Denis Giljevi: Otpadnik s Glamurtera

Sveobuhvatna povijest kolumnistike partije

(odigrane 2012. -2013.)

Oprez! Cendravci su meu nama!

I try to laugh about it
hiding the tears in my eyes
because boys dont cry
The Cure
Ne, veliki deki ne plau. Gledam, recimo, neku snimku Cro Copa kako dobiva opake batine I ne plae. A
boli, vidi mu se na faci smodenoj kao narana da bi se koja mogla iscijediti niz obraz. Ne bi mu rije rekao.
Ali ne, on podnosi frajerski. E pa to bi onda oek plakao kad mu pripadnica njenijeg spola zada seriju
udaraca po dui, raskoli mu srce kao cjepanicu, samelje emocije kao da su zrna kave? Naravno da bih ja
kao kit i pol prije pustio vjetar nego suzu nakon nekakvog emocipelarenja zbog kojeg zaradi triavi
viestruki prijelom srca pa u plaipriu o plaipiki (moda bih trebao s obzirom da uskoro ulazimo u EU
poraditi na svojoj korektnosti i napisati cicimicimiru, cmizdravcu ili cendravcu, ali u ovom sam tekstu rekao
odluno NE eufemizmima) pozajmiti od, jelte, najboljeg frenda (41).
Upoznali su se na radnom mjestu. Svidjela mu se na prvi pogled, na drugi jo i vie, pa se prvi susret na
javnom mjestu nije trebao ekati kao hrvatska neovisnost. Kavica poslije posla, pauza za ruak, kino,
poneka etnja, i poeli su se otvarati jedno drugome. Ne da mu je pisalo na elu kako mu se svia nego joj
romantini film koji mu se vrtio u glavi plastinije ne bi prikazao ni moni IMAX. Malo ga je zveknulo po
tintari kad je saznao da je u viegodinjoj vezi, ali ipak nije predao oruje. Samo ga je zakopao, kako se to
ve radi. Balkanska posla. Nikad se ne zna kad moe zatrebati.
Bila je prola godina dana u povremenim druenjima kada su im se poslovni putevi razili. Nisu se uli
mjesec dana, kad chat iz vedra weba! Javila se, samo tako. Odnedavno je sama, spomenula je usput.
Usput? Srce je ubrzanim otkucajima pozvalo na ustanak, odaslalo pozive za mobilizaciju svih osjeaja, i
starih i mladih, naredilo da se ponovo iskopa oruje. Opi napad zaljubljenosti mogao je poeti svakog
trenutka. Bez objave. Blitzliebe.
Susreti su se redali kao statusi na tajmlajnu. Nije proao dan bez druenja. Kad se nisu gledali oi u oi,
gledali bi se ekran u ekran. itao joj je iz oiju i s usana, deifrirajui poruke za koje je mislio da ih alje
njezino srce. Od srca srcu. Bio je skuhan kao Podravkina juhica. Mislio je da je razbio Enigmu. Ve nakon
mjesec dana nije mogao izdrati, napravio je korak vie. I naletio na minu.
Svia mi se, ali nisam spremna za vezu. Nisam spremna za vezu, ali
Tako mu i treba.
Glup, glup, glup. Glup sam, glup sam, glup sam. Glup, glup, glup.

Bjesomuno je odailjao poruke u no bez mjeseine, ali izgledalo je da spasa nema. Glupetar Glupan,
kapetan broda koji tone pod zastavom Nigdjezemske
Ali
Uhvatio se za ALI kao pijan plota.
Plot is a literary term defined as the events that make up a story.
Ovu je definiciju pronaao na Wikipediji.
This plot is a literary term defined as the events that make up a love story.
ALI prikladnu je definiciju ipak pronaao u sebi.
I nastavio je initi sve da se i dalje primijeti koliko mu je stalo. Ponaao se kao da e sto godina trajati
prijateljstvo (pripadnici njegova roda ismijavali su ga i trubili mu kako ne postoji prijateljstvo izmeu
mukarca i ene, op. a.), a spremno se nadao se da e ve sutra izbiti ljubav
Proitao je puste stranice o ljubavi, elio je saznati kako da joj dati onu pravu. Rijeio je nekoliko testova i
bio zadovoljan rezultatima (slijepi je glupan bio zadovoljan, a za par je bodova uvijek ispadao nezreli klipan,
op. a.). Srce mu je udarilo u glavu pa su iz nje poele frcati rijei kao halucinacije nakon toplotnog udara.
Umio je s rijeima, ali nakon onog fijaska vie nije imao petlje biti izravan pa je joj je napisao pjesmu (koji
jadnik, op. a.). Pa drugu (kakav luzer, op. a.). Sviaju mi se ba, rekla je (kakva zabluda, op. a.). Ali sve je
ostalo na rijeima.
Prije nego to je stigao zavriti treu, stigao je odgovor koji je ekao, za kojim je udio. A opet, prvi ga je
zagrljaj iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iupati mu svaki organ. Prvi je poljubac
doekao kao Titanic, tonui nepovratno u ocean burne mate. Prvu je no privijen uz nju doslovce probdjeo,
a tako su nekako prolazile i sve ostale noi. Sklapao bi oi samo na trenutak, cijeli mu je san bio sveden na
treptaje. Nije ju mogao prestati gledati. Jedite, gladne oi, jedite! Ujutro bi ustajao odmoran, moan kao
nevjerojatni Hulk i Superman zajedno, imao je osjeaj da je u stanju Mlijeni put pretvoriti u boalite,
nabacivati se planeticama i pobijediti svako boga koji mu izae na megdan. Kao da mu san vie nije bio
potreban sada kada se ostvario.
Ljubila ga je strastveno, grlila iskreno (ste uli za grupu Imagination, osamdesete? Its just an illusion, u
u u buahahaha, illusion, op. a.).
Umjesto poetka
Mjesec je dana prohujalo, stigao je i Boi Otila je na svega par dana, vratila mu se totalno strana. Pod
jelkom ga je doekao smak svijeta s posvetom: GAME OVER.
I zid utnje. Sve da i nije izgubio glavu, kroz nj ne bi njome mogao.
Najprije se zapitao kako su mudre Maje mogle pogrijeti u svojim proraunima za ak godinu dana? to se
dogodilo? Zar se do pakla stie u svega 72 sata?
Kako? Zato? Sigurno je kriv, ali gdje je pogrijeio? eludac mu se polako pretvarao u strljenjak. Pitanja su
se rojila, a svako ga je ubadalo otrovnim alcem. U jednjaku odron kamenja. U kut grla satjerani osjeaji
ostavljeni su da se udave u rijeci suza ponornica. Spremao se emocid. Bilo je samo pitanje trenutka kad e
sve izbiti na vidjelo. Javnost e saznati kad tad, takav masovni zloin ne moe ostati skriven. Samo to od
toga nee biti koristi. Nitko nee biti izveden pred meunarodni sud, u ljubavi nema pravde, nema dobrih i
loih, tek sretnih i onih koji pate (patetian lik, nezreo dozlaboga, nek se goni u neku stvar, op. a.).

Nakon sedam je dana uspio nekako dogovoriti susret. Izabrala je neutralni teren. Sve je bilo jasno. Svima bi
bilo jasno. Osim njemu.
Stigla je samo sa vetom, prila i rekla: Hell, no!, a i pogledi su mu govorili vie od rijei (za one koji ele
znati malo vie o igrama rijei kojima se odao njegov smueni mozak, proitati tekst pjesme Duli D.
Popovia, op. a.)
Prvi ga je pogled ipak iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iupati mu svaki organ. Prve je
rijei doekao kao Titanic, tonui nepovratno u more bez dna. U more, none, a bez sna. Prvu je no bez
nje doslovce probdjeo, a tako su nekako prolazile i sve ostale noi.
U utrobi Bliski istok. Nikad mira. A nada stalno tinja. Ljubav, izreetana, lei na samrti, izdie mu na rukama,
ali nikako da ispusti duu. Njegovu. epala ju je i ne puta.
Zato, o zato? Kako? Nije bila spremna? Trudio se da ne srlja. Nije ju dovoljno obasipao lijepim rijeima?
Pisao joj je pjesmice koje bi i Terminatoru istjerale suzu na oko (opako pretjerujem, ali da su pjesmuljci imali
duha, jeb ga, jesu, op. a.). Nije bio dovoljno paljiv? Ili je bio suvie oprezan? Promijenio se? Ili su se
promijenile okolnosti? Koje, dovraga? Zar je svaki njezin dodir, svaki poziv, zar je mogue da je sve bila
obmana? Sve je vie analizirao, svaku njezinu rije, svaki mig, svaki pokret, svaki pogled I to je vie
analizirao, sve je manje znao. to se dogodilo. Kobna 72 sata. Nikad nee doznati.
A u utrobi mu Bliski istok. Nikad mira. Nada uporno tinja. Ljubav, izdie mu na rukama, ali nikako da ispusti
duu. Njegovu. epala ju je i ne puta.
Ustajao bi iz kreveta i odmah padao natrag kao bolesnik. im bi sjeo u automobil zavrtio bi najtunije
oletove pjesme (o kako jadno & otrcano, op. a.). I nadao se da e ga pogoditi barem jedan od stupova
zagrebakih nadvonjaka. Nije sve tako sivo kad ima s nekim otii na pivo. Nije, crno je, kako god okrene.
Prijatelji mu nisu mogli pomoi. Sam si nije mogao pomoi.
San mu nije mogao pomoi. Dan nije mogao preivjeti. Vukao se Darkmoodom kao duh sa sjekirom.
Zabodenom posred njegove utrobe.
Nije si elio priznati, odbijao je prhvatiti da je kemije nestalo samo tako.
Ljekarne su je drale u izobilju. Preko dana, iz kue je poeo izlaziti ruku pod ruku s Normabelom (o kako
jadno & otrcano, op. a.). Njegova nova ljubav. to je ljubav? Kemija?
- Ljubav je bog. Ne postoji aputao je Normabel.
Uveer bi postajao Don ujan i okruio bi se pivama (o kako jadno & otrcano, op. a.). Od njih je barem znao
to moe dobiti, nije bilo neizvjesnosti. Voljele su ga do sitnih sati. Ali im bi ga pustile da sklopi oi, budili bi
se strljenovi. I boli.
Bio mu je pun kufer boli. elio se osloboditi boli. Nikog nije ubio (a dobricaaa, jadan, ba nam ga je ao, jel
da, op. a.), ne zasluuje takvu kaznu. Vrijeme lijei, tjeili su ga. Vrijeme se vue kao trut, odgovarao je. A
njemu je pun kufer. Pun kufer.
Norma Belle,
Norma Belle
Odvest u te u hotel
Ti i ja i litra viskija,

spavat emo do sisveta

O, Norma Belle
ivot mu nije bila pjesma pa je odluio da svoje jutarnje zlato nee upoznavati s ljepoticama iz none
smjene.
Kad je odbacio pomisao na pogibeljna druenja, svoju je normu boli poeo odraivati na fejsbuku (jo i to,
krasno, koji mlatimudan, op. a.). Drutveno beskoristan rad. Prosipao je pjesme s porukom. Malo s
jutjuba, malo s ruba do kojeg je stigao. Iz glave, ravno na internet. Wall mu je liio na zid plaa. Kad bi ih
stavio na vagu, ne bi mogao rei je li vie suza palo zato to je nada uporno ivjela ili zato to je ljubav
odbijala umrijeti. Obje su tjerale neki inat. A on je i dalje uporno tjerao po svom.
ekao je jedan lajk. Kao da bi to moglo probuditi njegovu draganu. Kao da bi to moglo obrisati sve one
potoke suza prolivenih u besmislenoj borbi za nju.
Lajk koji nikada nee stii.
Nada je pala kao prva rtva na putu njegova ozdravljenja. Sad je barem znao da ne umire zadnja.
Na utrobi mu je i dalje stajao putokaz za Bliski istok. Nikad mira. Ljubav, izdisala mu na rukama, previjala se
u bolovima, ali nikako da ispusti duu. Njegovu. epala ju je i ne puta. Ali vie nije bilo nade. S jednim je
neprijateljem bilo lake. Predao se. Pozvao se na enevsku konvenciju. Ljubav je obeala da ga nee
muiti. Dapae, dat e mu novu priliku. Gdje i kada, to jo ne znaju ni ona ni on.
Kao ratni zarobljenik, napisao je jo ovo:
Kad ti kau
nade umiru posljednje,
zapitaj se
zato te onda ne spopadaju
misli osrednje
nego negdje ispod sivog plata
i dalje die mata
a neki avo ruje
Zato uho u doba gluho
i dalje zov taj uje?
Zato oko vidi boje
na spodobama to u crnini stoje?
Kad ti kau
nade umiru posljednje,
istina je, lau.
Nad otvorenom rakom,
oprostit e se sa svakom
- zbogom, draga ali spokoju nee biti traga
jer mir je guter to
utei e u prvu rupu,
ostaviti samo repove duge
to vode ravno u labirinte tuge

Kad duh ponovo klone

i na koljena padne
znat e da ljubavi su one
koje umiru zadnje.
I bilo mu je nekako lake. Ohrabren, uskoro je uinio i zadnji korak. Prorekao budunost. Poslao (o)poruku
samome sebi. Pozvao je vrijeme da uini svoje (o, fala ti boe, konano, al vjerojatno je lik bio zadnji u redu
kad se pamet dijelila, op. a.) ovom umotvorinom:
Ljubav se ugasi. ivot pee dalje.
Umjesto kraja:
Sreo sam ga neki dan. Sjedi lik na Cvjetnom, sam samcat. Izgledao je Ne mogu rei da je pucao od
sree, ali bio je miran, oputen, ak mu se i osmijeh vratio. Pozvao me da sjednem s njim, srknem kavu,
popuim cigaretu, da zavrtimo rundicu razgovora. Nije ju spomenuo nijednom, a i smisao za foru mu se
vratio. Nasmijao me par puta kao od ale. Ipak nisam izdrao da ne pitam ima li kaj novog.
- aka suza, vria smija a je ivot vengo fantaija!
Da lik ima sluha moda bih se usudio rei kako mi je otpjevuio odgovor. Fantastino, pomislio sam, jo
samo fali da me upozna sa zrakom.
Skuio mi je misao pa smo zajedno zaroktali od smijeha. Ali prijatelju, ajd proitaj sljedeu, ako si faca:
Jebemteblesavog Dobrodoao natrag!

Devet i pol bezdana

Utorak, bez magije

Dananji bi dan trebalo izbrisati maginom krpom, onom s TV-a. Uivo je nikada nisam vidio, kamoli neto
brisao s njom. A moda je magija u tome da ona i ne postoji. Moda je svaka krpa magina u pravim
rukama. Mislim da imam prave ruke iako nikad nisam nita poteno obrisao. Valjda zato to su mi krive
noge. Moda i to utjee, onako, izdaleka. Kao Mjesec na plimu i oseku.
Nisam uspio obrisati dan. Pa sam ga prespavao, manje-vie. Tisuu poziva, a slualicu sam digao moda
dvaput. Mnogi sada pizde na mene. Okej, malo sam zajebao jedan dogovor. Pa dobro, ovjek sam od krvi,
mesa i sjebanih dogovora. Moe ovjeku spasiti ivot pet puta, ali ako te jednom poalje na Juni pol po tri
kocke leda za viski, a ti mu donese samo dvije, najebo si. U oba njegova oka postaje neuviavna stoka.
Jedva stojim. Sjeo sam i elio nastaviti pisati priu o Jajetu i Zeki, ali rijei ne idu same. Moram ih tjerati. A
kad ih moram tjerati, mrzim ih. Kad ih mrzim, biujem ih. Kad ih biujem, one mrze mene. Kurvice male,
znaju da me mrnja boli vie nego njih bi.
Dananji bi dan trebalo izbrisati, samo ne znam kako. Jebi ga, nema veze. Za sutra sam dogovorio novi
poetak. Valjda neu zajebati.

Srijeda, bez poljupca

im sam jutros otvorio oi ugledao sam smijeak u ogledalu. Trebao sam se protegnuti kao lijeni maak
kako bih shvatio da nije moj. Okrenuo sam se na drugu stranu i jo malo sanjario. Na prozor je sletjela
ptiurina. Zaelio sam da mi na obraz sleti poljubac. Dan koji zapone poljupcem obeava, govorila je moja
teta. A jebe ti to, teta draga, kad rijetko ispuni obeanje.
Imao sam dojam da je dan ipak nekako zapoeo poljupcem sve dok nisam skontao da me slini depra. Kad
me pere depra, uvijek mi opere samo glavu. Pizda. A glavu mogu prati i sam. Zato depra ne bi meni
jednom lijepo oprala lea. Neka boli, neka trlja, neka gnjei i pritie, samo da ih poteno izriba. Dok sam
bio mraviji i pokretljiviji, mogao sam doi do svakog polja na svojim leima, nitko me nije trebao poeati
na G4. Uinio bih to sam.
U zadnje su mi vrijeme lea uvijek napola oprana, moje ruke vie nisu gipke. Prljavtina ima svoje oaze
mira koje nitko ne dira. Ja ne. enske ruke ne. Muke ruke? Zato ne, ali ne. Depra ne. Boli me jarac za to,
zapravo, teta na burzi to nee primijetiti. Ona e s pravom zakljuiti da mi je kima savijena.
Ustao sam opet na krivu nogu, jel da? to u, obje su krive, nemrem fulat. Opet ja o nogama.
Ali trebaju mi, da, ba one, da me odnesu ovako sjebanog do burze. Osim banke, jedino me jo burza eli
vidjeti.
Dodijelili mi novu referenticu. Neko mlae bie umilnoga glasa. No ekala me revizija profesionalnog plana,
a ne poljubac. Da nije bilo tog zavodljivog glasia, rekao bih da joj puca alac. Ovako, mogla je ispasti i
romantina veera uz svijee. E, da nije stalno upisivala moje podatke u kompjuter i neto po njemu
akala kao ja po nosu. Kuckanje me vratilo u stvarnost. Profesionalka protiv ovjeka bez profesije.
Poelio sam da se nasmije, ali nije. Nije imala komu, emu. Vidjela je da imam depru zalijepljenu za lice.
Kao aliena.
Poslije sam popio kavu i askao. Ugodno. Nisam akao nos pa sam odmah pomislio da mi je bolje. ak
sam se i smijao. Depre vie nije bilo na mom licu. Prerano sam se obradovao. Sada mi je bujala u trbunoj
upljini. Kao alien.
Vratio sam se kui i upalio radio. Kad upalim radio siguran sam da neu nita raditi. Ne mogu,
dekoncentrira me. Uvijek putaju pjesme koje mi grizu duu, a ja kad radim, radim s duom. Bez partnera
mi ne ide. A pjesme mi opasno tamane partnera, hvataju mi duu za guu. Trebalo bi zabraniti izvoenje
pjesama bez brnjice.
Jednoj sam i refren zapamtio. inilo se da e mi dua crknuti zbog tetanusa.
Nosi se u tri pike i operi ui molim te,
jer ne uje dobro, volim te.
Jebem ti mater glupu, panju sam htjela ste,
nita loe,
al ti ba se hvata za svaku rije
kao majmun za lijanu,
kriv si to sve otilo je u bananu.
U tri se pike materine nosi,
ja stvarno vie ne znam tko si!

Neoekivano, na kraju sam dana ipak malo ivnuo. Ako je uope mogue da se tako neto dogodi mrtvacu.
Ono, u trenutku kad se napokon ispili alien.
Idem zaliti ranu pivom. Da je sperem od soli.
Subota, bez dokaza
Probudio sam se. Veina bi rekla da je to dobro. No veina bira i predsjednike, lanove parlamenta, lokalnu
vlast. Dakle, vlastite egzekutore. Znai, nije dobro.
Ipak, dobro je. Otvorio sam oi, iv sam. Valjda. Pronalo bi se dokaza za to. A opet, neki mi tvrde kako se
nita ne moe dokazati. Da je dokaz kita na ledenom vjetru. I ne stoji.
Ipak, probudio sam se. U zagrljaju strasti, sa eljom. Da nastavim dnevnik iako sam preskoio cijeli cjelcati
dan. Dani mene ne preskau, brutalno su dosljedni, a ja sam se ipak usudio preskoiti jednog od njih.
Moda sam hrabar. A moda sam samo lijen kao guzica u konoj fotelji. Nema dokaza. Ako ih i ima, samo
su kula od karata na buri. I nikako ne stoje.
Dnevnik? Kurac dnevnik. Desetodnevnik. Vie od toga nisam u stanju. Nita mi se ne dogaa. Morao bih
izmiljati. A ljudi ne fermaju prie iz neije lude glave nego samo one ivotne. Ono kad ti upadne sisa u oko
ili kad nekome pukne ir na ivcima pa nastane masakr. Kod mene toga nema. Nema ivota.
Ipak, probudio sam se. Sjetio se svoje make. Koja izgleda kao bie sve dok ju ne ovjekovjei
fotoaparatom. Onda ispadne demon, udovite, rugoba nespojiva sa ivotom, vraje djelo. Ne znam ni za
jednu sliku na kojoj izgleda kao makica. Nemam dokaza da je maka, ali ni da je Sotona. I sjetim se kako
me gleda kao vreicu Whiskasa, kako me doekuje na vratima kao ena svog ovjeka, ratnoga junaka.
Kako mi se uvlai u postelju poput ljubavnice, sklupa mi se ispod pupka i tiho prede. Kako mi sjedne na
grudi i pritie me svojim apicama. Poput ena iz pjesme Ante Perkovia. ena koje ne postoje.
Mogao bih je voljeti, ali emu? Nismo kompatibilni. Jadnica blagog pojma nema to je ljubav. Glupa
maketina.
Dan je proao. A moda i jo jedan. Teko je pisati o ne-dogaajima. Prie ne cure iz mene, nemam
probuene vene. Nisam otuni alkos pa mi ni radnja ne tee. Nisam aktivni sudionik niti jednog rata, prie
mi ne pucaju od uzbuenja, nema zadaha smrti, samo puka svakodnevnica. Jebe mene kad mi je mama
brisala dupe do sedme i na sisu me hranila do etrnaeste.
Ali i ne-dogaaji se dogode. Teko ih je izbjei. Tako sam se u manje od 24 sata osjeao i kao govno na kii
i kao kap vode na dlanu. Ne svojom zaslugom. Sruilo se na mene kao proljetni pljusak. Shizofreno je kad ti
se dogodi u jednome danu. Bilo je mokro, kako god okrene, kako god prospe. Trudim se da takvi dani
puni vlage ipak ne speru svu ljubav s mene. Moja draga sad je u Japanu, pjevao je ole bez dlake na
jeziku. Ja ne smijem, moje rijei moraju nositi krzneni kaputi i teku masku, pa bilo to i usred ljeta. Da
kaem gdje je sada moja draga, znalo bi se sve. Onda bi se ona stidjela. Ali mogu priznati barem ovo,
sasvim besramno u mom je srcu.
Danas, a danas je subota, iao sam na krtenje. Jedva sam ustao iz kreveta jer me zavela prethodna no.
Pozvala me na cugu, ples i devijantno ponaanje. A ja ne znam rei ne. Nisam silovao no, da ne pomislite.
Ona je to eljela. Druenje s ekipom iz osnovne kole trajalo je do pola tri. Nadam se da nisam ispucao sve
svoje fore. elio bih da mi se nasmiju jo barem jednom. Ne traim puno.

Iao sam na krtenje, da. Neakinja. Lori. Preslatka. Predivni roditelji. Iako ovo piem dok me rakija vue za
za rukav (a jo i vie za jezik!), ne laskam. Okej, nemam dokaza. Okej, morat ete mi vjerovati. Nije teko,
kau. Ne samo da kau nego neki i u sat i neto minuta filma povjeruju.
Gledao sam Friedkin nije , egzorcist jest. to je to? Zagonetka. The Rite. Sam vrag zna to se dogaa.
Sam vrag eli slomiti naeg junaka. Da povjeruje, bena. To je da ne povjeruje. I on se slama. Kae on tako
vjerujem u Sotonu. Ali tu je i kvaka, kljuni moment. Vjerujem u Sotonu, ali to znai da vjerujem i u
Njega!. Uau. I sve dobro zavri.
E pa ja se odriem Sotone. Iz ega onda slijedi i da se odriem Njega. Nee dobro zavriti, zar ne?
Vjerujte, uao sam i u crkvu. I istog trena osjetio da sam nepoeljan. Na zidu je pisalo neto kao Idite k
Josipu. Kada sam to proitao, znao sam da sam nepoeljan. Ne znam nikakvog Josipa, ali idem. Okej,
znam Josipu, ali ona me nikada nije niti eljela kod sebe doma. Zato idem kui. Tamo e biti pia i kolaa.
Kua je bila puna, slavilo se. Kaznio sam se satima i satima dobrotvornog rada u kuhinji. Prao sam sue
golim rukama. Na elu su mi umjesto kapi znoja izbijale misli. Pa sam trao amo tamo ne bih li ih sve
zapisao. Puno sam ih prosuo, jebi ga. Ali niti aliicu nisam razbio.
I sad, recite vi meni, o emu pisati? Povazdan sam prao sue, povazdan samo zapisivao. Znam prati sue i
volim pisati. Da ga jebe, bilo bi mi stoput milije da je obratno.
Nedjelja, bez dlake na jeziku
Nedelje su mi nekad prolazile kao deda koji bi, kad god mu je puhnulo, dolazio obaviti neke poslove u gradu
i nakrkati se. Deda je ostavio neki trag. Kau da liim na njega. Kad je utke otiao s ovoga svijeta, svojoj
keri, mojoj mami, nije ostavio nita. Kau neki da to lii na njega. Enivej, te bi nedjelje ostajale najmanje tri
dana Previe. I prale mi mozak. Slamale bi mi kimu kako bi me pripremile za jo jedan radni dan. Danas
prolaze kao ubod komarca. U poetku malo svrbe, a onda nestanu bez traga. Iza njih ostaje tek sjeanje na
obilan ruak. Ma ostaje drek, zapravo. To skuim u ponedjeljak ujutro. Ne vidim ga, samo znam da je tu.
Imam onu koljku bisernicu koja je krajnje obzirna prema seronjama i ne doputa im da vide svoje bisere,
no pretpostavljam da vee razlike u odnosu na one druge dane u mjesecu nema. Drek je drek. Ako nema
krvi, znai da nije nita revolucionarno. Okej, bio je Dan planete, vjerojatno su svima usta bila puna Zemlje.
Meni su depovi bili puni kovanica. Neto slavuja i tuna, ali uglavnom velebitske degenije. Kod mene
degenija nije zatiena. I zadnju bih dao za kutiju cigareta. Bez grinje savjesti.
Ne radim. Bit e da je to to. Grizem kad ne treba. Treba mi Cesar Millan da mi uspava karakter. Ne moe
se ponaati kao pseto kad si s ovjekom. Lijepo. Bravo. To mi radi, jer ti moe da mi radi sve ista
eutanazija.
A kad smo ve svi veliki ljubitelji ivotinja, nedavno sam bio optuen da prosipam tuu intimu kao bisere
pred svinje (margaritas ante porcos). A ja margarite ne prosipam. Do zadnje ih u sebe saspem, sve dok ih
plaa netko drugi. To to piem, to sam ja. Zvui sebino, ali ne piem o vama. Tko se prepozna, njegova
greka. Piem i za vas, nema sumnje, takav sam, treba mi panja, zato da se kitim lanim perjem
skromnosti? Udobno je lijegati na lovorike. Uzbudljivo je proitati komentare koji me ponekad ostave bez
rijei. Izazovno je znati da postoje mnogi koji piu bolje od mene, ali se ne usude. Tuan usud. Nije mi
svejedno kad proitam pronicljiv komentar koji pobija neku moju tezu. Nisam snob, diem palac. Zagrlim
protivnika, ja mu podignem ruku. Ne treba mi sudac. Ne pomiljam na revan. Moje su godine ponosa
prole, pobjede e postati rijetke kao kestenjasti pramenovi na mojoj glavi. No uit u dok sam iv,
obeavam. Hvala vam za svaku lekciju, svaki ukor pred iskljuenje. Ali ipak najee piem zbog sebe. I o
sebi. elite znati da mi se nekad ne die? Znajte. elite znati da imam krive noge (opet ja o nogama)?

Znajte. elite znati da imam fantastinog kikia kojeg jo stignem upropastiti i propalu vezu iza sebe koju ni
znanost ni nebesa vie ne mogu popraviti? Pa znajte. To vas nee pitati u kvizovima. Moete se sjeati
moje intime do sudnjeg dana, ali ve sada moete zaboraviti na milijune.
Nedjelja je, a ja gledam filmove. U krevetu sam proveo esnaest od 24 sata. Nita me ne moe iznenaditi.
Osim zvonjave. Svaki puta kad zazvoni telefon u filmu, ja se stresem. Nijedan zvuk u filmu nije toliko
stvaran, toliko blizak, toliko osoban. Moe biti film i zadnje smee, moe torrrent biti ulima neprobavljiv, ali
ako zazvoni, ja mislim da zvoni meni. Da mi javljaju kako mi je netko krepao. Da mi javljaju kako nisam
platio porez. Da mi T-Comrad javlja kako e mi iskljuiti telefon. Da mi draga eli poruiti kako me vie ne
jebe tri posto Nikad prije nisam uo melodiju, ali uvijek imam filing da zvoni meni. Kome zvono zvoni?
elio sam veeras nastaviti priu o Jajetu i Zeki, elio sam veeras napraviti neto veliko, ali ovo me pilanje
iscrpilo. Osjeam se kao drvosjea nakon prebaene norme. Motorna mi je pila bez goriva, lanac je puknuo.
Smreka ispred moga prozora preivjet e no, nema sumnje. Zemljo, budi sretna. Danas e jedno drvce
vie disati za tebe.
Veeras mi je malo nedostajalo da izvalim volim te. Nekad bih to uinio bez razmiljanja. Nekad sam
sanjao neke nazovivelike snove. U zadnje vrijeme sanjam kako me svi naputaju kao pseto, kako bjee od
mene kao vrag od Tajvana. Nemam zato brinuti, zapravo, snovi mi se i tako nikada nisu ostvarili.
Petak, bez prebijene pare
Okej. Mislim da je prolo desetak dana. Ispada da sam uspio neto ispisati svakog drugog dana. Da
govorimo o braku ili slinoj pizdariji u kojoj se dvoje/dvije/dvojica pokuavaju ne mrziti, mogli bi rei da je to
prilino redovan odnos. Redovan? Jebeno dobar odnos. Ovako, to je kurac. isto izdrkavanje. Nekako fali
druga strana. Pisati svakog drugog dana. U prosjeku. Prosjek, da, to je prava rije. Jebi ga. Nisam mogao
vie. A nije da se nije dogaalo. Samo nisam mogao o svemu tome pisati. Ne onako kako bih elio.
Otvoreno. Ne ono s Hloverkom Novak-Srzi nego stvarno otvoreno.
Zapravo, od zadnjeg je popisa mojih antidogodovtina prolo i mnogo vie od desetak dana. Ali hajde,
deseti sam dan napisao prvih par reenica. I stao. Kao u govno ispred semafora na kojem se zapeklo
crveno svjetlo. I ni makac. Moj je dnevnik bio prazan ba kao i moj friider.
Razlozi mojih povremenih internetskih ili fejsbukvalnih smrti su ili zaljubljenost ili morske ideje. Da budem
iskren, najee je to slijepa zaljubljenost u morske ideje. Koje onda pokuavam pretoiti u boicu
stvarnosti. Oivotvoriti sve one snove koji su dosad samo ivotarili, kotrljali se amo-tamo izmeu dva uha. I
remetili mi ravnoteu duha.
Nisu to, poput amerikog, neki grandiozni snovi. Majuni su. Ali teki su za popizdit. Dok ih ja podignem na
radnu povrinu gdje bih ih trebao danonono tesati, a svoju lijenu guzicu smjestim na stolicu, proe i po
tjedan dana, da ne velim tjedan i po
A sve zbog silne sline ljubavi. Najprije, kao hrak svoje kolo, ponem vrtjeti film kako me moji snovi i ideje
zapravo ne vole. Kako nikad nisu nita uinili za mene iako ja oko njih skaem, tetoim ih, mazim i pazim.
Kako me ne fermaju pet posto iako im povazdan tepam, milujem ih, hranim. Stalno su mi u mislima. Ali
valjda im se ne svia to to im priam bajke prije spavanja. Umjesto da ih pokuam realizirati. Vjerojatno me
zato ne vole. Opet neka nesretna, neuzvraena ljubav. A takva u meni aktivira alarm za patnju umjesto za
radnju. I ode onda sva energija na proklinjanje sudbine, ne ostane mi snage za uzeti je u svoje ruke. I
satrati je odmjerenim udarcem.

Ipak, neto sam poeo kemijati u svojem laboratoriju muka. Projekt kodnog imena Fejsbukodonosor
poeo je dobivati obrise svjetskog uda, a ja udaka koji se namrten vrzma po stanu i naglas psuje. Ve
po izmaglici koju su stvorile otrovne pare shvatio sam da je preda mnom golem posao. Da nema anse da
ga zavrim prije rujna. Da u nevin robijati mjesecima radi bezumna zloina uma. Da se trud nee isplatiti.
Da u zadovoljtinu dobiti u dvoboju u kojem u ja pasti mrtav. Vremenski. Financijski. Duhovno. Moda se
ipak isplati? Kao i svakoj septikoj jami, treba mi povremeno pranjenje. Vidimo se dakle u rujnu. Svi ete
biti pozvani, odazovite se bar u dvoznamenkastom broju. Zamislite to kao odlazak na sahranu. Moglo bi biti
zabavno.
Odluio sam se za kreativnu pauzu. Pred plimom sam morskih ideja najprije malo skrenuo, a potom i stigao
na more. Iz baze u Lovranu izveo sam nekoliko desanata na istarski poluotok. Vue me ta Istra, inae sam
svake godine u Pazinu na Istrakonu s nekom SF priom. Ove sam godine uspio iscijediti nekoliko idejica, ali
nedovoljno za sonu priu. I nisam je napisao. Prvi puta u osam, devet godina. Taj sam promaaj doivio
kao prst sudbine koji me pogodio ravno u oko i odnio mi pola due. Umjesto da joj vratim milo za drago, u
Istri sam umjesto sudbine satrao dosta para. Pare nisu poput ideja i snova. Pare ne da me ne vole, one me
mrze. Bjee od mene kao politiari od odgovornosti.
etajui uz more razmiljao sam. to bih sve uinio za lovicu? to bih sve napravio da me pare zavole? Bih
li skoio u more za njih? Koliko njih bi moralo bespomono plutati da bih se ja, recimo, skinuo gol golcat
usred Rovinja i bunuo u vodu? U svega par koraka doao sam do cifre od dvjesto kuna. Okej, priznajem,
laem kao pseto, diem si cijenu, sto. teta to ljudi ne bacaju pare u more. Ali zato mnogi piaju, neki
kenjaju. A dam se kladiti da postoje i drkadije.
Dok sam ja tako lagano piao u vjetar, neki su se vjerojatno popiali u more. Moda ba netko od vas. Ne
smeta mi, i ja piam u more. Moram skrueno priznati da se kad otvoreno priznam da piam u more neki
ljudi otvoreno uasnu. Sablazne. Fuuuj, kau, kako moe piati u more, to je odvratno. Jednom smo liku
frend i ja uzgred spomenuli da piamo. Frajer se vie nio htio kupati blizu nas, toliko mu je to bilo odvratno.
ak i kad smo obeali da neemo piati. Nije se osjeao sigurnim. Ako u more piamo, lako je mogue da
ni nakon pisoara kite dobro ne briemo. A dupe tek Bolje niti ne spominjati. I takvi odvratni ulazimo u
vodu. Lik je otad plivao najmanje deset metara daleko od nas. I najvie tri metra udaljen od cijevi koja od
jutra do sutra ravno u more bljuje utrobu uvaenih gostiju nekog multizvjezdanog hotela.
Od objanjavanja ekipi koji se protivi pianju da i drugi kupai opuste mokraovode u vodi odustao sam jer
to doista nije argument. Ali nije pomoglo niti spominjanje blaenih plodova utrobe morske ivinadi koja iz
sebe izbacuje sve u esnaest. Ni to im nije dobar argument. Jer ja sam ovjek pa bih se tako trebao i
ponaati. A to to ljudi znaju biti govna Nikom nita.
Enivej, piao ja ne piao, lovica je gadno iscurila. Vidite li me negdje kako stojim uz bankomat, molim vas,
zovite policiju, zovite hitnu. To je pokuaj samoubojstva.
Po povratku u ZG iznenadio sam sam sebe. Disciplinom i voljom. Nastavio sam raditi na
Fejsbukodonosoru. Cijelih osam sati u dva dana. Pola radnog vremena. A meni je trajalo kao sam ivot.
Morao sam se biciklom provozati gradom, samo da si ne priznam kako nemam ivot. Volim bicikl. I on voli
mene. Velika ljubav. Srce mi pukne kad mu pukne guma. Nadam se da nee tako skoro jer nemam odakle
puknuti sto kuna.
Okej, sjeo sam na bic i udario po pedali. Vozio po biciklistikoj stazi koliko je to bilo mogue. Kad me staza
napustila, nisam se drao pravila. Neka me kazne. Idem u zatvor. Love nemam. A stvarno vozim oprezno.
Neu uvijek na cestu, pendreite me. Ali kad sam na nogostupu, ne gazim pjeake. Ne divljam. Ne pizdim.

ak ni zvonce ne koristim. Pjeaci imaju prednost. Potujem. ekam svoj trenutak. Ali potujte vi i moje
znakove kad mi se naete na stazi. Za shvatiti to znai srednji prst ne treba ii u autokolu.
Kad sam ve na biciklu Stravino me ispizdila izjava nekog upka iz PU zagrebake. Da pjeaci vrlo vrlo
rijetko gaze svijetlim biciklistikim stazama. Yeah, right. Htio sam jo tada napraviti veliko istraivanje,
provozati se po pola Zagreba, ali kad je srce otkucalo da, lijeno je dupe reklo kako nema govora o tome. Pa
sam iskoristio put do Jelai placa za jedno malo istraivanje. Radi se o biciklistikoj stazi u Martievoj.
Reite mi vene tupim karama ako ima vie od kilometra, kilometra i pol u oba smjera. Ali bilo je dovoljno.
Evo rezultata, ekskuzemoa na neznanstvenom rjeniku:
Dakle, etiri sam pjeaka napao s lea. Jednoga je frend upozorio da nailazim pa mi se uklonio s puta.
Ostali me nisu mogli vidjeti pa sam ih morao zaobilaziti. Dvije spodobe gazile su biciklistikom stazom
prema meni. Kurcem nisu mrdnuli kad su vidjeli da dolazim, a kamoli skrenuli. I njih sam morao zaobii.
Jedna je djevojka hodala stazicom, ali se barem sklonila kad me ugledala. Nabasao sam i na dva lika koji
su brbljali na ploniku. Jedan je bio na pravom mjestu, drugi se ukorijenio nasred biciklistike staze.
A radi se samo o Martievoj. O stazi koju amo-tamo proe u pet deset petnaest minuta. to upravo
ovisi o broju onih rijetkih sugraana.
I evo me sad, pred ponorom mrnje. A htio sam pisati o ljubavi. Da, opet. Biti poet. Biti dosadan. Ali barem
sam iz ovoga nauio da moe biti dosadan i ako ne pie o ljubavi.
Za kraj ovog smijenog nazovidnevnika, neto poput vremenske prognoze u sredinjem dnevniku, izlanut
u neto poput prognoze bremena.
Prui mi mali prst i dat u ti cijelu ruku. Skloni mali prst i davat u ti obje ruke, pa neka se i sasue, neka
otpadnu kao zrele ljive. Ali poni mi mahati malim prstom, podcjenjivati, omalovaavati, dii u ih. Kao
sidro. I otploviti dalje. Negdje e me ve doekati moje more ljubavi, zagrliti me svojim valovima i zamoliti
me da se usidrim. Prihvatiti me kao ovjeka. Pa makar se katkada i popiao u njega.

Dua ima treinu. A rije?

Je li i vama proao tjedan? Meni jest. Pored mene. Niti mahnuo mi nije. Mimo mene. Prohujao. Kao da me
ne poznaje. Imao sam nekoliko prilika (savrenih?) otii na dogaaje, vie ili manje glamugrozne, ali sam
svaku propustio. Oito, prilika je kao zloin. Nema savrene. A sve i da sam natjerao volju da me odvede na
sva ta mjesta Naletio bih sigurno na neke krpelje. Koji bi se za me zalijepili. I uza sve one prigodne
koktele svoju bi slamicu umjesto u au tutnuli radije u mene. I pili mi krv.
Proljee je. Slamicu spasa valjalo bi potraiti u prirodi. Ali i tamo vrebaju krpelji. U posljednje vrijeme, im
se pribliim bilo kakvom zelenilu koje nije sortirano u kaetama trgovina mjeovitom robom, pokupim
krpelja. Izgleda da me vole. Kao nekad ene. Posljednji je ostavio dubok trag. Kao ena. Zaljubio se u
mene zadnjeg dana veljae. Otkantao sam ga ve sutradan, uvidio sam da naa veza nema budunost.
Mislio mi je piti krv. Bacio sam ga u zahodsku koljku i povukao vodu, uvjeren da na kratak ali buran odnos
preputam zaboravu. No ubre je malo ostavilo uspomenu. Bolnu. Kao ena. Mjesto njegovog prvog
poljupca sada je kvrica koja me svrbi jo i danas. Ponekad se i crveni. Boja ljubavi. Moda bih trebao poi
lijeniku. Kojem? Dobro pitanje.
Kako mi se tjedan sveo na duan-kua, kua-duan, dosta sam chatao. Sa svim i svakim. Nije da volim
chat, ali ponekad od njega ima koristi. Ma i nije bila korist, vie neka zadovoljtina. Jedno me grubo zavela

ena. Pisala na chatu stvari od kojih bi i narane na Aljasci rodile. Tako se i u meni rodila ljubav. Apgar
deset od deset. A onda joj je ona koja ju je porodila opalila pljuskicu. Odmah sam proplakao.
- Mio si ti, smijean, zabavan, simpa, vrckast i luckast, svia mi se, ali ne volim ja tebe. Vie si mi, onako,
draga igrakica. Za po doma.
- Ma super. A sve ono kaj si pisala na chatu?
- Ma koje?
- Ono sve
- Nisam ti ja nita nikad napisala!
- O jesi, jesi Imam sve pohranjeno, history, sve crno na bijelo. O da ti poaljem?
- Ma neu. Oke, pisala sam, al nisam tako mislila! Okej?
- Okej.
Jebemtichat. Totalna podvala. Pa rekoh, idem i ja probati podvaliti. Isto bila neka vezica, vamte-tamte,
povuci-potegni. Uglavnom, pili smo si krv. Pa kae ta jednom otprilike, ba kao i ona chatolomna od
maloprije ma drag si ti, ali
Pa kaem ja a chat? Sve one bajke koje si napisala? Ne sjeam se, kae ona, nisam A, draga moja,
jesi jesi, imam sve, o da ti sad poaljem? Dobro, dobro, vjerujem, ne mora Aha, vidi, velim.
A stvarno nita spektakularno nije napisala. Tek, blef je upalio. Tko joj kriv kad brie history. Oke izgubio
sam oba puta, na koncu. Povijest su, da tako kaem, pisale pobjednice. Ja sam tek naao malu
zadovoljtinu u tome to su one povijest izbrisale.
Povijest prolog tjedna kae da sam ipak izaao jednom. Srijeda, finale Eurolige, Atletico protiv Athletica.
Glamugrozan detalj koji e vas sigurno zanimati jest da sam navukao crnu majicu i ljetne hlae trofrtaljke
maslinastozelene boje, obuo crne starke na crne arape. I fiju. Zajahao bicikl i ravno do frenda koji ima teve
pristojne dijagonale. Nas trojica, teve, nogomet, duhan, cigarete, litre alkohola i neto testosterona. Hm.
Uglavnom, to rade te mukarine poslije tekme? Jebu mater sucu? Nastavljaju piti? Potuku se? Die se
trofejima iz povijesti lova na nejaku ensku eljad? Piaju kroz prozor na susjedov auto?
Ne.
Oni vade vagu pa se vau. Pokazuju kembice i gledaju tko je nabacio koliko kila. Raspravljaju kako e ih
izgubiti. U povijesnom sueljavanju na vagi izgubio sam ja. S 88 kilograma plus odjea, obua, veera, pola
litre traminca, pivo i ostaci bacardija. Oajan, posegnuo sam za bocom votke i potegnuo nekoliko gutljaja.
Imala je okus tetkosterona. Pa to? Bila je ba dobra.
Do jutra. Pardon, podneva. Ispriavam se, bilo je debelo prolo dva sata kada je glava konano stala na
noge. Oteturao sam do blagovaone i tutnuo glavurdu deformiranu od alkocefalusa u friider. Da ne bi pala
glava, morao je pasti doruak.
Dok sam zimsku, sir, patetu i jogurt u sebe trpao rukama i nogama, naiao je stari i upozorio me da sam
usvinjio majicu. Pogledao sam, a majica ista kao vjenanica. Popuio sam. Jednu od njegove tri fore koje
valjda uporno vrti jo od prve epizode TV kalendara. Stari se raspadao od smijeha. Ja sam se najprije

kiselio kao krastavac, a onda sam ga htio i negdje poslati. Da se pribere. Da se opameti. Da se ponaa u
skladu sa svojim desetljeima na pleima. A onda sam shvatio da sam kreten. Stari je nepoderivi aljivdija i
nepopravljivi dobriina. Tko sam ja da ga aljem na servis. Fore su mu trule kao kapitalizam, ali njegov je
osmijeh iskren, valjan. Pogled dobroudan. Noge skrene od tereta radnog vijeka. Tlak sjeban od pljugi i
masne hrane. Kosa pobijelila od prodika njegove starosti i moje stare. Ali duh Duh staroga je neunitiv.
Nadam se da se to prenosi genima. Ako ne, onda neka je barem zarazno. Da mi kau da sam isti stari.
Zahvalit u im jeftinom forom. A imam ih barem triput vie od njega za prodat.
Ono to mi kod starog ponekad gloe ivac je njegova ultimativna praktinost. Ili lijenost, kako vam milije. U
kui imamo vie pepeljara nego dubokih tanjura. Ali on uporno pravi tuljce od papira u koje stresa pepeo i
gasi ikove.
A u kukurikurac, velim da ne budem prost, pa kaj ne moe jednom uzeti pepeljaru?! Ne moe, kae. Nikad
mu nisu pri ruci. A i pepeljare treba prati. Oke, tu te kuim, stari. Ali i kavu pije iz aica za jogurt da poslije
ne bi morao prati alice, jel da? E pa, daj mi objasni onda, zato svaka zavri u jebenom sudoperu umjesto
u smeu?!
Svi imamo nekog putra na glavi. Ja sam ga jednom imao u glavi. Nije ba bio putar nego maslac. Jedini
maslac koji meni neto znai je onaj koji noem trpam na nitu kruha. Onaj za jelo. A poslalo me po maslac
za tijelo. Morao sam dobro upamtiti sveto ime. Jer ne moe bilo koji maslac nego ba taj. Hoe ba Njega.
A Njega nema. Idem od duana do duana, upoznajem se s maslacima za tijelo. Sve ih ve znam napamet,
prodavaice se trgaju da mi pomognu, da mi preporue drugi maslac, isto je super, genijalan, maslac nad
maslacima, zvjezdan je a nije Zvijezdin, ali sve je dabe. Njega nema pa nema. Dolo mi je da se pomolim.
Ali i opet bi uzalud bilo. Njega nema.
Vraam se kui kao hrvatski navija sa stadiona Ernst Happel u Beu 2008. Pognute glave, poraen. Ali
vie nekako izigran nego nadigran. Pa psujem kao Turin dok si mislim a jebemti brendove, e jebemti
izbor i jebemti prodaju naina ivota! Kad ja poelim pivo uzmem najhladnije. Kad se zaelim evapa,
uzmem veliku porciju. Kad mi zatreba ilet, uzmem prvu britvicu koju ugledam. Kad mi treba crna majica,
uzmem crnu majicu. Misli su mi se ukrcale na let za Kubu i dokumentarac Surplus. U njemu, ako me
pamenje slui, neka teta veselo pokazuje pastu za zube. Siva, metalik tuba. Bijeli ep. I nita vie. Nema
preporuka udruge stomatologa, nema neke manekenke iji su zubi zbog paste bijeli kao lajna bijelog. Pasta
za zube. Jedina. Slui za higijenu usne upljine. I to je to. Doe u duan, uzme, plati previe i doma
pere zube tri puta dnevno. elim prati zube. To je izbor. A ne jebeno ime paste.
Opet sam pretjerao. Na internetu se itaju jedino oni tekstovi koji su dugi koliko su i iroki. Ili nagradne igre.
itanost nagradne igre nadmait e autorski tekst za 10 20 puta. E pa evo nagradne igre sve koji
proitaju tekst do kraja, nagradit u idui puta kraim tekstom. Sad kad ste ve doli dovde i tako nemate
to izgubiti.

Moemo li se voljeti... Kao prijatelji?

Nedjelja, bloody sunday. Treba pisati za par klikova. I ivjeti od tih klikova. to je isto kao ivjeti od zraka.
Osjeam se kao izgladnjelo dijete kanjeno odrastanjem na koljenima u nekom zaboravljenom kutku svijeta
kojeg su se na minutu sjetili Facebook duobrinici. Ma ipak, kliknite me. To ima nekog smisla. Budite
milosrdni. Pomaete. Ne otvarate si ba vrata raja, ali recimo da virkate kroz pijunku. I to je dobar poetak.
Mene klikovi ipak nekako nahrane. Mene? Ne mene, duh. Jo uvijek taj mangup ima pravo, bez imalo
grinje savjesti, podsmjehivati se mome tijelu. Vitak je, vitalan i vedar, govore oi. Tijelo se ipak malo
otromboljilo. Kae ogledalo. Za razliku od oiju, ono nikada ne lae.

A iscrpio sam se proteklog tjedna od silnih tjelesnih aktivnosti. Svako malo na bic pa u ir. Imao sam
raspored gust kao jutarnji smog velegrada. Svakog dana izmeu tri i pet kavica. Sve odreda s frendicama.
Frendice? Da me sad uje jedan moj pajdo, prvo bi me kastrirao pa onda pustio na kavu. E onda bi to
mogla biti kava s frendicom. Jer za njega muko-enska prijateljstva ne postoje. To je samo izgovor,
sredstvo pomou kojih mi, jajani, pokuavamo ostvariti cilj pogoditi u sridu kreveta. Ili, kao alkar Denis
Giljevi najee, u nita.
Dok sam bolovao od najstranije djeje bolesti, pubertetanusa, srce mi nije bilo ba toplo ljubavno
gnjezdace, tek plitka jamfica u koje su curice upadale kao pikulice. I moglo ih se lagano izbiti. Ne, nisam
bio gnoj koji se igra s tuim osjeajima, samo premlad. Zelen kao gatalinka. Dobroudan, ali kre-kre-kreten.
abac koji je ve nakon prvog poljupca umiljao da je uhvatio ljubav za bradu, kleo se da voli svaki puta kad
bi bio lud kao dvocijevka. Iza svih tih vratolomnih ludorija srca ipak je ostalo sjeanje na onu najveu ludost.
Neki koji vole vrue nazivaju to jo i prvom ljubavi. I nije ostalo samo sjeanje. Ostalo je vrsto prijateljstvo
koje traje ve vie od dva desetljea.
Kad se naemo, moemo si rei sve. Jer se znamo u duu. Jer moja glava za plakanje savreno pristaje
njenom ramenu za plakanje. Njezini savjeti ili rijei utjehe savreno titraju u mome uhu. Moje ale savreno
titraju na njezinim usnama. I tako dalje. Jednostavno si odgovaramo u mnogoemu. To je samo najsvjetliji
primjer. Frendica ima jo. Poznanica jo i vie. I s njima zavravam na kavama. U krevetu ipak najee
zavrim s raskupusanim plianim zekom iz djetinjstva.
Okej, rei e netko, ali ta je ljubavna pria gotova, imao si (ne)sreu to ste ostali frendovi. to je s ostalim
frendicama?
Isto kao i s frendovima. Ulaze i izlaze iz ivota. Njihove aure svijetle i griju jae ili slabije. Lagao bih i sebe i
vas kad bih rekao ne, ba mi nikada ne padne na pamet kako bi bilo kad bi bilo. Padne. No najee se i
razbije kao alica za kavu na kuhinjskim ploicama.
Ajd dobro, nije da sam ba sa svim prijateljicama uspio odrati prijateljski odnos. Pretvorilo se to esto i u
ono, vie ili manje. I zavrilo onako, vie ili manje prijateljski. I dalje ne vidim problem. Bili smo prijatelji. Pa
postali cura i deko. Pa otili k vragu. Ili drugi scenarij bili smo prijatelji. Pa je nekako otilo k vragu. Ili
trei bili smo prijatelji i jo uvijek smo prijatelji. Ali moda to i nije bez vraga
Mislim da se pajdo i ja ne slaemo samo u vienju tih partnerstava za kavu.
Ono to je za mene muko-ensko prijateljstvo, za njega je utrpavanje koje (jo) nije uspjelo. U sueljavanju
s jednim drugim pajdom pokoljemo se oko slinih stvari. Njemu je ljubav ekonomija. Trgovina. Ono, kao,
jedna strana proizvodi emocije, druga plaa tono onoliko koliko one vrijede. I obrnuto. To je sretna ljubav.
Nesretna je kad stane proizvodnja. Ili kad netko smatra da je roba precijenjena pa krene sputati cijenu. Ja
to doivljavam ipak kao neto dublje. Valjda zato i esto potonem kada love boat skrene s kursa. Ja sam
moda nepopravljivi romantik, oni su valjda pokvareni cinici. A govorimo o istim stvarima. I naelno se
slaem s njima. Ali i dalje gledam stvari na svoj nain. Ljepe mi zvui.
Neka svatko gleda kroz kakve god naoale hoe. Ili bez njih. Ja volim vidjeti sunce, ne tedim oi. Neki vie
vole mrak.
Htio bih nastaviti drobiti i mljeti, ne tedjeti rijei, ali prolog sam puta u nagradnoj igri obeao krai tekst
svima koji proitaju do kraja. I eto, zadrat u rijei kao dah. estitam sretnim dobitnicima. A dobitnice? Ne
nisam ih zaboravio. One jo uvijek mogu osvojiti i jedno dugotrajno partnerstvo za kavu.

Dani (bez) karijere, veer (bez) zvijezda, Eurosong (bez) naih, kolumna
(bez) ljubavi
Otkad sam zavrio na ulici, politika me sve manje zanima. Moe se rei da sam se okrenuo biznisu. Na ulici
sam se s vremenom poeo osjeati i ponaati kao da sam na Wall Streetu. Ulaem i pratim dionice na burzi
rada. uim za kompom u svojoj sobi i ekiram razvoj situacije. Im broke(r). Vidi, vidi, povoljno radno
mjesto! Klik, klik! Kupujem! Pokuavam se prodati to skuplje. A jo mi je i bolje nego onim papanima na
Wall Streetu. Ne derem se. Dividenda, kao nagrada za uspjeno ulaganje na burzi rada, laganini sjedne
svakog mjeseca. Ima se. ijem ih sve. Oni si moda mogu priutiti skupe automobile, ali ja mogu skupi
autobus ZET-a. Pa i tramvaj, ako ba hou. A to je samo djeli mog bogatstva. ivim u Hrvatskoj kao
bubreg u gnoju. No vratimo se tajanstvenom ieznuu politike. Moda je toj mojoj mirnoj rastavi od nje
malo kumovalo i proljee. Preostali me hormoni pokuavaju istjerati van pa, ak i kad se izgubljen &
smuen vrtim po stanu, rijetko zapnem ulima sluha i vida za ekran. U takvim mi okolnostima ivci katkad
stradaju kao kolateralne rtve iznenadnog granatiranja informacijama koje me dohvate u polusnu tijekom
tog proljetnog polukruenja. I, moram priznati da me, onako totalno neupuenog, prenerazilo kad sam
nauo da su na izborima opet pobijedili hadezeovci. A onda su me obavijestili da su izbori bili
unutarstranaki. Nisam stigao niti odahnuti, a ve me raspigala izjava nekog politikvana koju, dodue, ne
ujem prvi puta iz usta tih blebetavih tetoina. Ali sad mi je ba ukrcala tlak na brzi vlak. Vjerojatno zato to
ju je ponavljao kao neki moji drugovi razrede. Da kao gospodin nema nita protiv neeg iks ipsilon ze ako je
sve u skladu sa zakonom. Jebenti, kao da su zakoni krajnji domet savrenstva, kao da ih na svijet donose
boanske rode a ne tikvani poput njega, kao da su neto to ne treba propitivati, mijenjati, ukidati! I odmah
si zamislim istog lika kako bi vjerojatno isti odgovor dao i 1941. Nemam nita protiv ako je u skladu sa
(rasnim) zakonom. Ma neka mi lagano svi odu u krasni zakon.
Sreom po ivce a i po vas koji ste ba nakanili prestati itati to je bilo sve. Opet sam na kvaku mogao
okaiti tablu Out of politics. Do not disturb.
Zajedljiv sam. Ali ovo je slobodan portal.
Ciljeli sam cjelcati tjedan, da se tako izrazim, plutao po povrini. Kao plovak. Udica je bila baena, crvi su
bili u guzici, ali ivot nikako da zagrize, nikako da povue.
A onda Masan ulov! Pozvan sam da uletim na promociju gdje je, kao, moglo osvanuti vie selebritija nego
sunanih dana na Hvaru. Kako nemam namjeru nikoga besplatno reklamirati osim sebe, nazovimo taj
zvjezdani prijem iva partijem. Uostalom, od promoviranog se blaga koje je teklo u potocima ovjek uas
mogao saiti da boli glava. Na iva partiju trebale su se smucati i zvijezde jedne domae serije, nazovimo
je ovom prigodom Lazin izvor. Uau, rekoh sebi, bit e to moj nepresuni izvor sree tu veer pit u do
besvijesti, klopati do iznemoglosti i minglati meu lijepima, bogatima i slavnima. Izgledat e kao da sam im
ravan. Nitko mi nee biti ravan, ovjee! A onda sam shvatio da za veinu pojma nemam tko su, a bome niti
kako izgledaju. Jesu li uope to za to se izdaju? Osim Spikoline Miek koja je vodila program. A i u nju su
mi morali uprijetio prstom. A moda sam si ipak samo utvarao da se oko mene kreu tamo neki ekskluzivci.
Nikakav sam zvjezdoznanac i doma nemam enciklopediju celebritannicu. Dobro, sad sam si sam sruio
cijenu, ali jo sam uvijek stajao na nogama. Vrtio sam se po partiju kao zvrk. I svako se malo naao na
nianu fotoaparata. Naivan kao slika Ivana Generalia, natimavao bih svoj neuveni tabloidni osmijeh sve
dok me prijeki pogled profesionalnog fotoaparatika ne bi obiljeio kao crnu ovcu (crne kone starke, uske
crne hlae, crna majica, crna ulja i crne misli) i istjerao iz kadra. Mete su bile neke zgodne tete iza mojih
lea koje su se namjetale i nametale kao logian izbor. Ja sam bio izvor uma u komunikaciji ednog oka
kamere i tijela gladnih naslovnica.
Nakon izgubljene runde povukao sam se u kut malo blejati. I klopati. Stol je bio prekrcan jelima i kolaima.
Pladnjevi su se praznili i punili. Odabrao sam par stratekih ciljeva i navalio. Preivao sam i blejao. A onda,

pomislih, kad sam ve crna ovca, zato da samo blejim kad se mogu i naiati. Nakon krae turneje po
ankovima gdje sam svoju nesretnu sudbinu krojio s malo istog, pa malo tog istog pomijeanog sa
sirupom i jagodama, a onda i jo malo toga s par kapi anusa, Anubisa ili kako se ve ono to zagorava
zove, noge su me odvele do prvog slobodnog stola. Bacio sam se na sofu, ve poprilino osloboen svih
stega. Dograbio sam bocu namijenjenu uvaenim gostima koja se hladila u kanti i kriomice si usuo jo
malo. Dok sam redao gutljaje, osmijeh mi je bio razvuen kao crveni tepih na Canneskom festivalu. Oi su u
polumraku blicale kao bljeskalice. I dalje nisam prepoznavao zvijezde. Ali sad sam ih barem vidio. Moram
priznati, najotrije tek onda kad bih oi sklopio.
Zajedljiv sam. Tko me ne zna
Ujutro mi se glava htjela odvojiti od tijela kao lunarni modul od rakete i grubo sletjeti ispod vitrine, u mrak,
gdje praina nije nimalo zvjezdana. Posljednja zrnca zvjezdane praine sa iva partija prekratak mi je san
istresao u oi kao da se radi o divljem deponiju, nimalo ne marei za posljedice po istou vida. Sino
napunjen drob nije mi pak dozvoljavao da se odvojim od kreveta koji se ljuljao kao brod. Zgrabio sam se za
lauf. Auf. Stie ljeto, a ja se prederavam u kasan sat i blejim. Linija se oito ne kuje na mjeseini ve se
tee u teretani. Prelijen za teretanu, morat u na dijetu. Koju? Koja je trenutno in? Sjetio sam se one, moga
uma djelo, pomou koje sam sa sebe zbacio dvadesetak kilograma u dva mjeseca, lako kao razjareni bik
jahaa. Ponosan na uspjeh dijete, naumio sam napisati kratak prirunik.
Preko dana nita, naveer par gemita.
I eto, napisao sam ga.
U drugom bi i dopunjenom izdanju moda stajalo jo i Ne preporua se osobama zdravog razuma.
U ivahnom tjednu eurovizijskih natjecanja, u polufinala i finala ulijetao sam kao srna u minsko polje.
Sreom, nisam nagazio na Ninu. Zapravo, nisam stao ni na kome. uo sam samo pjesmu Ramba
Amadeusa. Ispao je svjetski megacar. Ispao je, svjetski megacar. Igram se zarezima. Ba sam pitijski
nastrojen. Nije to za Europu. Ovo je kompliment. Za Ninu sam samo uo da je pukla. Ispala. Nebo je
granica, vele. Koju Nina nije prela. Nije to za Europu. I ne, to nije kompliment.
I to je sve to sam uo. A uope ne zvui loe to to sam uo. Da, zajedljiv sam. Ne bez razloga, zar ne?
Frendice su me uglavnom napustile u posljednje vrijeme. Vjerojatno su proitale prethodnu kolumnu i
odluile me malo kazniti. Pa sam se morao osloniti na frenda. U tematskom procijepu koji je nastao nakon
odigranih finala nogometnih euroliga i poetka europskog prvenstva, nije nam ostalo drugo nego da
prokomentiramo poetne postave, taktiku i rezultate naih veza, od prapovijesnih vremena pa sve do
novoga doba. Ukratko, velim ja njemu:
Bla, bla bla Pa kaj se ja ba svaki put moram zaljubiti do uiju? I onda sam od poetka do kraja u nekoj
drami. Stalno me pere neki bed, neki strahovi, neke mrane slutnje. Mislim, ono, nemam se kaj aliti,
uglavnom je lijepo, ali dou ti trenuci i onda mi se pati. Kao kad odluim piti pivo cijelo veer, a onda mi
netko malo malo pa uleti s rakijom. I to me onda ubije.
- Bla bla bla udara mi frend kontru, ja ovo ono, sve radim, sve neto petljam, uputam se i naputam jer
nikako da se zaludim, nikako da se zaljubim. Kao da vrtim runde piva cijelo veer, a nitko, ba nitko da
potegne rundu rakijice, ono, da me malo trgne Blago tebi, zavidim ti. Ba bih volio imati neku vezu u kojoj
u biti zaljubljen

- Ne velim, blago tebi. Ja sam ljubomoran na tebe. Volio bih uletjeti u neku vezu hladne glave. Ono, biti
poput tebe.
- A, ne, ne, to ti je kita. Isprazno. Blago tebi.
- A, jok. Ovo ti je muenje, ne eli si to priutiti. Kad ti velim, blago tebi.
- A ne
I tako iskapimo, da ne kaem iskavimo, tri do etiri kavice.
Update: frend me zvrcnuo i priznao kako se, izgleda, malkice zaljubio.
Koji srekovi. Zavidim mu. Izgleda da e dobiti ono to je traio. A kad e se ispuniti moja elja?
alim se, i to grubo. Ne bih se ustvari mijenjao, samo volim malo dramiti. ivot u kojem je ljubav svedena
na mrvice osuen je na propast. A kolumna? Hajde, ba da vidimo

Neto sasvim drugaije

Surfam po portalima i traim neto smisleno izmeu zareza, toaka i usklinika...

Neto drugaije. Malo to pronalazim, gotovo nita, tek mrvice. Rok pritie, lijepi
mi kaugumu na zvonce, pod petama mi gori. A gori od osjeaja da nemam to za
proitati jest onaj da nemam to napisati. Gasim portale bre nego roendanske
svjeice i bacam oko na neke svoje neupotrebljene natuknice. Ako nee ii
drugaije, ukrast u od sebe.
Ova bi kolumna mogla biti kratka kao fitilj Zdravka Mamia. A moda i niste te
sree. Hic Rhodus, hic salta. Giljeviu, prvo prestani pa reci stop.
Dobar kolumnist moe nai jednu temu i o njoj pisati sto puta na razliite naine.
Osrednji kolumnist moe ieprkati sto tema i o svakoj pisati na isti nain. A ja?
Imam blagi filing da mogu jo jedino pisati kui propalo.
Ponovo palim portale. Piroman sam, podmeem iskre svoje pozornosti u potrazi
za plamikom koji bi mi raspalio matu i strasti. Nita. Nita zapaljivo. Stoga, sve
to slijedi nije piromanova nego tek pirova pobjeda.
Postavljam si pitanja o svom (ne)pisanju. Tea su od onih na maturi. Isto nisu
sasvim jasna. Odgovori su vieznani. Koliko god prtljao i popravljao pitanja,
koliko mi god vremena dali, i dalje neu imati pojma. Ba kao i ekipa na maturi.
Najtoniji odgovor, znai, glasi teka ili lagana, jasna ili nejasna, glupa ili samo
priglupa - klinci i tako poslije nee znati nita.
Neu politiku u svoju butigu, ali ona si katkad uzima za pravo da mi ue. Ukratko,
jo moj organizam ne moe svariti injenicu da su nam prvi susjedi progutali
Nikolia kao predsjednika. Izvorni radikali, umiveni radikali, razblaeni radikali,
odbjegli radikali, redikulozni radikali... Kakvi god bili, najbolji su kad trunu. Iza

brave. Okej, okej, serem u tue dvorite prije nego to pljunem u svoje. Sami ih
proizvodimo, posvuda su oko nas. I nerijetko nam sjebu ivote. Kakvi god bili, svi
pobrojani mogu biti slobodni, a njih se najvie plaim. Kao da tone i tone teksta
nije napisano o tetnosti slobodnih radikala...
A sve neto po medijima vonja i na moguu visoku za(s)tupljenost slobodnih
radikala u Splitu. Povod za novo izluivanje otrova je, naravno, gej parada. Toplo
se nadam da e biti, kao i obino kad se najavljuju smakovi svit(l)a, po onoj staroj
tresla se prda navrh brda, rodio se prdac. Nisam gej, al ne kuim, zbog jedne
stvari koju ljubim. A to je sloboda. Koju gej populacija, da jebe rak raka, nema
poput veine nas, povrijeenih heterobraca i heteroseka. Ako ve hoete, diite
nos, diite i galamu, ali nemojte ruku na blinjega svoga. Zovimo mi to paradom,
ali daleko je to od parade. To je jo uvijek prosvjed, borba za neka ozbiljna prava,
u kojoj se glave koje nisu u ormaru nose u torbi. Nema parade tamo gdje se kure
barabe. Parade su jo uvijek negdje drugdje u bijelom svijetu, u Berlinu, Sao
Paulu, Amsterdamu, u New Yorku... Zajamimo im prava koja i sami kao
heteroseksii uivamo pa se onda obruavajmo na paradu i njene zabavne,
kulturne ili umjetnike dosege. Naravno, ne kamenjem. Argumentima.
Kad sam ve uao u gej paradu, jo samo jedan detalj. Stvarno dobijem irozu
eluca i spiralni prijelom ivaca kad iz zapjenjenih usta onih koji zazivaju
razbijene glave pa sve do onih koji bi zov divljine u teoriji pretvorili u lov na glave
u praksi, iscuri kako je to bolest. Ajmo na sekundicu, ili bolje reeno, na reenicu
ili dvije, ui u te mozgove (namjerno ih nisam oznaio kao pilee, bila bi to uvreda
za perad) koje im je podario dragi bog i, poput njih, dijagnosticirati bolest. Pa sto
mu gnomova, da ne velim jo i kerumba & kerumbita, mili moralisti, dragi
batinici milosra i tolerancije, vitezovi udorea, i svi vi koji tako esto brkate
aku pravde s pravdom ake, otkad se to bolesti lijee ciglom, martensicom,
pepeljarom, bocom, bokserom, kamenom?! Nije moda neka usporedba, ali ti i
takvi su mene pokuavali izlijeiti od crne odjee. Jedni su specijalizirali
dijagnostiku, a drugi su operirali na terenu. Valjda su smatrali da je uzrok mog
odjevnog crnila viak krvi. Pa su mi je putali na nos.
Ba si neto zamiljam... Bi li ti bolesnici prema istoj logici imali kakvu primjedbu
na zdravstveni sustav i prozvali ga zbog krenja ljudskih prava da se svome
lijeniku poale na probleme s bubrezima, a on ih, mimo liste ekanja,
najljubaznije, nasmijeen uvede u operacijsku dvoranu. Pa im bejzbol palicom,
laserski precizno, razbije bubrene kamence.
Ozbiljno naet glamour ovog teksta moda uspije spasiti moj prvi pohod na
paradu krpica (iliti modnu reviju) u ivotu. Mango revija. Dan koji je spasio tjedan.
Da, uletio mi je event. Ba event, ne dogaaj. Jer postoji razlika. Event je neto
vie od dogaaja. Na dogaaje pravo ima svatko, na evente samo odabrani.
Event je bio zakazan u Kvartu. U mom kvartu, maltene. Idealno. Za cug, za
cipelcug. I svidio mi se Kvart. Oboavam te hangaraste, gole,
protuklaustrofobine prostore. Kasnili smo, kako i prilii. Izbjegavajui kamere (ne
znam zato sam ih izbjegavao, pa one su se od mene odbijale kao lopte od
hrvatskih nogometaa u srazu s Norveanima - valjda me oprala neka paranoja

jer mi je bilo prvi puta), stigao sam iskapiti au ampanjca i pobrati usvotku sa
anka. Onda nas je, a ne znam kako se to zove, ali ono, neto kao stjuardesa u
avionu, valjda hostesa, pronala na popisu i ispratila do naih mjesta u zadnjem
redu. Sreom, radilo se o drugom redu pa sam mogao raunati na messijevski
pregled igre. Petnaestak minuta visoka, mrava i dugonoga stvorenja ukoenih
lica redala su se pistom. Ovako mora da je traci u pogonu za proizvodnju Barbika,
pomislio sam. Bubala je neka glazba, rekao bih da je bila, onako, pomalo gej.
Nitko se nije alio. Nije bilo kamenja, svi su bacali samo duge poglede. Mene su,
kao potpuno nevinog, lika koji je prvi puta uao na modnu reviju, najvie
fascinirala lica djevojaka sa piste. Hladna, nepomina, gotovo bezizraajna.
Toplije poglede imaju replikanti u Blade Runneru. Nisam to prokljuvio, a bome ni
pokrete. Izvjetaeni, na trenutke ak i kljakasti. Oito, treba mi jo evenata kako
bi mi se ula sinhronizirala s tonovima modnog svijeta.
Nakon njihove revije stigao je red na ono revijalno, red na mene, a to je red na
red pia pa red klope pa red uskanja s votkom pa red istog votkanja bez usa
pa red piva pa red koktela. Zastor se za mene spustio nakon odranog festivala
sedam jegera. Pametnome dosta. Ali ludom nikad. Jedva ekam sljedei event.
Aha. Ba sam glup. Zaboravih spomenuti krpice. Bile su arene, vedre, leprave.
Mnogo ivlje od onih koje su ih nosile. No te bih krpice kupio sve i da su bile
povjeane na kukicama pored sudopera umjesto da su se vijorile na modelima. U
stvari, nisam shvatio kako moe znati kako e na tebi oblekica stajati kad su svi
modeli manje-vie jednaki? Recimo da gledam muku reviju pa se uslinim i
raspametim zbog neke koulje, maje, veste, rijeju krpe kojom maneken brie
svoje trbune ploice dok hoda pistom. Uletim u prvi butik, zgrabim odjevni
predmet, utrim u garderobu i onda? I onda skontam da na meni stoji kao papir
za zamatanje koji je zapiala maka... Totalno sam glamugrozan. Treba mi jo
evenata, definitivno.
Opet sam izostavio ono neizostavno - ljubav. Ali ionako smo na pragu ljeta, a
ljetne su ljubavi kao pjena za kupanje. Ue u to to ti izgleda poput mora ljubavi
kao u kadu, osjeti ugodnu vruinu i malo zamiri... A kad otvori oi, gle, od nje
ni traga. Pa eka sljedee ljeto, neku novu epizodu. Kao u sapunici, nikad tomu
kraja. A ja volim dugometrane filmove. Pa preferiram zimu i vatricu u kaminu.
Happy end.
A kraj mi ipak, na kraju, apue da je sretan... Dvije-tri ae vina (nikave butelje,
isto domae crno, iz Baine!), in vino veritas, volim vas. Sve po redu. ensko.
Muko. Srednje. Danas je ovaj tekst moja Riva. Tko eli moe, skupa sa mnom,
ruku pod ruku, rije po rije, u malu etnju. A vae je pravo i da etnju izbjegnete.
Samo nemojte nikoga tui. Kako jednom prigodom izvalih - lupajte gluposti, a ne
ljude. Moda vam mogu biti svijetli primjer.
Pravo prvenstva i druge prie (koje ne postoje)
Ponedjeljak? Nita. Utorak, srijeda? Nita puta nita. etvrtak? Nita ispod nule. A onda Dogodio se.
Fenomen. Onaj fenomen. Koji se dogaa svake etiri godine. Kao neka kometa. Samo to sam ja njezina
meta. Svaki me puta pogodi posred ela umjesto da kao svaka pristojna i normalna kometa proleti mimo

mene. Nisam nogometni vjernik, nedajboe nogometni fanatik. O hrvatskom nogometu ne znam rei vie
od dvije rijei (Dinamo, Dinamo, to se u Dalmaciji izgovara kao Hajduk, Hajduk, op. a.). Znam nabrojati
svega tri gonia lopte sa svjetskim pedigreom: Ronaldo, Messi i onaj trei. 3-5-1 meni je samo ifra lokota
za bicikl, a 4-4-2 broj vlaka za Beograd. Nikakve formacije. Ali nisam oito niti nogometni ateist. Jer me neki
bog spopadne svake etiri godine u isto vrijeme. Ajde svake dvije, jer u meuvremenu se ugura i Svjetsko
prvenstvo. Fenomen isti, samo malo svjetskiji.
opi me, dakle, fenomen. Nazvao sam ga, s potpunim pravom, pravom prvenstva. Europskog. Kad god me
nesmotreni frendovi pokuaju izvui van u nezgodno vrijeme nogometnog sata (stroi je od policijskog, a na
snazi je svakodnevno izmeu 18:00 i 23:00!), upozorim ih na pravo prvenstva. Kad god ljudi pokuaju u taj
zao nogometni sat, u to gluho doba mentalne moi izvui neto pametno iz mene, upozorim ih na pravo
prvenstva. Tko god me eli zagrliti, tko me eli vidjeti ili eli ostvariti kontakt sve u svemu svak onaj koji
me poeli, suoen je s pravom prvenstva. To nije moje pravo lice, ali je moje pravo. A ono traje skoro
mjesec dana. I zajebano je sa mnom tada svima onima koji i sami ne uivaju u tom pravu.
U to mi vrijeme samo radi pola mozga. Mogu slobodno rei da mi misli igraju isti bunker nikada ne preu
polovicu mozgalita.
Ne mogu ba rei da u doba te kukulelementarne nepogode ljubav strada, ali malo promijeni formu. I boju.
Vie nije samo crvena. Sr moga bia poinje pored crvenih proizvoditi bijela i plava zrnca. Onu prema
pripadnicama moje vrste iz udarne postave izgura ljubav prema nacionalnoj vrsti. A ljubav prema nekoj iole
posebnoj vrsti piva ne igra vie nikakvu ulogu.
Knjiga se povue pred koijakim rjenikom. Film iz kadra izguraju drame na terenu, action replay i mu()ke
po Mateu Beusanu. Od kazalita ostane samo kazalina publika (dodue, takvu mi navijai ba i ne volimo,
ali ajde). Boravak pred TV-om se produuje. Kolumna se skrauje. Eto, na kraju, u svakom zlu neko dobro.
Ali nije ba sve cr(ve)no bijelo (i plavo!) kako sam maloas nadrobio. I u doba najgore represije postoje
svijetli trenuci. Navedimo kao primjer tek najobinije poluvrijeme. Cijelo to vrijeme pokloni onoj koja voli
tebe, a ne nogomet. Preda joj posjed, dozvoli joj da zagospodari terenom. Skuha joj kavu, otri do
prvog Kineza po piletinu i pirjane rezance s povrem. Postavi par lijepih rijei u vrh napada i ve se nae
u ansi. Poljubac vrijedi vie od Jelavieva gola. Jedna lagana masaica vie od dva Mandukieva. A jo
ako osim igre glavom odigra i srcem, uz jedno ili dva precizna dodavanja razigrane mate, ovjek u svega
petnaest minuta stigne postii i hat-trick.
A ima to i drugih prednosti. U svega petnaestak minuta dobije savrenu priliku ubosti najjeftiniju ulaznicu
za sljedeu utakmicu. Izbjegne moguu guvu i redove negodovanja. Oslobodi se one none more kad ti,
izmeu obaveznog reklamaltretiranja, razni doktori nogometafizike deset puta ponavljaju ono to si prije par
minuta vidio vlastitim oima Ma jedva ekam sljedee poluvrijeme!
Neu pisati epove o pobjedi nad Ircima jer nisam slijep kao Homer, tek par reenica o ofsajdu u kojem se
naao jedan detalj koji nije mogao promai uhu imievom. Nakon tekme, vrhovni je zapovjednik
ekspedicije koja je netom provakala djetelinu razgaljenoj javnosti otkrio koliko je uloeno u tu prvu
utakmicu i pobjedu rasplamsanih, koliko je ona nazoviznaajna:
Pripremali smo se samo za Irsku, za Italiju malo, za panjolsku nita.
To me podsjetilo na prijemni i moj udesni upad na prirodoslovno-matematiki. Oko sam bacio na
studentice, a sve drugo na biologiju, smjer ekologija. Prijemni se ispit sastojao od tri seta pitanja iz
biologije, kemije i fizike.

to elim rei? E pa neto to, gledano kroz moje naoale, izgleda upravo kao Bili Vision:
Pripremao sam se samo za biologiju, za kemiju malo, za fiziku nita.
I proao sam u sljedei krug obrazovanja.
E pa ako oni analitiari oko Mile Horvat svoje vatrostalne temelje optimizma mogu graditi na tome da
Vatreni ne izgore jo tamo u grupi onda kada pobijede na otvaranju (jer u nogometu, koliko mi je poznato,
esto nekakva tradicija igra bolje od suparnikog tima), onda si i ja mogu dozvoliti da budem isti takav
analitimar. S obzirom da su se nai spremali za Euro kao ja za faks, proi e.
U prolom sam se zapisu s putovanja velikim kanjonima kore svojeg velikog mozga usudio predvidjeti da e
splitski prajd protei, najblae reeno, okej. I proao je. Jest da ga je trebala osiguravati cijela armija ninda
kornjaa, ali proao je. I neka je. Ako ve nije mogao bez ponekog izljeva mrnje u mozak, barem je
protekao bez prolijevanja krvi po ulicama.
Kad govorim o mrnji mislim ponajprije na one tzv. Deulovieve gnjide. I dodao bih sve dok e Split biti
samo jedan veliki Kerumov duan, u njemu valja jo neko vrijeme oekivati akcije poput ove:
Uz svaki odrani gej prajd i gnoj pride!

Na kraju krajeva
Kad smo ve doli do kraja, ja u danas za promjenu poeti od kraja. Pa to smo i eljeli. Ii do kraja.
Samo to je kraj malo uranio. Svrili smo. Izvukli ga na vrijeme. Da, dobro mislite, govorim o porazu. Mene
je teko trpjeti kad igra hrvatska repka. Zauzmem sve resurse, zagluim sve frekvencije. Evo, i kolumnu si
guim. A ukuani su odahnuli nakon utakmice sa panjolcima. Znam to jer dotad oko televizora nije bilo ni
daka vjetra. Radost im je kratko trajala. Jer ne znaju. Nisu svjesni da meni nema kraja. Ipak sam ja
kozmopolit prije svega. Pomalo i sportski promiskuitetan. Nai u si drugu repku i njoj pokloniti svoje srce
vateno (nije tipfeler, vie neki herzfehler, uroena mana koja mi srce ini previe mekanim), kad ve s ovom
nije ilo.
A jo u 76. minutici prolaz se doimao izglednim. Dok sam naizmjence grizao nokte i grickao smokie te se
krajnje nesmotreno izlagao TV zrakama bez ikakve zatite, na koljeno mi je sletio neki kukac. Koji k
Pogledam, a kad ono bubamara. Doletjela niotkud, par se sekundi hrabro borila za ravnoteu protiv mojih
dlakavih nogu, a onda odustala i odletjela. Sad, rekoh, ne moemo izgubiti. I onda, u 88., panjolci ga
zabiju. Pletikosi u mreu, meni istovremeno u lea i ispod pojasa. Jasno, i dalje vjerujem da bubamare nose
sreu. Samo si mislim da mi ipak nije doletjela bubamara nego neka panjolska muica.
Gledam naslov u 24 sata. Veli pokradeni heroji. Pa se eem po ludoj glavi. Pokradena je drava, a heroji
su mi Marvelovi Spiderman i Hulk te Matakoviev Protman. Pa ne kuim. A nije da ba razumijem i tu cijelu
halabuku oko sudake krae. Kad pokradu nae suparnike, onda je to nogomet, jeb ga, dogaa se. Kad
pokradu nas, e onda svijet to jo nije vidio pa se narie zbog toga to je taj svijet, barem ovaj na
civilizirani dio, ukinuo smrtnu kaznu.
I to sad? tark je ipak samo Volfgang, nije soko tark pa da vidi ba sve to se vidi iz aviona. A kad smo
kod sviranja, nije ni Mocart. A moda mu ko Tompsonu platilo da ne svira.
Na kraju krajeva, ti su ljudi u crnom dio nogometne utakmice. Sude. Loe. Osrednje. Fenomenalno. Grijee.
Namjerno. Nenamjerno. Taj bi odgovor znala i moja baka da ju usred noi digne iz groba, ne treba ovjek

biti neki preveliki nogometaliban. Pisci imaju pjesniku slobodu. Arbitri slobodno sudako uvjerenje. Kako bi
vama bilo da vam pokuaju oduzeti slobodu?
Na kraju krajeva, ako ne elite vjerovati sucima, stavimo ih izvan zakona! Pa postavimo zamke za divlja
koje bi igraima zateenima u ofsajdu polomile noge. E to bi bila uspjela ofsajd zamka! A umjesto da grizu
jaja huliganima, dresirajmo policijske pse da njue prekraj u esnaestercu na kilometar, pa neka se sjure u
kazneni prostor i za jaja izvuku gada koji je napravio prekraj. Urlik e se uti bolje od sueve zvidaljke. I
nitko nee moi rei da prekraj nije postojao. Oprostite mi na mislima 15.-og stoljea. Stavite sofisticiranu
elektroniku, neki sustav minority reporta koji kui prekraj i prekritelja puno prije pogibeljnog starta,
nevidljive bombardere, pijunske letjelice, awacse, tatijaznamtasvene. Ali onda bi svi kukali da to vie nije
nogomet. Iako bi se stvari doslovno vidjele iz aviona.
Mogli smo panjolce dobiti? Mogla je i baba roditi. Lako je biti general poslije bitke, ali mislim da je
panjolce najlake bilo dobiti tako da se ljubav naravno, u svetom braku vodila s dravljankama
odnosno dravljanima panjolske. Po mogunosti, na tlu panjolske. No, mene nitko ne pita. Ali pitao zato
neki novinar izbornika:
- Moete li nam rei zato ste igrae tjerali da mahnito itaju knjige za vrijeme Eura?
- Kakvo je to glupo pitanje? Pa zato da ispadnemo pametni!
Toliko o tome. A sad malo o niemu drugom.
Na kraju krajeva, i nije mi bio neki tjedan. Nisam imao vremena ni za koga. Em taj glupi nogomet, em me u
nepunih sedam dana eludac u krevet oborio tri puta. U pravilu, svaki drugi dan. Leao sam blijed kao
hrvatski navija u 88.-oj minuti, a oka nisam mogao sklopiti. Boli. Zatee. Probada. Pulsira. eludac, to
nezahvalno, pohlepno burence-ubrence koje hranim svaki dan. A njemu nije dosta, ne, mora on jo derati
i mene. San mi je bio nedostian kao hilbili bojsima etvrtfinale. Muka ipak nije bila tolika da ne bih junaki
mogao sat i pol vremena buljiti u neki lagani film. Dohvatim laptop i izaberem neki perolake kategorije s
repertoara.
Poloio sam laptop na trbuinu koja se nadula poput abe i zavrtio neki zdipljeni film bez trunke kajanja to
e zbog mojeg zloina brojni Holivuani u svojim dvorcima pomrijeti od gladi. Ne bih inae, majke mi, ali
trebalo mi je neto protiv bolova. Bilo je to neto kao koritenje kanabisa u medicinske svrhe. Isto te puca
film. Ako je dobar.
I bilo mi je odmah bolje, nevjerojatno! Ne ba zbog filma, ali Svejedno. Kakvo kolosalno otkrie! Laptop
umjesto termofora! Grijao je movaru u mom elucu i bol se malo pomalo isuila! Moe biti da se Fleming
osjeao isto ovako euforino poput mene kad je otkrio penicilin. Unaprijedio sam medicinu. Sad mi jo
ostaje da kupim moderniji laptop. Ovaj stari malo je preteak i previe pritie. Nakon ovog sluajnog
otkria, planiram daljnja istraivanja.
Usprkos eluanoj bolesti opasnoj po drutveni ivot, u subotu sam se ipak izvukao van i zavrio na partiju
Dana D (Meunarodni festival dizajna). Meni je bilo okej, ali elucu nije. anse da mi DJ-i za smirivanje
munine i nastavak testiranja mojeg lijeka na ljudima posude jedan od mekbukova bile su tanane poput
Appleovih proizvoda pa sam se morao okrenuti narodnim lijekovima. Pelinkovca nije bilo ni za lijek. Pa sam
bio prisiljen okrenuti se stranim farmaceutima. Ne smijem priznati koliko sam jegera popio (i to iz epruveta,
ba prikladno!), ali munina je tijekom eksperimentalne terapije naprosto nestala! Ima neto u tome. Kao i u
onoj da s lijekovima treba oprezno. Tiba vie nije bubala, ali je sada zvonila tintara. Nitko nije skuio da je to
zvono za uzbunu. Povjeao sam lampice za bicikl po sebi i pravio od sebe budalu i stroboskop u isto
vrijeme. Slijedio je bljesak. Pa oluja.

eludac se u nedjelju probudio prije mene. Sve ispoetka. Majka je, kao i svaka majka, odmah primijetila da
sa njenim malodobnim etrdesetinetogodinjakom (majke i etrdesetinetogodinji sinovi, brrrrr, znam da
zvui stranije od nedosuenog jedanaesterca za Hrvatsku!) neto ne valja. Ponudila se da mi skuha aj. I
majinska je ljubav slijepa. etrdeset i kusur godina brine o mojoj finoj guzici, a jo nije uoila da ne
podnosim ajeve.
- A Ne bih, hvala. Nego, ima za pozajmit par somova na neodreeno?
- Isuse, zato?
- Za novi laptop
Popizdila je.
- Zaposli se pa ga kupi sam!
Bio sam razoaran. Mislio sam da je majinska ljubav bezgranina. Na kraju krajeva, sam u morati
financirati svoja istraivanja.

Pasja vruina i pilei mozak

Vele mi tu i tamo da imam bujnu matu. Ali to je neto kao da mi vele da imam maku. Maora, zapravo.
Ode si ona kad joj puhne i onda je nema nekoliko dana. Vrati se izderana i izubijana. Pa sljedeih par spava
kao zaklana u nekom kutku mozga gdje ve odavno nema struje i kojem nitko ne moe prii. Mislim da su
to ti dani u mjesecu. Najebat u kod urednice kao uti maak. Maka s grekom ne moe loviti mieve.
Mata s grekom nije u stanju loviti klikove.
Moda su tomu kumovale vruine. Sve se usporilo. Moda su tomu kumovali praznici. Sve to je moglo,
pobjeglo je prema jadranskim oazama. Moda su tomu kumovale moje godine. Nakupio sam brdo
iskustava. Ali se malo kojeg vie sjeam.
S morem na pameti i s par desetaka kuna u depu pobjegao sam u Zagorje. Kune su brzo izbuile rupu u
mojim depovima i netragom nestale. Preostalo mi je samo da se kravim pred viksom. Pasem oi po
ivopisnim breuljcima. Da knjavam. Da se izleavam. Nisam mogao mrdnuti. Paraliza. Mozak je okaio
poruku vraam se odmah. Po njegovom dobrom starom obiaju, lagao je. Radnjama poput prinoenja
tople pive ustima morali su upravljati refleksi. Sunce me nemilosrdno tuklo po golim nogama, rukama,
leima, trbunom zidu kojeg su poput brljana prekrili debeli listovi sala Nisam imao ni volje ni snage loviti
hlad. Nisam se bojao krpelja onako polugoliav, ma ni najmanje. Ionako sam ve bio zaraen krmeljnim
meningitisom.
Od te su mi boletine srasli kapci, a vijuge olabavile. Preostalo mi je jo samo sanjariti o moru. Ne znam
zato, zapravo. Vie i nisam neki kit. Najobiniji sam mor.
Vrue je. Topim se kao gleer. Bio ja u Zagorju, na moru ili u gradu, znoj s mene naprosto iklja. Vele da je
to dobro & zdravo. Znoj i jest tu da rashladi tijelo. Ali be se meni za tijelo. Trebam nekoga da mi zagrije
duu. Neu ovo razvratno sunce koje svakog grije. elim neko sunace koje grije samo mene.
A i ova vrela mineralne vode koja na meni oive svakog ljeta stvaraju mi i ozbiljne tehnike probleme. Na
primjer, prolog mi je ljeta u tiini preminuo mobilni telefon. Nije mu ba neka fora, ali eto, doekao sam
konano da mi jedna naprava crkne u garantnom roku. Inae imaju obiaj ispustit duu par dana nakon
njegova isteka.

Odnesem ja tako svog zvonka-telefonka (Galaxy 5) na servis. Nakon par dana zazvoni mi rezervni
telefonko:
- Gospodin Giljevi?
- A?
- Samsungov servis. U dubokoj vam boli moramo saopiti kako je va telefon pao kao rtva vodene stihije.
A za utapljanje, naalost, garancija ne vrijedi. Naa iskrena suut.
- I to sad?
- Moemo zamijeniti maginu plou, ali to e vas kotati kao Titov sprovod
Oke, ovaj razgovor sam malo izreirao, ali ostaje poanta temeljena na istinitoj prii. Oke, bio sam s
telefonom na moru, ali se on nije brkao sa mnom! Jedino logino objanjenje kako je voda dospjela u
utrobu mojeg mobilnog mezimca jest to da se ja okupam u znoju im me prva zraka sunca zvekne po
tintari. A ljudi zovu, ele uti kako sam, gdje sam, to radim. I to da radim? Voda mi u uima. Hvata se za
bijele dlaice na ukama kao utopljenik za slamku. Kaplje mi znoj sa slijepljenih pramenova kao voda sa
stalaktita. Telefon je as na jednom, as na drugom uhu. I eto teorije koja dri vodu. Od tada telefon za
najveih vruina ne drim blizu unih koljaka. Pa vas ne ujem dobro. Dakle, molim vas lijepo, od 1. srpnja
do 1. rujna, na svim svojim frekvencijama vrtim sljedeu pjesmu:
Ne zovite mene, ne
mene ne, ne zovite
da ga moje ui ne vide
dok su u njima suze biserne
dok su u njima suze biserne
A opet, mislim, jebe ti telefon koji ne moe drati na uhu. to, da ga drim na pupku? Trbuhozborac sam
iskljuivo kad sam gladan. A i pupak mi je za zvizdana pun vodurine. U uputama za telefon ne pie nita o
utjecaju znojnih uesa na finu elektroniku. Bio bih pomislio da u zemlji porijekla nema znoja da se ne radi o
korejskom ureaju. Ovako, nije mi jasno.
A pametni mi je telefon neophodan jer sam ovisan o glupostima. O fejsbuku, na primjer. Vie se ne mogu s
ljudima ni upoznati bez fejsa.
- Bok, ja sam Denis!
- E, bok! Ivana. Ba mi je drago!
- A Ima fejs?
- Imam! Ti?
- Naravno! Oemo bit frendovi na fejsu?
- Vrlo rado!
I onda umjesto da se rukujemo, bacamo se na rukovanje svojim pametnim ureajiima.
- Ej, Denis, se vidimo?
- Vidimo se, Ivana, naravno!

Na fejsu. Svakodnevno. Drimo se za rijei umjesto za ruke. Ne odvajamo se jedno od drugog. Umjesto na
kauu, strastveno je grlim i ljubim u fotoopu. Pa eram slike svoje sree s prijateljima. Nema prepreka. Nije
bitno tko je iz kakve obitelji, nema Montecchija i Capulettija. Nikom nije bitno to sam ja bijedni android, a
ona moni iphone. Hodamo. Meseneri rade. Telefoni cvrkuu kao golupii. Skajpavamo od elje za
dodirom pa se svako malo laamo taskrinova. Uivamo. To se zove kvalitetna veza. Ma to kvalitetna
megabitna.
Kad nisam na fejsu, razmiljam o tomu da sam na moru. A zato? to u tamo, zapravo? Nisam pjetli
kojemu je vano samo da ima bilo kakav pore koji ga vozi od kvoke a do kvoke be. Nisam vie ni kit. Ma
nisam ni mor, zapravo. Mnogo sam manji sisavac.
Zbog poremeaja poslovne klime ne mogu ak ni piti kao deva da zaboravim kako u svojoj oazi nemam
nita za ponuditi. Sve sama voda. to mi vrijede saharinske rijei kad mi je tekui raun Sahara?
to da joj dam? Pjesmu? Tko jo eli da mu na razuzdanom bi partiju (bi = beach, bi bitch, op. a.)
sipa rijei umjesto pia? Bojim se da bi to bio vrlo kratak spoj.
BALADA O KRATKOM SPOJU
Bila je jesen,
puna boja, mlada,
kao ti sada,
neka veer topla, tiha
zanosna dama
ljetnoga tiha.
U malom raju s terasom
sjeo sam ba
kraj nekog drutva
pod gasom.
I ekao da se stvori,
doe na spoj
jer dugo ve mata pria
o veeri toj.
Zvao sam te prije runde, odmah,
ba si krenula od doma,
pa si dozvolih asak
da izbrojim adute
Kako odigrati partiju ivota,
prevariti ludog skota,
pod svoje te saviti skute?
Spremio sam
rijei slatke
kao kolaii,
pa i da se utope
kao prvi maii
sve redom bili
termini fini,
ovjek bi od njih
mogao dobiti na teini
Pomislih brzopleto radost stie,
kad sjela si i prekriila noge
- a nisi mogla prii blie da sve je u redu

Zar nisi mogla rei drugo

neg kud ba u srijedu,
neu biti dugo
Uzalud ulogu sam spremio,
sve napamet nauio,
na veselje se i tugu
jednako pripremio
U lavljem srcu mi je uio
pa sam kao riba zanijemio.
Miljama daleko od Mjeseca
to po vodi hoda,
ume borove, mora
pitala si u emu je fora
i ujem li cvrke.
Grizao sam usnice,
jedvice skrivao
da one drhte.
um i uanj vala
znam da ula si
to poskakuje du ala.
Kakvi to su bili uzdasi,
da sam i priznao,
ne bi vjerovala.
Uspio sam zamesti,
nekako,
trag to vodi do moga lica,
da provaljuju iz nosnica
o, koja sam ja kukavica
Nidje pri ruci
depno izdanje Lorce,
iskustvo zbori mi,
od muka bolje je
ispaljivati i orke,
a bend ba je pjevao o srei
i rekoh, idem ukrasti
bar neke od velikih rijei,
izbaciti fraze, hani, bejbi
pa biranih par apnuti tebi
kad ve one moje,
sve u grlu nagruvane
van upotrebe stoje.
Nervozno sam tresao nogom
i kunem ti se bogom
da htjedoh viknuti voljena
- ah, to ini jedan dodir koljena! ali kao da u posjet
stigao je papa,
izmeu misli i jezika
sve zavareni poklopci
i zakljuana vrata.
Vrijeme se topilo
kao vosak,

na stolu tinjala je svijea

- a bila je ve trea ja da zucnem, ma ni slovca.
blenuh, kao sita ovca,
i tek kad mahnula si, viknuh,
Pusti, ja u!
On ne prima plau,
sa smijekom si
pruila novac.
Nisi pola
ni zauvijek ni daleko
- pozdraviti drutvo preko u ko grudni zabila mi kolac,
nehotice, nisi znala.
Na nogama vrst stolac
izbavio me od veih zala.
I konanog pada.
urim sada,
klimnula si, mora poi.
Ispio sam naduak
pogled mlak
neki lo znak
u tvojim kavenim oima.
i ve znadoh,
svoje sklopit
neu noima
Nisam ih na pladnju htio dati,
pa oborih glavu.
Oprosti mi i shvati,
sve i da nisam u pravu,
nisu one poput rijei
koje svatko sije,
i ne znaju lagati.
Koliko teko mi je
ti znala bi izvagati.
To bie to as gorak
a as meden ugriz ima,
kameleon to boju
obraza promijeni
kad dopre glas
o tebi i meni,
glasnik to ispred
razuma juri,
od glave do pete,
prate put krvi,
koji ini sve
da um ne stigne prvi,
hvalisavac to tvrdi
da prolazi kroz stijene,
a ne uspijeva ui
u srce jedne ene,
ta aba

koja vabi princa

da ovjeka
pretvori u klinca,
nadrilijenica to uiva
u svakom umu srca,
svakoj sjeni,
ve neko vrijeme
ordinira u meni
Gdje joj je sjeme
i kako s njom
ne znaju ni geni!
Pa kako ti da bude
za nju kriva?
Ne ubij boje stvorenje, nikad,
govorili su mi
i zato,
mada nema te,
ona jo je iva.
Ostao sam poslije svih
da zadnje popijem pie,
napiem bar jedan stih
a konobar, neki brko,
iako sam bio tih
gledao me sada mrko.
Brii kui,
drao je au
kao da je puna ui.
Nee rijeiti u kapi
onu to te mui.
Hvala, pjesnie sa anka,
od glave do pete
ae ga premjerih.
Utjeha je tvoja tanka
- u aicu prst uperih kao ova krika limuna,
a moja tuga,
osim na dodir njen,
sve drugo imuna
Kao gazda na knjigu albe,
ako ti je tako drae.
Izbacio sam ga iz takta
pa je skoio sa anka,
potjerao me iz raja silom umalo skonah pod automobilom.
O, zar se tako postupa
s gostom
u ijim grudima zjapi rupa?
Pa kad je postom
ne moe ispuniti,
dopusti mu gorinu ili dvije
ispljunuti
Zar ti u opisu posla

ne stoji
da skida breme
i slua probleme
koji nisu tvoji?
Gdje ti je saaljenje,
ti beutno stvorenje?
Iz tirade me prene
grlen smijeh!
Zar toliki je grijeh,
kad te izbace,
valjati se
kao prase,
pitao sam
drutvance s terase
koje sad pilo je na klupi.
Moda smo glupi
to ti odgovor dajemo,
ali ne gledamo mi u nebo
i na zvijezde lajemo!
Konobaru u ruci
ve je metla,
pogledaj,
ako u lampi tvojoj
jo ima svjetla!
Mora da me netko
ipak sluao,
jer kad ustati
sam pokuao
stalo me kopkati neto
da sam smaknue svoje
utnjom izbjegao vjeto,
da strah nije gubitnik
ve junak
koji zasluuje spomenik.
Otrenjenje
ili prosvjetljenje?
Moda udara na psihu
kad sam se vue
kroz no tihu,
tko bi ga znao
Polagano sam hodao,
kao psa da eem,
i u hodu,
kimajui,
kao da lica znana sreem,
plan srca mijenjao
ar joj nije jenjao,
ali ljubavi u svojoj
zategnuti uzicu
nek mi uz nogu eta,
staviti joj brnjicu,
da nikome ne smeta,

vjerujui, kad tad,

stii e i poravnanje planeta,
da ovo stanje
nije trajno
Odsad, obeavam,
voljet u te vie
Ali tajno.

Deki i njihove igrake

Sreli se budala, pijanac i dijete u jednoj osobi.
Vruiribu vruiriba. Ponekad poelim da postoji arolija koja bi me vratila u mladost. Kao ovih dana. Ne zato
to mi je onda sve bilo ljepe, ne, ni govora. Tek, ini mi se da je bilo manje vrue. Pa sam mogao sjediti
odjeven barem na rubu dolinosti. Sada sam primoran sjediti goliav da bih preivio. Jedina klima koju u
kui imam je tropska. Izazivam sablazan. Na toplotni udar koji je raznio svu moju obuu i odjeu ukuani
odgovaraju udorednim udarom. to e rei gosti kad dou, pitaju me. Pa valjda dobar dan, odgovaram.
Gledaju me i kriaju se. Pa sam probao i ja. Prekriio sam se vie puta, sve bre i bre. Nije loa ideja.
Bolje bi bilo imati lepezu, ali i ovako stvorim kakav takav povjetarac.
Ne znam zato se zgraaju zbog toga to nosim samo poderane gae. Bilo bi kudikamo sablaznije da
nosim gae na tapu. Iako, niti od toga nisam daleko. Jedva ekam da odem na more. I tamo u 24/7 biti u
gaama. Tamo ih nitko nee primjeivati. Tamo e ih pak uasavati koliko sam se uprasio. Sve su mi
perspektive loe, ali ajde, recimo, dobro e mi doi promjena.
ak mi i kompjuteru nije dobro zbog vruine. Nekoliko se puta ugasio kako bi procesoru ivot spasio.
Ovo e definitvno biti sajam bedastoa. A kompjuter je kriv. Zatirao je sve napredne ideje. Gasio se ba
onda kad sam iz rukava sipao misli da se smrzne, neke strahovito pametne stvari. A njih nikad ne snimam.
Uvijek mislim da su toliko pametne da u ih pamtiti zauvijek. I uvijek popuim istu foru. Bila zima ili ljeto,
uvijek ishlape kao mineralna, nestanu kao pare, propadnu kao civilizacije. Kao da nikad nisam uo KUD
Idijote. I to da je samo glupost neunitiva.
Kako god bilo, vruina me bacala u krevet. Sasvim logino. Ipak se tu radi o visokoj temperaturi koju je
najbolje preleati (potvrdili lijenici!). Dodue, esto sam se seljakao iz kreveta u krevet. Kao ptica selica.
Samo to sam ja polazio prema hladnijim krajevima. Zvui razvratno? Uope nije. Zapravo, meni zvui ak i
poeljno. Niste nikad uivali u vodenom krevetu? E pa poloite mene usred ljeta u postelju na deset minuta
i svaki e krevet biti voden.
U aru moje borbe s visokom temperaturom, frendica me zamolila za uslugu. Doi u gringold, uzmi moj
auto i skokni mi na autobusni po paket. Bit e da mi je vruina udarila u glavu jer sam pristao bez
razmiljanja. I odjenuo sam se bez razmiljanja (maslinastozelene kratke hlaice, majica Heinekenjaj koju
su naknadno brendirali moljci i pranjave crne starke) iako sam trebao znati da bih sa svojim stajlingom na
priredbi kakva je Model Hrvatske za model svijeta mogao strati kao ceker meu veernjim torbicama.
A zaboravih da u proi neprimijeen jer si elitne postrojbe jet seta vrhunski obuene za preivljavanje u
najglamuroznijim uvjetima ne smiju dozvoliti da im upada praina u oi. Osim ako nije zvjezdana. ivim ja u
oblacima, ali to je ipak malo prenisko.
Grake znoja navalile su mi na elo kao roj gladnih skakavaca na usjeve im sam sjeo u auti, najluksuznije
to sam ikada vozio. Najprije ga nisam znao upaliti. Kad je na izlazu iz garae trebalo tutnuti karticu u

automat, nisam znao otvoriti prozor. Znojio sam se kao janjetina na ranju. Uspio sam obaviti zadatak, ali
znojiti sam se prestao tek kad sam vratio kljueve.
Pravo sam uspio odahnuti tek kad sam sjeo za stol. I otpiti. U posudi se hladila butelja graevine. Nisam
asa asio. Uglavnom, ae su se redale usporedo s modelima na pisti. Propustio sam kerefejkanja
voditeljskog para Pokos-Kosma, uobiajena za ovakve evente. Propustio sam proglaenje pobjednika i
pobjednice. Propustio sam Houdeka, Erkericu i Mineu. Propustio sam fotkati se s Bojanom Jambroiem i
osvojiti besplatno lajkiranje svog fejsbunog zida. Propustio sam shvatiti prema emu to tono iri ocjenjuje
jednu od osobina koje su morale krasiti natjecatelje i natjecateljice. Osobnost. Ljepotu sam i mireki
mogao vidjeti na pozornici. Osobnost bogami nisam. ak ni kroz punu au koja inae sasvim solidno igra
ulogu poveala doivljaja. Ali valjda zato mene i ne zovu da budem lan irija, nemam to esto ulo koje
detektira i ocjenjuje osobnost na temelju proporcija modela. Propustio sam tota. A opet, osjeao sam se
ispunjeno. Skoknuo sam do WC-a da si malo olakam breme ispunjenosti pa krenuo biciklom kui.
Ako sam na izboru Model Hrvatske za model svijeta bio crni prit i usput proputao na sve strane, na izboru
Budala Hrvatske za budalu svijeta koji se iste noi ali u sitan sat odrao u mom dvoritu bio sam najsvjetlija
toka. Ba sam se spremao junaki pasti u krevet kad mi je zazvonio telefon.
- Eeee, care! Di si? Mi smo na terasi!
Terasa je krov atomskog sklonita pod mojim prozorom gdje moe navratiti i biti srdano primljen iako te
nitko nije zvao. Jedino policija dolazi pozvana. Ali nju uvijek, bez iznimke, zovu razvieni susjedi, a ne
raspojasana drutvanca s terase.
Ne znam to mi bi. Pristao sam. Odetao do terase gdje se oduvijek dralo do ulinog bontona. Vino iz
plastinih boca pije se iskljuivo iz plastinih aa. Jeftino se pie ne odbija ni kad je toplo. Doint jednoga
dim je za sve.
Proaskao sam s ekipom. Provalio par fora i zalio pobjedniki osmijeh s malo plastinog vina. Zahvalio na
gostoprimstvu i poao kui. Nije mi se dalo obilaziti blok zgrada da bih stigao do svojeg praga. Skoit u s
garae ravno u dvorite.
Mogu ja to.
Zakoraio sam na garau.
Radio sam to godinama.
Odluno sam koraao gazei bez milosti po brljanu koji je progutao krov, spremajui se za skok.
Nema veze to sam bio 30 godina mlai.
Osveta grmolikog puzavca bila je brza i bolna. Njegovi su mi listovi sakrili kraj krova. Vidio se samo moj
kraj. Zakoraio sam u prazno. Pao sam kao Crobex i razbio se kao iluzija. Koljeno mi je procvjetalo. Koice
desnog stopala izmijeale su mi se kao karte. Ali sauvao sam ivu glavu.
Odmah sam pomislio to bi bilo da nisam cugnuo, da sam ful ozbiljan & utogljen i ne ponaam se
djetinjasto. Sada moda ne bi bilo kolumne. Srea prava da sam pio, ponaao se kao klinac i ispao budala.
Pa me gospodin odluio sauvati.

Odepesao sam do kreveta i pao u slobodni san. Sinapse su mi zborno zapjevale uspavanku. No, no No,
no Nikad od tebe Glamourinho, zauvijek e ostati samo Brukoslav Glamouri.
Ujutro nisam mogao prepoznati svoje desno stopalo. udno, a bilo je tako meni nalik. Debelo i nepokretno.
Nije mi bilo druge, morao sam ustati na lijevu nogu. A znate to to znai.
Bio bih nepodnoljivi gnjavator da mi jo jednom nije zazvonio telefon. Frend je u jednoj ruci drao mobitel,
a u drugoj kartu vika za INmusic festival.
Ukratko, da ne stavljam vie na kunju strpljenje onog jednog itatelja (ili moda itateljice?) koji je doao
ak do ovog retka.
Lijevoj nozi diem desnu umjesto spomenika jer ju je hrabro i bez grintanja vukla preko pola Jaruna. Na
INmusicu sam otkrio i najbolje izdanje 24 sata dosad pregrt bonova koji su besplatno donosili hladno
pivo umjesto vruih vijesti za par kuna. Ko to tamo peva stej opravdao je svoje ime. Stalno sam zapitkivao
frendove tko to tamo peva. Nisam se fotkao uz autobus iz legendarnog filma samo zato to su to radili svi.
Zadivili su me The Dukes Box, petorica majmuna naguranih u ivi duboks koji sviraju pjesme po eljama,
njihova sposobnost preivljavanja u kutiji bez previe zraka te nevjerojatna ivahnost na temperaturama pri
kojima bi se inae ovjeku poele razgraivati bjelanevine.
Klopa kod kineza bila je iznenaujue obilna. Nisam bacio 30 kuna, naprotiv. Moj mi je drob kasnije priznao
da je porcija, prema njegovom strunom kruljenju, vrijedila najmanje njih 40.

A to sam odgledao na pozornici nad pozornicama? Gogol Bordello gledao sam prvi puta u Movari. Sad su
stigli na jezero. Na njih uvijek skaem pa makar i iz mokre koe. Pada mi na pamet dobar naslov za filmsku
priu o uspjehu: Gogol Bordello Od Movare do jezera. New Order i Franz Ferdinand? Prvi dolaze
prekasno, drugi preesto. Ali bilo je okej. ak je i Mando Diao pokrenuo moj famozni trbuni ples to je
inae najee posljedica puke inercije sala.
Jedna mi stvar ipak nije jasna. A to su, i opet, ljudi. Koji kupe skupe ulaznice, a onda dou pogledati samo
hedlajnera. Pozornice u pet, est, sedam sati zjape poluprazne. Kao da nemaju elju otkrivati neto novo.
Sve sami ziherai. A bilo je zanimljivih bendova. Isplatilo se zaliti izgaenu jarunsku travu znojem lica svog.
Retro Stefson, na primjer. S Islanda. Vrui kao gejzir. Sviraju, izvode budalatine po pozornici. Daju
instrukcije iz plesa publici. I moram priznati, na jarunskoj je tratini stado paslo taj veseli igrokaz vrlo rado. U
budalatinama prednjai neki dugokosi ljepotan. Skida majicu. Pravi torzan. Cure vrite.
Pih. Da sam se skinuo ja, vritali bi svi.

Priprema Pozor Gad! I to muki!

Poeo sam se spremati za more. Iako do naputanja Zagreba, grada koji tone u vrlo teko stanje ljetnog
mrtvila imam jo dva tjedna. Ali proi e bre od najiskrenije ljubavi. Mislim, tako e mi se samo initi. Jer
dobro znam da je prava ljubav kao konzerva. Bez problema traje desetljeima. Ako je ne name.
I inae moje pripreme za godinji odmor poinju pakiranjem empetrica, ali ove je godine prava ludnica. Ni
po koju cijenu ne elim propustiti andergraund rok festival 7 jezera koji e se praktiki odrati u kolijevci
moga ae, kojem usput zahvaljujem to sam danas barem pola ovjeka. Na Bainskim jezerima. Pregrt je

izvoaa koji su promakli mome uhu. A ne volim pred umjetnicima stajati kao pred profesorima na faksu
neko. Da ne znam ni kak se zovem. A jo manje kak se zovu oni ili ispit koji polaem. elim barem naslutiti
na to bendovi lie. Pa grozniavo prevrem i rotam po internetu kao praznoglavi student po alabahteru. I
sve bi bilo okej da se mogu zaustaviti. Da stanem na bendu koji e stajati na steju. Ali ne. Ja provikam.
Tonem sve dublje, traim sve vie, gledam sve dalje. Bendovi se niu kao krigle piva. Jedan zove drugi.
Kako inae objasniti moj em pe trip tijekom kojeg prijeem stotine i stotine megabajta puta bez
zaustavljanja od beogradskih garanih rokera Straight Mickey and the Boyz do Gevolta (neto kao
idovski Rammstein) i njihovog prvog jidi metal albuma na svijetu? Gevolt, podrazumijeva se, blage veze
nemaju s festivalom.
Naravno, u bolesnom mentalnom sklopu priprema za more svake godine posebno radim i na tijelu. Ali ne
kao bodibilder Pero Tomas. Nego kao Antuntun. Na svoj nain. Tjeram bicikl, na primjer. Na 33 stupnja u
hladu i na 33 okretaja. Toliko si puta dozvoljavam okrenuti pedale izmeu dva kafia. Zaveem bicikl za prvi
stup i sjednem na terasu. Nekima je bicikl prijevozno sredstvo. Meni vie nekako doe kao privezno. Zatim,
igram koarku po zvizdanu. Igrati koarku po zvizdanu znai da uglavnom stojim, topim se kao mjesena
plaa i nadam da e lopta na svojoj putanji izazvati to vie pomrina Sunca. I sve to radim u majama
kratkih rukava, kratkim hlaicama i arapicama nategnutima do treine potkoljenice. Ni svjestan nisam da to
to si radim, radim savreno.
Ruke su mi do pola nadlaktice karamelizirane kao preni eer, a trbuina & grbaa bijele kao tueno
vrhnje. Vrat prepren kao dvopek. Noge su mi kao peenice (i oblikom, no usredotoimo se ovoga puta
samo na boju!). Ali tek do povie glenja. Ostatak ekstremiteta bjelji je od lajne bijelog.
Pa kad na nekoj jadranskoj plai osvanem u kupaima, izgledam kao model budunosti. Rednexus 6. Tako
sjajno izgledam da se u mene ne moe gledati dulje od sedam sekundi. ovjeku naprosto doe da me
istrijebi.
Naporne pripreme za more ukljuuju uvijek i poneki skok u oping. Mrana strana opinga je to to je on
preesto grub ekipni sport. A mrzim oping-pong u parovima iz prozainih razloga. Para pun kupac nisam. A
potroim ih pun K. Jer dok ekam da ona obavi sve to treba ne preostaje mi drugo nego da sjednem u
kafi. Jedna kava, druga kava, trea kava, pa gazirani sok. Pa cigarete. Pa kava. Pa pivce. Pa drugo. Pa
kava. Pa, pa, pa Pa-pa, pare. I evo nje, ve stie. U rukama joj arene pvc vreice, ne zna im se ni boja
ni broja, ali vie ih je nego dovoljno za omanju ekoloku katastrofu pa bre bolje ustajem ne bih li to prije
preuzeo opasni teret i deponirao ga na sigurnije mjesto. Sva sretna, ozarena, ispunjena, predlae da
sjednemo na kavu. I soki. A ja ispranjen kao metropola u kolovozu.
Zato najradije kupujem sam. U devet od deset svojih veeelikih opinga kupujem samo starke. U tome
uivam kao vepri u kaljui. Moda singl oping izgleda kao sebino samozadovoljavanje, ali u svojoj sri,
kao i mnoge druge lijepe stvari, ima karakter istog seksa. Ne traje dulje od par minuta.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- One starke iz izloga, deset i pol, ameriki.
- Ima. elite probati?
- Ne. Ne treba mi kutija. Ne elim niti sredstvo za odravanje obue (sve se starke i tako raspadnu prije
nego to se pojavi potreba za njihovim odravanjem). Ne trebam raun. Plaam gotovinom. Hvala.
Dovienja.

Ponekad oping i nije samo bezopasan lijek za duu ve moe sadravati i par mililitara koncentriranog
stresa. Jednom sam prilikom u izlogu spazio najbolje starke koje su moje oi ikada vidjele. Visoke kao
manekenke, put im savrene nijanse. Noge su same pohitale u zagrljaj paru obue iz snova. Znojio sam se
od udnje, ali nisam imao prebijene pare. No ve za sedam dana, kad kapne crkavica, moraju biti samo
moje dragane. Sljedeeg tjedna, kako to ve biva, starki iz snova u izlogu vie nema. Dupkom pun novanik
samo to ne eksplodira, a ini se da nee biti nita od istresanja para na pult. Kao prekinuti snoaj. Boljet
e. A i srce samo to ne pukne. Izbezumljen, ulijeem u trgovinu i davim prodavaicu. Mucam, jedva slaem
reenice. Lake bih progutao aku Klavocina nego svoju tugu.
- One One savrene iz izloga Stajale su tu, jo maloprije Zar ih vie Bojim se i izgovoriti tu rije
Nema? diem ruku na izlog jer bih mu naradije malo promijenio lini opis. U meni vrije. Oi su mi kao
eravice. Duan se trese, postaje vrlo aktivno seizmiko podruje. A ja sam epicentar.
- Gospodine, to su vam zapravo ove plave upire prestravljena prodavaica prstom u policu, samo to su
u izlogu malo apisale
Podrhtavanje zla prestaje. Smirujem se. Moj pogled ponovo postaje blag.
- Uh A ve sam mislio Dobro. A moete ih opet malo staviti u izlog pa u ja navratiti za mjesec dana?
Prodavaica se smjeka. Vadim pare i uzimam te prokleto plave. Obuvam ih jo u duanu pa izlazim s
njima na sunce. Proces apisanja mora poeti iz ovih stopa.

Eto. I kad nije njeni sport, oping je ipak bajka s hepiendom.

A u rijetkim trenucima kad se ne spremam za more, u potrazi sam. Za mjestom gdje bih zadrijemao ili gdje
bih neto fino alabrcnuo. Pa su me konano odvukli do hamburger bara RougeMarin. Biva portirnica
tvornice arulja na prvi pogled ne bi privukla ni svjetlost usred bijela dana, ali
Lokal neugledan, ali zato hamburger Mhmmm. Ugled mu je vei nego maralu meu nesvrstanima.
Samo s razlogom. Onaj osjeaj kad ne moe skinuti pogled s hamburgerine. I ne pita za cijenu. Dae i
slini. To meseko boanstvenih proporcija, ti savreni listovi salate, to pecivo meko kao koa, prilog koji,
poput minke, istie sve ari mojeg novog hamburgirlfrienda Platio bih samo da ga gutam oima. Da,
zaveo me. Mogao bih o njemu priati satima, sanjati ga noima. Iako smo bili zajedno dvadeset godina i
imali mnogo lijepih trenutaka, zbog nove u ljubavi ostaviti McDonalds. Bez razmiljanja. Neu se ni
osvrnuti. Nema nikakve sumnje, ljubav prolazi kroz eludac. Da stvar bude gora, jo sam i muka svinja. A
da stvar bude najgora, u etrdesetima sam.
Bajdvej, naprosto mrzim kad mi se satima poslije podriguje nakon ank fuda. Ali kad sam tog nevjerojatnog
dana podrignuo E, to je bilo neto za pamenje. Najintimniji trenuci prodiranja izvrtjeli su mi se pred
oima. Odmjeravanje snaga s tom emocijom jedva bi izdrale i najdrae uspomene. Nee proi mnogo
vremena i ja u pred portom tvornice arulja, kunem se, pasti na koljena i zaprositi ruku koja ga pravi
- Molim vas, moe jo jedan?

Velike ideje i male lai

Besposlen pop jarie krsti. Besposlen mozak die revolucije. Sav sam nabrijan mijenjati svijet. Okrenuo bih
ga naglavake i proejkao. Oni koji nemaju nita ne bi to ni osjetili. Njima je i tako sve naopake i
uzdrmano. Ali valjda bi onima koji imaju vie nego to im treba poispadale pare iz punih depova. Treba
ustati, odmah. Za poetak, iz fotelje. Prije ustanka treba dii dupe. Ali ne ide ba kao u udbenicima iz
povijesti. Tek to sam se odlijepio Umjesto prve glave, pada guzica. Zijevnem. Prvi put, drugi put, trei
put Propalo! Mozak mi je ostao bez kisika. Zaspim kao zaklan. Revolucija je, moe se rei, uguena. Ali
moe se rei i da spavam snom pravednika.
Vruina je malo splasnula. Lake se spava. Oteklina pod svodom moje moje lubanje nije. Tee se snivaju
lijepi snovi. Otvaram oi. Preda mnom je TV. Satima buljim u njega. A majka kao svaka mila majka, poinje
se ozbiljno brinuti za moje mentalno zdravlje. Pa uzima daljinski i pali TV.
Na programu je neki dokumentarac o dinosaurima. Gledam sve do trenutka kad digitalisaurus-rex hvata i
prodire slabijeg od sebe. Mijenjam program. Mijenja se dokumentarac. Ali dinosauri ostaju. Oito sam bio
u zabludi mislei kako im je popularnost pala. Ba kao svi oni selebritiji koji su nas prerano napustili, jo
tamo od Jamezdina i plavokose Mice Mace. A oni are i pale malim ekranima, nitko im jo na kraj nije stao
otkad su razvalili visoke ograde Spielberg-begovog Jurskog parka. Da nisu izumrli na vrhuncu slave, garant
ne bi bili takve superzvijezde.
Na stolu lei papiri s natuknicama, lanska iskaznica kolumnistike partije kojoj sam prisegao na vjernost.
Ako ne zavrim tekst u zadanom roku, zavrit u kao dinai. Pogodit e me ognjeni gnjev urednice poput
meteora. Da se ne bih morao posipati pepelom, sjedam za komp. Palim word. Inspiracija mi je sagorjela
prije nego to se stigao pojaviti novi dokument u prozoru pa word guram u drugi plan. Palim neku prastaru
igricu, brutalni FPS. To su one igre vesele i raspojasane poput svadbe. Samo to se ne puca u zrak.
Igram se i alim za minulim vremenima kada je svaka igrica za kojom sam ludovao i zbog kojih sam junaki
padao na ispitima imala cooperative play. U nastavcima zagospodario je deathmatch, olfo superiorniji
sustav.
Neko smo svi skupa sjedili za kompom i od jutra se do mraka fajtali za ope dobro, neki zajedniki cilj.
Pravedno smo dijelili i potpomagali se. uvali si lea. Bilo je dovoljno za svakog. Za drug(og)a bi bez
razmiljanja dao i extra life. Ali pobijedio je model u kojem jedan krvoloni gad dograbi veu pljucu pa gazi
sve nas. Orue mu je pohlepa, a sveti cilj da uzme sve, da ti ne ostavi ni goli bod. A najmilije mu je kad ti na
putu ka vrhu oduzme ivot.
I tako. Kad ve ivot nije mogao biti igra, igra je postala ivot. Neke se beskrupulozne gnjide doepaju veih
para pa te gaze i cijede sve dok te ne dovedu na rub bijede. Pa te s neskrivenim veseljem gurnu u ponor.
Usred samoubilakog napada salonskog revolucinizma (nakon neslavnog sloma revolucije, moj je mozgi
pribjegao terorizmu!), na pamet mi je pala zgoda iz doba kad su degenetiari novca eksperimentom krianja
nemilih para koje ili nisu njihove ili ne postoje, napokon uspjeli izvan laboratorija dobiti svijet s recesijskim
svojstvima, nakazu koja jo uvijek parazitira na naim grbaama.
Dakle. Nasluivalo se da e nam firmu vrag odnijeti kao alu. Pregenijalni je capo di tutti capi podijelio par
otkaza kako bi utedio dvije tri prosjene plae i instalirao jednog tlaitelja koji je kotao sedam osam
prosjenih plaa, sa zadatkom da izvue med & mlijeko iz govana. Negdje u pola mandata tog novog
drektora (strano mi je ao to u vas razoarati, ali nije tipfeler!) koji u est mjeseci ne da nije napravio
nita nego iz dreka ne bi znao izvui ni vonj ali je zato gutao lovicu kao crna rupa galaksije stie capo di
tutti capi u obilazak. I, koja je njegova prva opaska? Da troimo previe wc papira! Slaem se, moda smo
traei nain da spasimo vlastito dupe pokatkad i srali malo previe, ali sve i da smo poslije svakog
oslobaanja fekalija u zahodsku koljku ubacili po rolu troslojnog papira, prije e biti istina da nas je korai

blie vratima kraja dovelo njegovo filanje one nesposobne guzice papirima s potpisom guvernera Narodne
banke.
Pred sve bestijalnijim teroristikim napadima iza kojih je stajao glav(e)ni organ ne mislei kako bi mu se u
budunosti mogli obiti o glavu, bio sam prisiljen navrat-nanos pobjei iz svoje koe. Okrenuo sam broj
dragog frenda i zatraio azil u kvartovskom kafiu. Kavica po kavica, tra po tra, pljugica za pljugicom,
ljubavni problemi za ljubavnim problemiem Bilo je tu svega, ali barem nije bilo fanatinih ljeviara.
Osim ako ljeviarima ne smatrate osobe kojima onaj toboe lijevi organi uvijek ima prednost pred umom.
Festival rasprava koje su se redale za naim okruglim stolom zatvorila je intrigantna tema Pogubna uloga
istine u komunikaciji s partner(ic)ama s pojaanim izluivanjem ljubomorfina. Imali smo neka slina
iskustva pa se moglo rei da smo strunjaci za to osjetljivo podruje znanosti o vezama.
Sve je najee poinjalo telefonskim pozivom, ni po emu posebnom. Na prvi pogled.
- Ej, micica, kaj radi?
- Evo, ba nikaj. Ono, malo fejsam
- Fejsa? He, he S kim se to dopisuje?
Smijeh prikriva jedva primjetnu promjenu vibre. Nema pri ruci lakmus papir pa ti promie njegova pojaana
kiselost, prvi znak za uzbunu.
- Ma ne dopisujem se. Dosaujem se. itam glupe statuse.
- ita statuse Ma nema veze. A di si bio danas? Zvala sam te
eli rei istinu. Nema to skrivati.
- Kod frendice na kavi.
- Kod frendice na kavi? Kod koje?
Ne moe preuti tu promjenu tona. Ali zadnji si naivac i ne nasluuje da ne sluti na dobro. I dalje ne
konta kako si glup. Tupili su ti od malih nogu da e te lai zakopavati sve dublje. Ali vjerujte, la kopa
djejom lopaticom. Istina je kao Strabag. Dolazi s bagerima.
- Kod Mirjane.
- Kod Mirjane? Ma nemoj! Jel to ona s kojom si hodao?
- Da. Prije petnaest godina.
Napetost je sad na razini pregovora Vlade i sindikata.
- I, to si radio kod nje? Sigurno ti je bilo super.
Ironija se proirila poput metastaza. Nema ti spasa. Trebao si posegnuti za lai na vrijeme. Sad je kasno.
Ne mora traiti drugo miljenje. Nema toga koji bi ti dao vie od minute. Odgovorit e. Promijeniti ton.
Kriza koja je na pomolu ravna je Kubanskoj.

- Pa rekao sam ti, pili smo kavu! I brbljali. Lijepo. Kaj znai lijepo? Bilo je ugodno, pa kaj, frendovi smo!
- Nemoj vikati na mene! Sigurno je jo uvijek voli!
- Da oboavam je! evimo se svakodnevno!
- Odvratan si, odvratan! Neu vie uti za tebe, zna?!
Klik.
elite dobronamjeran savjet kad vam partner(ic)a boluje od hiperljubomorfoze? Kad ste sigurni da nemate
to skrivati, laite. Bez okolianja. Sigurni u sebe. Mirno. Bez zamuckivanja. Bez zastajkivanja. Izrecite la.
Malu. Bezazlenu. Izbjei ete i povien ton i tonu problema. Na primjer:
- Bio sam s Vladom na pivi. U Purgeraju. Ima nekih problema s curom. Zna njega. Uvijek neka drama kod
njih. Rekao mi je da Bla bla bla.
Preporuili strunjaci.
Voda i vjetrovi
Napokon. Penjem se na vlak. Torbe u rukama, dim posljednje cigarete jo u pluima. Osmijeh na licu. More
u mislima. I bagra u kupeu. Razgrem klizna vrata odjeljka. Svi bulje u mene. Sekunde prolaze, a oni se i
dalje ne diu sa svojih mjesta. Naih, zapravo. Prave se Englezi. Skontam da moda i jesu Englezi. Po
podu ima ruksaka kao u planinarskom domu. Poput Klinta Istvuda iz najboljih dana, poteem prvi. Ispalim
nekoliko engleskih rijei, ali oni blenu kao da spikam esperanto. Pa uzvrate paljbu. Kontam da ne kotam.
Zvui mi kao esperanto. Ali bitno je da govorimo istim jezikom, da smo na istoj frekvenciji. Nastavljam se
kockati. Vadim karte iz depa i bacam ih pred njih kao poker asova. Izbijam im i posljednje adute. Negoduju,
ali polako naputaju poprite. Na osvojena podruja naseljavam najbliu rodbinu. Kupe je na, sad smo
svoji na svome. Sebi uzimam najbolje mjesto, do prozora, s pogledom na krajolike.
Poinje kia. Znam to i zatvorenih oiju. Lupa. Ali ne po staklu nego meni po elu. Prozor je ostao otvoren.
Ne da mi se ustajati i zatvarati ga. A kia tue sve jae. Molim boga da prestane. I vidi vidi, kia prestaje.
Stari je bog. Ustao je i zatvorio prozor.
Dok vlak me vozi prema jugu, ja u, ta u, u snu u ljubit drugu. Ovo je zbog rime, uglavnom, ali nije bez
vraga. Ponajprije jer u vlaku ne mogu pravo ni zaspati, a san, san je sanak pusti. Pa silom prilika razmiljam
o idiotarijama. Ali recimo da sanjam neto slino. Neko bie njenoj slici ak ni slino. Je li to prevara?
Sanjati drugu dok se jo ni poljupci prve nisu ohladili? Ili jo gore, dok su ti obrazi jo vrui?
A zvui kao prevara. Jer bolje je takav san preutjeti. A kao, vano je biti iskren, graditi povjerenje. Da, ajd,
budi budala. Budi iskren. to e joj rei?
Sori, spavao sam s drugom u snu. Nisam ja kriv, ona je to htjela, zna kako je Ostali joj kljuevi od mog
s(ta)na. Pa mi se uuljala. A i kia je lila, vjetar upao stabla. Pa je nisam imao srca izbaciti iz glave.
Ajd ti objasni da nisi kriom pohaao teaj lucidnog sanjanja i komada u se pustio s predumiljajem. A tek
ako si sanjao stvarnu osobu Kuku ti ga i lele, jao si ga tebi. Nema anse da ti itko povjeruje. Da potajno
negdje, u mrklom mraku, ne mijea san i javu kao vjetiji napitak.

Ne moe ti objasniti kako su te godine mrklih pijanstava nauile koliko je pogubno mijeati. Zna to je
java a to san, nisi kreten. To se ne moe pomijeati. U snu je jednostavno predobro. Ajd, ajd, budi krajnje
iskren pa izvali jo i to. Ravno u glavu. Ispali. Samoubojstvo zvano ruski ulet, jedna simpatina inaica
ruskog ruleta. Ono kad igra sa est metaka u bubnju.
Stiemo u Split. Moji roditelji i ja. Kuim kako se stvari uvijek vraaju u modu, prije ili kasnije. U
sedamdesetima mi je bilo kul ii s roditeljima na more. Eto, moda se vratila. Samo mi se penje na ivac to
cijelim putem kukaju kako ne mogu ivjeti od penzije. Ne kuim. A vidi mene. ivim od njihove penzije kao
bubreg u loju. Tanak sloj, ali loj je loj.
Skidamo auto s vlaka i jurimo magistralom prema Bainskim jezerima. Stiemo mokri kao kuhinjske krpe. U
staroj fiesti klima radi samo zimi.
Javljam se znanom i neznanom, rodu i narodu. Maem iz automobila kao papa. Da znaju da sam stigao u
posjet. A ne da se poslije pria kako je u jezeru vieno nemogue, divovska grdrobina. A to samo moj runi
bijeli gradski drob viri iz vode kao vrh ledenog brijega. A kakav se tek uas krije ispod povrine Ali kad je
voda u pitanju, kao izs sam. Samo to ne hodam po vodi. Nego leim. Gledam u nebo, moj vedski stol
prepun masnih snova. Kad mi zakruli u glavi, oni me hrane. Neto kao infuzija. Sangejzing. Buljenje u
snove koji polako teku.
Leim ja i na krevetu podosta. Od prvog dana odmora, uvijek. I pomalo prduckam. Uivam u slobodi. Jer
kad si u vezi, ne smije ni prdnut. Kad prvi put prdne pred njom, mogu i svijee i veera i vino biti na stolu,
zna da je gotovo. Sve je rijeeno ispod stola. Znak da je ljubav otila u vjetar. Od tada ste cimeri. Ljubav
lei u ladici s raunima za struju, vodu, plin, telefon. Vadi (vodi?) ljubav jednom mjeseno. I to samo ako
skupi dovoljno da podmiri raune. A opomene ne stiu. Polako zaboravlja. Ostaje samo vonj teko
probavljivog obroka.
A niti lako niti ugodno nije suzdravati se od putanja uragana. Lei i doe ti. Ali nee jer ljubav jo gori.
Zaleti se u kupaonicu. A tamo ga ne moe pustiti, nema anse. Gdje je, kud je nestao, to tebi titi grud. I
crijeva. Pusti vodu. Radi krinke. Da ne bi bilo pitanja tipa koju kitu usred noi drka po kupaoni. Vraa se
u postelju. E sad bi on opet van. Pa ti opet u kupaonicu. Pa sve ispoetka. Voditi ljubav u pozitivnom smjeru
prava je muka.
Ujutro su ti podonjaci tamniji od alice kave. Kolege na poslu te gledaju i smjekaju se. Najhrabriji prilaze,
namiguju i trkaju te laktom u rebra.
- Burna no stari, a?
Ba burna. A ni daka vjetra.
oravi orsokak
Nije ba vrijeme za itanje internetskih vrludanja. Oni vjerni itanju, na plai su s knjigom. Oni vjerni
sportskom duhu svetom, drkaju po plai do poetka prijenosa. Eto, a nitko se ne boji da e oslijepiti. Oni
vjerni ljubavi, na plai su s dragom. Ili s drugom. Ljubav je ljubav. Posebna sorta vjetrijajana, ladiguzana i
lupetapetara poput mene, koji piu za ljude a ne za pare, vjerni su sami sebi i grdno se varaju mislei da ih
netko ita.
Pojma nemam kamo srlja ovaj svijet. Na Bainskim sam jezerima i dalje. S gnjusnim razvratnikom nisam u
kontaktu ve vie od dva tjedna. I inae smo uglavnom posvaani. Svak ivi svoj ivot. Dijelimo samo
nesreu. Kao sredovjeni par. Ali kriomice promatramo i nestrpljivo oekujemo da naleti as koji e ogoljeti

neko ekskluzivno, iskljuivo stradanje onog drugog. Pa da se izdovoljimo. Kao voajeri. Kao par sredovjenih
voajera.
Odluio sam prekinuti s njim. Prazna puka, naravno. Samo na mjesec, dan vie ili dan manje. Ali zasad mi
dobro ide. Nit ga ujem, nit ga vidim. Uglavnom. Ponekad me po uhu zvizne podatak ili dva, sjedne neki
info punch, to se zbiva s njim i oko njega. Nita to bi me oborilo s nogu. Ako nije kraj starog sadistikog
perverznjaka, meni to nije vijest.
Tako sam nauo i za naa prva zlata na Olimpijadi, Giovannijevo i Sandrino. I ja pomalo pucam ovdje. Vie
iz hobija. I na ivce. I najradije bih bacio disk rekordno daleko. Moda ne bih dobacio do zlata, ali do jezera
bih mogao kao od ale. Utjerao sam na prokleti eksterni disk krdo filmova, a nijedan ne mogu poteno
odgledati. Kontakt je u ozbiljnoj sjebanani.
Ali kuim radost i veselje zbog zlata. I ja sam osvojio neto zlata u ivotu. Volio sam svoja zlata. I danas
uvam neke uspomene na ta vremena. A i moja su zlata osvajala mene. Ali sva sam svoja zlata osvojio u
Zagrebu. Kakav London, kakav crni bijeli svijet! Ve na naplatnim kuicama u Lukom autsajder sam u toj
bremenitoj disciplini. Za pobjede u gostima oduvijek sam bio apsolutni anitalent. Lijepe ene prolaze kroz
Gradac. Ja u bircu sjedim kao samac. Vezan za pivo kao u luici amac. U Zagrebu jo uvijek ponekad
osjetim olimpijski duh. Na moru me vie nekako obuzme olimpijanstvo. Galeb sam bez perja. Pivom me
poaste iz saaljenja.
Nauo sam i za trijumfalne poraze Hajduka koji se vraa u sunani Split i isprazne pobjede Dinama koji
kree na svoj kuni put, na koljenima srljajui u Europu. Fakat su idioti. Sad je vrijeme za more. Koji kreten
mora biti da na etrdeset celzijusa misli na prezimljavanje u Europi?
Evo, sad me hvata depra kao Obeliks vepra. Tras, bum. Zaas me sloi. Taman kad pomislim da sam joj
enigma, kocka koju ne bi rijeio ni Rubik koji ju je pravio, ispadnem slagalica za kikie. O njoj nema smisla
pisati. Dosadna je kao i svi ampioni. Beskonaan niz pobjeda, sve nokautom.
ivio jednom davno jedan grafit jer nemam love imam sve. ivio! Meni na elu pie jer nemam informacija
imam sve. Mir. Svemir. Nema drugog ivota u njemu osim mojeg. Bez obzira na par depraia koji tu i
tamo protre kaljuom u mojoj glavi. Ipak ne uspijevaju napraviti vei nered. Ako i zapue neki nemir, barem
je moj, samo moj. Koljem depraie. Svu prljavtinu kolinja sperem u jezeru, ni dvadeset metara od kue.
Dignem ruke u zrak i maem srednjim prstiima. Sliica za razglednicu. Pozdrav s drugog svijeta.
I drugi svijet ipak ima neke felere. Turiste s fotoaparatima. Njima je magistrala slikalite. A odakle e pucati
najfantastiniji prizori nego s najnepreglednije okuke. Ni pet ni est, oni parkiraju posred trake. Ma ni etiri
migavca nisu upaljena, valjda bi to bacilo runo svjetlo na fotografiju. Pa se redaju ispred objektiva. Mama,
tata, pas ti mater! Jo samo fali da me zaustave radi grupne fotke. Oprostite, moete fotka? Evo, slobodno
parkirajte iza nas. Ima mjesta. Magistrala je duga. Ljudi, pa emu slui internet?! Ima stoput boljih fotki
Bainskih jezera koje su kljocnuli stoput bolji fotoaparati stoput boljih fotografa! Skine fotku, nae na
cedeju neku svoju s proljetnog vjenanja, skoi za komp i kae hop, fotoop! Ako treba, evo, moj kompa
Nikola e vam to napraviti za dabe. Nakeljit e vas i u srce Afrike, bez ikakvih problema. Bolje majmun na
fotki nego smrt na magistrali.
Ako mi ne vjerujete da je ovo drugi svijet, evo dokaza da se u najmanju ruku radi o paralelnom svemiru. U
jednoj sam etnji sreo Denisa Giljevia. To je, za razliku od mene starog angrizavca, praznoglavog
revolucionara kojem je jedino oruje dug, ali i ne prebogat jezik simpatini, preplanuli lik na biciklu.
Zaustavlja me, pita jesam li ja Denis Giljevi. Jesam, velim. I ja sam, veli on. avrljamo par minuta pa se
svak vraa svome svijetu. Bliski susret tree vrste. Ni sam jo ne vjerujem pa ne oekujem ni od vas da
povjerujete.

Kasnim opako s tekstom koji, istinabog, bolje da se nije ni rodio. Jer znam da e biti orav. orak. to
mogu. Izbacio sam iz sebe prvo slovo. . Poslije ga nisam imao srca ubiti. Ono je zametak kolumne.
Neroeni tekst. Ima duu. A ne treba vam ni ultrazvuk da ga vidite, ak ni neto posebno dobar vid, samo
najobiniji kuni kompjuter ili moba. Ajde, i dobar eludac. Iz njega je moglo izrasti remek-djelo. Moglo je.
Ali nije. Samo jo jedan teksti koji e umrijeti od gladi za pozornou. Umjesto da se ugoji, ugnojit e se.
Ma trebao sam ga odmah zatu. .
Urednica me ionako ne zove, ne pita ni za mene ni za kolumnu. A skrbnica joj je. Ili sam dobio otkaz ili sam
dobio odmor. A moda samo ne moe stupiti u kontakt sa mnom. Ipak je ovo drugi svijet. Morat u ja
po(d)sjetiti nju.
ivot pie drame, a bolest kolumne
uim za kompjuterom kao na uavcu i lagano seruckam. Mrak mi je pred oima. Idealno vrijeme za
krvopije. Misli lete. I ujedaju. Prisjeam se Buffy. Ubojice vampira. Kako je bila sjebana pola sezone jer ju je
njezina kvadrica digla iz groba. A nikome nije bilo jasno ta je pere. Trebala bi mucati od veselja, tucati od
radosti, razdraganim pogledom priti vampire. Ta tko se ne bi elio vratiti iz mrtvih? A ona bila sva neka
ucviljena. Vie nalik udovici nego ubojici. Na kraju im se povjerila. Da su je budaletine, moronine, kreteni
iupali ravno iz raja. E tako se nekako i ja osjeam otkad sam se vratio s mora. Kao izbaen iz raja. Kao
lansiran iz jaja. Pola ovjeka. A polovici ovjeka treba cijela vjenost da napie kolumnu.
Oito sam u Splitu promaio vlak i sjeo u bremeplov koji me iskrcao u Zagrebu. Pa sam sad optereen svim
i svaim, vraen tko zna koliko nesrea unatrag. Mrak mi je pred oima. Savreno vrijeme za krvopije. Misli
izlaze. I grizu.
Kao da se budim nakon desetljetnog vegetiranja. Samo to ne otvaram oi nego novine i njuz portale.
Koma. Zlo mi je od naglog buenja. Ve radim i prve, ali poprilino sigurne korake. Prema birtijama. I pijem.
Danju, nou. U komi sam, ali pjevam. Sluh mi zdrav. Zdrav ko oli.
Pijem danju, pijem nou
pijem brate to god hou
i kad hou jer ja mogu
nekad sjednem, nekad s nogu.
Ali nije da sam se predao iskljuivo destruktivnim porivima. Prestao sam puiti. Toplo to savjetujem svim
puaima i puaicama. Odmah sam osjetio poboljanje. Sada mi dah vie ne vonja po odlagalitu
komunalnog otpada nego je prirodan, irim zadah raspadajuih vodenkonja. Prije sam nakon tri minute
tranja morao stati i zapaliti. Sada nakon tri minute moram stati da bih doao do daha. Nije to tako strano.
Prestati. Moe se. I nita mi ne fali. Osim cigarete.
Ovisnost o fejsbuku mnogo je jaa. Smanjio sam dosta na godinjem, sveo ga na sat, sat i pol dnevno, ali
Jednom fejsbuar, uvijek fejsbuar. Ukucavam koordinate koje e me odvesti ravno u srce tame, tamo gdje
se nalaze svi prijatelji ovoga svijeta. Hajde da se ulogiramo, nek se oi sjaje, hajde da se ulogiramo, to je
ono najbolje to nam srce poznaje Pjevuim, razdragan. A kad tamo, neki se prijatelji rjeavaju mnogih
prijatelja jer se mnogi prijatelji nekim prijateljima nisu u ivotu javili. ak ni bockanjem. Sve jo mirie na nju,
povrijeenu tatinu. Ni ja ba ne nadraujem svakome ego podignutim paliem, ali to ne znai da mi se
digne palina kad proitam ili vidim neto po mojoj mjeri. Interesantno, pametno, bedasto da se upia od
smijeha, svejedno. itam te, pratim te, ali te ne gladim po jajima. I odmah zasluujem odstrel. Mislim, puca
mi padobran, ali naelno Zato bi mi palo na pamet otkantati fejsbuk frenda B.D. jer pojma nema tko
sam, to sam i zato ivim, jer mi nikad nije poklonio lajk s kojim bih mogao mahati pred drutvom? A bez

lane skromnosti, imao sam bisere koji su zasluili barem kandidaturu za shit of the week. ovjek ima um i
pol, ima stila, pie briljantno, gut mi ga je itati. I puca mi puce to sam samo broj na njegovom popisu.
Lako je mogue da me ne razumijete. Sreom, svoju sam tatinu davno ispucao. Tako da neu okolo kukati
kako sam neshvaen. Pomirite se ljudi. Jedan od 1000 je neshvaen. Ostalih 999 su nerazumljivi. Nisu to
avolja posla (ako ste sluajno vidjeli tri estice naopako), to je jednostavno tako.
A sad malo ozbiljnih stvari & problema. Nita novo, sve je ve odavno reeno. Nema toga to ekspir nije
opisao, a Hladno pivo o(t)pjevalo. Pa u malo ponavljati.
eka me traenje posla. Dosad sam traio neki ozbiljan posao. Kucnuo je zadnji as da ozbiljno potraim
bilo kakav posao. Podnio sam molbu za produenje svog statusa na vaoj grbai jer vie ne kotiram na
burzi. Prohujala je godina dana. Uope ne sumnjam da e mi odobriti jo koji mjesec. Dobro se vladam.
itam. Piem. Bavim se drutveno beskorisnim radom. Ali ipak osjeam nepravdu, moda i zavist. Za
drutevno beskoristan rad ovi iz Sabora i Vlade dobivaju masne plae od kojih ti skoe i kolesterol i tlak i
ivac i Blanka Vlai dok se ja za beskoristan rad moram zadovoljiti crkavicom od naknade. Ali neka, neka.
Doi e i mojih pet minuta. Tko eka, tajeka.
ekaju me redovi ekanja na lijenike preglede. Jer sam zdrav ko Mami. Zreo za kliniku. Okej, nije nam
isto. Taj je lik dokazao da se moe ivjeti i bez mozga. Ne samo ivjeti nego i prosperirati. Ne treba njemu
lijeenje, njemu je dobro. Nama treba zatita.
Mene tlae moji unutarnji organi i njihovi prljavi, sumnjivi unutarnji poslovi. Imam povienu temperaturu. Zuji
mi u uima. Bole me zglobovi. Bolesni eludac stalno prosipa bol iz liice koja se razlijeva ispod rebara.
uim za kompjuterom kao na uavcu i lagano seruckam. Kad ve ne ide tamo daleko, na zahodu.
ekaju me moji dugovi. ekaju me tui bjesovi. Ne eka me nita dobro. Osim evenata. Nadam se da me
bar oni ekaju. Nadam se da e poeti iskrsavati im prije. Hou klopati. elim pi(jucka)ti. Treba mi par
pozivnica za na dambodetset. Da poletim. Da zadovoljim svoju prirodu i opet malo pogledam istini u oi.
Skorojevike mi noi ujutro otvore oi. I pokau koliko je sirotanovi nisko pao.
Zijev. Dosadan sam ba kao proljev koji bi sad, nakon brutalne sedmodnevne opstipacije, objeruke
prihvatio. Ljeto je gotovo. I to sad? Ako ne moe promijeniti planetu, promijeni odjeu.
Za sve je krivo (loe) drutvo
Kleli su se u pravnu dravu, a zapravo su je klali. Njeni krici nisu bili dovoljni da se uhvate krivci. Njih mora
birati, ali ne smije ih dirati.
Kleli su se u pravnu dravu, a zapravo su je klali. Povazdan su nam trubili da nitko ne bi uo kad su je ubili.
to nam vrijedi da smo je doekali kad su je se oni doepali? Oni i dalje utaju mrtvog konja, mi i dalje,
ovce, utimo.
uti, samo uti, uti moj narode tupi I nek tvoja ljudska prava, svaki drek na vlasti ugroava.
Narod nije glup. Gluh je. Ne uje dobro. Jer zapravo su nam otpoetka ponavljali prazna drava, prazna
drava Zato da se neto sada rui jer su nama prljave ui? Zapravo nam nikad nisu ni lagali.
Moderno je i popularno pljucnuti dravu, Vladu, vlastodrce i vlastohlepce pa se i ja silno trudim biti u
trendu. Samo to ja nemam previe pravih problema pa je hranem onako, tek tako, nimalo ogoreno, bez

obijesti, vie nekako poetski, igrom rijeima. Pljunuti je narod samo kolateralna rtva prekomjernog
pljuvanja.
Ne pljuje se ruka koja te hrani, kau, ali ja sam ipak skupio dovoljno hrabrosti i sline. Ima to svoju svrhu.
Ovom simbolinom gestom slinavog domoljublja pomaem miloj mi domovini i njenom krhkom financijskom
zdravlju. Da joj se ne zalijepi koja novanica pa da dobijem za koju kunu viu naknadu od one koju
nerado(m) primam.
Ovo moe zvuati bistro, vrckasto, ak i pametno, ali zapravo je truanje. En ten tini, luda je na bini. Iz
lavora glupa fora, tri, tra, tru. Gdje sam bio kad se pamet dijelila? Meu prvima. Zato i imam to to imam.
Propuh.
Propuh, ali ne pravi
nego onog vjetrogonju u glavi
to priliku grabi i radi sranja
tamo gdje vidi da nema znanja.
Jer, iskreno, to se dijeli? Samo neka smea. Glupe igrakice u mekdonaldsu. Plastine drangulije uz
asopise. Gomila bezvrijednih predmeta.
Trebao sam biti tamo gdje se pamet prodavala. Samo bi takva pamet neto vrijedila. Ali za takvu pamet
nikad nisam imao sredstava. Pa sam svoju popio u pukoj kuhinji. I ostao siromah.
Sve se kupuje, sve se prodaje. Ovaj je tekst, kao i mnogi drugi, zaet kao besplatan. Znai bezvrijedan. Ali
vrsto sam odluio to promijeniti. Pa ga procjenjujem na 10000 kuna. Znam da nitko nee iskrcati tolike
pare. Ali im vidite da vrijedi deset somova, znate da je tekst jeben. Vrijedan divljenja. Moda i najbolji.
Kapitalibanska logika.
U kurclusu smo. deru nas i izrabljuju sa svih strana. Iako sam toliko lijevo da sam uvjeren kako e, kad
me jednom otvore, patolozi skalpelima zarezati srce s dvije lijeve pretklijetke i dvije lijeve klijetke,
prozveketam na ono ljeviarsko soljenje pameti zluradog tipa: Htjeli ste kapitalizam? Eto vam ga sad, dobili
ste to ste htjeli pa komite!
Prvo, nisam ga htio. Drugo, sve da sam ga i arko elio To mi je kao da me netko pita elim li pirjane
rezance s piletinom i curryjem (opsesivno ih volim!) pa mi ih isporui natopljene gnojem kunih takora te
naplati 500 kuna porciju od jedva 50 grama. I onda se iuava kad se pobunim i kukurikuri da sam dobio
to sam traio.
A uvjeravali su nas da je privatno bolje od drutvenog. Kao, kad je neto tvoje a ne drutveno, onda e
jae gristi, boriti se za sebe, raditi vie, bolje, jae. Ma nemoj. Moda kad bi svi bili veleposjednici. Ali, kad bi
svi bili veleposjednici, koga bismo posjedovali? Koja je, molit u lijepo, onda razlika nekom ljakeru poput
mene radi li za drutvo ili privatnika? Koji krutac ima od toga armija nas koji radimo za onih dvjestotinjak
tristotinjak najpohlepnijih umjesto za drutvo? Jo i plemenitije zvui ako radi za drutvo nego za
izrabljivaa. Meni bi to bio dovoljan motiv, ali oito sam pao s Marsa. U svakom sluaju, u naem lijepom
pohlepnom drutvu sad na grbai imamo i pohlepne privatne korporacije i pohlepnu dravu. Dva zla
umjesto jednog.
Ovo pretakanje iz upljeg u prazno vlasnitvo dovelo me i do ekonomije ljubavi. Ljudi esto ele imati
nekoga. Posjedovati ga. ine sve da bi nekoga zaposjeli. Imam nekog, hvali se. Imam curu, busa se. E
pa nema. Nije ona tvoje privatno vlasnitvo da je ima. A opet, ako ima soli u glavi i vatru u srcu, radit e
sve i svata da bi te (za)voljela. Truditi se oko nje, ba kao da je tvoja. A nije. Nikad i ne treba biti tvoja nego

svoja. Nije point u tome da netko ima nekoga nego da oboje imate neto. Ono neto. A ono neto moete
imati samo ako je svak svoj.
I sad si mislim, ako mi nije teko sve raditi da bi nama bilo bolje, zato bi mi onda teko bilo ljakati bilo to
da bi svima bilo bolje, a ne samo jednom ili dva dupeta? Ali ja sam pao s Marsa. A tamo nema ivota. Oito
je da mi je model promaen.
Bajdvej. Vie sam puta uo kojekakva usta kako govore da vjeruju da na svijet dolazimo s unaprijed
odreenim brojem otkucaja srca. Ako je tako, mislim da sam gadno protratio svoj ivot. Barem tri od etiri
desetljea moje je srce kucalo za druge. Glupo. I to ako sutra smrt izvue moj broj? Bilo bi mi fakat bed da
krepam tako mlad, s jedva jedanaestak godina. Odsad su otkucaji samo moji. Tko me istinski voli, uivat e
sluajui ih. Bez uzimanja.
A nije da nisam, kad su mi se misli kao musavom dripcu utapale u vrtlozima ljubavi, ponekoj poelio
pokloniti svoje srce. Traci razuma zaustavljali bi me u posljednji trenutak vritei da u teko kroz ivot ako
ostanem bez srca.
Pa sam, sedamnaestogodinji genij, doskoio jadu. Ako ne mogu pokloniti nekom srce, a mogu barem
djeli sadraja koji kroz njega prolazi. Nije bilo teko skupiti potrebnu opremu za taj pothvat. Pohaao sam
srednju medicinsku te pod svojim krovom imao vie medicinskog pribora od Rebra i alate zajedno. Bilo je
to na jednom od mojih mnogobrojnih tuluma. Najprije sam se namazao 40-postotnim alkoholom iznutra (da
ubijem i posljednji traak razuma!), a zatim se zakljuao u kupaonicu i mjesto uboda namazao 75-postotnim
da pobijem mikroorganizme. Mislio sam da sve mogu sam, ali vena nije htjela sluati balavog kretena. I
ispalo je sranje.
Dijagnoza? Izljev krvi u kupaonu. Sve se crvenilo. Krvi je po ploicama, vemaini, runicima i meni bilo
vie nego u zavodu za transfuziju. I ne, nikad joj nisam rekao koliko sam krvario za nju. Da jesam, ostavila
bi me vjerojatno i puno prije.
Ne pada mi na pamet upozoravati vas da to ne pokuavate izvesti kod kue. Za takve je idiotarije i bolje da
ostanu unutar etiri zida.
Mislim, ne vjerujem...
Teka vremena. Mislim, ne vjerujem Tamo neki svijet gori. U mojem svijetu moja tintara gori. Po tamo
nekom svijetu pale zastave, vozila, ambasade. U mojem se svijetu, u mojoj bulji, svako malo pali lampica.
Par fanatika snimi, pretpostavljam, nisam gledao niti namjeravam, kretenski film. Rulja prozveketa. Masi
naroda kojoj ispire mozak, masi koju tlai i gazi, ne treba velevelebni povod da i sami ponu gaziti. Na
vlasti fanatici. Raspiena rulja ulicama rula i urla. U rulji fanatici. Fanatici uzdu i poprijeko, na svakom
meridijanu i paraleli. Fanatici rulz. Od aice fanatika do fanatine gomile mali je korak. Ubijaju vrijeme
ubijajui prve ljude koji im padnu pod no jer neki fanatikvan na drugoj strani svijeta vrijea u ono to
vjeruju. Policija ubija koga stigne. Rulja ubija koga stigne. Sve se stigne. Fanatici rulz. Juer ovdje, danas
ondje, ve sutra svugdje. Gdje smo? Nigdje.
Ali kuim ja sve te fanatike Azije, Afrike, Australije, Amerika, Europe. Ljudski im je ivot svet. Pa ga ele im
prije otpraviti na nebo. Reite me gdje sam najtanji ako Antarktik nije raj na Zemlji.
Francuski satirini list dolijeva ulje na vatru karikaturama. Predsjednik zemlje fanatinih kapitalibana
pokuava je gasiti. Baca isprike. Karikaturalno. Sutra e mu zemlja bez pardona bacati bombe. Fanatici
rulz.

Mislim, za ne vjerovat.
Ja ubijam vrijeme za raunalom ubijajui zombije, fanatino igrajui Plants & Zombies. Ima puno slinosti sa
svijetom. Zombiji i biljke. Svuda oko nas bauljaju bia bez mozga. Neki vode gradove, neki blebeu u
parlamentima, neki vode klubove, a neki imaju pravo i ubijati zbog onoga to vjeruju. Oni koji imaju mozak,
uglavnom ute kao zaliveni. Mislim, fakat ne vjerujem.
Pola serija na programu opasno vrijea moju inteligenciju. Provikam. Razumljivo, doe mi da bacam
bombice na TV kuice, ali kad monstrum u meni kae da, ovjeuljak kae ne. Malen je, nikakav, boleljiv,
siromaak jedan, ali pun je ljuds-kosti. A te su kosti najvre. Ne lome se lako. ovjeuljak protiv
monstruma kao David protiv Golijata. Pobjeuje. A zadnje to bi mi palo na pamet je izai na ulicu i klati
gledatelje jer me vrijea program koji oni gutaju. Nekako ipak moram istresti frustraciju. Umjesto zastava,
mogao bih paliti televizor. Hm Jesam ljut, ali nisam budala. Neu se igrati vatrom. Uz ovakve programe,
bolje je ne paliti TV.
Ipak, ima nade. Krenuo trei program. udo. Mislim, jo uvijek ne vjerujem.
Dok tamo negdje padaju glave, ovdje negdje, mnogo blie, padaju golovi. Dirnuli nam u Svetinju! Joj, da
sam taj dan naletio na neku Brazilku Pekao bih je na lomai! Normalno, pa govori istim jezikom kao i oni
koji su nam pogazili Svetinju, dakle, kriva je! Naravno, ne bih je palio sam. Svetinje se efikasnije brane
svjetinom.
Ali jebi ga, navijai su zakazali. Nisu doli na stadion. Nabijai nisu. Doli su, u sasvim dovoljnom broju,
letom iz Portugala. I nabili nam Dinamo. Ali vie od nabijanja Svetinje razgalio me razgovor poslije tekme s
igraem kojeg neu imenovati. Neugodnjak mi je. Nije ba od rijei do rijei, ali otprilike je to biserje zvualo
ovako:
- Trudili ste se, ali Porto je ipak bolja momad?
- Trudili smo se, ali Porto je bolja momad.
- Imali ste nekoliko izglednih prilika koje niste uspjeli realizirati
- Imali smo nekoliko izglednih prilika koje nismo uspjeli realizirati. Idemo dalje.
- Publika nije dola pa je izostala i podrka s tribina
- Da. Naalost, publika nije dola pa je izostala i podrka s tribina.
- eka vas jo pet tekih utakmica?
- eka nas jo pet tekih utakmica. Idemo dalje.
Ovo je zamalo nadmailo i legendarni ske Erica Idlea u ulozi voditelja i Johna Cleesea u ulozi nogometaa
(http://www.youtube.com/watch?v=TRKYsao2ciY).
Mislim, fakat ne vjerujem.
A BBBovci nastavljaju borbu protiv Mamia. U feljtonu Kronologija jednog ludila na svojim stranicama
razotkrivaju beskrupuloznost, barbarstvo, divljatvo i primitivizam gazde pizde. Ludilo. Ali onda ga zaponu
reenicom:

U jesen 2006. godine po prvi puta se sa sjeverne tribine stadiona u Maksimiru zaorilo skandiranje Mamiu
cigane, odlazi iz Svetinje!, parola koja do dana dananjeg nije pospremljena u povijesni arhiv Bad Blue
Boysa.
I useru. Pokau odreeni mentalni sklop. Vlastito ludilo. Spominanjem primitivnog skandiranja koje do
dana dananjeg nije pospremljeno u povijesni arhiv Bad Blue Boysa. I jo bi dobro bilo kad bi to bilo sve
Ali nije. Da ga jebe, Dinamo treba pospremanje. I slaem se, riba smrdi od glave, a Dinamo od gazde. I
treba ga poistiti. Ali treba i tribine. Kad bi svatko meo u svom dvoritu Kad bi kralj govana abdicirao i kad
bi voe navijakih plemena uzele metlu u ruke ne moraju na njoj letjeti da bi magija uspjela i pomeli
divljake s tribina kad bi. Bila bi to bajka, bila bi to arolija. Klub bez Mamia i stadion bez huligana. Moda
bi blagajnica prodala kartu vie. Meni, na primjer. Blagajnica bi zapravo mogla i na more. Ulaznice bi se
prodavale same. arolija.
Mislim. Pametnome dosta. Ali ne vjerujem.
Ne vjerujem da jo uvijek vjerujem u sebe. A sve dok vjerujem u sebe, ja sam bog. to me dovodi do
zakljuka da je bog zreo za ludnicu. Da milijarde vjeruju, bila bi to religija. Da vjeruju milijuni, praznovjerje.
Da vjeruju tisue, bila bi to kampanja za najpovoljniju tarifu nekog mobilnog operatera. Ali vjerujem samo ja.
Dakle, to je dijagnoza. Lud sam. Lud je. Ali dobro. Bilo bi gore da sam Vlada. U nju vie ne vjeruje nitko.
Mislim, nemrem bilivit.
Da bi ova kolumna mogla opravdati uvrtenje u rubriku Ljubav & seks, morat u se o neto od toga barem
oeati A svatko se ee tamo gdje ga svrbi, zar ne?
Mislim. Mislim kako ne vjerujem vie nikakvoj ljubavi Koliko je puta dola nenajavljena, kad je nitko nije
traio, koliko je puta otila bez pozdrava. Tko bi joj vjerovao?
Ne vjerujem ni seksu, mislim. Koliko je samo puta izostao? Otprilike onoliko puta koliko je i zakazao.
Pih. Ispada sada da je samo nasilje neizostavno. Sranje. Mislim, stvarno ne vjerujem.
Eto, tako sam ja ovih nekoliko dana razmiljao. I oformio par miljenja. A najmanje tucet su mi puta uzvratili
da je miljenje kao dupe. Svatko ga ima. I uvijek sam im davao isti odgovor. Da se slaem. Miljenje =
dupe. Znai, bolje ga je imati nego nemati.
Mislim. Dakle, ne vjerujem.
Dosta sam kenjao okolo. Idem sad ravno u ve ce fanaticima skidati sve svece. Ako vam otkinu glavu na
ulici, barem znate tko vam je kriv.
Tko je sve (bio) u meni
Ve desetak dana jedem voe kao lud. Jabuke, kruke, groe Piem kao Jack Torrance (za vie
informacija podsjetiti se filma The Shining!) i tamanim kao blesav. U pet sam sati napisao ni manje ni vie
nego jednu reenicu i alabrcnuo dvanaest jabuka. Nije loe. Ide mi. Serijski sam ubojica jabuka. Upadnem
u friider kao sultan u harem. Pa ih nekoliko odvuem u sobu i masakriram. Osjeam se nezaustavljivo,
nenadjebivo. Ali stara me uvijek ulovi. Nemaran sam. A moda i elim biti ulovljen. Umjesto otisaka iza sebe
ostavljam ogriske. Nema veze. Staroj ne pada na pamet da me izbaci iz raja iako ima tu mo. Stan je
nejzin. Sreom, i ja sam. No, vele da je dobro jesti voe. U svakom sluaju, osjeam promjene svaki puta
kad poludim za (ne)zrelim plodovima. Razbolim se. Pokupim neku virozu. Kiem, kaljem, mrcam, slinim,

kukam, balavim. Ali za diktature viroze barem me eludac ne mui. Ve sam najmanje pet puta bio kod
lijenika aliti se na svoje teko stanje. Zahtijevao gastroskopiju. Da se bobu kae bob, popu pop, a iru ir.
Bilo kakvu premetainu moje utrobe koja bi otkrila poinitelja gnjusnih bolova ili vraam knjiicu. Ali prijetnje
nisu upalile. Mora da u medicini postoji neka mudrost koja kae da se o ulkusima ne raspravlja. Ne, nisam
potraio drugo miljenje. Jedva na kraj izlazim i sa svojim.
A do juer sam mislio da sam skinut s aparata. Osjeao sam se dobro. Bezbrino. Nita vidio nisam, nita
nisam uo. Poput mrtvaca. Tlak mi je bio ravna crta, ivci mirni poput Mirogoja u kolovokoj noi. Stara mi
ak i ruak servirala. Najjai. Ruak Noris. Taman sam mu se htio predati da me obori s nogu kad sam uo
glasove A u kolac Nisu me skinuli s TV aparata. Izgubio sam apetit. Nije ni udo kad me se preko
aparata hrani pizdarijama.
Nedjeljom u dva. Sluao gospodina S. desetak minuta, vie nisam mogao. Glava mu je na panju, a guzica
je na televiziji. I kao, neto emo doznati? Koji trupac te ljude ita pitaju kada nikad nitko od takvih nije
dobio odgovor? Pita ih za popaljenu kintu, dobije mlohavu kitu. I onda od Nedjeljom u dva ispadne
Nedjeljom udav. A i nije me zaista vie briga tko koga guzi u toj cijeloj prii. Pa i ja kradem. Mlad sam,
zgodan ak i kad sam nezgodan, sposoban, armantan (rijedak sluaj ekstremne neodoljivosti!), mogu
stvarati, mogu tegliti, mogu se praviti da sam bilo to i bilo tko, mogu se baktati s ljudima i biti pristojan
nevjerojatnih etrdesetpet minuta, mogu prodavati od buke do spike, mogu s vremena na vrijeme i misliti,
mogu se uvlaiti u dupe i iz toga izvlaiti korist za sebe i drutvo, mogu ak i dravu voditi u propast bolje
od svih dosadanjih garnitura, jebote, a uim doma, derem jabuke i siem pare iz dravne blagajne!
Ogrezao sam u zloin. Samo, iza mene ne ostaju tragovi. Tek vragovi. Dobro, i ogrisci. Molim da me se
locira, uhiti, procesuira i pod hitno poalje tamo gdje je mjesto meni i slinima. Na radno. S maksimalnom
zakonom predvienom kaznom od dvadeset godina.
Ups, ops. Izletjelo mi guenje u prethodnom odlomku. Sad bi jedna meni neko draga osoba rekla da u
meni ui homofob. Kad bi mi pogled na grupi turista s drugog kontinenta odleao dulje od pet sekundi,
pogledala bi me prijeko i svisoka dobacila kako u meni lei rasist. Kad bi mi, dok kopam po smeu iliti
listam, prsti dodirnuli fotografiju prsate ljepotice objavljenu u mranom kutku dnevne tiskovine, podsjetila bi
me da se negdje duboko u meni skriva seksist.
Muitelj ivotinja, ovinist, sadist, ekstremist Jebote, sav talog ovog svijeta nataloio se u meni. ui, lei,
skriva se. Jebote, bilo me sram. Jebote, mislio sam, od tih silnih uavaca, ima li uope prostora za
ovjeka? Pokuala me utjeiti objanjenjem da ta bagra operira u svakom ovjeku. Da je samo nuno
suoiti se s njima. Osvijestiti ih.
Jebote A zato? Meni je mnogo drae da su u nesvijesti. Koji mi e mi kiflek spoznaja o tome? Nisam
znao da su u meni pa ih nikad nisam ni izvlaio. E, a sad u biti bolji ovjek jer znam da su u meni. Ako i
jesu, mlohave su une. Ne isplati se troiti energiju na njih. Otprilike kao i ona da je svatko kadar ubiti. I to
sad? Gledam starog malo u njega kao primjer da me ne optuite da bolujem od egotripera kako bulji u
nogomet po cijele dane. I on je kadar ubiti. Ali nikad nije razmiljao o tome niti se suoavao s tim, znam. Ne
pitajte se kako i zato, jednostavno znam. Zvidi mu mravojed za sve to. Osim tu i tamo koje litirce vina
previe, nije ubio nita i nikog. I nee.
Ti radikalni elementi koji su navodno djelii moje jedno-dvo-tro-etvero-mnogolinosti, nikad nisu ugledali
svjetlo dana.
Tko ui, ne die glavu. Samo malo kenja. Nita vie. Tko lei, ne bjei, to se zna odavno. A onaj tko se
skriva, jebote, ne pada mu na kraj pameti da ga pronau! I tako dalje. Bolje da ue, lee i skrivaju se nego
da hodaju okolo. Sad sam od dobroudne razvienosti poeo gristi usnice. Mislim da sam probudio
kanibala u sebi. E s njim se tek ne mislim tui. Taj bi me pojeo za doruak.

Neu ni o ljubavi. Uhvaen u ovakvom raspoloenju, sve to kaem moglo bi u spavaoj sobi biti
upotrebljeno protiv mene.
U stvari, neu vie uope. Dosta sam se igrao danas. Nadrkanog kolumniste najvie. Ajd dopustite mi jo
samo da se malo poigram vidovnjaka. Mmmhm Samo malo Malkice I Evo je! Vizija. Dinamo u
drugom kolu Lige prvaka nee izgubiti.
Pust(it)e prie...
Ponedjeljak je. Zakleo sam se kako na praznike neu raditi, ak ni budalu od sebe. Dan neovisnosti nije
mogao poeti bolje. Kravim se i slavim. Otvorio sam oi oko jedanaestice, ustao oko podneva i Sjetio se
kako mi je ve krajnje vrijeme da napiem kolumnu. Katastrofaking kataklizma. Tek sam iskoio iz kreveta,
a ve sam prisiljen uskoiti si u usta. Srkao sam kavu i ivanio. Tresao sam nogicama cirka negdje izmeu
sedmice i osmice po Richteru.
Da bi volio druge, najprije mora voljeti sebe. Da bi lagao druge, najprije mora lagati sebe. Ha! Odmah mi
je bilo lake, a savjest mirnija. Lai danas visoko kotiraju, ako ponem vjebati, daleko jo stignem dogurati!
Sjeo sam za komp i stao lagano kuckati. Nogice su se smirile, a rukice podivljale. Da stvar bude bolja, sjetio
sam se strievog prijekog pogleda na moje ruke glatke i njene kao da su netom izale iz majine utrobe,
koji grmi kako je moje runo razbijanje estica praine na tipkama ija je direktna posljedica ekranizacija
mravih misli, obina motka od rada. Laem. Nikako ne obina motka nego, ak tovie, sramotka.
ljakanjem se smatra samo ako istegli sto do stopedeset vrea cementa dnevno. Ako istovari tucet
lepera namjetaja do podneva. Ali ne Ikeinog nego antiknog. Svih ezdesetpet posto vode tvoga tijela
mora izbiti van i izliti se kao znoj. Prenese li i vreu manje, ostane li ma i najmanja ladiica u kamionetu,
iscuri li kap znoja manje od propisane koliine, tvoj je rad una. I ne rauna se kao rad.
Ozario sam se. Pod jedan od laganja sebe moe biti neke koristi. Pod dva ovo to radim prema strievoj
definiciji nije rad. Dobro je, smijem pisati. Nije dobro, ne mogu. Ve sam si toliko anestezirao savjest da vie
nije imala ni snage ni volje ganjati moje prste po tipkovnici. Vratio sam se na poetak, jebi ga. U krevet.
Guljenje bremena dovelo me na prag novog ciklusa gubljenja vremena. Ono ima i svoje ime. Zove se
razmiljanje.
Razmiljam. A svaka misao pria je za sebe. A moda i za ponekog od vas, potovane itateljice i potovani
itatelji. Vrijedite kao suho zlato ovdje. Teko vas je dobiti za male prie. Vani je, vele, sve lake. I jeftinije.
Pa poto vani itatelji i itateljice, zna li itko? Kako god bilo, na stol u baciti par m(j)edenih priica. Sitni,
ali tko zna? Moda netko i ne skui da nije zlato sve to sja.
Filing za tajming
Kako mi je krenulo, mislim da u zgotoviti i objaviti svoju sedmu uskrnju basnicu o Jajetu i Zeki negdje oko
Boia. Pojedine su retke rijetki test-itatelji ocijenili smijenima. Ja pak bolujem od skepse. Meni se ini da
bi priica u itatelja mogla izazvati reakciju slinu umakanju sleenih jaja u vreli zeji gula. Vrisak uasa.
Biti duhovit rijedak je dar. Imati filing za tajming boji je dar. A pod jelkom, ini se, ove godine za mene nema
darova. Ako ne raunamo redovni dar-mar.
Sto ljudi, dvije udi Jedna burza
Prije mnogo mnogo dana, stajao jedan siromah u redu nedogledu Ne, ne mogu poeti tako. Nije bajka.
Dakle, ispoetka. Dolo vrijeme za redovno javljanje pa me nuda, potenog neradnika, dovela u red na
burzi. Putuje moje drutvo i ja ekam na red (ne bi mi ova burza bila tako grozna, da se ne javljam barem
meseno jedared). Pie negdje, sasvim itko, da svaki alter ima svoj red, ali Ljudi bez rada su u redu,

mislim. Ljudi bez rada u jednom su redu, koliko vidim. U redu je, ipak se kree. Sve je relativno pa i ja
stiem relativno brzo. Na pult odlaem radnu knjiicu, kartoni i Putovnicu. Kao da sam na aerodromu,
ono, hvatam let za New York, kontrola putovnica, carina. Nemam nikakav posao za prijaviti, nikakvu novost,
nikakvu radost, pustit e me brzo, idemo dalje. Ali ne. Slubenica me fiksira, pogled joj negdje izmeu
blijedog i razvienog.
- A osobna iskaznica?
- Joj, istekla mi prije par dana
Teta, negdje pedesetak i kusur ljeta bi mogla navriti ove zime, izne.
- Ne, ne! A, ne moe to tako, ne mogu ja vama, a ne! Ne, ne! Nema nita. Ne smijem, ne moe, morate
imati. Inae ne.
Gledam kroz staklo kao izgladnjela zlatna ribica Muju. Kakva crna ljepota, samo je suza u oku promatraa.
Pusti me i ispunit u ti elju. Izgubit u ti se s oiju. Teta poputa.
- Ovaj put, ali samo ovaj put, zadnji put. Drugi put vrti glavom, ne, ne! Morate imati ili ne!
Zahvaljujem i kidam nalijevo, trei kat, soba 310. Moram jo preuzeti i rjeenje o nastavku ivota na
dravnim jaslama. Jedan red, jedna soba, jedan dravni slubenik. Jesenas bi mogao napuniti, pa ne vie
od dvadesetpet ljeta.
- Izvolite, slobodno sjednite.
- Ma ja samo po rjeenje
- Mogu vas zamoliti vau osobnu iskaznicu?
- Jao, istekla mi prije par dana ve suzu istiskujem, ali nee, izgleda, biti potrebe za podizanjem razine
vlage u zraku.
Mladi se smjeka. Buba ga bananko za valjanost moje iskaznice.
- Ma nema veze, svejedno je. Treba mi samo MBG. Eto. Gotovo. Izvolite.
Sve se moe, posebno onda kad se moe. Samo neki pamet moraju malo soliti, drugi pamet ne ele
optereivati nevanim sitnicama. Staro i mlado. A ja mahom u sredini.
Zakon na mojoj strani, lova na suprotnoj
Kad me poslodaviteljica pozvala na aicu razgovora, nakon tri i pol mjeseca bez plae, znao sam da u
dobiti nogom u guzicu i letjeti na cestu. Bio sam miran, taj sam let i oekivao. Ono to naivan kakav jesam
nisam oekivao, s vie vjere u ljude nego to je zasluuju, da jo trebam i dobrovoljno dati pola kvadrata
svoje koe za izmu kojom e me u dupe i utnuti. David Icke nije puno fulao. Nisam nabasao na gutere,
ali ljudi-guzodera ima na svakom koraku. I sad, drugim rijeima, ti mi ljudi-guzoderi nude da sa sobom
ponesem stranicu za koju nikog od poetka nije bilo briga, 15 dana otkaznog i To je sve. Valjda prvi puta
u ivotu te veeri nisam uzeo knjigu u ruke nego svoj ugovor i Zakon o radu. Proitao ih milijun puta kao da
se spremam za ispit na pravu. I to sam se vie pripremao, bio sam uvjereniji da sam i u pravu. Vratio sam
se sutradan do zuba naoruan lancima i stavcima. I opa, evo mene opet na vratima gulikoice.

- Kuc, kuc, oprostite Piti mi flauta za propalu stranicu, ali imam pravo na 30 dana otkaznog roka (po
ugovoru) i naknadu za neiskoriteni godinji (po zakonu).
- A ne gleda me nadmono i s visoka, nema.
- Imam.
- Nema.
- E pa malo sam se educirao. Imam.
- Nema.
- Oke. Javit e vam se onda moj advokat.
- U redu.
Neu duljiti, ne elim praviti pitu od govana. Stie ubrzo na adresu moje firmice kuvertica. Evo mene opet
na razgovoru Jedva se to moglo nazvati razgovorom jer nije palo ba puno rijei. Uglavnom, iz ureda
sam izaao s 30 dana otkaznog i naknadom za neiskoriteni godinji.
Mirisalo je kao pobjeda. Ali kad uzmem u obzir koliko e si ubosti advokaktus na kraju prie koja jo nije
zavrena, doe mi na isto.
Pouak sluaja? Pravda stoji koliko i nepravda. Samo pravda malo manje boli.
Porezna dubrava ili kako se od ume papira ne vide ljudi
Stie pismo. Upravni postupak. Grozniavo ga otvaram, rauni mi kao sibirska prostranstva, sve sami
minusi, i povrat bi mi poreza legao kao kuhano vino na skijalitu. Jebe ga. Jest porezna, ali ni lipe mi
zasad ne vraaju. Hoe moju glavu. itam.
Blablabla Denis Giljevi blablabla ima da, da, da, blablabla dostavi dokaze o uplaenim porezima,
prirezima, razrezima, zarezima, izrazima blablabla za lovu blablabla koja nikad nije ni prohujala mojim
raunom, a kamoli da bi sjela.
Ima da ili e biti belaja.
Ako se ne pojavim u sobi broj taj i taj u roku od osam dana slijedi mi kazna od pedeset do petsto milijuna
kuna, sravnit e mi kuu s tekuim raunom, mojim mi praznim crijevima vezati ruke i noge i baciti me
kaljuu kraj autoputa. Nema te mafije koja bi bolje sroila prijetee pismo.
Jo grozniavije stanem traiti nadnevak slanja poziva. Genijalno. Ba dobro da mi je pisamce stiglo minutu
i pol prije isteka osmodnevnog roka. Nema mi druge, trim u poreznu.
Soba broj taj i taj. Kuc kuc. Kuc kuc? Kuc kuc! Nita. Ulazim, soba kao moji depovi, prepuna papirnatog
smea. Ispod gomile papira dva stola, iza svakog stola po stolica. Raunala ute, klime ute, ni ive due.
Proeem do sobe preko puta, kuc kuc, jedan stol, jedna stolica, jadna teta, zaprepatena jer pucam kao iz
mitraa, ja sam taj i taj, oblijeva me hladan znoj, maem pozivnicom, upirem prstom u prostoriju preko puta,
ja sam taj i taj, a tamo nema nikog, nema mi spasa.

Aha dolazi k sebi ljubazna gospoa, ali kolegica Anelka i kolegica Magdalena su vam na godinjem
odmoru
Rekao bih da ovdje lud jebe zbunjenoga da nisam ja bio taj koji je i lud i zbunjen. Gospoa iz druge sobe
uspjela me primiriti, skinuti breme odgovornosti s mojih plea, ak bih rekao da me i utjeila poput majke,
pa je farmaceutska industrija toga dana ostala kraa za prihod od kutije tableta za smirenje.
Pasje poslijepodne
Bilo neko fino vrijeme toga dana, navuklo mi starke i vrlo pristojno reklo da se malo gonim van iz stana.
Trao sam niz stepenice kao psi! Malo u proetati, malo u kafenisati, pomalo u od svega. Kad U
dvoritu ugledah njega! Ne znam tko je, ali evo ga opet. Na pragu dvorita opet ljudsko govno. Posrao ga je
pas, ali je govno ljudsko. Idem ulicom, govno mi ne izlazi iz glave. Koraam ulicom, ljudi mi ne idu u glavu. I
ve spremam Govance Owenov, ali nipoto mirovni plan. Jebo me pas ako neu izgraditi eku i uati na
balkonu od jutra do sutra sve dok ne ulovim seronju. Ne psa, psi su gospoda, nego ovjeka. I tako imam
vie strpljenja nego posla. Slijedit u ga do kunog praga, saznati gdje ivi, iza kojeg se prezimena skriva.
Onda se vratiti po govno. I ubaciti mu ga u kasli. Preporuena poruka od Izmeta. Preuzeti vlastoruno.
Tek to sam bio pronaao smisao ivota na balkonu, naletim na enu, Ambroziju. ee psa. Ne zove se
Ambrozija, ne znam tko je i kako se zove, nije me briga, ali izaziva jednako snanu alergijsku reakciju. Okej,
nisam ni ja cvijee. Izvodim kerefeke slabijeg intenziteta po ulici, u ugodnom sam drutvu i duboko u sebi
jo uvijek kiki, zato ne, sumrak je, psa nisam do tada ni primijetio. Potrim u jednom trenutku, naglo,
izazvan nekom dosjetkom, svejedno. Naravno, pas reagira, sjuri se prema nama i stane bjesomuno
skakati oko nas i lajati kao da smo karavana. Samo to mi ne moemo proi dok on laje, nije na uzici. Malo
smo u oku, nije pas velik, ne izgleda nimalo opasno, ali skamenio nas je faktor iznenaenja. Ambrozija nas
prati pogledom punim nadmenog prijekora.
- Ko vam kriv kad trite!
Dolo mi je da gospou Ambroziju napraim herbicidom i sasijeem joj pogan jezik u korijenu. Stvarno
inae ne bih rije rekao, jasno mi je da sam nehotice uplaio psa i da je reagirao instinktivno, ali reakcija
Ambrozije digla mi je dlaku.
Kad bih prosuo sve to sam tada imao za rei, ovo ne bi bila kolumna nego balkanski rjenik psovki, lokalni
jezini prirunik za verbalno iivljavanje. Ali prevedeno uz pomo sredstava za smirenje to bi zvualo
doslovce ovako:
KRETANJE PASA. lanak 9.
Na ulici, javnoj povrini, u parkovima te u prostorijama koje slue zgradi kao cjelini (stubite, ulaz, dizalo,
dvorite i slino) pas se mora voditi na uzici tako da ne ugroava sigurnost i zdravlje ljudi, drugih ivotinja i
njihovo kretanje.
Jel igdje pie da ja, ljudsko bie, ne smijem trkarati gradskim ulicama ako sam sretan kao psetance? Ne,
gospoo Ambrozija! Ali za vau ivotinju koju cijenim daleko vie od vas, ipak neto pie.
Uzica bi stvarno bila dobrodola u konkretnom sluaju. Da Ambroziju dri podalje od mene.
Uope nisam za to da se pse dri na uzici. Ljude? E to je ve druga pria. Ambroziji bi obavezna bila i
brnjica.

Red cuge, red stresa. Zbog esemesa.

Upozorenje! Ova priica ipak ima malo vie od stoiezdeset znakova.
Kad smo se zbliili kao prst i nokat, obeavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo nam je kao u raju. A
onda sam jednog dana, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao nogu.
Nismo se vidjeli neko vrijeme. Pa smo se sreli, sluajno. Pa me pozvala na pie. Pa-pa, mislio sam da eli
rei posljednji put, ali zvala me zapravo kako bi povukla nogu kao ministar ostavku.
Obeavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo mi je kao u raju. Vjerovao sam. Sljedeeg mi je dana
stigao i esemes. Pun ara, pun ljubavi. Stoiezdesetznakova s razmacima, ali tisuuiesto znakova izmeu
redaka.
uvaj ovaj sms i ako ikad ponem brijati kao proli put, slobodno mi ga nabij na nos.
Nakon prvog razmimoilaenja u pitanjima veim od ivota na Zemlji, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao
sam i drugu nogu. Posljedice su ostale iste.
Nekoliko dana kasnije, laam se mobitela, traim onaj esemes. E sad u ti ga pokazati, sad e ti oi iskoiti!
Da, ba
Kome da ga pokaem? Ono, kao u tramvaju kad plati sesemesom. uvajte ovaj esemes do kraja vonje.
U sluaju kontrole, duni ste ga pokazati slubenoj osobi. Kojoj osobi? Ova je vonja gotova. Izvozan sam.
Vozaica me izbacila na nekom opskurnom okretitu. Treba se sad vratiti. Jebi ga, onda je zvualo dobro.
Imao sam esemes kao dokaz ljubavi. Isto kao da sam imao i tramvajsku kartu. Vrijedile su jednako.
Tko mi kriv kad ne pazim pa idem malen ispod svojih lijezda S unutarnjim izluivanjem. Endokrinih. Pa
ispadnem kreten.
S rijei na djela
Vadim se iz kreveta kasno popodne. Vuem se prema kuhinji, nadam se da ima kave. A u neku stvar, koji
sam krelac Mogao sam ba sve te priice i zapisati. Sada bih imao kolumnu.
Dan mrtvih kolumnista & besane noi vjetica
Nakon desetodnevnog, prijeko potrebnog oporavka od nezaboravne iZFFjestiteljske uloge (za koju sam
zasluio barem Oscara za specijalne kerefeke, ali svijet je, kao to znamo, okrutan i nepravedan), crvi u
mojoj ritici su se pokrenuli, pobunili i donijeli jednoglasnu odluku da se imam smjesta vratiti pisanju svojih
redovnih redaka za Glamour. Podrezao sam nokte (da ne diem buku dok tipkam), ruke dobrano natopio
hidratantnom kremom (da ne diem prainu dok tipkam), okruio se tekom hranom i lakim drogama (da ne
diem dupe dok tipkam), sjeo i I prenerazio se! Prigodna katastrofa! Samo to nisam pao sa stolca.
Gazdarica je napisala kolumnu, ovjee! im se malo okrene, opusti, doeka te dar (a)mar. Mislim,
dakle, gospoo urednice, stvarno nije fer. Moj skromni krov nad slavom, kolumnu od prazne slame, sruila
je i pomela bujica tebi namijenjenih klikova. Broj rtava je golem. Mnogi se kolumnisti jo uvijek vode kao
nestali u poplavi lajkova. Proklinjem i psujem svoju subinu, pa je i pasmaterijalna teta velika. Da sam samo
doznao na vrijeme za nevrijeme Ali zakazao je centar za obavjeivanje. Jer svi trube o Sandy. A ni rijei
o nailasku Melite, uragana pete kategorije.
Ne ponovilo se.

Ponovo sam etao od ambulante do ambulante, od HZZO-a do HZZO-a. U unoj vreici nosim kamenie,
nepobitne dokaze mog raskalaenog ivota na Zemlji. I dolo je vrijeme da p(l)atim. Svoju patnju nisam
mogao prebaciti na tua plea, ali plaanje To ve nekako ide. Uz nesebinu pomo patnje. S napaenim
izrazom lica izlagao sam majci svoju bolesnu financijsku situaciju koja me kota zdravlja sve dok nije
predloila da e mi plaati dopunsko zdravstveno osiguranje. Da mi se nae dok se ne snaem.
Nije se majka ni snala, a ve sam izveo nemilosrdni alteroristiki napad na HZZO i ubrzo dobio policu,
crno na bijelo. Izjavio sam da u plaati mjeseno pa pitam djelatnicu kako se plaa, na koji raun, broj
odobrenja, model i tako to. Veli ona meni, kao iz topa (nisam top vidio, bila je zakopana do grla, ali
dozvolio sam si da nagaam):
- Sve ete upute dobiti potom!
Da, ba. U omotnici se nalazila iskaznica i jo jedan primjerak police. Na poleini neke upute o pravnim
lijekovima i nita vie. Opet poteem do HZZO-a. ude se kako nisam dobio papir kad sam uzimao policu.
Eto, nisam. A pitao sam. Jer dobro znam: tko pita, ne skita. Nego uvijek tono zna gdje se nalazi ustanova i
alter kojem e se vraati, ako treba i po desetak puta.
Kad nisam na HZZO-u, kod lijenika sam. Moja je doksica u posljednjih mjesec dana natancala toliko
uputnica da bi joj na tirai pozavidjela velika veina domaih tiskovina. I sisterica i doksica imaju puno
razumijevanja za krini put kojim u kroiti prije nego to me razapnu na operacijskom stolu. Nije da me
samo tjee nego katkada daju i dobar savjet. Recimo, kad je rije o terminu operacije, pune su saaljenja.
Vrte glavama jer tko zna kojem u k prije pasti pod otricu. Moja dob u kombinaciji s listom ekanja ne
nude ba sigurnu okladu da e me se kirurg doepati prvi. Mogao bi to biti i Kosac
elim li se rijeiti kamenja to prije, najpametnije bi mi bilo da se dobro napapam svega to mi kodi, kau.
Jer kad me odnese hitna, odmah idem pod no.
Ne znam ima li to ikakve veze s vezom, ali dok sam krio primirje i provocirao uni napad mastei i brk i
bradu evapima, poklopila su mi se sranja oko zdravstvenog osiguranja s odreenim stanjima u vezi.
Zateleba se jer ima pravo na to. I tako, iz toga se izrodi neka duga veza. I ono, misli, sad si osiguran za
sva vremena. Ali vrijeme ide, prilike se mijenjaju. Vie ti nije dovoljno samo osnovno osiguranje. Manjak
strasti u krvi utjee ti na srce. Vrti neke turobne misli pa i glava stradava. A bolest duge veze skupa je.
Mijenjaju se vremena, prilike se mnoe kao akcije u supermarketima. Najpovoljniju e iskoristiti. Nije to
nikakav preljub. Samo si izvadio policu dopunskog strastvenog osiguranja. I gdje je sad tu problem? Pa
dobro zna da e to morati platiti. Prije ili kasnije.
Eto. Nema razloga za neku dramu. Sve se moe opravdati im je zdravlje u pitanju.
Razumijem i kad ovjeku ispostavite raun za njegove postupke odnosno pretrage koje je obavila
partnerica te dobila neke zaprepaujue nalaze (poput hipertelefonanije ono uestalo drkanje po
mobitelu, poremeaja panje prema njoj ili nestanice ono kad nestane iz stana na vie sati, najee u
veernjim satima, pod kojekakvim izlikama). Ali to kad je sve u glavi? Higijena je pola zdravlja, ali kako
oprati ruke od prljave mate? Ve su me muile situacije u kojima sam gol i bos morao, hm, bjeati po
snovima pred raspameenim prijateljicama i poznanicama (imena poznata sanjaru). A snovi kao snovi. Ne
moe daleko pobjei pa sam u pravilu upadao u krevet kao u klopku. Ve sam neto baljezgao o tetnom
djelovanju nemirnih noi po mir u kui, tekim posljedicama sna koji ima ime, ali jebi ga ne zove se kao
ONA. No to kad je junakinja bezimena?

Ma, ista pria. Ista? Gora. Kao savjestan ljubavnik prijavio sam da me se seksualno uznemirava im
sklopim oko.
Aha. A tko je ona?
Ne poznajem ju, velim skrueno, manji i meki od mrvice kruha, nikada je prije vidio nisam.
Zgodna?
Ma odakle ti ideja da je zgodna, mila?! U runom snu, da ne kaem nonoj mori, pa zgodna! Daj, molim
te Nezgodna, rekao bih, krajnje nezgodna!
Lae, ubre jedno!
Ma ni u snu, nenoklice!
I ode nada u olakotne okolnosti.
Umjesto da dobijem priznanje za graansku hrabrost dobio sam kaznu za muku glupost i postao rtva
policijske brutalnosti. Odmah je pokrenula opsenu istragu protiv nepoznate poiniteljice, ali to nije znailo
da sam se izvukao. Bio sam osumnjien za pomaganje u zloinu. Zadran sam u kunom pritvoru i
odreena mi je mjera pojaanog nadzora. Svake sam noi bio privoen na ispitivanje. Lukavo. Mogao sam
spavanju rei laku no. Nije bilo nikakve anse da se vratim na mjesto zloina.
izs. Tee sam stradao nego kad je poinitelj bio poznat. Stvarno sam debil. Protiv nepoznatog se
neprijatelja tee boriti pa su i represivne mjere brutalnije. Trebao sam dati lani iskaz i
Ups, rado bih jo tota podijelio s vama, ali moram kidnuti odavde, im prije. Samo to ne otkuca policijski
sat
Veliki umovi razmiljaju jednako, a mali ovako
Genij. Onaj koji ima vrlo velike duhovne i umne sposobnosti, veliki stvaralaki um, genijalac. Veli jedan
rjenik hrvatskog. Ili, udo prirode, sve na svijetu zna i jasno mu je sve, u sluaju da smo posegnuli za
rjenikom TBF-a. Sad znamo to je genij, ali jo uvijek ne znamo tko je. Budimo skromni pa spomenimo tek
da su se geniju i meni esto ispreplitali putevi, mnogo smo se puta nalazili u istoj reenici koju bi izgovarali
prijatelji, poznanici, pa ak i sluajni prolaznici u mom ivotu. Svi se ude. Kako je tako visoki intelekt zapeo
na niskim granama.
Takav genij, a
Takav genijalac, a
Takav um, a
Takav genij, talent, mozak, ali Doseg mali. Sve na svijetu zna i jasno mu je sve? Neto je trulo u mojoj
genijalnosti. Jer nije ba jasno kako takav genij ne zna skockati stravu od ivotopisa koji bi poslodavce
proganjao iz noi u no sve dok ga ne bi zaposlili ili sroiti molbu za posao zbog koje bi, suoeni s
mogunou intelektualnog masakra, vritali kao Jamie Lee Curtis kad je zaskoi Michael Myers.

Sto sam puta proitao kako se piu molbe. Valjda nije bilo dosta, za veliinu moga uma to je valjda
pretrivijalno. Niti na jednu nisam dobio odgovor. Prodava, administrativni djelatnik, tetak u vrtiu,
rajbmaina za oglase na jednom popust-portalu, radijski voditelj, copypastewriter, tajni kupac Nita.
Valjda zato to je previe genijalaca. Izae na ulicu, genijalci. Upali teve, genijalci. Oko kontejnera i kanti
za smee, genijalci. U upravnim odborima, genijalci. U sudnicama i ludnicama genijalci. Po forumima i
kvorumima genijalci. U rodilitima, genijalci. Sve sami supermeni. A kao to je poznato, u svijetu
supermena heroj moe biti jedino Bicycle Repair Man. A ne Wilhelm Rntgen ili braa Wright.
Sad vam je jasnije. Nisam ni Wright ni Rntgen. Ali osjeam se kao balegar meu pelama. Valjam govna
da se ovjek usere, pravim pitu od govana za prste oblizat, ali to imam od svega toga kad pelari trae
samo med? Drek. Brijem da bih bolje prolazio da sam trut. Ali kad mi nije u genima. I mo ga jebat.
U bestijalnom napadu nenadjebivog samosaalijevanja nisam gledao nita osim sebe, naravno. Pa nemam
blage ideje o emu truati. Trut truati? Moda ipak ima nade za mene Ali, ionako me svi preduhitre.
Komu treba tisuiti lanak o Sandynom amaranju New Yorka? Komu treba jo jedan o ukidanju poreza na
luksuz? Jedva ekate jo jednog koji e se naslaivati na gafu Ace Stankovia kao da sam u ivotu nikad
nije pogrijeio? Komu trebaju milijun puta prevakani savjeti kako prepoznati pravoga? Koga po tisuu i prvi
puta puta zanimaju deset zapovijedi za ubadanje komada za jednu no?
A valjda genijalce ini se da je ovaj tekst pokriven poplunom u kojem sarkazma ima kao perja. Mora da je
predugo bio izloen sarkozmikim zrakama. A ispod njega Pod njim mora da gola lei zavist. Ba da
vidimo. Uklonit u poplun. Pa da. Stvarno lei. Ajde dobro, red je da genijalac mog kalibra barem neto
otkrije za ivota.
Otkrie je potvrdilo sumnje kako ne bolujem od kronine genijalnosti nego da patim od genijjalnosti. Zavidim
svim umovima veim od mojeg. Veliina jest vana, jebi ga, a ja tehniar. ak sam i za medicinskog
tehniara zavrio prije nego to sam, desetljeima kasnije, postao tehnoloki viak. Mnogo stvari ide u
prilog toj tezi.
No dok je spoznaja o velikom tehniaru jo neprepoznata kleala u sjeni malog genijalca, umiljena je
veliina uma hranila samu sebe raznoraznim ingenioznim tezama. Jedna od takvih bila je i:
Put do sredita enskog srca vodi preko suda njezinih frendica.
Ono to sam uspio dokazati u svojim malim ljubavnim opitima jest da je moja nazovigenijalnost u veini
sluajeva poput ljepote. Prolazna je. Sve dok sam bio u igri, krio si put prema uarenoj jezgri organa za
voljenje, inilo se da teorija tima. to je vie frendica bivalo zadivljeno mojim nenadmanim humorom,
nepresunom dovitljivou, boanskom dobrotom, bravuroznim idejama i ultimativnom elokvencijom,
izabrana bi bila ponosnija na mene. Kakvog si si genijalca nala, blago tebi! U usporedbi s njim Tesla ne bi
mogao raditi ni kao elektriar u gradskom stambeno-komunalnom! Koja si ti sretnica! Ali ponos nije ljubav. I
dobio bih po nosu (itaj: nogom u dupe), ponekad upravo na vrhuncu moi, (samo)uvjeren kako nema te
luakinje koja bi, pored toliko lobistica i biraica tue sree, propustila priliku drati boga ne samo za bradu
nego i za jaja.
Ne bi prolo ni tjedan dana od napucavanja, a srozao bih se od genijalca i uberMENSA do obinog papka,
upka i tupka. Bivao sam izbezumljen, ne i obeshrabren. Ponavljao bih eksperiment i Opet dobivao
petnaest minuta slave. Sve dok nisam konano priznao poraz: da mi teorija dri vodu samo dok majstorice
ne odu. Odmah se rasputa i klub oboavateljica. I tako sam poeo pomalo o sebi razmiljati kao o nekom
tko pristojno vlada odreenim tehnikama tjeranja vode na svoj mlin, a ne o genijalcu. Rijeju, o tehniaru.

Sve me to nipoto ne ini loom partijom. I dalje sam vrhunska roba, prava prilika. Nisam genijalan, ali sam
na korak od idealnog. Jo samo da napustim roditeljsko gnijezdo u koje sam se morao silom poslovnih
prilika vratiti kao pti oerupanih krilca. Da parafraziram orbu:
Treba mi lova i bit u dio svaijih snova. Momak za naslovne strane. Savrenstvo bez mame.
Sude mi
Napisati ili ne napisati kolumnu u redovnom ritmu, to je bilo pitanje. Jer imam osjeaj da e tekstu neto
nedostajati kad se pojavi. Od zlatne se ribice oekuje da ispuni tri elje. A ona je masi naroda u trenutku
dok se ja kolebam ispunila dvije. Da Onaj koji radi u miru odlei. eljeli smo njegovu nesreu zato to je
nepanjom, nesavjesnom vonjom, nesretnim sluajem, ubio dvije osobe? Ne ba sasvim, na happy meal
ima tako savren okus jer je Lik koji (e) sjedi(ti) u zatvoru bahat. Da je olienje dobrote, milosra, pun
empatije i razumijevanja, bdjelo bi se i za njega. Ovako, moda e poneki od nas eventualno bdjeti i moliti
se da sud donese odluku o guljenju kazne u maarskom zatvoru. Da se izbjegne dodatno optereivanje
hrvatskog prorauna. Zna se koliko kota dan iza reetaka.
Drugu je elju ribica narodnim masama ispunila oslobaajuom presudom narodnim herojima koju su
izvojevali branitelji naih branitelja upornim jurianjem na optunicu koja je na koncu i sruena.
Hm. Usvojit u albu razuma koji je uloio prigovor na postupke savjesti. Pisat u prije nego to u doznati
je li ribica ispunila i treu openarodnu elju. Lake je. Tekst e biti krai. A plaa jednaka. Win-win situacija.
Naravno, vie mi se pie o drugoj ispunjenoj elji naroda. Jer ima veze s ljubavlju, recimo. Onoj prema
naoj junakoj kiflici. Godinama nas se vozalo i trubilo da je sud u Hagu antihrvatski. Sada smo se barem
jedan dan mogli, izmeu ostalog, vozikati sami, bez strunog vodstva, i trubiti jer je sud bio Anti hrvatski. A i
suborcu Mladenu. Dugogodinje mi je trubljenje otupilo ula. Ovo sporadino trubljenje pod prozorom
ukralo mi je djeli popodnevnog sna, da ne kaem da mi je otvorilo oi. Konano kuim onaj uveni
domoljubni stih auto trubi, mi smo rodoljubi.
Nakon pada optunice pale su jo neke velike rijei. Hrvatska je konano slobodna. Rat je konano gotov.
Nastavak stare logike. Ako se cijelo vrijeme sudilo najdraoj kiflici, jasno, ona je tek juer osloboena. Ako
se u Hagu vodila pravna bitka, onda je doista rat zavrio maltene sino.
Pravno gledano, generali su slobodni. Tehniki gledano, haka je sudnica sada slobodna za preostale
procese. A moralno gledano, Hrvatska e biti slobodna tek kad kad i posljednje zloince stigne, ako ve ne
moe ruka pravde, onda barem pokoji lanak kaznenog zakona. Jebi ga, pravo je najbolje to u ovom
trenutku imamo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje od suda ulice.
Hrvatska ipak nije potpuno slobodna, dakle. A bogami, ni rat nije zavrio. Bjesnio je fejsbukom. Rat stavova.
Jedna kriva rije i poduzimale su se akcije ienja frendova. ak i kada nisi izvrio agresiju na tui zid.
Kaznene ekspedicije koje su te nemilosrdno liavale prijateljstava mogao si doekati i onda kada nisi
preao granicu svojeg profila.
I ja sam neduan (ili moda ipak malo kriv?) stradao pa e sljedei popis stanovnitva mojeg fejsbuk profila
biti krai. Jer sam lajkao filmi kako se Karladelponte spotie. Jer je za me to bila neka vrsta simbolike.
Carlitas way koji je zavrio padom. Optunice. Tuiteljica koja se spotaknula o bahatu optunicu. Nita
manje, nita vie.
Moda su generali odgovorni za neto drugo, moda su mogli uiniti vie da do zloina ne doe. Ali jebi ga,
za to im se nije sudilo. A moda im se ne bi ni sudilo da su institucije najmilije kiflice radile ono to je trebalo

kad je trebalo. Ali jebi ga, nisu. Jo mogu, nije kasno. Mrzim citirati, ali morat u Hartmanicu, bivu Karlinu
glasnogovornicu:
Ako nema zajednikog zloinakog pothvata, gdje se povezuje Gotovinu i sastanak na Brijunima s
Tumanom, jer se je govorilo o etnikom ienju, ako nemamo granatiranja nego imamo vojnu operaciju
onda se Gotovinu ne moe povezati s etnikim ienjem koje se dogodilo kasnije.
Tako to ide. Ako mu ne dokae, ovjek je slobodan. Prije petnaestak godina zdipio sam u duanu vreicu
gumenih medvjedia koje je ubrzo progutao mrak moje utrobe. I sad, da sam optuen za otmicu i niz tekih
ubojstava, takvu bi optunicu sruio i student prve godine agronomije. Ali da sam optuen za otimainu
gumenih bombona, teko da bih se izvukao pod teretom dokaza. Nemaran kakav jesam, mjesecima sam
nosio zguvanu vreicu u depu.
Kad ve citiram, zapovjednik voltaire-itorijalne obrane mojeg profila kae ovako:
Ne odobravam to to si rekao, ali u do svoje smrti braniti tvoje pravo da to kae. Dakle, prijatelji moji,
nikoga ne mislim protjerivati zbog izraavanja stava. Ali dakako, doputam da popis stanovnitva mojeg
profila nakon ovog teksta bude jo malo tanji. Tolerancija nam nije jaa strana, svi drugi grijee, a mi smo
bez mana. Eto, da citiram jo i Brkove. Kljuca mi puran, sve da ih ostane dvadeset. Toleriram i odreene
oblike netolerancije.
A nedavno sam se i sam suoio s tekim optubama. Roena me majka optuila da sam roenom ocu
izgubio builicu. Kleo sam se da nisam. Svak je nevin dok mu se ne dokae krivnja, ali moja majka zna da
nisam nevinace. Egzekutor sam. Pogubio sam mnoge. Stvari su nestajale bez traga. Bio sam idealni
osumnjienik. Moj je vlastiti karakter svjedoio protiv mene. Nisam imao alibi, a svi su neizravni dokazi
upuivali da sam krivac. Nisam se sjeao jesam li builicu nekom posudio ili sam je jednostavno zametnuo.
Poeo sam osjeati krivnju. Sudilo mi se svakoga dana. Nakon godine dana sluanja tekih rijei tuiteljice,
osuen sam na doivotnu kaznu prijekora. Sve dok se na vratima nije pojavio burazov frend. S builicom u
vreici. Majka se ispriavala. I otac se ispriao iako je bilo oigledno kako nije sasvim uvjeren da builicu
nisam burazovom frendu dao upravo ja. Uvijek e se nai oni koji e prihvatiti pravorijek i oni koji nee. Ali
budimo barem dosljedni. Ako je ispravno kad sud oslobaa nae, nemojmo onda tvrditi da je pristran kada
isti sud neprijateljima naim sudi blae nego to bi im sami sudili. A to se mojeg sluaja tie, nema te
oslobaajue presude koja mi moe vratiti izgubljene ivce.
Ne sudite olako, ali ni ne izmiljajte olakotne okolnosti. Razmislite.
Osokoljen ovakvim razvojem dogaaja u zemlji, svijetu i kod kue, razmislio sam i predobro. I odluio uloiti
albu svom operateru zbog neutemeljenih optubi za prekomjerno telefoniranje. I iskreno se nadam da e
me osloboditi. Plaanja rauna. Ako pobijedim, okreem se HEP-u. Pa plinari. Pa vodoopskrbi. I tako sve
redom.
P.S. U meuvremenu, koliko ujem, ispunila se i trea narodna elja. Kolo je zatvoreno, narodno se veselje
moe nastaviti. Sad moemo pustiti i zlatnu ribicu na slobodu. Nemamo je prava vie zadravati. Uostalom,
za veinu onoga to je narod snalo zadnjih dana, od suza radosnica, naslaivanja, bijesa pa sve do neeg
treeg, i nije kriva ribica nego je krivo pravo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje
od suda ulice.

Obeavam, neu vie prosipati u

 to e zasigurno razgaliti sve one kojima ve odavno idem na jetra. Prije nekoliko dana kirurzi su iz mene
izvadili blago slomljen plod utrobe moje, neoboriv dokaz grozomorne ishrane i raskalaenog ivota koji su
doivjeli vrhunac evolucije, posljedicu mjeavine stresa, masnog mesa i urnebesa, deformiranu unu
vreicu punu kamenia ivopisnih oblika. Iako e samo za stan i hranu jetra odsad morati raditi
prekovremeno, proizvodnja e ui biti ograniena, a to znai da e i une rasprave biti svedene na
minimum. Moda to i nije loe, za budunost. Manjak prolivene ui dovest e, brijem, do nestaice i
poveane potranje pa e me za koju godinu, brijem, svi zlobnici kojima sam iao na jetra, brijem, na
koljenima moliti da budem kao prije. uljiv. I da brijem. Dok e se oni posipati pepelom, ja u ih posipati sa
ui, mojom svetom vodicom. I skupo e plaati to iskupljenje. Vidi se, bogami, vjerujem u ekonomiju i
imam je u malom prstu. Kao i ekonomisti. Umjesto da je imaju u glavi.
Kad sam nakon serije pretraga konano doznao datum prijema u bolnicu, raspametio sam se! 12. 12.
2012 I to u 12 sati! Vrijeme kao prepisano iz Nostradamusove biljenice, datum vei od dana roenja svih
svetaca i proroka zajedno! Naravno, kao svako razumno bie istog sam trena poelio doznati to o tom
zanimljivom datumu kau zvijezde, ali mi se niti Bieber niti Gaga nisu javljali na telefon, dok mi broj Buraka
zivita nijedna ena nije htjela dati.
I dobro je da nisam gnjavio zvijezde jer su mi uskoro domai izdajnici ubili san o velikom danu. U bolnici su
imali mjesta i ranije. Zvijezde nisu odgovarale na pozive, ja jesam, naalost.
- Halo?
- Gospodin Giljevi?
- Taj sam.
- Zovemo iz Merkura. Ako imate vremena, moete doi sutra (6.12.2012.)
Ja pa da nemam vremena Gotovo da sam zajecao kad sam spustio slualicu. Prvo, umjesto zvijezda,
javlja mi se jebeni planet. Bio sam strgan, satran, shrvan, slomljen. A drugo, jo i gore Spao sam s konja
na magarca. S datuma veeg od svih smakova svijeta zajedno na blagdan Svetog Nikole! Svaka ast,
hrvatski lijenici, svaka vam ast. Psihika priprema bolesnika za zahvat nula bodova. I eto sad jo jedne
nevine rtve beutnog hrvatskog zdravstva o kojoj nee trubiti novine. Jo operacija nije ni poela, a ve
ste ubili pacijenta.
Kako god. Ukratko. U bolnicu sam morao pa makar i mrtav. ienje nisam uspio izbjei ni ove godine iako
tada jo nije pala ni prva pahulja bijele radosti ili bijele gadosti, kako tko ve gleda. Samo nisam uzeo lopatu
u ruke nego epi u dupe. Ujutro sam bio ist i spreman. Na odjelu abdominalne kirurgije pojavio sam se s
drobom u kojem vie nije bilo nieg i torbom u kojem je bila pidama, dva runika, neseser i dvije knjige
(200 i 300 stranica). Spremio sam se kao da u ostati barem etiri dana. Sestra me smjestila u
peterokrevetni apartman s pogledom na Zagreb i tri pacijenta. Presvukao sam se u svoju sveanu pidamu
pa stao u red za brijanje. Ilo je kao u vojsci. Bzzzz Sljedei! Obrijan od cice do surlice, uletio sam pod
tu izribati se antiseptikim sapunom pa se sjurio u krevetac. ekao i doekao. Medicinske sisterice.
Napunile su me antikoagulansima, sredstvima za smirenje i vjerom u bolje sutra pa me ogolile, navukle
bijeli mantil koji se kopa na leima i polegnule na krevet. Bio sam prepariran kao egipatska mumija i
spreman za vonju kao Sebastian Vettel. Deset je sati. Potvrdio Hrvatski radio.
Lift je bio vana toka. Na trenutak smo zaglavili. Ve sam pomislio da se to moe dogoditi samo meni, da
u, unato sredstvu za smirenje, zadnju obilnu kap ui proliti zarobljen u liftu s dvije sisterice. Nisam
odmah uoio vrijednost situacije pretoenu u muku fantaziju, kao da su mi antikoagulansi zgruali mozak.
Jer, s druge strane, bila bi to jebena stvar za prepriavanje. Zarobljen u liftu s dvije ene Bolje i od sna,

jebenti, em se u snu u pravilu zaglavi s jednom, em ak i u snu krevet u dizalu moe samo sanjati! Pustio
bih priu. A sluatelji bi putali mati na volju. ak bih i ja na kraju povjerovao u vlastite lai. Naalost,
nakon kratke borbe sestrinstva s vratima, lift se pokrenuo pa od naeg bratstva i jedinstva u par kubinih
metara nije moglo vie ispasti nita. Moje mentalno zdravlje jo je jednom naruilo hrvatsko zdravstvo, jo
je jedan san pokleknuo pred okrutnom stvarnou. Ne ekaju me postelja i strast nego stol i no.
U operacijskim dvoranama promet gust kao u City Centru One pred Boi. Kreveti se sudaraju kao kolica
puna namirnica, guva je nevjerojatna, ljudstvo mahnito ulazi i izlazi kao da su upravo negdje objavili
znaajna blagdanski popust. Napokon me uspijevaju ugurati u moj duan. Bio sam hrabar, ali moje ile
nisu. Od prpe su se valjda povukle na rezervne poloaje, ukopale se kao vojska u rovove. Gaali su ih, ali
ih nisu pogodili. Tjee me da je to najbolniji dio operacije. Ve sam mislio da u se onesvijestiti sam i
utedjeti im narkotik. Konano, stie i ubod na pravo mjesto. Sve e biti u redu, samo se opustite, nema
brige. Znam, znam, dok peglam karticu dopunskog, radite to hoete, kupujem sve. Spretniji su i
promuurniji od trgovaca. Za nekoliko sekundi prodali su mi maglu. Zaspao sam.
Tri sata kasnije
Otvaram oi. Iz mene cijevi izlaze kao iz toplane. Izbuen sam kao ementaler, a miriim kao plastina
ljubiica. ivio antiseptiki sapun. Dva su pacijenta netragom nestala pa mi je pogled jo prazniji.
Omamljen od narkoze uzimam knjigu u ruke i stavljam je na pokretni stoli koji meni nee biti trpeza. Na,
jedite oi gladne! Gutao sam knjigu sve do gaenja svjetala, samo da nekako izbacim glad iz glave.
Vrtim se, traim najbolji poloaj. Guvam plahte, mijesim jastuk. Napipao sam smotuljak gaze. Nisam stavio
izmicu na prozor, ali izgleda da me Sveti Nikola nije zaboravio. Opipavam poklon iznenaenja. Skontam da
su to moji kamenii. Sveti Nikola ima perverzan smisao za humor. I prije e biti da mi se Nikola sveti.
San mi je nedostian kao ronjenje sa sredozemnom medvjedicom. Povremeno bacim pogled ispod plahte i
bijele opravice na ranu, pokuavam je uspavati pjevuei joj aptom Ti si sav moj bol Ali rana ne eli ni
uti pa zvonim sestri. Stie sa arobnim napitkom i parkira mi ga ravno u ilu. Analgetik lako svladava jednu
muku. Sanjaju li androidi elektrine ovce? Pojma nemam, ja sanjam kako krkam obilne porcije janjetine,
jednu za drugom. ak ni san ne uspijeva uspavati glad, muku svih mojih muka.
Razgrem krmelje vjeama. Sit sam gladi. Zora je svanula, a tek mi je kap vode u 24 sata na usta kanula. I
nita vie, i nita vie Usne se ne miu, ali vriti mi utroba dok pie krajnje jednostavan probavni traktat.
Kraljevstvo za dvopek, kraljevstvo za dvopek!
Mrzim dvopek, a danas bi za njega dao i bubreg. To je valjda posljednje to se iz mene moe izvaditi, plus
to mi i nakon ultrazvuka rekoe da su bubrezi ono najbolje u meni. I eto primjera kako te jaki osjeaj
obezglavi, u pustinji stvori fatamorganu, pa u aci pijeska vidi zlatan grumen! A ini se da i emocije katkad
funkcioniraju na istom principu. Gladan panje i njenosti, zagleda se u prvi topli obrok ljubavi, baci se na
njega kao ivotinja, misli da e u njemu uivati do kraja ivota. A onda se najede i zasiti. Uprasi se.
Nije udno da nas njeniji spol naziva svinjama. Sita dua polako postaje sitna dua, isprva kriomice
mijenja svoja ogledala, ali poslije se vie ne moe kriti iza oiju Oi vie ne (iz)gledaju isto. to si to,
zaboga, vidio u dvopeku? I slomit e joj srce, nee ni trepnuti. Kao dvopek.
Krivudave tokove moje svijesti ispravljaju sestre. Upadaju u sobu kao arlijevi aneli. ele mi odjenuti
pidamu i spraiti me iz kreveta kako bi ga pospremile. Ima jedan mali problem. Jutro je, muko sam i,
niim izazvan, otvorio mi se kiobran. Neugodnjak mi je. Pa kud ba sad! Jebote, pa nisam u Kosmaju
1982. nego u bolnici 2012.! Pravim se da mi je gore nego to mi jest. Jao, boli me, ne mogu ba ustati,
samo minuticu jo, malo mi se vrti u glavi, past u ako Priskau mi u pomo, grabe prekriva. Ne, samo
to ne, ne sam u, ne treba, ne, moram to sam, ne prilazite! Kupujem vrijeme, ali sredstva su mi ograniena.

Pokuavam skrenuti misli na plua puaa, gnojne rane, otvorene septike jame, Keruma, Bandia,
Mamia, bilo koju odratnou, samo da ostavim biljicu to prije bez vode i hrane, da uvene. A sestre imaju
program, nisam jedini na svijetu, nemaju strpljenja. Osim toga, tu su da pomognu. ovjee, pravi triler!
Sestre grabe poplun, pokuavam ga zadrati, ali nemam vie snage, mislim si, gotov sam, prekriva mi juri,
curi, odlazi niz trbuh, klizi niz bedra Razotkriven sam. To je kraj. Ali Mesna mi truca sklupana kao
maak kraj kamina! Fiju. U zadnji as.
Jebi ga. ak ni glad ne moe obeshrabriti tvrdoglavog.
Istog su me dana pustili kui. Kau, izleavati se mogu i doma. I izbjei neke neugodne situacije o kojima
sam vas upravo izvijestio. Do utorka, dananjeg dana, ve sam bio kao nov. I oran za pisanje. Na vau
alost.
P.S. Danas mi je vaan dan 11. prosinca 2009. zaeo sam Majiin dan, Dan majica, kako god hoete.
Izveo performans, pravomono osudio tridesetak majica mojeg uma djelo na vjeanje i kazne izvrio u
Booksi. U sjeanje na taj dan odluio sam danas, tri godine kasnije, svima koji mene i moje majice ele
trpjeti punih godinu dana, pokloniti fantastian, autorski KALENDAR ZA 2013. godinu, ni 30 megabajta jo
netaknutog, nevinog vremena u kojem neete nai niti jedan praznik izuzev Majiinog dana! Otisnite ga
na recikliranom papiru i spaavajte ume, isprintajte ga na bijelom i potpomognite globalno zatopljenje ili ga
jednostavno drite na hard disku Gubite prostor, a ne vrijeme!
Skinite ga odmah i sad s poklonjenog linka. Neete poaliti. Moda.
http://www.sendspace.com/file/t7akje

Nita pod milim borom

Dobro je. Preivio sam smak svijeta, a bogami i onu drugu kataklizmu koja se zove Boi. Od prvoga se
nisam spasio tako to sam ispod kue iskopao bunkerinu po uzoru na Staljinov ili Titin ili se naoruao
poput prosjenog amerikog tovatelja temeljnih vrijednosti, starosjedioca iz plemena White Trash. Bilo je
mnogo jednostavnije. Spasila me una dijeta koja koliko je una barem toliko je i muna, stroga poput
erijatskog zakona, ak ni svoju masnu kosu ne smijem trpati u usta a kamoli gricnuti odojia I jo je
moram dravati punih mjesec dana. Tako da sam smak svijeta na jednom prigodnom tulumu doekao poput
naeg naroda prazna droba i prazne glave. Ni kapi alkohola, ni mrvice kruha, ma ni pomisliti nisam smio
na njih. Inae bih, vjerujte mi, ujutro 22. 12. 2012. bio mrtav, a cijeli bi moj svijet niz WC koljku odnijela
voda iz klokotlia.
Tako sam ujutro otvorio oi, doslovno progledao, oplemenio se, postao ak i bogatiji za jednu mudrost. Do
kupaonice sam stigao najkraim putem i lagano kao da hodam po vodi (to bih da sam mrtav od ia i pia
bilo praktino nemogue), a krmelji koji su inae tvri granita topili su se pod mlazom tople vode kao
pahulje snijega na proljetnom suncu. Skidajui pidamu, prosvijetljen, bio sam sposoban ne samo uoiti
razmjere predoperativne sjee bujnog raslinja na donjem dijelu svoga trbuha nego se i odvaiti na sanaciju
monstruoznog zloina poinjenog nad estetikom. Uzeo sam britvicu i krajnje oprezno popravljao estetski
dojam. Znojio sam se kao pirotehniar koji mora deaktivirati eksplozivnu napravu. Jedan krivi potez i Ode
sve u neku stvar. Tad sam doao do spoznaje, da ne kaem mudrosti, koja kae:
Da mi mukarci vjebamo i usavravamo brijanje na onom jedinom mjestu na svijetu gdje kokot lei na
jajima, sumnjam da bi itko ikad vidio posjekotinu na naim licima.

Od druge me katastrofe spasila kupovna nemo. Moji su depovi bili prazni, ali prazninog su veselja pune
bile oi Hip, hip, hura! Napokon su mi elje usliane, doekao sam osloboenje od boinog
sweatshoppinga!
Nisam ak ni bor kupio, a ljudima sam uglavnom poklanjao tople rijei. Inae, o borovima (sve to ima iglice
a ne bjei nama je bor, ako bjei onda nam je je!) u mojoj kui krui i dirljiva boina pria. Sve dok nas
nije ni krive ni pretjerano dune zaskoila kriza, na je dom u vrijeme Boia krasila visoka razina
ekoloke svijesti pa smo svake godine kupovali borie u teglicama. I eto logike pogreke, ve u uvodnoj
reenici ove boine bajke koja samo eka holivudsku ekranizaciju. Ako su borii u teglicama, zato smo
svake godine kupovali novi?
Negdje poetkom oujka, kad bi se konano odluili raskititi bor i ukloniti nepresuan izvor iglica koje bi tako
do samog ruba proljea bile neizostavan modni detalj na naim odijelima i nezaobilazan dodatak jelima,
tegla sa zimzelencem zavrila bi u dvoritu, iza kue, pod prozorom, gdje je trebala doekati sljedei
blagdan i spasiti sjee barem jedno drvce. Tada nismo imali pojma da su ti nai famozni ivi borii poput
praia i da nijedan nee doekati sljedeu Novu godinu.
Sve bi bilo u redu jedno tri etvrt godine. Borii bi se zelenili, sami bi se okitili ak i njenim svjetlozelenim
izdancima punim ivota. I onda, otprilike u vrijeme kad prve ljudske stvorove poinje kopkati sudbonosno
pitanje gdje e doekivati Novu godinu, otprilike sredinom rujna, na bi bori u svega par dana podlegao.
Sasuio bi se kao bakalar i propao kao hrvatsko gospodarstvo. Godine su prolazile, borovi su padali jedan
za drugim kao rtve serijskog ubojice, na se vrt punio biljnim truplima i pomalo pretvarao u groblje borova.
Hajde, barem nisu leali u neobiljeenim grobovima. Iza svakog je ostala njegova tegla, sve do jedne ili
drugaije boje ili oblika, pa smo barem uvijek tono znali gdje poiva koji nesretnik.
Odluio sam prekinuti s praksom polagane smrti boinih drvaca i za promjenu probati s umjetni(ki)m
boriem. Ove godine barem mi je radila mata kad ve ja ne mogu nai posao. Najtee je bilo nai dovoljno
dugu letvu iz koje viri dovoljno avala u prigodnoj boji hra-natur. S vjealicama je ilo mnogo lake. S
obzirom da mi najnoviji odjevni predmet datira iz viktorijanskog doba veinu su mi garderobe pojeli to
vrijeme, a to moljci, i nezaposlenih sam vjealica pronaao u dovoljnom broju. Zaputene sam vjealice
okaio po natur-hravim avlima i moje je drvce dobilo granice. Sad je bio red da ukrasim drvce. Za oko su
mi i um zapeli areni katalozi supermarketa koji pristiu u takvim koliinama da ponekad pomislim kako je
dolo do zamjene identiteta naeg kaslia i kontejnera Unije. Ni da zaposlim 12 radnika u tri smjene ne bi
stigli sve to smee u 24 sata pobacati u smee. Istrgnuo sam najarenije stranice sa spektakularnim
akcijama i jo nevienim popustima, zguvao ih u loptice te probio rupice na novonastalim papirnatim
ukrasima kako bih provukao konie i vezao vorove. Kuglice sam okaio na vjealice i moje je drvce
zasjalo punim sjajem!
Vriskao sam kao beba koju je babica upravo pljesnula po guzici! Prava divota! Suza radosnica zasjala mi je
u oku poput Siriusa na nonom nebu.
Zahvaljivao sam kapitalizmu na svemu to mi je dao. Da nije stigao u Hrvatsku, sad bih umjesto da
provodim blagdane u krugu obitelji kako i dolii, pio s nekim zvijerima kojima nita nije sveto na nekom
skijalitu u Austriji. Da nije dovukao izloge u domovinu, sad bih ja rasipao devize po Grazu ili Trstu, kao to
sam naivan i mlad, u onim zlim vremenima, putujui preko granice, podrivao stabilnost tadanje domae
valute. Ovako, u svemu mogu uivati proeem li nekim centrom na periferiji, a pritom ne potroim ni kune!
to u kupovati kad, moe se rei, sad sve imam i kod kue!
Od svih smakova svijeta koji su se nagurali potkraj godine jedino nisam uspio izbjei TV i programsku evu.
Jebenti, kod nas TV uspijeva nekako gorjeti i kad nema struje, Tesla bi se okrenuo u grobu da to uje

A ja sam, eto, uo ovo. I okrenulo mi se u drobu.

- Za Boi smo uvijek svi malo bolji, a Papa je najbolji! blebnuo je neki eta kojeg je televizijska kamera
za rije uhvatila u Vatikanu.
- Pa to je uas, strano Ne mogu vjerovati da postoji osoba koja moe ubijati na Boi udarila je teve
kamera neku Amerikanku u glavu pa je prokomentirala onaj pale i masakr vatrogasaca.
Kakva netolerancija, i to od jedne kranke A to je s pripadnicima drugih vjeroispovijedi?
alu nastranu na stranu, oinule su mene i teme od presudne vanosti za zdravlje i/ili duh nacije poput
celebrity deathmatcha izmeu Bozania i Jovanovia.
Apsolutno sam za zdravstveni odgoj, ali sve po mjeri i prevladavajuoj vjeri.
U tom bi duhu, moemo rei i svetom, na primjer, lekcija s praktinom vjebom o susretu s masturbacijom u
mukog maloljetnog delikventa izgledala ovako. I svi bi je odmah zapamtili, uvjeren sam.

Prilikom susreta s masturbirajuim subjektom (za djeake), uinit sljedee:

- Halo, deko, jel ti to drka moda?! (urlati na subjekta, bombardirati ga vulgarnostima radi izazivanja oka
i strahopotovanja slinost tehnike s amerikim vojnim akcijama nije nimalo sluajna!)
Odmah mu podignutu slualicu koja vibrira u ritmu poziva pohote snano poklopiti liturgijskim kaleom pa
nastaviti mirno, naizgled propovijedajui ali glasom punim milosra, i pruiti ruku neodgovornom subjektu
(ne doslovno!):
- Masturbirali ste pogrean broj
Tako nekako. A sad dosta tog mog izdrkavanja. Vrijeme je kad sam ak i ja raspoloen poslati tucet ili dva
poruka (o) ljubavi.
Ljubav se ne dobiva preko veze nego kroz nju.
Prava je ljubav kao srea treba je izazivati, a ne ekati.
Svoje zrnce ljubavi nee pronai ako stalno zabija glavu u pijesak.
Samo je pravoj ljubavi doputeno da od tebe pravi budalu!
Imaj strpljenja. Ista ona ljubav koja te danas ubija sutra ti moe spasiti ivot.
Ako ne moe oka sklopiti, ljubav je prava ona nikad ne spava.
Ljubav nije nulta krvna grupa ne moe je dati svima.
Nema te ljubavi koja e procvasti ako se zalijeva samo suzama.
Tko zna voljeti, znat e i preboljeti.

Velika se ljubav raa iz malih znakova panje, ne iz spektakla.

Oi su ogledalo due. Ako ne vidi u tim oima sebe, bolje da razbije iluziju.
Tko nije spreman za ljubav uiniti sve, moda je najbolje da ne ini nita.
U lai su kratke noge, u ljubavi je kratka pamet. Prestani se lagati i poludi!
Ljubav je kao slagalica puno toga treba sjesti na svoje mjesto da bi se vidjela prava slika.
Ljubav je esto jednadba s jednom nepoznanicom, ali ba zato ne smije kalkulirati.
Ne moe pogledom skinuti onoga koji je zakopan do grla.
Ljubav je igra Ali ta se igra ne zove ovjee ne ljubi se.
Ljubav nije Radenska u njoj nema mjesta za tri srca.
Ljubav je jedini zakon koji te ne spreava da nekom ukrade srce.
Ljubav je kao eljezo kuje se dok je vrua!
Ljubav moe biti pjesma, ali to ona znai ljudima bez sluha?
Kad je seks glavno jelo, a emocije samo skromni prilog, netko e uvijek ostati ljubavi gladan.
U ljubavi e moda izgubiti glavu, ali i pronai srce. Izgubit e i kompas, ali e u pravilu pronai smjer.
Thats all, folks. S nestrpljenjem ekam sljedei smak svijeta. Za poetak, to je novogodinja no. Prorekli
mi ga lijenici ako sagrijeim bludno s gomilom hrane i alkohola.
Sve vam najbolje elim u 2013. godini!

Posljednji pozdrav prokletoj protekloj

Svake godine 1. sijenja isto. Zamijenim staro za novo. Pet minuta zadovoljno trljam ruke kao da sam
izradio promuurne trgovce automobila, zamijenio krntiju za novo auto i dobio nevjerojatan popust od pet
posto. A onda shvatim da su oni zajebali mene, 100 posto. udna je to matematika, ali i nova je godina
jedan zanimljiv proizvod. Ljudi navaljuju na mene kao tete u praznom butiku, gledaju me u oi i kunu se da
je preda mnom neto bolje, moda i najbolje, ak mi znaju rei i sve najbolje. I ja, naivan kao penzi,
kupim njihovu priu. A Nova godina kao dalekoistoni bezimeni diviks plejer, jo nisi ni baterije ubacio u
daljinski upravlja, a on ve riknuo. I tako ja ve 2. sijenja imam pokvarenu godinu koju nemrem gledat i
koju nitko ne moe popravit.
A protekla je godina bila prokleto zajebana godina. Ocjena po tromjesejima: dovoljan premalo za ocjenu
nedovoljan dovoljan. Iliti, skraeno, 2012. Te mi je burza prestala financirati nerad, te jo nisam
pronaao radno mjesto na kojem e me redovno plaati za rintanje, te kad bi me i uzeli da neto ljakam za
pare, poslodavci bi moje vrijeme jer vrijeme je novac - platili vremenom. Tako sam ja za mjesec dana
rada, primjera radi, dobio nevjerojatnih, velikodunih 12 redovnih mjesenih uvjeravanja da misle na mene,

ali da se strpim jer para nemaju. Ali ima se vremena. I tako, vremena imam napretek, a vjerujem da e mi
za moj rad prozvani poslodavci dati jo mnogo mnogo vremena. Osjeam se kao vremenski multimilijarder,
uludo troim dane i noi, ne tedim, neto kao astin Timberlejk u filmu In Time.
Protekla je godina doista bila prokleto zajebana. I zdravlje je konano pokazalo svoje pravo lice, skinulo
elinu masku ispod koje je ispuzala gola sponzorua, napustilo me im je vidjelo da para niotkud. Kao da
su me oteli vanzemaljci, bokte, tisuu su pretraga i jednu operaciju na meni obavila bia u bijelom. Jedinu
korist koju sam uspio izvui iz naruenog zdravlja popravljenog noem iglom i koncem je ta da su me
lijenici upozorili kako jo neko vrijeme ne smijem nita teko raditi, nositi, dizati. Tako da se u dogledno
vrijeme ne trebam plaiti braka. Zabranjeno mi je, itam izmeu redaka, bilo koga prenijeti preko praga
jerbo vreba opasnost da otegnem jaja i dobijem bruh, pa u obzir dolaze samo lake ene.
Nek sam proklet Kao da me protekle godine proklelo sto vragova, zadnjih pet papa i dva ajatolaha, a
jedan, jedini, jedinstveni i neponovljivi princ Zdravko od Dinama kao da me, spajajui ugodno s korisnim,
prije kletve jo i nabio na svoj pedesetak godina stari kruac.
Unato osjeaju da lutkice meni nalik i s najmanje jednom originalnom dlakom (kupi lutku, igle dobije
gratis!) na voodoo tritu debelo premauju prodaju Barbika i Kenova, nemam namjeru potraiti pomo
magova i vraara koji bi me oslobodili uroka. Brijem da u se urokat, barem dva puta tjedno, i u tome
pronalai izlaz. Treba sluati glas razuma, zajebite praznovjerje. Znam barem pedesetak ljudi koji su svoju
budunost vidjeli u ai (ak i plastinoj!), niti jednog koji je svoju milostivu sutranjicu opazio u kristalnoj
kugli.
Vrijeme je bacanja pogleda preko ramena. Ja bih najradije na 2012. s ramena bacio kamen. Nadgrobni. No
veina svijeta gleda unazad i proglaava najbolje. Vidjeh da je Messi proglaen najboljim loptaem, dok je
nominirani Christiano u tom trenutku izgledao kao da ga je pogodila kamenina.
Pa eto, da i ja rezimiram, proglasim ono najbolje. Moj bi izbor bio vrlo slian onom nogometne struke.
Najvei igra u 2012. bio mi je Mister Mess. The biggest mess ever.
Ostali laureati su:
Najbolje to mi se odgodilo (nije tipfeler!) u 2012.:
Osobni bankrot. Mislio sam da u puknuti kao balon, ali nekako sam rastegnuo i izdrao napetost bez
pucanja, kao prezervativ. Podvig koji e biti teko ponoviti ove godine
Najvrednije to sam nauio u 2012.
Da postoje ene koje prije nego to sretnu mene peku kolae, stavljaju maskaru, biraju cipele, rade frizuru i
priaju na tri mobitela u isti as, mogu biti u etiri kozmetika salona istovremeno i bez problema dre sve
konce u firmama koje zapoljavaju na stotine krvoednih mukih svinja uvijek spremnih na klanje i
rok(t)anje kako bi si prokrili put do vrha, ali onog trena kad ja kroim u njihov ivot, odjednom:
Dragi, bi li bio ljubazan i dodao mi au vode?
Ne bih rije rekao, kamoli betimao, dabogda do smiraja ivota radio 18 sati dnevno za iznimno povoljnu
mjesenu plau od 999,90 kuna u bonovima Konzuma ako laem, da ja tada nisam na Hreliu, oke, ne
radim ni pametno, bavim se exportom-importom evapa uhodanim probavnim kanalima, ali bokte, ona lei
doma, negdje u podsljemenskoj zoni, izmeu nas postoji ljubav, brate, ali i najmanje dvajs-dvajspet
kilometara zrane linije, aa joj vode na nonom ormariu odmah kraj uzglavlja, oko ae pet ajfona pete

generacije, eci peci pec, kojeg e, e nee ni zavriti brojalicu a uzet e onog to lei uz au, nedobog da
se neto po geetu prolije, linija je uspostavljena, halo, srculence, bi li mi moda dodao au vode, ak ti nije
teko?!
Tak nekak, otprilike. Ja u garai, ona iz kuhinje klie da joj dodam dezvu. Ja na krovu popravljam antenu, a
ona u kupaoni frizuru pa me zove da joj dodam lak za kosu. Bokte, da sam na tri mjeseca na crno na
dizalici u Njemakoj, ona bi nazvala i pitala da jel joj mogu donijet cigarete s kioska iza ugla, ono, kad sam
ve vani
Neto najprostije (i najjednostavnije!) to sam uo u 2012., moda ak i iz vlastitih usta:
Nije istina da mukarce zanima samo penetracija. Ima ih koji to rade prek kurca
Ta su mi se spektakularna osobna postignua i doivljaji u 2012. redali glavom dok sam ispijao produenu
kavu (aliicu crnog napitka s kapljicom mlijeka razvlaio sam tri sata!) u ugostiteljskom objektu koji fiskalnu
blagajnu ne bi uveo u lokal ni da mu na vrata pokuca iskaznicom SDP-a s lanskim brojem 1. Neu ih
cinkati, nema anse. Drai mi je krmar bez rauna nego raun bez krmara.
Ba zato to je Lini navalio na sivu ekonomiju kao sivonja. Tko ne izda raun, izdao je dravu. A tko izda
dravu, dravni je neprijatelj. E pa jeb ga. Drava je izdala mene. A neprijatelj moga neprijatelja meni je
prijatelj.
Da budem iskren, bilo bi mi fakat grozno i tuno da iezne siva ekonomija. Bez nje bi nestao i posljednji
traak svjetla. Jer osim sive ekonomije, u Lijevoj je naoj sve drugo crno.

Vrag u snijegu
Vani je metar snijega, a u mojem srcu dva kubika leda. Negdje sam proitao kako su kolumna, crtica, pria,
novela ili roman goli krutac ako im ne okai koju o vremenskim prilikama, da barem tisuu bodova na
Konzumovoj kartici vrijedi ako cirka jedno poglavlje (barem dvajst stranica) posveti iskljuivo tome kako je
u vrijeme radnje palo par kapi kie. Nadam se da je ovjek bio pametan jer inae ispada kako prepisujem i
ponavljam gluposti.
E pa ljudi moji, ja piem, a vani padaju snijeg i ljudi. Takve su prilike. A led se na moje srce nahvatao zbog
toga to nemam nimalo milosti, saaljenja, empatije, sluha ni bilo kakav drugi organ razumijevanja za one
koji su se poput lavine sruili na zimsku slubu. Novine se raspisale i pola naroda bruji da je zimska sluba
zatajila. to imaju tajiti kad cijeli narod na svoje oi vidi da pahulje veliine hrvatskog vanjskog duga padaju
kao broj vjernika?! Okej, ne funkcionira sluba ba onako kako smo si zamislili. Ili, kako bi naciji u ekrane
rekla teta kojoj preprijeie put kamerom:
- Jezivo, grozno, uas, neviena sramota, gdje su dosad bili, to rade, nita ne rade, ne moe se prolaziti,
nita nije poieno, grad u kaosu, promet u kolapsu, autobusi ne voze, tramvaji stoje, neka se ugledaju na
Europu, bljuz, bljuz
I onda e ta ista teta zakasniti na posao slubenice u dravnoj upravi, ali naravno, nee zakasniti na pauzu.
A u dravnim je kuama kaos i kolaps ak i onda kad svi stiu na vrijeme i kad svi rade. Pa e se u masi
ljudi koji ekaju kojekakve papire nai, recimo, neki nadrlijenik (skraeno od nadrkani lijenik) koji e
drijebat mater i birokraciji i dravnim inovnicima koji Kafkinog kukca ne rade, da nek sve ode u vraji
malter

A ista e se teta opravdavati da nema dovoljno ljudi, da oni daju sve od sebe, da rade punom parom, da
Da, da, da. Aha. Kao i zimska sluba.
Kad napokon skupi papire, nadrlijenik e zakasniti na posao u kliniku, ali taman da stigne ozlijeenom
djelatniku zimske slube kojeg je nesretnim sluajem satrala ralica upisati na listu ekanja dulju od crvenog
tepiha na dodjeli Zlatnih globusa. A jadnik e skidati svece i bankrotiranom zdravstvu i korumpiranoj
bolnikoj birokraciji i podmitljivim doktorima
A nadrlijenik e se stopama one iste tete, tonije reeno jezikom duljim od crvenog tepiha na dodjeli onih
istih Globusa, opravdavati da savjesno rade svoj posao, sve to je u njihovoj moi u ekstremnim uvjetima
Kao i zimska sluba.
I krui je zatvoren. U krug moete ubaciti sojeve drutva po elji, ovo je samo (ne)sretni primjer. Svi samo
gledaju tue gae i jedva ekaju trenutak da se netko drugi usvinji. Onda mogu prati po njemu i naslaivati
se. A svoju guzicu ne bi pogledali ni da im se na nju pokenja medvjed. Slae je drugog nogom u guzicu
nego obrisati svoju.
Pa bokte ja sam sino satima prevrtao snijeg i prosuo toliko soli da sam u pred kuom kad bi se bijela
smrt za funkcioniranje grada dala samo tako otopiti glatko mogao uzgajati dagnje, no im bih pomislio da
sam napokon uklonio bijelo smee pa se okrenuo da se malo divim svome djelu, preda mnom je opet
stajalo bijelo brdo koje bi potopilo ne Titanic nego kontinent!
Na sreu, ulicom mi nije prola ona teta koja bi odma graknula da mi ne valja posao nego Ante Gotovac. Na
nesreu, nije pao. A bio sam spreman za njegov pad platiti kaznu komunalcima, s neskrivenim
zadovoljstvom.
Pria se da neki ljudi mogu mislima pomicati stvari. Naopako nasaen jo od malih nogu, imam sposobnost
stvarima pomicati misli. Kad vidim i ujem sline stvari, misli mi odu u neku stvar.
Zima je, minusi su se probili u periferne dijelove, vrela mi se krv kukaviki povukla u sredite tijela. Kad se
ne tresem zbog gluposti, tresem se zbog studeni. Ne bih skinuo like arape mejd in ajna ni da mi meu
prstiima ponu bujati imele. Griju arape, ali kao i svaki sustav, pune su rupa. Nisu moljci krivi nego
autoimuna bolest arapa (zimi ih smatram vanim dijelom svoga tijela) moji nokti. Nisam ih rezao
najmanje dvanaest dana. Da se zateknem u umi i bosonog prilegnem, upucali bi me lovci garant, zamijenili
bi me za jelena lopatara. A i grickalica mi je otupjela, stara je, izgleda vie kao orue iz bronanog doba
nego kao djelatnica u kulturi ronatih tvorevina, karice sam zagubio. Drim do higijene, ali istina, ne
snalazim se ba u kupaonici. Neki dan trebam oprati kosu, nigdje ampona, prevrnem kupaonicu, ugledam
slatku boicu od 250 mililitara, roze boje, plavi ep, divno, oaravajue, pie s ajevcem i rumarinom,
moe, super, mirisat u kao Mediteran, to je to, ba to, natankam pola boice na glavu i operem kosu. Dan
poslije evojka me pita da ima li igdje ampona u ovoj kui. Odmariram do kupaonice, bahato uperim
kaiprst u glavu, ono, vidi mi kose, ne da imam tri iste, nego se sve do zadnje sjaje, kosa mi opojna kao
droga, pa joj s visoka dodajem rozu boicu.
- S tim si kosu prao?
- Nego u s arlijem! S tim, s im drugim?!
- Al to ti je za noge, ovjee
Kao da me nogom u guzicu. I treba me, kad se ne mogu sam.

Na ulicama narod i pahulje, u bijesnim autima hulje pa hulje. Zima je pa mislim. Primam daleko vie impulsa
od doputene dnevne doze za ljudski organizam. S prozora gledam starog kako se mui s lavinom koja je
zatrpala garau. Znoji se kao boca pive u reklami. Mislim da je vie snijega oko sebe satrao svojom
vrelinom nego lopatom.
U radu je spas, kae jedna stara Jest, ali malo morgen. Koliko ja vidim, u radu je spas samo onda kad
svojim (ne)radom drugom vadi mast. Cijeli je svijet upravitelja, menadera, direktora, veleposjednika,
velikih dioniara, rijeju robovlasnika, prigrlio ovu moju poznatu krilaticu.
Sjeam se vremena kad su kompjuteri bili veliine toplane i samo to nisu imali dimnjake, a strunjaci bajali
o tome kako e nas raunala u suradnji s robotima osloboditi rada pa emo svi moi biti pjesnici, slikari,
pisci, filozofi i glumci u turskim serijama A gle vraga, ispada da mora raditi sve vie, sve due! Jo malo
pa emo morati raditi do devedesete. Tko crkne prije, dug preuzima potomstvo.
Rulja po 19 sati dnevno mora orati po kompjuterima. Ili, u gorem sluaju, ljaker mora uati uz stroj da ovaj
ne bi sluajno stao na minutu jerbo e profit na kraju godine biti pola posto manji. A dioniari i vlasnici
odmah popizde i proglase recesiju.
Pa te otpuste.
Pa zaposle jeftinijeg radnika.
Pa ga otpuste da zaposle robota.
Pa poveaju svoj profit i pritisnu vladu da smanji davanja za socijalu.
Pa ti i tvoja familija crknete od gladi.
Danas strojevi, roboti i kompjuteri mogu sve raditi umjesto nas, samo to ne prave djecu.
Kuda je krenula tehnologija, od tri-etiri gena poljskog mia i kravljeg izmeta moi e stvoriti potena
ovjeka I zbogom prirodna prokreacijo! Crkva napada homie, boemeprosti, ba bez veze, prigovara
umjetnoj oplodnji A danas-sutra, brate mili, nove e sljedbenike moi dobiti u kinder-jajetu!
Nasjeli smo na priu. I uz manje ljudskog rada, a sve vie rada strojeva, bilo bi sasvim dovoljno za sve, i
vie nego dovoljno. Samo bi kockice svijeta trebalo malo drugaije posloiti. Znam da nije mogue. Oni koji
imaju, imaju se i zato i ime boriti. Zato da se parajlija odrekne svojeg dostojanstva, ono malo tvornica to
ima i kue koja vrijedi pedeset milja dolara i ima sedamdeset soba u kojima se stie trolana obitelj?
Ispred svakog dreka deset pendreka, kae jedna mudrost.
Ne puim te spike o krvavom radu. Moj je stari krvavo radio 60 od svojih 70 godina. I isto toliko godina
sluao prie o krvavom radu koji nas jedini moe izvui. Jedino to je on izvukao je penzija zbog koje moe
danas iskrvariti na cesti a da se nitko niti ne osvrne.
Zato bih ja to ovako, u bliskoj budunosti, ako ne i sada. Neka referentna toka bude hrvatski standard. Tko
ne radi est somia plaa, tko eli malo raditi da ne zakrlja neka radi, evo mu dvanaest somova, oni koji bi
ruili ovaj moj poredak i hukali ovjeka da rinta ko konj 20 -22 sata dnevno da bi nam sutra bilo bolje, e
njih u klinike za odvikavanje.
Kae se i da je rad stvorio ovjeka. A to je dokaz da politiari nisu ljudi. Kurtza ne rade.

A u ovim tekim vremenima jedino to te istinski oslobaa od rada jest politika. I eto mi ga sad. Neu
politiku u svoju butigu, glupan, pa sam tako sam sebe osudio na vjeni pakao. Ili, ako vam je zgodnije, rad.
Najvei grijeh, stoni grijeh. Crni ko stoka dok te ora krupni kapital.
A Zagreb je zaorala jo i paranoja, powered by mediji. Ne treba mi zima da mi u etiri sata popodne padne
mrak na oi, jer kad vidim naslov 72 sata terora Gledam, mislim si strana tampa je u pitanju, Kabul
Times ili Islamabad Tribune, a kad ono, cijenjena domaa tiskovina. Pa onda na ulicama duge cijevi. Zato?
Gradska kanalizacija naruila postavljanje optikog govnovoda?
Dvije bombe, jedan poinitelj, 0,5 stradalih Teror i terorizam, nema sumnje. Panika. Strah. A kad se
doekuje Nova pa je tri etvrt grada ratna zona, pirotehnika malog i velikog kalibra frca na sve strane, onda
je to blagdansko veselje graana. Kad mi klinac protrne, a domae mi ivotinje iznu i iskopaju rupu u
parketu duboku metar i po samo da se sklone od gruvanja, onda to nije izazivanje straha.
72 sata terora To kako mediji mogu napuhati, to ja ne bih bio u stanju ni da popijem etiri litre
jamajkanskog ruma.
Kad bih ja izvadio svoju dugu cijev na javnom mjestu, usred noi, pijan kao dvogrba deva, i piajui u vjetar
poprskao minjak prostitutke namjernice, oni bi vjerojatno nabili neki naslov o vihoru rata koji uzima nevine
rtve.
Kad bi netko prdnuo na plai, novine bi udarile naslov o valu terora koji je zapljusnuo obalu. I tako redom.
Sreom da policija zna posao, uvijek pronau krupne ribe i zloinake mastermajndove. Uhitili komandira,
ulovili bombaa. Ja bih im dao da se pozabave i big bangom, velikim praskom, el grande bumom. Jer
znanstvenici su za kitu. Ve se desetljeima bave tim sluajem, a jo nisu sigurni u poinitelja.

Vjeruj u sustav
Vjeruj u sustav (na poetku) i rezultate testa (na kraju)
Uoite li kojim sluajem da kolumna koju redovno kupujete nije na vrijeme na web polici, to je stoga to
neija guzica nije na stolici. Ajde, nije ba tako, istina je uvijek negdje u sredini. Ni vrit ni mimo. Guzica jest
na radnom mjestu, ali neke druge stvari nisu. Piem jednom rukom. Drugu sam o(t)pustio. U krizi sam.
Posao ne ide. Pojeli me korporativni skribomani, kolumne mi nisu konkurentne. Sadre vie rijei od onoga
to propisuju zakoni trita, a zbog dugova prema kaotinoj situaciji u kojoj se nalazim sve je manje
halucinogenijalnih tvari. Nije mi preostalo nita drugo nego racionalizirati proizvodnju. Mozak je na pola
radnog vremena, oi su na pola koplja. Kako u dravi, tako i u dravljaninu, izgleda.
Nastavi li se ovaj negativni trend jo neko vrijeme, bit u prisiljen o(t)pustiti drugu ruku i zatvoriti oi. A onda
ete umjesto pisdarija morati itati moje misli. Ako tko uope ostane.
Za sada se drim nekako. Jo uvijek je jedina ozbiljnija posljedica propadanja kanjenje. A kanjenje mi ni
inae nije strano. Vele neki da u i na vlastitu sahranu zakasniti.
- Neu, nema anse odgovaram deurnim picajzlobnim zanovijetalima, obeala je smrt doi po mene.
Uostalom, kasnio ne kasnio, nije kolumna tramvaj pa da vam pobjegne. Jedino svojstvo koje dijeli s
tramvajima je da vas nee odvesti daleko.

Daleko sam dogurao sa svojom plemenitom idejom o dijeljenju. Dijelim majice, dijelim knjige, dijelim svoje
brige Sve svoje umotvorine i rukotvorine uglavnom podijelim. Tek iznimno podijelim tue miljenje. A ove
godine mislim ak i poveati stopu dijeljenja (poveznice na fejsu se ne raunaju!). Moe biti da sam se
ugledao na domovinu, dosanjanu dobrotvorevinu koja je sve to vrijedi podijelila za kunu, kunu i pol
najpotrebitijima, obiteljima koje su svojedobno skapavale od gladi za novcem. I ne misli stati. Kako drava,
tako i dravljanin, ini se. Samo to sam ja svoje davao bez cijene, a drava svoje u bescjenje.
Ali pazi sad kad podijeli neto, netko e se uvijek nai da ti dade do znanja kako darivanjem ne cijeni
niti sebe niti svoj rad. A zato? Ako je neto besplatno, nije nuno bezvrijedno. Ako neto nema cijenu ne
znai da nema vrijednost. Istini za volju, ako nema cijenu a ima vrijednost, ne znai automatski ni da je
neprocjenjivo.
Prije e biti da se ne cijene oni koji daju ispod cijene. Jer im je mjerilo novac, a novac ne moe biti mjerilo
vrijednosti, eventualno smjernica da se vidi jesi li izrabljiva ili izrabljivani. Evo primjera. Neko musavo
djevoje, vjerojatno ima izmeu pet i osam godina, iskroji u Bangladeu jednu majicu. Na izlazu iz tvornike
hale u kojoj strogi, ali poteni odgajatelji djeci od malih nogu usauju da valja od malih nogu i rintati do
prirodne smrti u etrdesetoj, majica vjerojatno ne vrijedi vie od pola novaca. Ista majica na trenjevakom
placu vrijedi dvajst novaca.
A ako istoj majici Najk putem priije svoj znak, majica vrijedi dvjesto novaca. Ili, zamislimo da su na burzi
izlistane dionice privatne vjetroelektrane ija dionica vrijedi petstopet novaca. Nek se nekom jebivjetru kome
je u interesu dizati buru digne pa prdne u vjetar, ve sljedee sekunde dionica iste vjetroelektrane vrijedi
sedamstoipet novaca. Jesi to izgradio? Nisi. Jesi to proizveo? Nisi. Kad vrijednost djela mjeri novcem i
obini prde moe zlata vrijediti.
Naalost, u ovom svijetu nije kao u mojim (praznim) priama. I zato jo uvijek, kad god se ubijem od posla
jer me tu i tamo netko unovai u onu sretnu aicu dravljana koji nisu izlistani na burzi, oekujem da taj rad
i unovim. Ali ne. Ja hou plaicu, ali barabe imaju drugo miljenje. Bem vam miljenje, drugo u miljenje
traiti kad mi kau da sam neizljeivo bolestan, sad samo traim pare! I nek mi se netko onda usudi rei
joooj, ima sree, ti bar (povremeno) radi. Sretan eventualno moe biti onaj koji je za svoj rad i plaen.
U takvim mi trenucima svetog rastrojstva doe da primijenim svojevrsni model robne razmjene u pokuaju
da utjeram dugove (ili, ako vam je miliji eufemizam, naplatim potraivanja). Bez puno brbljanja, vrijeme je
razgovora davno prolo. Odradio sam neto za njih, a oni su izradili mene. Na prvi se pogled ini kao fer
poslovanje, ali u zadnje vrijeme sve vie na fer plej gledam pomalo iskrivljeno (itaj: ispravno). Dvije ake u
glavu u zamjenu za dvije glave u aku. S nekima se, naalost, samo tako moe poteno poslovati.
Briefcase closed.
Jo prologa tjedna bio sam prponi hvalospijetli i kukurikao o udesnim moima tehnologije, strojeva,
kompjutera, informatizacije. Kao da sam izazivao sudbinu. Taman sam izletio iz ambulante s elektronskim
receptom to je onaj koji ne dri u svojim rukama nego on do ljekarne putuje virtualnom stvarnou i
uletio u najbliu ljekarnu. A u ljekarni sustav pao kao da se i on okliznuo na snijeg i led koji je zameo pola
republike. Hou potraiti drugu ljekarnu, ali gospoa ljekarnica sa mnom dijeli opepoznatu injenicu da je
maltene u cijeloj dravi isto sranje. Pao sustav.
Trebao sam pretpostaviti. Savjetuje mi da probam kasnije. Ne budi lijen, vraam se za dva sata u ljekarnu.
Ljekarnica slijee ramenima, ne treba nita govoriti. Grogirani se sustav jo nije podigao na noge. Sutradan
upadam u ljekarnu kao narki i traim svoje. Sustav ljaka kao vicarski noi, ali i dalje radi protiv mene.
Ljekarnica provlai moju zdravstvenu iskaznicu. Vrti glavom. ta je sad, pitam. Nema recepta, veli ona.
Izgleda da nije proao jer je odaslan ba u trenutku smaka sustava. Nemam rijei. Poslije je podne, a meni
doktorica ljakala ujutro.

Sutradan popodne izbijam niotkud u ambulanti kao intrahospitalna infekcija i traim doksicu da ponovo
poalje recept. Naravno da ne moe. Jer pao je sustav. Usisa ti i ispuha zajedno, jedino to ovaj sustav ini
sustavom je to da isti sustavno pada! Od pada u depru spasio me runi rad, kemijskom olovkom potpisani
recept s kojim sam do lijeka doao za manje od pet minuta. Od sada oprezno postupam s izjavama jer u
od skakanja u vlastita usta jednom i poginuti.
Da ne budem nepravedan, sustav ponekad zna i razveseliti ovjeka. Recimo u PU zagrebakoj. Predavao
sam zahtjev za putovnicu kad me slubenica pogledala ispod oka i upitala:
- Vi jo studirate?
Htio sam joj pasti na grudi zbog komplimenta, to vidi da se od studenskih dana nisam mnogo promijenio,
da mi je lice blistavo kao u misice, moda je i pozvati da izaemo, ali neto mi nije dalo mira.
- Heh, heh Otkud vam taj podatak? rekoh sa smijekom, spreman da preemo na ti.
Bacila je pogled na ekran.
- Pie u sustavu. Moete to promijeniti, ako elite, na alterima gdje prijavljujete prebivalite
Nije mi vie bilo do ale kad sam bacio pogled na gungulu oko prebivalita.
- Znai, trebam ispuniti neki formular, uzeti listi s brojem na automatu za odravanje redova i izgubiti jo
barem tri etvrt sata?
- Pa tako nekako
- Jel ba moram?
- Ne morate.
- Hvala lijepo. Mislim da u onda ipak ostati vjeni student. Barem kad se pita sustav
Sa svojih gotovo deset godina studiranja biologije i nisam jako daleko od te kategorije.
Ovotjednu u gubitaku pilanu od teksta zatvoriti jednim malim testom, upitnikom s rjeenjima koji je smislio
priznati domai strunjak za paranojeve (itaj: ja). Zahvaljujui njemu u manje od minute moete saznati
jeste li girlshizofriendica.
ubretu koje voli zazvoni telefon. On se javlja, ljubazan je i cvrkue poput djelatnice telekom operatera
prije nego stranka potpie ugovor o pre(t)plati. Paljivo ga slua, upija svaku njegovu rije (ne, nije to
prislukivanje, to je pruanje podrke partneru, bivanje uz njega u dobru i zlu), ali i dalje ne zna tko je s
druge strane. Razbijat e:
a) glavu
b) njegovu glavu
upak ti iznenada javlja da se ide nai s frendicom s kojom mu se ba i ne ide, ali kad je ve obeao
Zvui ti uvjerljivo pa mu kae da ima da doe rano ili bi moglo biti kasno i poklapa slualicu. Vrti
scenarije:
a) da e doi ranije nadrkan

b) da e doi kasnije izjeban

Svinje te nije poljubilo u vrijeme kad si to zamislila ti i predvidio majanski kalendar (a to znai da se moralo
dogoditi!). Reagira kao da je dolo vrijeme za:
a) smak svijeta
b) smaknuti probisvijeta
Zajedno ste dvije godine i od 730 dana niste bili skupa sve skupa 30 minuta, a sada je papak naprasno
otiao na trodnevni tim bilding. Jedva su prola 24 sata, a ti brije:
a) da ti mala pauza ba odgovara
b) da te mala pizda ba ogovara
Ako ste uglavnom zaokruili odgovore pod a), vai su odgovori uglavnom toni.
Ako ste uglavnom zaokruili odgovore pod b), vaa je dijagnoza uglavnom tona.
Ako ste u cijelosti zaobili ovaj upitnik, vi ste u potpunosti zdrava, normalna i zrela osoba.

Ljubav je zakon, a zakoni su tu da se zaobilaze

- Gae, samo est kuna! Turski pamuk! gromki (o)glas tete s placa zvoni i zvei u mojim uima, mekim
od pamuka i upavijim od perzijske make, na kojima inae sjedim. Sjedenjem na svojim barunastim
uima pokuavam se zatititi od gluposti. A moda i od hemoroida.
est kuna, turski pamuk Jeftino je kao sapunica, ali ne zaustavljam se, ak niti ne usitnjavam korake.
Tako je to u mojem ivotu, nikad ne vidim dobru priliku. Gae ja ve godinama na tapu nosam, moja je
financijska inteligencija niska. Kad su pare u pitanju, toan odgovor je da sam idiot. Mene Pamuk, brate,
zna kotati i preko sto, sto i pedeset kuna. A isto je turski. Bit e zato to ga kupujem na krivom mjestu, u
knjiari umjesto na placu.
Led se topi, sunce je ispuzalo ispod svoda snjenih oblakaka kao medvjed iz peine i tetura po nebu, jo
mamurno od zimskog sna. Ima jo do prvog daha proljea, ali zato je tu njegov duh. Leptiria na livadama
jo nema, ali poet e se buditi oni u trbuhu. Mnogi e posegnuti za prvim cvijetkom na koji nabasaju. Ali
nije svaka ljubav biljka trajnica, nije svaki vjesnik proljea u naim ivotima rijeka koja tee u beskraj.
Mnoge od tih rijeka utjeu u more. I ne samo u one none. Dnevne su more te koje su mone, iz njih se ne
moe probuditi tek tako. Zato ve sada treba poduzeti mjere zatite od poplave osjeaja. Nemojte poslije
kukati da na vrijeme niste upozoreni na vrijeme.
Htio bih biti kratak. Ali rijei mi uvijek poteku kao suze kad te nogira ona koju si utuvio u glavu. Tijelo i duu
ene koje uroni u tintaru istisnut e jednaki volumen razumnih misli. Zakon slabijeg spola (slian zakon
ene nazivaju Zakonom svinjske spolovice). Kad te napuca kao loptu, u glavi ti ne ostane nita osim vode. I
tone kao brod. Pokuava se spasiti ispumpavanjem vode iz potopljenog odjeljka. Zato roni suze. Eto,
suze je lako objasniti. Ali ime objasniti bujicu rijei? Rijenim reimom? Ne znam. Samo znam da je
nezaustavljivo. I podjednako tuno.

Proljee doivljavam, s pravom, kao simbol buenja i poetka. Poeo sam neto sitno ljakati za sitne pare.
Svaki je poetak teak, ali moda e me ovaj najlake natjerati da budem kratak. Pare uronjene u moj dep
istisnut e jednaki volumen mate iz moje glave. Ovaj se pak zakon zove Zakon jaeg.
Duh su proljea nanjuili i crvi u mojoj guzici pa su bre bolje ispuzali van i prodrmali moj zamrli
eventuristiki duh. U dva sam dana bio na tri eventa. U Koti na presluavanju albuma Mayalesa, u No
Sikirikiju na promociji spota Elementala te u Green Goldu na predstavljanju slubene nacionalne top liste
Instituta hrvatske glazbe zahvaljujui kojem bi i izvoai i izdavai i mi trebali tono znati koliko se koji
pjesmuljak s radija puta ravno u nae ui.
I dok su prva dva eventa ispunila moja oekivanja (itaj: drob), to e rei da sam dabe slistio par crnih
karlovakih i poslije piao kao da su mnome protekle etiri rijeke a ne litrica i kusur piva, dogaaj IHG-a koji
je privukao Bebeke, Badrike, Severine, Lalike, Radanice, Paene, Zakove, Tolje, Dvornikove, Hladna piva
i druge kao Stradun turiste, nije bio dorastao mom zvjezdanom apetitu. Mali ovjek poput mene od etnje
Estradunom oekuje zeru vie. Ovo mi je kola. kola zero.
Jeb ga, ulaznicu za boansko pijanstvo ne moe mi osigurati samo besplatna vinska karta. Lupao sam po
gemitima kako bih demonstrirao nezadovoljstvo te otunost i bezizlaznost svoje situacije.
to se klopice tie, bila je prava ludnica. Papica je servirana u majunim plastinim posudicama, bokte, kad
sam uzeo aicu u ruke i pogledao te kuglice hrane jedva vee od tabletica, pomislio sam da dobivam
redovnu dnevnu terapiju u ustanovi za mentalno oboljele. Poludio sam kao spizofreniar, mnome su uas
zavladale linosti koje proganjaju odojci i janjetine.
Palo mi je na pamet da konobare zamolim da mi zapakiraju te mrvice barem u iuaua beg treba misliti na
budunost, na sutranji doruak ali sam odustao. Ni dva mi tuceta begova ovdje ne bi pomoglo kad jedem
kao sultan.
Bacilo Tolju u olju ve nakon prvog sranja, ali nisam od onih koji e odmah rei hvala tebi, Kriste. Nisam,
ali ne samo zato to nisam gledao emisiju nego i zato to se ne mogu nauditi tome da se ukida neto to
jo nije niti poelo, pa ak i nakon, ajmo se prikloniti veini oiju i uiju, promaaja. I jo je prvi put da netko
nije dobio drugu ansu. Vele komentari: Ne moe tamo neki pjeva voditi prajm tajm emisiju, to je
blasfemino! Pa da, to bi bilo kao da strojarskom tehniaru dopustite da vam vodi drugi najvei grad u
Hrvatskoj. Nije zadovoljilo standarde, loe je za popizdit, neke je urednike bilo sram, ou vrijea osjeaje
vjernih gledatelja HTV-a? To je valjda neto novo na televiziji pa su zato tako ishitreno reagirali, sve dosad
vrijealo je samo gledateljev razum. Koje standarde? Jasno, nairoko smo i nadaleko poznati kao zemlja
visokog standarda. Pa je li ikome palo na pamet da ukida domau nogometnu ligu nakon prvog kola? Nije,
a glatko bi mogli. To je tek negledljivo. Bilo je vlada koje su se klele da imaju dobar program, a odluke su im
od prve do zadnje bile kuku lele. Jesmo li ih skinuli s programa? Nismo. A to bi imalo vie smisla. Em loe
vode, em nije smijeno, em seru kvake, em gutaju pare. 4 em.
Razlozi su dublji, ali tko e ih otkopavati A kau mnogi da je Vinku Breanu bilo posebno neugodno u
emisiji, vidjelo mu se na faci. Zato nije bilo nimalo neugodno donu Damiru Stojiu rei kod Ace da nije
gledao Brajanov ivot i Sveenikovu djecu. Iako postoji zakon prema kojem osoba uronjena u Nedjeljom u
dva istisne onoliko gluposti koliko je intelektualno slabija od Stankovia, ovdje u ubrizgati svoj otrov samo
u jednu.
- Eee Lako je snimati filmove kad dobije novac iz prorauna kukuriknuo je don zajedljivo kao da
Brean ima perja kao paun.

Din don, din don?! Kome zvono zvoni? Meni zvoni! Pa ovjee na boji, ti koji jesi na proraunu i, kad smo
ve kod kraljevstva tvojeg i novca naeg, u pravilu bude volja tvoja, kud ba ti da skae u vlastiti dep? Pa
to je kao kad bi se dojene alilo ocu:
- Kmeee Lako tebi do do cice kad si oenjen majkom!
Ali razumljiva je ta zavist i sasvim je opravdana. Gledati kako tamo neki pikzibneri snimaju komedije za
puste milijune dok ti od drave na jedvite jade iskami crk(v)avicu. Nije fer. A (s)ke je i u tome to je u kino
na Sveenikovu djecu pohrlilo tek stotinjak tisua ljudi, dva i kusur posto stanovnitva Hrvatske. Neka ih je
skupa s onima koji nisu gledali film ali vjeruju da je dobar i tri posto to je mizernih tri posto stanovnitva
naspram 86 posto? Za to tu ima rasipati lovu poreznih obveznika? Pa manjine ovdje ne zasluuju ni da
im se uvae prava, a kamoli da za njihove (duhovne) potrebe kapne para.
Ispala na koncu najgora kombinacija za itatelj(ic)e. Niti ste vidjeli kratak tekst niti matovitog autora. Ali,
dobro, nije preveliki bed. Bolje je uzalud baciti oko nego pare, zar ne?

Lov u munom
Naprasno nam otiao Papa, niim izazvan obznanio da daje ostavku i obeznanio nas kao to je to uinio i
Sanader, prva prepreka u frci oko Nore je preskoena, irilica je opsjedala Vukovar i samo zahvaljujui
junakom otporu koji su pruili branitelji grad nije pao, Sjeverna Koreja bombe bacala kao mlada
partizanka, ono, haj nek se uje uje, haj nek se zna Koji egocentrini narod, sve samo da skrenu
pozornost s Pape na sebe! A jo je i snijeg opet zasipao gradove, ba kao da traje zima. Pa kud se
nagomilale vrue teme (posebno snijeg!) onda kad ja poelim poivati u miru, umjesto velikim temama
baviti se malo svojom malenkou, ispod popluna odraditi malu vjebu prema kukurikulumu zdravstvenog
odgoja. Ovako sam prisiljen istresti sve iz sebe na ulicu, ekshibicionistiki iskoiti pred itateljstvo golim
stavom, kukuriknuti na sav glas i ne mogu odoljeti da budem malo pretenciozan buditi sablazan.
irilici je pruen herojski otpor i ona je zaustavljena. Davne devedesetidrugemucalo se da je pjesma jaa
od minobacaa. I bilo bi kudikamo bolje da se samomucalo koliko god pjesma bila stravina nego da
se iz minobacaa pucalo. Danas je pismo jae od minobacaa. Onomad je ubijao metak, danas e valjda
isto initi pismo. Naravno, pa gdje to na ovom svijetu ima da ubijaju ljudi? Ja nikad uo. Za sve su krivi
pisma, rijei, pjesme, simboli, knjige, idoli A ljudi su? Ljudi su Ah, ta divna stvorenja.
Kako ne bih olako bio optuen za lupetanje, da sam najobiniji salonski revolucinik koji samo laprda, nudim
dva prijedloga, da ne kaem rjeenja.
Uvedite mene u Vukovar. Kad ja razveem jezik ljudima e se initi kao da ih je barem est. est jezika,
ovjee! Bit e veselja kao kad je stigao kapitalizam i konano nam uveo mogunost izbora u zemlju! A i
garantiram vam dok sam ja tamo, Vukovar nikad nee biti vukovar.
Drugi prijedlog. Umjesto dvojezinih natpisa neka se uvede krdo ili dva dvogrbih deva (eto i poticanja
zapoljavanja, netko ih treba uvesti, netko se mora za deve starati itd.). Svaki e se narod moi skloniti
ispod svog grba i osjeati se zatieno, osobito ljeti, kad upri sunce, pa e i korist biti dvostruka. Valjda e
tada skuiti da je sve samo voda.
A kad smo ve kod nacionalnih obiljeja i vode, Slavonija je ove zime puna uzbuenja. I u Osijeku sve sama
voda, otvorena je slavina iz koje teku budalatine.

- Ma napijem vas sve na pipu! dreknuo bi Zdravko Mami da ga zanima ita osim Dinamove slavine iz
koje mu u dep curi lovica.
Plati dug za vodu pa e dobiti hrvatski dravni stijeg, ideja je tamonjih vodovodonoa. Jer primijeeno je
da se hrvatski barjaci vijore sve rjee. A i stvarno nije u redu da ljudi Vodovodu umjesto para za vodu, koja
je jo uvijek u vlasnitvu Republike Hrvatske, daruju bosanski grb. Jo ako se u zakon stavi da je
zabranjeno isticati dravni stijeg ako nije ist, mirisan i mek kao dua, da mora biti tretiran iskljuivo
sredstvom koji proizvodi Saponia jer ti u protivnom slijedi kaznena prijava za vrijeanje nacionalnih
obiljeja Procvala bi Slavonija! I gospodarstvo i stanovnitvo. Samo ih treba potaknuti na pravi nain na
potronju vode i domaih proizvoda. I da vidi onda vodenih para!
Nacionalni je simbol i heroj privremeno postala i mala Nora, za ije su lijeenje u Americi u hipu prikupljeni
milijuni kuna graana Hrvatske. Nacionalni je eksperiment jo jednom uspio, a toplo se nadam da e uspjeti
i ovaj koji slijedi, eksperimentalni postupak koji bi Noru trebao preko Amerike izvesti na put izljeenja. Bilo je
stvarno divno vidjeti kako su svi slojevi drutva dali svoj obol uspjehu ove hvalevrijedne akcije, a posebno
me se dojmio doprinos koji su dodatno pojasnili u Tiskovnom uredu Zagrebake nadbiskupije:
Koliko nam je poznato do sada je skupljeno 3,4 milijuna kuna, a za vjerovati kako je veliki dio donacija
doao od vjernika pa se ne moe govoriti da Crkva nije doprinijela ovoj akciji.
Tako je. Dobar dio donacija sigurno je doao i od onih koji vjeruju da e se obogatiti kladei se, pa je vrlo
vjerojatno da su i kladionice doprinijele ovoj akciji. A bit e da je bio sasvim lijep broj i onih koji troe
raznorazne opijate pa isto tako nimalo ne bi bilo fer ne spomenuti i, recimo, kolumbijske, meksike i ine
narko-kartele te njihov doprinos ovoj akciji.
I dok se nacija opijala slatkim medom masovnog dobrotvorstva, neto se njih ipak sjetilo izvui sjekiru te
spomenuti kako postoje i mnoga druga djeca (zato ne i odrasli?) koja nemaju i nikad nee dobiti takvu
ansu, no uistinu sam rijetko nabasao na komentare koji su pogodili u sridu A to je pitanje sustava. U
ovom sluaju zdravstvenog. Svaka ast milosru, ali za koji e nam kanarinac onda zdravstveni sustav, svi
oni doprinosi, sve one prie o pravu na ivot i lijeenje, ako su nam ve pune trube socijalne drave i
pravednog drutva u kojem treba biti za sve barem podjednako? Ne postoji li zdravstveni sustav zato da
nam barem to omogui? Barem zdravlje, barem kakav takav ivot, ako ve o boljem moemo samo sanjati?
Inae, jebi ga. Najbolje izmisliti onda jo jedno ministarstvo, Ministarstvo milosra, sa stotinjak inovnika i
najmanje dvjesto dunosnika s ministrom na elu (usput smo rijeili egzistenciju tristotinjak obitelji, barem
treinu od tog broja ini, naravno, ua i ira obitelj samog ministra). Ma bilo bi kao u holivudskom filmu,
ministar bi samo trebao dreknuti akcija!, struni bi timovi ministarstva snimili situaciju, a stotine bi tisua
statista u tom spektaklu pohrlilo izvriti uplatu. Za to bi dobili i priznanicu, da se sluajno Lini ne naljuti. I
malu zastavicu zemlje u kojoj e se obaviti lijeenje, zato ne? to bi onda radilo Ministarstvo zdravstva?
Ono bi i dalje izraivalo liste ekanja koje bi slalo Ministarstvu milosra.
Za mene ovih dana nije bilo milosti. Puna etiri dana, malo za promjenu, nisam samo lajao kao pas nego i
radio kao pas. Letio sam amo tamo kako bih u roku istresao dva intervjua pa ih doma tesao od jutra do
mraka A i jedan sam dan bio dio filmske ekipe koja je snimala tamo neku reklamu. Vjerojatno me to ubilo
najvie. Od rane zore do kasnog poslijepodneva u podzemnoj garai. A na poetku, sve je izgledalo idilino.
Dobio sam svoju prvu ulogu u nekom filmu bio sam zaduen za klapu. Bokte, drao sam se od tog
trenutka kao da su me postavili za umjetnikog direktora festivala klapa u Omiu. Zaslijepljen svojom
ulogom na snimanju, previdio sam injenicu da dvadesetogodijnaku to moda moe znaiti poetak velike
karijere, ali kad se radi o etrdesetikusurgodinjaku, to mora da je kraj Klape sam lupao poput kakvog
prekaljenog profia! Skuio sam koliko je u podzemnoj garai hladno tek kad je pala posljednja klapa, ali
bilo je prekasno. Smrznuo sam se kao maksimirsko jezero.

Barem sam skontao koliko je rad u stvari tetan. Em je slabo plaen, em ti sroza zdravlje. Odmah je
oslobodio viruse koji su navalili na mene poput Liliputanaca i na kraju me oborili.
A kad padnem u krevet, ljubav pada u drugi plan. Jo jedno otkrie. Ljubav i karijera ne idu zajedno,
posredno ili neposredno. Potvrdili strunjaci. Nekolicini mojih prijatelj(ic)a krenulo je onoga trenutka kad su
prekinuli vezu.
Klik. Veza prekinuta.
Ne moete to vie sluati.
Same gluposti.
A kad tako kae veina, ovjek se naprosto mora sloiti.
Ali ako smo ijednu proizvodnju u stanju pokrenuti onda je to proizvodnja gluposti. Ne treba nam niti
najskromnija strana investicija. teta samo to proizvod ne moe naplatiti. A ak se ne moe niti pohvaliti
da je glupost autentian hrvatski proizvod. Tek visoko kotiramo.
Od ljubavi se ne moe ivjeti, kae ona dobra stara. Slino je i s glupou. Od nje se u ovoj zemlji vie ne
da disati.

Prolazi sve Pa moe i ovo

Svi se o Valentinovu raspisali danima prije. A ja ne volim niti guve niti mnogo buke ni oko ega. Pa lijepo, u
miru i tiini, neometan i niim izazvan, piem danima poslije. Dan zaljubljenih najbolji je dan u godini.
Nema puno brige kao za Boi, Novu godinu, Uskrs U vrijeme tih groznih praznika, groznika, osjeam
da imam obavezu estitati cijeloj vojsci frendova i roaka pa, pritisnut obavezama, najmanje jednoj cijeloj
satniji naprosto zaboravim poeljeti sreu. I barem e ih se desetak uvrijediti. A na Dan zaljubljenih teko da
moe povrijediti vie od jedne osobe! I jo ima neprejebivo opravdanje. Pazi sad ovo.
- Kako si me mogao zaboraviti?! Ba danas, zar ba danas? Ni nazvati se nisi sjetio, ne vjerujem glas
je izdaje kao Europapress Holding novine, hvata je vrtoglavica kakvu nitko jo nije vidio jo od one
Hitchcockove, oi joj se pune suzama kao akumulacijska jezera, dua joj stenje pod okupacijskom izmom
beskonanog razoaranja.
- Kako sam mogao? Pa upravo zato to sam zaljubljen do uiju, mila, zna kako je to kad si zatreskan, ne
zna ni gdje ti je glava! ekaj me, slatkice, dolazim odmah do tebe da se iskupim!
I ekat e, ekat e te ona nija.
Uf, sad sam otvorio Pandorinu kutiju. Vani datumi. Pa tko je u stanju zapamtiti sve to one smatraju da je
vrijedno pamenja? Sve te svete godinjice, mjesenice i dnevnice kojih se treba prisjetiti, inae Te prvi
pogled, te prvi susret, em prvi poljubac, em prvi poljubac na mjeseini, prvi poljubac na ulici, prva njenost,
prvo volim te, prvi seks, najbolji seks, najudniji seks, najlui seks, najspontaniji seks najromantiniji seks,
najmatovitiji seks (sve to pod uvjetom da seksa ima), zapravo svaki seks osim zadnjeg seksa (ak se niti
ona ne moe sjetiti kad smo zadnji put vodili ljubav), em prva veera uz svijee, prvo uveno vino, prva
etnja, svako ljetovanje i svi roendani, prvi doruak u krevetu Dobro, ovo zadnje kuim jer se obino prvi
put dogodi i zadnji put pa hajde, moda se i moe nekako zapamtiti.

Kad bih sve to i uspio nekako i potrpati u glavu, vie ne bih znao kako se zovem. Mukom mozgu za takav
kapacitet treba jo barem desetak milijuna godina neometane evolucije! Ili jedan mali, majuni tehnoloki
kolut naprijed. Sreom po nas, taj je veliki korak za ovjeanstvo daleko vjerojatniji.
Ne bi uope bila na odmet neka mobilna aplikacija koja bi sa enskog lica skinula veliinu trenutka, neto
kao oitavanje QR koda, i pohranila tono vrijeme u negdje u memoriju telefona ili karticu. Pa ti mozak
moe na pau. Kad kucne as, zazvoni ti mobilni i automatski poinje birati sveti broj. Ima samo jedan
problem. Bojim se da bi mi moba zvonio kao lokalna bogomolja. Svakih petnaest minuta.
Niti Pandorina kutija nije vie kao neko. Nekad bi je ovjek otvorio, izmilili bi avoli, napravili dar-mar,
gotovo. A danas, danas eto otvorim jednu, u njoj pored velike porcije ejtana jo jedna manja kutija, demoni
su u njoj komprimirani, kao empetrice. Jo ih i vie stane, kutijama kraja nema kao babukama ili, ako
hoete pravi izraz, matrjokama.
Pa dobro, kad sam ve otvorio i drugu Jebeni mobai. Sjeme razdora. Zvone na sve strane, kad treba i
kad ne treba. Te stiu porukice, obavijesti operatera, poetak parkiranja, kraj parkiranja, mejlovi, ovaj talk,
onaj talk, kao da stojim u DM-u ispred police s puderima, aplikacije, apdejti, vamte, tamte. Zvone kao
budilice. I bude sumnju. ta se telefon ima javljati, zvrndati, vibrirati u pono i petnaest? Kao da e
sumnjiava dua povjerovati da je stiglo priopenje Burna menadmenta koje kae da Mladen ima novi
hit Priznajem, ni sam ne bih povjerovao. Odmah je, aha, tko te to zove u pono, moe biti samo jedno,
ubre jedno, aj dokai, aj pokai to to je stiglo ako smo ti istina i ja toliko drage, a ivot mio Ako ne
dozvoli da ti se bez opravdane sumnje pretresa telefon, aha, lukav si mi ti kao lija ali dolijao si, neto
gadno krije. Ili, jo nevjerojatnije, fakin anbilivbl, ako preda elektronskog sumnjivca u ruke pravde, tek
onda znai da sto posto neto krije jer time to pokazuje kako nema to kriti, u stvari krije da neto
krije. Pa ne samo da ispadne ubre nego si jo i podmuklo, prepredeno ubre.
I to te doekalo u krevetu poslije ovakve krimi drame? Hajde, priznajmo si, opet ona nije.
A zato? emu? Nema se svrhe zamarati. The truth is out there. Pa ne nosi okolo pametni telefon koji
zvoni svaki as kao detektor metala u tvornici matica i vijaka da bi sam sebi sloio sranje! Ako ve ima
putra na glavi i broj zvijeri od ene, brate mili, dri ga u nekom glupom telefonu koji te kotao kunu! A zna
se, glupi telefoni ne izlaze. Vidjet e milijun glupana s pametnim telefonima, ali nikad nee vidjeti
pametnog ovjeka s glupim telefonom u rukama. Moemo mi postati najslobodnije i najliberalnije drutvo na
svijetu, taj mi telefon nikad ne bi izaao iz ormara! Posredno, zapravo samo elim pokazati koliko bih
mogao biti pametan kad bi to bilo potrebno. Ali ujedno, upravo ispadam glup jer nepotrebno izazivam
opravdanu sumnju, onaj popularni reasonable doubt Samo da mi netko jo pokae gdje je razum ovdje.
Ah, neke ljubavi ne poznaju granice. Takvima je inzistiranje na minimumu privatnosti i povjerenju (st)rana. A
ljubav je samo nastavak zaljubljenosti suptilnijim sredstvima prisile. Umjesto da slavite taj jedan smijeni
dan prosipajui vrijeme i novac na okoladice u obliku organa u kojem draga caruje, a um klade valja,
svakodnevno provjeravajte konice i razinu tekuine u sustavu za hlaenje. Kad se zatelebate, bit e
kasno. Evo nekoliko mudrolija i beskorisnih savjeta koje mi je u povjerenju apnula ona s kojom provodim
besane noi Ne, nije ljubavnica, nesanica je.
1. Sve dok se vrti oko svojeg sunca kao da je jedno jedino u cijeloj galaksiji, nema teorije da skui kako te
tvoje sunce nerijetko vrti oko malog prsta. Helliocentric model. Mnogi su traili malo topline, a dobili cijeli
pakao.
2. Ne zaljubljuj se na prvi pogled. To nije nimalo dalekovidno.
3. Zaljubljenost ti daje krila. Problem je u tome to ti ne daje upute kako sletjeti.

4. Zaljubljenost je lijenost uma da pogleda istini u oi.

5. Zaljubljenost je poput saobraajke sa smrtnim posljedicama. Izgubi glavu, daruje srce.
6. Ljubav moe spasiti svijet. Zaljubljenost moe unititi ovjeka.
7. Zaljubljenost ne pita. Bit e da zbog toga razum ne odgovara
8. Sponzorua sam samo takva. Poasti me s par pia i odmah sam ti za krevet. Poruujem svim
sponzoricama kako se radi o jedinstvenoj prilici da ostvare najljepe snove. Ima ve pola godine da ne
hrem, a i ee se pomakne etruanska mumija u Arheolokom muzeju nego ja u krevetu.
Ispriavam se zbog zadnje toke koja uope ne spada ovdje. Umjesto zamiljenog scenarija, napravio sam
cirkus. Ali moda neki napokon skontaju kako nisam nikakav glumac nego klaun.

vercanje u nonoj kolumni

Nakon briljantno utjelovljene glamurozne uloge festivalskog izvjestitelja ve se danima bezuspjeno
pokuavam vratiti na kolumnistiku scenu. Izgleda da nemam kapacitete jednog Michaela Jordana koji se
spektakularno vratio jer je na parketu zaboravio jo par NBA prstenia ili Michaela Myersa koji se vraati
ne prestaje jer taj ne zaboravlja Vie sam nalik Michaelu Jacksonu, riknuo sam im sam se krenuo
pripremati za povratak. Srem kavicu za kavicom, ali nikako da se probudim. elje ele jedno, ali volja radi
to joj je volja. A nije mi ba iao na ruku niti unutarnji heroj koji je digao glavu i pristao raditi sve to mu
padne pod ruku. A palo je tota i kojeta. Natovario sam si teret rokova i sad mi je teko od tih silnih okova.
Prsa junaka pokazala su se kao najobiniji grudni ko za smee. Svako je bacio poneto. Samo ekam
otpadak koji e prevrnuti kantu. A poistiti, ispada, nema tko.
S poveanjem broja sati ulupanih u svakojake poslove, od najprljavijih pa sve tamo do istih promaaja,
neminovno dolazi do grenja modanog miia i bolne ukoenosti mate, vrlo tekog oblika
kvalitetanusa.Umjesto uvoenja sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, u nazoviradne mi je procese
nasilno uguran sustav nekontroliranog kaosa ISO MIKI! 1000. Otprilike toliko mi puta svakoga dana taj krik
sklizne niz modanu brazdu i zavri na vrhu jezika. Neo(liberalni kapitalizam) mi je rasturio Matricu. Snovi
su se rasprili i skuio sam da su mi baterije na izmaku.
Sad kad bi mi bile najpotrebnije jake droge, ja puim slabe utjehe. Bodre me, hajde, momino, hvataju me
za rame, govore mi da nema odmora dok traje obnova. Ali ja se obnavljam iskljuivo strogim odmaranjem.
Hajde, hajde, kau, barem se vrte neke pare. Ali ljudi, ja od vrtnje nemam nita! Monetarnom moronu poput
mene ve se i od same pomisli na pare jedino zavrti u glavi. Najprije neka netko zaustavi te pare, ja ih se
dok se vrte doepati ne mogu.
I utonuo sam u mrak. A u mraku je svaki mrak jo crnji. Pozdravio sam se s velikim come backom i odluio
se vercati u jednoj nonoj kolumni. Sa mnom su nekoliko utljivih portala i brbljavi prijatelj Fejzbuk.
Ponekad mi se javi. Malo proavrljamo. Profil mu odgovara mojem. I u njemu i u meni mali milijun glasova.
Bez opasnosti, bez straha, i vi mi moete dati svoj glas. Glas za mene definitivno nije podrka jo jednoj
gradonaelnikoj karika-ndida-turi.
Javio se u meuvremenu i glas savjesti. Vozi se bez ideje! to ako te uhvati kontrola? Vonja bez ideje
najskuplja vonja! itatelji ne oprataju!
Duboka je no. Kontrolora nema.

Ali ostavlja tragove! Ve ujutro e im svanuti da si ih prevario, majmune!

to bi se ljutili, draga savjesti, pa ovo je kolumna samo za jednu no. Nema tu ljubavi. isto pranjenje. I bit
e mi oproteno. Zar ne?
itatelji(ce) moda i prataju, drava izgleda ba i ne. I jo je nakanila poveati kazne. Pree cestu na
krivom mjestu, ima da ti se noge na mjestu odsjeku. Kao nekom arolijom, namjeravaju ti s mravog
dohotka odrezati masnih petsto kuna. Za noenje i isticanje nedolinih simbola, izma od sedam milja kuna
kojom nam namjeravaju izgaziti ionako plitke depove nije nimalo simbolian korak. A jo manje je korak
prema punoj slobodi izraavanja. Tko e suditi to je nedolino ili uvredljivo? Bojim se da u morati staviti
klju u bravu svojeg kreativnog pogona za oivljavanje majica kratkih rukava simbolima i sloganima. Ali
ne prije nego to se proserem posljednji puta, na jednu majicu otisnem isprueni srednji prst i ispod toga
zakeljim tekst ned(v)olini simbol. Da skratim istrani postupak i sam im predam dokazni materijal od 100postotnog pamuka.
Ali najgore e ipak proi ako uvrijedi plavuu, nau tankoutnu gospou policiju. Zakonodavitelji predlau
kazne i do 15 somova kuna umjesto dosadanjih 200. Ali zato pravit bauk od policije, za tako neto nema
potrebe. Policija, bilo gdje u demokratskom svijetu, uvijek je na strani graana i otvorena prema njima.
Trai li gorljivo i otvoreno svoja prava, oni e uzvratiti transparentnou i zaas organizirati Dane otvorenih
prijeloma vrata. Rado e s vama porazgovarati, mogu to initi satima, a nerijetko e vas ponuditi da kod njih
i prenoite. uvari su narodnog blaga koje je zavrilo u privatnim depovima. Naravno, pa tamo je sigurnije,
lake ga je uvati kad je na jednom mjestu. Vole drutvo i nije rijetkost da se uz njih dosta popije, sve na
njihov raun. One koji nemaju nita rado e poastiti pokojom ljivom, ljutom pendrekovaom koja
proiava bubrege.
Ali, da ne budem nepravedan, s domaom sam policijom dosad imao samo pozitivna iskustva i nakon
susreta s njima uglavnom su mi ostajale lijepe uspomene, a ne modrice. Od njih sam, dodue prije mnogo
mnogo godina, moda dobio i najljepi roendanski poklon. Bilo nas je dvadesetak i zujali smo gradom u
potrazi za mjestom na kojem bismo mogli doekati zoru rumenu. Na koncu smo stigli, nije bitno vie gdje, u
svakom sluaju glazba je tretala, curice su se igrale na tiklackalicama i minglale u minjacima, pie je teklo
u potocima. No kad smo krenuli prema vratima iza kojih nas je ekao aroban izvor radosti i veselja, pred
nama se stvorio nepremostiv zid visok otprilike ezdeset kuna po glavi. Dok je proslava mojeg roendana
srljala u neizvjesnu budunost, a nas dvadesetak kukalo zbog krenja prava na slavlje i koprcalo se na ivici
oaja, na mjesto nesretnog dogaaja stigle su marice! Iz njih su poiskakali spasitelji veeri u plavom.
Racija! Najprije su nas sakupili kao pastiri ratrkane ovice. Nesvjestan toga da su mi zapravo doli uruiti
roendanski poklon, pokuao sam im objasniti da mi ne moemo nikako ui jer nemamo ulaznice.
- Samo ti kreni prema ulazu, nita ti ne brini oinuo me pogledom jedan od plavih vilenjaka, ali istodobno
nam i svima pokazao put u raj.
I eto daba upada za nas dvadeset uteda 1200 kuna. Brutalno!
Ne sumnjam zapravo u dobre namjere predlagaa zakona. ele poveati vrijednost naih rijei provedenih
u (prekrajno) djelo te na taj nain u graanima koje je shrvalo beznae poveati osjeaj vrijednosti. Kad im
ve ne vrijedimo kao radnici, kad im ne vrijedimo kao ljudi, kad su nam ivoti jeftini, pa neka nam barem
vrijeanje bude skupocjeno. I nee vie biti razlika izmeu bogatih i siromanih. Odjenuti bundu od nerca i
skini mi se s kurca napokon e vrijediti isto.
A opet, moram se malo i pobuniti, jer ako serem po nekome, ne znai odmah da je sadraj mojih crijeva
uvredljiv. Vrijealo to nekoga ili ne, kenjati je u ovoj usranoj dravi fizioloka potreba! Ako im smeta, neka
puste vodu!

O da, pustite vodu. Barem nam to ostavite, do zraka nam ve dugo ne dozvoljavate da doemo. U
Njemakoj su recimo izglasali da pravo na vodu nije ljudsko pravo. Pa jasno, to bi kapitalibanske krvopije i
njihovi politiki prirepci pustili vodu dok narod njima puta da ga tretiraju kao ovce za ianje, krave za
munju, stoku za klanje. Nita udno da im pada na pamet zatvarati slavinu. Prava e nam davati na
kapaljku.
Uope me ne bi udilo da se to uskoro dogodi i nama, dva su osnovna zahtjeva ve odavno ispunjena.
Pitke vode imamo. Bogu fala. A imamo i plitke voe. Jao nama.

to je (kromo)som bez brkova?

Pipaju me pipaju, prsti moji, pitaju se pitaju, mila gdje si, ja im kaem, sretna valjda jesi. Dok okom traim
svoje najdrae po medicinskom atlasu, oni skokom hitaju u neistraene predjele moga tijela. Traimo
prostatu. Jer kae reklama za Prostamol lako je biti mukarac. Ma sa skuliranom prostatom, pis of kejk.
Ne treba nam nita drugo. Nepodnoljiva lakoa postojanja. Prestao sam pipkati i oijukati s atlasom. Pa
nikom nije lake neg je meni! Ne moram je traiti, znam da je ovdje negdje, inae bi mi sve bilo mnogo tee!
Oblio me ponos. Odmah sam ubacio prostatu u ivotopis. Da poslodavci znaju kako mi nita nije teko.
Usput sam poelio obaviti par pretraga, ali ne kako bih saznao je li s mojom prostatom sve u redu nego
zato to sam se ponadao fotkicama koje bih mogao okaiti na fejs. Od bjesomunog lova na uputnice
odvratila me tek pomisao kako bi uvijek (fejs)buni udoredari mogli moju fotoparadu ponosa shvatiti kao
prizemni prostatluk, da ne kaem okarakterizirati kao prostatuiranje.
I dok sam ja likovao, slavio pobjedu oevog Y kromosoma koji je obavio pola posla i iz mene zauvijek
protjerao jedan od dva majina najaa aduta, X-enu ratnicu, jedan je prst, neki izdajnik oito naklonjen
enama, kriom kliknuo na tekst Mukarci izumiru!
Cijeli mi je ivot proao pred oima, valjda onako kako je posljednjim dinosaurima na planeti pred oima
prozujao meteor! Neki znanstvenik bez prostate, dakle znanstvenica, Jenny Graves, tvrdi mi da je
izumiranje ve poelo! Da X kromosom ima tisuu zdravih gena dok moj ipsilon broji jedva sto jer su ostali
pocrkali u evoluciji! Bem ti evoluciju i onog koji ju je otkrio! Ja bio uvjeren da me evolucija ini boljim i
savrenijim, a kad ono Ma mogao sam si i misliti, im je evolucija enskog roda, nema anse da mi
donese ita dobro I kad bi to barem bilo sve! Moje siroe, moj Yadniak nema ak ni drutvo
za genestorming kako bi iznaao neko rjeenje svojih problema, dok u bezprostatnim biima, da prostite, u
susjedstvu postoje dvije X alapae koje mogu klafrati i razmjenjivati informacije do mile volje!
I ne samo da da mi mome kromosome ima jedva aicu gena nego nisu ba ni genijalci! tovie, Jenny
Graves, dabogda joj se otvorilo prezime, kae da su preostali geni moje Yunaine uglavnom najobinije
smee!
Ako to nije bio kazneni udarac u jaja, e onda ja ne znam to je ofsajd!
Ma ne dirajte mi veeras Supermena u meni, ne dirajte mi kromosom jer ja u ga braniti! Gnjev mi nije
ukrotio ni podatak kako e za nestanak mog jadnog degenerika trebati barem pet milijuna godina. Kako mi
vrijeme leti, ne bih se udio da ostanem bez svojeg tonia ipsilonia prije nego to Hrvatska ue u Uniju
A onda si mislim Ma nema frke. Ako je znanost maltene sposobna u paradajz ubaciti gen prasca kako bi
povre skvialo im sazrije, pa to ne bi na ipsilon danas sutra uas dupkom napunili veselim i zdravim
genima, ono, ko Beyonce zagrebaku Arenu!
A i emu slue zooloki vrtovi dananjice? Osim za to da djeca dobiju priliku nahraniti ivotinje smokiima i
tapiima, uvjeravaju nas da slue i za ouvanje ugroenih vrsta! Ako mi sluajno priprijeti nestanak, lijepo

me se zatvori u zooloki vrt! Pa neete valjda dozvoliti da izumrem? to bi mi nedostajalo? Nastambe su

ureene bolje od mog stana, ivotinja ima osiguranu kompletnu zdravstvenu skrb iako ne plaa dvanaest
dopunskih osiguranja, hrana je besplatna i redovita, ne trebam rmbati od jutra do mraka da bih ve sa sto
godina na pleima mogao u zasluenu mirovinu I, najbolji dio, jo bi me se i poticalo na razmnoavanje! I
to ne s bilo kim u obzir bi, razumljivo je samo po sebi, dolazili u obzir samo savreni geni!
Sloboda? Fuka slobodu u ovom paklu, slobodno me vi zatoite u raju koji sam netom opisao! Ne treba mi
divljina kako bih se razmnoavao, ba naprotiv, drai mi je mir unutar etiri zida.
A dok se ne steknu uvjeti da me mazite i pazite kao kap vode na dlanu, imam i opravdanje za neke
postupke. Kad mi sljedei put neka ena kae da sam najobinije smee (ne treba ni spominjati da sam
muko, to se podrazumijeva!) jer sam je olako prekriio (moda ak i s dva X!), skrueno u slegnuti
ramenima i procvrkutati:
- A ta moemo, duice, nisam ja nita kriv, to su ti milijuni godina evolucije.
Donekle umiren, okrenuo sam se televiziji. Sjeverna Koreja upalilla nuklearni reaktor, Ameriani odmah po
nebu posijali nevidljive avione, te jedni okreu rakete prema susjedima, te odmah drugi instaliraju
proturaketne sustave, jedni priaju da e sve sravnit sa zemljom, drugi marljivo vjebaju da se to dogodi to
prije Ajde, velim si, nakon ove strave s kromosomima, jo ima i veselih vijesti!
Tko zna koji vie Kim po redu upalio nuklearni reaktor Big deal. Pa ja kad hou poslati poruku susjedima,
upalim Hi-Fi, metnem neki death metal i nafrljim ga do daske! Smrtonosno. Susjedi odmah uzvrate
prosvjednim narodnjakim notama! Genocidno, totalno, svi mi geni na Y koordinati kliniki umru i doista
malo nedostaje da se aktivira gen pevaljke s X kromosoma pa da zavrim tancajui na stolu. I tako mi
ratujemo dok se bilateralno ne susretnemo na stubitu. Srdano se pozdravimo, kako ste, susjed, ta ima,
bit e bolje, do vienja. I mirna Bosna!
Ameri su puno podmukliji. Poslati nevidljive lovce otprilike je isto kao kad ja dobijem svoju nevidljivu plau.
Pa se poaljem s nevidljivom plaom u birtiju i sjednem k frendovima za stol Taj uas koji probije iz
njihovih oiju im skue da sam s nevidljivom plaom pozvao rundu, to se rijeima opisati ne da.
Svijet strepi od unitenja? Ne ti unitenja. Planet je ionako ve uniten. Samo ga se jo nitko nije sjetio
baciti u smee.

Proljee na moje drame slijee

Stiglo je proljee. Istinsko proljee. Ne ona otra zima u janjeoj koi proljea. Napokon ono pravo. Vidi se
to po i broju izbora. Jer jedni izbori ne ine proljee pa emo imati i druge. Vjesnici proljea bili su izbori za
EU parlament. Uvjeravali su me kako je to neto jako, jako vano. Sasluao sam paljivo sve argumente,
shvatio da su u pravu i rekao sebi: Jako vano? Ma vrlo vano!
I tako sam sauvao svoj dobar glas, nisam ga bacio. Ali to ne znai da nisam nogom kroio na na biralite i
po rukama premetao listie veliine cerade za Hummer. Mene je lako kupiti, i ne sramim se toga. Samo to
se ja ne prodajem jednima nego svima. Za tristotinjak kuna bez nekanja izlazim na izbore kao lan
birakog odbora.
Iako je dan za etnju do izbornog mjesta, nanoenje temeljne boje na lice prije odlaska na Jadran i
rasipanje glasova bio savren, izlaznost je bila mala. Kako sam bio lan birakog odbora (slubeni naziv
funkcije, ako ba inzistirate, bila je zamjenik prvog lana birakog odbora), moja je moralna obaveza bila
dati sve od sebe da poveam izlaznost. Pa sam sa svojeg birakog mjesta izlazio ee nego hitovi

najveih estradamusa domae glazbe, obitelji Hulji, a sve ne bih li zapalio mase Mase cigareta. I
izlaznost je na mom mjestu naglo porasla, na kraju je bila takva da se sve puilo. Bio sam zadovoljan s
tridesetak posto biraa koji su u ubacili listi u glasaku kutiju i 100 posto duhanskih smotuljaka koji su iz
kutije cigareta izali.
lanovi birakog odbora su me oduevili, bilo je vie nego zabavno. Da mogu birati, izabrao bih za sljedee
izbore istu ekipicu. Birai su ti koji su me ovoga puta ipak malo razoarali. Nisu priredili niti najbezazleniji
incident. Ovoga mi puta nitko nije naisto propizdio jer nam birako mjesto nije bastion hrvatske dravnosti,
uionica prenamijenjena u kninsku tvravu ureenu nacionalnim barjakom kojim bi se najmanje dvaput
mogao opasati ekvator (uostalom, u uputama za ukraavanje izbornog mjesta pie da MOE biti, ne stoji
da MORA!). Nije bilo ni onih mudonja koji se na biralitu pojave sa eninom osobnom iskaznicom i dignu
oruani ustanak kad im objasnimo da nam pored osobnog dokumenta treba i osoba. Nije da nije bilo parova
kod kojih se odmah vidjelo tko ima ulogu glavonje kue, a kome je dodijeljena ona slijepog kueta, ali svi su
se ti ponosni uvari tradicionalnih vrijednosti na izborima za EU parlament ponaali prilino dostojanstveno,
europski, i na jedan astan, diskretan nain, pomagali svojim suprugama u ostvarivanju prava da glasaju
kao i oni.
Proljee je, sumnje nema. Sve je vie biciklista na ulicama, sve vie pjeaka na biciklistikim stazama, sve
vie icara u centru grada i picara u centru panje. A i anketari, prodavai paketa, roba, usluga & slini
kradljivci vremena niknuli su po gradu kao proljetnice. Put od kavane Dubrovnik do Gradske kavane traje
kao let Zagreb New York s uraunatim ek inom. I to samo ako ih sve do jednog otkantam kako nemam
vremena.
Puno mi je tee izai na kraj s onima koji mi u kuu upadnu preko telefonske veze. Moja kuica, moja
slobodica, srce mi se odmah smeka im mogu biti odjeven samo u gae s placa i arape s rupama. A
trebao bih i njih otkantati. Ovako mi se zbog obzira i silne dobrote dogodi sljedei nesretan sluaj.
- Imate deset minuta za anketu?
Duboko uzdahnem jer znam da su minuta i anketna minuta jednaki otprilike kao moj pio i dvajspet
centimetara.
- Ha imam
Da ne kradem vae vrijeme kao to drugi manjavaju moje, frajer mi postavi tucet opih pitanja na koja
kolski odgovorim za pet. U petnaest minuta po mom vremenu (pet po anketarovom). A onda me naprosto
oborio sa slualice.
- Jeste li vi ili netko iz vae obitelji u zadnjih est mjeseci koristili neki omekiva za noge od ekstrakta
mlijene lijezde bodljikavog mravojeda?
- Nismo
- Oh uvrijeeno e anketar, kao da sam mu nanio nenadoknadive duevne boli onda naalost ne
moete sudjelovati u anketi.
I otpili me ovjek kao da sam bolesno stablo! Naalost? Kao da sam ja elio da me se anketira! Osim toga,
nije li diskvalifikacijskom pitanju inteligentni sastavlja ankete umjesto dvoznamenkastog mogao pridijeliti
redni broj jedan?!

ivac su mi na foru ne tako davno uspjeli dii i sastavljai promotivnih ponuda. Jer su mi poslali SMS u
sljedeoj formi ( u formi, da, malo mi je teko rei da se radilo o sadraju).
Tog i tog datuma istie 50 posto popusta mjesene naknade promocije Prepolovite vau pretplatu zauvijek.
elite li nastaviti promociju, molimo produljite ugovor najkasnije do tog i tog datuma.
Odmah sam se zgrabio za ilu kucavicu kao politiar za fotelju. Pipam si bilo. Ne moe istei ponuda koja
traje zauvijek, barem dok sam ja iv, zar ne? Trim pred ogledalo i traim sigurne znakove smrti. Koje i
kakve sve poruke alju operateri, ne bi me udilo da me jednog dana obavijeste o tome kako sam blago u
gospodinu preminuo. Imam par pjega, ali ipak nisu one mrtvake nego tek peati sunca, hajde, moda je
poneka i poklon starosti. Oh, sree neviene! Nisam napustio ovaj fantastian svijet nevjerojatnih
promotivnih ponuda! Dodue, zjenice su mi i dalje proirene, ali bit e da je zato to sam preneraen.
Da molim vas! istjee ponuda koja se poput pijetla kukurikurila kako traje zauvijek! Ali to u, izgalamio
sam se, onako, pomalo robertdenirovski, na svoj odraz u ogledalu pa pokunjen poao produljiti vjeni ivot
ponude. Kojoj je, eto, s vremena na vrijeme, pretplatnik prisiljen produljiti vijek trajanja. Ponos je ponos, ali
pola pretplate je pola pretplate. Tekui mi raun jo pokazuje znakove ivota, a vanije od bildanja ponosa
je izbjei saldo mortale.
Stiglo je proljee, idem zaliti ivce. Cementom. Da ne pucaju tako lako.

Roendanska korota
Blii mi se roendan. Lupa na vrata kao pijani mu. Stie namrgoen, ljut, die svoja 42
kaiprsta,prijeti mojoj mladosti. Ali pojma on nema da mi ne moe nita. Svoju sam mladost
odavno prokockao, zapio, protratio, poneki njen dio darovao i u dobrotvorne svrhe. Nemam vie
mladost koju bi prgavi roendan srednjeg stasa mogao natabati. Bit e razoaran, roendan.
Zamahnut e on, ali i promaiti poantu. A ja si jeftino nabavio umjetnu mladost, izgleda kao prava,
pa je na pleima nosim kao elavac periku na glavi. Lijep sam kao pokojnik na odru, izgledam
svjee, netaknuto. Dobro mi stoji moja nova mladost, ne alim se, ne alim se. Svi koji me znaju
kau da sam mlai nego ikada priije.

Svoju kolumnu o svojem roendanu odluio sam odraditi i objaviti

samo ovdje, na fejkbuku, samo za sebe i par onih ljudi koji e mi,eto, za roendan pokloniti jedan
klik i pet minuta vremena. Uostalom, zato bi netko uope objavljivao tuu slavljeniku kolumnu?
Nisam javna, prije sam podijeljena linost, katkad i do bezlinosti. A moj je roendan. Zato bi itko

pametan platio kolumnu o mojem roendanu? To je moj roendan, samo moj. Slino je i s
poslom, nauio sam plativi iskustvom u iznosu od etrdeset punih i jo par godina napojnice.

Radio sam, radio. Za razliite portale. Za njih. Puniti ih tekstovima, pisati kojetarije, obraivati
fotke, sve u svemu, raditi sve to mi se kae, bio je moj posao. Bili su tako dobri i suosjeajni da
su mi obeali i neke novce za moj rad. Kad sam uljudno, nakon puno mjeseci, pitao gdje je taj
novac, poeli su mi objanjavati da je situacija teka, izvlaili se na mladost portala. E, moja
mladosti... Zna kako je, portal je mlad, a mladi portali tekom mukom zarauju. Pa nemamo. Za
tebe (itaj: ko te jebe). Pa mi je postalo jasno da je caka u tome da ljudi pokreu stare portale. I
mogu ti onda obeati puste pare. Dok ti odradi posao, jebi ga, portal se ve pomladio. Ti moli i
kumi svoje pare mjesecima, mjeseci se pretvore u godine, vrijeme radi protiv tebe jer portal je
sve mlai. I na koncu, portal nestane. Oo u rodno mjesto. Tako to valjda ide. Brijem da sam
lagano nasjeo jer su inicijali poslodavke i urednice D.M. Pa sam, naivno pomislio tu me cijene.
A kad ono tamo me cijede. Ispada kako sam mjesecima kod njih kupovao praznu priu. A
nemam ih vie gdje stavljati, pun mi je kurac praznih pria, ispadaju mi iz prepunog organa.
Bijesan sam, da. Nisam cijepljen protiv nepravde.

Sreom, to sam stariji, to sam i pametniji. Pa se smirim im malo bolje razmislim. Oni su mi
velikoduno dali posao. I posao je, jelte, bio MOJ. Za koji bi kukuruzni kruac netko plaao MOJ
posao? Plaa li netko MOJE raune? Ne. Eto, samo je trebalo pozvati logiku u pomo i stvari
odmah postaju bistrije.

Eh, to bih dao da sam pametan kao oni... Dao bih oglas da zapoljavam sto ljudi, svakom plaa
po deset soma kuna mjeseno. Kad me nakon tri mjeseca dou icat lovu, zaudim se, pa otkud
sad to, kao djed Mraz velim, ohoho, pa to je bio VA posao. Nemam ja nita s tim. Ja sam vam
obeao plau od deset somia ako vi meni donesete dvadeset somia mjeseno. To je bio MOJ
posao. E onda bih vam bez problema mogao platiti deset. Ovako... Obraz i pamet oito ne idu
zajedno.

Roendan mi je, samo to nije. Trebao bih slaviti, s veseljem i optimizmom gledati budunost. Jer
dan poslije mog roendana praznikje demokracije. Izbori. Svi obeavaju da e biti bolje. Ali
nauio sam itati skrivene poruke. Kad vam kau da e biti bolje, to zapravo znai da nee biti
dobro. A najbolje od svega je to sam ovoga puta napokon neto i dobio od neke stranke, a ne
samo obeanja. Sjedio sam u parku, a u parku se utaborili HDZ-ovi kandidati i kandidatkinje,
aktivisti i aktivistice, volonteri i volonterke koji nisu okretali peene volove. Ali dobio sam neto
arenih papiria koji danas sutra - moda ve za roendan! - mogu posluiti kao konfete, dvije
lizalice i slane kokice. Znajui iz iskustva da je politika otrov, dao sam najprije sinu da ih kua.
Djeca su imuna na te otrove, nemojte odmah skakati na stranje noge. Lizalice mu se nisu
svidjele. Protumaio sam to kao znak da nita od slatkog ivota ako pobijede. Ali zato je kokice

smazao i otrao do tanda po repete. To sam protumaio kao znak da e nam, ako pobijede, i
dalje soliti rane.

Stranke su me epale za ruku i u kasliu. Opet darovi! A to je meni bitno?, pitaju me, a usput
poklanjaju razglednicu i maramicu, kvalitetno sredstvo za brisanje naoala.

- Meni je bitno da ne gledam sva ta sranja - otvoreno sam rekao kasliu, - pa u maramicu za
brisanje naoala baciti.

Razglednicu sam ipak sauvao. Za sluaj da nekim udom uspijem zbrisati iz ove zemlje
obeanja u neku obeanu zemlju. Pa da vas sve lijepo pozdravim.

I tako dalje. Sretan mi roendan. Nee mi ga estitati dunici, a trebali bi. to se vie budala
poput mene rodi, to e njima svijet biti bolji.

Bajdgej, htio bih rei jo ovo...

Ceterum censeo... Tako je nekako trebao poinjati svaki moj novi tekst. Prije svega, ili zahtijevam,
ili kako god ve bilo, moe i oboje, dakle, prije svega zahtijevam da mi moji (viemjeseni,
viegodinji) dunici (ime i prezime, firma) plate ono to su mi obeali za izvreni rad. Uz to bi ila
poneka anegdota vezana uz neplaene radne sate, citat, poalica ili pak zajedljiv komentari...
Ovisno o tome koje bih jaje prvo toga dana kad ustanem na lijevu nogu poeao, o notorne bih se
neplatie vie ili manje oeao. No kako sam nedugo nakon male serije fejsbuk aktivizma i borbe
za pravicu odjednom dobio telefonski poziv i obeanje da e isplata duga poeti tijekom lipnja,
odluio sam (privremeno) odustati od kolumnistike katonanije.
No u vrijeme dok je jo glava bila vrua, a taj se jedan poziv koji mijenja tekst mogao samo
sanjati, dobio sam packe da to tako nee ii i da mi kolumna moda nee biti objelodanjena. Da

to nije nain, vrijeati nekog. Vrijeati? Govoriti istinu. Istina ne vrijea, ona udara. Pa to malo
boli, slaem se. Nije nain? Moda nije nain (a moda je to i jedini nain?), ali obeati ovjeku
adekvatnu naknadu za njegov rad pa se izvlaiti puste mjesece, godine ak, oprostite na izrazu,
je zloin.
Bilo bi bolje, kau, da piem o seksu. A kud ba o seksu... Majstori zanata mislim na pisce, ne
na igra(ic)e popularne igre s figuricama veneris u kojoj nema poraenih, samo pomaenih
ponavljali su mi sve dok nisam nauio lekciju. A to je da piem o onome o emu znam.
A moje se znanje o seksu svodi na alanfordovsko hopa-cupa, nas dva skupa. Dakle, hopacupajte kako god elite, gdje god elite, s kim god elite, hopa-cupajte tako da oboje uivate u
tome. Toliko o seksu od mene. Za vae se seksualne matarije slobodno obratite mom prijatelju
Alanu Frojdu, slubeniku Ministarstva za istraivanje rupa i gubljenje sjemena.
A opet, popovi s oltara popuju i u malom prstu imaju sve o spolnim odnosima i braku, kao da se
povazdan samo eve kao zeevi, a u brane luke uplovljavaju i isplovljavaju kao brodovi u
Singapur. Anonimni komentatori po forumima znaju pak sve o svemu. Svatko tko kroi u birc misli
da zna, a svaki birtija koji nakon jedanaest piva ostane na nogama zna da zna sloiti nogometnu
repku bolje od timca (ajde, moda ovo posljednje ba i nije najbolji primjer...)
Ma ne mora znat, vano je znat srat.
Nije iscurilo ni mjesec dana od proslave mog 42. roendana. Vrijeme leti kao kuni ljubimci iz
stanova pred godinje odmore. Rekapitulirao sam ivotne tokove. Ispred mene je smrt,
nepremostiva prepreka. to da se radi? Ako je ispred tebe zid, a ti se okreni! Pa sam se okrenuo
ivotu.
Utrostruio sam pohode na koncerte. Na one male i najmanje. Velike me glazbene zvijeri ne
zanimaju. Poderu ti gomilu para, a uglavnom ispljunu prancu. Jebe ti i specijalne kerefekte,
pedeset tona opreme u desecima kamiona, pozornice koje su vei pothvat od Peljekog mosta.
Dua trai ono to njezina dva ogledalca vlai. U etvrtak sam se tako naao na koncertu
udnorea (http://www.myspace.com/cudnoredje/music/songs ) u Booksi. ovjek s gitarom,
darom za stih i lagano povienom temperaturom. Doao je svirati. Pjesme o seviseru aparata za
kavu, o djeliteljima letaka, o ljudima, udima i udima. 'Hvala od srca', savrena, duhovita, ivotna
pjesma sklepana od obavijesti na oglasnim ploama po zagrebakim stambenim zgradama.
Koncert pred petnaest ljudi. To je doivljaj koji se pamti. udnoree, hvala. Od srca.
Osim to su mi koncerti promukali ivotne sokove, potaknuli su me i da munem glavicom.
Doao sam do zakljuka da sviranje kupcu ulaznice u pravilu nije rad. Zato? Bend izae na
pozornicu, odradi svoje i pokupi se u bekstej. Bend je izvoa radova. Mi, publika, naruitelji,
platili smo ih kupnjom ulaznica. I onda mi, oduevljeni svirkom, ponemo urlikati da hoemo jo.
Bend istri na pozornicu i opali bis, dva, tri. Daj si zamislite sljedeu situaciju. Maleru Gustavu
platio sam da mi olii kuu za sumu novaca. Maler Gustav uzima stvar u svoje majstorske ruke i
natracka mi zidove bojom po mom eifu, dakle po mjeri farbenblinda. Maler Gustav baca se na
posao, radi punom parom. Javlja da je gotov. Dolazim za pet minuta, sjedio sam tri dana u kafiu
pored kue, maler Gustav lagano posprema etke i drugi alat, hoe ovjek u birtiju na pivo,

zasluio je. Ali ne, ja sam oduevljen radom malera Gustava i dreim se da hou jo, slinim i
daem da hou jo i da mi ofarba zidove u vikendici na obroncima Medvednice. I maler Gustav,
ni pet ni est, sjeda u svoj kombi registriran zadnji put jo dok je SFRJ bila iva te pii farbat moju
viksu. Halo?!
Daj, brate Denis, pii o emu zna, okani se fulozofije.
Znam da zahvaljujui emisijama na zahtjev Nedjeljom u dva gledam petkom u pola noi. Pa sam
aktualan kao Baanska ploa. Kao to znate, prije tjedan je dana gostovala Mima Simi,
spisateljica, glazbenica i filmska kritiarka. Znam u kakvoj vukojebini ivimo, ali svejedno sam
ostao frapiran reakcijama puanstva na portalu jedne velike dnevne tiskovine (razlika izmeu
velikih dnevnih tiskovina na kiosku i moje male dnevne tiskovine koja izlazi da bi zavrila u wc
koljci, meni je sve manja). Mislim da je dovoljno spomenuti da je umjesto dobrog dijela misli vrlih
komentatora stajalo deleted by admin. Pored niza drugih gadosti, dobar se dio onih koji ljube
blinjega svoga obruio na Mimino spominjanje Isusa. Da odakle njoj pravo uzeti si za pravo da
govori o tome to bi Isus uinio ili ne bi uinio? Otkud ona, i kud ba ona, to zna? Blasfemija!
Dajem si za pravo da kaem: Isus ti mater i dobrog dijela ovog, ne naroda nego nakota...
Mima nema pravo znati, ali zato pater Ivan Manduri ima pravo znati da Isus voli pedere ak i
vie nego to ih voli on, pater, ali da on, Isus, ba kao i pajdo mu pater, nije za to da se pederi
meusobno ene.
Pa pas mu pater, normalno, to se ja udu udim kad su i uda mogua, a ovo nije ama ba
nikakvo udo, on i Isus vjerojatno su sjedili u istoj klupi kad se pisala kolska zadaa na temu
Sveti Peder. Ovaj je ak i prepisivao od patera. Uiteljica je Isuseka nekoliko puta opomenula,
ak jednom i opalila ibom po prstima. Ali ovaj je nije posluao, nego je nastavio grozniavo
kicati u paterovu biljenicu. Pa pater zna. Jer su to u stvari paterove rijei koje je bogec prepisao
od njega.
A tek stanovita nazovikolumnistica koja je oprala Mimu Simi jer se, o kakvog li grijeha, pojavila
na nacionalnoj televiziji nepoeljana i nenaminkana. I strano je mui to Mima izgleda kao
mukarac (bajdvej, meni Mima Simi ne izgleda kao mukarac, a sve da i izgleda, who cares?). A
ona voli vidjeti ene koje dre do sebe i znaju to ele od ivota (Mima S., jelte, vjerojatno zato
to ima razbaruen look ne dri i ne zna), rijeju, JAKE ene (jake su prema kolumnistici valjda
samo one koje mogu nositi desetak kilograma make upa na sebi). Nisam trebao potroiti niti
ovoliko rijei na ovo, ali hajde, moje su rijei jeftine, nije bed. Izraunao sam nedavno, kartica
moga teksta vrijedi oko tri kune, plus minus koja lipa.
Saalite se nad onima kojima je bitnije kako izgleda onaj koji govori nego ono to govori, nad
onima koji sadraju uma pretpostavljaju sadraj toaletne torbice...
Nisu to niti Isusove rijei, a niti su paterove. Moje su.
Objavljujem kolumnu, bjelodano je, i odjavljujem se. Do nekog sljedeeg puta madre lanka,
ostajte mi zdravog razuma.

Denis Giljevi