Ali za Briana nije bilo druge ţene — ili bar ne još.

Nekoliko

sastanaka i jedan oprezan spolni susret (vjerovao je da svi

izvanbračni spolni susreti u dobu AIDS-a moraju biti oprezni),

ali nikakve druge ţene. Naprosto je... ozdravio.

Promatrao je kako se ukrcavaju suputnici. Mlada ţena plave

kose ušla je s djevojčicom s crnim naočalama. Ruka djeteta bila

je na ţeninu laktu. Ţena je promrmljala nešto svojoj štićenici, i

djevojčica je smjesta pogledala prema izvoru zvuka, i Brian je

shvatio da je slijepa — bilo je to nešto u pokretu glave. Ĉudno,

pomislio je, da tako sitne geste mogu reći toliko toga.

Anne, pomislio je. Ne bi li morao misliti na Anne?

No njegova umorna svijest stalno je pokušavala otkliziti od te

teme — od Anne, koja mu je bila ţena, Anne, jedine ţene koju je

ikad lupio u bijesu, od Anne, koja je sad bila mrtva.

Sad bi mogao krenuti na predavačku turneju; mogao bi

govoriti na skupovima razvedenih muškaraca. Kvragu, zašto ne

i razvedenih ţena? Tema bi bila razvod i umijeće praštanja.

Optimalan je trenutak za razvod razdoblje što slijedi ubrzo iza

četvrte godišnjice, rekao bi im. Uzmimo moj slučaj. Sljedeću sam

godinu proveo u pravom čistilištu, stalno se pitajući za koliko sam od

toga kriv ja, a koliko ona, pitajući se koliko je dobro a koliko zlo toliko

inzistirati na djeci — a među nama je to bila krupna stvar, nije tu bilo

ničeg dramatičnog, u stilu droga i preljub, već samo stara pjesma na

temu djeca-nasuprot-karijeri — i onda kao da je u mojoj glavi ono

ekspres-dizalo u kojemu je bila Anne, propalo u dubinu.

Da. Propade u dubinu. A posljednjih nekoliko mjeseci na nju

zapravo nije ni mislio... pa čak ni kad bi dospijevao mjesečni

alimentacijski ček. Bila je to vrlo razumna, vrlo civilizirana

svota; Anne je i sama godišnje zarađivala osamdeset tisuća,

bruto. Isplaćivao je njegov odvjetnik, i to je bila samo još jedna

stavka u mjesečnom izvještaju što bi ga dobivao, mala stavka od

dvije tisuće dolara, ugurana između računa za struju i otplate

zajma na stan.

Gledao je kako prolazom između sjedala prolazi mladac,

koračajući kao na gumenim zglobovima, s violinskom kutijom

pod mišicom i ţidovskom kapicom na glavi. Doimao se i

nervozno i ushićeno, pogled mu je bio pun budućnosti. Brian

mu je zavidio.

Za posljednje godine njihova braka među njima je bilo

mnogo i gorčine i gnjeva, i onda, moţda četiri mjeseca prije

kraja, dogodilo se ono: ruka mu je pošla prije nego što je glava

stigla reći ne. Toga se nije volio ni sjećati. Na zabavi je bila

cugnula malo previše, a kad su se vratili kući, zaista se bila

okomila.

Ne davi me više s tim, Briane. Daj mi mira. Nemojmo više o djeci.

Ako ti je potreban spermogram, idi doktoru. Moj je posao propaganda,

a ne pravljenje djece. Dosta mi je više svih tih tvojih mačističkih

sranja...

I tada ju je pljusnuo, ţestoko, po zubima. Taj joj je udarac

brutalnom oštrinom presjekao posljednju riječ. I stajali su tako, i

gledali se u stanu u kojem će ona kasnije poginuti, oboje i

šokiraniji i uplašeniji no što će to sebi ikada priznati (osim

moţda sada, dok sjedi u sjedalu 5A i gleda kako se ukrcavaju

putnici za let 29, i kada to priznaje, kada to sebi napokon

priznaje). Uhvatila se za usta, iz kojih je potekla krv. Ispruţila je

prste prema njemu.

Ti si mene udario, rekla je. U glasu joj nije bio bijes, nego

čuđenje. Najednom mu se po glavi počela motati misao da je to

moţda prvi put da je netko ijedan djelić tijela Anne Quinlain

Engle dodirnuo ljutitom rukom.

Da, rekao je on. Kako si samo pogodila. A mogu to i opet, ako ne

začepiš. Nećeš me više, ljubavi, mlatiti tom svojom jezičinom. Stavi si

na nj lokot. Velim ti to za tvoje dobro. Prošla su ta vremena. A ako ti u

kući treba netko za mrcvarenje, kupi si psa.

Brak je šepesao još nekoliko mjeseci, ali je zapravo bio gotov

onoga časa kad je Brianov dlan stupio u britak doticaj s kutom

Anninih usana. Ona ga je izazvala — Bog mu je svjedok da ga je

izazvala — pa ipak bi mnogo dao da moţe vratiti tu jednu

jedinu bijednu sekundu.

Kad su počeli dokapavati i posljednji putnici, on je baš

razmišljao, i to gotovo opsesivno, o Anninu parfemu. Sasvim se

jasno sjećao mirisa, ali ne i imena. Kako je ono bilo? Lissome?

Lithesome? Lithium, za Boga dragoga? Ime kao da mu je plesalo

nadohvat To ga je izluđivalo.

Kako mi nedostaje, pomislio je. Sad, kad je zauvijek otišla, tako mi

nedostaje. Zar to nije zapanjujuće?

Lawnboy (Vrtlar)? Nešto tako blesavo?

O, dosta, rekao je svom umornome mozgu. Daj stavi čep u to.

Dobro, sloţio se mozak. Nema frke; ja mogu i prestati. Mogu

prestati kad god hoću. Ili je moţda bio Lifebuoy (Spasilačka plutača)?

Ne — to je sapun. Pardon. Lovebite (Ljubavni ugriz)? Lovelorn

(Ljubavna čeţnja)?

Brian je zakopčao pojas, zavalio se u naslonjač, zatvorio oči i

onjušio parfem koji nije znao točno imenovati.

I baš mu se tada obratila stjuardesa. Naravno: Brian Engle je

bio razvio teoriju da su ih naučili — na strogo tajnom

postdiplomskom kursu, zvanom moţda Zezanje gusaka —

kako najprije moraju pričekati da putnik sklopi oči, i tek mu

onda ponuditi neku ne baš ţivotno vaţnu uslugu. I naravno,

moraju se najprije uvjeriti, izvan granica razloţne sumnje, da je

putnik duboko zaspao, i tek ga onda probuditi i upitati treba li

mu jastuk ili pokrivač.

"Oprostite..." otpočela je, pa stala. Brian je vidio kako joj oči

idu od epoleta, preko crnoga sakoa, pa sve do šilt-kape, s

besmislenim kajgana-uzorkom, što je leţala na praznome

mjestu do njegova.

Još je jednom promislila, pa ponovno počela.

"Op