

Karlo ne odgovori. Pokuavao je da dokui sve te misli ove

mrane due koja se neprestano pred njim zatvarala u trenutku kad je
vjerovao da je gotov da je prozre.
- Sire, - nastavi Katarina - ta figurica je pronaena, brigom vaeg
vrhovnog odvjetnika Lagela (Laguesle), u stanu ovjeka koji je na
dan lova sa sokolovima drao u pripremi rezervnog konja za kralja
Navare.
- Kod gospodina de La Mola?
- Upravo kod njega. A pogledajte, molim vas, takoer i tu
ocjelnu iglu koja je probola srce, i vidite koje je slovo ispisano na
oznaci to je ta igla nosi!
- Vidim slovo M! - ree Karlo.
- to e rei Mrtav... To je magina formula, Sire. Vinovnik
na taj nain zapisuje svoju elju na samu ranu koju zadaje. Da je htio
proizvesti ludilo, kao to je vojvoda od Bretonije uinio Karlu VI,
valjalo mu je da iglu zarije u glavu i da stavi slovo L umjesto M.
- Znai, - upita Karlo IX - po vaem miljenju, gospoo, onaj
koji se okomio na moje dane, jeste gospodin de La Mol?
- Da, kao to se bode okomljuje na srce... ali, iza bodea postoji
ruka koja njime upravlja!
- I to je sav uzrok boljke koja me je spopala?! Onoga dana kad
se arolija bude rasplinula moja e bolest prestati? Ali, kako da to
upriliim? - upita Karlo. - Vama je to poznato, dobra moja majko, ali
ja, za razliku od vas, koji ste se time bavili za itava svojeg ivota, ja
sam veliki neznalica na polju kabale i magije!
- Smrt vinovnika razbija aroliju, i to je sve. Onoga dana kada
arolija bude prekinuta, bolest e prestati! - ree Katarina.
- Zar zaista?! - klikne Karlo sa izraajem uenja.
- Kako?! Vama to nije poznato?!
- Prokletstvo, ta nisam vjetac! - klikne kralj.
- Dakle, sada je Vae Velianstvo dolo do spoznaje! - upita
Katarina. - Zar ne?
- Svakako!
- I poznanja e raspriti uznemirenost?
251

- Potpuno!
- Vi to ne kaete samo iz ljubaznosti?
- Ne, majko! Kaem to iz dna srca.
Katarinino lice se razveddri.
- Slava budi bogu! - usklikne, kao da je vjerovala u boga.
- Da, slava budi bogu! - ponovi Karlo ironino. - Sada znam isto
tako kao i vi kome valja pripisati stanje u kojem se nalazim, pa
prema tome i koga valja kazniti.
- I kaznit emo...
- Gospodina de La Mola! Niste li rekli da je on krivac?
- Rekla sam da je on orue krivca.
- Pa lijepo, - ree Karlo - najprije gospodina de La Mola! To je
najvanije. Sve te krize to me pogaaju mogu prouzrokovati da se
oko nas rode kojekakva opasna nagaanja. Najhitnije je da se u to
unese svjetlost i da se pri bljesku to e je proizvesti ta svjetlost
otkrije istina!
- Znai, gospodin de La Mol...
- ...mi divno odgovara kao krivac! Ja ga dakle prihvaam.
Zaponimo najprije sa njim, a ako ima sauesnika, on e progovoriti.
- Da! - promrmlja Katarina. - A ukoliko ne progovori, natjerat
emo ga da progovori... Imamo za to neodoljivih sredstava!
A onda ustane i doda naglas:
- Vi dakle dozvoljavate, Sire, da pone istraga?
- Ja to elim, gospoo! - odgovori Karlo. - I to to prije to bolje!
Katarina stisnu ruku svojeg sina, ne shvaajui nervozno
podrhtavanje koje je zatreslo tu ruku dok je stiskala njezinu, i izae, a
da nije ula sardoniki kraljev smijeh i muklu i stranu kletvu koja
uslijedi za tim smijehom.
Kralj se pitao nije li opasno da samo tako pusti otii tu enu koja
e unutar nekoliko sati izvriti toliku rabotu da moda vie nee biti
naina da se to popravi,
U trenutku kada je gledao kako se za Katarinom opet sputa
zavjesa, zauje iza sebe lagano utanje, a okrenuvi se ugleda

252

Margeritu koja je zadigla tapiseriju to se sputala pred prolazom koji

je vodio u odaju njegove dojkinje.
Margetitina bljedoa, uplaene oi i potitena grud odavahu
najee uzbuenje.
- Oh, Sire, Sire - vikne ona poletjevi k postelji svojeg brata. - Vi
dobro znate da ona lae!
- Koja ona? - upita Karlo.
- Sluajte, Karlo... strano je, svakako, optuivati vlastitu
majku... ali, ja sam slutila da e se ona zadrati kod vas da bi ih i opet
progonila. Meutim, tako mi mojega ivota, tako mi vaega, tako mi
naih dua, vae i moje, ja vam kaem da ona lae!
- Da bi ih progonila... A koga to ona progoni?
Oboje je instinktivno govorilo apatom kao da su se plaili da se
i sami uzajamno uju.
- Kao prvo Henrika vaeg malog Henrika koji vas voli, koji vam
je odan vie no itko na svijetu.
- Misli, Margo?
- Oh, Sire, u to sam sigurna!
- Pa dobro, i ja takoer! - ree Karlo.
- Pa onda, ako ste u to sigurni, brate moj, - upita Margerita
zaueno - zato ste ga onda dali uhititi i sprovesti u Vensen?
- Zato to je to sam od mene zatraio.
- On je to od vas zatraio, Sire?!
- Da! On ima udnovate zamisli, taj Henrik! Moda je u zabludi,
a moda je i u pravu... Ali, na svaki nain, jedna od njegovih zamisli
jest da je bezbjedniji u mojoj nemilosti nego li u mojoj milosti,
daleko od mene negoli pokraj mene, u Vensenu negoli u Luvru.
- Ah, shvaam! - ree Margerita. - I sada je dakle u sigurnosti?
- Prokletstvo, toliko u sigurnosti, koliko to samo moe biti
ovjek za iju mi glavu jami Bolje!
- Oh, hvala, brate! Evo, to bi bilo za Henrika... meutim...
- Meutim, to? - upita Karlo.
- Meutim, postoji jo i jedna druga osoba, Sire... moda inim
krivo to se za nju zanimam, ali napokon, ja se za nju zanimam!
253

- A koja je to osoba?
- Sire, utedite mi... jedva da bih se usudila da je imenujem
svojem bratu, a nikako se ne usuujem da je imenujem svojem
kralju!
- Gospodin de La Mol, zar ne? - upita Karlo.
- Avaj! - klikne Margerita. - Jednom ste ga htjeli ubiti, i on je
samo udom izbjegao vaoj kraljevskoj osveti!
- I to, Margerito, kad je bio kriv samo za jedan jedini zloin!
Meutim, sada ih je poinio ve dva!
- Sire, on nije kriv za ovaj drugi!
- Ali - upita Karlo - zar nisi ula ono to je rekla naa dobra
majka, jadna moja Margo?
- Ah, ta ve sam vam rekla, Karlo, - odgovori Margerita jo tiim
glasom - ve sam vam rekla da je lagala!
- Moda ne znate da postoji jedna votana figurica koja je
zateena kod gospodina de La Mola?
- Jest, brate, znam!
- I da je toj figurici proboemo srce jednom iglom, i da ta igla,
koja na takav nain ranjava, nosi na sebi malu zastavicu sa slovom
M?
- Znam i to,
- I da ta figurica ima oko svojih ramena kraljevski plat, a na
svojoj glavi kraljevsku krunu?
- Poznato mi je sve to.
- E pa lijepo, to imate da kaete na to?
- Imam da kaem da ta mala figurica koja na svojim ramenima
nosi kraljevski plat, a na svojoj glavi kraljevsku krunu, prikazuje
jednu enu, a ne mukarca.
- Hm! - dobaci Karlo - a ta igla koja joj probada srce?
- To je bila arolija da bi se stekla ljubav te ene, a ne vradbina
da bi se usmrtio neki mukarac!
- Ali, to slovo M?!
- Ono ne kazuje MRTAV, kao to je to rekla kraljica-majka!
- A to onda kazuje? - upita Karlo.
254

- Ono kazuje... ono kazuje ime ene koju je gospodin de La Mol

ljubio!
- A ta ena se zove?
- Ta ena se zove Margerita, brate moj! - klikne kraljica Navare
te padne na koljena do kraljeve postelje, uzme njegovu ruku meu
obje svoje i pritisne svoje suzama okupano lice na tu ruku.
- Tiho, sestro moja! - apne Karlo namrtivi se i proetavi
naokolo svojim usplamsalim pogledom. - Jer isto onako kao to ste
uli vi, tako mogu uti i vas!
- Ah, ba me briga! - klikne Margerita podigavi glavu. - Pa da
je ovdje i itav svijet da me uje, ja bih pred itavim svijetom izjavila
da je bezono zloupotrijebiti ljubav jednog plemia kako bi se
uprljao njegov dobar glas sumnjom na muko umorstvo!
- Margo, ako bih ti rekao da znam isto tako dobro kao i ti ono to
jeste i ono to nije?
- Brate!
- Ako bih ti rekao da je gospodin de La Mol nevin?
- Vi to znate?!
- Ako bih ti rekao da poznajem pravog krivca?
- Pravog krivca?! - vikne Margerita. - Pa zar dakle postoji neki
poinjeni zloin?
- Da! Hotimino ili nehotino, poinjen je jedan zloin,
- Na vama?
- Na meni!
- Nemogue!
- Nemogue?... Pogledajte me, Margo!
Mlada ena pogleda svoga brata i pretrne videi ga tako blijeda.
- Margo, meni ne preostaje ni tri mjeseca ivota! - ree Karlo.
- Vama, moj brate?! Tebi, moj Karlo?! - povie ona.
- Margo, ja sam otrovan!
Margerita krikne.
- Ta uti! - upadne Karlo. - Treba da se vjeruje da umirem
uslijed magije!
- I... vama je poznat krivac?
255

- Poznat mi je.
- Rekli ste da to nije La Mol?
- Ne, nije on.
- A nije ni Henrik, svakako... Blagi boe! Da to nije...
- Tko?
- Moj brat... d'Alanson? - proapta Margerita.
- Moda...
- Ili... ili... - Margerita snizi glas kao da se i sama grozi onoga to
je naumila izrei - ili... naa majka?
Karlo pouti.
Margerita ga pogleda, proita u njegovom pogledu sve to je
traila i klone, onako na koljenima, napola prevaljena na jedan
naslonja.
- On, boe moj, boe moj! - proapta. - To je nemogue.
- Nemogue? - dobaci Karlo kroz piskav i jetki smijeh. - teta
to Rene nije ovdje! On bi ti ispripovijedao moju priu!
- On? Rene?
- Da! On bi ti na primjer ispripovijedao, da je jedna ena, kojoj
se ne usuuje ita odbiti, bila kod njega da zatrai neku knjigu o
lovu, zatrpanu u njegovoj biblioteci; da je na svaku stranicu te knjige
naliven jedan fini otrov; da je taj otrov, namijenjen nekome... nije mi
poznato kome... dospio uslijed hira sluajnosti, ili uslijed boje kazne
k nekoj drugoj osobi, ne onoj kojoj je bio namijenjen. Meutim, u
Reneovoj odsutnosti, ako eli da vidi tu knjigu, ona je tamo, u
mojem kabinetu, i vidjet e, napisano Firentievom rukom, da je on
tu knjigu, koja u svojim listovima sadrava smrt jo dvadesetero
osoba, vlastoruno predao svojoj sunarodnjakinji.
- Tiho, Karlo! Sada pak ja tebi kaem: tiho? - apne Margerita.
- Sada i sama uvia koliko je potrebno da se vjeruje kako ja
umirem uslijed magije!
- Pa to je nepravino! Pa to je uasno! Milost! Milost! Vi dobro
znate da je nevin!
- Da, ja to znam, ali potrebno je da se vjeruje da je kriv. Pretrpi
dakle smrt svojeg ljubavnika... to nije previe, da bi se spasila ast
256

kraljevske kue Francuske! Ja u, eto, pretrpiti smrt, kako bi ova

tajna umrla sa mnom.
Margerita pogne glavu shvatajui da nita ne moe uiniti pri
kralju da bi spasila de La Mola, i povue se sva uplakana, nadajui se
samo jo u svoje vlastite izvore pomoi.
Za to vrijeme, kao to je to Karlo predviao, Katarina nije gubila
ni minute: pisala je vrhovnom odvjetniku Lagelu jedno pismo, koje
je povijest sauvala sve do posljednje rijei, i koje na itav taj
dogaaj baca krvavu svjetlost.
Gospodine vrhovni odvjetnie, veeras mi rekoe kao sigurno
da je La Mol poinio svetogre. U njegovom stanu u Parizu nali su
mnogo opakih stvari, kao knjige i papire. Molim vas da pozovete
vrhovnog predsjednika i da najhitnije istraite sluaj figurice od
voska kojoj su zadali udarac u srce, i to protiv kralja.
Katarina

257

25. NEVIDLJIVI TITOVI

Sutradan poto je Katarina napisala pismo to smo ga netom
naveli, guverner ue u Kokonaovu sobu sa veoma impozantnom
spregom: sastojala se od dva vojnika sa helebardama i etiri
crnomantijaa. Kokona bude pozvan da sie u jednu dvoranu, gdje su
na njega ekali vrhovni odvjetnik i dva suca, kako bi da presluali
prema Katarininim uputama.
Tokom tih osam dana to ih je proveo u zatvoru, Kokona bijae
mnogo razmiljao. I bez obzira na to to se svakog dana de La Mol i
on - sastajui se naas uslijed briljivosti svojeg tamniara koji im je,
ne govorei im nita, priredio to iznenaenje to ga po svoj prilici
nisu dugovali samo njegovom ovjekoljublju - i bez obzira na to,
kaemo, to se de La Mol i on bijahu dogovorili o stavu to su ga
imali zauzeti i koji je trebalo da se sastoji od posvemanjeg
poricanja, on je dakle bio uvjeren da e, uz poneto spretnosti,
njegova stvar krenuti najboljim tokom, budui da dokazi o krivnji
nisu bili jai za njih negoli za ostale. Henrik i Margerita ne bijahu
poduzeli nikakav pokuaj bijega, pa dakle njih dvojica nisu mogli biti
dovedeni u opasan poloaj u jednom sluaju u kome su glavni krivci
bili na slobodi. Kokona nije znao da Henrik stanuje u istom dvorcu
kao i on sam, a tamniar ga je u svojoj susretljivosti obavijestio da
nad njegovom glavom lebde pokroviteljstva koje je Kokona nazvao
nevidljivim titovima.
Sve dosada istraga se bijae odnosila na namjere kralja Navare,
na planove o bijegu i na ueu to su ga dvojica prijatelja trebalo da
uzmu u tom bijegu. Na sva ta ispitivanja Kokona bijae stalno
odgovarao na vie nego neodreen i mnogo vie nego spretan nain.
Spremao se da i opet odgovara na isti taj nain te je unaprijed
pripremio sva ona sitna brza dobacivanja, kadli odjednom primijeti
da je istraga promijenila predmet sadraja.
258

Radilo se o jednoj ili vie posjeta uinjenim Reneu, o jednoj ili

vie figurica od voska napravljenih na nagovore de La Mola.
Ma koliko da se bio pripremio, Kokonau se uini da zapaa kako
optuba gubi mnogo na jaini, budui da se, umjesto o izdaji kralja,
sada radilo samo o nainjenom kipu kraljice, a k tome je i taj kip
mjerio najvie osam do deset palaca.
On stoga odgovori prilino veselo da se ni on ni njegov prijatelj
ve odavna ne igraju sa lutkama i zapazi sa zadovoljstvom da su
njegovi odgovori nekoliko puta imali prednost da natjeraju njegove
suce na smijeak.
Tada jo ne bijae izreeno u stihovima: Nasmijao sam se, i evo
sam razoruan!, ali se to ve mnogo puta izgovorilo u prozi, te
Kokona pomisli da je napola razoruao svoje suce, jer se bijahu
nasmijeili.
Kad je njegovo presluavanje zavrilo, on se dakle uspne natrag
u svoju sobu toliko raspjevano i toliko buno, da je de La Mol, za
koga je i upriliio svu tu halabuku, morao iz toga izvui
najpovoljnije zakljuke.
Tada pozvae pak njega da sie. De La Mol, ba kao i Kokona,
vidje sa zauenjem da optuba naputa svoju prvotnu koloteinu i
da ulazi u jednu novu. Zapitae ga o njegovim posjetama Reneu. On
odgovori da je kod Firentinca bio samo jednom. Upitae ga nije li taj
puta naruio od njega jednu figura od voska. On odgovori da mu je
Rene pokazao ve gotovu figuru. Zapitae ga nije li ta figura
predstavljala nekog mukarca. On odgovori da je predstavljala enu.
Zapitae ga nije li ta arolija imala za cilj da se natjera u smrt taj
mukarac. On odgovori da je cilj te arolije bio da stekne ljubav te
ene.
Ta pitanja budu postavljena, okretana i preokretana na stotinu
raznih naina, meutim, na sva ta pitanja, ma pod kojim vidom mu ih
postavljali, de La Mol dade stalno jedne te iste odgovore.
Suci se zgledae u nekoj vrsti nedoumice, ne znajui pravo to
da kau i to da rade suoeni sa takvom bezazlenou, kadli jedno
pisamce, to ga donesoe vrhovnom odvjetniku dokraji potekou.
259

Bilo je sastavljeno ovako: Ako optueni porie, pribjegnite

mukama! Vrhovni odvjetnik strpa pisamce u. dep, nasmijei se de
La Molu i utivo ga otpusti.
De La Mol se vrati u svoju tamniku eliju gotovo jednako
umiren, ako ve ne gotovo jednako veseo kao i Kokona.
- Mislim da sve ide dobro! - ree sam sebi. Sat kasnije zauje
korake i ugleda kako je ispod vratiju kliznulo unutra jedno pisamce,
a da nije vidio ija ga je ruka pokretala. On ga uzme u uvjerenju da ta
vijest po svoj vjerojatnosti dolazi od kljuara. Ugledavi pisamce,
njegovim srcem ovlada jedna nada, gotovo isto tako bolna kao i
razoaranje: ponadao se da je to pisamce od Margerite, od koje nije
dobio nikakvih vijesti sve otkako je postao zatvorenik. On ga zgrabi
sav drhtei. Rukopis umalo to ga nije natjerao da umre od radosti.
Hrabro! kazivalo je pisamce. Ja bdijem.
- O, ako ona bdije - usklikne de La Mol pokrivajui poljupcima
taj papir kojeg se bijae dotakla jedna tako draga ruka - ako ona
bdije, ja sam spaen!
Da bi de La Mol razumio to pisamce, i da bi zajedno sa
Kokonaom imao povjerenja u ono to je Pijemonteanin naziva
svojim nevidljivim titovima, potrebno je da ponovo povedemo
itaoca u onu malu kuicu, u onu sobu, u kojoj je toliko prizora
opojene sree, toliko jedva ishlapljelih miomirisa, toliko slatkih
uspomena, to su se otada pretvorile u tjeskobe, krilo srce jedne
ene, napola prevaljene na barunastim jastucima.
- Biti kraljica, biti jaka, biti mlada, biti bogata, biti lijepa, a patiti
ovako kao to ja patim! - uzdisala je ta ena. - Oh, to je nemogue!
A onda je u svojem uzbuenju ustajala, hodala, iznenada se
zaustavljala, pritiskala svoje uareno elo o kakav ledeni mramor,
dizala ponovo glavu, blijeda, lica okupana suzama, krila ruke, vikala
i padala slomljena u kakav naslonja.
Odjednom se zadigne tapiserija koja je razdvajala stan u ulici
Klo-Perse od stana u ulici Tizon. Svilen suanj se dotakne drvenine,
i pojavi se vojvotkinja de Never.

260

- O, to si ti! - povie Margerita. - Sa kolikim li nestrpljenjem

sam te oekivala! Dakle! Kakvih vijesti!
- Rravih, ravih, jadna moja prijateljice! Katarina osobno
pouruje istragu, a u ovom trenutku je i opet u Vensenu.
- A Rene?
- Uhapen je.
- Prije nego to si mogla sa njim govoriti?
- Da.
- A nai zatvorenici?
- Imam vijesti o njima.
- Posredstvom kljuara?
- Kao i uvijek.
- Dakle?
- Dakle, oni se svakodnevno viaju. Prekjuer su ih pretraili. La
Mol je razbio tvoju sliku radije nego da je preda.
- Taj dragi La Mol!
- Hanibal se isljednicima nasmijao u brk.
- Valjani Hanibal! A dalje?
- Jutros su ih ispitivali o kraljevom bijegu i o njegovim
planovima ustanka u Navari, a oni nisu rekli nita.
- Oh, znala sam da e utjeti! Meutim, ta e ih utnja ubiti ba
isto tako kao da su progovorili.
- Da, ali mi emo ih spasiti.
- Ti si dakle mislila na na podvig?
- Bavila sam se jedino time sve od juer.
- I?
- Upravo sam zakljuila stvar sa Boljeom. Oh, draga moja, kojeg
li neugodnog i gramzljivog ovjeka! To e stajati jedan ljudski ivot i
tri stotine hiljada kuda!
- Kae da je neugodan i gramzljiv... a meutim on trai samo
jedan ljudski ivot i tri stotine hiljada kuda... Pa to je zabadava!
- Zabadava?! Tri stotine hiljada kuda!... Pa svi tvoji i svi moji
dragulji ne bi za to dostajali!

261

- Oh, ne mari! Platit e kralj Navare, platit e vojvoda od

Alansona, platit e moj brat Karlo... jer, ako ne plate...
- De, de, ti rasuuje kao kakva luakinja! Ja ih imam, tih tri
stotine hiljada kuda!
- Ti?!
- Da, ja!
- A kako si dola do njih?
- Pa eto, tako!
- Zar je to tajna?
- Za sve osim za tebe!
- Oh, boe. - klikne Margerita osmijehnuvi se posred svojih
suza. - Da ih nisi ukrala?!
- Prosudit e sama!
- Da vidimo!
- Sjea li se onog groznog Nantujea?
- Onog bogatuna, onog lihvara?
- Ako hoe, da!
- Pa onda?
- Pa onda, jednog lijepog dana, videi gdje prolazi izvjesna ena
zelenih oiju, ukraena trima rubinima, od kojih je jedan bio
privren na elu, a ostala dva na sljepoonicama... koji joj ukras
tako dobro pristaje... i nemajui pojma da je ta ena jedna
vojvotkinja, taj bogatun, taj lihvar je uskliknuo: Za tri poljupca na
mjesto tih triju rubina ja bih stvorio tri dijamanta, svaki u vrijednosti
od stotinu hiljada kuda!
- Pa onda, Henrijeto?
- Pa onda, draga moja, dijamanti su se izlegli i prodani su.
- Oh, Henrijeto, Henrijeto! - promrmlja Margerita.
- No sluaj?! - klikne vojvotkinja sa izraajem besramnosti koji
bijae u isti mah i naivan i uzvien, i koji je zorno objanjavao i
stoljee i enu. - No sluaj! Pa ja volim Hanibala!
- To je istina! - dobaci Margerita nasmijeivi se i zacrvenjevi
se istovremeno. - Ti ga mnogo voli, ak i previe!
Meutim, ona joj ipak stisne ruku.
262

- Dakle, - nastavi Henrijeta - zahvaljujui naim trima

dijamantima, tih tri stotine hiljada kuda i ovjek su spremni...
- ovjek? Kakav ovjek?
- ovjek koji e biti ubijen! Smetnula si s uma da valja ubiti
jednog ovjeka.
- I ti si nala ovjeka koji ti je bio potreban?
- Tako je!
- Uz onu istu cijenu?! - upita Margerita sa osmijehom.
- Uz onu istu cijenu?! Bila bih nala njih hiljadu! - otpovrne
Henrijeta. - Ne, ne! Za pet stotina kuda jednostavno!
- Za pet stotina kuda nala si ovjeka koji pristaje da se dade
ubiti?!
- to e, treba ivjeti!
- Draga moja prijateljice, ja te vie ne shvaam! Hajde govori
jasnije! Zagonetke oduzimaju odvie vremena za rjeavanje u
poloaju u kojem se nalazimo!
- Pa dobro, sluaj: kljuar kojem je povjerena paska nad de La
Molom i Kokonaom je stari vojnik koji znade to su rane. On pristaje
da pripomogne spasenju naih dvaju prijatelja, ali on ne eli da
izgubi svoje mjesto. Jedan ubod bodeom, spretno zadan, rijeit e
stvar. Mi emo mu dati nagradu, a drava odtetu. Na taj nain
valjani e ovjek primiti objim rukama i obnoviti basnu o pelikanu.
- Ali, - primijeti Margerita - ubod bodeom...
- Budi bez brige! Zadat e mu ga Hanibal!
- Ustvari, - dobaci Margerita kroz smijeh - on je zadao tri udarca
to maem, to bodeom i de La Molu, a de La Mol nije mrtav...
prema tome, posve je opravdano da se nadamo!
- Zlobnice! Zapravo bi zasluila da ostanem na tome i da ti vie
nita ne priam!
- Oh, ne, ne, naprotiv! Reci mi i ostalo, preklinjem te! Kako
emo ih spasiti? Hajde!
- Pa dobro, evo kako: kapelica je jedino mjesto u zamku kamo
mogu ui ene koje nisu zatvorenice. Dat e nam da se sakrijemo iza
oltara. Pod pokrovcem oltara oni e nai dva bodea. Vrata sakristije
263

biti e prethodno otkljuana. Kokona e udariti na svog kljuara koji

e pasti i izigravati da je mrtav. Tada emo se pojaviti mi. Svaka e
prebaciti plat oko ramena svojeg prijatelja, i pobjei emo kroz mala
vrataca sakristije. A budui da emo znati lozinku, izai emo bez
zapreke.
- A poto budemo izali?
- Dva konja ekat e ih kod vratiju. Oni e se vinuti na njih,
napustiti Il-de-Frans i doepati se Lotaringije, odakle e s vremena
na vrijeme dolaziti natrag ovamo inkognito.
- Oh, ti me vraa u ivot! - klikne Margerita. - Znai da emo ih
spasiti?
- Gotovo da bih za to jamila!
- I to uskoro?
- Prokletstvo, za tri ili etiri dana. Gospodin de Bolje e nas
obavijestiti.
- Ali, ako li te prepoznaju, u okolici Vensena, to bi moglo
nauditi naem planu!
- Kako hoe da me prepoznaju? Ja izlazim kao opatica, i
zahvaljujui takvom pokrivalu na glavi, ne mogu mi vidjeti ak ni
vrak nosa.
- Stvar je u tome da nam ni jedna mjera opreza ne moe biti
suvina i pretjerana.
- Ja to itekako znam, sto mu gromova!... kao to bi to rekao
ubogi Hanibal.
- A kralj Navare? Jesi li se raspitala o njemu?
- uvala sam se da to propustim!
- Dakle?
- Dakle, on jo nikada nije bio tako veseo, kako se ini. Smije se,
pjeva, izvrsno jede i trai samo jedno, naime da bude dobro uvan.
- Posve je u pravu! A moja majka?
- Rekla sam ti: ona pouruje sudski postupak koliko vie moe.
- Da, ali ne sluti li nita u vezi sa nama?

264

- A kako bi htjela da on togod nasluuje? Svi oni koji su

umijeani u tajnu imaju interesa na tome da je uvaju... Ah, da,
saznala sam da je dala isporuiti sucima Pariza da budu spremni.
- Stupimo brzo u akciju, Henrijeto! - Ako bi nai nevoljni
zatoenici promijenili zatvor, sve bi se moralo opet poduzeti
isponova!
- Budi bez brige, ja elim isto toliko kao i ti da ih vidim napolju!
- O, da, znam, i... hvala, sto puta hvala za sve ono to ini da
doemo do toga cilja!
- Zbogom, Margerito, zbogom! Vraam se opet na ladanje.
- I ti si sigurna u Boljea?
- Nadam se!
- A u kljuara?
- Obeao je!
- Za konje?
- Bit e to najbolji iz konjunice vojvode de Nevera.
- Oboavam te, Henrijeto!
I Margerita se baci svojoj prijateljici oko vrata, poslije ega se
dvije ene razioe, obeavi jedna drugoj da e se opet vidjeti
sutradan i svih iduih dana na istom mjestu i u isto vrijeme.
To bijahu ta dva ljupka i odana stvorenja koja je Kokona sa
toliko opravdanim razlogom nazivao svojim nevidljivim titovima.

265

26. SUCI
- E pa, valjani moj prijatelju - ree Kokona de La Molu kad su se
dvojica drugova opet nali zajedno poslije presluavanja, na kojemu
je po prvi puta bilo posrijedi pitanje o figurici od voska - ini mi se
da sve ide da je prava divota, i da e uskoro suci od nas dii ruke, to
je posve suprotna dijagnoza nego kad od nekoga diu ruke lijenici!
Jer, kad ljenik die ruke od bolesnika, to je stoga to ga vie ne
moe spasiti. Meutim, naprotiv, kad sudac die ruke od optuenika,
to je stoga to je izgubio nadu da e mu dati odsjei glavu.
- Da! - odgovori de La Mol. - ak mi se ini da po toj utivosti,
po toj mekoi kljuara, po toj podatljivosti vratiju prepoznajem nae
plemenite prijateljice. Meutim, ne prepoznajem gospodina de
Boljea, bar po onome to su mi o njemu govorili.
- A ja, ja ga itekako prepoznajem. - otpovrne Kokona. - Samo, to
e skupo stajati... ali, ne mari! Jedna je vojvotkinja, a druga je
kraljica. One su obje bogate, i nikada im se vie nee pruiti prilika
da na tako dobar nain upotrijebe svoj novac... A sada, hajde da
ponovimo svoju lekciju: povest e nas u kapelicu, ostavit e nas
ondje pod paskom naeg kljuara, na naznaenom mjestu nai emo
svaki po jedan bode, ja u izbuiti jednu rupu u trbuh naeg
vodia...
- O, ne u trbuh! Ti bi mu tako ukrao njegovih pet stotina kua!
Radije u nadlakticu!
- Jest, da, u nadlakticu, to bi ga upropastilo, tog jadnog dragog
ovjeka! Na taj nain bi se vidjelo da je on postupio susretljivo, a i ja
takoer! Ne, ne, ve u desnu stranu grudiju, okliui spretno niz
rebra: to je udarac koji e biti i vjerodostojan i neduan.
- No, neka bude! A zatim...
- A zatim e ti zakriti velika vrata pomou klupa, dok e nae
dvije princese doletjeti iza oltara gdje e se prethodno sakriti, i
266

Henrijeta e otvoriti mala vrataca... Ah, vjere mi, danas volim

Henrijetu! Mora da mi je danas poinila kakvu nevjeru, kad me to
opet tako obvladalo!
- A onda, - doda de La Mol onim drhtavim glasom to prolazi
kroz usnice poput kakve muzike - a onda emo se dokopati ume. Po
jedan zduan poljubac, to emo ga i jedan i drugi dobiti, uinit e
nas radosnima i jakima... Nazire li nas, Hanibale, nagnute nad naim
hitrim konjima i lagano potitenih srdaca? Oh, kako li je strah divna
stvar! Strah pod vedrim nebom, kad ovjek ima o boku svoj dobri
goli rapir, kad podvikuje hura trkau kojeg mamuza ostrugama, i
koji pri svakom tom hura poskakuje i leti...!
- Da! - odgovori Kokona. - Meutim, strah izmeu etiri zida ...
to kae na to, La Mole? Ja sa svoje strane mogu govoriti o njemu,
jer ja sam osjetio tako neto! Kad se ono blijedo lice Boljeovo po
prvi puta pojavilo u mojoj sobi, iza njega su u sjeni bljeskale
partizane, i odzvanjao je zlokoban zveket eljeza koje udara o
eljezo. Zaklinjem ti se da sam smjesta pomislio na vojvodu od
Alansona i da sam oekivao da u ugledati njegov gadni obraz
izmeu gadnih glava dvaju helebardiraca. Bio sam u zabludi, i to mi
je bila jedina utjeha. Meutim, nisam bio lien svega: kad se spustila
no, ja sam o njemu sanjao!
- I tako, - nastavi de La Mol koji je slijedio tok svojih vedrih
misli, ne pratei svojeg prijatelja u izletima to su ih njegove
poduzimale na poljima matovitog - i tako su one predvidjele sve, pa
ak i mjesto naeg skrovitog boravka. Mi polazimo u Lotaringiju,
prijatelju dragi!
- Uistinu bih bio vie volio otii u Navaru. U Navari bih bio
pokraj nje... ali, Navara je odvie daleko, i Nansi je bolji. Osim toga,
ondje emo biti samo na osamdeset milja od Pariza... Zna li,
Hanibale, za im u aliti kad budem izlazio odavde?
- O, ne, vjere mi! Zbilja?!... to se tie mene, priznajem da neu
aliti ni za im ovdje!
- Pa, eto, stvar je u tome to ne moemo povesti sa sobom tog
vrijednog kljuara, umjesto to emo ga...
267

- Pa, on to ne bi ni htio! - ree Kokona. - Bio bi pritom na odve

velikom gubitku. Ta promisli samo: pet stotina kuda od nas, odtetu
od uprave, a moda i unapreenje! Kako li e sretno ivjeti taj
veseljak, poto ga budem ubio... Ali, ta to ti je?
- Nita! Neka misao prola mi je glavom.
- Nije ba aljiva, kako se ini, jer si strahovito problijedio!
- Naime, pitam se zato e nas odvesti u kapelicu.
- Eh! - dobaci Kokona. - Da bismo izvrili svoje uskrnje
pobonosti! Ba je za to pravo vrijeme, ini mi se!
- Ali, - primijeti de La Mol - u kapelicu se uvode samo osueni
na smrt i oni koji su proli muenje...
- Hm, hm! - proguna Kokona problijedivi sad lagano i sa svoje
strane. - Na ovo vrijedi obratiti pozornost... Zapitajmo o toj stvari tog
valjanog ovjeka kome neprestano moram poriti trbuh... Hej
kljuonoo, prikane!
- Gospodin me zove? - upita kljuar koji je straario na prvim
stepenicama stubita.
- Da! Doi ovamo!
- Evo me!
- Dogovoreno je da emo bjeati iz kapelice, zar ne?
- Pst! - uini kljuar pogledavi uplaeno oko sebe.
- Budi bez brige, nitko nas ne uje!
- Da, gospodine, iz kapelice.
- Znai da e nas odvesti u kapelicu?
- Svakako! Takav je obiaj.
- Takav je obiaj?
- Dal poslije svake osude na smrt obiaj je da se dozvoli da
osuenik provede no u kapelici.
Kokona i de La Mol se stresoe i istovremeno se zgledae.
- Vi dakle vjerujete da emo biti osueni na smrt?
- Bez sumnje! Pa i vi, vi ste to takoer vjerovali.
- Kako, i mi takoer?! - klikne de La Mol.
- Pa svakako! Da to niste vjerovali, vi ne biste bili sve spremili
za svoj bijeg.
268

- Zna li da ima prilino smisla u tome to ovaj govori? - dobaci

Kokona de La Molu.
- Da... a znam i to, bar zasad, da igramo veliku igru, kako se
ini!
- A ja?! - ree tamniar. - Mislite li da nita ne stavljam na
kocku?! Ako bi se u trenutku uzbuenja gospodin zabunio i udario u
krivu stranu... ?
- Eh, sto mu gromova! Htio bih biti na tvojem mjestu... - ree
polako Kokona - i htio bih da nemam posla ni sa kojim drugim
rukama osim ove, ni sa kojom drugom otricom osim ove koja e te
se taknuti...
- Osueni na smrt! - proapta de La Mol. - Pa to je nemogue!
- Nemogue? - ponovi kljuar naivno. - A zato?
- Pst! - uini Kokona. - Mislim da se otvaraju donja vrata!
- Stvarno! - ree tamniar uurbano. - Uite u svoje sobe,
gospodo! Uite!
- A kada mislite da e se odrati suenje? - upita de La Mol,
- Najkasnije sutra. Meutim, budite bez brige, osobe koje treba
da budu obavijetene, biti e obavijetene.
Dvojica prijatelja se bacie jedan drugome u naruja i vratie se
svaki u svoju sobu, de La Mol uzdiui, Kokona pjevuei.
Nita novo se ne dogodi, sve do sedam sati uvee. No, mrana i
kiovita, stane se sputati na glavnu kulu Vensena, prava no za
potajno bjekstvo.
Donijee veernji obrok Kokonau, koji poveera sa svojim
uobiajenim tekom. Usput je zamiljao kakav uitak bi osjeao kad
bi bio promoen tom kiom koja je ibala zidove, te se ve spremao
da zaspe uz prigueni i jednolini mrmor vjetra, kadli mu se uini da
taj vjetar, kojeg je ponekiputa sluao sa uvstvom sjete to ga jo
nikada nije bio osjetio prije negoli je dospio u zatvor, fijue nekako
udnije no obino ispod svih vratiju, i da pe bruji veom estinom
no obino. Ta pojava bi nastala svaki puta kad bi netko otvorio jednu
od tamnikih elija na najviem katu, a osobito onu preko puta. Po

269

tome zvuku bi Hanibal vazda zakljuivao da e doi kljuar, budui

da je taj zvuk ukazivao na to da ovaj izlazi iz de La Molove sobe.
Meutim, ovoga puta Kokona je uzalud ekao ispruena vrata i
nauljenih uiju.
Vrijeme je prolazilo, a nitko ne doe.
- To je udnovato! - promrmlja Kokona. - Otvorili su vrata kod
La Mola, a ne otvaraju ih kod mene! Da nije La Mol zvao? Da nije
bolestan? to to ima da znai?
Za zatvorenika sve znai sumnja i uznemirenost, kao to sve
moe znaiti i radost i nadu.
Protee pola sata, zatim itav sat, a zatim i sat i po.
Kokona je usprkos svemu upravo poeo tonuti u san, kadli ga
tropot brave natjera da poskoi.
- Hm, hm! - promrmlja - zar je ve dolo vrijeme odlaska, i zar
e nas odvesti u kapelicu, a da nismo ni osueni? Sto mu gromova,
bio bi pravi uitak bjeati u takvoj jednoj noi! Tamno je kao u rogu!
Naravno, ukoliko samo konji nisu slijepi?
Upravo se spremio da se onako veselo raspita kod kljuara, kadli
ugleda kako ovaj stavlja prst na svoje usne i kako veoma rjeito
koluta oima.
I doista, iza kljuara uo se neki tropot, i opaale su se neke
sjene.
Odjednom posred mraka Kokona razazna dvije kacige na koje je
dimljiva lojanica bacila zlaanu iskru.
- Hm, hm, - upita poluglasno - to ima da znai ta zlokobna
sprega? - Ta kamo to idemo?
Kljuar odgovori samo jednim uzdahom koji je veoma nalikovao
na jecanje.
- Sto mu gromova! - proguna Kokona. - Kakvog li prokletog
ivovanja! Neprestano samo krajnje opreke, nikad sigurna tla pod
nogama! Ili grca u stotinu stopa dubokoj vodi, ili lebdi iznad
oblaka... sredine nema! Dakle, kamo to idemo?

270

- Poite za helebardircima, gospodine? - ree jedan unjkavi glas

po kome Kokona spozna da ti vojnici, to ih je naas bio uoio,
bijahu u pratnji nekakvog sudskog izvritelja.
- A gospodin de La Mol? - upita Pijemonteanin - gdje je on?
to e biti sa njim?
- Poite za helebardircima! - ponovi isti onaj unjkavi glas i opet
istim naglaskom.
Valjalo je pokoriti se. Kokona izae i ugleda tog ovjeka u
crnom, iji mu je glas bio tako neprijatan. Bijae to malen, epav
sudski pisar, koji je postao slubenik zacijelo radi toga da bi navukao
dugaku slubenu haljinu, kako se ne bi zamjeivalo da je
istovremeno i krivonog.
Stadoe polagano silaziti niz zavojito stepenite. Na prvom katu
straari se zaustavie.
- Prilino je bilo sputanja, - promrmlja Kokona - ali jo uvijek
ne dovoljno!
Vrata se otvorie. Kokona je imao oi risa i njuh lovakog psa:
on nanjui suce i vidje u sjeni obris mukarca golih ruku, koji mu
istjera znoj na elo.
Uza sve to poprimi najvedriji izraaj lica, nagne glavu lijevo,
prema pravilima koopernog dranja koje u ono doba bijae u modi
te podboivi se akom o kuk unie u dvoranu.
Netko odmakne tapiseriju, i Kokona stvarno ugleda suce i
sudske pisare.
Na nekoliko koraka od tih sudaca i tih sudskih pisara na jednoj
klupi sjedio je de La Mol.
Kokona bude doveden pred sudite. Stigavi pred suce, Kokona
se zaustavi, pozdravi de La Mola klimanjem glave i smijekom, te
stane ekati.
- Kako se zovete, gospodine? - upita ga predsjednik.
- Mark-Hanibal de Kokona, - odgovori plemi sa savrenom
gracijom - grof od Mompantijea, Senoa i ostalih mjesta (Montpantir,
Chenaux). Meutim, pretpostavljam da su sudu nai naslovi poznati.
- Gdje ste roeni?
271

- U Sen-Kolombanu kraj Siza (Saint-Colomban kraj Suzea).

- Koliko vam je godina?
- Dvadeset i sedam i tri mjeseca.
- U redu! - ree predsjednik.
- Izgleda da mu to priinja zadovoljstvo! - promrmlja Kokona.
- A sada, - nastavi predsjednik nakon trenutka utnje koji je
sudskim pisarima ostavio vremena da zabiljee optuenikove
odgovore, - u koju svrhu ste napustili slubu kod gospodina vojvode
od Alansona?
- Da bih se pridruio gospodinu de La Molu, svojem prijatelju,
evo ovome ovdje, a koji ju je, kad sam je napustio ja, bio napustio
ve od unazad nekoliko dana.
- to ste radili na onom lovu prilikom kojeg ste bili uhapeni?
- Pa, - odgovori Kokona - lovio sam!
- I kralj je takoer bio u tom lovu, i ondje su ga snali prvi
napadaji ove boljke od koje sada pati.
- to se toga tie, ja nisam bio pokraj kralja pa ne mogu nita
rei. Ja ak nisam ni znao da ga je snala bilo kakva boljka.
Suci se zgledae sa osmijehom nevjerovanja.
- Ah, vi to niste znali?! - upita predsjednik.
- Nisam, gospodine, i to mi je krivo. Premda kralj Francuske nije
moj kralj, ja gajim za njega velike simpatije.
- Zar zaista?
- Na asnu rije! - Drukije je sa njegovim bratom vojvodom od
Aiansona... jer ovoga, priznajem...
- Ne radi se ovdje o vojvodi od Aiansona, gospodine, ve o
Njegovom Velianstvu!
- E pa lijepo! Ve sam vam rekao da sam njegov najponizniji
sluga! - otpovrne Kokona, ljuljukajui se s noge na nogu
boanstvenom drskou.
- Ako ste zaista njegov sluga kao to to tvrdite, gospodine,
hoete li nam rei to znate o izvjesnoj arobnoj figurici?
- Oh, divno! Dolazimo i opet na priu o kipiu, po svemu
sudei!
272

- Da, gospodine? Da vam to moda nije mrsko?

- Ne, nipoto! Ba naprotiv! Ovo mi je drae! Nastavite!
- Zato se ta figura nalazila kod gospodina de La Mola?
- Kod gospodina de La Mola? Ta figurica? Htjeli ste rei: kod
Renea?
- Vi dakle priznajete da ona postoji?
- Prokletstvo, ako mi je pokau?
- Evo je! Da li je to ona koju poznajete?
- Vrlo dobro!
- Pisaru! - ree predsjednik - zabiljeite da optuenik priznaje da
je to figura koju je vidio kod gospodina de La Mola!
- Nipoto! Nipoto! - klikne Kokona. - Nemojmo brkati
pojmove!.. .Koju je vidio kod Renea!
- Kod Renea. Neka bude! U koji dan?
- U onaj jedini dan kad smo gospodin de La Mol i ja bili ondje.
- Vi dakle priznajete da ste sa gospodinom de La Molom bili kod
Renea?
- Pa to?! Ta zar sam to ikada krio?
- Pisaru, zabiljeite da optueni priznaje da je bio kod Renea da
bi vrio vradbine!
- E-hej sve je to divno i krasno, gospodine predsjednie, ali
ublaite svoju oduevljenu revnost, molim vas! Ja nisam rekao ni
rijei od svega toga!
- Vi poriete da ste bili kod Renea kako bi vrili vradbine?
- Poriem! Vradbina je tom prilikom bila izvrena, ali bez
predumiljaja ili prethodne namjere.
- Meutim, ona je bila izvrena?
- Ne mogu porei da je bilo izvreno neto to je nalikovalo na
aranje.
- Pisaru, zabiljeite da optueni priznaje kako je kod Renea
izvreno aranje upereno protiv kraljevog ivota!
- Kako?! Upereno protiv kraljevog ivota?! To je bezona la!
Nikada nije izvreno nikakvo aranje upereno protiv kraljevog
ivota!
273

- Eto vidite, gospodine! - dobaci de La Mol.

- Tiina! - vikne predsjednik, a onda se obrati pisaru: - Upereno
protiv kraljevog ivota... jeste li?
- Ma ne, ma ne! - upadne Kokona. - Uostalom, taj kipi nije
figura mukarca, ve ene!
- E pa, gospodo, to sam vam rekao? - ponovi de La Mol.
- Gospodine de La Mole, - ree predsjednik - vi ete odgovarati
onda kada vam budemo postavljali pitanja, ali nemojte prekidati
presluavanje drugih!... Dakle, vi kaete da je to figura ene?
- Da, svakako, ja to kaem!
- A zato onda ima na sebi krunu i kraljevski plat?
- Bogamu, - klikne Kokona - pa to je vrlo jednostavno! Zato to
je to bila...
De La Mol ustane i stavi prst na usta.
- U pravu si! - ree Kokona. - Ta to sam se dao na prianje, kao
da se to tie ove gospode!
- Vi ostajete ustrajno pri tvrdnji da je taj kipi figura jedne ene?
- Da, svakako! Ostajem ustrajno!
- Odbijate da kaete koja je to ena? .
- Jedna ena iz mojeg kraja - ree de La Mol - koju sam volio i
za koju sam elio da me zavoli.
- Ne ispitujemo vas, gospodine de La Mole! - povie
predsjednik. - Umuknite dakle, ili emo vam zapuiti usta!
- Zapuiti usta?! - klikne Kokona. - Kako to moete rei,
gospodine crnomantijau?! Zapuiti usta mojem prijatelju...! Jednom
plemiu! Ta hajde!
- Uvedite Renea! - ree vrhovni odvjetnik Lagel.
- Da, dajte uvesti Renea! - dobaci Kokona. - Dajte samo! Vidjet
emo malko tko je ovdje u pravu, vas trojica ili nas dvojica!
Rene ue, blijed, ostario, promijenjen i stran za dvojicu
prijatelja, pogruen mnogo vie pod teretom zloina to e ga
poiniti, negoli onih to ih je ve poinio.
- Metre Rene, - upita sudac - prepoznajete li dvojicu ovdje
nazonih optuenika?
274

- Da, gospoine! - odgovori Rene glasom koji je odavao

uzbuenje.
- I to su oni isti koje ste vidjeli... gdje?
- Na nekoliko mjesta, a poglavito u svojoj kui.
- Koliko puta su bili kod vas?
- Jedan jedini puta.
Postepeno kako je Rene odgovarao, Kokonaovo se lice
razvedravalo. De La Molovo je lice, naprotiv, ostalo ozbiljno, kao da
je imao neki predosjeaj.
- A u kojoj stvari su bili kod vas?
Rene se kanda askom skanjivao.
- Da bi od mene naruili jednu figuru od voska. - ree.
- Izvinite, izvinite, metre Rene! - upadne Kokona. - Vi ste
malko pogrijeili!
- Tiina! - vikne predsjednik, a zatim nastavi obraajui se
Reneu: - Da li je taj kipi figura mukarca ili ene?
- Mukarca! - odgovori Rene.
Kokona poskoi kao da je zadobio udarac.
- Mukarca?! - usklikne.
- Mukarca! - ponovi Rene, ali toliko slabim glasom da ga je
predsjednik jedva uo.
- A zato ta figura mukarca ima plat na ramenima i krunu na
glavi?
- Jer ta figura predstavlja jednog kralja.
- Bezoni laljive! - klikne Kokona ogoreno.
- uti, Kokona, uti! - upadne de La Mol. - Pusti ovjeka da
govori! Svatko je vlastan da upropatava svoju duu!
- Ali ne i tijelo drugih, sto mu gromova!
- A to je znaila ona ocjelna igla to ju je figura imala na srcu,
sa slovom M napisanim na maloj zastavici?
- Igla je predstavljala ma ili bode, a slovo M e rei
mrtav.
Kokona se trgne kao da e Reneu skoiti za vrat i zadaviti ga, ali
ga etvorica straara zadrae.
275

- Dobro je! - ree vrhovni odvjetnik Lagel. - Sud je dovoljno

obavijeten. Odvedite zatvorenike u elije za ekanje!
- Ali - povie Kokona - nemogue je uti optubu za takve stvari
i ne pobuniti se protiv toga!
- Samo se vi bunite, gospodine, nitko vas u tome ne spreava!
Straari, jeste li uli?
Straari epae dvojicu optuenika i natjerae ih da izau, de La
Mola kroz jedna, a Kakonaa kroz druga vrata. A onda vrhovni
odvjetnik domahne onom ovjeku to ga Kokona bijae zamijetio u
sjeni, i ree mu:
- Nemojte se udaljavati, metre! Noas ete imati posla!
- Sa kojim od njih u zapoeti, gospodine? - upita ovjek
skinuvi smjerno kapu.
- Sa onim tamo! - odgovori predsjednik pokazujui na de La
Mola, koji se jo nazirao poput neke sjenke izmeu dva straara.
A potom pristupi Reneu koji bijae ostao stajati sav drhui i
ekajui da odvedu i njega natrag u atle (Chatelet), gdje je bio
zatvoren.
- U redu, gospodine! - ree mu. - Budite bez brige, kraljicamajka i kralj e saznati da vama duguju to se spoznala istina!
Ali, umjesto da mu vrati snagu, ovo obeanje kao da je satrlo
Renea, i on odgovori samo jednim dubokim uzdahom.

276

27. MUENJE IZMAMA

Istom poto su ga doveli u njegovu novu tamniku eliju i poto
su za njim zakljuali vrata, Kokona, preputen sam sebi i prestavi da
bude bodar uslijed borbe sa sucima i uslijed gnjeva na Renea, zapoe
niz svojih turobnih razmatranja.
- ini mi se da se stvar okree na najgore - ree sam sebi - i da bi
bilo vrijeme da se ode malko u kapelicu! Nekako nemam povjerenja
u osude na smrt... jer, neosporno je da se u ovom trenutku bave time
da nas osude na smrt... a nadasve nemam povjerenja u osude na smrt
koje se izriu u tajnosti, iza zatvorenih vratiju jednog utvrenog
zamka, pred tako runim spodobama kao to su sve te spodobe koje
su me okruavale... Oni ozbiljno idu za tim da nam odsijeku glave,
hm, hm...! Vraam se dakle i opet na ono to sam rekao: bilo bi
vrijeme da se ode u kapelicu!
Za ovim poluglasno izgovorenim rijeima uslijedi tiina, a ta
tiina bude prekinuta jednim zvukom, muklim, priguenim,
alostivim, koji u sebi nije imao nieg ljudskog. Taj krik kao da se
probio kroz zidove i zatitrao eljeznim ipkama.
Kokona pretrne i nehotino. A ipak, bio je to ovjek toliko
hrabar, da je junatvo u njega bilo nalik na instinkt divljih ivotinja.
Kokona zasta nepomian na mjestu gdje je bio zauo to jecanje,
sumnjajui da takvo jecanje moe proizai od nekog ljudskog bia i
smatrajui ga zavijanjem vjetra meu stabljem ili jednim od onih
hiljadu nonih zvukova koji kao da silaze ili ulaze sa jednog od onih
dvaju neznanih svjetova izmeu kojih se okree na svijet.
A tada do Kokonaa dopre jo jedan krik, jo bolniji, jo usrdniji,
jo potresniji od prvoga, a ovog puta on ne samo da je razabrao
posve nepobitno izraaj boli u ljudskom glasu, ve mu se povrh toga
uinilo da je u tom glasu prepoznao de La Molov glas.

277

Zauvi taj glas, Pijemonteanin smetne s uma da ga zadravaju

dvoja vrata, tri reetke i zid debeo dvanaest stopa. On nasrne itavom
svojom teinom na taj zid kao da je naumio da ga srui i da poleti
upomo rtvi.
- Ta zar ovdje nekoga kolju? - vikne.
Ali, na njegovom putu mu se isprijei zid, na kojeg bijae
zaboravio, i on se srui, povrijeen od udarca, na jednu kamenu
klupu, na koju klone sav iznemogao. I to je bilo sve.
- Oh, oni su ga ubili! - promrsi. - Pa to je gnusno! Ali, kad se
ovjek ovdje ne moe braniti...! Nita...! Nikakvog oruja!
I stane pruati ruke oko sebe.
- Ah, ovaj eljezni kolut! - klikne. - Iupat u ga, i jao onome
koji mi se priblii!
Kokona opet ustane, epa eljezni kolut te ga u prvom naletu
tako silovito rasklima, da je bilo oigledno da e ga otkinuti ako ga
bude jo dva puta tako potresao.
Ali, iznenada se otvorie vrata, i svijetlost to je dolazila od dvije
baklje, ovlada tamnikom elijom.
- Doite, gospodine! - ree mu isti onaj unjkavi glas koji mu se
ve bio uinio tako posebno mrskim i koji, mada se ovoga puta
oglasio tri kata nie, za njega nije stekao dra koja mu je nedostajala.
- Doite, gospodine, sud vas oekuje!
- Krasno! - ree Kokona. - Sad u uti svoju presudu, zar ne?
- Da, gospodine.
- Oh, laknulo mi je! Hajdemo!
I uputi se za sudskim izvriteljem koji je krenuo pred njim
svojim odmjerenim korakom, nosei svoju crnu palicu.
Unato zadovoljstvu to ga je ispoljio uslijed prvotnog poriva,
Kokona baci, onako hodajui, uznemiren pogled ulijevo i udesno,
naprijed i natrag.
- Hm, hm! - promrmlja. - Ne vidim svojeg vrlog kljuara...
Priznajem da mi njegova nazonost nedostaje!
Uoe u dvoranu koju su netom napustili suci i u kojoj je ostao
stajati jedino jedan ovjek u kome Kokona prepozna vrhovnog
278

odvjetnika koji je tokom presluavanja bio nekoliko puta preuzeo

rije, i to uvjek sa lako uoljivim neprijateljskim stavom.
I doista, to je bio upravo onaj kome Katarina bijae to pismeno,
to usmeno ponaosob preporuila voenje sudske rasprave.
Jedan zadignuti zastor doputao je da se vidi dno te prostorije, a
ta prostorija, ije su se dubine gubile u pomrini, imala je u svojim
osvijetljenim dijelovima tako straan izgled, da Kokona osjeti kako
ga izdaju noge.
- Oh, boe moj! - krikne.
I nije bilo bez razloga to se Kokonau oteo taj krik uasa.
Prizor bijae stvarno ne moe biti straviniji. Sakrivena za
vrijeme presluavanja tim zastorom koji je sada bio odmaknut,
dvorana se doimala poput predvorja pakla.
U prvom planu vidio se jedan drveni konjic, provien
uetima, ekrcima i drugim potrebtinama za muenje. Malo podalje
plamsala je jedna posuda sa arom koja je bacala svoj crvenkasti
odsjev na sve okolne predmete i koja je inila jo tamnijima obrise
onih to su se nalazili izmeu Kokonaa i nje. Oslonjen o jedan od
stupova to su podraavali svod stajao je, nepomian poput kipa,
jedan ovjek sa uetom u ruci. Reklo bi se da je sazdan od istog
kamena kao i stup o koji se priljubio. Na zidovima iznad klupa od
pjeanika, izmeu eljeznih kolutova, visili su lanci, i presijavale se
otrice.
- Oh! - proapta Kokona. - Dvorana za muenje, posve
pripravna... i ini se da eka samo jo na osuenike na smrt...! to to
ima da znai?!
- Na koljena, Mark-Hanibale Kokona! - pozva jedan glas koji
natjera plemia da podigne glavu. - Na koljena, da sasluate osudu
koja je netom nad vama proglaena!
To bijae jedan od onih poziva protiv kojih je nagonski ustajala
itava Hanibalova osoba.
Meutim, upravo kad je bio na tome da protiv toga ustane,
dvojica straara poloie svoje ruke na njegova ramena na tako

279

neoekivan, i prije svega na tako grub nain, da je pao sa oba koljena

na kameni pod.
Glas nastavi:
- Osuda proglaena po sudu, koji je zasijedao u glavnoj kuli
Vensena, nad Markom Hanibalom de Kokonaom, koji je optuen i
kome je dokazan zloin povrede velianstva, pokuaja trovanja,
vraanja i aranja protiv kraljeve osobe, zloin snovanja zavjere
protiv sigurnosti drave, kao i da je svojim pogubnim savjetima
povukao u pobunu i jednog princa kraljevske krvi...
Pri svakoj od tih objeda Kokona je odmahivao glavom davajui
takt, kao to to ine neposluni aci. Sudac nastavi:
- ...zbog ega e reeni Mark-Hanibal de Kokona biti odveden
iz zatvora na trg Sen-an-an-Grev (Saint-Jean-en-Greve), da mu se
ondje odrubi glava. Njegova imanja e biti zaplijenjena, njegove
visoke ume posjeene na visinu od est stopa, njegovi dvorci
razvaljeni, a povrh njih zabit e se kolac sa bakrenom ploom koja e
objelodaniti zloin i kaznu...
- Za svoju glavu vjerujem da e je odsjei, - dobaci Kokona - jer
ona se nalazi u Francuskoj i to ak i vrlo na udaru...! to se pak tie
mojih visokih uma i mojih dvoraca, izazivam sve pile i sve pijuke
najkranskijeg kraljevstva da zagrizu u njih!
- Tiina! - vikne sudac i nastavi:
- Povrh toga e reeni Kokona biti...
- Kako?! - upadne Kokona. - Napravit ete mi neto jo i poslije
odsijecanja glave?! Oh, oh, ini mi se da je to veoma strogo!
- Ne, gospodine, - ree sudac - ve prije toga! I nastavi:
- I bit e reeni Kokona prije izvrenja osude podvrgnut
izvanrednom postupku muenja koji se sastoji od deset klinova...
Kokona poskoi, ibajui suca usplamtjelim pogledom.
- A emu to?! - povie, ne nalazei drugih rijei do ovog
naivnog pitanja, da bi izrazio bujicu misli to se netom rodie u
njegovom duhu.
I doista, te muke znaile su za Kokonaa posvemanije obaranje
njegovih nada. On e biti odveden u kapelicu tek poslije muenja, a
280

od toga muenja ljudi su esto puta umirali. ovjek je od toga

umirao utoliko vie, ukoliko je bio hrabriji i jai, jer je u tom sluaju
smatrao da je kukaviluk ako bi priznao, a sve dok ne bi priznao,
muenje bi se nastavljalo, i ne samo nastavljalo, ve i udvostruavalo
po jaini.
Sudac se uzdra da Kokonau odgovori, jer je nastavak osude
odgovarao umjesto njega. On samo nastavi:
- ...kako bi se prisilio da prizna svoje suuesnike, spletke i
zaplotnjake postupke u svim pojedinostima.
- Sto mu gromova! - povie Kokona. - Ovo, eto, nazivam
bezonou! - Ovo, eto, nazivam i daleko vie no bezonou... ovo,
eto, nazivam kukavilukom!
Navikao na bijesne ispade rtava, bijesne ispade koje je patnja
pretvarala u suze, beutni sudac ne uini ni jednu jedinu kretnju.
Sepan za noge i za ramena, Kokona bude povaljen, odnesen,
polegnut i svezan na klupu za muenje, i prije nego li je mogao ak i
pogledati one koji su nad njim izvrili to nasilje.
- Bijednici! - zaurla Kokona, zatresavi u nastupu krajnje jarosti
klupu i nogare na takav nain da su ustuknuli ak i sami muitelji. Bijednici! Muite me, smodite me, raskomadajte me... nita neete
saznati, na to vam se zaklinjem! O, vi mislite da se pomou kakvog
komada drva ili kakvog komada eljeza moe natjerati da progovori
jedan plemi mojeg imena?! Samo naprijed, samo naprijed! Ja vas
Izazivam!
- Spremite se da biljeite, pisaru! - ree sudac.
- Oh, samo se spremi! - zaurla Kokona. - A ako bude zapisivao
sve ono to u vam rei, svima vama bezonim krvnicima, imat e
dobrana posla! Samo ti biljei, samo biljei!
- elite li nam povjeriti kakva otkria? - upita sudac istim onim
svojim mirnim glasom.
- Nita! Ni rijei! Idite dovraga!
- Porazmislit ete, gospodine, za vrijeme priprema. Hajde,
metre, podesite izme za gospodina!

281

Na ove rijei se ovjek koji sve dosad bijae nepomino stajao

drei u ruci konope, odvoji od stupa te se polaganim koracima
priblii Kokonau, koji se okrene prema njemu da bi mu napravio
jednu grimasu.
Bio je to metar Kabo, krvnik sudita grada Pariza.
Bolno iznenaenje se ispolji na crtama lica Kokonaa koji
umjesto da vie i da se uzrujava, ostane nepomian, ne uzmogavi da
otkine svoj pogled sa lica tog zaboravljenog prijatelja, to se ponovo
pojavio u takvom trenutku.
Kabo, a da mu se nije pokrenuo nijedan mii na licu, a da nije
odavao dojam da je Kokonaa ikada vidio negdje drugdje do na toj
spravi za muenje, Kabo mu uvue dvije daske meu noge, namjesti
mu jo dvije takve daske na spoljanje strane nogu te povee sve to
konopom to ga je bio drao u ruci.
To bijae sprava koja se zvala izme.
Za obino muenje zabilo bi se est klinova meu dvije
unutarnje daske koje bi, razdvajajui se, mrvile meso.
Za izvanredno muenje zabilo bi se deset klinova, a tada bi
daske ne samo mrvile meso, ve i lomile kosti.
Poto su pripremne radnje bile zavrene, metar Kabo uvede
vrak jednog klina meu dvije daske, a potom, drei svoj bat u ruci,
pokleknuvi na jedno koljeno, pogleda suca.
- Hoete li govoriti? - upita ovaj.
- Ne! - otpovrne Kokona odreito, mada je osjeao kako mu
izbijaju grake znoja na elu i kako mu se die kosa na glavi,
- U tom sluaju ponite! - ree sudac. - Prvi klin obinog
postupka!
Kabo podigne svoju ruku oboruanu tekim maljem i stuti
jedan strahovit udarac na klin koji odjeknu potmulim zvukom.
Konjic se zatrese.
Kokona i ne zastenja pri tom prvom klinu od kojeg bi obino
zajeali i oni najodvaniji.
ak tovie, jedini izraaj koji se ispolji na njegovom licu bilo je
nezrecivo uenje. Zagledao se zgranutim oima u Kaboa koji se,
282

uzdignute ruke i napola okrenut prema sucu, spremao da ponovi

postupak.
- Kakva je bila vaa namjera, kad ste se sakrili u umi? - upita
sudac.
- Da sjedimo u hladovini! - otpovrne Kokona.
- Nastavite! - ree sudac.
Kabo zada jo jedan udarac koji odjeknu kao i onaj prvi.
Ali, ba kao i pri prvom udarcu, Kokona ne trepnu, a njegove oi
nastavie gledati krvnika istim onim izraajem.
Sudac nabra obrve.
- Da tvrdog li kranina! - promrmlja. - Da li je klin uao sve do
kraja, metre?
Kabo se nagne kao da provjerava. Meutim, dok se naginjao,
priapne Kokonau:
- Ta viite, nesretnie!
A onda, ispravljajui se, ree:
- Sve do kraja, gospodine.
- Drugi klin obinog postupka! - naredi sudac hladno.
One tri rijei metra Kaboa objasnie Kokonau sve. Vrijedni
krvnik upravo je uinio svojem prijatelju najveu uslugu to je jedan
krvnik moe uiniti jednom plemiu.
On mu je utedio i vie no samo bol, on mu je utedio sramotu
priznanja, zabijajui mu meu daske klinove od podatljive koe, iji
su samo gornji dijelovi bili provieni drvom, umjesto da mu zabija
klinove, od hrastovine. A povrh toga, ostavljao mu je svu njegovu
snagu da bi mogao stati uzdignute glave na stratite.
- Ah, valjani, valjani Kabou? - proapta Kokona. - Samo ti budi
bez brige, ja u vikati, kad ti to zahtijeva, a ako ne bude
zadovoljan, znai da si veoma izbirljiv.
Za to vrijeme Kabo je uveo meu daske vrak jednog klina koji
bijae jo krupniji od onog prvog.
- Ponite! - ree sudac.
Na te rijei Kabo lupi kao da se radilo o tome da jednim
jedinim udarcem razvali glavnu kulu Vensena.
283

- O, o, jao, jao! - stane Kokona vikati u najrazliitijim tonovima.

- Do stotinu hiljada gromova, ta vi lomite kosti, ta pripazite malko!
- Ah, - ree sudac smjekajui se - ovaj drugi je ipak urodio
uinkom.., a i udilo bi me da nije!
Kokona je otpuhivao poput kovakog mijeha.
- to ste dakle radili u umi? - ponovi sudac.
- Eh, sto mu gromova, ta ve sam vam rekao... htio sam se
nadisati svjeeg zraka!
- Nastavite! - ree sudac.
- Priznajte. - apne mu Kabo na uho.
- A to?
- Sve to hoete, samo priznajte togod!
I zada drugi udarac, ne manje dobro usmjeren negoli prvi.
Kokona je mislio da e se udaviti od silnog vikanja.
- Oh, jao, jao! - vikne. - to elite saznati, gospodine? Po ijem
sam nalogu bio u umi?
- Da, gospodine!
- Bio sam tamo po nalogu gospodina vojvode od Alansona.
- Zapiite! - ree sudac.
- Ukoliko sam poinio zloin namjetajui jednu zamku kralju
Navare, - nastavi Kokona - onda sam bio tek oruje, gospodine, i
pokoravao sam se svojem gospodaru.
Pisar stane biljeiti.
- Uh, ti si me potkazao, ti blijedo lice! - promrmlja osuenik na
smrt. - ekaj samo, ekaj!
I raspria se o Franjinoj posjeti kralju Navare, o sastancima
izmeu de Muaa i vojvode od Alansona i o onoj pripovijesti sa
platem trenjeve boje, a sve to urlajui u sjeanju na ve dobivene
udarce i navodei svoje muitelje da mu dodavaju s vremena na
vrijeme jo po koji udarac maljem.
Napokon je dao toliko podrobnih, vjerodostojnih, nepobitnih i
stranih podataka protiv gospodina vojvode od Alansona, tako dobro
odglumivi da ih daje samo uslijed silovitosti bolova, iskrivljavajui
lice, crvenei se i jeei tako prirodno i na toliko razliitih naina, da
284

se i sam sudac naposljetku zaprepastio to mora zapisati pojedinosti

tako nezgodne po jednog francuskog kraljevia.
- Eh, nazdravlje! - mrmljao je Kabo. - Evo plemia kome nije
potrebno da se stvari kau dva puta i koji daje pune ruke posla
pisaru! Bogo moj, to bi tek bilo da su, umjesto to su od koe,
klinovi o hrastovine?!
Kokonau oprostie poslednji klin izvanrednog postupka.
Meutim, i ne raunajui ovaj, on je imao posla sa devet ostalih, to
je bilo savreno dostatno da mu samelju noge u kau.
Sudac istakne Kokonau blagost to mu je iskazuje zbog njegovih
priznanja, i izae. Osuenik osta nasamo sa Kaboom.
- Dakle? - upita ga ovaj. - Kako se osjeamo, plemeniti
gospodine?
- O, prijatelju moj, valjani moj prijatelju, moj dragi metre
Kabo! - klikne Kokona. - Budi siguran da u ti itavog ivota biti
zahvalan za ovo to si maloas uinio za mene!
- Prokletstvo, u pravu ste, gospoine, jer kad bi se saznalo to
sam za vas uinio, tad bih ja zauzeo vae mjesto na ovom konjicu,
a mene bogme ne bi tedjeli, kao to sam ja vas tedio!
- Ali, kako si samo doao na tu domiljatu ideju?!
- Evo kako! - odgovori Kabo umatajui Kokonaove noge u
krvlju natopljeno platno. - Doznao sam da ste uhapeni, doznao sam
da vam se odrava suenje, doznao sam da kraljica Katarina eli vau
smrt. Predviao sam da e vas staviti na muke i dosljedno tome
izvrio sam svoje mjere opreza.
- Uz rizik svega to se moglo desiti? Gospodine, - odgovori
metar Kabo - vi ste jedini plemi koji mi je pruio ruku, a ja imam
pamenje i srce u grudima, ma koliko da sam krvnik, a moda i
upravo stoga to sam krvnik... Vidjet ete sutra kako u glatko i
dobro izvriti svoj posao!
- Sutra? - upita Kokona.
- Sutra, svakako!
- A kakav posao?
Kabo zapanjeno pogleda Kokonaa.
285

- Kako kakav posao?! Ta zar ste zaboravili osudu?!

- Ah, da, stvarno... osuda! - ree Kokona - Bio sam je zaboravio!
U stvari, Kokona je nipoto nije zaboravio, ali nije na nju mislio.
On je mislio na kapelicu, mislio je na no sakriven pod
posveenim pokrovcem, na Henrijetu i na kraljicu, na vrataca
sakristije i na dva konja sakrivena na ivici ume. Mislio je na
slobodu, na galop pod vedrim nebom, na bezbijednost s onu stranu
granica Francuske.
- A sada, - ree metar Kabo - u pitanju je da se na umjean
nain dadete premjestiti sa ove sprave na nosila. Nemojte smetnuti s
uma da pred svima, pa ak pred mojim pomonicima imate
zdrobljene noge i da pri svakoj kretnji morate ispustiti krik!
- A-joooj! - pone Kokona im je vidio kako mu dvojica
pomonika primiu nosila.
- De, de, malko hrabrosti! - dobaci metar Kabo. - Ako ve sada
viete, to ete onda kad vas budemo premijetali?
- Dragi moj metre Kabo, - ree Kokona - nemojte dopustiti,
preklinjem vas, da me se dotiu vai tovanja vrijedni ministranti!
Oni moda nee imati tako laku ruku kao vi!
- Postavite nosila do konjica! - ree metar Kabo, uzme
Kokonaa u svoj naruaj kao to bi to bio uinio sa kakvim djetetom i
polegne ga na nosila. Meutim, usprkos sveg njegovog opreza,
Kokona je divljaki vikao.
Tada se pojavi valjani kljuar sa jednom svjetiljkom.
- U kapelicu! - ree.
I Kokonaovi nosai krenue, poto je ovaj jo jednom stegnuo
Kaboovu ruku.
Ono prvo rukovanje bijae Pijemonteaninu donijelo odvie
dobar uspjeh, a da bi ubudue bio izbirljiv.

286

28. KAPELICA
alosna povorka prijee u najdubljoj tiini dvama mostovima za
dizanje glavne kule i velikim dvoritem zamka koje je vodilo u
kapelicu, na ijim je prozorskim oknima blijeda svjetlost oivljavala
sivkaste likove apostola u crvenim haljinama.
Kokona je poudno udisao noni zrak, mada je taj zrak bio sav
oteao kiom. Promatrao je duboku tamu i estitao sam sebi na tome
to su sve okolnosti tako povoljne za njegov i njegova druga bijeg.
Zatrebala mu je sva njegova volja, sav njegov oprez i svo
njegovo samosavladavanje, da ne bi skoio sa nosila im je, poto su
ga unijeli u kapelicu, zamijetio u koru, na tri koraka od oltara, jednu
priliku koja je leala uvijena u velik bijeli plat.
Bio je to de La Mol.
Dvojica vojnika to su pratila nosila zaustavie se napolju ispred
vratiju.
- Kad nam ve ukazuju tu krajnju milost da nas jo jednom
zdruuju, - ree Kokona sa namjerno slabim glasom - onda me
odnesite blizu mojeg prijatelja!
Nosai nisu imali nikakav suprotni nalog, pa prema tome ne
uinie nikakvih potekoa da privole Kokonaovoj molbi.
De La Mol je bio mraan i blijed. Njegova glava bijae
naslonjena o mramor zida; njegova crna kosa, natopljena obilnim
znojem koji je njegovom licu podavao zagasitu bljedou slonovae,
inilo se da je sauvala svoju krutost poto mu se bijae nakostrijeila
na glavi.
Na jedan kljuarev mig, dvojica pmonika se udaljie da bi poli
po sveenika kojeg je zatraio Kokona.
To je bio ugovoreni znak.
Kokona ih proprati tjeskobnim pogledom. Meutim, on nije bio
jedini, ije su uarene oi bile prikovane za njih. Tek to su nestali,
287

kadli dvije ene dohrlie od pozadi oltara i upadoe u kor, a pred

njima se uskomeao zrak od drhtave radosti, kao to topli i buni dah
vjetra prethodi oluji.
Margerita poletje prema de La Molu i zgrabi ga u svoj naruaj.
De La Molu se ote strahovit krik, jedan od onih krikova, kakve
je bio uo Kokona u svojoj tamnikoj eliji, i koji umalo to ga nisu
natjerali u ludilo.
- Blagi boe, ta to je, La Mole?! - klikne Margerita ustuknuvi
od prepasti.
De La Mol zajea iz dna srca i pokrije svoje oi rukama kao da
nije elio vidjeti Margeritu.
Margerita se prestravi jo vie uslijed te utnje i uslijed te geste
negoli uslijed onoga krika koji se bio oteo de La Molu.
- Oh, ta to ti je?! - povie. - Sav si u krvi!
Kokona koji bijae poletio prema oltaru, koji bijae zgrabio
bode i koji je ve drao obgrljenu Henrijetu, okrene se.
- Ta ustani! - ree Margerita. - Ta ustani, preklinjem te! I sam
vidi da je nastupio trenutak!
Jedan stravino alostan osmijeh prijee mrtvaki blijedim
usnama de La Mola koji se kanda vie i nije mogao smijeiti.
- Draga kraljice, - ree mladi - vi ste napravili raun bez
Katarine, pa prema tome niste uraunali i zloin. Ja sam pretrpio
muenje, moje su kosti slomljene, moje tijelo je jedna jedina rana, a
ova kretnja to je sada inim da bi priljubio svoje usne o vae elo
uzrokuje mi boli koje su gore od smrti?
I doista, sa naporom i sav blijedei, de La Mol pritisne svoje
usne o kraljiino elo.
- Muenje?! - klikne Kokona. - Pa i ja sam ga proao... ali, ta zar
krvnik nije za tebe uinio ono isto to je uinio za mene?
I Kokona ispripovijeda sve.
- Ah! - ree de La Mol - Razumije se: ti si mu dao ruku onoga
dana kada smo ga posjetili. A ja, ja sam bio zaboravio da su svi ljudi
braa i pokazao sam prezir... Bog me kanjava za moju oholost i...
hvala budi bogu!
288

De La Mol sklopi ruke.

Kokona i obje ene izmijenie jedan pogled neizrecive prepasti.
- Hajdemo, hajdemo! - ree kljuar koji se sve dotle bijae
zadravao na vratima da bi pripazio i koji se je vratio k njima. Hajdemo, ne gubite vrijeme, dragi gospodine de Kokona! Zadajte mi
moj udarac bodeom i udesite mi to kao dini plemi, jer oni e
ubrzo doi!
Margerita je kleknula do de La Mola, nalik na one mramorne
kipove na grobovima, koji se nadnose nad izvajane likove onih koji u
njima lee.
- Hajde, prijatelju, budi hrabar! - ree Kokona. - Ja sam snaan,
ja u te odnijeti, ja u te smjestiti na tvojeg konja, ja u te pridravati
ak i pred sobom, ako se ne moe odrati u sedlu... samo, krenimo,
krenimo! Dobro si uo to nam je rekao ovaj valjani ovjek: u pitanju
je tvoj ivot!
De La Mol poduzme nadljudski napor, krajnji napor.
- To je istina - ree. - U pitanju je tvoj ivot!
I pokua da se pridigne.
Hanibal ga poduhvati ispod pazuha i uspravi ga. Za to vrijeme je
de La Mol isputao samo neku vrst mukle rike. Meutim, u trenutku
kad ga je Kokona ispustio kako bi poao k kljuaru, i kad je osuenik
na smrt bio podravan samo rukama dviju ena, njegove noge
poklecnue, te se on, usprkos naporima uplakane Margerite, srui kao
kakva neiva tvar, a strahovit krik, to ga nije mogao suzdrati,
ispuni kapelicu, alostivom jekom koja je zadugo podrhtavala pod
njezinim svodom.
- Eto vidite! - ree de La Mol glasom punim oaja. - Eto, vidite i
sami, moja kraljice! Ostavite me dakle, napustite me dakle sa jednim
svojim posljednjim zbogom... Ja nisam progovorio, Margeritoi Vaa
je tajna dakle ostala obavijena mojom ljubavlju i ona e itava
umrijeti zajedno sa mnom. Zbogom, moja kraljice, zbogom...!
I sama gotovo onesvijetena, Margerita obujmi svojim rukama tu
ljupku glavu i pritisne na nju jedan gotovo poboni poljubac.

289

- A ti Hanibale - nastavi de La Mol - ti koga su bolovi potedjeli,

ti koji si jo mlad i koji moe ivjeti, ti bjei, bjei, prijatelju moj!
Podaj mi tu posljednju utjehu da znam kako si na slobodi!
- Vrijeme prolazi! - vikne kljuar. - Hajde, pourite!
Henrijeta pokua da blago odvue Hanibala, dok je Margerita, na
koljenima pred de La Molom, rasputene kose i oiju punih suza,
nalikovala na jednu Magdalenu.
- Bjei, Hanibale, bjei! - ponovi de La Mol. - Nemoj pruiti
naim neprijateljima radostan prizor smrti dvaju nevinih!
Kokona blago odgurne Henrijetu, koja ga je vukla prema
vratima, i ree uz jednu gestu koja bijae toliko sveana, koliko je
uslijed toga postala i velianstvena:
- Gospoo, najprije dajte onih pet stotina kuda to smo ih bili
obeali ovome ovjeku!
- Evo ih! - ree Henrijeta.
A onda se Kokona obrati de La Molu, zaklirnavi alosno
glavom.
- A to se pak tebe tie, dobri La Mole, ti mi ini nepravdu, kad
si ma i na trenutak pomislio da bih te mogao napustiti! Nisam li se
zakleo da u ivjeti i umrijeti zajedno s tobom? Meutim, ti toliko
pati, nevoljni prijatelju, da ti opratam!
I legne opet odreito natrag do svojeg prijatelja, nagne prema
njemu svoju glavu i dahne mu na elo jedan poljubac.
A onda privue blago, blago, kao to bi to uinila neka majka
svojem djetetu, glavu svojeg prijatelja, koja klizne du zida i koja se
spusti i poine na njegovim grudima.
Margerita se natmuri. Bila je podigla bode kojeg je maloas
bacio Kokona.
- O, kraljice moja - ree pruajui ruku prema njoj de La Mol
koji je prozreo njene misli - o, kraljice moja, nemojte smetnuti s uma
da umirem kako bih zbrisao i najmanju slutnju o naoj ljubavi!
- Pa to onda mogu uiniti za tebe, ako ne mogu ni umrijeti
zajedno s tobom?! - klikne Margerita oajno.

290

- Moe uiniti - odgovori de La Mol - da mi smrt bude slatka i

da na neki nain doe k meni sa nasmijeenim licem!
Margerita mu se primakne sklapajui ruke kao da ga moli da
govori.
- Spominje li se one veeri, Margerito, kada si mi, u zamjenu za
moj ivot kojeg sam ti tada ponudio i kojeg ti danas dajem, zadala
jedno sveto obeanje?
Margerita se strese.
- Ah, ti se spominje - ree de La Mol - jer ti si uzdrhtala!
- Da, da, ja ga se spominjem! - klikne Margerita. - I tako mi
due, Hijacinte, ja u to obeanje i odrati!
Margerita isprui sa svojeg mjesta ruku prema oltaru, kao da po
drugi puta priziva boga za svjedoka svojoj zakletvi
De La Molovo lice se ozari kao da se svod kapelice rastvorio i
kao da je jedna nebeska zraka sila na nj.
- Dolaze! Dolaze! - vikne kljuar.
Margerita krikne i baci se prema de La Molu, ali bojazan da ne
udvostrui njegove boli zaustavi je svu uzdrhtalu pred njim.
Henrijeta pritisne svoje usne na Kokonaovo elo i ree mu:
- Ja te shvaam, moj Hanibale, i ja sam ponosna na tebe! Vrlo
dobro znam da te tvoje junatvo nagoni da umre, ali ja te volim
zbog tvojeg junatva! Pred bogom ti kaem da u te voljeti uvijek
prije i vie od svega, a ono to se Margerita zaklela da e uiniti za
de La Mola, i ne znajui o emu se radi, zaklinjem ti se da u to
uiniti i ja za tebe.
- To je lijepo reeno! Hvala! - ree Kokona.
- Prije negoli me napustite, moja kraljice - ree de La Mol uinite mi posljednju milost: dajte mi bilo kakvu posljednju
uspomenu od sebe, koju bih mogao poljubiti kad se budem uspinjao
na stratite!
- Oh, da! - vikne Margerita. - Evo!
On prui svoju ruku Margeriti.
Ona skine sa svojeg vrata jedan mali zlatni relikvijarij koji je
visio na lancu od iste kovine.
291

- Gledaj! - ree. - Evo jedne svete relikvije koju nosim jo od

svojeg djetinjsva. Moja majka stavila mi ju je oko vrata kad sam bila
posve mala, i kad me je jo voljela. Dola nam je od naeg ujaka
pape Klementa, i nikada je nisam skidala. Evo, uzmi je!
De La Mol je uzme i poudno poljubi.
- Otvaraju vrata! - ree kljuar. - Bjeite, moje gospoe, bjeite.
Dvije ene poletjee za oltar, gdje nestadoe. U istom trenutku
ue sveenik.

292

29. TRG SEN-AN-AN-GREV

U sedam sati ujutro buno mnotvo ekalo je na trgovima, u
ulicama i na kejovima.
U deset sati prije podne; jedne taljige - one iste u kojima dvojica
onesvijeenih prijatelja bijahu poslije svojeg dvoboja odvezena
natrag u Luvr - krenule su iz Vensena i prole polagano ulicom SentAntoan, a pri njihovom prolazu gledaoci, koji bijahu toliko uurbani
da su gazili jedni preko drugih, nalikovali su na kipove ukoenih
oiju i sleenih ustiju.
Stvar je bila u tome da se toga dana odvijao jedan tragian
prizor, kojeg je kraljica-majka pruila itavom stanovnitvu Pariza.
U tim taljigama, to smo ih spomenuli, i koje su kretale kroz
ulice, leala su na neto malo slame dva mlada ovjeka, gologlava i
odjevena posve u crno, oslanjajui se jedan o drugoga.
Kokona je na svojim koljenima drao de La Mola, ija je glava
nadvisivala poprenu ogradu taljiga, i ije su oi neodreeno lutale
amo-tamo.
A dotle se mnotvo, da bi prodrlo svojim poudnim pogledom
sve do dna kolica, urilo, izdizalo, guralo penjui se na ivinjake i
vjeajui se za izboine zidova, te se inilo zadovoljenim tek poto bi
uspjelo da svojim pogledom ne ostavi netaknutim ni jedno jedino
mjesto tih dvaju tjelesa to su dolazila od patnje muenja da bi
krenula put unitenja.
Bilo se proulo da de La Mol odlazi u smrt a da nije priznao
jedan jedini od inova kojima ga bijahu obijedili, dok naprotiv
Kokona, kako se tvrdilo, nije mogao podnijeti bol te je otkrio sve.
Stoga su sa svih strana dovikivali:
- Gledajte, gledajte onog crvenokosog! To je onaj koji je
progovorio, to je onaj koji je rekao sve! To je kukavica koji je

293

prouzrokovao smrt onog drugog! A onaj drugi je, naprotiv, junak i

nita nije priznao!
Dvojica mladia su veoma dobro uli pohvale za jednoga od njih
i pogrde za drugoga, to su popraale njihovo alobno putovanje, pa
dok je de La Mol stezao svojem prijatelju ruke, na licu
Pijemonteanina ispoljavao se uzvieni prezir, te je sa visine prljavih
taljiga gledao na to glupavo mnotvo kao to bi na njega bio gledao
sa kakvih trijumfalnih kola.
Nesrea bijae izvrila svoje boansko djelo: ona je oplemenila
Kokonaovo lice, kao to e uskoro smrt uzdignuti u vjenost njegovu
duu.
- Hoemo li uskoro stii? - upita de La Mol. - Ja vie ne mogu,
prijatelju! Mislim da u se onesvijestiti.
- Strpi se, strpi se, La Mole! Sad emo proi pokraj ulice Tizon i
pokraj ulice Klo-Perse... Pogledaj, ta pogledaj malko!
- Oh, pridigni me, da jo jednom vidim onu blaenu kuicu!
Kokona isprui ruku i dotakne krvnikovo rame. Ovaj je sjedio u
prednjem dijelu taljiga i upravljao konjem.
- Metre! - ree mu. - Uini nam tu uslugu da se na trenutak
zaustavi preko puta ulice Tizon!
Metar Kabo klimne glavom u znak pristanka, a prispjevi
preko puta ulice Tizon, zaustavi konja.
De La Mol se uz Kokonaovu pomo s naporom pridigne te
pogleda suzama zamuenim oima tu malenu kuicu, tihu, nijemu i
zatvorenu poput kakvog groba. Jedan uzdah mu nadme grud.
- Zbogom! - proapta tihim glasom. - Zbogom mladosti, ljubavi,
ivote!
I pusti da mu glava opet klone na grudi.
- Samo hrabro! - ree Kokona. - Moda emo sve to opet nai
ondje gore!
- Misli? - proapta de La Mol.
- Vjerujem to stoga to mi je to rekao sveenik, a prije svega to
se tome nadam... Ta nemoj se onesvijestiti, prijatelju moj! Ti
bijednici to nas promatraju bi nam se podsmjehivali!
294

Metar Kabo je uo te posljednje rijei. Udarajui biem svojeg

konja jednom rukom, prui drugom Kokonau, a da to nitko nije
mogao vidjeti, malenu spuvicu natopljenu tako snanim sredstvom,
da de La Mol, poto ga je udahnuo, i natrljao njime sljepoonice,
bude osvjeen i ojaan.
- Ah! - klikne de La Mol. - Preporodio sam se!
I poljubi relikvijarij to mu je visio oko vrata o zlatnom lancu.
Stigavi na ugao keja i zaokrenuvi oko draesne malene zgrade
koju je sagradio Henrik II, ugledae stratite podignuto u obliku
golog i krvavog postolja. To postolje je nadvisivalo sve glave.
- Prijatelju! - ree de La Mol. - Volio bih da umrem kao prvi.
Kokona dotakne po drugi puta svojom rukom krvnikovo rame.
- to je plemeniti gospodine? - upita ovaj obazrijevi se.
- Valjani ovjee, - odgovori Kokona - tebi je stalo do toga da
mi ugodi, zar ne? Bar si mi tako rekao...
- Da, i ja vam to kaem i ponovo!
- Moj prijatelj, evo, koji je pretrpio vie od mene i koji, prema
tome, ima manje snage od mene...
- Da?
- Pa eto, on mi kae da bi odvie patio gledajui me kako
umirem kao prvi... A osim toga, kad bih ja umro kao prvi, on ne bi
imao nikoga da ga ponese na stratite ...
- U redu, u redu! - ree Kabo otirui hrptom ruke jednu suzu. Budite bez brige, uinit emo onako kako elite!
- I... jednim jedinim udarcem, zar ne? - doda Pijemonteanin
potiho.
- Jednim jedinim!
- Dobro je!... A ako vam je do toga da se naknadite, naknadite se
na meni!
Taljige se zaustavie: stigli su na lice mjesta. Kokona stavi svoj
eir na glavu.
Buka nalik na huku morskih valova udari na de La Molove ui.
On htjede da ustane, ali mu ponestane snage, pa je bilo potrebno da
ga Kabo i Kokona podre ispod ruku.
295

Trg bijae natisnut glavama, a stepenice gradske vijenice

nalikovale su na amfiteatar napuen gledaocima. Kroz svaki prozor
izvirivala su uzbuena lica iji pogledi kao da su plamsali.
Kad je mnotvo ugledalo kako taj lijepi mladi koji se vie nije
mogao drati na svojim smrskanim nogama, poduzima krajnji napor
da se uputi vlastitim snagama na stratite, podie se golema vika
poput kakvog sveopeg oajnog krika. Mukarci riknue, a ene
saalno zajaukae.
- To je bio jedan od najprofinjenijih kavalira na dvoru - govorili
su mukarci - i nije trebalo da umre na trgu Sen-an-an-Grev, ve u
Pre-o-Klerk-u (Pres-aux-Clercs)!
- Kako je lijep! Kako je blijed! - govorile su ene. - To je onaj
koji nije progovorio!
- Prijatelju! - ree de La Mol. - Ne mogu se sam odrati na
nogama! Ponesi me!
- Priekaj! - odgovori Kokona.
I dade znak krvniku koji se odmakne. A onda se sagne i uzme de
La Mola u svoj naruaj, kao to bi to bio uinio sa kakvim djetetom, i
uspne se, ne posrnuvi natovaren svojim teretom, uz stepenice
postolja, na koje ga spusti, posred oduevljene vike i odobravanja
mnotva.
Kokona skine svoj eir sa glave i pozdravi.
Potom baci svoj eir kraj sebe na stratite.
- Pogledaj oko sebe! - ree de La Mol. - Ne nazire li ih negdje?
Kokona stane polagano kruiti pogledom uokrug trga, a stigavi
do jednog mjesta zastane te, ne odvraajui svojeg pogleda, isprui
ruku i dotakne rame svojeg prijatelja.
- Pogledaj! - ree. - Pogledaj prozor onog malog tornjia!
I pokaza drugom rukom de La Molu onaj mali spomenik koji
postoji jo i danas izmeu ulice Vaneri i ulice Muton, kao ostatak
prolih vijekova.
Dvije u crno odjevene ene stajale su, oslonjene jedna na drugu,
ne na samom prozoru, ve malko podalje unutra.

296

- Ah! - uzdahne de La Mol. - Bojao sam se samo jednoga, to jest

da umrem a da je vie ne vidim... Ja sam je jo jednom vidio, sad
mogu umrijeti!
Oiju poudno prikovanih za onaj maleni prozor, on prinese
relikvijarij k svojim ustima i pokrije ga poljupcima.
Kokona pozdravi obje ene svom gracijom koju bi bio ispoljio u
kakvom salonu.
U odgovor na taj znak, one mahnue svojim maramicama, koje
bijahu posve natopljene suzama.
Metar Kabo pak sa svoje strane dotakne prstom Kokonaovo
rame te mu dade jedan znaajan mig oima.
- Da, da! - ree Pijemonteanin. A onda se obrati de La Molu.
- Poljubi me! - ree mu. - Umri kako valja! To nee uopte biti
teko, prijatelju... ti si tako hrabar!
- Ah, - odgovori de La Mol - nee to s moje strane biti nikakva
zasluga ako umrem kako valja! Ja toliko patim!
Sveenik pristupi i prui de La Molu jedno raspelo, no ovaj mu
sa osmijehom pokae relikvijarij to ga je drao u ruci.
- Ne mari! - ree sveenik. - Zamolite ipak za snagu onoga koji
je pretrpio ono to ete i vi pretrpjeti!
De La Mol poljubi Kristove noge.
- Preporuite me molitvama sestara od Blaene djevice! ree.
- Pouri, pouri, La Mole! - klikne Kokona. - Zadaje mi toliku
bol da osjeam kako postajem slab!
- Spreman sam! - ree de La Mol.
- Hoete li moi drati svoju glavu posve ravno? - upita metar
Kabo pripremajui svoj ma iza de La Mola koji je kleao.
- Nadam se da hou! - odgovori ovaj.
- Onda e sve ii kako valja!
- A vi, - dodade de La Mol - vi neete zaboraviti na ono to sam
vas zamolio? Ovaj relikvijarij e vam otvoriti vrata!
- Budite bez brige! Ta pokuajte malko da drite glavu ravno!

297

De La Mol ispravi vrat te, svrnuvi opet svoj pogled prema

malom tornjiu, poe:
- Zbogom, Margento, budi bla..,
Nije dovrio. Jednim zamahom svojeg velikog maa, brzim i
bljeskavim poput munje, Kabo odsjee jednim jedinim udarcem
glavu, koja padne i otkotrlja se pred Kokonaove noge.
Tijelo se isprui blago i lagano kao da lijee na spavanje.
Jedan golem krik, sazdan od hiljadu krikova, odjeknu, a
Kokonau se uini da je meu svim tim enskim glasovima uo jedan,
koji je imao mnogo bolniji prizvuk od svih ostalih.
- Hvala, vrijedni moj prijatelju, hvala! - ree Kokona i prui
krvniku po trei puta svoju ruku.
- Sine, - upita sveenik Kokonaa, - nemate li togod da povjerite
bogu?
- Vjere mi, nemam, oe! - odgovori Pijemonteanin. - Sve to
sam imao da mu kaem, rekao sam sino vama!
A potom se obrati Kabou:
- Hajde, krvnie, posljednji moj prijatelju! - ree. - Jo tu jednu
uslugu!
Prije no to e kleknuti, Kokona prijee preko mnotva jednim
tako smirenim i tako spokojnim pogledom, da mu uho zamilova
amor udivljenja koji ga potakne na ponosit osmijeh.
Tada uzme glavu svojeg prijatelja i pritisne poljubac na njegove
ljubiaste usne, baci jedan posljednji pogled na tornji, klekne,
svejednako zadravajui tu toliko voljenu glavu u svojim rukama.
- A sada je na meni! - ree.
Jo nije pravo ni dovrio te rijei, kadli mu metar Kabo odrubi
glavu.
Poto je izvrio i ovo, vrijednim ovim ovjekom ovlada greviti
drhtaj.
- Bilo je krajnje vrijeme da se to zavri! - proapta. - Siroto
dijete!

298

I izvue s mukom iz de La Molovih zgrenih ruku zlatni

relikvijarij te prebaci svoj plat preko alosnih smrtnih ostataka to
e ih njegove taljige odvesti k njegovoj kui.
Poto je predstava zavrila, mnotvo se razie.

299

30. SRAMOTNI TORANJ

No se upravo spustila na grad koji je jo bio potresen bukom
oko izvrenja smrtne kazne, ije su pojedinosti kolale od ustiju do
ustiju, prodirui u svaku kuu, da pomrae radosni sat obiteljske
veere.
Meutim, posve suprotno od grada koji bijae tih i alostan,
Luvr je bio buan, radostan i rasvijetljen. Naime, u palai se
odravala velika sveanost. Sveanost koju je odredio Karlo IX,
sveanost koju je bio odredio za to vee, kao to je istovremeno bio
odredio izvrenje smrtne kazne za to jutro.
Kraljica Navare bijae uvee uoi toga dana dobila nalog da se
nae na njoj, a u nadi da e de La Mol i Kokona tokom noi pobjei,
u uvjerenju da su poduzete sve mjere za njihovo spasenje, ona je
svojem bratu bila odgovorila da e postupiti po njegovoj elji. Ali,
otkako je bila izgubila svaku nadu uslijed onog prizora u kapelici i
otkako je, u jednom posljednjem porivu samilosti za tu ljubav,
najveu i najdublju to je bijae ostjetila u svojem ivotu, bila
prisustovala izvrenju osude, ona je samoj sebi obeala da je ni
moibe ni prijetnje nee navesti da prisustvuje jednoj radosnoj
sveanosti u Luvru u istome danu u kome je vidjela jednu tako
alosnu sveanost na trgu Grev.
Kralj Karlo IX bio je toga dana pruio ponovni dokaz o toj snazi
volje to je moda nitko nije dotjerao do istog stupnja kao on:
prikovan za postelju od unazad petnaest dana, slab poput ovjeka na
umoru, pepeljasto-siv poput kakve ljeine, on je oko pet sati ustao i
obukao svoje najljepe haljine. Istina je, dodue, da se za vrijeme
odijevanja tri puta onesvijestio. Oko osam sati se raspita kamo se
djela njegova sestra i zapita jesu li je vidjeli i znade li tkogod to
radi. Nitko ne odgovori, jer se kraljica bijae vratila kui oko
jedanaest sati i zakljuala se u svoje odaje zabranivi svaki pristup.
300

No za Karla nije bilo zatvorenih vratiju. Oslonjen o podlakticu

gospodina de Nansia, on se uputi prema odajama kraljice Navare te
ue iznenada kroz vrata tajnog hodnika.
No da je i oekivao alostan prizor i mada je svoje srce
unaprijed pripravio na nj, ipak je ono to je ugledao bilo jo mnogo
jadnije no to je bio zamiljao.
Napola mrtva, leei na jednoj poivaljci, glave utonule meu
jastucima, Margerita nije plakala, nije izgovarala molitve, ve je, sve
od svojeg povratka kui, hroptala kao da je u agoniji.
U drugom kutu odaje, Henrijeta de Never, ta neustraiva ena,
leala je bez svijesti, opruena na sagu. Po povratku sa trga Grev, nju
su, ba kao i Margeritu, izdale snage, a nevoljna ijona hitala je od
jedne do druge, ne usuujui se ni da pokua da im upravi neku rije
utjehe.
U krizama to uslijeu ju za velikim katastrofama, ovjek je krt
sa svojom boli kao sa kakvim blagom i smatra neprijateljem svakoga
tko bi pokuao da mu oduzme ma i najmanji njezin dijelak.
Karlo IX dakle otvori vrata te, ostavivi de Narysia u hodniku,
ue blijed i podrhtavajui.
Ni jedna ni druga od tih dviju ena ga ne primijetie. Jedino se
ijona, koja je u tome trenutku pomagala Henrijeti, pridigne na jedno
koljeno te se sva uplaena zagleda u kralja.
Kralj dade znak rukom, a ona ustane, uini dvorski poklon i
izae.
Tada se Karlo uputi k Margeriti te se askom utei zagleda u
nju. A onda joj se obrati tonom za koji se ne bi bilo moglo pomisliti
da je taj glas uope i sposoban.
- Margo! - ree - sestro moja!
Mlada se ena strese i pridigne.
- Vae Velianstvo...! - usklikne.
- Hajde, sestro, malko hrabrosti!
Margerita podigne oi prema nebu.
- Da! - ree Karlo. - Znam! Ipak, posluaj me!
Kraljica Navare klimne u znak da ga slua.
301

- Obeala si mi da e doi na bal! - nastavi Karlo.

- Ja?! - povie Margerita.
- Da! A prema tvojem obeanju, svi te oekuju, tako da bi, ako
ne bi dola, svi bili zaueni to te ne vide na balu.
- Izvinite me, brate! - odgovori Margerita. - I sami vidite da
veoma trpim.
- Pokuajte se savladati!
Margerita bude kanda na trenutak ponukana da sabere svoju
hrabrost, no zatim se odjednom opusti, i glava joj klone natrag na
jastuke.
- Ne, ne, neu poi! - ree.
Karlo uze njezinu ruku, sjedne na njezinu poivaljku i stane joj
govoriti.
- Upravo si izgubila jednog prijatelja... ja to znam, Margo - ree.
- Ali, pogledaj mene! Nisam li ja izgubio sve svoje prijatelje? I povrh
toga jo i svoju majku?! Ti, ti si vazda mogla plakati po miloj volji,
kao to plae u ovom trenutku... A ja, u vrijeme svojih najjaih
bolova, ja sam vazda bio prisiljen da se smijeim... Ti pati. A
pogledaj mene! Ja umirem...! Dakle, Margo, hajde, budi hrabra! Ja to
zahtijevam od tebe, sestro, u ime nae slave! Mi nosimo kao kakav
kri pun tjeskoba taj dobar glas i ugled nae kue... ponesimo ga
poput Gospoda sve do Kalvarije! A ako, poput njega, putem
posrnemo, pridignimo se hrabro i predano poput njega!
- Oh, boe moj, boe moj! - zavapi Margerito.
- Da! - ree Karlo odgovarajui na njezinu misao. - Da, rtva je
okrutna, sestro... No svatko prinosi svoju: netko trvuje svoju, ast,
netko drugi pak svoj ivot... Misli li da ja sa svojih dvadeset i etiri
godine i sa najljepim prijestolom na svijetu moda ne alim to u
umrijeti?! E pa, pogledaj me: moje oi, moja put, moje usnice, put i
usnice umirueg ovjeka, to je istina... meutim, moj smijeak, zar
moj smijeak ne potie na vjerovanje da se nadam? A ipak za osam
dana, za mjesec dana najvie, ti e me oplakivati, sestro, kao to
oplakuje onoga koji je umro danas.

302

- Brate moj! - klikne Margerita, obujmivi Karla objim rukama

oko vrata.
- Hajde, obucite se, draga Margerito! - ree kralj. - Pokrijte svoje
blijedilo i pojavite se na balu! Maloas sam izdao nalog da vam
donesu novih dragulja i opremu dostojnu vae ljepote.
- Oh, dijamanti, haljine...! - dobaci Margerita. - to marim za sve
to, sada?!
- ivot je dug, Margerito! - ree Karlo sa osmijehom. - Bar za
tebe...
- Nikada! Nikada!
- Sestro, dri na umu jedno: poneki puta se ba zatomljivanjem,
ili bolje, prikrivanjem patnje ponajbolje odaje pota mrtvima.
- Pa dobro, Sire! - ree Margerita jeei se. - Poi u!
Jedna suza, koju je njegova isuena zjenica smjesta popila ovlai
Karlovo oko. On se nadnese nad svoju sestru, poljubi je u elo, a
zatim askom zastane pred Henrijetom koja ga nije bila ni vidjela ni
ula.
- Sirota ena! - ree, a potom utke izae.
Poslije kralja unie nekoliko paeva, donosei krinje i
koveie sa nakitom.
Margerita dade znak rukom da sve to odloe na pod.
Paevi izaoe, te jedino osta ijona.
- Pripremi mi sve to je potrebno da se obuem, ijono! - ree
Margerita.
Mlada djevojka pogleda svoju gospodaricu sa izrazom uenja.
- Da! - ree Margerita sa naglaskom iju bi gorinu bilo
nemogue opisati. - Da, ja u se obui i poi na bal! Oekuju me
ondje... Ta pouri! Dan e biti potpun: jutros sveanost na trgu Grev,
veeras sveanost u Luvru.
- A gospoa vojvotkinja? - upita Zijona.
- Oh, ona! Ona je veoma sretna! Ona moe ostati ovdje, ona
moe plakati, ona moe patiti do mile volje... Ona nije ki kralja, nije
ena kralja, nije sestra kralja. Ona nije kraljica! Pomozi mi da se
obuem, ijono!
303

Mlada djevojka se pokori. Nakit je bio velianstven, haljina

sjajna. Nikada jo Margerita nije bila tako lijepa.
Ona se pogleda u ogledalo.
- Moj brat je u pravu! - ree. - Ljudska stvorenja su doista neto
veoma bijedno!
Uto opet ue ijona.
- Gospoo, - ree - doao je neki ovjek i trai vas!
- Mene?
- Da, vas.
- A koji je to ovjek?
- Ne znam, no njegov je izgled straan, i sam pogled na nj
nagnao me je da pretrnem.
- Idi i zapitaj ga kako se zove! - ree Margerita blijedei.
ijona izae, a nekoliko trenutaka zatim opet ue.
- Nije mi htio rei svoje ime, gospoo, ali me je zamolio da vam
predam ovo.
Zijona prui Margeriti relikvijarij to ga ova prole noi bijae
dala de La Molu.
- Oh, uvedi ga, uvedi ga! - ree brzo kraljica. I posta jo blijea i
jo sleenija no to je to ve bila.
Teak korak potrese pod. Uvrijeena zacijelo to mora ponoviti
takvu buku, jeka zabruja drvenim oploenjem, a jedan ovjek se
pojavi na pragu.
- Vi ste...? - upita kraljica.
- ...onaj koga ste jednoga dana susreli blizu Monfokona,
gospoo, i koji je u svojim taljigama odvezao natrag u Luvr dvojicu
ranjenih plemia.
- Da, da, prepoznajem vas! Vi ste metar Kabo.
- Krvnik sudita grada Pariza, gospoo.
Bile su to jedine rijei koje je Henrijeta ula od svih onih to su
ih od unazad jednog sata oko nje izgovarali. Ona podigne svoju
blijedu glavu iz svojih dvaju dlanova i pogleda krvnika svojim
smaragdnim oima, odakle kao da je proizilazila dvostruka plamena
munja.
304

- I dolazite...? - upita Margerita drhui.

- ...da vas podsjetim na obeanje to ste ga zadali onom mlaem
od dvojice plemia, onome koji me je zaduio da vam vratim taj
relikvijarij. Sjeate li se, gospoo?
- Ah, da da! - povie kraljica. - I nikada neka plemenitija sjena
nee dobiti velikoduniju zadovoljtinu!... Ali, gdje je ona?
- Ona je kod mene, zajedno sa tijelom.
- Kad vas? A zato je niste donijeli sa sobom?
- Moglo se desiti da budem zaustavljen na straarnici Luvra, i da
me prisile da rastvorim svoj plat. to bi bili rekli, da su pod tim
platem ugledali jednu glavu?
- U redu, priuvajte je kod sebe! Doi u po nju sutra,
- Sutra, gospoo? - ree metar Kabo - sutra e moda biti
prekasno!
- A zato?
- Jer mi je kraljica-majka naloila da zadrim za njezine
kabalistike pokuse glave dvojice osuenika nad kojima u izvriti
smrtnu kaznu.
- Oh, kakvog li svetogra! Glave naih ljubljenih! Henrijeto! povie Margerita pritravi svojoj prijateljici koja je ustala kao da ju
je upravo neka opruga osovila na noge. - Henrijeto, anele moj, uje
li to kae ovaj ovjek?
- Da! Pa... to nam je initi?
- Valja nam da poemo sa njim.
Tada se Henrijeti ote jedan krik bola, krik kojim se velike
nesree opet vraaju natrag u ivot.
- Oh! - usklikne. - A bilo mi je, meutim, tako dobro... bila sam
skoro mrtva!
Za to vrijeme Margerita prebaci preko svojih obnaenih ramena
jedan barunasti plat.
- Doi, doi! - ree. - Jo emo ih jednom vidjeti!
Margerita dade zakljuati sva vrata i naredi da se donese nosiljka
pred mala skrivena vrata. A onda poduhvati Henrijetu podruku i sie
tajnim prolazom, dajui Kabou znak da poe za njima.
305

Pred donjim vratima ekala je nosiljka, a kod ulaza u straarnicu

ekao je Kaboev pomonik sa jednim fenjerom.
Margeritini nosai bijahu povjerljivi ljudi, nijemi i gluhi,
sigurniji no to bi to bile tovarne ivotinje.
Nosiljka se kretala otprilike deset minuta, a ispred nje su
koraali metar Kabo i njegov pomonik koji je nosio fenjer. A
onda se zaustavi.
Krvnik otvori vrataca nosiljke, a pomonik pohita naprijed.
Margerita sie i pomogne vojvotkinji de Never da sie. U toj
velikoj boli koja je obje pritisla, ispostavilo se da je ovo osjetljivije
ivano ustrojstvo bilo ono jae.
Sramotni toranj dizao se pred oima dviju ena poput kakvog
mranog i glomaznog diva, odailjui crvenkastu svjetlost kroz dva
otvora koja su plamtjela na njegovom vrhu.
Pomonik se opet pojavi na vratima.
- Moete ui, moje gospoe i - ree metar Kabo. - Svi su
polijegali u tornju.
U istom trenutku svjetlost iz onih dvaju otvora se ugasi.
Dvije ene, stisnuvi se jedna k drugoj, prooe kroz malena
vrata sa iljatim oblukom i pokroie u mraku na vlaan i hrapav
kameni pod. Opazie neku svjetlost na dnu jednog zavojitog hodnika
pa se, pod vodstvom tog stranog kuedomaina, uputie na tu
stranu. Vrata se zatvorie za njima.
Drei u ruci baklju, Kabo ih uvede u jednu nisku i zadimljenu
prostoriju. U sredini te prostorije nalazio se prostrt stol sa ostacima
veere i posuem za tri osobe. Stol je zacijelo bio prostrt za krvnika,
njegovu enu i njegovog glavnog pomonika.
Na najupadljivijem mjestu zida bijae privrena jedna
pergamena proviena kraljevim peatom i grbom. To je bila
krvnikova diploma.
U jednom kutu nalazio se jedan veliki ma sa dugakim
balakom. To je bio platneni ma pravde.
Ovdje-ondje naziralo se jo i nekoliko nezgrapnih slikanja koje
su prikazivale svece podvrgnute svim moguim mukama.
306

Stigavi ovamo, metar Kabo se duboko pokloni.

- Vae e mi Velianstvo oprostiti - ree - to sam se usudio
prodrijeti u Luvr i dovesti vas ovamo. Ali, to je bila izriita i
posljednja elja plemia, tako da sam morao...
- Dobro ste uinili, metre, dobro ste uinili! - upadne Margerita.
- I evo vam nagrade za vau revnost!
Metar Kabo se tuno zagleda u zlatom nabijenu kesu koju je
Margerita poloila na stol.
- Zlata! Uvijek opet zlata! - promrmlja. - Avaj, gospoo, kad bih
bar sam mogao po cijenu zlata otkupiti tu krv to sam je danas bio
prisiljen proliti!
- Metre, - upita Margerita sa bolnim oklijevanjem i
pogledavajui oko sebe - metre, metre, zar emo morati ii jo
nekamo drugamo? Ne vidim...
- Ne, gospoo, ne! Oni su ovdje. Ali, to je veoma alostan
prizor, a ja bih vam ga mogao utedjeti i donijeti vam umotano u
jedan plat ono po to sto doli.
Margerita i Henrijeta istovremeno pogledae jedna drugu.
- Ne! - ree Margerita koja je proitala u pogledu svoje
prijateljice istu odluku koju je i sama netom stvorila. - Ne! Pokaite
nam put, i mi emo poi za vama.
Metar Kabo dohvati baklju i otvori jedna vrata od hrastovine
koja su vodila na jedno stubite od nekoliko stepenica koje se
sputalo i poniralo pod zemlju. U istom trenutku nasta promaja od
koje se sa zublje razleti nekoliko iskri, i koja baci princesama u lice
odvratnu vonj plijesni i krvi.
Bijela poput kakvog kipa od alabastra, Henrijeta se osloni na
podlakticu svoje prijateljice koja je bila poneto sigurnija u hodu, no
ve na prvoj stepenici zatetura.
- Oh, ne mogu! Nikada! - jekne.
- Kad se zaista voli, Henrijeto - odgovori kraljica - treba da se
voli sve do u smrt!
Bijae to u isti mah i stravian i dirljiv prizor to su ga pruale te
dvije ene koje su se, blijetei od mladosti, od ljepote i od sjajnog
307

nakita, sagibale pod tim prostim, bijelo okreenim svodom, ona

slabija oslanjajui se na onu jau, a ona jaa jo pridravajui se za
krvnikovu podlakticu.
Stigoe na posljednju stepenicu.
U dnu podruma leala su dva oblija, pokrivena velikom
ponjavom od crne tkanine.
Metar Kabo odigne jedan ugao ponjave, primakne svoju baklju
i ree:
- Pogledajte, gospoo kraljice!
U svojim crnim odjelima, dvojica mladia leala su jedan pokraj
drugog sa stravinom simetrijom smrti. Njihove glave, sagnute i
primaknute truplima, inile su da su odvojene samo jednim jarko
crvenim krugom po sredini vrata. Smrt nije razdvojila njihove ruke,
jer je, bilo uslijed sluajnosti, bilo pak uslijed pobone panje
krvnikove, desna ruka de La Mola poivala u lijevoj ruci Kokonaa.
Ispod de La Molovih vjea pomaljao se jedan ljubavni pogled a
ispod Kokonaovih pak osmijeh pun prezira.
Margerita klekne do svog ljubavnika te svojim rukama,
zasljepljujuim od dragog kamenja, digne polako tu glavu koju bijae
toliko voljela.
to se pak tie vojvotkinje de Never, naslonjena o zid, ona nije
mogla otkinuti svoj pogled od tog blijedog lica, na kojemu bijae
toliko puta potraila radost i ljubav.
- La Mole! Dragi La Mole! - proapta Margerita.
- Hanibale! Hanibale! - krikne vojvotkinja de Never. - Tako si
bio lijep, tako ponosit, tako hrabar... i vie mi ne daje odgovora!
I bujica suza izbije iz njezinih oiju.
Ta ena, tako puna prezira, tako neustraiva, tako drska u srei,
ta ena koja je tjerala skepticizam sve do krajnje sumnje, strast sve
do okrutnosti, ta ena nije jo nikada bila pomiljala na smrt.
Margerita joj poslui za primjer.
Ona spusti u jednu vreicu, izvezenu biserima i natopljenu
najfinijim miomirisima, de La Molovu glavu koja bude jo ljepa
poto se priljubila uz barun i zlato, i kojoj je jedan posebni
308

postupak, to se u ono doba primjenjivao za balzamiranje kraljeva,

trebalo da sauva njezinu ljepotu.
I Henrijeta pristupi takoer te umota Kokonaovu glavu u jedan
skut svojeg plata.
A zatim se obje, povijene pod svojom boli vie negoli pod
svojim teretom, uspee uz stepenite, bacivi jo jedan posljednji
pogled na ostatke to su ih preputale na milost i nemilost krvniku u
toj mranoj rupi za proste zloince.
- Ne bojte se, gospoo! - ree metar Kabo koji je shvatio taj
pogled. - Plemii e biti pokopani u posveenu zemlju, na to vam se
zaklinjem!
- I dat e im itati mise sa ovime! - doda Henrijeta strgnuvi sa
svojeg vrata jednu divnu ogrlicu od rubina i pruivi je krvniku.
Vratie se u Luvr kao to odande bijahu i izale. Na ulazu u
straarnicu, kraljica se pokaza da bi je prepoznali. Na dnu svojeg
posebnog stubita izae iz nosiljke, vrati se u svoje odaje, odloi
svoju alosnu relikviju u kabinetu do svoje spavaonice kojem od toga
trenutka bude dosueno da se pretvori u molitvenu odaju, ostavi
Henrijetu, da joj uva tu odaju te, blijeda i ljepa no igda, ue oko
deset sati u veliku plesnu dvoranu, onu istu u kojoj smo vidjeli kako
se, ima tome blizu dvije i po godine, otvara prvo poglavlje nae
pripovijesti.
Sve se oi svrnue na nju, a ona podnese taj sveopi pogled sa
ponositim i gotovo radosnim izraajem.
Bijae to stoga to je pobono izvrila posljednju elju svojeg
prijatelja.
Spazivi je, Karlo glavinjajui prijee kroz to zlatno more to ga
je okruavalo.
- Sestro, - ree naglas - ja vam zahvaljujem! A zatim doda
potiho:
- Pazite! Na ruci vam je jedna mrlja krvi...
- Ah, ne mari, Sire! - odgovori Margerita. - Glavno je da mi je na
usnama smijeak!

309

31. KRVAVI ZNOJ

Nekoliko dana poslije stravinog prizora to smo ga netom
ispripovijedali, to jest 30. maja 1574. godine, dok se dvor nalazio u
Vensenu, iznenada zaue veliku buku u kraljevoj odaji. Ovaj je,
budui da mu je pozlilo vie no igda nasred bala to ga je htio
prirediti na sam dan smrti dvojice mladia, po odredbi svojih
lijenika bio poao na ladanje da bi dospio na ii zrak.
Bilo je osam sati ujutro. Mala jedna skupina dvorjanika vatreno
je raspravljala u predsoblju, kadli se odjednom razlijee krik, a na
pragu kraljevih odaja osvanu Karlova dojkinja, suzama oblivenih
oiju i viui oajnim glasom:
- Upomo kralju! Upomo kralju!
- Ta zar je Njegovom Velianstvu postalo gore? - upita
zapovjednik strae de Nansi, koga kralj, kao to smo vidjeli, bijae
oslobodio svakog posluha kraljici Katarini kako bi ga privezao za
svoju osobu.
- Oh, kolike li krvi, kolike li krvi! - zavapi dojkinja. - Lijenike!
Pozovite lijenike!
Mazij i Ambroaz Pare naizmjenice su bdjeli kod uzvienog
bolesnika, a Ambroaz Pare, koji je bio u slubi, videi da je kralj
usnuo, bijae iskoristio taj drijeme kako bi se na nekoliko trenutaka
udaljio.
Za to vrijeme kralj se bijae poeo obilato znojiti, a kako je kod
Karla bilo dolo do poputanja sitnih krvnih sudova, i kako je to
poputanje dovelo do krvarenja koe, to je taj krvavi znoj zaprepastio
dojkinju koja se nije mogla priviknuti na tu udnu pojavu i koja mu
je, budui protestantkinja, kao to se sjeamo, bez prestanka govorila
da to hugenotska krv prolivena na dan Bartolomeja izaziva njegovu
krv.

310

Razletie se na sve strane. Lijenik mora da nije bio daleko, te

nisu mogli promaiti da naiu na nj.
Budui da je svatko elio da pokae svoju revnost i da dovede
traenog lijenika, predsoblje osta dakle prazno.
Tada se otvorie jedna vrata, i pojavi se Katarina. Ona urno
prijee predsobljem te hitro ue u odaju svojeg sina.
Karlo je leao zavaljen u svojem krevetu, ugasla oka, zadahtalih
grudiju. Sa itavog njegovog tijela curio je crvenkast znoj. Njegova
ruka, zabaena, visila je iz njegova kreveta, a na vrku svakog
njegovog prsta pak je visio jedan tekui rubin.
To bijae grozan prizor.
Meutim, pri tropotu koraka njegove majke, kao da ih je
prepoznao, Karlo se pridigne.
- Oprostite, gospoo, - ree pogledavi svoju majku. - Volio bih
da umrem u miru!
- Da umrete, sine?! - klikne Katarina. - Zbog jednog pogoranja
te nesretne boljke?! Ta zar biste nas htjeli baciti u takav oaj?
- Kaem vam, gospoo, da osjeam kako moja dua odlazi!
Kaem vam, gospoo, da to dolazi smrt, do stotinu paklenih
vragova!... Ja osjeam to osjeam i znam to kaem!
- Sire, - odgovori kraljica-majka - vaa uobrazilja je vaa
najvea bolest! Poslije izvrenja te tako zaslune srmtne kazne nad
tom dvojicom vjetaca, nad tom dvojicom mukih ubojica koji su se
zvali La Mol i Kokona, vae tjelesne patnje mora da su se smanjile.
Sada su preostale jedino jo vae duevne nevolje, a kad bih mogla
porazgovarati sa vama samo desetak minuta, ja bih vam dokazala...
- Dojkinjo! - ree Karlo. - Pripazi na vratima da nitko ne ue:
kraljica Katarina de Medici eli razgovarati sa svojim ljubljenim
sinom Karlom IX!
Dojkinja izvri nalog.
- U stvari, - nastavi Karlo - taj razgovor se ionako mora kad-tad
obaviti, bolje je dakle da se obavi danas negoli sutra. Sutra,
uostalom, moda bi ve bilo prekasno... Samo, naem razgovoru
treba da prisustvuje jo jedna trea osoba.
311

- A zato to?
- Jer je, ja vam to ponavljam, smrt na putu da doe! - odgovori
Karlo zastraujui sveano. - Jer e ona uskoro ui u ovu odaju poput
vas, blijeda i nijema i bez prethodne najave... Vrijeme je dakle, poto
sam noas sredio svoje osobne stvari, da jutros sredim i stvari
kraljevstva.
- A koja je to osoba to je elite vidjeti ovdje? - upita Katarina.
- Svoga brata, gospoo. Dajte ga pozvati!
- Sire, - ree kraljica-majka - sa zadovoljstvom vidim da su se te
objede, koje je mnogo vie diktirala mrnja nego to ih je izmamila
bol, izbrisale iz vaeg duha i da e se ubrzo izbrisati i iz vaeg srca...
Dojkinjo! - vikne Katarina - Dojkinjo!
Dobra ena, koja je straarila napolju, otvori vrata.
- Dojkinjo - ree joj Katarina - po nalogu mojeg sina, kad bude
doao gospodin de Nansi, rei ete mu da poe pozvati vojvodu od
Alansona,
Karlo dade znak koji zadra dobru enu, koja se bila spremila da
izvri nalog.
- Rekao sam svoga brata, gospoo! - ponovi Karlo.
Katarinine se oi rairie poput tigrice koja je na tome da se
razbjesni. Ali Karlo podigne zapovjedniki svoju ruku.
- elim da govorim sa svojim bratom Henrikom! - ree. - Jedino
Henrik je moj brat. Ne onaj Henrik koji je kralj ondje u Poljskoj, ve
ovaj Henrik koji je zatoenik ovdje. Ovaj Henrik e saznati moju
posljednju volju.
- A ja, - povie Firentinka sa nenadanom smjelou nasuprot
strahovitoj volji svojeg sina, toliko ju je mrnja to ju je gajila prema
Bearncu izbacila iz njezine uobiajene licemjernosti - ako ste, kao to
kaete, tako blizu grobu, mislite li da u prepustiti ikome, a pogotovu
jednom strancu, svoje pravo da prisustvujem vaem posljednjem
asu, svoje pravo kraljice, svoje pravo majke?!
- Gospoo, - otpovrne Karlo - ja sam jo uvijek kralj! Ja jo
uvijek zapovijedam, gospoo! Ja sam rekao da elim govoriti sa
svojim bratom Henrikom, a vi ne pozivate zapovjednika moje
312

garde?! Do hiljadu avola, upozoravam vas, ja jo uvijek imam

dovoljno snage da ga poem pozvati sam!
On uini jednu kretnju da bi skoio sa kreveta, koja razotkrije
njegovo tijelo, nalik na tijelo Krista poslije bievanja.
- Sire, - povie Katarina zadravajui ga - vi nam svima nanosite
nepravdu! Vi zaboravljate uvrede nanesene naoj obitelji, vi se
odriete nae krvi! Jedino jedan francuski kraljevi treba da klei
pored samrtne postelje jednog francuskog kralja! A to se tie mene,
moje mjesto ovdje je obiljeeno po pravima prirode i etikecije. Ja
dakle ostajem ovdje!
- A na osnovu ega ostajete ovdje, gospoo? - upita Karlo IX.
- Na osnovu toga to sam majka.
- Vi mi niste majka, gospoo, ba kao to mi vojvoda od
Alansona nije brat!
- Vi buncate, gospodine! - dobaci Katarina. - Otkada ona koja je
dala ivot vie nije majka onome koji ga je dobio?
- Od trenutka kada ta protuprirodna majka oduzima ono to je
dala, gospoo! - otpovrne Karlo oti-rui krvavu pjenu koja mu je
izlazila na usta.
- to time mislite rei, Karlo? Ja vas ne razumijem! - promrmlja
Katarina gledajui svojeg sina oima rairenim od iznenaenja.
- Odmah ete me razumjeti, gospoo!
Karlo potrai pod jastukom na svojem uzglavlju i izvue jedan
mali srebreni kljui.
- Uzmite taj klju, gospoo, i otvorite moj putni koveg! On
sadri izvjesne papire koji e govoriti umjesto mene.
I Karlo isprui ruku prema jednom divno izrezbarenom kovegu
koji je bio zatvoren lokotom od srebra kao i klju to ga je otvarao, i
koji je stajao na najupadljivijem mjestu u odaji.
Savladana tim krajnjim stavom to ga je Karlo prema njoj
zauzeo, Katarina se pokori, prie polaganim koracima kovegu,
otvori ga, spusti svoj pogled u untranjost te iznenada ustukne kao da
je unutar stranica tog komada pokustva ugledala kakvog uspavanog
gmaza.
313

- Dakle? - upita Karlo koji nije skidao pogleda sa svoje majke. Ta to vas to tako plai u tom kovegu, gospoo?
- Nita! - odgovori Katarina.
- U tom sluaju, uvucite unutra svoju ruku, gospoo, i uzmite
odande jednu knjigu... Mora da je unutra jedna knjiga, zar ne? - doda
Karlo sa onim blijedim smijekom koji je kod njega bio straniji
nego to je igda bila neka prijetnja kod nekog drugog.
- Da! - promuca Katarina.
- Jedna knjiga o lovu?
- Da!
- Uzmite je i donesite mi je!
Usprkos svojoj sigurnosti, Katarina problijedi i zadrhta po
itavom tijelu. A onda prui svoju ruku u unutranjost kovega.
- Neumitna kob! - promrmlja uzimajui knjigu.
- Dobro! - ree Karlo. - A sada sluajte: tu knjigu o lovu... bio
sam bezuman... volio sam lov iznad svega... ja sam tu knjigu o lovu
odvie itao... Shvaate li, gospoo?
Katarina muklo zajeca.
- Bila je to jedna slabost! - nastavi Karlo. - Spalite je, gospoo.
Ne treba da se saznaju slabosti kraljeva!
Katarina prie goruem kaminu, baci knjigu nasred ognjita i
ostane stajati, nepomina i nijema, promatrajui ukoenim oima
plaviaste plamenove to su prodirali otrovane listove.
Postepeno kako je knjiga sagorjevala, po itavoj prostoriji se
irio jak vonj enjaka.
Uskoro je posve izgorjela.
- A sada, gospoo, pozovite mojeg brata! - ree Karlo sa
neodoljivim velianstvom.
Obuzeta zapanjenou, satrvena pod raznorodnim uzbuenjima
to ih njezino duboko otroumlje nije moglo ralaniti, i to ih
njezina gotovo nadljudska snaga nije mogla suzbiti, Katarina stupi
jedan korak naprijed i htjede progovoriti.
Majka je osjeala grinju savjesti, kraljica je osjeala grozu,
trovaica je osjeala ponovni nastup mrnje.
314

Ovaj potonji osjeaj nadvlada sve ostale.

- Neka bude proklet! - povie izletjevi iz odaje, - On likuje, on
je dospio do cilja! Da, proklet bio, proklet bio!
- ujete li? Mog brata! Mog brata Henrika! - vikne Karlo
progonei majku svojim glasom. - Mog brata Henrika sa kojim elim
smjesta porazgovoriti u predmetu regentstva nad kraljevinom!
Gotovo u istom trenutku metar Ambroaz Pare unie kroz vrata
nasuprot onih kroz koja je netom izala Katarina, i zastane na pragu
kako bi udahnuo zrak u prostoriji, koji je bio zasien vonjem
enjaka.
- Ta tko je ovdje palio arsenik? - upita.
- Ja! - odgovori Karlo.

315

32. PLATFORMA GLAVNE KULE VENSENA

Za to vrijeme se Henrik Navarski etao, sam i zamiljen, na
platformi glavne kule. Znao je da se kralj nalazi u dvorcu to ga je
vidio u udaljenosti od stotinu koraka, a njegovo duhovno oko
nazrijevalo je kroza zidove umirueg Karla.
Vrijeme bijae divno, azurno i zlaano. Jedna iroka zraka sunca
ljeskala se na udaljenim ravnicama i oblijevala tekuim zlatom vrke
stabalja ume, ponositog u bogatstvu svojeg prvog zelenila, I samo
sivo kamenje glavne kule kao da je upijalo blagu toplinu neba, a
eboji, koje je dah istonjaka bio donio u pukotine zidina, otvarali su
svoje latice od crvenog i utog baruna poljupcima mlakog
povjetarca.
No Henrikov se pogled nije zadravao na tim zelenim livadama
ni na tim rasvcjetalim i zlaanim kronjama. Njegov pogled je
prelijetao prostranstvo to ga je odvajalo od Pariza i upirao se, uaren
od tenje za slavom, u tu prijestolnicu Francuske, predodreenu da
jednoga dana postane prijestolnicom svijeta.
- Pariz...! - proapta kralj Navare. - Evo Pariza ... to jest radosti
likovanja, slave, moi i sree...! Evo Pariza u kome je Luvr, i Luvra u
kome je prijesto... A kad pomislim da me od tog toliko udenog
Pariza dijeli samo jedna stvar...! Samo to kamenje koje se die do
mojih nogu i koje zajedno sa mnom zatvara u sebi i moju
neprijateljicu!
Svrnuvi svoj pogled od Pariza opet natrag u Vensen, ugleda sa
svoje lijeve strane u jednoj udolini, zastrtoj koprenom rascvjetalih
bademova, jednog ovjeka na ijem je oklopu uporno poigravala
jedna suneva zraka, stvarajui tako bljetavu taku koja je
poskakivala u prostoru pri svakoj kretnji toga ovjeka.
Taj ovjek je jahao vatrena konja i vodio je za uzdu drugog
konja koji kanda nije bio nimalo manje nestrpljiv.
316

Kralj Navare zaustavi svoj pogled na konjaniku te vidje kako

ovaj vadi ma iz toka, kako stavlja na njegov vrh svoju maramicu i
kako tom maramicom mae na nain signala.
Istog trenutka se na nasuprotnom breuljku ponovi slian signal,
a onda posvuda uokrug dvorca zalepra kao neki pojas maramica.
Bili su to de Mua i njegovi hugenoti koji se, znajui da kralj
umire i pribojavajui se da se ne pokua togod protiv Henrika,
bijahu sakupili i koji su se drali u pripravnosti za obranu ili za
napad.
Henrik svrne svoj pogled natrag na konjanika koga bijae
ugledao kao prvog, nagne se preko balustrade, pokrije oi rukom te,
zatitivi ih na taj nain od sunevih zraka koje su ga zasljepljivale,
prepozna mladog hugenota.
- De Mua! - usklikne kao da ga je ovaj mogao uti.
U svojoj radosti to je tako okruen prijateljima, podigne i sam
svoj eir i pusti zaleprati earpu.
Sve bijele zastavice zamahnue ponovo sa ivahnou koja je
svjedoila o njihovoj radosti.
- Avaj! - promrmlja. - Oni me ekaju, a ja im se ne mogu
pridruiti... ! Zato to nisam uinio kad sam to moda mogao?! Sada
sam ve odvie odugovlaio...
I uini im jednu kretnju oajanja, na ko|u de Mua odgovori
znakom koji je kazivao: ekat u!
Uto Henrik zauje korake to su odzvanjali na kamenom
stepenitu. On se urno povue. Hugenoti shvatie uzrok toga
povlaenja. Maevi se vratie u tokove, a maramice ieznue.
Henrik ugleda kako iz stepenita izlazi jedna ena ije je
usopljeno disanje ukazivalo na uurbano uspinjanje i prepozna, ne
bez potajne groze koju bi osjetio uvijek kad bi je ugledao, Katarinu
de Medii.
Iza nje dolazila su dva straara koji se zaustavie na vrhu
stepenita.

317

- Hm, hm! - promrmlja Henrik. - Mora da se desilo neto novo i

ozbiljno, kad kraljica-majka dolazi ovako da me potrai na platformi
glavne kule Vensena!
Katarina sjedne na jednu kamenu klupu to se oslanjala na
krunite, kako bi povratila dah.
Henrik joj pristupi sa najljupkijim osmijehom.
- Da moda ne traite mene, dobra moja majko? - upita.
- Jest, gospodine! - odgovori Katarina. - Naumila sam da vam
pruim jedan posljednji dokaz svoje privrenosti. Nalazimo se u
jednom presudnom trenutku: kralj umire i eli da razgovara s vama.
- Sa mnom?! - klikne Henrik zadrhtavi od radosti.
- Da, s vama. Netko mu je rekao, u to sam sigurna, da vi ne samo
to alite za prijestolom Navare, ve da takoer i teite za prijestolom
Francuske.
- Oh! - dobaci Henrik.
- To nije tako, ja to znam... Meutim, on to vjeruje, i nema
nikakve sumnje da je tome razgovoru, to ga on eli obaviti s vama,
svrha da vam postavi klopku.
- Meni?
- Da! Prije no to e umrijeti, Karlo eli saznati emu se od vas
ima pribojavati ili nadati. I pazite: od vaih odgovora na njegove
ponude zavisit e posljednja nareenja to e ih dati, to jest, zavisit
e vaa smrt ili va ivot.
- Ta to mi on to ima nuati?
- Otkuda ja da to znam?! Neke nemogue stvari, vjerojatno.
- Pa napokon, zar se ne domiljate, majko?
- Ne! Ali, pretpostavljam, na primjer... Katarina zasta.
- to?
- Pretpostavljam da e, vjerujui u te vae astohlepne namjere o
kojima su mu govorili, htjeti dobiti iz vaih vlastitih ustiju dokaz o
tome astohljeplju. Pretpostavite da e vas iskuavati kao to su
neko iskuavali krivce kako bi izazvali priznanje bez podvrgavanja
muenju... Pretpostavite - nastavi Katarina zagledavi se netremice u
Henrika - da e vam predloiti upravljanje, pa ak i regentstvo...
318

Neizreciva radost se razlije Henrikovim tjeskobnim srcem.

Meutim, on je prozreo taj potez, i ta snana i okretna dua odskoi
pod nasrtajem.
- Meni?! - klikne. - Ta klopka bi bila odvie nezgrapna! Meni
regentstvo, kad ste ovdje vi, kad je ovdje moj brat d'Alanson?!
Katarina se ugrize za usnice kako bi sakrila svoje zadovoljstvo.
- Znai, - upita ivahno - vi se odriete regentstva?
Kralj je mrtav, pomisli Henrik, a klopku mi postavlja ona!
A onda odgovori naglas:
- Valja mi da najprije ujem kralja Francuske, jer, prema vaem
vlastitom priznanju, gospoo, sve ovo to smo rekli samo je puka
pretpostavka.
- Svakako! - ree Katarina. - Meutim vi ipak moete odgovoriti
kakve su vae namjere!
- Eh, boe moj, - ree Henrik nevino - budui da nemam
nikakvih tenji, to nemam ni bilo kakvih namjera!
- Ovo nije nikakav odgovor! - vikne Katarina osjeajui da
vrijeme hita i dozvoljavajui da je zanese srdba. - Na ovaj ili na onaj
nain, izjasnite se!
- Ne mogu se izjanjavati o pretpostavkama, gospoo. Jedna
stvarna odluka je tako teka, a prije svega tako ozbiljna stvar, da
valja saekati stvarne injenice.
- Sluajte, gospodine, - ree Katarina - tu se ne smije gubiti
vrijeme, a mi ga gubimo u uzaludnim diskusijama, u uzajamnim
nadmudrivanjima. Zaigrajmo svoju igru kao kralj i kraljica! Ako
prihvatite regentstvo, vi ste mrtvi!
Kralj ivi! pomisli Henrik.
A onda ree naglas sa odlunou:
- Gospoo, bog dri u svojim rukama ivote ljudi i kraljeva: on
e me nadahnuti. Neka jave Njegovom Velianstvu da sam spreman
pojaviti se pred njim.
- Porazmislite, gospodine!
- Od unazad dvije godine to sam progonjen, i tokom mjesec
dana to sam zatvoren - odgovori Henrik znaajno - imao sam
319

vremena da razmiljam, gospoo, i ja sam razmislio. Budite dakle

tako dobri da kao prva siete k kralju i da mu kaete da dolazim za
vama. Ova dva junaka - doda Henrik pokazujui na dvojicu vojnika pazit e da ne umaknem. Uostalom, to i nije moja namjera!
U Henrikovim rijeima je bilo toliko naglaene odlunosti, da
Katarina spozna da svi njezini pokuaji, ma pod kakvim oblikom bili
prikriveni, nee kod njega nita postii. Ona hitno sie.
im je iezla, Henrik pritri ogradi i dade de Muau jedan znak
koji je trebalo da kae: Pribliite se i budite spremni za svaki
sluaj!
De Mua, koji je bio sjaio, skoi u sedlo te, vodei na uzlu
drugog konja, krene u galopu da zauzme poloaj na udaljenosti od
dvostrukog dometa muskete pred glavnom kulom
Henrik mu zahvali jednom kretnjom te sie.
Na prvom odmoritu nae dvojicu vojnika koji su ekali na nj.
Dvostruka straa vicaraca i lake konjice uvala je ulaz u
dvorita. Valjalo je proi izmeu dvostruke ivice partizana, da bi se
ulo ili izalo u dvorac.
Katarina se bijae ondje zaustavila da bi ga saekala.
Ona mahne dvojici vojnika koji su ili sa Henrikom da odmaknu
i poloi jednu svoju ruku na njegovu podlakticu.
- Ovo dvorite ima dvije kapije - ree. - Na onoj koju vidite iza
kraljevih odaja... ako odbijete regentstvo... ekat e vas dobar konj i
sloboda. A na ovoj, kroz koju ste netom proli... ako budete posluali
svoje astohleplje... to kaete?
- Kaem ovo: ako me kralj uini regentom, gospoo, tad u ja
biti onaj koji e zapovijedati vojnicima, a ne vi! Kaem ovo: ako
noas izaem iz dvorca, sva ta koplja, sve te helebarde, sve te
muskete e se spustiti preda mnom.
- Bezumnie! - promrsi Katarina oajno. - Vjeruj mi... nemoj
igrati sa Katarinom tu stranu igru ivota i smrti!
- A zato da ne? - dobaci Henrik zagledavi se netremice u
Katarinu. - Zato je ne bih igrao sa vama isto tako kao sa bilo kim
drugim, kad sam sve do sada u njoj dobivao?
320

- Uspnite se dakle k kralju, gospodine, kad neete nita vjerovati

ni bilo to uti! - ree Katarina pokazujui mu jednom rukom
stepenite, dok se drugom poigravala sa jednim od dvaju otrovnih
noeva to ih je nosila u onim koricama od crne agrinske koe koje
su postale historijske.
- Poite naprijed, gospoo! - ree Henrik. - Sve dok ne postanem
regent, ast prednosti pripada vama!
Prozrijeta u svim svojim namjerama, Katarina i ne pokua da se
bori te poe kao prva.

321

33. REGENTSTVO
Kralj bijae poeo da bude nestrpljiv. Bio je dao pozvati u svoju
odaju gospodina de Nansia, i upravo mu je izdao nalog da poe po
Henrika kadli se ovaj pojavi.
Ugledavi svojeg urjaka koji je osvanuo na pragu vratiju, Karlo
krikne od radosti, a Henrik pak osta zaprepaten kao da se naao
licem u lice sa kakvom ljeinom.
Dvojica lijenika, koji su se nalazili kraj njega, udaljie se.
Sveenik, koji je upravo pripremio nesretnog vladara na kranski
kraj, takoer se povue.
Karlo IX nije bio obljubljen, a ipak se mnogo plakalo po
predsobljima. Prilikom smrti kraljeva, ma kakvi da su bili, vazda ima
eljadi koja neto gubi i koja se pribojava da to neto nee ponovo
nai pod njihovim nasljednicima.
Ta alost, ti jecaji, Katarinine rijei, zlokoban i veliajan sjaj
posljednjih trenutaka jednog kralja, i napokon, izgled samog kralja,
koga je snala jedna bolest koja se otada umnoila, ali od koje
znanost jo nije imala drugih primjera, proizvedoe na Henrikov jo
mladi, pa prema tome jo prijemljivi duh tako straan utisak, da
usprkos svojoj odluci da Karlu ne zada novih nemira obzirom na
njegovo stanje, nije mogao, kao to smo ve rekli, zatomiti, osjeaj
groze koji se odrazio na njegovom licu kad je ugledao tog smrtnika
svog oblivenog krvlju.
Karlo se alosno osmjehne. Umiruima ne promie ni najmanji
utisak onih koji ih okruuju.
- Doite, moj Henrie! - ree pruajui svojem urjaku ruku, a u
glasu mu bijae blagost koju Henrik dotle jo nikada nije bio zapazio
u njemu. - Doite, jer ja sam patio zbog toga to vas nisam viao.
Tokom svojeg ivota ja sam vas mnogo kinjio, ubogi moj prijatelju, a
katkada to sada sebi prebacujem... vjerujte mi! Ponekiputa sam bio
322

sukrivac onih koji su vas kinjili... Meutim, kraljevi nisu gospodari

zbivanja, a... osim svoje majke Katarine, osim svojeg brata d'Anua,
osim svojeg brata d'Alansona, ja sam tokom svojeg ivota imao nad
sobom neto neugodno, to prestaje ovim danom kad se pribliavam
smrti: probitak drave
- Sire, - promuca Henrik - ne sjeam se vie niega do ljubavi
to sam je vazda osjeao prema svojem bratu, do tovanja to sam ga
vazda gajio za svojeg kralja!
- Da, da, u pravu si! - ree Karlo. - Zahvalan sam ti to govori
tako, moj Henrie! Jer, zaista, ti si mnogo pretrpio za moje
vladavine, a da i ne spominjemo da je za moje vladavine umrla tvoja
majka... Ali, mora da si vidio da su me esto puta gurali i nagonili.
Neki put sam se odupirao, ali, pokadto sam uslijed zamora i
poputao... Meutim, kao to si rekao, ne govorimo vie o prolosti!
Sada me gura i nagoni sadanjost, sada me plai budunost!
Izgovarajui te rijei, nevoljni kralj sakrije svoje pepeljasto-sivo
lice u svoje do samih kostiju omravjele ruke.
A onda, poslije nekoliko trenutaka utnje, zatrese svojim elom
kako bi sa njega otjerao svoje mrane misli, prosipajui oko sebe
kiu krvi.
- Treba spasti dravu! - nastavi apui i naginjui se k Henriku.
- Treba zaprijeiti da ne dospije u ruke fanatika ili ena.
Kao to smo netom rekli, Karlo je te rijei izgovorio apui, a
ipak, Henriku se uini da iza pregradnog zida postelje uje kao neki
prigueni uzvik bijesa. Moda je neki otvor, nainjen u zidu bez
znanja ak i samog Karla, dozvoljavao Katarini da uje taj presudni
razgovor.
- ena? - ponovi kralj Navare kako bi izazvao objanjenje.
- Da, Henrie! - odgovori Karlo. - Moja majka eli regentstvo
dotle dok se ne vrati moj brat, kralj Poljske. Ali... uj to u ti rei:
on se nee vratiti!
- Kako?! On se nee vratiti?! - klikne Henrik, ije je srce
potmulo lupalo od radosti.

323

- Ne, on se nee vratiti! - nastavi Karlo. - Njegovi podanici ga

nee pustiti da ode.
- Ali, - primijeti Henrik - mislite li, brate, da mu kraljica-majka
nije unaprijed pisala?
- Jest, pisala je, ali je de Nansi uhvatio teklia kod ato-Tieria
(Chateau-Thierry) i donio mi je pismo natrag. U tom pismu je pisala
da u ubrzo umrijeti... Meutim, i ja sam takoer pisao u Varavu.
Moje pismo e stii onamo, u to sam siguran, i moj e brat biti pod
paskom. Dakle, po svoj vjerojatnosti. Henrie, prijestolje e biti
upranjeno.
Po drugi puta se iz pozadine lonice zau drhtaj, jo ujniji od
prvoga.
Nema sumnje, ree Henrik u sebi, ona je tamo! Ona
prislukuje, ona eka!
Karlo nije nita uo.
- Dakle, - nastavi - ja umirem bez mukog batinika.
A onda zastane: inilo se da mu je neka mila pomisao ozarila
lice. Poloivi svoju ruku na rame kralja Navare upita:
- Avaj, Henrie moj, sjea li se... sjea li se onog ubogog
malenog djeteta to sam ti ga jedne veeri pokazao uspavanog u
njegovoj svilenoj koljevci pod paskom jednog anela? Avaj, Henrie
moj, oni e mi ga ubiti!
- O Sire! - uzvikne Henrik ije se oi ovlaie suzama zaklinjem vam se pred bogom da e moji dani i moje noi prolaziti u
bdijenju nad njegovim ivotom. Zapovijedajte, kralju moj!
- Hvala, moj Henrie, hvala? - klikne kralj u izljevu osjeajnosti
koji bijae prilino stran njegovom karakteru, no koga su mu
izmamile okolnosti. - Prihvaam tvoju zadanu rije. Nemoj od njega
uiniti kralja! Na svu sreu on nije roen za prijestolje, ve je sretan
ovjek... Ostavljam mu nezavisan imetak. Neka samo ima
plemenitost svoje majke: plemenitost srca!... Moda bi za njega bilo
bolje da ga posvete crkvi... tada bi ulijevao manje bojazni... Oh, ini
mi se da bih umro, ako ve ne sretno, a ono bar spokojno, kad bih

324

ovdje za utjehu imao milovanja toga djeteta i blago lice njegove

majke!
- Sire, zar ih ne moete dati dovesti?
- Eh, nesretnie, ta oni odavde ne bi izali ivi! Evo ivotnih
uslova kraljeva moj Henrie: oni ne mogu ni ivjeti ni umrijeti po
svojoj volji... Meutim, poslije tvojeg obeanja, ja sam spokojniji.
Henrik porazmisli.
- Da, svakako, moj kralju, obeao sam! - ree - ali, hou li to
obeanje moi odrati?
- to time eli rei?
- Neu li i sam biti progonjen, ugroen kao i on, ak i vie no
on? Jer ja, ja sam odrastao ovjek, a on je samo dijete.
- U zabludi si! - odgovori Karlo. - Kad budem mrtav, ti e biti
jak i moan, i evo to e ti podati jakost i mo!
Pri ovim rijeima samrtnik izvadi ispod svojeg uzglavlja jednu
pergamenu.
- Pogledaj! - ree,
Henrik letimice proita list pergamene, proviene kraljevskim
peatom.
- Meni regentstvo, Sire? - klikne problijedivi od radosti.
- Da, tebi regentstvo, sve do povratka vojvode od Anua... a ako
se po svoj vjerojatnosti vojvoda od Anua nee ni vratiti, to ti ova
povelja ne daje regentstvo, ve prijestolje.
- Prijestolje... meni! - proapta Henrik.
- Da! - ree Karlo. - Tebi, jedinom koji je dostojan, a prije svega,
jedinom koji je sposoban da vlada tim raskalaenim enskarima i tim
propalim enama koje ive od krvi i suza... Moj brat d'Alanson je
izdajica. On e biti izdajica prema svima... ostavi ga u kuli zamka,
kamo sam ga strpao! Moja majka e htjeti da te ubije... protjeraj je!
Moj brat d'Anu e za tri mjeseca, za etiri mjeseca, za godinu dana
moda, napustiti Varavu i doi da ti ospori vlast. Odgovori mu
jednim papinskim pismom, Ja sam poradio na toj stvari posredstvom
mojeg ambasadora, vojvode de Nevera, i ubrzo e primiti taj
breve.
325

- O moj kralju!
- Boj se samo jedne stvari, Henrie: graanskog rata! Meutim,
ako ostane preobraenik, ti e ga izbjei. Jer, hugenotska stranka
moe biti vrsta samo pod uslovom da joj se ti stavi na elo, a
gospodin de Konde nema dovoljno snage da se bori protiv tebe...
Francuska je ravniarska zemlja, Henrie pa prema tome katolika
zemlja. Kralj Francuske treba da bude kralj katolika, ne kralj
hugenota, jer kralj Francuske treba da bude kralj veine... Kau da
osjeam grinju savjesti to sam upriliio bartolomejsku no...
dvojbe da, grinju savjesti ne! Kau da na sve pore isputam krv
hugenota... ja znam to isputam: arsenik, a ne krv!
- Oh, Sire, to to govorite?!
- Nita! Ako moja smrt treba da bude osveena, moj Henrie,
jedino bog treba da je osveti. Ne govorimo vie o njoj, ve jedino
kako bismo predvidjeli dogaaje koji e za njom uslijediti!... Ja ti
zavijetam dobar parlament i prokuanu vojsku. Osloni se na
parlament i na vojsku kako bi odolijevao svojim jedinim
neprijateljima: mojoj majci i vojvodi od Alansona.
U tom trenutku zau se u predsoblju mukli zveket oruja i
vojnike zapovijedi.
- Ja sam mrtav. - apne Henrik,
- Ti se plai, ti oklijeva! - dobaci Karlo uznemireno.
- Ja, Sire?! - otpovrne Henrik. - Ne, ja se ne plaim, ja ne
oklijevam: ja prihvaam!
Karlo mu stegne ruku.
Upravo u tom asu mu pristupi njegova dojkinja, drei u ruci
napitak to ga je maloas bila pripremila u jednoj od susjednih
prostorija, ne obraajui pozornost na to da se na tri koraka od nje
odluuje sudbina Francuske) - Dojkinjo! - ree joj Karlo. - Kai
takoer i da dovedu gospodina d'Alansona!

326

34. KRALJ JE MRTAV - IVIO KRALJ!

Nekoliko minuta kasnije unioe Katarina i vojvoda od
Alansona, oboje pepeljasto-sivi od prepasti i uzdrhtali od gnjeva.
Katarina je znala sve i bila je, u nekoliko rijei, sve rekla Franji. Oni
uinie nekoliko koraka i zastadoe u oekivanju.
Henrik je stajao do uzglavlja Karlove postelje.
Kralj im objavi svoju volju.
- Gospoo, - ree svojoj majci - da imam sina, vi biste bili
regentkinja. Ili, da nije vas, bio bi to kralj Poljske. Ili, napokon, da
nije kralja Poljske, bio to moj brat Franjo. Meutim, ja nemam sina,
pa poslije mene prijestolje pripada mojem bratu vojvodi od Anua,
koji je odsutan. A budui da e on kad-tad doi da postavi zahtjev na
to prijestolje, to ne elim da on na svojem mjestu zatekne ovjeka
koji bi mu, po gotovu jednakim pravima, mogao osporiti njegova
prava i koji bi prema tome izvrgnuo kraljevinu ratovima oko
nasljedstva. Evo zbog ega vas ne uzimam za regentkinju, gospoo:
stoga to biste imali da birate izmeu vaa dva sina, to bi bilo
muno za srce jedne majke. Evo zbog ega ne postavljam svojeg
brata Franju: stoga to bi moj brat Franjo mogao svojem starijem
bratu rei: Vi ste imali jedno prijestolje. Zato ste ga napustili?!...
Ne, ja dakle biram jednog regenta koji moe uzeti krunu u pohranu i
koji e je uvati u svojim rukama, a ne na svojoj glavi. Pozdravite
tog regenta, gospoo! Pozdravite ga, brate! Taj regent je kralj
Navare!
I, kao gest najvieg naloga, pozdravi Henrika rukom.
Katarina i d'Alanson uinie jednu kretnju koja je predstavljala
sredinu izmeu nervoznog trzaja i naklona.
- Evo, gospodine regente, - ree Karlo kralju Navare - uzmite
ovu pergamenu koja vam, sve do povratka kralja Poljske, daje

327

zapovjednitvo nad vojskama, kljueve riznice i kraljevsku mo i

prava.
Katarina je Henrika prodirala pogledom, a Franjo je toliko
glavinjao da se jedva drao na nogama. Meutim, ta vrstoa one
prve i ta slabost ovog potonjeg, umjesto da umire, ukazivale su
Henriku na opasnost koja bijae nazona, neposredna, prijetea.
Uza sve to Henrik uloi krajnji napor, savlada sve svoje bojazni i
uzme svitak iz kraljevih ruku. A onda se uspravi u svoj svojoj visini i
upre u Katarinu i Franju jedan pogled koji je htio rei:
Pripazite se! Ja sam va gospodar!
Katarina shvati taj pogled.
- Ne, ne, nikada! - vikne. - Nikada moj rod nee sagnuti glavu
pod nekim stranim robom! Nikada Francuskom nee zavladati jedan
Burbon, sve dokle preostaje i jedan Valoa!
- Majko, majko! - povie Karlo IX uspravivi se na svojoj
postelji zakrvavljenih ponjava, strasniji no igda. - Priuvajte se! Jo
uvijek sam kralj! Ne zadugo, ja to znam... ali, nije potrebno mnogo
vremena da se izda jedan nalog, nije potrebno mnogo vremena da se
kazne ubojice i trovai!
- Pa lijepo! Samo izdajte nalog, ako se usuujete! A ja, ja u
izdati svoje... Doite, Franjo doite!
I ona urno izae odvlaei sa sobom vojvodu od Alansona.
- Nansi! - povie Karlo. - Nansi! Amo, k meni! Ja to nareujem,
ja to hou, Nansi: uhapsite moju majku, uhapsite moga brata,
uhapsite...
Izljev krvi presijee Karlove rijei, a u trenutku kad je
zapovjednik garde otvorio vrata, kralj je guei se hroptao na svojoj
postelji.
Nansi je bio uo samo svoje ime. Nareenja koja su uslijedila za
tim pozivom i koja su bila izgovorena manje razgovjetnim glasom,
bijahu se izgubila u prostoru.
- Straarite pred vratima - ree Henrik - i nemojte putati nikome
da ue!
Nansi se nakloni i izae.
328

Henrik svrne opet svoj pogled na to bezivotno tijelo, za koje bi

ovjek bio mogao pomisliti da je ljeina, da laki daak nije
uznemiravao nakupinu pjene to je oiviavala njegove usnice.
Dugo ga je tako gledao. A onda upita sam sebe:
- Evo presudnog trenutka...! Treba li da vladam, treba li da
ivim?
Istoga asa odmakne se tapiserija lonice, i iza nje se pomoli
jedna blijeda glava, a posred mrtvake tiine to je vladala u
kraljevskoj odaji zatitra jedan glas.
- ivite! - ree taj glas.
- Rene?! - usklikne Henrik.
- Da, Sire!
- Tvoje je predskazivanje dakle bilo pogreno? Ja dakle neu biti
kralj? - upita Henrik.
- Vi ete to biti, Sire, ali jo nije dolo vrijeme!
- Otkud to zna? Govori, kako bih saznao mogu li ti vjerovati!
- Sluajte...
- Sluam!
- Sagnite se!
Henrik se nagne nad Karlovim tijelom. Rene se nadnese sa svoje
strane. Razdvajala ih je samo irina postelje, a i ta irina bude
smanjena uslijed njihove dvostruke kretnje. Izmeu njih dvojice
lealo je, jo uvjek bez glasa i bez pokreta, tijelo umirueg kralja.
- Sluajte! - poe Rene. - Mada me je ovamo postavila kraljicamajka da bih vas unitio, ja vie volim da vam pomognem, jer imam
povjerenja u va horoskop. Sluei vam, nalazim u onome to inim
u isti mah i probitak svojeg tijela i probitak svoje due.
- Da li ti je kraljica-majka naloila to, da mi govori te stvari? upita Henrik, pun sumnje i tjeskobe.
- Nije! - odgovori Rene. - Meutim, ujte jednu tajnu!
I nagne se jo blie. Henrik uini to isto, tako da se dvije glave
malone dodirnue.
Taj razgovor dvojice ljudi nadnesenih nad tijelom jednog
umirueg kralja imao je u sebi neto tako mrano, da se
329

praznovjernom Firentincu nakostrijei kosa na glavi, i da Henriku

izbije na lice obilat znoj.
- ujte! - nastavi Rene. - ujte jednu tajnu koju znam jedino ja i
koju u vam otkriti ako mi se budete zakleli ovim samrtnikom da mi
pratate smrt svoje majke.
- Ve sam vam to jednom obeao! - ree Henrik ije se lice
smrkne.
- Obeao, ali ne zakleo! - dobaci Rene odmaknuvi se.
- Zaklinjem se! - izgovori Henrik ispruivi desnu ruku na
kraljevu glavu.
- Dakle, Sire, - ree Firentinac uurbano - kralj Poljske dolazi!
- Ne! - odgovori Henrik. - Tekli je bio zadran po nalogu kralja
Karla.
- Kralj Karlo zadrao je samo onoga koji je krenuo preko atoTierija, a kraljica-majka bila je u svojoj obazrivosti poslala trojica
njih, u tri pravca.
- Oh, koje li nevolje za mene! - klikne Henrik.
- Jutros je stigao jedan glasnik iz Varave. Kralj Poljske je
krenuo za njim, a da nitko nije ni pomislio na to da se tome usprotivi,
jer se u Varavi jo nije znalo za kraljevu bolest. Glasnik je stigao
samo nekoliko sati ranije no to e stii Henrik d'Anu.
- Oh, kad bih imao na raspolaganju makar osam dana! - klikne
Henrik.
- Da, ali vi nemate na raspolaganju ni osam sati. Jeste li uli
zveket oruja to su ga pripremili?
- Jesam.
- To oruje su pripremili za vas. Doi e da vas ubiju, ovamo,
ak u kraljevu odaju!
- Kralj jo nije mrtav!
Rene se netremice zagleda u Karla.
- Ali e to biti za deset minuta! Preostaje vam dakle deset minuta
ivota, a moda jo i manje.
- to dakle da radim?
- Bjeite ne gubei ni minute, ne gubei ni sekunde.
330

- Ali, kojim putem? Ako ekaju u predsoblju, ubit e me im

izaem.
- Sluajte me... ja za vas stavljam sve na kocku... Nemojte to
nikada zaboraviti!
- Budi bez brige!
- Poite za mnom kroz ovaj tajni prolaz. Odvest u vas do
podzemnog izlaza. Potom u, da bih vam dao vremena, otii k vaoj
punici i rei da silazite. Smatrat e se da ste otkrili tajni prolaz i da
ste to iskoristili za svoj bijeg. Doite, doite!
Henrik se nagne nad Karla i poljubi ga u elo.
- Zbogom, brate moj! - ree. - Neu zaboraviti da je tvoja
posljednja elja bila da me vidi kao svojeg nasljednika. Neu
zaboraviti da je tvoja posljednja volja bila da postanem kralj... Umri
u miru! U ime svoje brae ja ti pratam prolivenu krv.
- Oprez! Oprez! - ree Rene. - On se vraa k svijesti. Bjeite
prije nego to opet otvori oi! Bjeite!
- Dojkinjo! - promrmlja Karlo. - Dojkinjo!
Henrik zgrabi sa Karlovog uzglavlja ma koji je sada umiruem
kralju bio izlian, spremi u njedra pergamenu koja ga je proizvela
namjesnikom, poljubi po posljednji puta Karlovo elo, zaobie oko
postelje i pohita kroz otvor koji se za njim opet zatvori.
- Dojkinjo! - pozva kralj jaim glasom. - Dojkinjo!
Dobra ena dotri.
- to je, mali moj Karlo? - upita.
- Dojkinjo, - ree kralj, otvorenih vea i oiju rairenih uslijed
stravine ukoenosti bliske smrti - mora da se neto dogodilo za
vrijeme dok sam spavao... Vidim veliku svjetlost, vidim boga naeg
gospoda... Vidim Isusa Krista, vidim blaenu djevicu Mariju... Oni
ga mole, oni ga preklinju za mene... Svemoni gospod mi prata...
On me zove... ! Boe moj, boe moj, primi me u svojem milosru...!
Boe moj, zaboravi da sam bio kralj, jer dolazim k tebi bez ezla i
bez krune...! Boe moj, zaboravi zloine kralja, i spomeni se samo
patnji ovjeka...! Boe moj, evo me!

331

Poto se, postepeno kako je bio izgovarao te rijei, bijae sve

vie i vie pridizao kao da bi da poe ususret glasu koji ga je
pozivao, Karlo poslije tih posljednjih rijei ispusti uzdah i klone,
nepomian i leden, u naruje svoje dojkinje.
Za to vrijeme, dok su vojnici, koje je pozvala Katarina, nagrnuli
na svima poznati prolaz kojim je Henrik trebalo da izae, Henrik je
pod vodstvom Renea proao tajnim hodnikom i stigao do podzemnog
izlaza te uzjaio konja to je ekao na nj i pojurio prema mjestu na
kome je znao da e nai de Muaa.
Iznenada se, uslijed buke njegova konja od ijeg je topota
odzvanjalo tlo, nekoliko straara obazre i povika:
- On bjei! On bjei!
- Tko bjei? - povie kraljica-majka pristupivi jednom prozoru.
- Kralj Henrik! Kralj Navare! - viknue straari.
- Pucajte? - povie Katarina. - Pucajte u nj!
Straari nanianie, no Henrik je ve bio odvie udaljen.
- On bjei! - klikne kraljica-majka. - Znai da je pobijeen!
- On bjei! - apne vojvoda od Alansona. - Znai da sam ja kralj!
Ali, u tom trenutku, dok su Franjo i njegova majka jo stajali
kod prozora, most za dizanje se zatrese pod topotom konja, zau se
zveket oruja i velika halabuka, a jedan mladi, jurei u galopu, sa
beretom u ruci, ujaha u dvorite viui: Francuska!. Za njim
ujahae etiri plemia koji bijahu, ba kao i on prekriveni znojem,
prainom i konjskom pjenom.
- Sine moj! - usklikne Katarina pruajui obje ruke kroz prozor.
- Majko! - odgovori mladi skaui sa sedla.
- Moj brat d'Anu! - krikne sa uasom Franjo, odmiui se sa
prozora.
- Da nije prekasno? - upita Henrik d'Anu svoju majku.
- Ne, naprotiv, upravo je na vrijeme! Da te je sam bog vodio za
ruku, ne bi te bio doveo u bolji as! Gledaj i sluaj!
I doista, gospodin de Nansi, zapovjednik garde, izaao je na
balkon kraljeve odaje.
Svi pogledi se uperie u njega.
332

On slomi jedan tapi na dva komada i isprui ruke, drei u

svakoj aci po jedan komad.
- Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo IX je mrtav! Kralj Karlo
IX je mrtav. - vikne tri puta.
I ispusti oba komada slomljenog tapia.
- ivio kralj Henrik III! - vikne tada Katarina krstei se u
pobonoj zahvalnosti. - ivio kralj Henrik III!
Svi glasovi ponovie taj povik, osim glasa vojvode od Alansona.
- Oh, ona me je izigrala! - promrsi zarivajui nokte u svoje
grudi.
- Pobijedila sam! - klikne Katarina. - Taj mrski Bearnac nee
vladati!

333

35. EPILOG
Godina dana bijae protekla od smrti kralja Karla IX i
zasijedanja na prijestolje njegova nasljednika.
Kralj Henrik III, koji je sretno vladao milou bojom i svoje
majke Katarine, krenuo je na jednu lijepu procesiju, poduzetu u ast
Nae Gospe od Kleria (Clery). Poao je pjeice, sa kraljicom svojom
enom i sa itavim dvorom.
Kralj Henrik III mogao je slobodno sebi priutiti tu dokolicu: u
to doba nije ga zaokupljala nikakva ozbiljna briga.
Kralj Navare nalazio se u Navari, kamo je tako odavno udio
otii, i bio je veoma zaokupljen, kako se govorkalo, jednom lijepom
djevojkom iz roda Monmoransijevih, koju je nazivao La Fosez (La
Fosseuse). Margerita je ivjela pokraj njega, tuna i mrana, nalazei
jedino u svojim lijepim brdima, ne moda razonodu, ve ublaenje
svojih dviju velikih boli: odsutnosti i smrti.
Pariz bijae veoma miran, a kraljica-majka, stvarna regentica
otkako je njezin ljubljeni sin Henrik postao kralj, boravila je u Luvru,
sad pak u palai Soason (Soissons), koja se nalazila na mjestu na
kojem se danas uzdie itna trnica i od koje je preostalo samo jo
onaj vitki stup to ga moemo vidjeti jo i danas.
Jedne veeri bila je zabavljena prouavanjem zvijezda zajedno
sa Reneom, za ije male izdaje nije nikada saznala, i koji se kod nje
bijae opet vratio u milost zahvaljujui lanom svjedoanstvu to ga
je tako dobro podesio u sluaju Kokonaa i de La Mola, kadli joj
dooe javiti da je u molitvenoj odaji eka neki ovjek koji tvrdi da
joj ima saopiti neku stvar od najvee vanosti.
Ona urno sie i zatekne gospara de Morvela.
- On je ovdje. - usklikne nekadanji zapovjednik, petardiraca, ne
pustivi, suprotno kraljevskoj etikeciji, Katarini vremena da ga prva
oslovi.
334

- Tko to... on? - upita Katarina.

- A tko drugi bi to trebalo da bude, gospoo, ako ne kralj
Navare!
- Ovdje?! - klikne Katarina. - Ovdje?! On! Henrik?! A poto je
doao ovamo, taj ludov?!
- Ako je vjerovati vanjskom prividu, doao je da posjeti gospou
de Sov, i to je sve. Ako je pak zakljuivati po vjerojatnosti, doao je
da snuje urotu protiv kralja.
- A otkud znate da je ovdje?
- Juer sam vidio kako je uao u jednu kuu, a as kasnije je
dola gospoa de Sov da mu se ondje pridrui.
- Jeste li sigurni da je to bio on?
- ekao sam sve do njegova izlaska, to jest tokom jednog dijela
noi. U tri sata dvoje ljubavnika se ponovo uputilo napolje. Ondje je
ona, zahvaljujui vrataru koji je zacijelo potplaen za njegove
probitke, ula bez ikakvih uznemiravanja, a kralj je pak otiao
pjevuei neku pjesmicu i tako bezbrinim korakom kao da se nalazi
posred svojih planina.
- A kamo je otiao?
- U ulicu Arbr-Sek, u svratiste K lijepoj zvijezdi k onom istom
gostioniaru kod kojeg su stanovala ona dva vjeca to ih je Vae
Velianstvo prole godine dalo smaknuti.
- Zato niste smjesta doli da mi to kaete?
- Jer jo nisam bio potpuno siguran u svoju stvar.
- A sada?
- Sada jesam!
- Ti si ga vidio?
- Savreno jasno. Bio sam se postavio u zasjedu kod nekog
trgovca vinom, preko puta. Najprije sam ga vidio kako ulazi u onu
istu kuu kao i sino. A zatim, budui da je gospoa de Sov
zakasnila, on je neoprezno pomolio svoje lice na okno jednog
prozora na prvom katu, i toga puta meni su se rasprile sve sumnje. A
osim toga, asak kasnije dola je gospoa de Sov da mu se ponovo
pridrui.
335

- A misli li da e se oni kao i prole noi, zadrati ondje sve do

tri sata ujutro?
- To je vjerojatno.
- A gdje je ta kua?
- Kraj Kroa-de-Pti-am (Croix-des-Petits-Shamps), prema SentOnoreu.
- Dobro je! - ree Katarina. - Gospodinu de Sovu nije poznat va
rukopis?
- Nije.
- Sjednite i piite!
Morvel poslua nalog i dohvati pero.
- Spreman sam gospoo! - ree. Katarina stane diktirati:
- Za vrijeme dok barun de Sov vri u Luvru svoju slubu,
barunica se zadrava sa jednim kicoem, svojim prijateljem, u jednoj
kui blizu Kroa-de-Pti-am, prema Sent Onoreu. Barun de Sov e tu
kuu prepoznati po jednom crvenom kriu koji e biti nacrtan na
zidu.
- Da, molim? - upita Morvel.
- Nainite jo jedan prijepis tog pisma! - ree Katarina.
Morvel podlono izvri nalog.
- A sada, - nastavi kraljica-majka - dajte po nekom spretnom
ovjeku predati jedno od tih pisama barunu de Sovu, a drugo pak
neka tom ovjeku ispadne u hodnicima Luvra.
- Ne shvaam! - ree Morvel. Katarina slegne ramenima.
- Ne shvaate da e se mu, koji dobije takvo pismo, naljutiti?
- Ali, ini mi se, gospoo, da se u vremenima kralja Navare nije
ljutio...
- Onaj koji gleda kroz prste jednom kralju, moda nee gledati
kroz prste nekom obinom udvarau. Uostalom, ako se on ne bi
naljutio, tad ete se umjesto njega naljutiti vi!
- Ja?!
- Svakako! Uzet ete etvoricu ljudi, estoricu ako bude
potrebno, maskirat ete se, provalit ete vrata kao da vas je poslao
barun, uhvatit ete ljubavnike nasred njihova domjenka i udarit ete
336

u ime kralja. A sutradan e to pisamce, izgubljeno u hodniku Luvra i

pronaeno od neke milosrdne due koja ga je dotle ve dala u opticaj,
potvrdit da je posrijedi osveta mua... i samo je puki sluaj skrivio da
je taj udvara bio kralj Navare... no tko bi to bio mogao i naslutiti,
kad je svatko bio u uvjerenju da se on nalazi u Pou?!
Morvel udivljeno pogleda Katarinu, nakloni se i izae.
U isto vrijeme kad je Morvel izlazio iz palae Soason, gospoa
de Sov je ulazila u malu kuicu kraj Kroa-de-Pti-am.
Henrik ju je oekivao kod odkrinutih vratiju.
im ju je ugledao na stubitu, upita:
- Nije li vas netko slijedio?
- Ta nije! - odgovori Sarlota. - Bar koliko mi je poznato.
- Mislim, naime, da su mene slijedili! - ree Henrik. - I to ne
samo prole noi, ve i veeras.
- Oh, boe! - klikne Sarlota. - Vi me plaite, Sire! Ako bi se to
drago sjeanje to ste ga posvetili jednoj nekadanjoj prijateljici
okrenulo na zlo po vas, ja bih bila neutjena!
- Umirite se, prijateljice moja! - ree Bearnac. - Imamo tri maa
koji straare u mraku.
- Tri... to je prilino malo, Sire!
- To je dovoljno, ako se ti maevi zovu de Mua, Sokur
(Saucourt) i Bartelemi (Barthelemy).
- Znai da je de Mua s vama u Parizu?
- Svakako!
- Usudio se da se vrati u prijestolnicu?! Ta zar, kao i vi, ima
neku nevoljnu enu koja luduje za njim?
- Ne, ve jednog neprijatelja na iju je smrt prisegao. Jedino jo
mrnja, draga moja,, moe potaknuti na tolike ludosti kao ljubav.
- Hvala, Sire!
- Oh - ree Henrik - ne kaem to za sadanje ludosti! Ja to kaem
za prole i budue ludosti.. Meutim, nemojmo o tome raspravljati!
Ne valja nam gubiti vrijeme!
- Vi dakle ipak odlazite?
- Noas.
337

- Znai da su poslovi zbog kojih ste se vratili u Pariz zavreni?

- Vratio sam se ovamo samo radi vas!
- Gaskonje!
- Trista mu, prijateljice moja, ja govorim istinu! Ali, pustimo na
stranu ta sjeanja: imam na raspolaganju samo jo dva ili tri sata da
budem sretan, a zatim... vjeni rastanak!
- Ah, Sire, - otpovrne gospoa de Sov - vjena je samo moja
ljubav!
Henrik je maloas rekao da nema vremena za raspravljanje: on
se dakle ne upusti u raspravu. On povjeruje, ili se, skeptik kakav je
bio, priini da vjeruje.
Za to vrijeme, kao to je to rekao kralj Navare, de Mua i njegovi
drugovi bijahu sakriveni u okolini kue.
Bilo je dogovoreno da e Henrik izai iz kuice u pono umjesto
da iz nje izae u tri sata, da e kao i sino da otprate gospou de Sov
u Luvr i da e odanle krenuti u ulicu Serice, gdje je stanovao Morvel.
Tek toga dana, koji je upravo protekao, de Mua bijae napokon
dobio sigurne obavijesti o kui u kojoj je obitovao njegov neprijatelj,
Bili su ovdje od unazad sat vremena od prilike, kadli ugledae
jednog ovjeka, za kojim su na pet koraka udaljenosti siljedila jo
petorica ljudi, koji se priblii vratima kuice i koji stane isprobavati
jedan za drugim pet kljueva.
Vidjevi to, de Mua, koji je bio sakriven u udubljenju jednih
susjednih vratiju, zaleti se u jednom jedinom skoku iz svojeg
skrovita k tom ovjeku i epa ga za ruku.
- Trenutak samo! - ree. - Ovdje je ulaz zabranjen!
ovjek odskoi unatrag, a u skoku mu spade eir.
- De Mua de Sen-Fal! - usklikne.
- Morvel! - zaurla hugenot isukavi svoj ma. - Ja sam te traio,
a ti si mi doao ususret! Hvala!
Meutim, on u svojoj jarosti ne zaboravi na Henrika: okrenuvi
se prema prozoru, zazvida na nain bearnskih obana.
- To e biti dovoljno! - dovikne Sokuru. - A sada, naprijed,
ubojico, naprijed!
338

I nasrne na Morvela.
Ovaj je imao vremena da potegne za svojim opasaem jednu
pitolju.
- Aj! - dobaci kraljev kolja nianei na mladia. - Ovoga puta
mislim da si mrtav!
I odapne hitac. Ali de Mua se baci udesno, i kugla proe ne
pogodivi ga.
- A sad je na meni red! - povie mladi.
I zada Morvelu tako otar ubod maem, da je, iako je udarac
pogodio njegov konati opasa, ocjelni vrak proao kroz zapreku i
zabio se u meso.
Ubojica ispusti jedan divljaki krik koji je svjedoio o tako
velikoj boli, da biri, koji bijahu u njegovoj pratnji, pomislie da je
pogoen smrtno te pobjegoe uasnuti u pravcu ulice Sent-Onore.
Morvel nije bio hrabar. Videi da su ga njegovi ljudi napustili i
imajui pred sobom protivnika kakav je bio de Mua, on takoer
pokua pobjei i potra istim putem kojim bijahu umakli oni, viui:
Upomo!
De Mua, Sokur i Bartelemi, poneseni svojim arom, dadoe se u
potjeru.
Kad su uli u ulicu Frenel, kojom su krenuli da bi im presjekli
put, otvori se jedan prozor, a jedan ovjek skoi sa prvog kata na
zemlju, svjee smoenu od kie.
Bio je to Henrik.
De Muaov zviduk ga bijae upozorio na neku opasnost, a onaj
hitac iz pitolje bio mu je obznanio da je to opasnost ozbiljna i
privukao ga u pomo njegovim prijateljima.
Pun ara i snaan, on pojuri za njima sa maem u ruci.
Jedan krik mu poslui za vodia: doao je sa kapije de Seran
(des Sergents).
Bio je to Morvel koji je, osjetivi da ga de Mua dovodi u kripac,
po drugi puta pozvao u pomo svoje ljude koje je bila zanijela strava.
Valjalo mu je da se okrene ili da bude uboden s lea.

339

Morvel se okrene, odbije ma svojeg neprijatelja te mu gotovo

smjesta zatim zada jedan tako vjet udarac, da mu raspori earpu.
Ali, de Mua smjesta odogovori. Ma se ponovo zarije u meso to
ga ve bijae naeo, a dvostruk mlaz krvi briznu iz dvostruke rane.
- Ovo mu sjedi! - vikne Henrik koji ih je dostigao. - Naprijed,
naprijed, de Mua!
De Muau nije trebalo bodrenja.
On se ponovo ustremi na Morvela, no ovaj ga ne doeka.
Pritisnuvi lijevom rukom svoju ranu, on se dade u oajniki trk,
- Ubij ga, brzo, ubij ga! - vikne kralj. - Evo se zaustavljaju
njegovi vojnici, a oajanje kukavica nije dobro za junake!
Morvel, ija su plua pucala, ije je disanje hripalo, iji je svaki
udisaj istjerivao krvav znoj, iznenada se srui od iscrpljenja. No
smjesta se opet pridigne te, okrenuvi se na jednom koljenu,
suprotstavi de Muau vrak svojeg maa.
- Prijatelji! Prijatelji! - povie. - Ima ih samo dvojica! Pucajte!
Pucajte na njih!
I doista, Sokur i Bartelemi odlutali su u potjeri za dvojicom bira
koji bijahu udarili ulicom Puli, a kralj i de Mua se naoe sami pred
etvoricom ljudi.
- Pucaj! - nastavi urlati Morvel, a jedan od njegovih vojnika se
stvarno spremi da pripuca iz svojeg musketona.
- Da, no prije toga umri, izdajice! - povie de Mua. - Umri,
bijednie, umri proklet kao muki ubojica!
I, zgrabivi jednom rukom Morvelov ma, zarije drugom svoj
vlastiti odozgo prema dolje u grudi svojeg neprijatelja, i to tolikom
estinom da ga je prikovao za zemlju.
- Pripazi se! Pripazi se! - vikne Henrik.
De Mua poskoi unatrag ostavivi svoj ma u Morvelovom
tijelu, jer je jedan vojnik nanianio i bio na tome da ga ubije izbliza.
Istovremeno Henrik zabije svoj ma u tijelo vojnika koji se sa
jednim krikom srui do Morvela.
Ostala dvojica vojnika se dadoe u bijeg.

340

- Doi, de Mua, doi! - vikne Henrik. - Ne gubimo ni trenutka!

Ako bi nas prepoznali, s nama bi bilo gotovo!
- Stanite, Sire, a moj ma?! Mislite li da u ga ostaviti u tijelu
tog bijednika?!
I pristupi Morvelu koji je leao naoko nepomino. Ali u trenutku
kad je de Mua dohvatio drak toga maa, koji je stvarno bio ostao u
Morvelovom tijelu, ovaj se pridigne, oboruan musketonom to ga
vojnik bijae ispustio u padu, te izbliza otposla hitac u sredinu de
Muaovih grudi.
Mladi se srui ne ispustivi ni krika. Bio je pogoen na mjestu.
Henrik se baci na Morvela, no ovaj bijae takoer pao, a de
Muaov ma je strao samo jo u ljeini.
Valjalo je bjeati. Buka je bila privukla velik broj osoba, i mogla
je naii nona ophodnja. Henrik potrai meu znatieljnicima, koje je
buka privukla, kakvo poznato lice, i odjednom krikne od radosti.
Upravo je prepoznao gazdu La Irijera.
Budui da se taj prizor odigravao do podnoja raspela na
Traoaru (Trahoir), to jest preko puta ulice Arbr-Sek, to je na stari
znanac, ija po prirodi nevesela ud bijae nakon smrti de La Mola i
Kokonaa, dvojice njegovih omiljenih gostiju, postala jo mnogo
turobnija, bio napustio svoje tednjake i svoje lonce upravo u
trenutku kada je spremao veeru kralja Navare, te je dotrao.
- Dragi moj La Irijeru, preporuam vaoj brizi de Muaa, mada se
veoma plaim da tu vie nema pomoi. Odnesite ga k svojoj kui, i
ukoliko jo ivi, ne tedite ni sa ime... evo moje kese! to se pak
ovog drugog tie, ostavite ga u ulinom ljebu i neka sagnjili kao
pas!
- A vi? - upita La Irijer.
- Ja treba na jednom mjestu da se oprostim. Evo, hitam i bit u
kod vas za deset minuta. Pripremite mi moje konje!
I Henrik doista potri u pravcu malene kuice blizu Kroa-de-Ptiam. Meutim, ispavi iz ulice Grenel, zasta sav zaprepaten,
Brojna gomila ljudi bila se sakupila ispred vratiju.
- to je s tom kuom? - upita Henrik. - to se dogodilo?
341

- Oh, - odgovori onaj na koga se bio obratio - dogodila se velika

nesrea, gospodine! Vjernu lijepu mladu enu maloas je probo
bodeom njezin mu, kojemu su bili dostavili jedno pisamce sa
obavijeu da je njegova ena na sastanku sa nekim ljubavnikom.
- A mu?! - brzo upita Henrik.
- Umaknuo je.
- ena?
- Ona je ovdje.
- Mrtva?
- Jo nije, ali, hvala budi bogu, samo to nije!
- Oh! - zavapi Henrik. - Ja sam dakle proklet!
I pojuri u kuu.
Soba je bila puna svijeta, a sav taj svijet se natisnuo oko postelje
na kojoj je leala uboga arlota, probodena sa dva udarca bodeom.
Njezin mu koji je tokom dvije godine prikrivao svoju
ljubomoru na Henrika, ugrabio je tu priliku da se osveti na njoj.
- arloto! arloto! - krikne Henrik razmaknuvi mnotvo i
padajui na koljena pred posteljom.
arlota otvori svoje lijepe oi, koje su se ve bile zamaglile
uslijed bliske smrti, a onda joj se ote jedan krik od kojeg joj brizne
krv na obje rane.
- Oh! - ree poduzimajui napor da se pridigne. - Znala sam da
ne mogu umrijeti a da ga jo jednom ne vidim!
I doista, kao da je saekala samo taj trenutak da bi dala Henriku
tu duu koja ga bijae toliko ljubila, ona pritisne svoje usne na elo
kralja Navare, apne jo jednom Volim te! i klone mrtva.
Henrik se nije mogao due zadravati a da se ne upropasti. On
izvadi svoj bode, odree jedan uvojak te lijepe plave kose koju je
toliko puta bio raspustio da bi se divio njezinoj duini, i izae
jecajui posred jecaja prisutnih, koji nisu ni slutili da plau nad
nesreom tako velike gospoe.
- Prijatelj, ljubav... - zavapi Henrik sav izvan sebe - sve me
ostavlja, sve me naputa, sve mi odjednom nedostaje!

342

- Da, Sire, - apne mu potiho jedan ovjek koji se bio odvojio od

gomile znatieljnika sakupljene ispred kue i koji je bio poao za
njim - ali vam jo uvijek preostaje prijestolje!
- Rene! - klikne Henrik.
- Da, Sire... Rene koji bdije nad vama! Onaj nesretnik je izdiui
izgovorio vae ime. Sada se zna da ste u Parizu. Strijelci su u potrazi
za vama... bjeite, bjeite!
- I ti kae da u biti kralj, Rene? Ja bjegunac?!
- Pogledajte, Sire! - ree Firentinac pokazujui kralju jednu
zvijezdu koja se oslobaala, blistava, iz nabora jednog crnog oblaka.
- Ne kaem to ja, ve ona!
Henrik uzdahne i nestane u mraku.

343