Jedan dan u životu Dražena Erdemovića

Slavenka Drakulić

Dražen Erdemović, rođen u Tuzli 1971. godine, od majke Hrvatice i oca Srbina, optužen je za zločine
protiv čovječnosti jer je 16. srpnja 1995. sudjelovao u pokolju Muslimana u Srebrenici. Za vrijeme
istrage i suđenja opetovano je izražavao žaljenje zbog zločina koji je počinio. Erdemović je objasnio
kako je morao pucati, jer kada je odbio, zapovjednik mu je zaprijetio smrću. Izrečena mu je kazna od
deset godina zatvora, koja je nakon žalbe smanjena na pet, jer je Međunarodni sud priznao da je
Erdemović bio pod ekstremnim pritiskom. Bio je svjedok tužitelja u slučajevima Krstić i Karadžić-
Mladić. Danas je na slobodi i uživa status zaštićenog svjedoka.

Već je prošlo devet sati ujutro kada je Dražen Erdemović sa svojom jedinicom stigao na farmu
Branjevo. Toga jutra, kada su ih pokupili iz baze u Vlasenici, nije im rečeno kakav ih zadatak očekuje.
Zapovjednik Bruno Gojković nije baš bio razgovorljiv - za čitave vožnje autobusom nije svojim
vojnicima rekao kamo idu. Draženu se to nije sviđalo. Zadaci njihove Desete inženjerijske jedinice
Vojske Republike Srpske obično su bili jasni - izviđanje ili postavljanje eksploziva na neprijateljski
teren, o čemu su uvijek bili unaprijed detaljno obaviješteni. Ali ovaj zadatak bio je obavijen velom
tajne. Dražen je samo znao da sa sobom nose mnogo municije za pištolje i automatske puške.

Nakon kraće vožnje iskrcali su se u blizini neke farme. Bila je to svinjogojska farma, ali sve su zgrade
bile napuštene; nije bilo životinja niti ljudi, osim jednog stražara. Nekoliko je vojnika sjelo u sjenu
velikog hrasta u dvorištu. Iako je bilo rano prijepodne, već je bilo vruće. Dražen je promatrao okolna
polja, šumu obasjanu suncem i plavičaste planine u pozadini. Pogled je bio divan. Podsjećao ga je na
seoce gdje su mu živjeli roditelji i gdje je kao dijete provodio ljeta. Bosnu je uvijek smatrao
prekrasnom. Nije baš previše putovao da bi mogao uspoređivati, ali to je čuo i od drugih. Bilo mu je
vruće. Kada bi barem mogao zaplivati u rijeci! Baš kao kada je bio mali i s prijateljima se išao kupati u
potoku kraj sela, s rajčicom i kruhom namazanim mašću koji bi mu baka dala za užinu. Dražen se još
sjećao kako je to bio dobar osjećaj, vruć od trčanja skočiti u hladnu vodu i poslije zagristi rajčicu
ugrijanu suncem.

Ali u Branjevo nije došao plivati. Nesigurno je zapalio cigaretu. "Što čekamo", upitao je Ivan, vojnika
pored sebe. Ali ni Ivan nije bio dobro raspoložen. "Ne pitaj previše", promrmljao je. Dražen je
odustao i ispružio se. Trava ispod drveta bila je još hladna i vlažna od jutarnje rose. Nebo je iznad
njega bilo tako plavo da su ga skoro zaboljele oči. Sklopio ih je i odlutao u mislima. Kada bi se samo
uspio izvući iz svega ovoga, rata, uniforme, pucanja. Nikada mu se nije sviđalo biti vojnik i u tome nije
bio dobar. Nije pokazivao entuzijazam i zato nikada nije ni napredovao. Jednom su ga unaprijedili, ali
to je unapređenje trajalo samo dva mjeseca, jer su nadređeni ubrzo primijetili koliko je neodlučan.
Nikada mu u životu nije išlo dobro, kao da je o njemu odlučivala neka viša sila. Trebao je ostati u
Tuzli, ali tamo nije bilo posla za bravare. Uostalom, svi su muškarci njegovih godina već bili
mobilizirani u srpske, hrvatske ili bosanske vojne jedinice. JNA je služio u Beogradu 1990. kao vojni
policajac, ali su ga poslali u Slavoniju da ratuje protiv Hrvatske. Kada se 1992. vratio u Tuzlu,
mobiliziralo ga je Hrvatsko vijeće obrane i poslalo u Hercegovinu. Nakon godinu dana izašao je iz
HVO-a i životario izbjegavajući rat. Potom se oženio. Zatim je dobio i bebu. Činilo se kao da mu se
stvari naprosto događaju, kao da nema mogućnost izbora. Kao i sada. Umjesto u Branjevu, trebao je
već biti u Švicarskoj. U Republiku Srpsku je došao sa ženom jer je uspio organizirati da dobiju
dokumente, kako bi mogli pobjeći iz ove poludjele zemlje. Ali kada su stigli u Bijeljinu, čovjek s
njihovim dokumentima naprosto se nije pojavio! Bili su bez novca i s malim djetetom. Dražen je
trebao posao. Prije tri mjeseca čuo je od prijatelja da vojska Republike Srpske dobro plaća, da daju i
stanove. Draženu su uskoro dodijelili napuštenu muslimansku kuću. Ali za njega je vojska bila samo
privremeno rješenje, najvažnije mu je bilo da njih troje dođu do dokumenata potrebnih za izlazak iz
zemlje. To je bio najlakši put, barem je tako Dražen mislio; ali ponekad se ljudi nađu u zamci i za to
mogu kriviti jedino sebe. I tako, umjesto u Švicarskoj, završio je u Branjevu.

U početku njegova jedinica nije sudjelovala u borbama. Već je četiri godine bio vojnik, u različitim
vojskama i na različitim područjima Jugoslavije, ali rat mu se još uvijek činio nestvarnim. Draženu je
izgledalo kao da u svojoj uniformi nije do kraja prisutan.

D ok je ležao na travi, osjetio je lagano podrhtavanje tla. Sjetio se kako je jednom kao dijete stavio
uho na željezničku prugu. Iako na vidiku nije bilo vlaka, mogao je čuti zvuk lokomotive mnogo prije
nego što se pojavila iza susjednog brda. Ustao je i obazreo se. Ostali još nisu ništa čuli, ali bilo je to
samo pitanje vremena. Upravo je pristizao prvi autobus. Bio je to prilično derutan autobus, jedan od
onih koji voze od sela do sela i često se kvare. Dražen je vidio natpis "Centrotrans" i nekoliko vojnika
na prednjim sjedalima. Autobus se zaustavio pred glavnom zgradom, petnaestak metara od njih.
Njihov je zapovjednik izmijenio nekoliko riječi s vozačem, a dva su vojnika za to vrijeme otvorila
stražnja vrata. Izašao je prvi muškarac. Dražen ga je zauvijek upamtio, jer je u tom trenutku shvatio
što im je zadatak i zadrhtao.

Njihov ih je zapovjednik sakupio i rekao im da će sada sačekivati autobuse s civilima iz Srebrenice.

Mislio je na zarobljene Muslimane koji su se predali jedinicama Vojske Republike Srpske. "Naš će ih
vod strijeljati", rekao je zapovjednik. Draženu se to uopće nije svidjelo. Nikada prije nisu imali takav
zadatak, ali nitko nije progovorio niti riječ. Samo se jednome od njih, Peri, žurilo da počne, ali Dražen
je vidio da pije rakiju pa je pomislio kako je to zbog pijanstva. Pogledao je zarobljenike. Stajali su
okrenuti leđima. Jedan je čovjek glavu napola okrenuo prema njima kao da nešto očekuje. Je li nešto
htio? Draženu je to sve bilo odvratno i bojao se da će povratiti.
- Ne želim u tome sudjelovati! Ne mogu se ljudi ubijati samo tako - pomislio je. Dok je hodao prema
zapovjedniku, osjetio je kako mu se tresu ruke. "Ne želim to raditi", rekao je. Brano Gojković okrenuo
je glavu prema Draženu kao da ga nije dobro čuo. "Šta?" Dražen je znao da Gojković želi da on
glasnije ponovi svoje riječi kako bi ga svi mogli čuti, tako da ima svjedoke. Pogledao je vojnike.
"Drugovi, ja to ne želim raditi. Jeste li normalni? Znate li šta radite?" Osjećao je kako ga hrabrost
napušta dok su ostali izbjegavali njegov pogled. Pero mu se glasno nasmijao. Nakon toga uslijedila je
neugodna tišina. Draženu je odjednom palo na pamet da cijeli dan nije čuo cvrkut ptica... Gojković ga
je gledao netremice, ozbiljnog izraza lica. "Erdemoviću, ako nećeš to da radiš, idi tamo i stani kraj
zarobljenika pa ćemo strijeljati i tebe", napokon je izustio.

Dražen je istog trenutka shvatio da zapovjednik to misli ozbiljno. Ali bio je zbunjen, takvu reakciju
ipak nije očekivao. Na trenutak se nadao da će se izvući samo ako kaže "Ne". Što je očekivao? Sada se
sjetio jednog ranijeg slučaja kada je vojnik zbog neposlušnosti pogubljen po naredbi potpukovnika
Pelemiša, i shvatio da je prekasno da kaže "Ne". Trebao je to reći još davno prije. Srce mu je tuklo
tako snažno da ništa drugo nije mogao čuti. Jedan čas stajao je tamo nepomično s kalašnjikovim u
rukama. Pomislio je da pobjegne u šumu. Kad bi barem bio sam. Ali pred sobom je vidio lice svoje
žene i osjetio se bespomoćnim. Vojnici bi se mogli osvetiti njoj i djetetu. "Odgovoran sam za tri
života", pomislio je.

Zapovjednik ga više nije gledao, kao da ga Erdemovićeva odluka ne zanima. Naredio je vojnicima da
stanu iza zarobljenika, a ovima je naredio da kleknu. Dražen je stao na kraj streljačkog voda. Srce mu
je još uvijek glasno tuklo kada je pušku uperio u jednog starijeg čovjeka, čije lice na sreću nije vidio.
Brzo, grozničavo, odvagnuo je svoje mogućnosti. Mogao je pucati između zarobljenika. Ali onda bi
jednog od njih morali naknadno ubiti. Morao bi umrijeti dvaput. Uostalom, njihov je streljački vod bio
mali, jedva desetak vojnika, i vrlo bi ga brzo otkrili ako ne bi dobro ciljao. Zapovjednik bi znao tko
sabotira i odmah bi ga ubili. Ne, mora dobro ciljati. Tada je pala komanda "Pucaj!" i čovjek mu je
nestao iz vidokruga. Sjećao se samo da je na sebi imao sivu majicu. Dražen je sklopio oči pokušavajući
se smiriti. Ali nije bilo odmora, novi su zarobljenici već stajali pred njima. Jedan je od njih viknuo:
"Jebite se...", ali nije uspio dovršiti rečenicu jer je opet pala zapovijed. Jednom kada je počeo, Dražen
je pucao i pokušavao ne misliti. Jedino je pokušavao ciljati u starije ljude - činilo mu se da je šteta
manja. Uskoro je prvi autobus bio prazan.

Kada je pogledao na sat, bio je šokiran: trebalo im je samo petnaest minuta da ubiju pun autobus
muškaraca! U međuvremenu, sljedeći je autobus već stigao.

Zarobljenici nisu mogli vidjeti što ih čeka jer su i njima bile vezane oči. Draženu je to bilo draže,
smatrao je da je to čin milosrđa prema tim jadnicima. Ali uskoro su počeli stizati autobusi puni ljudi
kojima oči nisu bile vezane. Nisu im vezali čak ni ruke. Izgledalo je kao da su ih na brzinu pokupili,
ugurali u autobuse i poslali na Branjevo. Čemu takva žurba? Dražen to nije razumio. Muškarci bez
poveza preko očiju mogli su vidjeti što ih čeka. Vidjeli su leševe i vojnike s automatima koji su na njih
čekali. A ipak su izašli iz autobusa i hodali pokorno za vojnicima do streljačkog stroja.

Možda više ništa nisu osjećali? A onda je Dražen ugledao nešto što ga je šokiralo: dok je čovjeku ciljao
u glavu, ugledao je izdajničku mrlju na stražnjoj strani hlača.

Mokra se mrlja sve više širila. Začuo je komandu i opalio. Kada je čovjek pao, Dražen je vidio da je još
živ, još je mokrio od straha. Odjednom mu je postalo neugodno, baš kao da se to njemu dogodilo. "I
meni se to moglo dogoditi", pomislio je, ali je neugodnu pomisao brzo potisnuo. Bio je umoran i ljut
na sebe, na Gojkovića, na sve. Nije bilo pravedno pobiti sve te ljude. Ako su to bili vojnici, onda su
ratni zarobljenici, ako su civili, onda se to ničim ne može opravdati. Znao je da griješe. Da ima pravde,
ti ljudi ne bi samo tako stradali, bez suđenja, bez dokaza da su krivi. Stotine ljudi ne mogu samo tako
nestati. Rođaci će ih tražiti i na kraju će krivicu za njihovu smrt snositi Draženova jedinica. Ako
Gojković ne želi svjedoke, što će biti s njegovim vlastitim vojnicima? Zar oni ne mogu svjedočiti o
pogubljenjima? Kako može biti siguran da niko neće progovoriti?

Već je prošlo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U početku bi Dražen svakih pola sata
sjeo pod drvo i popušio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali više mu nije bilo do pušenja.
Pokreti su mu postajali mehanički. Nanišanio bi nečiju glavu i pucao, prije nego što bi stigao obrisati
znoj sa čela, sljedeći bi zarobljenik već klečao pred njim. To mu je bilo draže, jer ako bi pauza bila
preduga, postajao je svjestan smrada leševa. Ljeti se leševi gotovo odmah počnu raspadati.

Ivan je vidio da je Dražen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domaću šljivovicu. Nakon par gutljaja bilo
mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmišljanja. Dok je otpijao još jedan
dugi gutljaj šljivovice, Dražen je krajičkom oka ugledao dječaka koji je izlazio iz autobusa. Oči mu nisu
bile vezane i Dražen mu je vidio lice, iako je sebi obećao da zarobljenicima neće gledati u lice; to mu
je otežavalo posao. Dečko je mogao imati nekih petnaest godina, možda i manje. Bio je gol do pojasa
i blijeda mu je koža bila izložena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leševe u polju. Oči su mu bile sve
veće, kao da nisu mogle upiti sve što su vidjele. "Ali to je dječak, samo dječak", mrmljao je Dražen
više za sebe, pazeći da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za
pucanje, Dražen je začuo dječakov glas. "Mama", prošaptao je, "mama!" Toga je dana Dražen čuo
ljude kako mole za svoj život, odrasle muškarce koji su plakali poput djece, obećavali vojnicima novac,
automobile, čak i kuće. Mnogi su psovali, neki su ječali. Ali ovaj dječak je zvao majku, kao što djeca
obično čine kada se probude iz ružnog sna i žele osjetiti majčinu ruku na čelu. Iako je minutu kasnije
već bio mrtav, Draženu se još uvijek činilo da čuje njegov glas. Počinjem halucinirati, pomislio je. Po
drugi put toga dana Draženu je tako pozlilo da je potrčao prema grmlju i povratio. Ništa nije izlazilo,
samo žućkasta tekućina koja je smrdila na alkohol.
Novi autobus još nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu,
pucajući, trudeći se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmišlja o njima, da ništa ne osjeća. Sada je bio
tup, tijelo mu je bilo ukočeno kao da je od drveta.

Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojković je rekao da više nema zarobljenika i vojnici su se
brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je još bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnošljiv. Dražen je
jedva čekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zaželio da može skočiti u vodu ili se barem
otuširati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem može oprati ruke! Dražen ih je pažljivo promotrio. Na
njima nije bilo krvi, samo žulj na desnom kažiprstu. "Okrugli, ružičasti žulj. Kako je to čudno", pomislio
je, "dobiti žulj od ubijanja!" Izračunao je da je pucao oko stotinjak puta. Ubio je oko stotinu ljudi i
dobio žulj! Odjednom mu se to učinilo toliko smiješnim da se glasno nasmijao, kratko i histerično.
Kada su došli u susjedne Pilice, zapovjednik im je rekao da je u Domu kulture pet stotina
muslimanskih zarobljenika i da ih također treba strijeljati. Ovoga je puta bilo lakše odbiti, jer Dražen
nije bio jedini. Svi su bili umorni od ubijanja i odbili su nastaviti. U Pilicama je bilo odmornih vojnika
koji su se dobrovoljno prijavili za zadatak, pa je zapovjednik pristao. Dražen je sjedio u kafiću preko
puta Doma kulture. Naručio je jaku crnu kavu.

Znao je da nikada neće zaboraviti taj dan, to će biti njegovo prokletstvo: miris svježe kave, plavo
nebo, zvuk prvog autobusa, mršavi čovjek s brkovima, hlače natopljene mokraćom, smrad leševa,
tamnocrvena krv koja kulja iz rane, dječak koji zove majku. Osjećao je da će mu taj dan promijeniti
čitav život, da ga već mijenja. Osjetio je kako mu nadiru suze. Dječaci ne plaču, govorio mu je otac
kada bi došao kući s krvavim koljenima. Ali gdje je otac sada kada ga treba? Gdje su svi oni - roditelji,
njegova žena, prijatelji? Dražen se nikada nije osjećao tako usamljenim, sam s 1.200 leševa koji će ga
pratiti gdje god da krene.

Autorka je pisac i novinar iz Hrvatske

Preuzeto sa www.danas.co.yu/