Bahrudin Kaletović, „junak“ Jutelove priče iz

rata u Sloveniji, juna 1991. Godine, šest

godina poslije.

GLEDAO SAM SAMO KAKO DA

PREŽIVIM

„Bilo je strašno, najbolji jaran mi je umro na

rukama, zajedno smo svirali u domu JNA, a
ja sam gledao samo kako da preživim i da se
što prije vratim kući“. No kući je Bahrudina
tek čekao pravi rat, u kojem je bio pune
četiri godine. Danas, kaže, da ga ništa ne
interesira nego kako preživjeti i ishraniti
ženu i četverogodišnju ćerku Esmeraldu.
„Sviram po kafanama – za veče stotka i
mašala“, kaže Bahrudin.
 - Kako je?
- Jebeno!
- Zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?
- Oni Slovenci kao hoće da se otcijepe, a
mi, kao nedamo im. Care, da mi je samo
da se vratim kući.

Gledaoci Jutela na području bivše

Jugoslavije dobro su zapamtili ovaj dijalog
između tada 19-godišnjeg Bahrudina
Kaletovića i reportera Jutela, Ivice Puljića,
negdje „na položaju“ u blizini Cerklja, za
vrijeme kratkotrajnog rata u Sloveniji, ljeta
1991. godine. Bahrudin je postao tada
medijska ličnost broj jedan i u njegovoj
rodnoj Tuzli, a i šire. Potražili smo ovih dana
Bahrudina u porodičnoj kući na kraju Tuzle,
preko puta bolnice u Kreki. Najavljujući
posjetu ljupki dječiji glasić je veoma
kulturno zapitao –a ko ga treba?, a kada
smo se predstavili glasić je odrecitirao:
momenat, sada ću pozvati tatu. Kasnije smo
saznali da ljupki dječiji glasić pripada
plavokosoj Bahrudinovoj ćerkici Esmeraldi,
kojoj su sada četiri godine. Bahrudin
Kaletović nije baš rječit čovjek. Kratko nam
je rekao da je rođen u Mosniku, tuzlanskom
kvartu, odakle počinje čaršija, kako sam
kaže. Završio je zanat i kao otac postao
tokar. A onda je došla vojska. Rat u Sloveniji
zatekao ga je u kasarni u Karlovcu i jednoga
dana su ih pokupili i rekli im da idu u
Sloveniju, jer Slovenci mijenjaju obilježja na
granici.
- Došli smo u Sloveniju i nismo zapravo
znali gdje smo. Tek kasnije smo saznali
da je u blizini Cerklje, i vojni aerodrom.
Bilo je žestoko, roljalo se pravo. Gledao
 sam samo da izvučem živu glavu, a kao
nekakvom desetaru dali su mi i tri
guštera (regruta) koji su tek došli u
vojsku. Nije me zanimalo ništa, samo da
ostanem živ. Već tada sam shvatio da
smo mi pioni u njihovoj (JNA) šahovskoj
igri. Bili su to i oficiri koji su bili s nama,
ali, za razliku od nas, oni su mogli
donositi nekakve odluke.
U Bahrudinovoj priči o ratu u Sloveniji nema
mržnje, pa ni onda kada mu najbolji jaran
umire na rukama. Jedina stvar o kojoj
razmišlja je kako sačuvati glavu i izvući se iz
ovog pakla, kako kaže. Jer, njegova jedinica
je bila posljednja na širem području Cerklja
koja je još uvijek djelovala. Imali su 12 BOV-
ova (borbena oklopna vozil) ali su bili
blokirani i s jedne i s druge strane ceste.
Poslije okršaja toga dana, major Boško
Prodanović je započeo pregovore sa
teritorijalcima Slovenije.
- Ostavili smo borbena vozila i krenuli
pješke. Predali smo se teritorijalcima i
oni su nas vojnike smjestili u neki lovački
dom, a oficire odmah iza rešetaka. U
domu nam je bilo lijepo. Osoblje je bilo
ljubazno, hrana dobra, a nakon 15 dana
smo se i okupali. Sutradan su nam
donijeli civilke i svak' svojim putem, kaže
Bahrudin.
No stigavši u Tuzlu, dobio je obavijest iz
kasarne JNA „Husinska buna“ da se odmori
petnaestak dana, a onda da se javi u
jedinicu.
- I eto me opet u uniformi JNA, priča
Bahrudin. Gluvarili smo nekoliko dana, a
onda dođe naređenje da se spremimo za
pokret. Ušli smo u autobus, a u njemu
 stražari sa automatima. Nismo znali gdje
ćemo. Tek pred kraj puta rekoše nam da
idemo u Đakovo. Tamo sam se uštelio
kao muzičar u vojničkom klubu i u
Đakovu sam ostao do 29.11.1991.
godine, kada sam demobiliziran.
Pitamo Bahrudina kako je doživljavao JNA u
to doba. Odgovara da je otprilike bilo sve u
redu, ali da je bilo tu i tamo provokacija od
strane vojnika koji su bili iz Srbije.
- Kada negdje zasjednemo i malo
popijemo, oni počnu pjevati četničke
pjesme, ali ja sam sve mislio da je to
šala. Nisam tome pridavao nikakav
značaj, veli on.
Poslije demobilizacije vratio se Bahrudin u
Tuzlu. Posla nije bilo, pa je pomalo svirao po
kafanama. U proljeće 1992. Godine otišao je
u Bečej, u Vojvodinu, da posjeti neku
rodbinu, a pred samo izbijanje rata u BiH,
posljednjim vozom se vratio u Tuzlu. Po
otpočinjanju agresije dobrovoljno se prijavio
u rezervnu miliciju 17. maja 1992. godine.
Pitamo ga kako to kada mu se rat ogadio u
Sloveniji?
- E, ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bila
moja Tuzla, Bosna i Hercegovina i
zajedno sa ocem sam bio među prvim
dobrovoljcima za odbranu grada i BiH. U
Sloveniji je bilo nešto drugo. Vidjela se
neka dezorganizacija u vojsci. Da su nas
psihološki pripremali, da su nam
usađivali mržnju prema neprijatelju –
Slovencima, bog zna kako bi se ponašali.
U Armiji BiH Bahrudin je proveo četiri duge
godine, demobiliziran je tek 24. aprila 1996.
godine.
 - Nakon svega, ono u Sloveniji bio je mačji
kašalj od rata. Ovdje je tek bio pakao.
Iako sam cijelo vrijeme bio u vezi, dakle
iza linije fronte, nagledao sam se svega i
svačega. I sam sam bio u pogibelji.
Snajperista s one strane nije bio
precizan, metak me je samo okrznuo po
vratu, kaze Bahrudin.
I, opet, dok priča o ratu u BiH u Bahrudina
nema mržnje. Stalno ističe kako je
nepravedno, neljudski, da neko natjera ljude
da pucaju jedni na druge.
U razgovoru sa Bahrudinom dotakli smo se i
teme o raspadu Jugoslavije.
- Tako sam bio mlad. Za mene je Juga, ona
Titova, bila država po mjeri. Ovo sada,
Slovenija, Hrvatska, Bosna, sve je to
tanko. Bio sam u Hrvatskoj i Hrvati se
nešto trse, ko biva Evropa su, ali vidi se i
 kod njih neka napetost, svak se o sebi
zabavio. Jedino mi ovdje u Bosni smo
pravi, ili se to meni samo čini, ne znam.
No, i sada bih bio za Titovu Jugu.
Pregrmio je tako Bahrudin dva rata, a sada
vodi novi. Bori se da prehrani porodicu. Na
koji način, pitamo ga.
- Muzikom. Sviram gitaru u narodnjačkom
bendu, „Folk fol band“, se zove. Sviramo
po kafanama i dobro nam ide. I zaradi se
lijepo – stotka za večer – dojč maraka,
naravno, ali nažalost ne svaki dan, nego
samo preko vikenda. I to je dobro, pa
preživljavamo nekako.
„Folk fol band“ svira najčešće po kafanama
u Hrvatskoj – svirali su u Sesvetama u
Zagrebu, a sada će u jednu kafanu u
Slavonskom brodu. „Dobro se zaradi, velik, a
ima i bakšiša, mašala“.
I tako Bahrudin, prije šest godina medijska
zvijezda Jutela, danas je „estradni umjetnik“,
namjestio je prizemlje očeve kuće i sa
ženom i ćerkicom Esmeraldom lijepo živi.
Istina, nema ga preko vikenda, „ali ja to
nadoknadim u ostalim danima u sedmici“,
kaže na kraju razgovora Bahrudin Kaletović.

Potpisi pod slike: Bahrudin na položaju, u

Sloveniji
Bahrudin /lijevo/ sa vođom
Folk fol banda, Džojom