PSIHIJATRIJA SA MEDICINSKOM PSIHOLOGIJOM: ISPITNA PITANJA

bijeli 1-19: jedno pitanje

žuti 20-39: jedno pitanje
crveni 40-65: dva pitanja
plavi 66-76: jedno pitanje

Uvod u psihijatriju
1. Psihologija, psihopatologija i psihijatrija: terminološka razjašnjenja....3,4 (1,5)
2. Razlikovanje normalnog i patološkog.....4,5 (1)
3. Psihička zrelost i psihičko zdravlje.....5,6 (1,5)
4. Psihijatrijski modeli – paradigme....6,7 (1,5)

Medicinska psihologija i psihopatologija

5. Opažanje i poremećaji opažanja....8,9 (1,5)
6. Pažnja i poremećaj pažnje.....9,10 (1,5)
7. Pamćenje i poremećaj pamćenje.....11,12,13 (2,5)
8. Mišljenje i poremećaj mišljenja i govora....13,14,15,16 (2,5)
9. Svijest i poremećaj svijesti, stanja svijesti, budnost i spavanje, san i snovi...16,17, 18, 19, 20 (4,5)
10. Doživljavanje vlastite ličnosti i poremećaji.....20,21 (1)
11. Inteligencija i poremećaji inteligencije.....21,22,23,24 (3,5)
12. Nagoni i poremećaj nagona.....25, 26, 27, 28, 29, 30, 31 (7,5)
13. Seksualnost i poremećaji seksualnosti....32,33,34,35 (3)
14. Afektivitet, poremećaj afekta.....35,36,37,38 (3)
15. Volja, poremećaji volje i pokreta.....38, 39,40,41 (3,5)
16. Osnovne smjernice za procjenu ličnosti....42, 43, 44, 45 (3,5)
17. Psihoterapijski pristup, empatija, slušanje, transfer i kontratransfer.......45, 46,47,48,49,50 (5)
18. Reakcija bolesnika na bolest.....50 (1)
19. Odnos ljekar-pacijent...51 (0,5)

Opšta psihijatrija
20. Povijesni razvoj stavova o etiologiji duševnih poremećaja.....51,52 (1)
21. Etiologija i naučni osnov psihijatrije....52,53,54,55 (3)
22. Genetika u psihijatriji.....55,56,57 (1,5)
23. Neurobiologijski doprinosi u etiologiji mentalnih poremećaja....57,58,59 (2,5)
24. Psihodinamsko razumijevanje nastanka mentalnih poremećaja...59,60,61,62,63,64 (5)
25. Psihoanalitička teorija i neuronauka.....64,65 (1,5)
26. Istraživanja u psihijatriji......65,66,67 (2,5)
27. Psihijatrijska epidemiologija...67,68,89 (2)
28. Istraživanja u psihoterapiji....70 (1)
29. Dijagnoza i klasifikacija u psihijatriji....71,72,73,74,75 (4,5)
30. Znakovi i simptomi psihičkih poremećaja....78 (0,5)
31. Dijagnostički postupci u psihijatriji....78,79,80,81 (3)
32. Psihijatrijski pregled.....81,82 (1)
33. Klinički intervju, psihijatrijska historija bolesti, psihički status....83,83,84,85,86 (4,5)
34. Psihodijagnostika.....86,87,88,89,90,91 (5)
35. Klasifikacija psihičkih poremećaja....75,76,77 (2,5)
36. Somatska terapija psihičkih poremećaja.....91,92, 93, 94, 95,96,97,98 (7)
37. Psihoterapija......98,99,100,101, 102 (4)
38. Psihoterapijske mogućnosti kod teških duševnih bolesti....102,103 (2)
39. Socioterapijske metode u rehabilitaciji duševnih bolesnika...104, 105 (2)

Specijalna psihijatrija
40. Organski i simptomatski duševni poremećaji.....106, 107,108,109,110,111,112, 113 (7,5)
41. Mentalni poremećaji izazvani psihoaktivnim tvarima....113-125 (12,5)
42. Shizofrenija (Šizofrenija).....126, 127, 128, 129, 130, 131 (5,5)
43. Shizoafektivni poremećaji....131 (0,5)
1
 44. Perzistirajući sumanuti poremećaji...131, 132 (1)
45. Poremećaji raspoloženja...132, 133, 134 (2,5)
46. Neurotski poremećaji.....134,135,136, 137 (2,5)
47. Anksiozni poremećaji...137,138 (2)
48. Stresom uzrokovani poremećaji....139,141 (2)
49. Somatoformni poremećaji...140, 141 (1)
50. Normalno i patološko žalovanje....142,143 (1,5)
51. Posttraumatski stresni poremećaj....143, 144, 145 (3)
52. Poremećaji hranjenja....146, 147 (1,5)
53. Psihoseksualni poremećaji...148 (1)
54. Poremećaji ličnosti....149, 150,151,152,153 (5)
55. Psihijatrijske bolesti i problemi ponašanja u osoba zaostalih u psihosocijalnom razvoju..154, 155,156 (3)
56. Kliničke manifestacije psihopatologije razvojne i adolescentne dobi....157-167 (11)
57. Poremećaji spavanja i budnosti....168, 169, 170, 171 (3,5)
58. Umišljeni bolesnik....171, 172 (1)
59. Psihijatrijski komorbiditet.....172, 173 (1)
60. Hitna stanja u psihijatriji....173, 174 (1)
61. Krizna stanja....174, 175 (1)
62. Suicidi i suicidalno ponašanje.....175, 176, 177 (3)
63. Multikulturalni aspekti psihijatrije....177, 178 (1,5)
64. Simuliranje psihičkih poremećaja....178,179 (1,5)
65. Gerontopsihijatrija....180, 181, 182 (2,5)

Interdisciplinarni aspekti psihijatrije

66. Suradna psihijatrija-psihosomatska medicina...182, 183, 184 (2)
67. Psihijatrija u zajednici.....184, 185 (1)
68. Sudska psihijatrija....185, 186, 187 (2,5)
69. Psihijatrija u zatvorskom sistemu.......187, 188,189 (1,5)
70. Posao kliničkog psihologa u psihijatriji...189 (0,5)
71. Uloga medicinske sestre u radu s duševnim bolesnicima....190 (0,5)
72. Socijalni rad u psihijatriji....190, 191 (1)
73. Etika i duševno zdravlje....191 (0,5)
74. Duhovno i duševno u psihijatriji....192, 193 (1)
75. Duševni poremećaji i stigma...193, 194 (1)
76. Pravni aspekti psihijatrijske zaštite...194, 195 (1,5)

2
 UVOD U PSIHIJATRIJU
1. PSIHOLOGIJA, PSIHOPATOLOGIJA I PSIHIJATRIJA: TERMINOLOŠKA
RAZJAŠNJENJA I ODNOSI

Termin psihologija sastavljen je od grčkih riječi psyche (znači duh ili duša) i logos (koja u obliku logija u
složenicama znači znanost, učenje) pa je psihologija, prema tome, nauka, znanost o duši, što je ujedno i
njezina najstarija definicija.

Termin psiha, duša, označava ukupnost individualnog mentalnog svijeta, totalnost psihičkih funkcija i
determinanti ponašanja. Specijalno u teologiji još označava i besmrtni, nematerijalni princip života u čovjeku
koji ga veže sa Bogom.

Psihologija je nauka o psihičkim fenomenima, osobinama i strukturama u njihovim

mnogostrukim i uzajamnim vezama s fizikalnim, fiziološkim i socijalnim uvjetima i učincima. Psihologija
proučava psihički život ili psihičku stvarnost. U psihologiji se pod stvarnošću podrazumijeva kako spoljna
(fizička) tako i unutarnja (psihička) stvarnost.
Psihičku stvarnost, tj. psihički život čine psihički procesi i psihičke osobine:

Psihički procesi kod ljudi mogu biti:

 intelektualni ili kognitivni (spoznajni) procesi kao što su opažanje, mišljenje, učenje, pamćenje;
 mogu biti emocionalni procesi ili osjećanja;
 mogu biti konativni ili voljni procesi kao što su motivacija i voljne radnje.

Pod psihičkim osobinama podrazumijevamo relativno trajne osobine pojedinica, kao što su navike,
sposobnosti, temperament, potrebe, interesi, i druge osobine ličnosti.

TERMINOLOŠKA RAZJAŠNJENJA (JV)

Čitajući literaturu iz oblasti medicinske psihologije, opšte psihopatologije i psihijatrije student se suočava sa
nizom trminoloških problema. Nepoznavanje tih problema može dovesti do zbrke u pojmovima. Uzroci
problema su mnogobrojni:
1. Za veliki broj pojmova još ne postoji odgovarajući termin (naziv) u našem jeziku, pa se koriste nazivi iz
svjetske literature koji su većinom grčkog i latinskog porijekla. Za prevazilaženje ovog problema u toku
učenja nekog pojma sa stranim nazivom, treba naučiti i etimologiju naziva. Na primjer: amnezija je
nesjećanje na određeni period u prošlosti. Riječ amnezija je grčkog porijekla: mnezis = sjećanje, a =
bez, nema. Napominjemo, da grčka riječ anamnezis znači isto tako sjećanje.

2. U literaturi i kliničkoj praksi se mnogo upotrebljavaju sinonimi. Sinonimi su različiti nazivi koji
označavaju isti pojam. U našim udžbenicima, monografijama, člancima i historijama bolesti, za pojam
osjećanja koriste se slijedeći nazivi – sinonimi: emocija, efekat, forija, timija, čustvo, ćud, ćudored,
afektivitet, osjećaj. Drugi primjeri: za pojam duše se u literaturi koriste grči nazivi psihe i frenos i latinski
nazivi mens i anima. Tako je naziv psihologija nastao od grčkih riječi psihe = duša i logos = nauka, a naziv
shizofrenija od grčkih riječi frenos = duša i shiza = rascjep.

3. Mnogi izrazi su homonimi. Homonimi su izrazi koji označavaju različite pojmove. Tako, na primjer, izraz
svijest označava više pojmova. Posebno podvlačimo izraz duševna bolest koji je u kliničkoj praksi stekao
dvosmisleno značenje. Kao širi pojam označava sve psihijatrijske entitete tj. sve bolesti koje izučava
psihijatrija. Kao uži pojam označava samo jedan broj oboljenja (psihoze).
4. Za mnoge pojmove postoje adekvatni izrazi u našem jeziku, ali se isti rijetko koriste, već se više koriste
strani izrazi. Na primjer, duša (psiha), zloupotreba (abuzus), odvratnost (averzija) nemir (agitacija),
prilagođavanje (adaptacija), otuđenje (alijenacija), strašljiv (anksiozan), neprijateljski (animozan,
hostilan), čudan (bizaran), nesanica (insomnija), proždrljivost (bulimija), slaboumnost (oligofrenija),
razgovor (intervju, verbalni kontakt) nemoć (impotencija) itd.
3
Medicinska psihologija (Psihološka medicina) je medicinska znanost koja u središtu svog interesa ima
doživljaje pacijenta i liječnika, njihov međusobni odnos i odnos pacijenta premasvojoj bolesti
Psihopatologija (nauka o bolesnim duševnim pojavama, duševnim bolestima) je grana psihologije koja se
bavi naučnim istraživanjem uzroka, simptoma i toka različitih psihičkih poremećaja i odstupanje od
uobičajenog doživljavanja i ponašanja, odnosno izučava simptome i sindrome mentalnih oboljenja.

Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi etiologijom, patogenezom, kliničkom slikom,

dijagnostikom i liječenjem psihičkih bolesti.

2. NORMALNO I PATOLOŠKO U PSIHIJATRIJI

Čovjek je najmanje spreman da pogleda samog sebe, da u vlastitim osjećanjima i motivacijama potraži
razlog za svoje strahove za iskrivljeno viđenje sebe i svoje okoline. Bojazan čovjeka da se oči u oči suoči
sa duševnom poremećenošću, kao jednoj od svojih mogućnosti i njegova nespremnost da pogled zadrži
na svom unutrašnjem, duhovnom i duševnom prostoru samo su neki od razloga zašto ljudi na udaljenosti
drže duševno poremećenog čovjeka:
– zatvaraju ga u zgrade sa rešetkama,
– izoluju ga u posebna naselja,
– pristupaju mu zanimajući se prvenstveno ili čak isključivo za vrstu biohemijske
perturbacije u njegovom mozgu.

TRI TIPA PSIHIJATRIJSKOG POJMA BOLESTI (Jaspers)

1. bolest se određuje kao somatski proces: Nalaz na mozgu uopšte ne mora u svakom slučaju imati veze sa
nekim psihičkim poremećajem, a sa druge strane moždane promjene mogu biti posljedica primarnih
psihičkih procesa.

2. bolest se određuje kao poremećaj osnovnih psihičkih funkcija – elemenata duševnogživota (pamćenje,
mišljenje, volja, afektivitet...): U kontekstu ovakvog određenja duševno zdrav čovjek kao i poremećen
pojavljuje se u upućen isključivo na samog sebe, izolovan u vlastitom biću. Ali, čovjek je po prirodi stvari
biće u relaciji.

3. On je u nerazlučivoj vezi sa svijetom u kome živi. Duševno poremećen čovjek je poremećen upravo u
značenju i po značenju svog odnosa prema vlastitoj ličnosti, drugim ljudima, prema objektima prirodne i
društvene stvarnosti.

4. bolest se pojavljuje kao jedna varijacija ljudskog bića u većem ili manjem odstupanju od normalnog
obrasca toga bića: Pošto još ne postoje pouzdana i valjana mjerila aspekata personaliteta u kliničkoj
praksi primjenjuje se jednostavan pragmatičankriterijum: ličnost je poremećena kada stvara patnju samoj
sebi ili drugim ljudima.

ABNORMALNO PONAŠANJE

1. Statistička rijetkost: Jedna od odrednica abnormalnog ponašanja je da je ono rijetko. Normalna krivulja
pokazuje da je većina ljudi u sredini kada se radi o bilo kojem obilježju, a to znači da se vrlo malo ljudi
nalazi na jednom ili drugom kraju. Statistička rijetkost izravno se koristi u dijagnozi mentalne retardacije
(IQ<70).
2. Kršenje normi: Drugo je stajalište da je abnormalno ponašanje sve ono što krši društvenenorme i prijeti ili
izaziva nelagodu onima koji mu prisustvuju.
3. Lična patnja: Abnormalnost uključuje pojam lične patnje. Ljudsko je ponašanje abnormalno ako u
ljudima izaziva jaku patnju i bol.

4. Onesposobljenost ili teškoće u funkcionisanju: Još jedan dio abnormalnog ponašanja jeonesposobljenost,
4
 što znači da je osoba zbog poremećaja nesposobna ostvariti neki cilj. Međutim, mnoga obilježja koja se u
nekim okolnostima smatraju nedostatkom ne ulaze u područje abnormalne psihologije.
5. Neočekivanost: Jedan od sastavnih dijelova definicije abnormalnosti je to da je ona neočekivana. Naime,
oblici abnormalnog ponašanja neočekivani su odgovori na okolinskestresore.

3. PSIHIČKA ZRELOST I PSIHIČKO ZDRAVLJE

Devet oblasti ličnosti koje treba uzeti u obzir pri procjeni zdravlja i zrelosti jedne ličnosti:
1. Totalni akcioni sistem (fizički razvoj pojedinca, polna interesovanja, zdravlje, izvori napetosti, reakcije na
ispitivanje i intervju);
2. Briga o sebi i navike (jedenje, spavanje, kupanje, odijevanje, održavanje sobe i radne navike):
3. Emocije (opšta procjena adekvatnosti emocionalnih reakcija, ljutnja, zabrinutost i tipični strahovi,
humor, afektivnost, samopotvrđivanje i način izražavanja osjećanja);
4. Razvoj selfa (razvoj selfa u cjelini, samovrjednovanje, želje i namjere, budućnost);
5. Interpersonalni odnosi (majka-dijete, otac-dijete, odnosi djeteta sa braćom i sestrama, rođacima,
prijateljima istog pola, prijateljima suprotnog pola i uključivanje u aktivnosti koje su karakteristične za
uzrast kome dijete pripada);
6. Aktivnosti i interesi (aktivnost van kuće, u kući, klubovima i kampovi, čitanje, radio, televizija, film);
7. Život u školi (opšta procjena, školski predmeti i rad, odnosi sa nastavnicima);
8. Etička osjećanja (pravda, nepravda, osjećanje korektnosti, racionalnosti, poštenja);
9. Filozofski pogled na svijet (vrijeme, prostor, život i smrt).

PET TRENDOVA KOJI KARAKTERIŠU ZDRAVU LIČNOST

1. Povećana stabilnost organizacije ličnosti. Indikatori za procjenu su: smanjena impulsivnost i nagonska
usmjerenost ponašanja, pojačana kontrola kognitivnih obrazaca, povećana otpornost na stres i očuvanje
ega-identiteta;
2. Povećana sposobnost integracije novih informacija. Procjenjuje se na osnovu: otvorenosti iskustva za
nove sadržaje, sposobnosti za novu organizaciju i reorganizaciju iskustva u slučaju kvalitativno novih
informacija o sredini;
3. Povećani alocentrizam. Alocentrično organizovana osoba je ona koja je u stanju da uspostavi
ravnotežu između zahtjeva fizičke i socijalne realnosti i vlastitih (auto- centričnih) potreba;
4. Povećano simboličko predstavljanje iskustva. Suština ovog svojstva zrelosti je u čovjekovoj sposobnosti da
uopštava iskustvo, a samim tim da predviđa i planira. Mentalne operacije su simultano usmjerene i na
prošlost i na budućnost, što znači da se zrela osoba uspješno koristi iskustvom iz prošlosti, primjenjujući
stečenu spoznaju u planiranju budućeg ponašanja;
5. Povećana autonomija. Odnosi se na autonomiju u odnosu na trenutnu situaciju, trenutni motivacioni sklop,
kao i autonomiju u odnosu na aktuelne persuazivne uticaje, tj. sugestiju drugih, rane konflikte i iracionalne,
nesvjesne motivacione uticaje.

KONCEPCIJA DUŠEVNOG ZDRAVLJA

1. Odsutnost duševne bolesti: Dolazi iz psihijatrije: Ako osoba ne pokazuje nikakve psihopatološke
simptome koji se navode u DSM ili MKB klasifikaciji, onda je ona psihički zdrava.
2. Primjereno društveno ponašanje: Dolazi iz biheviorizma: Ako se osoba ponaša u skladu sa društvenim
normama onda je ona psihički zdrava.
3. Sloboda od tjeskoba, osjećaja krivnje i konflikata: Dolazi od Freuda: Zdrave osobe imaju zdrav osjećaj
krivnje i oslobođene su od unutarnjih konflikata, tj. neuroza.
4. Lična kompetencija i sposobnost samokontrole: Dolazi iz motivacijske psihologije: osoba je sposobna
disciplinirati sebe i usmjeriti svoju energiju na aktivosti za koje je kompetentna i koje su produktivne.
5. Prihvaćanje sebe i sposobnost samoaktualizacije: Dolazi od Rogersa – osoba je našla
ravnotežu između stvarnog “ja” (selfa) i idealnog “ja” i okoline.
6. Integritet ličnosti: Allport smatra da duševno zdravlje čini pravilna, hijerarhijska struktura psihofizičkih
sustava ličnosti, koji su integrirani u jednu dominirajuću cjelinu.
7. Otvorenost za nove informacije i sposobnost prilagodbe novim iskustvima. Dolazi iz socijalne psihologije:
Ako osoba otvoreno i fleksibilno prihvaća nove informacije, onda je psihički zdravija od osoba koje na
nove informacije reaguju rigidno i zatvoreno.
5
 4. PSIHIJATRIJSKI MODELI-PARADIGME

Paradigma je skup osnovnih pretpostavki koje određuju naučno područje.Ona predstavlja okvir, pristup, učenje u
kojima naučnik promišlja i istražuje. Paradigma određuje koji će se faktri pratiti, koje će se metode upotrijebiti, koji
problemi će se istraživati i na kraju na koji način će se objašnjavati dobiveni rezultati. Najvažnije paradigme u
psihijatriji su:
-biološka (traga za uzrokom duševne bolesti u nizu laboratorijskih i neuroimaging tehnika, a savremena
psihofarmakologija određuje najbolji mogući lijek)
-psihoanalitička (počiva na predpostavci da psihopatološki fenomeni proizilaze iz nesvjesnih konflikata)
-bihevioralna (počiva na pretpostavci da se sve uči, pa i abnormalno ponašanje)
-kognitivna (proušava kako ljudi kroz misaoni tok strukturiraju svoja iskustva dajući im smisao i kako oblikuju
konačne misaone produkte).

Animalni model (se u psihijatrijskim istraživanjima koristi manje, zbog toga što se neki psihijatrijski poremećaji ne
javljaju kod životinja-bitan je za istraživanje anksioznosti, stresom uzrokovanih poremećaja, poremećaja
raspoloženja)

1. BIOLOŠKI MODEL (PARADIGMA)

Biologijski pristup u psihijatriji zasniva se na uvjerenju kako se u osnovi mnogih duševnih bolesti nalaze poremećaji
različitih bioloških procesa i funkcija koje je moguće korigovati biologijskim metodama liječenja. Ovdje navodimo:
– Osnove biologijskog pristupa u psihijatriji (mj)
– Genetika duševnih bolesti
– Biohemija duševnih bolesti
– Neuroendkrinologija duševnih poremećaja
– Neuroimunologija duševnih poremećaja
– Neuropsihofiziologija duševnih poremećaja
– Hronobiologija duševnih poremećaja
– Istraživanja duševnih bolesti tehnikama vizualizacije mozga ("brain imaging")

2. PSIHODINAMSKI MODEL (PARADIGMA)

Psihodinamski pristup u psihijatriji uveo je Sigmund Freud. Uz svjesno poimanje stvarnosti, uvdi se i pjam
nesvjesnog. Ovaj pristup ima nekoliko obilježja:
– Psihoanalitički model ličnosti
Mehanizmi odbrane: ptiskivanje, knverzija, regresija, intrjekcija i identifikacija, projekcija i negacija.
– Razvoj ličnosti-tri najvažnije faze razvoja ličnosti:oralna, analno-uretralna i edipalna (infantilna, genitalna)
faza
– Psihoterapija- terapija zasnovana na psihodinamskim principima (psihanaliza).

3. SOCIDINAMSKI (SOCIJALNI) MODEL (PARADIGMA)

Tu ubrajamo:
– Osnove sociodinamskog pristupa u psihijatriji
– Socijalni činioci i bolest (kultura, subkultura, društvena zajednica, okolina u kojoj pojedinac živi, radno mjesto i
zanimanje, društvene kategorije-klase, mjesto stanovanja i stan, obitelj, međuljudske veze).
Sociodinamski pristup obuhvata proučavanje, odnosno utjecaj psihički poremećenog ili bolesnog čovjeka na bližu
ili daljnju okolinu i obratno, te utjecaj socijalnih činilaca na nastanak, kliničko ispoljavanje, tok i ishod duševnih
poremećaja.

Stres je ishod djelovanja opterećenja i reakcije pojedinaca na to opterećenje. Nespecifične surazličite duševne
reakcije na gubitak (npr. bračnog druga). Opterećenje samo po sebi još ne uzrokuje bolest.
Pojam krize je više neutralan nego pojam stresa. Krizne situacije mogu, ali ne moraju dovesti do bolesti (npr.
gubitak bračnog partnera ili posla).

6
Medicinska psihologija i psihopatologija

5. OPAŽANJE I POREMEĆAJI OPAŽANJA

Opažanje ili percepcija je kognitivna funkcija. To je saznajna psihološka funkcija kojom se organizam
osposobljava da primi i prerađuje informacije i da održava dodir sa spoljnom i unutarnjom realnošću. To je
psihički proces gdje su svjesno vezani osjeti i iskustvo.
OPAŽANJE = OSJETI + RANIJE ISKUSTVO

Osjeti (osjećaji) su najprostiji psihički procesi, koji nastaju kao rezultat djelovanja stvari ili pojava
materijalnog svijeta na čulne organe (receptore) i sastoji se u odražavanju pojedinihsvojstva tih stvari.

Draž je fizički, nadražaj fiziološki, a osjećaj psihički proces - subjektivan odraz objektivnestvarnosti. Osjećaj nastaje
u mozgu; veliki značaj igraju asocijativni putevi.
Emocionalni tok osjećaja je osjećanje. Percepcije uvijek dovode do buđenja različitih emocionalnih stanja.

RECEPTORI ili čulni organi predstavljaju posebne organe koji registruju promjene koje sezbivaju u spoljnom
svijetu, a i u našem sopstvenom organizmu.
Prema dražima koje registruju dijelimo ih na receptore za mehaničke, hemijske, toplotne isvjetlosne draži.
Prema položaju u tijelu dijelimo ih na:
-eksteroceptore, tj. receptore koji su smješteni na površini tijela i koji služe, , za primanje draži iz vanjskog
svijeta (receptori za vid, za sluh, za miris, za ukus, za dodir, za bol,za toplo i hladno);
-proprioceptore, tj. receptore koji su smješteni u mišićima i zglobovima i unutrašnjem uhu i koji služe za
primanje draži koje obavještavaju o promjenama položaja tijela i o pokretima tijela i njegovih dijelova
(kinestetski i statički receptori)
-interoceptore tj. receptore koji se nalaze u unutrašnjosti tijela i koji nas obavještavaju o promjenama u tim
dijelovima tijela i čijim posredstvom dobijamo organske ili centstetskeosjete.

Uslovi za normalno opažanje:

1. Postojanje informacija.
2. Anatomska i fiziološka ispravnost čulnog organa (receptor, sprovodnik i elementarni centar).
3. Očuvano iskustvo (engrami).
4. Normalno funkcionisanje psiho-čulnog centra (koji povezuje osjećaj sa engramima)
5. Normalno funkcionisanje mozga u cjelini (odsustvo mentalnog oboljenja)

Poremećaji opažanja (DB)

mogu biti kvantitativni (hiperestezija, hipestezija, anestezija) i kvalitativni (agnozije, iluzije i halucinacije).

Kvantitativni poremećaji opažanja

Hiperestezija (grč. hyperaesthesia) je psihološki povećana osjetljivost na neki podražaj. Nastaje u
disocijativnim stanjima, depresiji, shizofreniji, epilepsiji. Povećana osjetljivost na bol je hiperalgezija (grč.
hyperalgesia).

Hipestezija (grč. hypaesthesia) je psihološki smanjena osjetljivost na određeni podražaj. Dolazi u stanjima
intezivnog afekta, uzbuđenja i straha. Smanjena osjetljivost za osjet boli je hipalgezija (grč. hypelgesia).

Anestezija (grč. anaesthesia) je potpuna neosjetljivost na podražaj. Pojavljuje se kod disocijativnih stanja,
depresije, shizofrenije, stupora bilo koje geneze, organskih oštećenja mozga s poremećajem svijesti. Potpuna
neosjetljivost na bol jest analgezija (grč. analgesia).

7
Kvalitativni poremećaji opažanja

Agnozija je gubitak sposobnosti da se nešto osjetilom primijećeno (viđeno, slušano, opipano, mirisano ili
okušano) raspozna, razumije i pojmovno označi, a posljedica je disfunkcije sekundarnih senzornih područja u
mozgu. Bolesnik može nabrajati pojedinačne kvalitete nekog objekta, ali ga ne može prepoznati gledanjem,
slušanjem, dodirom i sl.

Iluzije (lat. illudere-igrati se, varati) je kvalitativni poremećaj opažanja kod koga su osjetni utisci koji potiču
od jednog predmeta tako izobličeni da pružaju sasvim drugu sliku stvarnosti. Dakle, kod iluzija postoji realni
podražaj. Najčešće su iluzije radi nepažnje i iluzije zbog djelovanja afekta, posebno u stanju straha ili kod
akutnoga moždanog sindroma.

Halucinacije (lat. halucinare-trabunjati, buncati) su kvalitativni poremećaji opažanja kod kojih osoba koja
halucinira opaža kao stvarno ono čega uopšte nema. Dakle, kod halucinacija ne postoji realni podražaj. One
mogu biti osnovne (jednostavne, elementarne) i složene (sastavljene, komplikovane).

6. PAŽNJA I POREMEĆAJI PAŽNJE (IP)

Pažnja je energijska psihička funkcija. Pažnja se može definisati kao usmjerenost i usredsređenost psihičke
aktivnosti na pojedine objekte ili zbivanja, ali i sposobnost njenog premještanja i pomicanja s jednog fokusa
na drugi.

Osobine pažnje:
 Obim pažnje podrazumijeva broj predmeta koji se može dovljno jasno istovremeno obuhvatiti (5-6
predmeta u stotinki sec.)
 Stalnost pažnje ograničena je na 40 do 50 minuta
 dinamičnost (usredsređenost na bifokalne ili multifokalne sadržaje; problem bifokalnosti ili
multifokalnosti objašnjava se time da je jedna radnja automatizovana);
 sposobnosti usredsređivanja psihičke aktivnosti na određene sadržaje (tenacitet, postojanost,
napetost);
 sposobnost premještanja usmjerenosti psihičke energije sa jednog na drugi sadržaj (vigilitet,
budnost, gipkost, pokretljivost ili distributivnost).

Kod nevoljne (pasivne) pažnje spoljašnji podražaji skreću našu pažnju; kod voljne (aktivne) pažnje sami
donosimo odluku da usmjeravamo psihičku aktivnost (manifestacija postojanja volje).
Voljna pažnja zavisi: od cilja, interesovanja i organizovanosti. Treba je vaspitavati. Nevoljna pažnja
zavisi: od karaktera spoljnih draži, slaganja spoljnih draži sa unutrašnjim stanjem čovjeka, očekivanje
određenih utisaka.
Sposobnost selekcioniranja i usmjeravanja mentalne energije na izdvojene elemente opažajnog polja
je proces koncentracije.

Selektivnost pažnje označava vršenje izbora pri usmjeravanju; opredjeljivanje znači usmjeravanje,
zanemarivanje, prigušenje; usredsređenost uz odstranjenje pažnje od sporednog.
Usredsređenost je često sinonim za koncentraciju, a usmjerenost za prelaženje. Mlađe dijete kraće izdrži
napor održavanja pažnje (važno poznavati u pedagogiji). U ovom kontekstu treba posmatrati i npr. sigurnost
vožnje u krivinama.
Pažnja dovodi i do određenih tjelesnih manifestacija: promjene mimike (ozbiljnost), disanja itd. Podstiču je:
spoljni činioci (intenzivnost, promjene intenziteta, prestanak, pokreti), opšte stanje organizma (tjelesno,
psihičko); specifični motivi.
Metodi za ispitivanje pažnje:
a) Po Burdonovom testu ispitivani ima za zadatak da u jednom ispisanom tekstu od nekoliko redova
precrtava, na primjer, svako slovo A ili svako drugo slovo T. Pri tome se mjeri vrijeme i broj pogrešaka.
b) Po Uiplovom (Whipple) metodu ispitivanom se daje niz slova, nepovezanih po smislu, da
ih otkriva.
8
 c) Pjeron – Tuluzovim (Pieron – Toulouse) testom pažnja se ispituje tako da se u više redova nanižu kvadrati
istih veličina s dodatnim crticama na raznim mjestima kvadrata, a ispitivani ima zadatak da precrta
kvadrat na kome su crtice ucrtane na identičnim mjestima. Sigurno je da se tom prilikom mjeri i vrijeme
za koje se određeni zadatak vrši.
d) Tahistoskopom se ispituje tako da se na aparatu za određeno vrijeme eksponiraju slova, brojevi ili riječi,
poslije čega ispitivani treba da ih ponovi onako kako ih je zapazio.
e) Slobodnim posmatranjem, naročito za vrijeme intervjua, zapaža se da li se i koliko ispitivana osoba može
da koncentriše na određeni problem i da li tom prilikom pokazuje pojačano skretanje svoje pažnje, što je
čest slučaj kod nekih duševnih bolesnika (manije, na primer).

Poremećaji pažnje:
1. Hipervigilnost: javlja se u maniji i anksioznosti (osjećaj neizvjesnosti i bliske opasnosti vodi do brzog
premještanja pažnje).
2. Hipovigilnost: javlja se kod oštećenja mozga, depresije, pospanosti; reflektira reduktivnost psihičke energije,
inaktivnost, opštu psihičku usporenost.
3. Hipertenacitet: javlja se kod depresije, SCH (naročito cenestopatično- hipohondrijskih
slika), melanholije i paranoje (usmjerenost na afektivno obojene ideje ili sumanute sadržaje).
4. Hipotenacitet: obično udružen sa hipervigilitetom; javlja se u hipomaničnih / maničnih, anksioznih
pacijenata, onih sa oštećenim CNS; reflektira redukciju psihičke energije, opštu psihičku inaktivnost ili
usporenost psihičke energije. Kod lezija CNS (i kod lakših oštećenja) dolazi do brze zamorljivosti pažnje sa
slabosti koncentracije; slično je i kod neurastenije, ali i nekih psihoza. Kod SCH je upadljiva slabost aktivne
pažnje; PASIVNA JE MANJE OŠTEĆENA; pacijenti nekad zapanje zapažanjem događaja i pojedinosti, mada
ostavljaju utisak nezainteresovanosti. Veza pažnje i percepcije potvrđuje se pojavom halucinacija kod slabe,
ali ponekad i prenapregnute pažnje.
5. Rasijanost (aproseksija): kod mlađih osoba (npr. učenik) je obično riječ o pojačanoj
vigilnosti, a kod starijih (npr. profesor) o povećanom tenacitetu.

7. PAMĆENJE I POREMEĆAJI PAMĆENJA (IP)

Pamćenje je kognitivna funkcija. Pamćenje je proces čuvanja prošlog iskustva i njegovog povezivanja sa
sadašnjošću. Spada u jednu od najvažnijih spoznajnih funkcija koja je pod znatnim utjecajem vjerovanja,
osjećanja i htijenja. Najniža je u hijerarhiji psihičkih funkcija. Stvara se kada s pažnjom posmatramo i
stvaramo neke utiske, no i izvan žiže svijesti. Omogućava da ranije opaženo (percipirano), osjećano,
zamišljeno ponovo oživimo, dovedemo u svijest.
Procesi pamćenja uključuju tri osnovne operacije: kodiranje, pohranjivanje i pronalaženje.

Kodiranje je prevođenje sirovih informacija u smislenu cjelinu koja može biti pohranjena u pamćenju.
Podaci u i oko nas djeluju na naša osjetila kao fizikalni ili hemijski podražaji.
Kodiranje tih podataka sastoji se u njihovom povezivanju u psihološke oblike koji mogu biti
mentalno reprezentirani. Pri tome obično koristimo vidne, slušne i semantičke kodove.

Pohranjivanje je zadržavanje kodiranih podataka tokom vremena.

Pronalaženje je lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraćanje u svijest. Ukoliko se vrši funkcionalno
snimanje mozga tokom pamćenja (PET, fMRI), može se vidjeti da su u procesu kodiranja najaktivnija
područja mozga u lijevoj hemisferi, a tokom procesa pronalaženja u desnoj.

Ranije se smatralo da u mozgu postoje tragovi pamćenja koji se nazivaju ENGRAMI (grčki: en=u; grafo=urezati
znakove, upisati). Reprodukcija podrazumijeva ekforisanje (ponovno oživljavanje engrama).
Danas znamo da ne postoji poseban centar za pamćenje u mozgu niti su pronađeni engrami o kojima se
raspravljalo u ranim fazama izučavanja procesa pamćenja. Danas se zna da u procesu pamćenja učestvuje cijeli
CNS i da su pored kore mozga značajne i druge anatomske strukture kao što su bazalne ganglije, talamus,
moždano stablo, mali mozak a posebno limbički sitem (hipokampus, mamilarna tijela i hipotalamus).

9
 Upamćivanje se sastoji iz dvije faze:
1. Nestabilne (bioelektrične promjene nervne ćelije) i
2. Faze retencije (stabilizacije) koju nose koloidne strukture.

S obzirom na trajanje upamćenog sadržaja razlikuju se: senzorno, kratkoročno (STM) i

dugoročno (LTM) pamćenje. Neki istraživači govore i o srednje-dugom pamćenju (ITM).

Osjetno, senzorno ili neposredno pamćenje se aktivira na podražaj receptora, traje od nekoliko desetinki
sekunde do nekoliko sekundi. Sadrži sve informacije iz okoline koje su registrovali osjetni organi. Vjeruje se
da za svako od naših osjetila postoji posebno spremište. Tako se spremište vidnih podražaja naziva ikoničko a
slušnih ehoičko pamćenje. Mali dio informacija iz senzornog pamćenja na koje se obrati pažnja ide u dalje
procesuiranje u kratkoročnom pamćenju, a ostale se gube.

Kratkoročno pamćenje ili radna memorija je sljedeće spremište informacija u kome se

pohranjuju informacije usmjerene iz senzoričkog pamćenja. Podaci u radnoj memoriji se svjesno obrađuju i
kodiraju, obično akustički, iako možemo koristiti i vizuelni kôd.
Dugoročno pamćenje je veliko spremište informacija koje sadrži sve informacije koje su nam općenito na
raspolaganju. Omogućava nam da ponovo dozivamo u misli ranije doživljene draži dugo vremena nakon što
je prestala ekscitacija neurona. Uključeno je kada podaci moraju biti sačuvani duže od nekoliko minuta, po
veličini je neograničeno a može trajati doživotno.

Funkcionalna klasifikacija pamćenja

U funkcionalnom smislu postoje dvije vrste upravljanja informacijama na osnovu čega se

govori o eksplicitnom i implicitnom pamćenju.

Eksplicitno ili deklarativno pamćenje je vrsta pamćenja koje se prilikom svjesnog vraćanja u prošlost
manifestuje u eksplicitnom (jasnom) prisjećanju ili prepoznavanju informacija, koje mogu biti izražene
(deklamovane) upotrebom govora. Izgleda da je lokalizovano jedino u neokorteksu. Imamo dva podtipa
deklarativne memorije: semantička (opća) i epizodička memorija (autobiografska).

Implicitno, nedeklarativno ili proceduralno pamćenje predstavlja skladištenje i podsvjesno prizivanje u

sjećanje vještina i odnosa kojih nismo svjesni. Manifestuje se izvršenjem (činom) prije nego svjesnim
sjećanjem, a podrazumijeva stvari koje znamo da možemo pokazati djelovanjem. Zove se implicitno
pamćenje, zato što se o njegovom prisustvu može samo posredno zaključiti posmatranjem ponašanja ili
pokreta. Ono obično sadrži kompleksne motorne vještine, kao što su hodanje, vožnja auta, sviranje,
daktilografija itd.

Kvantitativni poremećaji pamćenja

Hipermnezija: pojačana sposobnost sjećanja (anomalija sjećanja). I inače se lakše sjetimo afektivno obojenih
sadržaja. Posebno karakteristična hipermnezija se javlja kod oboljelih od PTSP-a i to u vidu intruzivnih
sjećanja i flashback epizoda. Intruzivna (eruptivna) sjećanja su ponavljajuća sjećanja na traumatski događaj u
slikama ili mislima. Flashback epizode (eng. flashback) ponovno doživljavanje traumatskog događaja
filmskom preciznošću.

Hipomnezija: smanjena ili oslabljena mogućnost sjećanja (reprodukcije). Može biti

a. selektivna (psihički uslovljena) ili b. organski uslovljena, kada se javlja uz oštećenje ostalih psihičkih funkcija.

Amnezija: nesjećanje i nesposobnost sjećanja onoga što se nama i oko nas dešavalo u određenom
vremenskom razdoblju. Zaboravnost može biti prolazna i trajna, zatim funkcionalna (psihogena, konverzivna
- kada se mehanizmima odbrane potiskuju određeni sadržaji u nesvjesni dio psihe bez oštećenja moždanog
tkiva) i organski uslovljena. Amnezija može biti:
Retrogradna amnezija se odnosi na period prije događaja koji je uzrokuje (može biti totalna i parcijalna)
Kongradna amnezija za period kada djeluje etiološki faktor
10
 Anterogradna amnezija na period poslije događaja koji je uzrokuje
Lakunarna amnezija: karakteriše je fragmentarno sjećanje
Amnezija u agnoziji: nemogućnost povezivanja osjećaja s iskustvom.

Kvalitativni poremećaji pamćenja

(paramnezije - obmane sjećanja)

Alomnezije (naknadno izvrnuto sjećanje, iluzije sjećanja). Iskrivljeno je prikazivanje u sjećanju nečega što
se u prošlosti stvarno zbilo, nečeg što je subjekat stvarno percipirao ili doživio. Pravo se sjećanje
deformiše pod dejstvom afekta (falsifikator sjećanja) i poremećenog sadržaja mišljenja.

Pseudomnezije (halucinacije sjećanja): sjećanje nečega što se nije desilo, što subjekat nije percipirao ili
doživio (npr. pod dejstvom sumanutih ideja kod maničnih ili depresivnih bolesnika).

Kriptomenzija se još naziva i nesvjesni plagijat jer osoba sa tim poremećajem tuđe misli, ideje,
zaključke, naučne ili umjetničke tvorevine nesvjesno smatra svojim.

Konfabulacije (izmišljena sjećanja): obično se odnose na amnestički period i najčešće se javljaju kod
lakunarne amnezije; njima se prikrivaju praznine u sjećanju. Javlja se kod parafrenije, Korzakovljeve
psihoze, demencije, no normalna su pojava kod djece i to se ne treba kažnjavati).

Pseudologia phantastica (patološka lažljivost, mito- manija): pacijentova sklonost i potreba

da laže (histeroidne psihopate, neurotičari).
Obmane sjećanja pod dejstvom sugestije: nesvjesnim prihvatanjem tuđe sugestije pri reprodukciji se
tuđe može doživiti kao vlastito iskustvo. Sugestibilnost je nekritično prihvatanje tuđih stavova.

Pogrešna prepoznavanja (fos rekonsans – fausse reconnaissance) podrazumjeva pogrešno prepoznavanje, neku
vrstu retrospektivnog falsifikovanja sjećanja pod uticajem nesvjesnih emocionalnih činilaca. Fenomen već viđeno
(déjà vu, čitati: deža vi), podrazumijeva pojavu da bolesnik nepoznate informacije doživljava kao da su mu već
poznate.

8. MIŠLJENJE I POREMEĆAJI MIŠLJENJA I GOVORA

Mišljenje je kognitivna psihička funkcija koja se nadograđuje na čulno saznanje i omogućava čovjeku da
shvati kauzalitet (uzročnost) u svijetu, da shvati interakciju (međusobno djelovanje) i uslovljenost svih
predmeta i pojava. Mišljenje možemo definisati i kao proces posrednog i uopštenog zahvaćanja stvari i pojava
u realnosti.
Mišljenje nam omogućava da:
– Otkrivamo ono što nije dato u perceopciji i iskustvu
– Procjenjujemo ispravnost percepcije
– Tvorimo sudove o predmetima i pojavama
– Otkrivamo (nama) do tad nepoznato
– Predviđamo buduća zbivanja
Psihički procesi u kojima se lako mogu identificirati aktivnosti mišljenja su: učenje riječi, sticanje pojmova,
prosuđivanje i zaključivanje, rješavanje problema, govor, maštanje, snivanje.
Mišljenje je povezano sa govorom. Riječi i svi drugi govorni simboli su samo forma u kojoj se izražavaju
određeni misaoni sadržaji. Ljudski je govor složeno sredstvo komunikacije, stoga je svakoj individui
potrebno dugo vremena dok njime u cijelosti ovlada. Mišljenje sazrijeva zajedno sa govorom. Oni jedno
drugo nadopunjavaju i omogućuju.
Predodžbe ili predstave su obnavljanje ranije opaženih predmeta i pojava. Ukoliko se radi o predodžbama
predmeta ili pojava koje smo ranije stvarno opažali, onda govorimo o predodžbama pamćenja. Ukoliko se radi o
takvim predstavama koje smo zamislili, a da ihprije nismo vidjeli, onda govorimo o predodžbama mašte.
11
 Pojmovi: Mišljenje kao psihička funkcija odvija se pomoću pojmova. Pojam je misao o grupi
sličnih predmeta i pojava koja sadrži njihova opšta i bitna svojstva.
Na osnovu toga, da li u mišljenju koristimo pojmove ili ne, mišljenje dijelimo na apstraktno
(pojmovno) i konkretno (bezpojmovno) koje se odvija putem opažaja i predstava.

Intelektualne operacije u procesu mišljenja ( 8 stavki) su: komparacija, analiza, sinteza, apstrakcija,
konkretizacija, indukcija, dedukcija, metoda hipoteze.Definicije za svaku nemoj čitati osim ako me pita za
neku. Samo nabrojati stavke.
Komparacija je metoda upoređivanja stvari i pojava sa već ranije poznatim stvarima i pojavama, pri
čemu obraćamo pažnju na njihove međusobne sličnosti ili razlike.
Analiza je intelektualna operacija u kojoj misaono rasčlanjujemo neku cjelinu na njene sastavne dijelove da
bismo je bolje razumjeli.
Intelektualnu operaciju suprotnu od analize kojom nastojimo da misaono sjedinimo pojedine dijelove u
funkcionalnu cjelinu zovemo sinteza.
O apstrakciji govorimo kada zanemarujemo određene dijelove ili osobine nekog predmetakoga opažamo ili
o kome mislimo a o konkretizaciji kada se ide za tim da se jedna cjelina, jedan predmet zamisli sa svim
bogatstvom sastavnih dijelova i osobina.
Indukcija je postupak u kome na osnovu više prikupljenih i provjerenih pojedinačnih činjenica donosimo
zaključak.
Dedukcija je obrnut postupak u kome zaključak za pojedinačnislučaj izvodimo iz već poznatih detalja.
Metoda hipoteze je zaključivanje na osnovu postavljanja hipoteze (pretpostavke),potvrđivanja ili odbacivanja
iste.

POREMEĆAJI MIŠLJENJA
a) Poremećaji mišljenja po formi
Opširno (okolišavo) mišljenje: bolesna opširnost; nema razdvajanja bitnog od nebitnog, važnog od nevažnog
(hipomanija, epilepsija, retardacija, demencija). Ima se utisak gubljenja veze sa determinirajućom tendencom i
ciljnom predstavom.

Viskozno (ljepljivo) mišljenje: misao zalijepljena za jednu temu (najčešće kod epileptičara).
Ubrzano mišljenje: sve do bijega (bujice) ideja. Pojačan je impuls za govor; postoji velik broj predstava; mnogo i
brzo govori (logoreja); skakanje (s jedne teme na drugu). Sreće se kod maničnih bolesnika.

Usporeno (zakočeno) mišljenje: sniženje impulsa za govor, usporen govor (bradilalija); nema promjene ciljne
predstave. Mutizam: gašenje impulsa za govor. Sreće se kod depresivnog poremećaja.

Blok misli (baraža u misaonom toku): nevidljiva prepreka u misaonom toku (SCH fenomen). Patološki blok
označava nemogućnost nastavljanja.

Verbigeracija: besmisleno ponavljanje riječi ili rečenica u odnosu na ambijentnu situaciju, prethodni ili kasniji
sadržaj govora. Spada u tzv. katatone fenomene i viđa se kod katatone shizofrenije.
Perseveracija: riječ koju su čuli ili sami izgovorili nastavljaju izgovarati ili ponavljati u daljem izlaganju (uprkos
aktivnom nastojanju da kažu nešto drugo). Znak je organskih moždanih oštećenja, premorenosti, alkoholizma.

Logoklonija: grčevito ponavljanje slogova (kod teških oštećenja moždanog tkiva).

Disocirano (rasuto) mišljenje: očuvana je svijest, poremećene asocijacije; sintatička struktura rečenice je očuvana,
ali asocijacija ne ostaje u okvirima osnovne ideje vodilje ili cilja izlaganja (determinirajuće tendence). Krajnji stepen
je salata od riječi: gomilanje riječi bez veze i reda. Sreće se kod shizofrenih bolesnika.
12
Inkoherentno mišljenje: narušena je sintatička struktura rečenica (fragmentirane su). Javlja se kod organskih ili
funkcionalnih oštećenja mozga, u snu ili narkozi.

Rasulo pojmova: dolazi do raspadanja samih pojmova. Fragmenti pojmova se mehanički spajaju pri čemu nastaju,
za okolinu potpuno nerazumljive kovanice (tzv. neologizmi).

b) Sadržajni poremećaji mišljenja

Precijenjene ideje (misli): nastaju iz čvrste afektivne veze prema određenoj stvarnosti ili problemu; vladaju
mišljenjem i pojedinac svoja viđenja ili tumačenja znatnog broja pojava saobražava i podvrgava sadržaju
precijenjenih misli.

Prisilne misli: osobi se protiv njene volje nameće neka misao (nije u stanju da joj se suprotstavi mada je osoba
svjesna njene besmislenosti).

Sumanute ideje: zablude nastale na bolesnoj osnovi, nisu u skladu sa realitetom i ne mogu se iskorigovati. Razlozi
(povodi) za nastanak ne postoje.

Paranoično strukturisane misli pokazuju sistematizovanost, jak ideoafektivni blok, misli logično
prelaze jedna u drugu (mogu indukovati okolinu: tzv. indukovana psihoza).

Paranoidno strukturisane misli pokazuju nesistematizovanost, slab ideoafektivni blok, mobilnost (spontano ili pod
dejstvom sugestije).

POREMEĆAJI GOVORA
Afazija (grč. aphasia) je potpuni gubitak govora, a disfazija (grč. dysphasia) djelimični gubitak sposobnosti
govora. Afazija može biti motorna, senzorna i potpuna. Motorna afazija znači da bolesnik razumije govor, ali
sam teško i nerazumljivo govori ili uopšte ne može govoriti. Senzorna afazija omogućuje govor, koji nije
smislen, jer bolesnik ne razumije svoj, ali ni tuđi govor. U takvoj afaziji bolesnik može koristiti neologizme
(novostvorene riječi). Usenzomotornoj (totalnoj, potpunoj) afaziji oštećeno je i razumijevanje govora i sam
govor.
Alogija (grč. alogia) je siromaštvo govora, nemoć i nesposobnost izražavanja, pri čemu bolesnik koristi
jednostavne izraze. Vidi se kod shizofrenije, demencije i u osoba s inetelektualnim teškoćama.
Mutizam (lat. mutismus) je prekid verbalne komunikacije (bolesnik jednostavno prestane govoriti). Ako
komunicira neverbalno, riječ je o mutizmu, a ako potpuno prekine komunikaciju s okolinom, to je
negativizam. Mutizam je obično shizofreni simptom. Takvo stanje treba razlikovati od selektivnogmutizma,
koji se pojavljuje u djece.
Logoreja (grč. logorrhoea) jest brzo govorenje. Očituje se u maniji, pri intoksikaciji i psihoorganskim
poremećajima. Osoba je pretjerano govorljiva, što katkad može dovesti do toga da sagovornik ne razumije
bolesnika. Logoreja je poremećaj govora, ali i mišljenja.
Bradilalija (grč. bradylalia) je ekstremno spori govor. Vidi se u depresiji i psihoorganskimoštećenjima.
Koprolalija (grč. coprolalia) je ponavljanje prostih i opscenih riječi ili fraza. Osoba koristilascivne izraze, što
može biti i kompulzivni fenomen (osoba mora izgovoriti nešto nepristojno). Pojavljuje se u poremećajima
ličnosti, sindromu frontalnog režnja, kompulzivnim poremećajima, shizofreniji.
Eholalija (grč. echolalia) je ponavljanje riječi ili rečenica koje su posljednje izgovorene. Onošto je izrečeno ili
njemu upućeno bolesnik ponavlja. Pojavljuje se u shizofreniji, intelektualnim teškoćama i Touretteovu
sindromu.
Palilalija (grč. palilalija) je ponavljanje vlastite zadnje rečenice. Obično je povezana s Touretteovim sindromom.

13
9. SVIJEST I POREMEĆAJI SVIJESTI, STANJA SVIJESTI, BUDNOST I SPAVANJE,
SAN I SNOVI

Svijest je energijska psihička funkcija. To je stanje u kojem osoba ima znanje o sebi i vlastitom doživljavanju,
o svojoj okolini te o vremenu i prostoru što omogućuje orjentaciju prema sebi, drugima, vremenu i
prostoru.Svijest je najviša psihička funkcija koja obezbjeđuje istovremeno jedinstvo i funkcionisane ostalih
psihičkih funkcija, a registruje i aktivnosti (odvijanje) čovječije psihe u cjelini.
Svijest povezuje cjelokupni duševni život objedinjujući opažanje, mišljenje, osjećanje, htjenje
i djelovanje.

Prema Jaspersu, svijest je cjelina trenutnog duševnog života i uključuje tri momenta:

1. realnu prisnost doživljavanja (nasuprot spoljašnjosti istraživanih bioloških

zbivanja),
2. rascjep, razdvajanje subjekt-objekt, razlikovanje subjektivnog i objektivnog
(subjekt je misaono usmjeren na predmete koje opaža, predstavlja, zamišlja) i
3. svijest o samom sebi (samosvijest).

U regulisanju funkcije svijesti važnu ulogu igraju sljedeći funkcionalni sistemi mozga:
– sistem regulacije budnosti i spavanja, odnosno regulacije tonusa (sistem pobuđenosti);
– sistem primanja, obrade i čuvanja informacija (sistem učenja i pamćenja);
– sistem programiranja, regulacije i kontrole složenih oblika aktivnosti.

Postoji temeljna i proširena svijest. Temeljna je svijest osjet samoga sebe u nekom trenutku i na nekom mjestu.
Proširena svijest složeni je i razrađeni osjet samog sebe. To je cjeloviti identitet osobe i isključivo je ljudska
karakteristika.

Izdvojiti ćemo 2 aspekta svijesti:

1.Budnost (medicinski aspekat)-obuhvata sposobnost održavanja budnog stanja.
2.Svjesnost (psihijatrijaski aspekat) razlikuje:
I. SVIJEST U UŽEM SMISLU-tj.uža psihijatrijska definicija:sposobnost davanja tačnih podataka o sebi
(autopsihič ka orjentacija), o drugima ljudima oko nas (alopsihička orjentacija), o vremenu (temporalna
orjentacija) i prostoru koji nas okružuje (spacijalna orjentacija).
II. SVIJEST U ŠIREM SMISLU-tj.šira psihijatrijska definicija kojanrazlikuje:
a) Predmetnu svijest-davanje inf.o predmetima oko nas,
b) Svjest o samom sebi-ima 4.elementa:svjesnost vlastite akticnosti,svjesnost jedinstvenosti vlastitog
ja, svjesnost identicnosti kontinuiteta,svjesnost sebe na jednoj a predmetnog svijeta na drugoj
strani.
Poremećaji svijesti mogu biti kvantitativni i kvalitativni.

KVANTITATIVNI POREMEĆAJI SVIJESTI/ KVANTITATIVNI POREMEĆAJI SVIJESTI

(POREMEĆAJI BUDNOSTI, U MEDICINSKOM SMISLU)
Kvantitativni poremećaji svijesti su: nesvjestica, omaglica, kolaps, somnolencija, sopor te koma, kao
najteži oblik poremećaja svijesti.

Kratkotrajna nesvjestica je lakši poremećaj svijesti koji brzo nastupa i kratko traje. Najčešće je
uzrokovan organskim stanjima (slabost, anemija, hipotenzija, umor).

Omaglica je srednje dugi lagani poremećaj svijesti pri čemu okolni predmeti izgledaju "kao da su u magli",
govor drugih osoba se čuje, ali ne razumije potpuno. Uzrokovana je umorom, fizičkom iscrpljenošću,
različitim tjelesnim bolestima.
Kolaps (lat. collapsus) je nagla malaksalost i gubitak svijesti zbog malokrvnosti mozga, poremećaja srčanog
ritma, poremećaja regulacije temperature ili poremećaja metabolizma.

14
Somnolencija (lat. somnus-san) je stanje pospanosti ili dremljivosti. U njemu je moguće opažati samo jače
senzorne događaje. Pažnja je oslabljena, a orijentacija u vremenu i prostoru nesigurna. Nastaje zbog različitih
razloga u toku akutnog ili hroničnog moždanog sindroma, kao i zbog dugotrajne nesanice ili napornoga
fizičkoga rada.

Sopor (lat. sopor) ili torpor, teži je kvantitativni poremećaj svijesti u kojem se s bolesnikom jedva može
uspostaviti verbalni kontakt. Bolesnik je vremenski i prostorno neorijentisan te reaguje samo na jake
podražaje. Posljedica je organskih oštećenja mozga.

Koma (grč. koma - tvrdi san) ili nesvijest, najteži je kvantitativni poremećaj koji nerijetko prethodi smrti,
refleksi su ugašeni (uključujući refleks zjenica na svjetlo). Potpuno je prekinut kontinuitet svijesti. Komu
izazivaju različita oštećenja moždanih funkcija, zbog ozljeda, intoksikacija, vaskularnih incidenata,
metaboličkih bolesti (hipoglikemijska ili hiperglikemijska koma u dijabetesu), oštećenja bubrega (uremična
koma), oštećenja jetrene funkcije (hepatična koma).

KVALITATIVNI POREMEĆAJI SVIJESTI/ POREMEĆAJI SVIJESTI U PSIHIJATRIJSKOM

SMISLU
 Poremećaj svijesti u širem smislu-predstavlja poremećaj integrativne uloge svijesti, odnosno
poremećaj doživljavanja samog sebe tj.ličnosti kao cjeline.
1. Depersonalizacija-osoba ima utisak da se ona promijenila i da nije ista kao ranije (početna
sizofrenija,epilepsija,depresivna i anksiozna stanja,neki poremećaji ličnosti)
2. Derealizacija-osoba ima osjećaj da se okolina promijenila. Drugi ljudi i predmeti su joj
čudni, strani, nerealni i bezlični.
3. Transformacija-osoba je ubijeđena da je ona druga ličnost ili čak zivotinja, i ponaša se u
skladu sa tim.
4. Autizam -
 Poremećaj svijesti u užem smislu-čine stanja pomućene i sužene svijesti.
1. Dezorjentacija-poremećaj orjentacije u vremenu,prostoru,prema sebi i prema drugima
(demencije,delirijum)
2. Delirij-nedostatak sinteze pojedinih psihičkih funkcija u jednu cjelinu. Dominantno je
poremećena orjentacija u sva 4 pravca, mišljenje po formi,pažnja i opažanje (halucinacije)
što stvara uslove za pojavu izrazite anksioznosti i psihomotornog nemira
(alkoholičari,povrede glave, infektivne bolesti,postoperativna stanja).
3. Sumračno stanje-nagli prekid kontinuiteta svijesti,polje svijesti je suženo i postoji samo
predmetna svijest (epilepsija,patološko opito stanje,jak afekat)
4. Somnambulizam-mjesečarstvo. Osamostaljenje motorike dok je svijest promjenjena snom
(djeca,epilepsija,disocijativni poremećaji)
5. Fuga-disocijativno stanje. Neodoljivi impuls za putovanjem u stanjima pomućene svijesti
(disocijativni poremećaji,epilepsija)
6. Hiponoza –suženje svijesti izazvano vještački od strane (pod uticajem) druge osobe.

Kvalitativni poremećaji svijesti su: konfuzno oneiroidno stanje, delirij, sumračno stanje, sanovno bunilo,
različita stanja koja prate pijanstvo, fuga, hodanje u spavanju, hipnoza.

Konfuzno- oneiroidno stanje (grč. oneiros-san) obilježavaju nesigurna orijentacija, smušenost, zbunjenost.
Lutanje, teže prepoznavanje osoba i objekata oko sebe, nesigurnost, sugestibilnost. Osoba u takvom stanju
osjeća se preplašeno. Najčešće je organski uslovljeno, ali se može pojaviti i kao oblik reakcije na stresnu
situaciju.
Delirij (lat. delirus - bezuman) je praćen inkoherentnim mišljenjem, obmanama osjetila, sumanutim
idejama, afektivnim uzbuđenjem, strahom, povišenom psihomotorikom. Kod delirantne svijesti nema
povezanosti između psihičkih funkcija i njihova doživljavanja pa se takva svijest naziva i raspalom sviješću.
Delirij traje od nekoliko sati do nekoliko dana.Nakon njegova završetka postoji amnezija za to razdoblje.
Delirij je uvijek uzrokovan organskim razlozima pa se naziva i akutnim moždanim sindromom. On se
obično pojavljuje kao apstinencijski sindrom, a najčešće ovisnika o alkoholu (alkoholni delirij).
15
Sumračno stanje slično je funkcionisanju svijesti u snu kad je svijest sužena, pri čemu postoji samo
predmetna svijest, a ne postoji jasnija svijest o vlastitom ja. Predmetna svijest uključuje opažanje predmeta
oko sebe, odnosno okoline te obavljanje nekih aktivnosti.Sve djeluje deformisano, nestvarno i iskrivljeno,
kao u snu. Bolesnik je dezorjentisan, često se s njim ne može uspostaviti primjeren verbalni kontakt, iako je
prisutan, on djeluje odsutno. Pojavljuju se iluzije i halucinacije, poremećeno rasuđivanje, sumanute misli
(obično paranoidne), psihomotorni nemir, strah i agresivno ponašanje.Sumračno stanje razlikuje se od
delirija u nekoliko stvari (vremenski odnosi, postojanje predmetne svijesti, uzroci). Sumračno stanje obično
nastupa naglo, traje kratko (nekoliko minuta do nekoliko sati) i naglo prestaje. U sumračnom se stanju gubi
svijest o vlastitom ja, a očuvana je predmetna svijest (u deliriju predmetna svijest nije očuvana). Dok je
delirij uvijek organski uvjetovan, sumračna stanja najčešće se pojavljuju u epilepsiji, ozljedama i tumorima
mozga, upalnim procesima CNS-a, patološkom pijanstvu, ali i u disocijativnim stanjima (psihogena ili
histerična sumračna stanja).

Sanovno bunilo (bunovnost) vrsta je sumračnog stanja, a nastaje kod naglog prekida spavanja, obično kad
je osoba izrazito umorna, alkoholizovana, ustrašena. Svijest je sužena, buđenje otežano, prisutna je
dezorijentacija, često i psihomotorno uzbuđenje.

Pijanstva su praćena različitim poremećajima svijesti. Pijanstva mogu biti obična i

abnormalna pijana stanja.
-Obično pijano stanje (normalno pijano stanje) prosječna je reakcija na veću količinu alkohola. Pojavljuje se
euforija s motornim povišenjem, a zatim slabljenje motoričkih funkcija (somnolencija). To stanje prelazi u
spavanje.
-Abnormalna pijana stanja dijele se na komplikovana i patološka (koja se dijele na sumračna i delirantna).
-Komplikovano pijano stanje je kvantitativno abnormalno pijano stanje kada se umjesto euforije pojavljuje
disforija i razdražljivost. Svijest je pomućena (sopor, koma), a ponašanje je donekle sukladno ambijentu i
situaciji. U tome stanju nema obmana osjetila.
-Patološka pijana stanja obilježavaju psihomotorna povišenost, uzbuđenost i agresivnost. Sumračno pijano
stanje obilježavaju dezorijentacija, obmane osjetila, poremećaj rasuđivanja, sumanutosti, agresivno ponašanje.
-Delirantno pijano stanje oblik je alkoholnog delirija.

Hipnoza (grč. hypnos-san) je umjetno stanje sužene svijesti, izazvano sugestijom, slično snu ili polusnu pri
čemu je kora velikog mozga u stanju inhibicije osim slušne i motorne zone, tako da je volja hipnotizovane
osobe manje ili više potčinjena volji hipnotizera.

Fuga (lat. fuga) ili poriomanija je poremećaj u kojemu bolesnik odluta, otputuje u drugo mjesto. To je
neodoljivi nagon za putovanjem koji bolesnik poduzima bez cilja. Za to razdoblje postoji amnezija.
Pojavljuje se u epilepsiji, histeriji.
U histeričnoj (psihogenoj, disocijativnoj) fugi može se preuzeti novi identitet, a zaboravlja stari. To stanje
može trajati nekoliko dana, nakon čega se vraća stari, osnovni identitet, a pojavljuje se amnezija za razdoblje
fuge i novi identitet. Fugu treba razlikovati od poremećaja doživljavanja vlastite ličnosti (tzv. Podvoj. ličnost).

Hodanje u spavanju (lat. somnambulismus), mjesečarenje ili lunatizam nepotpuno je budno stanje, pri čemu
je senzomotorni aparat uključen u "stanje spavanja", a svijest je izmijenjena. Osoba se diže iz postelje, hoda i
obavlja neke aktivnosti, a svijest je u stanju "kao da spava". Taj se poremećaj susreće u djece, histeričnih osoba,
a može biti i epileptični ekvivalent.

POREMEĆAJI ORIJENTACIJE
Orijentacija je snalaženje u vremenu, prostoru, prema drugima (alopsihička orijentacija) i prema samome sebi
(autopsihička orijentacija). Poremećena orijentacija (dezorijentacija) pojavljuje se na različite načine, u
mnogim psihijatrijskim entitetima (od onih s organskompodlogom do disocijativnih stanja) i obično je vezana
uz poremećaje svijesti. Razlikujemo poremećaje orijentacije prema vrsti (dezorijentacije u vremenu,
prostoru, prema drugim osobama i prema sebi), intezitetu (blaži, srednje teški i teški) te prema povezanosti
s psihičkim poremećajima (amnestička dezorijentacija, sumanuta dezorijentacija, apatična dezorijentacija i
dezorijentacija kod poremećene svijesti).
16
 Dezorijentacija u vremenu je stanje kad osoba ne zna koje je doba dana i koji je dan u sedmici (griješi u datumu
za nekoliko dana). To je blaži oblik vremenske dezorijentisanosti. Takvo stanje ne mora biti psihopatološki
fenomen, može biti posljedica umora ili nezainteresovanosti (što se vidi npr. u nekih bolesnika koji su dugo u
bolnici).
Ako su osobe neorijentisane tako da griješe u datumu za više dana, ako ne znaju koji je mjesec, godišnje
doba, godina, koji su blagdani prošli ili dolaze, onda je riječ o potpunojvremenskoj dezorijentisanosti.
Dezorijentacija u vremenu je najčešća od svih dezorijentacija, a susreću se u bolesnika spsihoorganskim
oštećenjima, psihotičnim stanjima, poremećajima raspoloženja, ali i disocijativnim fenomenima.

Dezorijentacija u prostoru znači da bolesnik ne zna gdje je, na kojemu mjestu, u kojoj je bolnici, gradu.
Obično prati vremensku dezorijentaciju, a pojavljuje se kod psihoorganskihporemećaja, disocijacije.

Dezorijentacija prema osobama obuhvaća neprepoznavanje ljudi u okruženju. Bolesnik ne zna prepoznati
sebi bliske osobe. On za vrijeme vizite ne zna ko su "ljudi u bijelom", ne prepoznaje članove porodice koji mu
dođu u posjet. Dezorijentacija prema osobama vidi se u kvalitativnim poremećajima svijesti (delirij), kod
hroničnih psihoorganskih sindroma (demencija), u disocijativnim stanjima.

Dezorijentacija prema sebi je takav oblik dezorijentacije u kojem bolesnik jednostavno ne zna ko je. Na pitanje
ko je on ne odgovara ili govori nešto nerazumljivo ili se predstavlja kaodruga osoba. Dezorijentacija prema sebi
najteži je poremećaj orijentacije i u odnosu na druge dezorijentisanosti obično nastaje zadnji. Pojavljuje se kod
poremećaja svijesti, demencije, ali ipodvojene ličnosti te drugih disocijativnih fenomena (fuga, amnezija).

10. DOŽIVLJAVANJE VLASTITE LIČNOSTI I POREMEĆAJI

Ličnost je ključni dio psihičkog života pojedinaca, ali i čovjekova bića uopšte. Ona je kompletna psihička
struktura koja obuhvata emocionalne i kognitivne osobine, oblike doživljavanja i reagovanja, temperament,
moralne osobine i karakter. Ličnost je dinamična organizacija psihofizičkih sistema unutar pojedinca koja
određuje njegove jedinstvene prilagodbe okruženju u kojem se nalazi.

Poremećaji doživljavanja vlastite ličnosti su: podvojena ličnost, depersonalizacija, derealizacija,

transformacija ličnosti, tranzitivizam, autizam.

Podvojena ličnost (dvostruka ličnost, višestruka ličnost) je stanje u kojem postoji dvostruka svijest.
Izmjenjuju se svijest i identitet osobe sa sviješću neke druge osobe (ili čak životinje). Postoji osnovni
(domaći) i drugi (alter) identitet. Obično jedna osoba "ne zna" za postojanje druge. Ali događa se i da alter
identitet može "znati" nešto o osnovnoj ličnosti. Ova alternacija svijesti iznimno je rijetka, a pojavljuje se kao
disocijativni poremećaj, u shizofreniji i epilepsiji.

Depersonalizacija (lat. depersonalizatio) je stanje kad osoba na drukčiji način doživljava sebe, svoj izgled,
svoje tijelo ("vidi" promjene na sebi koje drugi ne vide). Bolesnik gubi svoj identitet jer sebe osjeća i
doživljava kao drugu (tuđu) osobu. Može se pojaviti samostalno ili s derealizacijom.

Derealizacija (lat. derealisatio) je nestvarno doživljavanje okoline, predmeta i ljudi. To primarno nije
poremećaj vlastite ličnosti, nego doživljavanje okoline. Budući da se rijetko pojavljuje samostalno, a
obično je udružena s depersonalizacijom, s njom se i opisuje.

Fenomen čitanja (nametanja) misli: Zbog iščezavanja jasne granice između ličnosti i okoline, subjekt
doživljava i druge depersonalizacione fenomene. Njegove misli nisu u njemu, već su svugdje, rasejane u
okolini. Zato shizofrenik vjeruje da drugi znaju šta on misli, da mu čitaju misli ili da misli nisu njegove, da mu
ih neko nameće.

Transformacija ličnosti (lat. transformatio) depersonalizacija je pri kojoj se osnosvni identitet izgubio, a
osoba je poprimila novi. Ona se stalno ponaša kao neka druga osoba (ili čak životinja). To stanje treba
razlikovati od alternirajuće svijesti u višestruke (podvojene) ličnosti.
17
 Tranzitivizam (lat. transitivismus) je pripisivanje svojih doživljaja nekom drugom. Transformacija i
tranzitivizam pojavljuju se u shizofreniji.

Autizam (grč. autismus) je poremećaj doživljavanja vlastite ličnosti i vanjskoga svijeta. Osoba se povlači u
sebe, doživljava se potpuno odvojeno od svijeta oko sebe, "sama je sebi dovoljna". Doživljavanje
autističnog bolesnika njegova je jedina i prava realnost.

11. INTELIGENCIJA I POREMEĆAJI INTELIGENCIJE

Riječ inteligencija potiče od latinske riječi inteligere i znači razumjeti, shvatiti. Definicija inteligencije, kao i
samih vrsta ineligencije ima mnogo: sposobnost snalaženja u novonastalim situacijama; sposobnost
samostalnog i svrhovitog rješavanja životnih zadataka uz primjenu znanja i iskustava; skup osobina i
predispozicija koje omogućuju uspješno prilagođavanje.Inteligencija je kognitivna psihička funkcija.

Postoji više definicija inteligencije. Najbitnije su:

 Inteligencija je sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog.
 Inteligencija je sposobnost subjekta da se prilagodi novim uslovima života i rješavanju problema nastalih s
tim u vezi.
 Inteligencija je ''oštrica mišljenja'', odnosno sposobnost da se mišljenje upotrijebi za nove zahtjeve.
 Inteligencija je višse urođena nego stečena osobina.

Sedam primarnih mentalnih sposobnosti (činilaca) pomoću kojih se može objasniti većina
intelektualnog funkcionisanja:
V – verbalni faktor, razumijevanje ideja priopštenih riječima;
W – fluentnost govora, sposobnost lahkog pisanja i govorenja;
M – mnestički faktor, sposobnost pamćenja, tj. zadržavanja i oživljavanja dojmova;
R – faktor rezoniranja, sposobnost zaključivanja, rješavanja teških problema, planiranje; N – numerički
faktor, sposobnost obavljanja osnovnih računskih operacija (nije u vezi s aritmičkim zaključivanjem);
S – spacijalni ili prostorni faktor, sposobnost zahvaćanja dvodimenzionalnih i
trodimenzionalnih odnosa (posebno važan u gađevinarstvu);
P – perceptivni faktor, tj. brzina identificiranja objekata (posebno važan za razvoj brzog čitanja –
identificiranje riječi na osnovu manjeg broja, a ne svih slova koja je čine).
inteligencija tipa A ili fluidna inteligencija.
Fluidna inteligencija je nespecijalizovana, strukturira se pod većim utjecajem nasljednih dispozicija, a
dolazi do izražaja u zadacima koji zahtijevaju razumijevanje simboličkih odnosa i kreativno rješavanje
problema. Slično značenje pokriva i termin apstraktna inteligencija. Fluidna se inteligencija razvija do
adolescencije i dostiže svoj maksimum između 14. i 18. godine.
inteligencija tipa B ili kristalizirana inteligencija. Kristalizirana ili specijalizirana inteligencija
strukturiše se pod utjecajem kulture i obrazovanja, a dolazi do izražaja u zadacima koji traže znanje,
opštu informiranost i kognitivne vještine. Ovaj tip inteligencije razvija se tokom čitavog života.
apstraktna inteligencija (odgovara striktnom pojmu inteligencije kao sposobnosti rješavanja
problema i snalaženju u novim situacijama),
emocionalna inteligencija (posobnost za upoznavanje vlastitih emocija, sposobnost upravljanja
emocijama, sposobnost motivisanja samog sebe, sposobnost prepoznavanja emocija u drugima ili empatije
(posebne vrste suosjećanja, uživljavanja i razumijevanja položaja drugih).
socijalna inteligencija (sposobnost razumijevanja i rješavanja situacija i problema koji uključuju
međuljudske odnose).
praktična inteligencija (sposobnost rješavanja konkretnih problema ili manipulacije nekim
konkretnim objektima).
spiritualna inteligencija (inteligenciju kojom pristupamo problemu smisla i životnih vrijednosti,
pomoću koje svoj život stavljamo u širi, bogatiji i smisleniji kontekst, kojom procjenjujemo je li
određeni postupak ili životni put smisleniji od drugoga)

18
 Najvažnije osobine inteligentnih ljudi su:

1. Sposobnost pojmovnog, apstraktnog mišljenja

2. Kreativnost, odnosno sposobnost rješavanja novih zadataka
3. Sposobnost lahkog učenja
4. Logično rasuđivanje i shvatanje (Pod rasuđivanjem se podrazumijeva sposobnost uviđanja uzroka i
posljedice u pojavama. Shvatanje (apercepcija) je sposobnost da se svaka pojava shvati u svojoj cjelini, sa
svim interakcijama sa drugim pojavama)
5. Sposobnost uviđanja bitnog u stvarima
6. Samokritičnost tj. sposobnost kritičkog prihvatanja tuđih stavova. Inteligentna osoba svaku
primjedbu na njen stav kritički analizira i ako shvati da je primjedba ispravna, koriguje svoj stav,
prihvata primjedbu i na taj način obogaćuje svoja saznanja.
7. Sposobnost da se sopstveno saznanje primijeni u praksi.

Moderne, multifaktorske teorije razlikuju tzv.:

G faktor (opšti)-opšta sposobnost snalaženja prisutna u svakoj inteligentnoj radnji koju čovjek obavlja,
S faktor (posebni)-sposobnost snalaženja i rjesavanja problema u određ enim oblastima (emocionalna,
sportska, socijalna inteligencija.)

Koeficijent inteligencije (kojim se mjeri G faktor) se mjeri prema formuli:

MENTALNA STAROST(dobijena testovima)

IQ= --------------------------------------------------------
DOBNA STAROST

Stepen inteligencije se mjeri koeficijentom inteligencije (IQ)

IQ = US/DS X100

IQ – količnik (koeficijent) inteligencije DS-dobna

starost
US-Umna starost se dobiva testiranjem osobe putem raznih testova.

Prema količniku inteligencije ljudi se svrstavaju u sljedeću skalu inteligencije:

IQ Stepen inteligencije % populacije

iznad 130 Vrlo superioran 2,2%
120-129 Superioran 6,7%
110-119 visok 16.1%
90-109 prosječan 50%
80-89 nizak 16.1%
70-79 granični 6.7%

POREMEĆAJI INELIGENCIJE

Poremećaji ineligencije mogu biti prolazni i trajni. Prolazni poremećaji ineligencije vezani su uz organske
uzroke (upale CNS-a, ozljede mozga, intoksikacije, nuspojave lijekova), uz psihijatrijske entitete
(shizofrenija, depresija, manija) te za stanja koja određuju nagoska uzbuđenja i snažni afekti.
Trajni poremećaji ineligencije mogu biti urođeni ili rano stečeni te oni koji su nastali kasnije u životu. Urođeni
(ili rano stečeni) poremećaji inteligencije su intelektualna onesposobljenost, a kasnije nastali poremećaji
inteligencije su demencije.
19
Poremećaji inteligencije su:

1.OLIGOFRENIJA-urođeni rano stečeni zaostatak u razvoju inteligencije (prije 4.godine)

Intelektualna onesposobljenost (stariji naziv mentalna retardacija, oligofrenija, duševna zaostalost) dovodi do
smanjenih inelektualnih sposobnosti u toj mjeri da one utječu na socijalno, školsko, radno i svako drugo
funkcionisanje. Osim kognitivnog oštećenja pojavljuju se i smetnje u adaptivnom ponašanju, a sve se to događa
prije 18. godine života. Ima više podjela stepena intelektualne onesposobljenosti, a najčešća je prema
koeficijentu inteligencije (IQ), podjela na blagu, umjerenu, težu i tešku.

Klinički oblik Raniji nazivi, IQ

Blaga Slaboumnost, plitkoumnost, debilitet, lahka duševna subnormalnost 50 –
70
Umjerena Imbecilnost, umjerena duševna subnormalnost 35 – 49
Teža Teška duševna subnormalnost, idiotija 20 – 34
Teška Duboka duševna subnormalnost, idiotija < 20

Osobe s blagom inelektualnom onesposobljenošću (IQ 50 do 70) mogu završiti posebne školske programe i
uključiti se u određene radne aktivnosti. Briga drugih osoba nije im nužna,ali omogućuje njihovo funkcionisanje
u zaštićenim uslovima.
Osobe s umjerenom (IQ 35 do 50) i težom (IQ 20 do 35) inelektualnom onesposobljenošću
ne mogu ići u školu, ne mogu se brinuti o sebi i trebaju pomoć druge osobe.

Osobe s teškim stepenom intelektualne onesposobljenosti (IQ<20) ne nauče govoriti,samostalno jesti,

štititi se od opasnosti. Njima su potrebna stalna pomoć i nadzor drugihosoba.
Uzroci intelektualne onesposobljenosti poznati su u oko 25% svih osoba s intelektualnim
teškoćama. Oni su urođeni (genski, upalni, traumatski, porođajni) ili rano stečeni (upale, ozljede, intoksikacije,
metabolički poremećaji). Genske su anomalije najčešći poznati uzrociinelektualnih teškoća (Downov sindrom,
sindrom fragilnoga X, Prader, Willijev sindrom, Rettov sindrom).

2.DEMENCIJA-kasnije stečeno, ireverzibilno (organsko)oštećenje inteligencije (bez pomućivanja svijesti) koji

se javlja u kasnijem životnom dobu (nakon 4.godine života) u osobe koja je do tada imala normalnu inteligenciju.
Demencija (lat. dementia) ili hronični moždani sindrom jest kasnije stečen oblik intelektualnog deficita. To je
progresivna i ireverzibilna bolest s degenerativnim promjenamaCNS-a.
Demencije se dijele na vaskularne demencije, demencije Alzheimerova tipa te demencije kod drugih
neurodegenerativnih procesa (kao što su Picikova demencija, Creutzfeldt-Jakobova, demencije kod Parkinsonove,
Huntingtonove i Wilsonove bolesti).

Druga je podjela demencija s obzirom na lokalizaciju oštećenja: kortikalne demencije (Alzheimerova),

supkortikalne (Parkinsonova, Huntingtonova, Wilsonova) i mješoviti oblici s kortikalno-supkortikalnim
oštećenjima (vaskularna demencija). U kliničkoj slici demencije pojavljuju se poremećaji intelektualnih funkcija i
pamćenja. To su afazija, agnozija, agrafija, akalkulija, aleksija, apraksija i drugi.

3.PSEUDODEMENCIJA-naziv za oštećenje inteligencije bez organskog uzroka (kod depresije najčešće).

Slikoviti opis:
-Oligofrena osoba je ''siromah od rođenja'',
-Dementna osoba je'' bogataš koji je osiromašio'' .

Pseudodemencija je stanje slično demenciji, ali bez organske podloge. Vidi se u depresiji te u
disocijativnim i reaktivnim stanjima.
Ganserov sindrom je pseudodemencija koja se prolazno pojavljuje u zatvorenika (bolesnikse ponaša kao da je
intelektualno trajno oštećen).

20
12. NAGONI I POREMEĆAJI NAGONA
Nagoni su težnja za aktivnošću izazvana organskim potrebama koje imaju izvjestan cilj, dok sam način postizanja
tog cilja nije urođen. Nasliješeni, nenaučeni, složeni obrasci ponašanja, specifični za određenu vrstu (tzv.memorija
vrste). Nagoni spadaju u knativne psihičke funkcije.
Nagon je urođena želja (potreba) za određenim oblikom ponašanja, čiji je cilj zadovoljavanje neke od vitalnih
potreba organizma.Zadovoljenje nagonskih potreba, izaziva kod čovjeka osjećanje ugode, zadovoljstva, smirenosti.
Nezadovoljenje nagona izaziva napetost, nemir, nezadovoljstvo.
Nagon je motivacijsko stanje ili „sila“ koja pokreće organizam na neku aktivnost ili pnašanje.

Nagoni kao generatori čovjekovog ponašanja se dijele na:

1. Vitalne- koji su po suštini biofiziološki, primarni, urođeni, biološki, naslijeđeni
vitalni motivi ili vitalni instinkti;
2. Socijalne-koji su sekundarni, stečeni, društveni, psihosocijalni motivi. Isključivo ljudski.

VITALNI NAGONI

Vitalni nagoni su naslijeđeni i urođeni složeni obrasci ponašanja čovjeka, a uslov su biološke
egzistencije individue i ljudske vrste.

Nagonski život čovjeka se od nagonskog kod životinja razlikuje po sljedeće četiri specifičnosti:
1) čovjek je nagonsko ponašanje stavio pod kontrolu svoje svijesti;
2) čovjek je sposoban da odloži zadovoljenje nagonske pulzije;
3) čovjek je sposoban da modifikuje svoj obrazac nagonskog ponašanja;
4) čovjek je nagonsko ponašanje prilagodio zahtjevima i potrebama zajednice.

Vitalni nagoni se dijele na:

a) nagon samoodržanja i
b) nagon održanja vrste.

Nagon samoodržanja se dijeli na:

1. Nagon življenja je u funkciji podsticanja individue da se u svakoj situaciji prilagodi i bori za ličnu
biološku egzistenciju i opstanak.
Zadovoljenje nagona življenja kod čovjeka podrazumijeva izbjegavanje životno opasnih situacija i aktivnu
odbranu protiv svake vrste agresije na sopstveni život, odnosno tijelo i dušu. Agresija je poseban kvalitet u
strukturi ljudskog psihičkog. Propedeutički u psihijatriji treba je shvatiti dvojako.
a) Benigna agresija je u službi biološke adaptacije i čovjeka i svih životinja kao
odgovor na bilo koju prijetnju vitalnim interesima.
b) Maligna agresija je asocijalna manifestacija karakteristična samo za čovjeka.

2. Nutricioni nagon ili nagon ishrane manifestuje se kao svakodnevna glad i žeđ. U funkciji je
obezbijeđenja biološkog opstanka. Nutricioni nagon u čovjeka podrazumijeva traženje hrane i vode, njihovo
magacioniranje, preradu, pripremu i konačno jedenje i pijenje.

Nagon održanja vrste se dijeli na:

1. Seksualni nagon – čovjeka je u intrapsihičkom smislu veoma snažna potreba. Nezadovoljenje seksualnog nagona
prate razdraženje i napetost. Seksualni nagon čovjek svjesno realizuje na biološki normalan način u želji i potrebi
da otkloni razdraženje i napetost i doživi prijatnost. Ovakva definicija ljudskog seksualnog nagona i njegovog
zadovoljenja u psihijatriji je poznata pod terminom libido.

21
 Cilj libida je da se zadovoljenjem seksualnog nagona doživi prijatnost. Realizacija ovog cilja je moguća samo
sa seksualnim objektom, tj. osobom suprotnog pola, odgovarajućeg uzrasta, što je jedino biološki normalno.
Libido se zadovoljava seksualnim aktom, odnosno koitusom (coitus-spajanje). Definitivna realizacija libida
je doživljavanje orgazma (sladostrašća), što je psihofiziološki doživljaj.
2. Roditeljski nagon je potreba da se bude roditelj, što se realizuje brigom o plodu tokom graviditeta i sveopštom
brigom o djetetu po rođenju. Novorođenče je najbespomoćnije živo biće u prirodi, apsolutno nesposobno za
samostalan život. Zato seksualni nagon bez roditeljskog nagona ne bi obezbijedio opstajanje čovjeka kao vrste.

SOCIJALNI NAGONI

Socijalni nagoni su posljedica čovjekovog života u zajednici. Stiču se tokom psihičkog razvoja individue kao
potreba prema zajednici u službi socijalne adaptacije. Socijalne nagone je moguće zadovoljiti samo u okviru
zajednice odnosno društva.

SOCIJALNI NAGONI-izvedeni nagoni i proizilaze kao posljedica života čovjeka u društvu.

-nagon čopora (afilijativni-potreba čovjeka da živi u zajednici sa drugima, da se udružuje)
-nagon za igrom i razonodom
-nagon za takmičenjem, konkurencijom, sticanjem položaja u društvu
-altristrički nagon-motiv da se pomogne drugom bez obaveznog uzvaraćanja
-motiv radoznalosti i saznavanja

Poželjni socijalni nagoni su:

1. Afilijativni motiv ili gregarni motiv (affiliatio-savez) po svojoj suštini je potreba osobe da sa drugim
ljudima funkcioniše udružena u zajednicu koju tako razvija i održava.

2. Motiv za saznanja podrazumijeva trajnu potrebu individue da i u zrelom dobu, a ne samo u djetinjstvu
bogati svoje čulno i logično saznanje o sebi i svijetu u okruženju.

3. Motiv samopotvrđivanja je zapravo stalna potreba individue za autoafirmacijom, postizanjem uspjeha

ostvarenjem sopstvenih ambicioznih postavljenih ciljeva u okviru zajednice. Krajnji cilj je uvažavanje
od okoline i dobijanje priznanja i nagrada, tj. gratifikacija.

4. Motiv za položajem u društvu podrazumijeva nastojanje, preduzimanje i borbu svake psihički zdrave
individue da usvoji ona znanja i vještine koje će joj omogućiti više vrednovan društveni status. Svaka
zajednica funkcioniše po principu da članovi u grupi imaju definisan status.

5. Motiv za radom smatra se nadgradnjom socijanog nagona kvalitetno formirane struke svakog čovjeka.
Potreba za radom nije privilegovana dispozicija čovjeka, mada je savremena civilizacija rad
kategorisala kao instinktivnu ljudsku potrebu. Naša civilizacija se temelji na tržišnim odnosima u
proizvodnji i intelektualnoj nadogradnji, te se inelektualno ostvarenje tretira tržišno i proizvodno.

6. Altruistički motiv ima najveću vrijednost u dimenziji stečenih socijalnih nagona. Altruizam je
sposobnost individue da podnese žrtvu, odnosno da se odrekne ličnog zadovoljstva u interesu bliske
osobe, cijele porodice, ili zajednice. Altruizam je poželjna dimenzija u okviru socijalnih nagona za
grupu, odnosno sociozajednicu i u interesu je njenog opstajanja i unaprijeđenja nauštrb tendencija
individualnog.

22
POREMEĆAJI NAGONA

Poremećaje nagona treba razumjeti kao poremećaje vitalnih, odnosno prirodnih, tj. naslijeđenih
bioloških nagona i kao poremećaje socijalnih nagona.

Vitalni i seksulani nagoni mogu biti poremećeni kvantitativno i kvalitativno.

1.KVANTITATIVNI (po jačini):pojačani, prosječni,oslabljeni i ugašeni

2.KVALITATIVNI (prema cilju i načinu realizacije-usmjerenost ka prirodnom ili uobičajenom cilju i

uobičajen način realizacije)

3.Poremećaji nagona za ISHRANOM:

-kvantitativni: pojačan(bolesna proždrljivost, vučija glad, konjska žeđ) oslabljen gubitak apetita.
-kvalitativni (posebni prohtjevi u ishrani)-pika, kaprofagija, antropofagija, nekrofagija.

4.Poremećaji nagona za ŽIVLJENJEM:

-suicidalna želja, suicidalna ideja, suicidalna volja,tentamen suicidii (pokušaj suicida) i suicidium kao krajna
manifestacija ovog poremecaja.(Ž-I-V-O-T)

5.Poremećaji RODITELJSKOG NAGONA:

-oslabljen, pojačan

6.Poremećaji SEKSUALNOG nagona:

-Psihoseksualne disfunkcije:
1. Poremećaji seksualne želje (primarno ili sekundarno smanjena ili pojačana)
2. Poremećaji seksualnog uzbuđenja (vaginizam, dispareunija, bolna ejakulacija).
3. Poremećaji orgazma (ejaculatio praecox, ejaculatio tarda, anorgazmija)

-Poremećaji seksualne sklonosti (parafilije):

1. Poremećaji izbora seksualnog objekta (seksualne inverzije, fetišizam, transvertitizam, pedofilija,
zoofilija, nekrofilija, koprofilija)
2. Poremećaji načina seksualnog zadovoljavanja (seksualne perverzije): voajerizam, egzibicionizam,
seksualni sadomazohizam, froteurizam.

-Poremećaj rodnog identiteta: transtvestitizam i transseksualizam.

7.Poremećaji SOCIJALNIH NAGONA:

1.Osamljivanje-poremećaj nagona čopora.
2.Gašenje motiva i borbe za položajem u društvu, motiva rada i samopotvrđivanja.

Kvantitativni p o r e m e ć a j i n a g o n a z a ž i v lj e nj e m

Kvantitativni poremećaji nagona za življenjem mogu se manifestovati kao povišenje želje zaživotom ili njeno
sniženje, sve do samoubistva.

1. Povišenje nagona za životom u psihopatološkom smislu viđa se u sklopu sindroma hiperhormije

(manija) - kod ove duševne bolesti svi motivi su povišeni.

2. Sniženje nagona za životom do potpunog gašenja želje za životom fenomenološkiprati depresivne

duševne poremećaje u okviru hipohormičkog ili anhormičkog sindroma, odnosno gašenja svih motiva
i nagonskih pulzija.
23
 3. Samoubistvo ili suicid, odnosno fenomen samouništenja, u kliničkoj psihijatrijskoj praksi se
manifestuje kroz sljedeće fenomene.

a) Suicidalna ideja – bolesnik razmišlja o sopstvenoj bezvrijednosti, kao i bezvrijednosti svog života
i razmatra mogućnost da ga prekine, odnosno da se ubije.

b) Suicidalna tendencija – bolesnik u misaonom procesu donosi odluku da se ubije i počinje da pravi
plan i preduzima određene mjere, recimo prikuplja sredstva za realizaciju samoubistva (oružje, lijekovi
itd.).

c) Tentamen suicidi je sam pokušaj samoubistva, tj. neuspješno i nerealizovano

samoubistvo.

d) Suicidum – realizovano samoubistvo, odnosno ostvarenje namjeravane a

dobrovoljne smrti (mors voluntaria).

Motiv samoubistva, a samoubistvena tendencija, u brojnim slučajevima nije dovoljan za realizaciju samoubistva,
jer motiv za prekidom života se sukobljava sa suštinom vitalnog nagona i svakako socijalnim motivima i
strukturom ličnosti. Zato se takva osoba koleba i tražipomoć – "apel fenomen".

Psihijatrija razlikuje tri grupe suicida:

1. Samoubistvo na psihopatološkoj motivaciji – karakteristično je za duševne bolesti (depresija,

halucinacije, shizofrenija).

2. Samoubistvo kao posljedica racionalnih motiva – podrazumijeva bilansna ili racionalna samoubistva.
Osobe koje se odluče na ovaj vid samoubistva su svjesne i sapsihijatrijskog aspekta upravljaju slobodnom
voljom. Samoubica pravi bilans pomognut i socijalnim motivima.
3. Demonstrativna samoubistva – završavaju se uglavnom na nivou tentamena suicidi ičine ih osobe sa
neurotičnim nivoom poremećene skladnosti svoje mentalne ukupnosti. Treba znati da se nekada pokušaj
demonstrativnog samoubistva samo iz rentne namjere zadesno ipak završi fatalno.

Kvalitativni poremećaji n a g o n a z a ž i v lj e nj e m

Kvalitativni poremećaj nagona za življenjem podrazumijeva poremećaj nagona za življenjem u smislu izbora manje
vrijednih i manje kvalitetnih mehanizama odbrane u iznenadnoj životnoj opasnosti. Normalno u situaciji iznenadne
životne ugroženosti očekuje se reakcija sklanjanja, bijega, primjena agresije u cilju odbrane, a u slučaju kvalitativnog
poremećaja nabrojani mehanizmi zakazuju. Takva osoba ne čini kvalitetan i adekvatan pokušaj da se skloni i spasi.

Pod ovaj poremećaj nagona življenja, odnosno samoodržanja, mogao bi se podvesti i fenomen
panike u situaciji iznenadne katastrofe ili elementarne nepogode.

Kvantitativni p o r e m e ć a j i n u t r i c i o n o g n a g o n a (nagona za hranjenjem)

Kvantitativni poremećaji nutricionog nagona se manifestuju povišenjem ili smanjenjem apetita, kao i
potpunim gubitkom apetita, ili kao averzija prema samo nekim namirnicama.

24
Klinički se manifestuje kao:

1. Anoreksija je kvantitativni poremećaj nutricionog nagona u smislu smanjenja apetita.Može se razvijati

sve do potpunog nedostatka apetita, odnosno do inapeticije.
Anoreksija je prateći simptom u sidnromu svih somatskih oboljenja, naročito težih infektivnih ili malignih
bolesti. Znak je i kod duševnih poremećaja u okviru sindroma anhormije u depresiji i shizofreniji.
Anoreksija kao psihopatološki simptom prati često period puberteta djevojčica kao anoreksija mentalis.
Psihodinamsko objašnjenje ove anoreksije je podsvjesna strepnja od somatskog razvoja iz stadijuma djevojčice
u formiranu ženu, sa primarnim i sekundarnim seksualnim karakteristikama.

2. Averzija prema nekim namirnicama je i normalna pojava u supkulturnim obrascima. Pojedini ljudi se i u
normalnoj populaciji opredjeljuju samo za određene namirnice. Apetit prema određenim vrstama hrane, bilo
po porijeklu, bilo načinu spremanja, stiče se tokom razvoja, odnosno od rođenja, od djetinjstva. U našoj
supkulturi zmije, žabe, psi, mačke se nejedu, dok su u nekim supkulturama pravi delikates.

Averzija prema nekim namirnicama može nastati iz više razloga:

 kruto kulturno i religiozno vaspitanje;
 vegetarijanstvo u sklopu precijenjene ideje uprkos naučnim istinama;
 strah od trovanja koji se javlja kod sumanutih bolesnika tako da oni odbijaju svakuhranu koju su
drugi spremili.

3. Bulimija je bolesna proždrljivost. Viđa se kod slaboumnih (oligofrenih i dementnih) i bolesnika sa

strukturnim lezijama mozga. Bulimičar halapljivo jede i nekada se uguši zalogajem (najčešće komadom
mesa) – bolusna smrt.

4. Vučja glad – fames lupina je fenomenološka manifestacija bolesne proždrljivosti u kriznimsituacijama kada
nema hrane. Odlikuje se naglim početkom, kratkim trajanjem i naglom prolaznošću. Vučja glad se javlja i kod
duševnih bolesnika u stanju alterirane svijesti, koja traje po principu kratkih kriza. Tada bolesnik pojede
enormnu količinu hrane, na primjer – bolesnici sa temporalnom epilepsijom.

5. Nekada kod ovih bolesnika nastaje i fenomen nazvan uliteraturi "konjska žeđ". Bolesnik u temporalnoj krizi
popije ogromne količine vode. Dipsomanija je fenomenološki identična "konjskoj žeđi", samo što bolesnik
tokom krize popije enormne količine alkohola.

6. Polifagija i polidipsija je povećana potreba za hranom i tečnošću, a posljedica jeendokrinih bolesti.

Tipičan je poremećaj u dijabetes insipidusu.

7. Obesitas (pretilost, gojaznost) – je posljedica polifagije i masovna pojava, posebno u razvijenim zemljama
svijeta. Primjenom savremenih tehnologija i tehnika proizvode se velike količinenamirnica i materijalnih dobara.
Pretjerano jedenje je analogno pretjeranom uzimanju alkohola. Ukoliko jedenje postane model ponovljenog
doživljavanja prijatnosti, govori se oabuzusu (zloupotrebi) hrane.

Kvalitativni p o r e me ć a j i n u t r i c i o n o g n a g o n a (nagona za hranjenjem)

Kvalitativni poremećaji nutricionog nagona ili nastranosti u ishrani označavaju se i kao nutricione perverzije.
Pojave kod male djece (trpaju sve u usta, pastu za zube, malter) i trudnica (potreba da jedukiselo) ne smatraju
se psihopatološkim.

Nastranosti u ishrani kao prave nutricione perverzije, a time i psihopatološke pojave su:
1. Pika-jedenje nejestivih tvari ili one hrane koja nije primjerena pdneblju, godišnjem dobu i osobi. Fiziološka
pika se viđa u trudnica (1 i 2.tromjeseče). Pika se vidi i u male djece zbg radooznalosti i neznanja jedu
različite predmete i tvari na koje naiđu. Patološka pika se javlja u duševnih bolesnika (psihoze, autizam,
intelektualne teškće)-jedenje metala i metalnih predmeta, stakla, škroba, leda, kose ili vune, zemlje, fecesa,
mesa leša.
25
 2. koprografija – potreba da se jede feces ili pije urin. Javlja se u teškim odmaklim
stanjima duševne poremećenosti shizofrenih ili dementnih osoba.

3. antropofagija – jedenje ljudskog mesa (grčka riječ antropos-čovjek). U savremenoj civilizaciji

evropske supkulture javlja se također kod teških duševnih bolesnika, sinonim je kanibalizam;

4. nekrofagija – fenomenološki izražena potreba da se jede meso leša (grčki nekros-leš).

Kvantitativni premećaji nagona za spavanjem

Insomnija- (lat.insomnia) je nesanica koja se može pojaviti kao poremećaj usnivanja ili prosnivanja, pri čemu je
smanjena kvaliteta spavanja. Uz smanjenu kvalitetu spavanja pojavljuje se i dnevna pospanost. Nesanica mže
biti:primarna, sekundarna ili udružena sa drugim poremećajima spavanja.
Primarne nesanice se pojavljuju bez pvezanosti sa psihičkim i tjelesnim bolestima bolestima. Npr.psihofiziloške,
situacijske, pordične i idiopatske nesanice.
Sekundarne (simptomatske) nesanice se pojavljuju u tjelesnim i psihijatrijskim premećajima, te znog primjene
određenih lijekova.
Udružena nesanica sa drugim premećajima spavanja npr.apneja u spavanju, sindrm nemirnih nogu.
Hipersomnija (lat.hypersmnia) je pretjerana dnevna pospanost. Osoba spava više od 10 sati i ako je probudimo, ona
će reći da je umorna i da želi spavati i dalje. Bolesnici mogu spavati 14-15h neprekidno.
Hipersomnija mže biti: situacijska , vezana uz tjelesne tegobe, psihijatrijske poremećaje, a može biti i posljedica
uzimanja različitih lijekova.To je nuspojava psihofarmaka. Javlja se u stanjima intksiciranosti (alkohl, benzodiazepin).
Postoje 2 oblika hpersomnije: primarni i periodični.
Primarna (idiopatska) hipersomnija je produženje noćnog spavanja uz dnevnu pospanost.
Periodična (rekurentna) hipersomnija (Klein-levinv sindrom) je stanje u kojem se pretjerana pospanost javlja u
epizodama (od nekoliko dana d nekoliko sedmica), uz povećan tek i pvišen seksualni nagon.

Kvalitativni proremećaji nagona za spavanjem (parasomnije)

Hodanje u spavanju (nekadašnji somnambulizam, mjesečarenje)- kratkotrajno djelimično buđenje sa
automatizmom motorike kao u budnom stanju. Traje d 30 minuta. Sba ustane iz postelje i napravi neklik koraka te
izbjegava prepreke na svom putu. Može doći i do ozljeda pri padovima i udaranju u predmete.Svijest je pmućena, a
osoba poslije pokazuje amneziju za to razdoblje. Ponekad se hodanje u spavanju događa nakon umora, neprospavane
noći.Najčešće se javlja kod dječaka oko 12.godine života.Takvo stanje može se pjaviti kao simptm epilepsije i fuge.
Noćni strah (lat.pavor nocturnus) je naglo buđenje praćeno jakim strahom. Obično se događa u prvoj polovini
spavanja, iz dubokih REM faza. Prisutni su vegetativni znakovi: lupanje srca, ubrzano disanje, drhtanje, uz krik, plač,
vrištanje, osoba ustane, ushoda se. Svijest na početku nije potpuno bistra, ali ubrzano to postane.Obično je prisutna
amnezija za to razdoblje, što znači da se osoba ujutro nejasno sjeća ili se ne sjeća te epizode.Noćni se strah pojavljuje
samostalno ili u poremećajima prilagdbe, reaktivnim stanjima, poremećajima rasploženja.Treba ga razlikovati od
noćne more.
Noćna mora-buđenje u 2.polovini spavanja, vezano za REM fazu. Osoba uz intenzivan strah ima neugodne sadržaje
sna.Vegetativni simptomi su rjeđi.Može biit samstalni entitet, a javlja se u depresiji, poremećajima prilagodbe (naročit
u postraumatskom stresnom premećaju), premećajima ličnosti, šizofreniji.

26
Noćno mokrenje (grč.enuresis, lat.nocturna) nastaje u vrijeme dubkih faza spavanja i njihvg prelaska u plitke faze.
Idiopatsku enurezu treba razlikovati od simptomatske kada je mkrenje posljedica nekog organskog zbivanja.
Idiopatska enureza može biti: primarna i sekundarna.
Primarna enureza- kada dijete ne stekne kontrolu nćng mokrenja (u dobi d 2.d 5.gdine života).
Sekundarna enureza nastaje kada osoba nakon što stekne kontrolu noćng mokrenja, privremeno je gubi.
Ostale parasomnije su: bruksizam (škripanje zubima u spavanju), paraliza spavanja (iznenadna sposobnost
pomicanja nakon usnivanja ili buđenja), govorenje u spavanju (lat.somnilquia), klimanje glavom u spavanju
(lat.iactatio capitis nocturna), hronična parksizmalna glavobolja, sindrom gutanja, povraćanje želučang sadržaja
i kardiološki simptomi povezani sa spavanjem.

13. SEKSUALNOST I POREMEĆAJI SEKUSALNOSTI

Seksualanost je konativna psihička funkcija.
Seksualni nagon – čovjeka je u intrapsihičkom smislu veoma snažna potreba. Nezadovoljenje seksualnog nagona
prate razdraženje i napetost. Seksualni nagon čovjek svjesno realizuje na biološki normalan način u želji i potrebi
da otkloni razdraženje i napetost i doživi prijatnost. Ovakva definicija ljudskog seksualnog nagona i njegovog
zadovoljenja u psihijatriji je poznata pod terminom libido.
Cilj libida je da se zadovoljenjem seksualnog nagona doživi prijatnost. Realizacija ovog cilja je moguća samo sa
seksualnim objektom, tj. osobom suprotnog pola, odgovarajućeg uzrasta, što je jedino biološki normalno. Libido
se zadovoljava seksualnim aktom, odnosno koitusom (coitus-spajanje). Definitivna realizacija libida je
doživljavanje orgazma (sladostrašća), što je psihofiziološki doživljaj.

Kvalitativni poremećaji seksualnog nagona mogu biti dvojaki:

 seksualne inverzije
 seksualne perverzije

Seksualne inverzije
(Neprirodni izbor seksualnog objekta)

Seksualne inverzije su kvalitativni poremećaji seksualnog nagona i seksualnog ponašanja, zasnovani na

abnormalnom izboru seksualnog objekta. Seksualne inverzije se nazivaju i seksualnim aberacijama (latinski
riječ aberrare – znači skrenuti). Inverzije seksualnog nagona su:
1. Narcizam ili autofilija (samozaljubljenost) – subjekt je sam sebi libidinozni objekt. Sopstveno tijelo je
izvor seksualnog razdraženja. Potiče iz grčkog mita o Narcisu koji je vidio sopstveni lik u vodi i zaljubio
se u njega.
2. Homoseksualnost (poremećaj seksualne orjentacije) je seksualna inverzija, odnosno kvalitativni
poremećaj libida, pri čemu je osoba istog pola libidinozni objekat. Sindrom – homofilija. Smatra se da
homoseksualnost može biti naslijeđena, urođena ili stečena u djetinjstvu. Objašnjava se kao posljedica
doživljene homoseksualne agresije u djetinjstvu. Homoseksualnost muškaraca naziva se pederastija, a
homoseksualnost žena – safizam i lezbejstvo, po pjesnikinji Safo koja je živjela na ostrvu Lezbos.
Homoseksualne osobe se dijele prema ponašanju u ljubavnom odnosu na one koje imitiraju ponašanje svog
pola i one koje imitiraju ponašanje i manire suprotnog pola.
Amfierotizam je manifestacija i hetero i homoseksualnost kod iste osobe.

3. Biseksualnost (poremećaj seksualne orjentacije) označava prisutnost seksualne orjentacije prema oba
spola.Osoba pokazuje seksualnu orjentaciju prema istom ili suprotnom spolu.

4. Pedofilija je seksualna inverzija u kojoj je dijete libidinozni objekt za odraslu i seksualno zrelu osobu.
Postoje homoseksualna i heteroseksualna pedofilija.

27
5. Gerontofilija je skretanje libida ka staroj osobi, stara osoba postaje libidinozni objekt. Osobine staračkog
doba izazivaju erotičnu razdražljivost invertovanog, odnosno gerontofila. Kriterijum kalendarske starosti
nije za svaku osobu uvijek mjerodavan, bitna je individualna starost. Primjeri su Gete i Pikaso jer su bili
kvalitetni libidinozni objekti mladih žena.

6. Zoofilija je seksualna inverzija u kojoj je životinja libidinozni objekt za inverta. Termin potiče od grčkih
riječ zoon – životinja i filia – ljubav. Prema kliničkoj praksi, sve domaće životinje mogu biti objekt
erotske uzbuđenosti zoofila.

Seksualne perverzije
(Nastrani načini obavljanja seksualnog akta)

Seksualne perverzije su kvalitativni poremećaji seksualnog nagona, karakteristični po nastranom načinu

doživljavanja orgazma bez imisije falusa u vaginu.

Nastrani (perverzni) načini doživljavanja orgazma i obavljanja seksualnog akta su:

1. Masturbacija je postizanje erotične uzbuđenosti i orgazma trljanjem sopstvenih genitalija.

Ostvaruje se na sljedeća tri načina.
 Samozadovoljenje masturbacijom- osoba masturbira samo skriveno od okoline
trljajući svoje genitalije rukom ili nekim predmetom koji ima oblik genitalija suprotnog
pola ili trljanjem sopstvenih butina.
 Kolektivna masturbacija podrazumijeva da u grupi svaka osoba masturbira sama za
sebe, što je česta pojava kod adolescenata.
 Uzajamna masturbacija odvija se kada osobe najčešće jedna drugoj trljaju polne organe
simultano ili u alteraciji. Može biti heteroseksualna ili homoseksualna.
 Peting je posebna forma uzajamne masturbacije heteroseksualnih ljubavnih parova, najčešće
adolescenata. Tom prilikom se imitira normalan koitus ali bez konačnog uvlačenja falusa u vaginu.

Laici imaju pogrešne predstave o masturbaciji, a savremena psihijatrija je dijeli na normalnu-fiziološku i

seksualno perverznu.
a) "Normalna" ili fiziološka masturbacija
 Jedan broj djece u ranom djetinjstvu pokazuje ranu radoznalost za sopstvene genitalije. To čine
uglavnom usamljena djeca, nezadovoljna i često kažnjavana. Njima je "pronalazak" masturbacije izvor
zadovoljstva. Ova masturbacija izaziva prijatnost koja nastaje iz erotične uzbuđenosti koje nije dijete
svjesno.
 Odrasli ljudi kada ne mogu da zadovolje seksualne pulzije pribjegavaju masturbaciji kao jedinom
načinu zadovoljenja libida (vojnici, mornari na dugoj plovidbi, zatvorenici u samici itd.).
 Masturbacija u adolescenciji je u razvojnom civilizovanom društvu normalna jer su osobe u pubertetu i
suviše mlade za slobodnu seksualnu aktivnost.

b) Seksualno perverzna masturbacija

 Podrazumijeva onu masturbaciju kada odrasla osoba masturbira i onda kada bi mogla da zadovolji
libido na narmalni način.
 Takve osobe pravi orgazam doživljavaju samo masturbacijom a u seksualnom aktu samo "fiziološko
pražnjenje", kako same objašnjavaju.
 "Normalna"- perverzna masturbacija može se javiti kod adolescenata a cilj nije umanjenje i
eliminacija erotične razdraženosti već vještačka erotizacija da bi se doživjela prijatnost.

2. Pederastija je perverzan abnormalni način doživljavanja orgazma putem coitusa perani. Pojava je, po
pravilu, vezana za muškarce, rijetko za žene, i tada se naziva pederastija mulierna.

3. Egzibicionizam (exhibicionizam) predstavlja seksualnu perverziju u kojoj osobe doživljavaju erotsko

uzbuđenje i orgazam samo pokazivanjem svojih genitalija osobama suprotnog pola.
28
4. Voajerizam je seksualna perverzija u kojoj se erotsko uzbuđenje doživljava gledanjem seksualnog akta
drugih osoba ili gledanjem nagih osoba suprotnog pola.

5. Sodomija je seksualni odnos sa životinjama (bestijalnost) Sodomija je biblijski izraz jer je po legendi u
gradovima Sodom i Gomor narod živio seksualno perverzno.

6. Fetišizam je seksualna perverzija kada osoba doživljava erotsko uzbuđenje gledanjem i milovanjem
predmeta koji pripadaju libidinozom objektu. Predmet se naziva fetiš. Teško perverzne osobe mogu kao fetiš
imati nakazni dio tijela seksualnog objekta, na primjer, grbu. Najčešći predmeti seksualnog uzbuđenja za
muškarce fetišiste su ženski intimni veš, čarape, cipele itd.
7. Sadizam je seksualna perverzija u kojoj se orgazam doživljava nanošenjem bola seksualnom objektu.

8. Mazohizam je seksualna perverzija u kojoj se erotsko uzbuđenje doživljava i realizuje orgazam

trpljenjem psihičkog i fizičkog maltretiranja od strane seksualnog partnera u seksualnom aktu.

9. Transvestizam je seksualna perverzija u kojoj se transvestit oblači u odjeću suprotnog pola i mijenja
ponašanje.

10. Metatropizam je seksualna perverzija manifestovana potrebom da se zamijeni obrazac ponašanja u

heteroseksualnom odnosu.

Kvantitativni i kvalitativni poremećaji seksualnog nagona (inverzije i perverzije) se dijele u dvije grupe:
a) seksualne abnormalnosti kao jedan od simptoma duševnog oboljenja i
b) seksualne abnormalnosti kao jedini psihopatološki fenomen inače mentalno zdravih ličnosti.
Ovakve osobe se nozološki svrstavaju u Psychopathia sexualis.

Poremećaji spolnog identiteta

Transeksualnost-premećaj spolnog identiteta (spolne uloge) koji označavaju snažnu i jaku spolnu (rodnu)
identifikaciju, koja uključuje nelagdu prema svim biološkom spolu i želju da se stekne tjelesna obilježja
suprtng biološkog spola.

Transrodnost je oblik transeksualnosti u kojoj osoba želi promijeniti spl, ali ne u pristup njegovoj tranziciji.
Pojavljuje se sa šizofrenijom i poremećajima ličnosti.

14. AFEKTIVITET, POREMEĆAJ AFEKTA

Afektivitet je konativna psih.funkcija, Afektivitet obuhvata osjećanja (emocije), afekte, raspoloženje, strasti i
temperament.

Osjećanja ili emocije su psihički procesi koji označavaju subjektivno, specifično doživljavanje
objektivne realnosti, fiziološke promjene u organizmu prilikom tog doživljavanja i spremnost da se
reaguje na takav doživljaj shodno uslovima sredine.

Afekt je intezivna i kratkotrajna manifestacija osjećanja, što je istovremeno praćeno tjelesnim (vegetativnim)
fenomenima. Razlika između osjećanja i afekata je, prema tome, kvantitativna.

Raspoloženje je osjećanje koje traje duže vrijeme, ravnomjerno je raspoređeno i nema 1oscilacija u
emocionalnom izražavanju u tom periodu vremena.

Strasti su emocionalna stanja jakog intenziteta (ali slabijeg nego kod afekata) i dugog trajanja. Mogu biti
društveno-pozitivne (strasti za istraživanjem, naukom i sl.), štetne (strast za kockom, alkoholom itd.) i manje-
više neutralne (sport, skupljanje predmeta). Kada jednom zažive kod neke osobe teško ih je otkloniti.
29
Temperament je tipična i karakteristična emocionalna reakcija pojedinca i označava indivudualni profil
emocionalne energije i načina reagovanja subjekta.

Poremećaji afektiviteta

Kvantitativni poremećaji afektiviteta

Kvantitativni su poremećaji depresivno raspoloženje, bespomoćnost, beznađe, bezosjećajnost, osjećaj gubitka

životne energije, osjećaj krivnje, osjećaj osiromašenja, osjećaj unutrašnjeg nemira, prekrasna ravnodušnost,
distimija, ciklotimija, hipomanija, manično raspoloženje, morija, euforija, ekstaza, disforija, patološka
razdražljivost, emocionalna labilnost, emocionalna inkontinencija.

Depresivno raspoloženje je negativno obojeno afektivno stanje koje obilježava sniženo raspoloženje, osjećaj
tuge i potištenosti. Depresivno raspoloženje nastaje u depresivnim poremećajima, depresivnim fazama
bipolarnih afektivnih poremećaja, poremećajima ličnosti, anksioznim i poremećajima prilagodbe, različitim
epizodama bolesti ovisnosti, psihoorganskim oštećenjima, shizoafektivnim psihozama i u shizofreniji (kada
može biti i posljedica antipsihotične terapije). Depresivno raspoloženje može se manifestovati u inhibiranoj i
agitiranoj formi. Depresivno raspoloženje naziva se i hipotimija (grč. hypothymia), a atimija (grč. athymia)
je stanje "bez raspoloženja" koje se pojavljuje u teških oblika depresije.

Bespomoćnost je stanje bez energije, uz umor, nesposobnost brinuti se o sebi, nisko samopoštovanje i
potčinjenost u odnosu s drugim ljudima

Beznađe je depresivnih osjećaj u kojem prevladava pesimizam glede budućnosti. Nema pozitivnih
očekivanja u zamišljanju i planiranju budućih događaja.

Bezosjećajnost (apatija) je stanje bez osjećaja. Obilježavaju je ravnodušnost, nereagovanje na uobičajene

podražaje i neaktivnost. Stanje je slično osnovnom depresivnom raspoloženju, samo što nedostaje tuga.

Osjećaj gubitka životne energije uključuje smanjenje ili gubitak energije, snage, živosti. Pojavljuju se
umor, slabost, tjelesna neugoda, a nedostaje polet i živahnost. Taj osjećaj najčešći je u depresivnim
stanjima.

Osjećaj krivnje je pretjerano sažaljenje nad prošlim ponašanjem, mislima i željama, a koji su protivni moralnim i
religioznim načelima. Osoba se želi vratiti u prošlost kako bi "ispravno" postupila.

Osjećaj osiromašenja je nesumanuto vjerovanje kako osoba neće moći održati svoju egzistenciju i
neće se moći izdržavati.

Osjećaj unutrašnjeg nemira jest kada se osoba žali na nemir, uznemirenost, napetost.

Prekrasna ravnodušnost (franc. La belle indifference) gubitak je emocija vezan uz prisutne simptome,
odnosno nebriga za njih. Osoba se naivno i neprimjereno odnosi prema svom tjelesnom stanju i simptomima.
Nalazi se u konverzivnim poremećajima.

Distimija (grč. dysthymia) je trajno sniženje raspoloženja. Osoba s distimijom je stalno sniženog raspoloženja,
bezvoljna, nezainteresovana. To je vrsta blažeg depresivnog stanja (subdepresija).

Ciklotimija (grč. cyclothymia) je oscilacija raspoloženja, tj. izmjena blažih depresivnih i blažih maničnih
(hipomaničnih) stanja. Ciklotimija je i trajna osobina ličnosti (karakter, temperament).

Hipomanija (grč. hypomania) je blaže povišeno raspoloženje. Hipomana osoba je vesela, vedra, poletna.
Od maničnog raspoloženja se razlikuje prema intezitetu tih osjećaja.
30
Manično raspoloženje (grč. mania, hyperthymia) pretjerana je veselost, polet, osjećaj sreće. Te su emocije
izraženije nego u hipomaniji, a uz njih se pojavljuje i niz drugih simptoma.
Praktično su prisutni poremećaji svih psihičkih funkcija: povišena psihomotorika, ubrzan govor, hipervigilnost
pažnje, poremećaji nagona (nesanica, hiperseksualnost), sumanute misli (ideje moći, veličine, pronalazaštva,
bogatstva).

Morija (grč. moria) ili sindrom frontalnog režnja je povišeno raspoloženje, radost, neozbiljnost, s morbidnim i
lascivnim šalama i komentarima. Osoba je bezrazložno vesela, bez ozbiljne mogućnosti planiranja, ubrzane
psihomotorike. Morija se pojavljuje pri oštećenju frontalnih režnjeva mozga.

Euforija (grč. euphoria) je povišeno raspoloženje u kojemu preovladavaju povišeni osjećaji blagostanja,
sreće, veličine, ushita.

Ekstaza (grč. ecstasis) je stanje intezivnog zanosa i velike sreće.

Disforija (grč. dysphoria) je turobno, sumorno, nezadovoljno, zlovoljno, tvrdoglavo

raspoloženje i ponašanje. Disforija je stanje "lošeg" raspoloženja koje je neugodno za okolinu.

Patološka razdražljivost (iritabilnost) ljutito je i agresivno ponašanje. Prisutni su agresivni ispadi, afektivni
izljevi i nezadovoljstvo u naizgled mirne osobe.

Emocionalna labilnost lakša je promjena osnovnog raspoloženja. Ono se održava kratko vrijeme i mijenja
se na beznačajne povode ili spontano. Izmjene afekta mogu biti i organski uzrokovane (kod trajnih promjena
ličnosti nakon bolesti ili ozljeda mozga).

Emocionalna inkontinencija najteži je oblik emocionalne labilnosti. To je gubitak ili smanjenje emocionalne
kontrole. Osoba ne može zadržati jedno raspoloženje duže vrijeme i na minimalne podražaje (ali i bez njih)
dolazi do brze promjene afekta (koje može pratiti plač ili smijeh).

Kvalitativni poremećaji afektiviteta

Kvalitativni poremećaji su: afektivna krutost, afektivna bljedoća, afektivna udaljenost, afektivna inverzija
(paratimija, paramimija), anhedonija, aleksitimija, ambivalencija. Obično se pojavljuje u shizofreniji,
poremećajima ličnosti, organskim oštećenjima CNS-a.

Afektivna krutost (rigidnost) jest smanjenje ili izostanak emocionalne modulacije. Bolesnik ne može
prenijeti svoje ni primiti tuđe osjećaje. Izmjena afekata obavlja se sporo, što je suprotno nego kod
emocionalne labilnosti.

Afektivna bljedoća je izostanak emocionalne reakcije u svom nekadašnjem intenzitetu.

Osoba na emocije drugih reaguje "blijedo".

Afektivna udaljenost je potpuni izostanak emocionalne reakcije. To je otupjeli afekt, gubitak

emocionalne topline. Bolesnik nema emocionalni odgovor na okolinu.

Paratimija (grč. parathymia) je afektivna inverzija pri kojoj raspoloženje ne odgovara misaonom sadržaju.
Bolesnik razmišlja o tužnim događajima, a pri tome ne osjeća tugu nego radost.

Paramimija (grč. paramimia) je afektivna inverzija, kada raspoloženje prati misaoni sadržaj, ali ne odgovara
vanjskoj ekspresiji (mimici). Bolesnik shvaća tužni događaj, osjeća žalost, ali se smije.

Anhedonija (grč. anhedonia) je nemogućnost da se doživi zadovoljstvo. Bolesnik ne uživa u stvarima koje su
mu prije pružale zadovoljstvo, pa stoga od njih i odustaje. Osim u shizofreniji vidi se u depresiji,
poremećajima ličnosti.
31
 Aleksitimija (grč. alexithymia) je nemogućnost prepoznavanja i opisivanja (izražavanja)
vlastitih emocija.

Ambivalencija (lat. ambivalentia) je dvostrukost emocija. Istodobno su prisutni različiti osjećaji (npr. ljubav i
mržnja). Zbog toga što ne može odlučiti prema kojem će se osjećaju "ponašati"pojavljuje se i uznemirenost.
Ambivalencija se vidi prije svega u shizofreniji, ali je prisutna i kod poremećaja ličnosti, poremećaja
raspoloženja, u psihoorganskim sindromima.

U afektivna se stanja svrstavaju i stanja anksioznosti. Anksioznost može biti fiziološka i patološka.
Fiziološka (normalna) anksioznost u funkciji je podražaja i vezana je uz opasnost koja je realna. Osoba
reaguje na opasnost tako da joj se suprotstavi ili napušta opasnu situaciju. Takva reakcija poznata je kao
reakcija borbe ili bijega (engl. fight-or-flight stress reaction).
Patološka anksioznost remeti funkcionisanje osobe, a traje dugo vremena nakon prestanka realne opasnosti ili
kad opasnosti i nema.

Fobija (grč. phobia) stanje je vrlo intezivnoga straha od određene situacije, predmeta, događaja. Postoje
specifične (jednostavne) fobije i socijalna fobija (strah od govora pred drugima, od javnog nastupa, od
drugih ljudi uopšte).

Panika (panični napadaj) je stanje kratkotrajnog i intezivnog straha u kojem osoba ima dojam da će se nešto
strašno dogoditi (pozlit će joj, doživjeti srčani udar, umrijeti). Javlja se u paničnom poremećaju.

15. VOLJA, POREMEĆAJI VOLJE I POKRETA

Volja je sposobnost subjekta da izvrši izbor, organizuje način postizanja i realizacije

izabranog cilja.Volja je konativna psihička funkcija.
Volja je sposobnost čovjeka da mobiliše i upotrebi svoju psihičku energiju u realizaciji svjesno postavljenog
cilja, a što istovremeno podrazumijeva i mogućnost odbacivanja neprihvatljivih tendencija.
Volja je sposobnost upravljanja sopstvenim odlukama i njihovim izvršavanjem.Na stanje volje utiču brojni
faktori: konstitucija, umor, pospanost, intoksikacija, somatska i psihička oboljenja.

Voljne radnje
Radnje se dijele na: voljne i nevoljne. Volja je proces, a ne stanje, kao npr. osjećanje. Ona je proces jer je praćen
osjećanjima napora, potrebe, neprijatnosti itd. Ima 3 faze.

Faze voljnog procesa:

1. Javljanje pobuda, želja, a pod uticajem vitalnih i socijalnih nagona
2. formiranje namjere (motivacija), borba motiva, odmjeravanje razloga za i protiv; doživljaj odluke
i planiranje načina njenog izvršenja
3. izvršenje odluke, realizacija plana

Nevoljne radnje
Nevoljne radnje su one radnje koje se vrše bez unaprijed utvrđenog cilja. Odvijaju se nezavisno od svjesne
namjere, od volje. Nevoljne radnje su:
– Refleksne radnje – urođeni model ponašanja koji predstavlja odgovor efektora na
nadražaj receptora (u osnovi je refleksni luk)
– Naučeni automatizmi - radnje koje se nauče, a zatim ponavljaju tako da se mogu obavljati i bez aktuelnog
učešća svesti. Započinju se svjesnom odlukom.
– Automatskoj je prethodila voljna radnja, a kasnijim uvježbavanjem izvode se bez učešća volje (hodanje,
vožnja bicikla, pisanje na mašini, sviranje na instrumentu, sportske aktivnosti itd.).
32
 Posebna vrsta su prateći automatizmi- sinkinezije.
– Nevoljni mimički pokreti - ekspresija emocionalnog stanja.
– Nagonske radnje - pod uticajem nagona, obično vitalnih; npr. bijeg u opasnoj situaciji.
– Impulsivne radnje
– Prisilne radnje
– Automatske radnje

POREMEĆAJI VOLJE
Poremećaj volje i voljnih radnji postoje u sindromu brojnih mentalnih poremećaja i znak su karakterne nastranosti
bolesnika. Poremećaji volje su posljedica: umanjenja ili gašenja njenog energetskog izvora, slabljenja upornosti i
dosljednosti , gubitka svjesne kontrole nad voljnom energijom zbog oštećenja svijesti.
Poremećaji volje i voljnih mogu biti: kvantitativni i kvalitativni.
Kvantitativni poremećaji volje su: gubitak slobodne volje, slabost volje (hipobulija i abulija, ambivalencija,
hiperbulija, diplobulija).
Kvalitativni poremećaji volje su: sugestibilnost,negativizam (pasivan i aktivan), katatoni sindrom ili katatoni
stupor, katalepsija, ehopatija (eholalija, ehopraksija, ehomimija), stereotipija, manirovanost, bizarnost.

Kvantitativni poremećaji volje

Gubitak slobodne volje-osnosi se na nesposobnost individue da voljno odlučujeNastaje i pribranoj svijesti, ako je
osoba pod veoma snažnim uticajem nekih drugih psihopatoloških fenimena, zatim gubitak slobosne volje prema
toksinu (droge, alkohol).
Slabost volje može se klinički manifestovati i potpunim gašemnejm vo. Razlikujemo: hipobuliju, abuliju i
ambivalenciju.
Hipobulija (grč. hypobulia) označuje slabost volje. Voljni su impulsi sniženi u različitom intezitetu.
Abulija (grč. abulia) je potpuni gubitak volje, kada nedostaje pobuda, impuls, inicijativa. Osoba s abulijom
je sputana, psihomotorno usporena, nezainteresovana. Ekstremni oblik takvog stanja je stupor (što je
poremećaj i psihomotorike). Hipobulija i abulija pojavljuju se u depresiji, shizofreniji, organskim
oštećenjima CNSa, intelektulanim teškoćama, poremećajima ličnosti i stanjima psihofizičke iscrpljenosti.
Ambivalencija-idividua ne može da napravi izbor između različitih ili suprotnih istovremenih motiva i
želja.
Hiperbulija (grč. hyperbulia) je pojačana voljna aktivnost. Hiperbulična osoba puna je inicijative,
pretjerano sugestibilna, pokazuje interes za sve. Povišenje voljno-nagonskih funkcija pojavljuje se u
hipomaniji, maniji, maniformnoj psihozi.
Kolebljivost je pojava kada subjekat ne može da izabere niti jedan cilj. Ako je ova pojava znatno izražena,
naziva se ambitendencija (lat. ambitendentio) ili diplobulija (grč. diplobulia) ili je dvostrukost voljnih ili
nagonskih dinamizama. Bolesnik istodobno ima pobude različitih (često i suprotnih) motiva, nešto želi i ne želi,
hoće i neće. Ambitendenciju treba razlikovati od ambivalencije (lat. ambivalentia) u kojoj se pojavljuje
dvostrukost afekata: istodobna radost i tuga ili ljubav i mržnja. Ti se fenomeni pojavljuju u shizofreniji, ali i u
poremećajima raspoloženja, poremećajima ličnosti, psihoorganskim sindromima.

Kvalitativni poremećaji volje

Sugestibilnost je sklonost prihvatanju sugeriranih sadržaja, koja varira od osobe do osobe, ali i kod iste osobe
ovisno o situaciji ili stanju u kome se nalazi. Sugestibilni mogu biti i psihički normalni ljudi, ali ovu pojavu mnogo
češće srećemo kod djece, oligofrenih, psihopata, dementnih i delirantnih bolesnika. Sugestibilnost može biti
smanjena (u shizofrenih i depresivnih bolesnika te u osoba s intelektualnim teškoćama), povećana (bolesnici,
ovisnici, osobe s intelektualnim teškoćama) ili patološka.

33
Patološka sugestibilnost bolesna je sklonost za sugestivnu reakciju i povodljivo ponašanje. Poseban oblik
patološke sugestibilnosti susreće se u induciranoj psihozi (franc. Folie ἀ deux, folie ἀ trois). U širem smislu u
poremećaje volje ubrajaju se i autizam, mutizam, negativizam, automatska poslušnost i zapovjedni mehanizmi (eho
fenomeni) što su i poremećaji psihomotorike.
Negativizam je odbijanje motoričke i bilo koje druge saradnje. Ako osoba odbija verbalni kontakt to je
mutizam. Negativizam može biti pasivan (odbija postupiti prema molbi, zahtjevu) i aktivan (opire se
mišićnom aktivnošću, postupa suprotno od traženoga).
Katatoni sindrom ili kakatoni stupor podrazumijeva skup simptomaoštećene volje i voljnih aktivnosti. Katatoni
simptomi (grč. catatenio - napeti, nategnuti) pojavljuju se kod katatone shizofrenije.
Stupor (lat. stupor) je stanje bez imalo motoričke aktivnosti. To je ekstremni oblik akinezije.Bolesnik ne izvodi
pokrete i ne reaguje na podražaje, a postoji i mutizam. Stupor može biti katatoni, depresivni, organski i
disocijativni (histerični, psihogeni).
Katalepsija (grč. catalepsia) je ukočeno držanje. Bolesnik zauzima neobičan položaj tijela.Bez obzira na to što mu
je takav položaj neugodan, dugo ostaje u njemu.
Ehopatija-pojava u kojoj bolesnik ppnavlja radnje koje vidi.U psihijatriji je poznata kao i fenomen ogledala.
Ehomimija (grč. echomimia) je ponavljanje tuđih izraza lica. Bolesnik automatski imitiranečiju mimiku.
Ehopraksija (grč. echopraxia) je ponavljanje tuđih pokreta.
Eholalija- ponavljanje tuđeg govora. Npr. na pitanje kako se zovete, , bolesnik odgovara istim pitanjem.
Ehomimija, ehopraksija i eholalija su automatske radnje ili mogu biti znak automatskeposlušnosti. Obično su
prisutne u shizofreniji, intelektualnim teškoćama, Teuretteovu sindromu.
Stereotipije je stalno ponavljanje besmislenih pokreta. Nalazi se u katatonoj shizofreniji.
Manirovanost-upadljivost u izvođenju neke radnje ili govora.
Bizarnost-bolesnik nije samo upadljiv, već i vrlo čudan, nesvojstvenog držanja i ponašanja.Bizarnost je simptom
šizofrenih psihoza.

POREMEĆAJI POKRETA
Apraksija (grč. apraxia) je nemogućnost izvođenja voljnih pokreta.
Akatizija (grč. acathisia) je poremećaj pokreta sa subjektivnim osjećajem da se ne može najednom mjestu.
Osoba se premješta s nogu, sjeda, ustaje, stalno je u pokretu. Takvo stanje može biti i posljedica medikacije
(prije svega antipsihotika).
Akinezija (grč. akinesis) je prestanak motoričke aktivnosti. Pojavljuje se u katatonojshizofreniji, ali
kao ekstrapiramidalna nuspojava antipsihotika.
Bradikinezija (grč. bradykinesis) obuhvaća sporu motoričku aktivnost, sa smanjenim
spontanim pokretima. Obično se vidi u teškim depresivnim epizodama.
Hipokinezija (grč. hypokinesis) je hipoaktivnost motoričke funkcije (siromaštvo pokreta).Takvo smanjenje
aktivnosti vidi se u depresiji, organskim poremećajima, intoksikacijama. Može se pojaviti u djece s
hiperkinetskim sindromom (engl. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) kad se izmjenjuje s
hiperkinezijom.
Hiperkinezija (grč. hyperkinesis) je povećanje motoričke aktivnosti (hiperaktivnost). Očituje se u dječjem
autizmu, sindromu ADHD-a (u djece i odraslih), maniji, delirantnom stanju, oštećenjima mozga.
Parakinezija (grč. parakinesis) je kvalitativni poremećaj pokreta. Oni su obilježeni gubitkom
harmonije i lakoće pokreta. Vidi se u katatonoj shizofreniji.
34
Automatska poslušnost je podvrgavanje tuđoj volji. Osoba ispunjava zahtjeve drugih. Ovamo se mogu svrstati
i eho fenomeni (tzv. zapovjedni automatizam). Ovaj poremećaj injegova suprotnost (negativizam) nalaze se u
shizofreniji.
Negativizam je odbijanje motoričke i bilo koje druge saradnje. Ako osoba odbija verbalni kontakt to je
mutizam. Negativizam može biti pasivan (odbija postupiti prema molbi, zahtjevu) i aktivan (opire se
mišićnom aktivnošću, postupa suprotno od traženoga).
Manirizam (grč. manirismus) su bizarni i nepotrebni pokreti. Oni su pretjerani, iskrivljeni, izvještačeni.
Obuhvaćaju mimiku, gestikulaciju, kretanje, a vide se u shizofreniji.
Stereotipije je stalno ponavljanje besmislenih pokreta. Nalazi se u katatonoj shizofreniji.
Ehomimija (grč. echomimia) je ponavljanje tuđih izraza lica. Bolesnik automatski imitiranečiju mimiku.
Ehopraksija (grč. echopraxia) je ponavljanje tuđih pokreta.
Eholalija- ponavljanje tuđeg govora. Npr. na pitanje kako se zovete, , bolesnik odgovara istim pitanjem.
Ehomimija, ehopraksija i eholalija su automatske radnje ili mogu biti znak automatskeposlušnosti.
Obično su prisutne u shizofreniji, intelektualnim teškoćama, Teuretteovu sindromu.
Kopropraksija (grč. copropraxia) je ponavljanje opscenih pokreta. Primjerice, osoba
pokretima imitira seksualni odnos. Pojavljuje se u Teuretteovu sindromu.
Katatoni simptomi (grč. catatenio - napeti, nategnuti) pojavljuju se kod katatone shizofrenije.
Katapleksija (grč. cataplexis) je nagli i kratki gubitak mišićnog tonusa (često udružen s intezivnim
afektom). Osim u shizofreniji, vidi se i u narkolepsiji.
Katalepsija (grč. catalepsia) je ukočeno držanje. Bolesnik zauzima neobičan položaj tijela. Bez obzira na to
što mu je takav položaj neugodan, dugo ostaje u njemu.
Voštana savitljivost (lat. flexibilitas cerea) jest postavljanje udova, glave i tijela, bez bolesnikova otpora, u određeni
položaj, koji bolesnik duže zadržava.

Stupor (lat. stupor) je stanje bez imalo motoričke aktivnosti. To je ekstremni oblik akinezije.Bolesnik ne izvodi
pokrete i ne reaguje na podražaje, a postoji i mutizam. Stupor može biti katatoni, depresivni, organski i
disocijativni (histerični, psihogeni).

POREMEĆAJI RADNJI
Impulzivne radnje nagle su promjene motoričkog ponašanja, koje nisu u skladu s događanjem u okolini. U
bolesnika rastu napetost i osjećaj unutrašnjeg nemira. Pojavljuju se u shizofreniji, epilepsiji, poremećajima
ličnosti, intermitentnom eksplozivnom poremećaju (poremećaju kontrole impulsa).
Automatske radnje obavljaju se da se učine, nisu motivisane ni opravdane. Pojavljuju se u
shizofreniji i disocijativnim stanjima.
Reaktivne radnje - reakcije su na događaje (ili nečiju radnju). Osoba reaguje bez razmišljanja,
obično u odbrambenoj funkciji, ali katkad i besmisleno. Vide se kod kompulzivnih poremećaja,
poremećaja svijesti, shizofreniji.
Prisilne radnje su prisile (kompulzije). Obično su to brojenje, provjeravanje, čišćenje. Osoba ima silnu potrebu
da ih napravi, a nakon toga ne nastaje osjećaj zadovoljstva, nego se rađa potreba za novom prisilnom radnjom.
Takve radnje dovode do smanjenja anksioznosti.
Nagonske radnje služe zadovoljavanju osnovnih životnih nagona. Poremećaji tih radnji mogu se pojaviti kao
poremećaj nagona. Ovamo se svrstavaju i dipsomanija (grč. dipsomania), nagon za povremenim pijenjem
alkoholnih pića do opijanja; piromanija (grč. pyromania), poriv za paljenje vatre; kleptomanija (grč.
kleptomania), poriv za krađom; oniomanija (grč. oniomania), nagon za pretjeranim kupovanjem.
Poriomanija (grč. poriomania) je nagon za putovanjem, a pojavljuje se u obliku fuga. Osoba luta ili otputuje
u drugo mjesto.Može biti organska ili psihogena (tada je disocijativni poremećaj).

35
16. OSNOVNE SMJERNICE ZA PROCJENU LIČNOSTI

Definicija ličnosti
Ličnost možemo definisati kao jedinstvenu organizaciju osobina koja se formira uzajamnim djelovanjem
jedinke i sredine i određuje opšti, za pojedinca karakterističan način ponašanja. Ličnost, osoba je dinamička
organizacija onih psihofizičkih sistema unutar individue koji određuju njeno karakteristično ponašanje i njen
karakterističan način mišljenja. Ako ličnost vrednujemo onda govorimo o karakteru.
Ličnost predstavlja jedan sistem relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipulišu
stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog-Bronfenbrenner.
Ličnost odlikuje cjelovitost, jedinstvenost i dosljednost.
1. ličnost predstavlja jedinstvo svih psihičkih funkcija;
2. ličnost je jedinstvena u smislu neponovljiva tj. ne postoje dvije iste ličnosti,
3. pojedinac se uvijek ponaša dosljedno samom sebi.

Struktura ličnosti

Način opisivanja ličnosti:

1. navođenje pojedinih crta ličnosti
2. razlikovanje određenih tipova ličnosti i svrstavanje pojedinih osoba u neki od razlikovanih
tipova.

Crte ličnosti su tendencija da na isti način djelujemo ne samo u jednakim situacijama nego i u situacijama koje
procjenjujemo kao slične.

Crte ličnosti mogu biti manje ili više:

generalizovane s obzirom na obim aktivnosti u kome se pojedina osobina ogleda
univerzalne što znači da ih možemo naći kod znatnog broja pojedinaca.

Sistematizacija crta ličnosti

1. Svođenjem na ograničen broj osnovnih osobina iz kojih proizilaze druge osobine.
2. Grupisanjem s obzirom na:
 temperament,
 karakter,
 sposobnosti i
 tjelesne osobine

Temperament je širina skale ispoljavanja osjećanja koja je karakteristična za pojedinca. Njime označavamo
koliko se lahko, koliko često, sa kojim intenzitetom i sa kojim trajanjem javljaju osjećanja, kao i to koji
emocionalni ton (emocije prijatnosti ili neprijatnosti) se češće javlja. Možemo ga definisati i kao za pojedinca
karakterističan način reagovanja na različite draži i situacije. Najpoznatija klasifikacija je ona koja potiče od
grčkih filozofa Hipokrata i Galena:

Kolerični temperament: se ogleda u jakim osjećanjima, lahkom rješavanju na akciju i čestom uzbuđivanju. Kolerik
se lahko naljuti i lahko i intenzivno manifestuje svoju ljutnju, pa često dolazi u sukob sa drugim ljudima. Ukratko
ovaj temperament karakterišu nagle i jake reakcije.
Sangviničan temperament: nalazimo kod čovjeka koji brzo reaguje, čija osjećanja, međutim,nisu izrazito jaka
i ne traju dugo. Takav čovjek lahko mijenja raspoloženje, brzo prelazi iz negativnog u pozitivno raspoloženje
a sklon je vedrom raspoloženju. Ukratko ovaj temperament karakterišu brze ali slabije reakcije.

Flegmatični temperament: ima onaj čovjek koji reaguje rjeđe, reakcije su mu spore a osjećanja slaba i slabo se
manifestuju. To je po pravilu miran, staložen, slabo osjetljiv i slabopokretljiv čovjek. Ukratko, flegmatičan
temperament karakterišu slabe i spore reakcije.
36
Melanholični temperament: bi posjedovao čovjek koji rijetko reaguje ali kada reaguje, ondato čini intenzivnim
osjećanjima koja dugo traju. Teško se odlučuje, slabo je pokretljiv a kodnjega preovlađuju neprijatna osjećanja
kao što su tuga i zabrinutost. Ukratko, to je temperament kod koga su reakcije rijetke, spore ali jake.

Karakter

Skupine moralnih i konativnih (voljnih) osobina ličnosti, uzete zajedno, čine karakter. Te suosobine toliko važne,
svojstvene za ličnost, da ih neki autori čak izjednačuju s pojmom ličnosti.

Karakter se razvija gotovo isključivo pod utjecajem socijalne okoline, dakle odgoja.
U procjeni nečijeg karaktera nužno se uzimaju i voljne i moralne osobine. Tako npr. ako dvaodrasla polaznika
posjeduju visoko razvijenu osobinu upornosti koja se očituje u postizanju više školske spreme, mogu se znatno
razlikovati u poštenju, tj. putu kojim nastoje postići cilj (upornim učenjem ili upornim podmićivanjem
nastavnika).
«Crte» karaktera, koje također treba razumjeti kao psihološke kontinuume, objedinjuju se uglavnom u pet
skupina, s obzirom na to kako se pojedinac odnosi:

a) Prema transcendentnom (Bogu) (npr. intrizična- ekstrinzična religioznost)

b) prema samome sebi (npr. visoko-nisko samopouzdanje, visoka-niska samokritičnost idr.),
c) prema radu i uopće prema svojim zadaćama (npr. marljivost-lijenost, odgovornost-neodgovornost
idr.),
d) prema socijalnim normama ponašanja (npr. poštenje-nepoštenje),
e) prema drugim ljudima (npr. iskrenost-neiskrenost, altruizam-egoizam itd.).

Određivanje karaktera
U određivanju karaktera je važno:
1. postojanje određenog sistema vrijednosti
2. ponašanje ličnosti u skladu sa tim sistemom.

Karakteran čovjek dosljedno poštuje određene vrijednosti i moralne principe i zalaže se za

njih.

Dobar karakter ima onaj ko se odlikuje moralnim osobinama s tim da ne mora da se odlikuje i
odlučnošću u ponašanju.

Loš karakter ima onaj ko se ne drži moralnih normi a odlučan je u svojim postupcima.

Čvrst karakter ima onaj ko uz moralne norme pokazuje energičnost i upornost u ponašanju.

Slab karakter ima onaj ko posjeduje i neke pozitivne moralne osobine ali je neodlučan u
njihovoj primjeni.

Sposobnosti
Sposobnosti su one crte ličnosti od kojih zavisi uspješno obavljanje nekih poslova i aktivnosti. Formiraju se na
bazi urođenih dispozicija, a pod utjecajem okoline i vlastite aktivnosti samog individuuma.

Razlikujemo tri grupe sposobnosti:

1. Intelektualne ili više mentalne sposobnosti ili ukratko inteligencija.

2. Psihomotorne sposobnosti kojih ima veći broj kao npr.: ručne sposobnosti (vještina vršenjapokreta rukama),
spretnost prstiju, sposobnost brzog motornog reagovanja i dr.
3. Senzorne sposobnosti kao što su: sposobnosti za razlikovanje intenziteta i kvaliteta različitihvrsta jednostavnih
čulnih draži (u oblasti vida, sluha, mirisa, okusa itd.)
37
Tjelesne osobine
Tjelesne osobine čine takođe karakteristike pojedinca. One mogu biti:
 morfološke (visina, oblik glave, dužina udova, mišićavost i dr.), i
 fiziološke, kao što su npr. sposobnosti vegetativnog nervnog sistema, endokrinog sistema itd.

Tipologija ličnosti
Pojam tipa se definiše kao sistem osobina koji se može razlikovati od drugih sistema i koji
služi kao model u koji se svrstavaju pojedini slučajevi.
Razlikovanje određenog broja tipova u koje se pokušavaju svrstati sve ili dio osoba naziva se tipologijom.
Najveći broj ljudi se ne može razvrstati u “čiste tipove”, jer su oni “atipični” i predstavljajukombinaciju više,
često puta oprečnih tipova. S obzirom na činjenicu da je kod nekih osobaodređeni sklop crta ličnosti koje čine
tip izrazitije razvijen nego neke druge crte to onda opravdava svrstavanje neke konkretne osobe u određeni
tip ličnosti.

Prema ponašanju Jung razlikuje dva osnovna tipa ljudi:

Introvertnu ličnost (više okrenutu u sebe) karakterisala bi sklonost ka razmišljanju, povučenost, uzdržljivost
i ispoljavanju emocija, rjeđi i slabiji kontakti sa drugim ljudima,bavljenje sopstvenim doživljajima.

Ekstrovernu ličnost (više okrenuta spoljnom svijetu) karakteriše otvorenost ponašanja, spremnost na
neposrednu akciju, realističnost, dobri kontakti sa ljudima, interesovanje za fizičku i socijalnu sredinu u
kojoj živi.

Tipovi na osnovu vrijednosti

Brojne tipologije su bile sačinjene na osnovu shvatanja da ljudi mogu da se svrstaju u izdvojene tipove prema
vrijednostima. Riječ je o shvatanju da svaka jedinka posjeduje neku vrstu jedinstvene filozofije života –
dominantnu vrijednost – koja uobličava i struktuira cjelokupnu ličnost. Jedna od takvih teorija je Šprangerova
(Spranger, 1928). On želi da svrstasve ljude u šest «idealnih» tipova vrijednosti:

1. Teoretski. Preovlađuje interesovanje za otkrivanje istine. Nastoji da posmatra i rezonuje. Glavni cilj u
životu jeste da svoje znanje sredi i sistematizuje.
2. Ekonomski. Preovlađuje interesovanje za ono što je korisno. Bavi se stvaranjem dobara. Vjeruje u praksu
prije no u teoriju, u korisno prije no u estetsko.
3. Estetski. Preovljađuje interesovanje za oblik i sklad. Vjeruje da je ljepota najviša istina isvaki doživljaj
prosuđuje prema njegovoj estetskoj valjanosti.
4. Društveni. Preovlađuje interesovanje koje izražava ljubav prema ljudima. Vodi računa o problemima
drugih ljudi i o njihovoj dobrobiti. Topli i čovječni nazori.
5. Politički. Preovlađuje interesovanje za vlašću. Bilo da je riječ o politici ili, pak, o drugim djelatnostima, cilj
je uticanje na ljude i događaje i postizanje nadzora nad njima – da se postane vođa.
6. Religijski. Preovlađuje interesovanje za shvatanje jedinstva univerzuma. Bavljenje mističnim
doživljajima i onim što je božansko u svakoj pojavi.

Tipovi na osnovu građe tijela

Prema građi tijela razlikujemo slijedeće tipove ličnosti (Kretschmer, Sheldon):

Lepto-asteničnu konstituciju: viši rast, dug vrat, uža ramena i uska karlica, oštar rebarni luk imršavost. Obično
su više zatvoreni, povučeni, skloni maštanju i apstraktnom načinu mišljenja, manje komunikativni i nesigurni.

Pikničku konstituciju: niži rast, kratkim i širokim vratom, tupim rebarnim lukom, izraženošću masnog
potkožnog tkiva, masnim tenom, sklonošću ćalavosti. Pikničari su otvoreni, naglašeno komunikativni,
preduzimljivi, imaju smisla za ono što je konkretno, uživaju u društvu u kome obično vole da vode glavnu riječ.

Atletsku konstituciju: izražena muskuloznost, razvijena ramena i grudni koš, četvrtast oblik lobanje.Ljudi
atletske konstitucije su skloni burnim, često žestokim, reakcijama, u govoru supreopširni i td.
38
 17. PSIHOTERAPIJSKI PRISTUP, EMPATIJA, SLUŠANJE, TRANSFER I
KONTRATRANSFER

PSIHOTERAPIJSKI PRISTUP (EC)

Psihoterapija je psihička metoda liječenja. Među najdjelotvornijim faktorima ovog liječenja su prijenos i
protuprijenos (transfer i kontratransfer). Ona se, prema tome, temelji na emocionalnom odnosu bolesnik-ljekar i
vice versa (obratno).

Psihoterapijom se u prvom redu liječe različite emocionalne poteškoće i problemi ličnosti. Cilj je psihoterapije
da potakne ili u toku liječenja omogući zreliji razvoj ličnosti, posebno da Ja učini djelotvornijim i jačim. Dalji
je cilj psihoterapije da osobu učini neovisnijom, što drugim riječima znači samopuzdanijom, ali istovremeno
sposobnijom za bliskost s ljudima.
Psihoterapeut sa svojom emocionalnom toplinom, empatijskim razumijevanjem, odanošću prema pacijentu
postepeno zajedno s njim kreira takvu atmosferu u kojoj bolesnik iskazuje svoj doživljaj, emocije, misli, želje,
strahove,simptome itd.

Temelje savremenoj naučnoj psihoterapiji dao je Sigmund Freud (1856-1939). Prema potrebi pacijenta procjenjuje
se učinak biološke, psihičke i socijalne terapije, s tim da je psihoterapijski pristup bolesniku prisutan u svakom
kontaktu bolesnik-ljekar.

Psihoterapijski pristup nosi u sebi terapijske elemente

Pacijenti nam kazuju svoje simptome, aktivno ili na naš poticaj daju anamnezu, govore o sadašnjoj bolesti itd.
Velika većina pacijenata ima potrebu da ljekaru kaže i o svojoj zabrinutosti zbog bolesti, o svom strahu,
očekivanju, povjerenju u terapiju, što ujedno znači uljekara i sl. Bolesnici s emocionalnim smetnjama, ali ne
samo oni, imaju jaku potrebu da razgovaraju o svojim teškoćama sa svojim ljekarom i da povjere sadržaje koje
drugom ne bi rekli. Ovo obavezuje moralno i pravno ljekara na ljekarsku tajnu.

Elementi psihoterapijskog pristupa

U svaki kontakt s pacijentom unosimo psihijatrijski pristup. Svi pacijenti trebaju psihoterapijski pristup, a smo
neki od njih psihoterapiju kao metodu liječenja (neurotici, bolesnici sa psihosomatskim smetnjama i dr.).
Psihoterapijski pristup podrazumijeva prihvatanje emocija druge osobe sa razumijevanjem i pozitivnim
vlastitim emocijama.

Ako pokušamo sistematizovati neke od osnovnih elementa psihoterapijskog pristupa, to možemo učiniti
na slijedeći način:
1. Kreiranje međusobne atmosfere razumijevanja i povjerenja u toku prvog pregleda, procesadijagnosticiranja,
provođenja laboratorijskih pregleda, do određivanja i provođenja terapije te završetka liječenja.
2. Zainteresovanost za verbalnu komunikaciju s bolesnikom bez obzira od koje bolesti bolujei na što se tuži
(način na koji bolesnik govori, koliko se tuži, koliko trpi, što ga brine, koliko saopštava svoje tegobe, gdje
je doživio nelagodnost u toku pregleda itd.).
3. Slušanje pacijenta i s tim u vezi postavljanje pitanja.
4. Praćenje razvoja odnosa bolesnik-ljekar i vice versa (obratno)
5. Uočavanje da intezitet bola i fizičke i psihičke nelagodnosti pokazuju stanovitu
osjetljivost na odnos pacijent-ljekar.
6. Uočavanje reakcije okoline na bolesnikove tegobe kao i obratno reakcija bolesnika na
njegovu okolinu.

39
 EMPATIJA
Riječ empathy (empatija) uživljavanje, u drugoj polovini devetnaestog stoljeća upotrebljavana je za oblast
estetike. Lipps je termin prenio na psihološki problem razumijevanja drugih: Empatija nam omogućava da
shvatimo da pored toga što mi posjedujemo self (svoju osobenost) postoje i osobenosti drugih, njihov self.
Sama definicija termina, međutim, zavisi od različitih konteksta u kojima se on upotrebljava i može označavati
različite pojmove kao što su:
lični stav,
spoznajno-afektivno stanje u specifičnoj situaciji
određeni aspekt komunikacije među ljudima u zavisnosti od konteksta.
The American Heritage Dictionary daje slijedeću definiciju termina empathy (empatija) koju možemo prihvatiti
kao jednostavnu radnu definiciju:
»Razumijevanje koje je toliko intimno da smo spremni odmah shvatiti osjećanja, razmišljanja i
motive drugih».

Empatija se razlikuje od simpatije. Simpatija je uživljavanje (ne saživljavanje) u svijet drugih osoba,
preživljavanje njihovih stanja, duhovna srodnost. U širem značenju, naklonost prema nekom, intuitivna
sklonost prema određenoj ličnosti. Empatiju ne treba miješati sa sklonošću, sažaljenjem ili ljubaznoću. Biti
sklon nekome, na primjer, ne mora istovremeno značiti i da tu osobu intimno razumijemo.
Isto tako empatiju moramo razlikovati od «širenja poput zaraze» kao vrste neposrednog nesvjesnog dijeljenja
osjećanja koje karakteriše nepostojanje spoznajnog posredovanja, kao što se to dešava kod nekih grupnih
fenomena.

Regers je empatiju definisao kao stepen do kojeg je terapeut (1) osjetljiv na trenutna osjećanja i razmišljanja
klijenta (kako ona svjesna tako i ona podsvjesna), i (2) sposoban da iskaže svoje razumijevanje klijentovih
osjećanja i razmišljanja upotrebom jezika koji je prilagođen jeziku klijenta.

Priroda empatije

O prirodi empatije postojala su različita stanovišta a ni danas ovaj fenomen čini se još uvijek nije do kraja
razjašnjen. Neki autori opisuju empatiju kao fenomen primarno afektivne prirode. Drugi smatraju da je
primarno spoznajne (kognitivne) strukture. Sa aspekta trećih empatija sadrži i spoznajne i afektivne
komponente ili može biti primarno spoznajne ili afektivne prirode u zavisnosti od situacije.

Empatijski proces se sastoji od:

inicijalne faze percepcije koja generira afektivnu rezonancu na bazi urođene sposobnosti za pristup
afektivnim iskustvenim stanjima drugih, i
druge faze u kojoj kompleksna spoznajno-afektivna djelovanja doprinose kreiranju
značenja.

SLUŠANJE

Vještina aktivnog slušanja

Aktivno slušanje
Temeljna osobina aktivnog slušanja je nastojanje slušatelja da sebi (a i sugovorniku) pomogneu razjašnjavanju
primljenih poruka. Naime, poruke su često neprecizne ili apstraktne, a da to govornik ne osjeća. Uz to, njemu
samome ne mora biti posve jasno «što zapravo želi reći».

Suština aktivnog slušanja je u potpitanjima, a posebno u nedirektnim pitanjima. Naime, direktna pitanja
osjetljivim i ličnim temama mogu izazvati neugodu, dovesti do negativnih ili obrambenih reakcija,
nepovjerenja, pa čak i do potpunog povlačenja sugovornika i prekida komunikacije. Stoga se u složenim
problemnim situacijama, kada nije jasno što govornik osjeća ili želi, koriste nedirektna pitanja, odnosno
parafraziranje ili sažimanje.

40
 Parafraziranje je «vraćanje» onoga što je rečeno onome tko govori. Tako se govorniku pruža mogućnost da
potvrdi ili ispravi ono što je slušatelj čuo i kako je to razumio. Parafraziranje započinje rečenicom: «Drugim
riječima...» ili «Dakle, vi kažete...» i slično.

Kad aktivno slušate drugu osobu, šaljete joj sljedeće poruke:

- Ja čujem tvoj problem.
- Vidim kako se osjećaš.
- Pomoći ću ti da razmisliš o tom problemu i pronađeš druga rješenja.
- Vjerujem u tebe i u to da sam/ a možeš naći vlastito i dobro rješenje.

Aktivno slušanje :
1. Odlučiti da ćete slušati
2. Gledajte sugovornika u oči
3. Pitajte - postavljajte pitanja
4. Parafrazirajte (uzvratiti nešto na svoj način kako ste razumjeli)
5. Nemojte previše govoriti, više slušajte
6. Nemojte prekidati osobu koja govori
7. Iskoristite šutnju - “šutnja je zlato” - tada se puno više šalje neverbalnih poruka
8. Izbjegavajte pokrete koji ometaju drugoga, jer to znači da nema aktivnog slušanja

Kako možemo prepoznati da ne slušamo:

kada uspoređujemo druge sa sobom,
kada imamo negativan stav prema ljudima (npr. da je sugovornik glup ili dosadan...),kada dajemo savjete,
kada umirujemo,
kada se uvijek slažemo,
kada mislimo o tome što ćemo odgovoriti, kada tražimo
prikriveno značenje.

Valjano slušati možemo samo na jedan način a postoji 7 vrsta neslušanja:

1. Pseudoslušanje – slušatelj očituje reakcije usredotočen na govor, ali ipak ne sluša.
2. Jednoslojno slušanje – primanje samo jednog dijela poruka (npr. verbalne), dok seduge zanemaruju
(npr. verbalne).
3. Selektivno slušanje – slušanje samo onog što osobu posebno zanima, preskakanje
svega ostalog.
4. Selektivno odbacivanje – usredotočenost samo na one teme koje se ne žele čuti. Kadse takva tema pojavi u
razgovoru, slušatelj je jednostavno potisne i odbaci.
5. Otimanje riječi – slušatelj sluša tek toliko da ugrabi priliku za vlastiti «nastup».
6. Odbrambeno ili defanzivno slušanje – najnedužnije izjave se doživljavaju kao napad
na koji se reaguje odbranom.
7. Slušanje u zasjedi – slušanje radi napada na sugovornika.

TRANSFER (PRIJENOS)

Prijenos je prenošenje bolnih iskustava iz prošlosti u sadašnjost s potrebom (i bolesnika i terapeuta) da se ova
iskustva, nakonšto se još jednom prožive, koriguju u povoljnijem ozračju sadašnje situacije.
Šta su prijenosi? To su nova izdanja, reprodukcije pobuda i fantazmi koji su napredovanjem terapije –
psihoanalize probuđeni i učinjeni svjesnima i koji posjeduju za njihovu vrstukarakterističnu posebnost da neku
osobu iz prijašnjeg života zamjenjuju osobom ljekara.

S. Freud otkriva da subjekt u prijenosu ponovno doživljava svoj odnos prema roditeljskimlikovima, a posebno
za nj svojstvenu nagonsku ambivalentnost. U tom smislu Freud razlikuje dvije vrste prijenosa: pozitivni i
negativni, prijenos nježnih i prijenos neprijateljskih osjećaja. Ono što se prenosi i predstavlja bit prijenosa
jesu osjećaji. Njih pacijenti doživljavaju kaonagonske osjećaje, kao odbrane, očekivanja, strepnje, fantazije
itd.
41
 Psihički procesi koji su upleteni u transfer imaju neke konstante:
a) kompulzivna repeticija je sklonost psihičkog sistema ljudi da ono što je bilo doživljeno teže ponovno doživjeti. Ova
težnja da se na sadašnje događaje reaguje kao da su se oni odigraliu prošlosti stoji u vezi s prisilom ponavljanja, ne samo kao
patološkog nego i kao normalnog mehanizma koji traže da se ponavljanjem ili obnavljavanjem prijašnjih doživljaja oni savladaju.

b) objekt na koji će se prenositi osjećaji – budući da nagonske pulzije traže objekte da se izraze, konflikta nema
bez objekata, bez obzira na to kako su oni predočeni u pacijentovu psihizmu (parcijalni, cjeloviti, neživi ili živi).
Objektni odnosi kakve je pacijent u svom razvoju ostvarivao, sa svim svojim složenostima i zapletenostima,
odrazit će se u transfernim odnosima.
c) projekcija s premještanjem prenesenih osjećaja – u terapiji objekt na koji se premještaju nesvjesno preneseni
osjećaji iz pacijentove prošlosti jest terapeut. On može predstavljati za pacijenta dijelove njegova ida, superega,
ega, selfa, pounutrenih objekata itd.; zatim cjelovitih transfernih figura: oca, majke, brata, sestre, prijatelja itd.
Najvažnije je uvijek otkrivati i tražiti osjećaj iz prošlosti.

d) transferna situacija pozicija u kojoj se tokom liječenja pacijent nalazi. Proživljavajući osjećaje koje transferna
situacija stalno stvara i u kojima se pacijenti tokom liječenja stalno nalaze, u njima jačaju integrativni procesi koji
se sve više proširuju na izrazitu pojavu prošlostiproživi i poveže sadašnjosti (u transfernoj situaciji), to je i pacijent
u samome sebi povezaniji izdraviji.

e) regresija – kad god je pisao o transferu, Freud je isticao kako je njegov regresivni oblik,bez obzira na to radi li
se o negativnom transferu s prenesenim agresivnim osjećajima u terapijsku situaciju ili o pozitivnom transferu
s jakim erotskim osjećajima prenesenim uterapijsku situaciju, najjači tip otpora.

Kontratransfer (protuprijenos)

Da bismo razumjeli koncepciju protuprijenosa, najbolje je početi s pitanjem šta se događa u nama u odnosu s
bolesnikom. Prvi je odgovor da se može događati sve ono što se događa kada se jedna osoba nađe suočena s
drugom. S druge strane, kod bolesnika u odnosu na dvoje ljudi. Osnova je razumijevanja u mogućnosti ljekara
da se identificira s bolesnikom, odnosno da poistovijeti svoj ego s egom bolesnika, bolje rečeno da poistovijeti
dijelove svoje ličnosti s odgovarajućim psihološkim dijelovima kod bolesnika, svoj id s idom bolesnika, svoj
ego s egom bolesnika, svoj superego sa superegom bolesnika, zadržavajući ova poistovjećivanja u svome
svjesnom dijelu.
Kontratransfer je uvijek prisutan u većem ili manjem stepenu u svakom terapijskom odnosu i kod svakog ljekara-
terapeuta. Ljekar ne može potpuno eliminisati vlastite kontratransferne osjećaje, kao što ni pacijent ne može
eliminisati svoje transferne osjećaje. Radi toga ljekar mora imati stav tolerancije, čak i znatiželje prema
osjećanjima sa svoje strane.

Za bolesnika ljekar već sam po sebi predstavlja lijek. O farmakologiji tog lijeka zna se, nažalost,još uvijek premalo.
Svaka bolest u čovjeku pojačava osjećaj vlastite slabosti i bolesnik se prvomora suočiti s vlastitom slabošću i
prihvatiti pomoć druge osobe. Tada se bolesnik želi na nekoga osloniti, njemu trebaju utjehe i samopouzdanja.
Svaki susret s ljekarom, svaka njegovagesta, a naposljetku svaka njegova riječ, već je svjesna ili nesvjesna
psihoterapija.

18. REAKCIJE BOLESNIKA NA BOLEST (RG)

Prva reakcija bolesnika na sumnju ili spoznaju da je bolestan jest strah. Dva regresivna straha prisutna su u
bolesti. To su separacijski i kastracijski strah. Separacijski strah, koji asocira na najranije strahove od
odvajanja od prvog objekta-majke, može izazvati teška anksiozna stanja sve do razmjera panike. Kastracijksi
strah je, s druge strane, vezan s narušavanjem integriteta tijela i sheme tijela, a najčešće se javlja u obliku
straha od hiruških zahvata.

42
Bitne odbrane kojima se bolesnik najčešće korisiti:
1. Regresija: U situacijama koje su traumatske kao što je bolest ova je odbrana najčešća. Osoba funkcioniše
na manje zrelom nivou emocionalnog života od one koju je dostigla i na kojoj je do tada pretežno
funkcionisala. U nekim je situacijama regresivno ponašanje bolesnika lako prepoznatljivo, npr. kada se
počne ponašati na način koji je sličan dječjem. Regresivno ponašanje može se manifestovati i kao oblik
bespomoćnosti; bolesnik se npr. više ne može brinuti za stvari za koje se prije brinuo, nego postaje sve
ovisniji o najbližima oko sebe.
2. Poricanje: Gotovo je svaki ljekar sreo bolesnika koji su na spoznaju o bolesti reagovali na prvi pogled
neočekivano-dijagnozu jednostavno nisu prihvatili. Kod njih je proradio mehanizam poricanja stvarnosti.
Takvi bolesnici često i ne pitaju od čega boluju, a ako im se i kaže, smatraju da se ljekar prevario i da
"medicina ništa ne zna".
3. Projekcija: I projekcija je, poput negacije, arhajska odbrana. Bolesnik se njome brani tako što uzroke za
svoju bolest pripisuje drugim osobama ili nekim okolnostima, tj. projicira u druge: drugi su bili loši pa je
on nastradao
4. Potiskivanje: Potiskuju se misli i osjećaji koji su svjesnom dijelu ličnosti preteški ili nepodnošljivi.

Prva faza, "reakcija na traumatsku situaciju", obilježena je upoznavanjem bolesnika s medicinskim

osobljem pri čemu su još uvijek jedni drugima stranci. Postupno dolazi do međusobnog upoznavanja, a
medicinske intervencije, koje su praćene nizom opasnosti, pobuđuju kod medicinskog osoblja automatsku
tendeciju za primarnom identifikacijom s bolesnikom.
Druga je faza susretanje s potpunom, arhajskom ovisnošću koju prati i odgovarajući arhajski transfer. U to je
vrijeme bolesnik potpuno ovisan o medicinskom osoblju i bespomoćan, što dovodi do brzih izmjena osjećaja
intezivnog očekivanja i snažnog razočarenja, idealizacije i obezvrjeđivanja, magijske snage i bespomoćnosti.
Simptomi bolesti mogu u sebi nositi dvije vrste dobiti: primarnu, nesvjenu, koja je produkt razrješenja
intrapsihičkog konflikta (bolest kao kazna) i sekundarnu dobit uključenu u napore ego-funkcija koja
iskorištava simptome za manipulaciju drugima u raznim životnim situacijama (bijeg u bolest).

19. ODNOS BOLESNIK – LJEKAR/ ODNOS LJEKAR-PACIJENT

Odnos bolesnik – ljekar ima mnoštvo različitosti, ali u osnovi je karakterisan ličnostima i ljekara i bolesnika.
Odnos bolesnika i ljekara može se podijeliti u nekoliko faza:

 počinje, kao i svaki drugi socijalni kontakt dvoje ljudi, pozdravom i upoznavanjem
 nastavlja se bolesnikovim navođenjem razloga dolaska i iznošenja njegovih tegoba
 ljekar nastavlja komunikaciju postavljajući pitanja (uzimanjem historije bolesti) koja uključuju
identifikaciju bolesnikovih glavnih tegoba i razloga zašto je baš zbog toga došao ljekaru. Porodična i radna
anamneza mogu isto tako dati važne podatke o mogućim utjecajima na pojavu simptoma; slušanje bolesnika,
način na koji opisuje svoje tegobe, govor tijela i neverbalna komunikacija mogu biti važni za postavljanje
dijagnoze
 sve prethodne etape nužne su za postavljanje dijagnoze bolesti i završnu fazu, dogovor s bolesnikom o
planu liječenja.

Bolest mijenja način funkcionisanja bolesti. Biti bolestan znači biti drugačiji nego što je osoba bila do tada.
Način funkcionisanja bolesnika karakterisan je njegovim prijašnjim iskustvima s bolešću, reakcijama porodice i
okoline, ali i sociokulturnim vjerovanjima i stavovima o bolesti.

Opšte je poznata činjenica da je svaka bolest praćena regresijom, odnosno reaktivacijom svjesnih i nesvjesnih
sadržaja i načina reagovanja iz bolesnikove prošlosti. Reaktivacija regresivnih fenomena uzrokovana je pojavom
bolesti, njezinom ekstenzivnošću i najčešće nepripremljenošću bolesnika.
U regresivnim reakcijama bolesnika važnu ulogu ima reaktivacija regresivnih "djetinjih" elemenata ličnosti, što
može značajno utjecati na tok liječenja zbog ovisnosti o osoblju. Zbog toga je vrlo važna zadaća rad na
prepoznavanju i obradi ovih fenomena.

43
 Opšta psihijatrija

20. POVIJESNI RAZVOJ STAVOVA O ETIOLOGIJI DUŠEVNIH POREMEĆAJA

S vremenom su stvoreni razni koncepti koji su pokušali objasniti uzroke psihičkih poremećaja. Niti jedan koncept
nije mogao u potpunosti objasniti simptome. Tako npr konceptom stresa mogu se objasniti samo dio poremecaja, a
konceptom psihološke reakcije, koju je zastupao Jaspers, objasnjiv je tek jedan dio simptoma koji se ponavljaju u
sindromima mentalnih poremecaja.
Jaspers je smatrao da kod dusevnog poremecaja mora postojati neki dogadjaj koji se moze povezati sa reakcijom.
Jaspers je prvi uveo fenomenološku metodu u psihijatriji. Njegova deskriptivna psihologija bila je vezana uz
cinjenice i opis bolesnikovih dozivljaja kao realnih i opisanih iznutra.
Donekle je suprotstavljen ovome bio medicinski model, koji se jos zove i organski model jer trazi uzrok
poremecaja u tjelesnim promjenama. Kasnije je koncipiran ponašajni model koji je uzeo u razmatranje psihicke i
socijalne uzrocnike. Postupno se pocelo razmisljati o razvojnom modelu koji bi ujedinio prethodne.
Povijesni razvoj stavova:
- Od Hipokrata, u i Rimsko doba“bolest je posljedica fizičkog uzroka tj posljedica neravnote četri tekućine u
tijelu.“
- U srednjem vijeku: bolest je utacaj đavola, pa su oboljeli spaljivani na lomači kao vještice.
- U 17. i 18. vijeku, engleski lječnik Willis: „bolest je posljedica greške mozga“
- 1627 godine Barton – „psihološki i socijalni elementi dovode do poremaćaja“
- 1769 talijanski ljiečnik Morgagni – „zakljičuje da se ne radi samo o jednoj bolesti nego o više njih, pa te je
tako počelo i klasificiranje mentalnih poremećaja.
- Gal- Spurzheim – uzrok mentalnih poremećaja leži u mozgu gdje je sjedište misli.
- 1809 francuski psihijatar Moler – vanjski uzročnici ( alkohol siromaštvo) mogu dovesti do organskih
promjena u mozgu, pa se to može prenjeti i na sljedeći naraštaj. Stav je bio da se poremećaj ne razlikuje po
uzroku, nego po težini i dijele se na: neuroze, psihoze i mentalni hendikep.
- Sredinom 19. vijeka, Esqvirol – psihički i fizički činioci su značajni za nastanak svakog poremećaja,
predisponirajuči i precipitirajući, nasljednost (ali osoba neće oboljeti ako ne bude pogođena nekim psihičkim
ili socijalnim uzrokom ), neki poremećaji se vežu za dob bolesnika ( mladi ne oboljevaju od demencije, a
stariji od manije).
- Griesinger – uzrok bolesti nikada nije samo jedan.
- Švicarski psihijatar Meyer – psihički činioci, nasljeđe, i oštećenje mozga su baza nastanka poremećaja.
- Francuski prihitar Charcot - bavio se histerijom – smatra da je to funkcionalna bolest mozga i može se
liječiti hipnozom.
- U 20. stoljeću, a ustrijski neurolog S. Freud –a sve psihiloške manifestacije su neurofiziološki utemeljene, te
njegovi sljedbenici: ( Hartmann, Kris i Loevenstein) – psihički konflikti dovode do mentalnih poremećaja, te
poremećenog razvoja ega, te i socijalni činioci utiču na premećaj razvoja ličnosti, pa i odnos majke i djeteta
od rođenja pa do kraja prve godine života.

44
21.ETIOLOGIJA I NAUČNI OSNOV PSIHIJATRIJE
Nužno je da ljekari kombinuju naučna saznanja sa saosjećajnim razumijevanjem oboljelih osoba da bi logički
povezali njihove bolesti i tegobe. Dva su osnovna razloga za poznavanje uzroka psihijatrijskih poremećaja.
Prvo, u svakodnevnom kliničkom radu to pomaže ljekaru da procijeni moguće uzroke
psihijatrijskog poremećaja svakog pojedinačnog bolesnika.
Drugo, to dopunjava opšte razumijevanje psihijatrijskih poremećaja i tako doprinosi da se uspješnije
postavljaju dijagnoze, sprovodi liječenje i daje prognoza.
Objašnjenje i razumijevanje

Uzroci problema pacijenata mogu se dvojako shvatiti. Oba načina su korisna, međutim bitno je da se među
njima pravi razlika.

Prvi je kvantitativan i zasniva se na rezultatima naučnih istraživanja, na primjer može se objasniti da je

agresivno ponašanje neke osobe posljedica povrede frontalnog korteksa nastale u saobraćajnoj nesreći. Takav
zaključak izvodi se na osnovu rezultata naučnih istraživanja ponašanja pacijenata sa oštećenjima raznih dijelova
mozga.
Uobičajeno je da takvu vrstu zaključka tumačimo kao objašnjenja ponašanja.

Drugi je kvalitativan i temelji se na saosjećajnom razumijevanju ponašanja ljudi. Takav način

primjenjujemo kada odlučimo, na primjer, da je osoba agresivna jer su mu komšije uvrijedile suprugu. Veza
između ta dva događaja ima smisla, ubjedljiva je iako nikakva kvantitativna istraživanja nisu statistički
dokazala da postoji povezanost između agresije i takve vrste uvrede. Uobičajeno je da takvu vrstu zaključka
tumačimo kao razumijevanje uzroka ponašanja.

Davnjašnji uzroci i višestruki uzroci

U psihijatriji, određeni događaji u djetinjstvu povezuju se s psihijatrijskim poremećajem u životu odrasle

osobe. Na primjer, vjerovatnije je da su osobe koje su oboljele od shizofrenije bile izložene komplikacijama
prije rođenja i tokom rađanja nego zdravi, kontrolni ispitanici.
Jedan uzrok može da dovede do nekoliko posljedica, na primjer, nedostatak roditeljske naklonosti u
djetinjstvu stvara predispoziciju za samoubistvo, antisocijalno ponašanje i depresivni poremećaj. I obratno,
jedna posljedica može da ima nekoliko uzroka koji djeluju pojedinačno ili zajedno.

Podjela uzroka

Ako su uzroci višestruki, korisno je razvrstati ih na predisponirajuće, precipitirajuće i perpetuirajuće.

Predisponirajući činioci određuju ranjivost prema ostalim uzrocima koji djeluju prije nego što pacijent
počne da se osjeća loše. Mnogi predisponirajući činioci djeluju rano u životu, na primjer: genetičko
naslijeđe, sredinski činioci in utero, trauma na rođenju, kao i socijalni i psihološki činioci od najranijeg
djetinjstva.

Precipitirajući činioci su događaji koji nastaju neko vrijeme prije ispoljavanja poremećaja i podstiču njegov
nastanak. Oni mogu da budu tjelesni, psihološki ili socijalni. U tjelesne percipitirajuće činioce ubrajaju se
oboljenja kao što je tumor mozga, kao i dejstva lijekova koji se primjenjuju za liječenje ili se koriste ilegalno.
Primjer psihološkog uzroka je žalost, dok je preseljenje socijalni uzrok.

Perpetuirajući činioci produžavaju već započet poremećaj. Ponekad i sama karakteristika poremećaja čini ga
samoperpetuirajućim (na primjer, neki načini razmišljanja obično prolongiraju anksiozne poremećaje). Isto
tako važni su društveni činioci (na primjer, prezaštićenost zbog stava rođaka).

45
 Modeli u etiologiji

U raspravama o etiologiji riječ „model“ često se upotrbljava da označi način uređivanja podataka. Poput teorije,
model traga za riješenjem kako da objasni određene fenomene i kako da pokaže njihovu međusobnu povezanost.
Darvinove pretpostavke o prirodnoj selekciji primjer su uspješnog modela u biološkim naukama. Frojdova
teorija primjer je modela koji se ranije uobičajeno koristio u psihijatriji.
Reduktivni modeli – u njima se traga za razumijevanjem uzroka tako što se spuštaju na jednostavnije,
prethodne stadijume. Primjer koji u psihijatriji prikazuje tu vrstu modela, uobičajenog u prirodnim naukama,
jeste pretpostavka da shizofreniju uzrokuje poremećena neurotransmisija u određenim područjima mozga.

Nereduktivni modeli – traga se za razumijevanjem uzroka tako što uzimaju u obzir veći broj pitanja. Primjer
koji u psihijatriji prikazuje tu vrstu modela koja je uobičajena u društvenim naukama jeste pretpostavka da je
uzrok pacijentove neuroze u njegovoj porodici i da su njegovi simptomi samo jedan aspekt poremećenog
porodičnog života.

Medicinski model obuhvata istraživanja kojim se psihijatrijski poremećaji istražuju na načine za koje se
dokazalo da su korisni u opštoj medicini. Primjer je utvrđivanje obrazaca po kojima se redovno ispoljavaju
simptomi (sindrom) i njihovo dovođenje u vezu s patološkim nalazima. Dokazano je da je taj model naročito
koristan za istraživanje organskih psihijatrijskih poremećaja, kao i za proučavanje shizofrenije i teških afektivnih
poremećaja.

Bihevioralni model odnosi se na pristup istraživanju u kojem se psihijatrijski poremećaji objašnjavaju činiocima
koji otkrivaju normalno ponašanje, na primjer, nagonima, stavovima i uvjerenjima, kao i kulturološkim
uticajima. Taj model je najkorisniji u istraživanju neuroza i poremećaja ličnosti. Bihevioralni modeli mogu biti ili
reduktivni (na primjer, objašnjenja se svode na uslovljavanje) ili nereduktivni (na primjer, objašnjenja se svode
na društvene uticaje).

METODOLOGIJA
Metode koje se primjenjuju u istraživanju uzroka psihijatrijskog poremećaja.

Epidemiologija

Epidemiologija se bavi rasprostarnjenošću bolesti u prostoru i vremenu unutar populacije, kaoi činiocima koji
utiču na tu rasprostranjenost. Svrha epidemiologije u psihijatriji jeste da obezbijedi podatke o prevalenciji (koja
je korisna za planiranje službi) i o prouzrokovanju.
Definicije nekih termina koji se koriste u epidemiologiji date su:
Slučaj. Osoba iz populacije ili grupe koja se istražuje za koju se utvrdi da ima poremećaj. U psihijatriji, slučaj
se definiše na osnovu skupa dogovorenih kriterijuma ili granične vrijednostina neprekidnoj skali.

Stopa. Odnos broja slučajeva i broja ljudi u određenoj populaciji.

Prevalenca. Stopa svih slučajeva, novih i starih. Prevalenca može da se utvrdi u određenoj prilici (prevalenca
u određenom trenutku) ili u određenom periodu (na primjer jednogodišnjaprevalenca).

Incidenca. To je stopa novih slučajeva. Početna stopa predstavlja broj ljudi koji su bili zdravi na početku
određenog perioda, ali su se tokom njega razbolili. Cjeloživotno očekivanje predstavlja broj ljudi za koje se
očekuje da će u svom životnom vijeku oboljeti od određene bolesti.

46
 Glavni tipovi istraživanja koji se koriste u psihijatrijskoj epidemiologiji:
Istraživanja slučaj-kontrola. To je opservaciono istraživanje koje poredi učestalost izloženosti grupe osoba sa
oboljenjem koje nas zanima (slučajevi) s grupom osoba koje nisu oboljele (kontrolna grupa). Istraživanje slučaj-
kontrola obično se koristi za otkrivanje faktora rizika za nastanak psihijatrijskih poremećaja. Na primjer, nalaz
da grupa pacijenata sa shizofrenijom ima veću stopu izloženosti komplikacijama na rođenju u odnosu na
kontrolnu grupu koja nema shizofreniju može se protumačiti da komplikacije na rođenju stvaraju predispoziciju
za shizofreniju.

Istraživanje kohorte. To je opservaciono istraživanje u kojem se prati grupa osoba bez poremećaja da bi se
vidjelo koja od njih će dobiti poremećaj. Na primjer, kohorota novorođene djece može biti praćena tokom
njihovog djetinjstva i adolescencije da bi se saznalo koje od njih će oboljeti od shizofrenije i da li je neka
karakteristika na rođenju povezana s većim rizikom za nastanak tog poremećaja.

Istraživanje prevalence (ili studija presjeka). To je opservaciono istraživanje u kojem se postojanje ili
nepostojanje poremećaja i bilo koje druge varijable od interesa utvrđuje u određenoj populaciji. Na primjer,
može se pregledati uzorak ljudi beskućnika da bi se procijenila prevalenca shizofrenije.

Ekološka istraživanja. Ta istraživanja ispituju stope poremećaja u populaciji i dovode ih uvezu sa činiocima
životne sredine. Na primjer, u Britaniji je uočeno da se smanjila stopa samoubistava pošto je gas dobijen
destilacijom uglja zamijenjen prirodnim gasom.

22. GENETIKA U PSIHIJATRIJI

Genetička istraživanja u psihijatriji razmatraju tri pitanja:

1. Relativan doprinos genetičkih i sredinskih činilaca etiologiji.

2. Način nasljeđivanja poremećaja koji imaju genetički osnov.
3. Biohemijske mehanizme upletene u nasljedno oboljenje.

Genetika je dala objašnjenje zašto kod iste kliničke slike ne moramo dobiti i isti rezultat sa primjenom istog lijeka, pa
je izbor terapije ovisan o genotipu bolesnika. Bolest je posljedica uzajamnog djelovanja gena i okolišnih činilaca.
Varijabilnost humanog genoma ograničena je na njegov mali dio, svega 0,1 %, a uključuje inserciju, duplikaciju,
deleciju, polimorfizam nukleotida.

Poremećaji nemaju jednostavan Mendelski način nasljeđivanja nego je riječ o složenom međudjelovanju gena i
činilaca okoline. Takvo nasljeđivanje naziva se poligenskim i često u nastanku ima ulogu veći broj gena malog učinka.
Ove činjenice potvrđuju brojna istraživanja kao npr. Istraživanje rizika u familiji (otkrije se osoba s poremećajem
(proband), utvrđuje se učestalost poremećaja među rođacima različitog stepena srodstva, pa se ona upoređuje sa
učestalošću tog poremećaja u općoj populaciji) istraživanja blizanaca (podudarnost za shizofreniju u monozigotnih
blizanaca je 3 puta veća nego u dizigotnih) ili istraživanje usvojene djece (dijete shizofrenog roditelja koje je
usvojeno, češće razvija tu bolest nego normalna populacija) što upućuje na važnost nasljednog faktora u razvoju
duševnih poremećaja.

Način nasljeđivanja. Način nasljeđivanja procjenjuje se korištenjem statističkih metoda za testiranje bliskosti
slaganja između stopa poremećaja kod probandovih rođaka s kojima je onu različitom stepenu srodstva i stopa
predviđenih za različite obrasce nasljeđivanja (na primjer, dominantan, recesivan, vezano za polne hromozome).
Citogenetika i molekularna genetika obezbjeđuju informacije o hromozomskim i genetskim abnormalnostima,
kao i o mehanizmima nasljeđivanja.

Duševne bolesti sa nasljednom osnovom su shizofenija, bipolarni poremećaj, depresija, alkoholizam,

anoreksija, autizam, panični poremećaj, obuzeto – prisilni poremećaj, hiperaktivnost ( u dečijoj dobi).
Geni se izražavaju pomoću svojih proizvoda-proteina. Ako mutacija gena rezultira pojavom defektnog,
nefunkcionalnog proizvoda, takav gen je visokopenetrantan i on je neophodan i dovoljan za nastanak bolesti i
naslijeđuje se mendelski (visoki rizik za prenos na potomstvo).

47
Međutim postoje genske varijacije koje ne mijenjaju strukturu i funkciju genskih proizvoda pa im je klinički učinak
vrlo slab, a to su slabo penetrantni geni. Takve varijante mijenjaju nivo genske ekspresije, ili se očituju na nivou
translacije što je slučaj kod duševnih bolesti.
Poligenski način nasljeđivanja znači da svaki gen svojom varijabilnošću pridonosi samo dijelu rizika za nastanak
bolesti tj. slučajne kombinacije genskih varijacija čine osnovu za nastanak bolesti (što znači da ne postoji definirana
skupina gena).

Caspi i saradnici objašnjavaju da :

- sam gen ne uzrokuje pojavu bolesti, ali „dopušta“ da okolina svojim negativnim učinkom bude okidač.
- stresni uticaj tokom ranog embrionalnog razvoja može imati ulogu u nastanku poremećaja.
- Alel koji nije „rizičan“ može biti zaštita od negativnih okolišnih uticaja.

Analiza genske povezanosti pokazale su se veoma korisnim u psihijatriji jer su omogućile otkrivanje onih područja
genoma u kojima se nalaze geni kandidati, odnosno mogućii geni predispozicije za bolest. Prvi uspjeh je zabilježen
na studijama shizofrenije. Zahvaljujući genskim analizama, razvija se nova terapijska metoda u psihijatriji koja najviše
obećava i koja predstavlja budućnost svih terapija a to je farmakogenomika.Cilj farmakogenomike jeste utvrditi način
na koji pojedinac reaguje na medikaciju ovisno o njegovom genotipu, te utvrditi hoće li bolesnici sličnog genotipa
slično reagirati na medikamentnu terapiju.

Prevelencija i nasljedna osnova psihičkih poremećaja

Prevalencija psihičkih poremećaja čini:

1. Depresija - 5-17 %
2. Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću – 7-10%
3. Panićni poremećaj – 1.7-3.5%
4. Bulimia nervosa – 1-3.5%
5. Obuzeto-prisilni poremećaj – 2%
6. Shizofrenija – 1%
7. Bipolarni poremećaj – 0.8%
8. Anorexia nervosa – 0.1%
9. Tourettov sindrom – 0.05%
10. Autizam – 0.02-0.05%

23. NEUROBIOLOGIJSKI DOPRINOSI U ETIOLOGIJI MENTALNIH POREMEĆAJA

Mozak je najsloženiji i najsofisticiraniji organ koji je stvorila priroda. Ćelije mozga međusobno utiču na rad putem
hemijskih tvari (neurotransmitera) koji na ciljnu ćeliju djeluju putem jonotropnih ili metabotropnih receptora
aktivirajući tako sistem drugih glasnika, potičući ili zaustavljajući sintezu novih proteina ćelije.

Dijelovi mozga odgovorni za mentalne bolesti :

Postoje dijelovi mozga kod čovjeka koji su posebno odgovorni za pojedine osobine: emocije, kogniciju, motoričku
aktivnost, specifične i nespecifične osjete, učenje, pamćenje itd.
U području psihijatrije, od važnosti su 4 anatomska područja : prefrontalni korteks, limbički sistem, sistem bazalnih
ganglija, mali mozak.

PREFRONTALNI SISTEM
Brodmanovom podjelom, ovaj dio čini 29% površine kore. Oštećenje dovodi do poremećaja raspoloženja, ponašanja
te sposobnosti planiranja. Prima projekcije iz dorzomedijalne jezgre talamusa koji se sastoji od magnocelularnog i
parvocelularnog dijela. Projekcije iz magnocelularnog dijela završavaju u orbitalnom i medijalnom dijelu
prefrontalnog korteksa, dok projekcije iz parvocelularnog dijela završavaju u njegovom dorzalnom dijelu. Za
prefrontalni korteks karakteristična su dva različita sindroma:

1.orbitomedijalne lezije - dovode do euforičnog sindroma (euforija, hiperaktivnost, rastrešenost, nekontrolisana

seksualna aktivnost, djecije ponašanje) -dezihibicijski sindrom.
48
2.dorzomedijalne lezije - dovode do sindroma apatije (ravnodušnost, siromaštvo afekta, siromaštvo govora,
pseudodepresija).

Postoji bidirekcijski odnos prefrontalnog korteksa i drugih regija neokorteksa (vidni, slušni, somatski), što upućuje na
to da je prefrontalna kora odgovorna za integraciju informacija različitih modaliteta osjeta. Također postoji
bidirekcijski odnos sa hipokampusom i amigdalama što upućuje na činjenicu da prefrontalni korteks ima ulogu u
integraciji učenja i pamćenja. Smatra se da orbitomedijalna regija prefrontalne kore (koja je u vezi sa bazalnim
ganglijama) dovodi do nastanka psihotičnih simptoma. Pa tako možemo zaključiti da oštećenje prefrontalne kore
dovede i do:
-poremećaj vida i sluha
-poremećaj pamćenja, učenja, pažnje i koncentracije
-poremećaj govora i slijeda misli
-poremećaj afekta (apatija, euforija)
-upiljenog pogleda (zuri)
-poteškoće planiranja.

LIMBIČKI SISTEM

Riječ limbički dolazi od latinske riječi limbus sto znači ruban. Pojmom limbički sistem je obuhvaćen živčani sklop
koji nadzire emocionalno ponašanje i motivacijske nagone. Odgovoran je za vegetativne funkcije pa tako vrši
nadzor nad nagonom hranjenja i pijenja te nadzor nad tjelesnom masom. Osim toga nadzire funkcije kao sto su :
tjelesna temperatura i osmolarnost tjelesnih tekućina. Limbički sistem sastoji se od kompleksa bazalnih elemenata
mozga. U sredini je smješten hipotalamus a oko njega septum, paraolfaktivne strukture, prednja jezgra talamusa,
dijelovi bazalnih ganglija, hipokampus i amigdale. Limbički sistem je važan za razumijevanje emocija, povezuje
visceralne osjete sa percepcijama iz vanjske okoline koje je nervni sistem opazio kroz različite modalitete osjeta. On
povezuje informacije s prijašnjim iskustvima i zatim ih pohranjuje kao memoriju.

SISTEM BAZALNIH GANGLIJA

Smatralo se da su bazalne ganglije samo još jedan dodatni motorički sistem koji ne djeluje samostalno nego uvijek u
vezi sa motornom korom i kortikospinalnim motornim sistemom. Danas se zna da on ima veliku važnost i u ekspresiji
i regulaciji emocija i kognicije.
Sistem bazalnih ganglija čine: nucleus caudatus, putamen, globus palidus, substancia nigra i nucleus subthalamicus.

I ovo područje mozga može biti od važnosti za razumijevanje nekih mentalnih bolesti. Tako se sindromi, čiji glavni
uzrok predstavlja oštećenje bazalnih ganglija, manifestiraju psihičkim simptomima kao npr Huntingtonova horeja,
gdje je atrofiran nucleus caudatus, pojavljuju se simptomi kao što su depresija, halucinacije i impulsivno ponašanje.
U Parkinsonovoj bolesti, gdje je oštećena pars compacta substantie nigre te dolazi do smanjenja dopaminergičnih
receptora, javljaju se simptomi kao što su gubitak volje i afekta.

SISTEM MALOG MOZGA

Cerebelum se oduvijek nazivao tihim područjem mozga. On nadzire brzu mišićnu aktivnost (trčanje, plivanje,
sviranje) položaj tijela u prostoru, govor, emocije te učestvuje u funkcijama pamćenja i pažnje. Cerebelum prepoznaje
smjer i tok misli i ispravlja ih i dovodi u sklad sa govorom, fokusiranjem pažnje ili emocionalnim stanjem.

NEUROHEMIJSKI SISTEM

Sinapsa je mjesto povezivanja jedne nervne ćelije sa drugom. Ulazni signal dospije preko sinapse obično na dendrit
neurona ali može i na ćelijskom dijelu. Suprotno tome, izlazni dio putuje jednim aksonom koji oldazi iz neurona.
Postoje dvije vrste sinapsi : hemijske i električne. Većina sinapsi u ljudskom organizmu su hemijske, u njima neuron
luči neurotransmiter koji potom djeluje na receptorsku bjelančevinu u membrani sljedećeg neurona. Kada se
neurotransmiter veže za receptor, dolazi do promjene njegove konformacije i time uzrokuje 3 moguća scenarija :
1. Prenošenje vezane molekule korz membranu kada je receptorni protein prenositelj
2. Otvaranje ili zatvaranje jonskog kanala
3. Aktivacija ili inhibicija pridruženog enzima i posljedičnu promjenu ćelijskog metabolizma
49
Na osnovu kriterijuma koji definisu pojam „klasičnog“ neurotransmitera, neurotransmiter mora biti:
a. sintetiziran u živčanoj stanici
b. smješten u presinaptičkom završetku
c. osloboditi se u količini koja je dovoljna da potakne promjene na receptoru
d. kada se aplicira kao lijek u određenoj koncentraciji mora u potpunosti imitirati učinak endogenog
neurotransmitera
e. neurotransmiteri se sa mjesta djelovanja (sinaptičke pukotine) uklanjaju specifičnim mehanizmom.

Na osnovu dosadašnjih saznanja klasifikacija neurotransmitera je:

a. I razred: acetilholin
b. II razred: biogeni amini (noradrenalin, adrenalin, dopamin, histamin i serotonin)
c. III razred: aminokiseline (GABA, glutamat, aspartat, glicin)
d. IV razred: dušikov oksid ( NO )

Uz ove klasične neurotransmitere stanice CNS luče i peptide (neuropeptidi):

-hipotalamični hormoni oslobađanja
-hipofizni peptidi
-peptidi koji djeluju na crijeva i mozak
-peptidi iz drugih tkiva (angiotenzin 2, kalcitonin).

24. PSIHODINAMSKO RAZUMIJEVANJE NASTANKA MENTALNIH POREMEĆAJA

Ponašanje čovjeka je praktično uvijek dinamski proces, što znači da se uvijek posmatra dinamika njegovog ponašanja,
motiva i razloga za određeno ponašanje, misli ili raspoloženja.
Ovdje ćemo analizirati sljedeće :
1. Biološka osnova ljudskog ponašanja
2. Teorija nesvjesne motivacije
3. Teorija o konfliktima
4. Mehanizam ego odbrane
5. Razvoj ličnosti

1.Biološka osnova ljudskog ponašanja

Ljudsko ponašanje je uvijek usmjereno ka nekom cilju. Ako pokušamo da uprostimo i raščlanimo te ciljeve shvatiti
ćemo da iza njih uvijek stoje instinkti (nagoni). Od instinkta najviše je prihvaćeno postojanje instinkta života, ili erosa
kako ga je Frojd nazvao dok njegova teorija o instinktu smrti, je veoma dubiozna.

Instinkt života ima 2 komponente : preživljavanje individue (instinkt samoodržavanja) i preživljavanje vrste
(reprodukcija).
Instinkt je povezan sa energijom, tako zadovoljenje instinktnih ciljeva zahtijeva energiju. Zadovoljenjem instinkta
dobija se osjećaj zadovoljstva, dok radnje koje se suprotstavljaju zadovoljenju istih stvara osjećaj nelagode.
Organizam nastoji da pronađe što moguće veće zadovoljstvo, a pri tome da doživi što manje nelagode i boli.
Satisfakcija predstavlja glavnu polugu za ljudsko ponašanje. Princip satisfakcije se modifikuje životnim iskustvom, i
može da se odloži trenutno zadovoljstvo da bi kasnije doživio još veće. Kod životinja je ovaj princip jednostavan –
zadovoljstvo vodi ka sopstvenom preživljavanju. Međutim kod čovjeka je to malo komplikovanije zbog postojanja
društvene komponente i okoline. Naša tendencija da živimo radije u socijalnim grupama nego izolaciji je također
instinkt koji se naziva socijalni instinkt. Prihvatanjem da živi u grupi, čovjek prihvata pravila i norme te grupe.

50
2.Teorija nesvjesne motivacije

Drugi bazični postulat dinamike jeste saznanje da ljudsko biće nije uvijek svjesno motiva i ciljeva svog ponašanja.
Psihički život pojedinca sastoji se od svjesnog i nesvjesnog dijela. Svjesni dio podstiče čovjeka na akciju vođen
principom zadovoljenja, tako i nesvjesno u kome su potisnute želje tokom života, također aktivno stimuliše čovjeka
na akcije. Te akcije nekada mogu biti razumljive i svrsihodne, a nekada ne. Pojam potiskivanja i nesvjesnog može se
lakše shvatiti ako se ličnost podijeli na 3 dijela : Id, Ego, Superego.

Id (ono)
Sastavljen je od bazičnih instinktivnih impulsa i strasti. On je biološko naslijeđe i operiše po principu zadovoljstva.
Id želi, teži i prepun je energije za akciju ali nema nikakvu organizaciju. Za zbivanja u Idu, ne važe logički zakoni
razmišljanja (npr. u njemu postoje suprotna stremljenja jedno pored drugog, a da se međusobno ne poništavaju ili
oduzimaju). Id je često sinonim za nesvjesno u nama, za nesvjesne zabrane, želje, porive i nagone.

Ego (ja)
Dio ličnosti koji je u sadejstvu sa spoljnim svijetom. To je sinonim za „ ja,moja ličnost“. Ego je izvršilac i u stalnoj je
potražnji formi, tj. načina izvršenja zadatka iz Ida ili Superega. On operiše po principu realnosti tj.ima ulogu da
procjenjuje realnost situacije za izvršenje Idovih i drugih prohtjeva. Funkcionisanje Ega je pod uticajem impulsa iz
Ida, Superega i socijalne sredine. Ego ima zadatak da izvrši sintezu potreba ličnosti, da zastupa zahtjeve spoljnjeg
svijeta ali i da vjerno služi Idu, i pri tome je pod stalnim nadzorom Superega koji zahtijeva određene norme ponašanja
bez obzira na realitet Ida. Slab ego se smatra ključnim u nastanku duševnih oboljenja.

Superego (nad-ja)
Predstavlja sistem vrijednosti koji uključuje u sebe restrikcije instinktivnog ponašanja nastale socijalnim zabranama
ili identifikacijom sa roditeljima i njihovim zabranama iz ranog djetinjstva. Superego ima funkciju i samoposmatrača
i savjesti, a nosilac je i ja-ideala. Važna uloga Superega je potiskivanje. Potiskivanje čini ili Superego ili Ego po
njegovom nalogu koje mu je u tom slučaju pokorno.

3.Teorija o konfliktima
Različiti impulsi djeluju na Ego, pa je u njihovoj realizaciji ponekad moguća i pojava konflikta. Instinktivni impulsi
mogu biti u međusobnom sukobu (sukob unutar Ida) npr.želja za sexom sa ženom čiji je muž napadački nastrojen.
Može da se dogodi da su instinktivni impulsi u sukobu sa stavovima i vrijednovanjima Superega (sukob Ida i
Superega) npr. želja za intimom sa ženom svoga najboljeg prijatelja na jednoj strani i želja da bude odan, i dobar
prijatelj na drugoj strani. Isto tako pojedine vrijednosti i norme Superega mogu biti u sukobu međusobno npr. izbor
između odanosti ili časti. Najčešći konflikti koji se susreću u praksi su : separacioni, narcistički, konflikt autoriteta,
sadističko-agresivni, ljubomorno-sujetni, konflikti zavisnosti, pasivnosti, inferiornosti, sexualiteta, moralnosti,
identiteta, konflikt lojanosti itd.

Nivoi svijesti koji su značajni za potiskivanje :

1. Svjesno – svjesnost sebe, okoline, ograničeno na jednu misao u jedno vrijeme
2. Predsvjesno – misli, sjećanja, impulsi koji mogu lahko da se donesu u svjesno.
3. Podsvjesno – misli, sjećanja i impulsi koji su potisnuti ili djelimično potisnuti, sposobni da produkuju konflikt
ali u stanju i da se verbalno predstave i iskažu.
4. Nesvjesno – duboko potisnute misli, sjećanja i impulsi koje nisu sposobne da se verbalno iskažu, često se
pojavljuju u snovima i moguće ih je specijalnim tehnikama psihoterapije dozvati u svjesno stanje.

4. Mehanizmi ego odbrane

Primarna funkcija ovih mehanizama jeste da smanji anksioznost, zaštiti Ego, da podrži potiskivanje (represiju).
Mehanizmi ego odbrane su nesvjesni (osoba ih koristi a da toga nije ni svjesna) i sami po sebi nisu patološki (mnogi
od njih se koriste kao obrasci zdravih ljudi)
Mentalno zdrav čovjek najčešće koristi savlađivanje tj. suočavanje sa problemom i svjesnu borbu za njegovo
prevazilaženje, dok mentalno oboljeli obično koriste patološke mehanizme odbrane.

51
1. Potiskivanje – je nevoljno isključivanje konfliktuoznih ili neprijatnih misli, sjećanja, impulsa iz svijesti. Ovo
je primarni mehanizam Ego odbrane, a drugi mehanizmi samo pojačavaju potiskivanje. Potiskivanje nastaje
kada želja, impuls ili misao postajući svjesni izazovu konflikt koji se manifestuje anksioznošću i strahom.
2. Sublimacija – je slabljenje snage jednog instinktivnog impulsa korištenjem energije drugog. To je zamjena
spoljšnjeg cilja, pražnjenje nagona u korist neke socijalno prihvatljive i konstruktivnije aktivnosti npr.
sublimacija destruktivnih, neprijateljskih pa čak i ubilačkih impulsa. Sublimacija je poželjan mehanizam i
ponekad se kombinuje sa drugim mehanizmima kao što su pomoćna inhibicija, pomjeranje, simbolizacija.
3. Introjekcija – je asimilacija objekta u vlastiti Ego ili Superego. To je jedan od najranijih mehanizama odbrane,
i u djetinjstvu ovim mehanizmom, roditelji postaju dio djeteta. Roditeljski stavovi, zabrane prihvataju se
(introjektuju) u kompletu.
4. Identifikacija – je slična introjekciji ali je slabijeg intenziteta. To je nesvjesno prihvatanje modela druge
osobe, neko se može identifikovati sa vrijednostima ili stavovima grupe. Svjesni analog identifikaciji je
imitacija drugih osoba naročito idola i voljni napori da se pripada određenoj skupini. Identifikacija je česta u
djetinjstvu.
5. Pomjeranje (substitucija) – je zamjena objekta sa kojim se instinktivni impulsi zadovoljavaju (sličnost sa
sublimacijom i pomoćnom inhibicijom ali i razlika). To je prebacivanje emocionalne komponente od prijatnog
objekta ili ideje ka nekom drugom (može biti i neprijatan impuls).
6. Racionalizacija – je prihvatanje ili pribjegavanje socijalno prihvatljivom, manje više logičnom, objašnjenju
za radnje ili odluke koje su aktuelno proizvedeni nesvjesnim impulsima. To je najrasprostranjeniji odbrambeni
mehanizam Ega i služi za : opravdavanje ponašanja i drugo kao odbrana od prodiranja drugih nepoželjnih
motiva kojima bi se to ponašanje isto tako moglo objasniti.
7. Reaktivna formacija – je mehanizam odbrane koji predstavlja odlazak u drugu krajnost, u suprotnost. To je
superkompenzacija za neprihvatljive impulse. Ljudi koji u sebi nose veliku količinu mržnje i neprijateljstva
mogu se ponašati sa puno ljubavi prema okolini. U težnji da izbjegne svjesno prepoznavanje straha, osoba se
upusti u aktivnosti od kojih ima strah.
8. Projekcija – mehanizam odbrane u kojem osoba svoje misli, emocije ili impulse pridjeva drugoj osobi,
lokalizuje ih u objekte spoljašnjeg svijeta. Ovo je neprihvatljiv mehanizam odbrane i često je prisutan u
nastanku sumanutosti.
9. Regresija – je težnja da se ličnost vrati u raniju situaciju, koja je prijatnija, jer joj je aktuelna situacija mučna,
nepodnošljiva. U nekim psihičkim poremećajima to je povratak s realnosti na fantaziju, tj. na one tačke
fiksacije koje su nekad pružale zadovoljstvo, ali su davno prevaziđene (regresija na nivoe infantilne
seksualnosti ).
10. Bježanje u bolest – ponekad, kada se javi opasnost po Ego, ono može da se zaštiti bježanjem u bolest. Sve
dok traje opasnost, Ego ne dozvoljava ozdravljenje. Okončanjem konflikta stvaranjem simptoma tj
„stvaranjem“ bolesti nastaje kompromis prihvatljiv za Ego i Superego. To je primarna dobit
(razrješenjekonflikta), dok sekundarna dobit nekad može biti u vidu rente, ili određenog ponašanja bližnjih
prema pacijentu (sažaljenje, veća pažnja).
11. Konverzija – je mehanizam kojim se unutrašnji nesvjesni konflikt razrješava tako što se preobraća
(konvertuje) u tjelesni simptom. Energija se može konvertovati u motornu,senzornu ili vegetativnu inervaciju.
Sličan je mehanizam kod somatizacije samo sto se konflikt iskazuje na vegetativnoj inervaciji (konverzivni
poremećaj ličnosti).
12. Samokaznjavanje – ovaj mehanizam je pozajmljen iz djetinjstva. U djetinjstvu imamo sljedeći model : greška
– strah od kazne – kazna – nestanak straha – zaboravljanje.Kod odraslih je isti model, samo što ne postoji strah
od kazne roditelja, već od kazne Superega.Samokažnjavanje je primitivni način odbrane od osjećaja krivice.
13. Poništenje – nastaje kada jedna radnja ili komunikacija parcijalno negira prethodnu (uvijek su u pitanju 2
radnje od kojih je druga u suprotnosti sa prvom). Npr. Napoleon je imao sličan mehanizam, kada nagrdi jednog
svog oficira, na sljedećem sastanku u uvijek nađe rijeci hvale.Ili dva prijatelja imaju suprotne poglede, koji bi
ih mogli posvađati, kada se sljedeci put sretnu oba se ponašaju kao da nije bilo nikad nesuglasica.
14. Negacija – je slična poništenju, ali ovdje je riječ o potpunom odbijanju stvarnosti. Kod većine ljudi postoji
tendencija da se negiraju bolne senzacije i činjenice kao izraz neprihvatanja neprijatne realnosti.
15. Izolacija – mehanizam gdje se emocija (afekt), koja bi trebala da ide sa bolnom uspomenom, drži izolovano
u svijesti (emocija se odvaja od pamcenja). To se viđa kod opsesivnog poremećaja (gube se tragovi
emocionalnog značenja frustrirajuće situacije). Osoba se sjeća bolne situacije, ali bez propratne afektivne
reakcije. Ličnosti koje u ekstremnoj formi koriste izolaciju nisu sposobne da imaju emocije bilo koje vrste.

52
 16. Obrtanje (preokretanje) – mehanizam kojim se cilj jednog instinkta transformiše u svoju suprotnost.
Aktivnost se obrće u pasivnost, a pasivnost u aktivnost. Ovaj dio objašnjava kako sadizam i mazohizam
alterniraju jedan s drugim.
17. Kompenzacija – je ojačavanje slabosti ili nadvladavanje frustracije u nekim sferama ljudske aktivnosti. Može
i da se odnosi na potenciranje jedne funkcije na račun druge koja je manje vrijedna ili insuficijentna. Termin
se koristi i kao opis procesa nadkorekcije hendikepa ili ograničenosti.
18. Pomoćna inhibicija (kočenje) – je postavljanje ograničenja instinktivnim zahtjevima. To je zapravo
prihvatanje djelimičnih ili modifikovanih želja ili impulsa.
19. Idealizacija – je uveličavanje željenih osobina i umanjivanje nedostatka željenog objekta. Osoba sa
idealizacijom svoje neispunjene potrebe i želje ostvaruje u svojoj fantaziji.
20. Splitting (razdvajanje) – podrazumijeva odvajanje afekta od misaonih sadržaja i događaja. Međutim više se
odnosi na ocjenu tj. podjelu drugih ljudi oko sebe na dobre i loše. Nema ambivalencije, i isti stav je prema sebi
tj. prema sopstvenim osobinama.

5. Razvoj ličnosti

Razvoj ličnosti se može posmatrati kao :

1. Fizički razvoj
2. Intelektualni razvoj
3. Psihoseksualni i psihosocijalni razvoj.
Fizički razvoj : sa 1-2 sedmice normalno razvijeno dijete se smije, sa 2-4 sedmice prati objekat očima, sa 4-8 sedmica
smije se značajno na licnost (socijalni osmijeh), sa 16-18 sedmica vokalizuje, sa 3 mjeseca dijete drži glavu, sa 6
mjeseci dijete može da sjedi, sa 9-12 mjeseci može da stoji, sa 12-15 mjeseci u stanju je da prohoda i da progovori
prve riječi.

Razvoj inteligencije (po Pijazeu) ima 4 stadijuma :

1. Senzornomotorni stadijum (od rođenja do 18 mjeseci)- preverbalni stadijum koji uključuje spoznaju
bazičnih praktičnih znanja
2. Preoperacionalni stadijum (od 18 mjeseci do 7-8 godine) -karakteriše se početkom organizovanog
govora
3. Stadijum konkretnih operacija (od 7-8 godine do 11-12 godine)-period u kojem je konkretno mišljenje
češće nego apstraktno
4. Formalno-operativna faza (poslije 11-12 godine)- karakteriše ga razvijen kapacitet za apstraktno
mišljenje

Psihoseksualni i psihosocijalni razvoj prolazi kroz 5 stadijuma :

1. Oralni stadijum razvoja (traje u prvoj godini života)

Dijeli se na pasivnu (sisanje, zavisnost) i aktivnu fazu (griženje, agresivnost,sadizam).U prvih nekoliko mjeseci
djetinjstva, ponašanje je široko određeno i ograničeno sisanjem i aktivnost je sasvim pasivna. Bradavica dojke se nudi
djetetu, dijete plačem traži hranu i uči da je to način za traženje. U nastavku oralnog stadijuma, se u usta unose drugi
objekti kao npr. igračke. Sljedeći je aktivni stadijum gdje je dijete aktivnije i zainteresovanije za druge objekte pa
napušta prvu gratifikaciju- sisanje dojke, cucle, igračke. Odbijanje od dojke može biti postepeno ili naglo. Odbrambeni
mehanizmi su primitivni (projekcija, spliting,negacija). Dogadjaji oralnog stadijuma imaju udjela u nastanku :
gojaznosti, anoreksije , alkoholizma, depresije.

2. Analni stadijum razvoja (u drugoj godini života,nekad kasnije)

Dijeli se na izbacivačku (expulzivnu) i zadržavajucu fazu ( retentivnu). Osnovna erogena zona prestaju biti usta, već
se premješta na anus. Početak analne faze ide sa trenutkom kada dijete počinje da stiže izvjesnu sposobnost u
kontroliranju sfinktera. U ranoj fazi satisfakcija se ispoljava u defekaciji a kasnije u zadržavanju fecesa. U ovoj fazi
se dijete susreće sa autoritetom, spoljnim pritiscima i kažnjavanjem te počinje se razvijati Superego mehanizmima
introjekcije i identifikacije ( ne radi to!). Dogadjaji analnog stadijuma razvoja imaju udjela u nastanku : OKP,
obstipacije, poremecaja licnosti (homosexualizam), toksikomanije.

53
 3. Falusni stadijum (od 3 do 5,6 godine)
Nakon sto se uspostavila kontrola defekacije, genitalni organi postaju glavna erogena zona. Dijete postaje svjesno tih
organa i zadovoljstava koja dolaze od njih. Zavisno od roditeljskih ohrabrivanja ili kažnjavanja, uočava se u različitom
stepenu tendencija da se pokazuju polni organi ili da se uživa u autoerotičnoj praksi dodirima, stimulacijom a javljaju
se i ekvivalenti rane masturbacije. Razlikujemo :
a) Edipalnu situaciju (edipski konflikt – kompleks) gdje je dijete seksualno privučeno roditeljem suprotnog pola. U
opštoj upotrebi je za djecake.
b) Za djevojčice postoji naziv Elektra situacija-kompleks.Radoznalost djeteta prema polnim organima, svojim ili
roditeljskim, je više ili manje sputavana od strane roditelja. Dijete moze da se ponasa ljubomorno prema istospolnom
roditelju, i da se bori s njim za ljubav roditelja suprotnog pola.
c) Primalna scena : se koristi za opis trenutka kada dijete prvi put posmatra akt vođenja ljubavi od strane roditelja. U
ovoj fazi dijete je još uvijek u sobi sa roditeljima, radoznalo je i istražuje okolinu.
d) Kastracioni strah : Intepretacija scene kao agresivne ili strah zbog borbe sa roditeljem istog spola odražava se na
strah od povrede genitalija ili čak gubitka istih.
e) Zavist prema penisu : Djevojčice imaju strah od povrede genitalija ali one nemaju osnovu za nastanak straha od
gubitka penisa, pa smatraju da im je penis već oduzet.
f) Razrješenje edipalne situacije : Pri kraju falusne faze, sexualne želje prema roditeljima i želje koje imaju za cilj
monopoliziranje roditeljske pažnje obično se osuđuju. Događaji falusnog stadijuma imaju udjela u nastanku sljedećih
bolesti: frigidnosti, anorgazmije, impotencije, anksioznih poremećaja, fobičnih poremećaja, konverzivnih poremećaja.

4. Period latencije (od 6 do 7 godina po nekim autorima i do 12 godina)

Sexualni porivi se umanjuju i to traje sve do puberteta. Postoji još izvjesna radoznalost prema sexualnim
zadovoljstvima kao i neke sexualne igre ali to je od manjeg značaja. Dijete napreduje u interakcijama s drugima,
okupirano samim sobom ,svojim interesovanjima, uči se kompromisu, kooperaciji, preuzimanju uloga u timu,
identifikuje se sa učiteljima, i drugim autoritetima.

5. Genitalni stadijum (od 12 do 16 te godine)

U ovoj fazi, polni organi postaju ponovo aktivne erogene zone. Većina počinju ponovo da masturbiraju, te
interesovanje za osobe suprotnog spola su uočljive. Vazni događaji u ovoj fazi su: uhodavanje stavova prema odrasloj
sexualnosti, izbor zanimanja, separacija od roditelja, razvoj ličnog identiteta. Razlikujemo :
-Ranu fazu : pojačani sexualni impuls, u početku usmjeren prema osobama istog spola (čupanje kose, golicanje)-
Period od 11-14 godine
-Srednja faza : heterosexualna uloga postaje jasnija i već se praktikuje, grupno ponašanje je sređeno -period od 15-
16 godina
-Kasna faza : karakteriše se opredjeljenje za izbor zanimanja i potpunije odvajanje od roditelja.-period od 17-18
godine.

25. PSIHOANALITIČKA TEORIJA I NEURONAUKA

Bazična pretpostavka neuronauke jeste da je zdravlje povezano sa stepenom integriranosti i rasta neuronskih veza o
kojima ovisi kognicija, ponašanje i osjećanje a tu se upliće i narav, odgoj, uspješni odnosno neuspješni razvoj ličnosti.
Terapijska sredina je skrojena prema potrebama i simptomima bolesnika. Rast i integracija su optimalni u ranom
razdoblju razvoja uključujući podražaje koji odgovaraju stepenu razvoja, podršci i roditeljima koji su spremni da
osjećaje pretvore u riječi.
Ljudski mozak je organ adaptacije, i stimuliran je na rast kroz pozitivne i negativne interakcije s okolinom. Mozak je
dobro opremljen da anksioznost koristi za oblikovanje novih saznanja ali istodobno da preživi kratkotrajno stresno
razdoblje bez negativnih posljedica.

Za proces učenja je važno pamćenje. Postoje dva sistema pamćenja:

1.Postupno/ proceduralno (implicitno) koje uključuje automatska djela, nesvjesna određenja i neverbalne navike
ponašanja. Ovo pamćenje uključuje bazalne ganglije, mali mozak i amigdale.
2.Deklarativno (eksplicitno) pamćenje bilježi pojedinačna iskustva za kasnije prisjećanje. Ovo pamćenje je
smješteno u temporalnom režnju i hipokampusu.

54
Pamćenje i opažanje

Pamćenje utiče na opažanje i obrnuto. Za opažanje je jako bitan nukleus amigdale koji projekciju dobija iz talamusa i
cerebralnog korteksa koji su bitni za emocionalno učenje. Faktor koji najviše kontrolise snagu pamćenja je afekt.
Jezgre koje kontroliraju snagu afekta su dio kompleksa amigdala. Osjetna informacija može doci u amigdale iz
talamusa, prije nego iz korteksa te tako da niži nivo mozga (talamusa) može uticat na amigdale i odbija „slušati“
razloge neokorteksa.

Percepcija (opažanje) može biti kompromitovana činjenicom da je ono sto je dostupno svjesnom, kontrolirano i
ograničeno uticajem amigdala. Ovo ima značajne kliničke implikacije, zbog činjenice da u transferu tendenciju
stvaranja imaju primitivniji afekti, pa su na taj način percepcija, sjećanje, i emocije prenosa potencijalno obojene
primitivnim afektima stvorenim talamo-amigdaloidnim sistemom.
Psihoterapija ima ulogu da: promijeni strukturne veze između živčanih stanica učenjem, bez obzira na aktivnost gena,
jer na njihovu aktivnost može uticati i aktivnost okoline tj psihoterapija može promijeniti druge strukture i cjelokupno
funkcionisanje mozga.

Zaključno možemo sažeti dosadašnje spoznaje :

1. Naučno je dokazano da nesvjesno postoji i da nesvjesna emocionalna sjećanja utiču na svjesni um
2. U mozgu postoje dva memorijska sistema:
a) PRIMARNI PROCES – potične iz nucleus amigdale i desne hemisfere odgovoran je za implicitno
emocionalno sjećanje.
b) SEKUNDARNI PROCES- potiče iz hipokampusa i lijeve hemisfere. Odgovoran je za eksplicitno
deklarativno sjećanje.
3. Nesvjesno može djelovati neposredno preko amigdala kada je u pitanju preživljavanje, ali može isto tako djelovati
posredno represijom iz neokorteksa, zbog načela zadovoljavanja što olakšava prilagodbu.
4. Freudovo otkriće kompulzivnog ponašanja, izgleda da potvrđuje funkciju amigdala i desne hemisfere koji
iskazuju nesvjesna sjećanja i njihovo pridruženo djelovanje kroz ponašanje
5. Projektivna identifikacija se pojavljuje kada amigdala u desna hemisfera pacijenta komuniciraju sa amigdalom i
desnom hemisferom terapeuta, terapeutova osjetljivost za kontratransfer sprječava nesvjesno određivanje
projektivne identifikacije i dopušta terapeutovom neokorteksu da verbalizira pacijentovo nesvjesno povrijeđen
scenarij.
6. Internalizacija informacija dobivenih tokom terapije mogu dobiti verbalnu prevlast nad proslom traumom i
konfliktom, pa ovo eksplicitno novo sjećanje tada ulazi u spremnik i postaje sadržajem amigdala, te vremenom
dolazi do stalne promjene u mozgu dok se formiraju nove veze i ćelije za vrijeme procesa rada što naglašava
potrebu dugotrajne terapije.

26. ISTRAŽIVANJA U PSIHIJATRIJI

Psihijatrijska istraživanja se bave svim aspektima abnormalnog ponašanja, uspoređuju različite tretmane, primjenjuju
jednostavne i vrlo složene metode opažanja, bave se simptomima i rizičnim faktorima, odgovorom na terapiju,
utjecajem stresa na tijelo i psihu itd. I u psihijatriji, kao i ostalim područjima koja za predmet istraživanja imaju
čovjeka, potrebno je razmotriti etička načela i eventualna ograničenja koja iz njih proizilaze:
1. Uvijek mora postojati dobrovoljni pristanak ispitanika
2. Sudionik mora biti informisan o cilju, metodologiji, i mogućim posljedicama istraživanja
3. Ispitanik može u svakom trenutku prekinuti istraživanje
4. Njegov identitet mora biti skriven, sa tačno preciziranim načinom prikaza rezultata javnosti

U somatskoj medicini se bolesti klasificiraju s obzirom na uzrok ili organ koji pogađa, dok je taj princip klasifikacije
u psihijatriji davno napušten jer se za vrlo malo psihijatrijskih bolesti zna uzrok. Kako bi se uticaj subjektivnog
smanjio, uveden je koncept paradigme.
Paradigma je skup osnovnih pretpostavki koje određuju naučno područje.Ona predstavlja okvir, pristup, učenje u
kojima naučnik promišlja i istražuje. Paradigma određuje koji će se čimbenici pratiti, koje ce se metode upotrijebiti,
koji problemi će se istraživati i na kraju na koji način će se objašnjavati dobiveni rezultati. Najvažnije paradigme u
psihijatriji su:
55
-biološka (traga za uzrokom duševne bolesti u nizu laboratorijskih i neuroimaging tehnika a savremena
psihofarmakologija određuje najbolji mogući lijek)
-psihoanalitička (počiva na pretpostavci da psihopatološki fenomeni proizilaze iz nesvjesnih konflikata)
-bihevioralna (počiva na pretpostavci da se sve uči, pa i abnormalno ponašanje)
-kognitivna (proučava kako ljudi kroz misaoni tok strukturiraju svoja iskustva dajući im smisao i kako oblikuju
konačne misaone produkte)

Animalni model (se u psihijatrijskim istraživanjima koristi manje, zbog toga što se neki psihijatrijski poremećaji ne
javljaju kod životinja-bitan je za istraživanje anksioznosti, stresom uzrokovanih poremećaja, poremećaja
raspoloženja)

Vrste istraživanja u psihijatriji

Poznate su mnoge podjele psihijatrijskih istraživanja. Tako postoji temeljna (bavi se osnovama patološkog procesa,
u medicini su to pretklinička) i primijenjena ( nadovezuju se na temeljna, a bavi se problemima čija razrješenja dovodi
do praktične koristi). Istraživanja se dijeli i na kvantitativna (daje numerički opis istraživanog predmeta ili pojave) i
kvalitativna (temelji se na ne numeričkom opisu pojave koja se istražuje). Postoji podjela na nomotetička (temelji se
na proučavanju velikog broja pojedinaca i statističkoj obradi podataka) i idiografska (proučavaju pojedinca i bave se
njegovom jedinstvenošću.

Istraživanja prema formi

a) Deskriptivna istraživanja ili studija slučaja – obuhvata prikupljanje podataka o pojedincu. To su informacije
o porodičnj anamnezi, ličnoj anamnezi i anamnezi bolesti. Tu se nalaze podaci o obrazovnom, profesionalnom,
partnerskom, obiteljskom, emocionalnom i ekonomskom statusu.

b) Korelacijska istraživanja - nezavisna varijabla ne postoji, posmatra se povezanost varijable sa ostalim

varijablama.Ovaj se pristup bavi povezanošću ponašanja i osobina u njihovom prirodnom pojavljivanju,
proučavajući lične razlike među pojedincima.

c) Eksperimentalna istraživanja – odabiru nezavisnu varijablu s kojom mogu manipulirati.Tako se povezuju

učinci nezavisne varijable s promjenama u zavisnoj varijabli.

d) Transverzalni model – proučava npr. značajke kliničke slike u odnosu na kulturalne, geografske i druge
faktore.

e) Retrospektivni nacrt – posmatra tok bolesti unazad. Promatra premorbidnu ličnosti ili ako bolest dugo traje,
njen početak i ličnost dotadašnjeg razvoja.

f) Prospektivna (longitudinalna) studija istražuju tok bolesti unaprijed, posmatraju se faktori za koje se misle da
mogu uticati na kliničku sliku.

g) Meta – analiza – metoda kombiniranja rezultata velikog broja istraživanja.

Istraživanja prema sadržaju

a) Epidemiološka istraživanja proučavaju zastupljenost, učestalost, rasprostranjenost poremećaja u određenoj

populaciji.

b) Genetičko istraživanje utvrđuje nasljedne faktore važne za nastanak duševnih bolesti.

c) Istraživanje validnosti - uspoređuje dijagnostičke i klasifikacijske sisteme.

d) Istraživanje faktora rizika traga za potencijalnim rizicima koje pridonose češćoj pojavi oboljenja.

56
 e) Istraživanje uzroka -polazi od hipoteze da su duševne bolesti biološki utemeljene. To su biohemijske,
neuroimaging i dr. Metode.

f) Istraživanje novih psihofarmaka obuhvata složene postupke, od otkrivanja potencijalnih ljekovitih supstanci,
preko istraživanja učinka i nuspojava do usporedbe sa drugim lijekovima

g) Farmakogenomika bavi se istraživanjem učinkovitosti novih lijekova za pojedine bolesnike sa

karakterističnom genskom podlogom.

h) Istraživanja u psihoterapiji se dijele na opservaciju razvoja i učinkovitost.Opservacijom razvoja ljudske

jedinke prate se psihičke komponente afekta integrirane u kognitivne, psihomotorne, komunikativne i
neurovegetativne osobine afekta koji proizilazi iz odnosa majka-dijete. Istraživanja učinkovitosti imaju za
cilj utvrditi koji je psihoterapijski model (tehnika) najučinkovitiji za pojedine psihičke poremećaje.

i) Proučavanja znanja i stavova u psihijatrijskim bolestima i bolesnicima važna su u otkrivanju i smanjivanju

stigme prema psihijatrijskim bolesnicima.

Procjena kvaliteta života psihijatrijskih bolesnika i članova njihove porodice sve je češće tema istraživanja u
psihijatriji.

27. PSIHIJATRIJSKA EPIDEMIOLOGIJA

Psihijatrijska epidemiologija je interdisciplinarna populacijska, preventivna i primjenjena medicinska disciplina.

Predmet istraživanja psihijatrijske epidemiologije su psihički poremećaji populacijskih skupina, a ne pojedinaca, tj.
ona je disciplina „ velikih brojeva“.

Pitanja na koja psihijatrijska epidemiologija odgovara su :

Zašto? Tj. šta je uzrok psihičkog poremećaja?
Kako? Način pojave psihičkog poremećaja?
Gdje? Mjesto pojave psihičkog poremećaja?
Kada? Vrijeme pojave psihičkog poremećaja?

Psihijatrijska epidemiologija se može definisati kao socijalno-medicinska disciplina koja istražuje uzrok, način,
mjesto i vrijeme pojavljivanja psihičkih poremećaja u populaciji, uticaj unutrašnjih faktora te faktora okoline i terapije
na tok, prognozu i ishod psihičkog poremećaja kao i njegove socijalnoekonomske, psihološko-emocionalne i moralno-
etičke posljedice za bolesnika, njegovu porodicu te užu i širu društvenu sredinu.

Zadaci psihijatrijske epidemiologije:

- Istraživati promjene zdravlja i bolesti u populaciji pomoću pokazatelja obolijevanja
- Procjena rizika oboljenja od nekog psihičkog poremećaja u populaciji.
- Otkrivati značajne u procesu nastajanja duševnih poremećaja
- Identificirati prodromalne simptome i subkliničke oblike psihičkih poremećaja
- Utvrditi proširenost psihičkih poremećaja u populaciji u odnosu na vrijeme i prostor
- Istraživati sociodemografska obilježja socijalnih skupina, oboljelih pojedinaca i njihove okoline
- Analizirati promjene uslova života i njihov uticaj na psihičko zdravlje
- Određivati odgovarajuće preventivne mjere i postupke
- Organizirati sistem zaštite

Podjela psihijatrijske epidemiologije

Dijeli se u tri grupe:

1. Deskriptivna psihijatrijska epidemiologija – istražuje mentalne poremećaje prema njihovim kliničkim
slikama, te prema spolnim, dobnim, profesionalnim, bračnim i etničkim obilježjima. Odgovara na pitanja : Ko
obolijeva? Na kojem području ? U kojem vremenskom intervalu ?
57
 2. Analitička psihijatrijska epidemiologija - ima za cilj istražiti razloge za pojavljivanje i pronaći uzroke
psihičkih poremećaja. Glavna joj je primjena u pronalaženju metoda za prevenciju, najcesce sekundarnu,
odredjenog dusevnog poremecaja i u javno-zdravstvenim aktivnostima.
3. Eksperimentalna psihijatrijska epidemiologija – obrazlaze hipoteze o uzročnim faktorima duševnih
poremećaja i provjerava njihovu valjanost u kontroliranim i prirodnim eksperimentima. Provode se klinički
eksperimenti sa bolesnicima, terenski eksperimenti sa zdravim osobama i eksperiment komunalne intervencije
u kojima se intervencije primjenjuju na skupine zdravih osoba.Istražuje načine i učinkovitost pojedinih metoda
liječenja.

Ciljevi epidemioloških istraživanja su:

-opisati zdravstveno stanje populacije (evidencijom bolesti i prikazom relativne učestalosti bolesti)
-objasniti etiologiju bolesti otkrivanjem uzročnih faktora
-predvidjeti broj oboljelih i distribuciju bolesti u populaciji
-kontrolirati kretanje bolesti prevencijom obolijevanja te eradikacijom postojećih bolesti.

Epidemiološka istraživanja mogu biti:

a) transverzalna- su statična jer su odraz zatečenog stanja u određenom trenutku, ne registriraju promjene vec
daju pretezito podatke o prevalenciji.
b) longitudinalna- provode se u nekom razdoblju i omogućuju tačni uvid u incidencu psihičkih poremećaja,
njihovu etiopatogenezu, tok i ishod a dijeli se na:
- prospektivna-istražuju djelovanje egzogenih i endogenih činilaca na duševno zdravlje a metode istraživanja
su prilagođene njegovim ciljevima, pouzdana su, i imaju mogućnost provjere najvešeg broja hipoteza s
najmanje pogresaka mjerenja.
- retrospektivna- polazi od duševnog poremećaja i istraživanje se usmjerava unatrag, da bi se utvrdilo da li je
ispitanik bio izložen djelovanju faktora za koje se pretpostavlja da bi mogli imati uzročno ili precipitirajuće
djelovanje. Dobiveni rezultati su manje valjani.

Izvor i načini prikupljivanja epidemioloških podataka:

PRIMARNI PRISTUP- istraživač i saradnici sami prikupljaju podatke. Tu je uvjezbana, standardizovana tehnika
uzimanja i prikupljanja podataka, primjenjuju se standardizovani mjerni instrumenti i postoji mogućnost ponovne
kontrole vjerodostojnosti podataka.

SEKUNDARNI PRISTUP – podatke prikuplja veliki broj neuvježbanih osoba pa podaci nisu potpuni i pouzdani.Zbog
toga se u analitičkim epidemiološkim istraživanjima u pravilu koristi uvijek primarni pristup.

Postoje tri metode prikupljanja podataka:

1. Registar psihičkih bolesnika- omogućuje upoznavanje sa etiologijom i patogenezom bolesti, kao i uvid u
kakvoću psihičkih poremećaja.
2. Metoda probira- cilj joj je da otkrije psihički bolesni unutar skupine prividno zdravih osoba, a provodi radi
ranog otkrivanja duševnih poremečaja. Populacija za primjenu probira određuje se prema obilježju osoba „pod
rizikom“ za psihičke poremećaje, a prema kriteriju mjesta stanovanja s područja regije, grada, opštine.
3. Kohortno istraživanje – obuhvata skupinu ispitanika odabranih prema kriterijumima koje je utvrdio
istraživac pri oblikovanju istraživanja. Zdravi ispitanici su podijeljeni u skupinu koja jeste i skupinu koja nije
izložena djelovanju potencijalnog uzročnog faktora duševnog poremećaja.

Temeljni pokazatelji u epidemiologiji:

1. stopa incidencije - broj novooboljelih osoba na 100.000 stanovnika u godini.
2. stopa prevalencije - je ukupan broj bolesnika (novi + stari) koji boluju od određenog poremećaja na 100.000
stanovnika u godini.
3. rizik oboljevanja - izražava se na 1000 stanovnika i predstavlja pokazatelj mogućnosti da jedna osoba tokom
života oboli od jedne bolesti.
pokazatelj mortaliteta – ograničene su vrijednosti u epidemiološkim istraživanjima duševnih poremećaja jer
upućuju na neposredan uzrok smrti, ali ne i na ostale osnovne i prateće bolesti. Podaci o suicidima, načinu
izvrsenja suicida i sociodemografskim obilježjima okoline su od velikog značaja.
58
28. ISTRAŽIVANJA U PSIHOTERAPIJI
MacKenzie i Dies naglašavaju da psihoterapeuti često istraživanja doživljavaju kao invaziju, intruziju u njihov
terapijski rad.
Glavna pitanja u psihoterapijskom istraživanju su:
a) definiranje promjena koja se dešavaju tokom psihoterapije
b) istraživanja koja pokušavaju otkriti kako se događaju ove promjene

Analiza pojedinačnog slučaja, case study imala je posebnu važnu ulogu u psihoterapijskom istraživaškom radu, ali sa
vremenom se pokazala nedostatnom pogotovo u usporedbi sa istrazivackim napretkom u medicini..
Osnova svake kliničke terapijske metode se bazira da liječenje za svakoga bolesnika bude jednako, uniformno i u
ponavljajućem modelu. Uniformnost znači da svi pacijenti dobivaju istovjetne terapijske postupke, a uniformnost
može biti pokazana korištenjem definiranih kriterija i metoda provjere.

Psihoterapijski protokoli u istraživanju

Osmišljavanje terapijskih priručnika u istraživanjima u psihoterapiji bio je važan iskorak. Terapijski priručnici prvi
put su predstavljeni 60-tih godina 20.vijeka u bihevioralnoj terapiji, a 80-tih godina bili razvijeni i za druge
psihoterapijske pristupe (psihodinamički, kognitivno-bihevioralni, interpersonalni) te su postali prihvaćeni standard
za istraživanje u psihoterapiji.

Temeljne sastavnice terapijskog priručnika, po Luborskyju, uključuju: detaljni opis psihoterapijske tehnike,
objašnjenje načela i modela primjene tih instrumenata koji mogu mjeriti terapeutovu mjerodovnost i uključenost.

Opis liječenja trebao bi uključivati: opis terapijskih okvira, trajanje seansi, učestalost, setting, detaljne upute za
vođenje seansi, kao i temeljne elemente liječenja, te objašnjenje različitosti između osnovnih i preporucenih
terapijskih postupaka s preporukom izobrazbe i razvoja nadležnosti za psihoterapijski proces. Terapijski priručnici za
psihoterapiju trebali bi biti usmjereni na afekte, eksploraciju promjena tokom terapije, identificiranje modela akcija,
misli, osjećaja, želja, snova, fantazija, kao i iskustva i odnosa s naglaskom na prijasnja iskustva, a sve usmjereno na
analizu interpersonalnih iskustava koja se u terapijskom procesu odvijaju.

Neuroznanost u istraživanjima
Na području psihijatrije i neuroznanosti razvoj tehnologije moždanog oslikavanja veoma je značajan. Tehnike
oslikavanja mozga grade most između onoga što se događa na molekularnom nivou i slozenih emocionalnih reakcija
i ponašanja. Funkcionalno moždano oslikavanje otvara prozor u mozak, otvara mogućnost uvida u simptome.
Ispitivanje regija koje su aktivne tokom različitih situacija omogućuje da se opserviraju neuronske veze koje su
uključene u navedeno funkcioniranje.
Neinvazivne tehnike moždanog oslikavanja (PET, SPECT, MR, fMR) omogućuju posmatranje moždanih aktivnosti i
njihove promjene tokom psihoterapijskog liječenja. Danas se ove metode iskorištavaju u posmatranju učinkovitosti
medikamentoznog liječenja, ali i u nekim studijama psihoterapijskog lijecenja homogenih grupa, ovisnika o
psihoaktivnim tvarima kod kojih je jasno definirana abnormalnost u frontalnim podrucjima mozdanog korteksa (prati
se terapijski učinak postizanja apstinencije i njegovo odrzavanje).

29. DIJAGNOZA I KLASIFIKACIJA U PSIHIJATRIJI

KLASIFIKACIJA PSIHIJATRIJSKIH BOLESTI (IP)

Klasifikacija bolesti može se definisati kao sistem kategorija kojima su prema utvrđenim kriterijima
pridruženi entiteti bolesti. Dijagnoza je ključni aspekt područja abnormalne psihologije. Danas se u
dijagnozi koriste dva klasifikacijska sistema:
1.Međunarodna statistička klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema MKB (10. revizija)
(International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems - ICD) (World Health
Organization-WHO) 2. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (Američka psihijatrijska
asocijacija) – 5. revizije(DSM - Dijagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders)
59
 Međunarodne klasifikacija bolesti MKB 10

MKB-10 sastoji se od tri sveska:

Svezak 1. sadrži glavne klasifikacije;
Svezak 2. daje upute korisnicima MKB-a;
Svezak 3. je abecedni indeks klasifikacije.
Ova je revizija u odnosu na devetu proširena i utvrđivanjem stepena nesposobnosti za rad i činiocima koji utiču
na zdravstveno stanje. Time se daje važnost proširenim informacijama da bi se na odgovarajući način razumijelo
složeno područje ljudskog zdravlja.
Uveden je novi brojčani sistem kodiranja/šifriranja, a sastoji se od slova koje označava grupu oboljenja i
sistema dvocifrenih brojeva sa dvije ili tri decimale da bi označili oboljenje unutar jednoga sistema i
njegove varijacije. Slovo i prva tri broja ujednačeni su na internacionalnom planu. Peta i šesta cifra šifre
predviđena je za lokalne i regionalne specifičnosti. Bolesti su uvrštene u veće grupe ovisno o sistemu na koji
se odnose.

Međunarodne klasifikacija bolesti MKB 10

I. A00-B99 Infektivne i parazitarne bolesti

II. C00-D48 Neoplazme
III. D50-D89 Bolesti krvi i krvotvornih organa kao i poremećaji imuniteta
IV. E00-E90 Endokrine bolesti, bolesti ishrane i metabolizma
V. F00-F99 Duševni poremećaji i poremećaji ponašanja
VI. G00-G99 Bolesti nervnog sistema
VII. H00-H59 Bolesti oka i adneksa oka
VIII. H60-H95 Bolesti uha i procesusa mastoideusa
IX. I00-I99 Bolesti cirkulatornog sistema
X. J00-J99 Bolesti respiratornog sistema
XI. K00-K93 Bolesti digestivnog sistema
XII. L00-L99 Bolesti kože i potkožnog tkiva
XIII. M00-M94 Bolesti mišićno-koštanog sistema i vezivnog tkiva
XIV. N00-N99 Bolesti genitourinarnog sistema
XV. O00-O99 Trudnoća, porođaj i puerperijum
XVI. P00-P96 Bolesti perinatalnog perioda
XVII. Q00-Q99 Kongenitalne malformacije, deformiteti i hromozomske abnormalnosti
XVIII. R00-R99 Simptomi, znakovi i abnormalni klinički i labarotorijski nalazi koji nisu
klasifikovani na drugom mjestu
XIX. S00-T98 Povrde, trovanja i posljedice djelovanja spoljašnjih faktora
XX. V01-Y98 Spoljašnji uzroci morbiditeta i mortaliteta
XXI. Z00-Z99 Faktori koji utiču na stanje zdravlja i kontakt sa zdravstvenom službom

PSIHIČKI POREMEĆAJI U 10. REVIZIJI MKB

Psihičke smetnje klasifikovane su u V. grupi bolesti s naslovom «Psihički poremećaji i poremećaji

ponašanja», i označene su slovom F.
Slijedi broj koji označava klasu oboljenja unutar mentalnih poremećaja, a oni su podijeljeni u 10 klasa od
F 0 do 9. Drugi i treći broj (tj. treći i četvrti znak šifre) označava precizniju kategorizaciju unutar grupe psihičkih
poremećaja. Daljnji brojevi šifre su faktultativni i mogu označiti osobinu aktuelnog stanja bolesti ili neku specifičnost.

60
Tako organizovano npr. šifra F32.1 označavala bi psihički poremećaj (prvi znak – slovo F) izgrupe poremećaja
raspoloženja (drugi znak – brojka 3), i to prvu depresivnu epizodu (treći znak – brojka 2) srednje težine (četvrti
znak – brojka 1).

Psihički su poremećaji podijeljeni u sljedeće kategorije: (5.revizija)

V Duševni poremećaji i poremećaji ponašanjaF00-F99

F00-F09 Organski i simptomatski duševni poremećaji

F10-F19 Duševni i poremećaji ponašanja nastali upotrebom psihoaktivnih supstanci F20-F29
Shizofrenija, shizoidni poremećaji i sumanuta duševna oboljenja
F30-F39 Poremećaji raspoloženja
F40-F48 Neurotski, stresni i somatoformni poremećaji
F50-F59 Sindromi ponašanja udruženi sa fiziološkim smetnjama i fizičkim činiocima
F60-F69 Poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odrasle osobe
F70-F79 Duševna zaostalost
F80-F89 Poremećaji psihičkog razvoja

F90-F98 Drugi poremećaji emocija i poremećaji ponašanja nastali u djetinjstvu i adolescenciji

F99 Neodređeni duševni poremecaji

VIŠEOSNA KLASIFIKACIJA U MKB 10

U okviru MKB uvrštena je troosovinska klasifikacija koja dijagnozu postavlja u sljedećim
dimenzijama:

Osovina I. – Klinička dijagnoza (osnovno oboljenje – šifriranje u okviru navedenih šifri)Osovina II. –
Stepen radne nesposobnosti (označava poslijedicu oboljenja, tj. stepen oštećenja organizma zbog bolesti,
ali i oštećenje radne i socijalne funkcionalosti)
Osovina III. – Okolinski činioci (označava kontekst u kojem se bolest javlja, npr. obiteljski problemi,
ekonomski ili radni problemi i sl.).

Primjer:
Osovina I. Generalizirani anksiozni poremećaj. F41.1
Osovina II. Stepen disabiliteta procjenjuje se prema listi za procjenu
Osovina III. Z 56.2 (Ugroženost zbog gubitka zaposlenja prema klasifikaciji «Faktori koji utječu na stanje
zdravlja i kontakt sa zdravstvenom službom», šifra od Z 00 do Z 99).

JEDANAESTA REVIZIJA MEĐUNARODNE KLASIFIKACIJE BOLESTI (MKB-11)

Jedanaesta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-11) planira se objaviti 2021/22.

godine. Psihički popremećaji će biti razvrstani u sljedeće kategorije.

Neurorazvojni poremećaji
-Poremećaji intelektualnog razvoja
-Razvojni poremećaji govora i jezika
--Poremećaj razvoja učenja
Shizofrenija i drugi primarni psihotični poremećaji

61
 Poremećaji raspoloženja
-Bipolarni i srodni poremećaji
-Depresivni poremećaji
Anksiozni i za strah vezani poremećaji
Opsesivno-kompulsivni i srodni poremećaji
Poremećaji koji su specifično povezani sa stresom
Disocijativni poremećaji
 Tjelesni stresni poremećaj
 Poremećaji hranjenja i ishrane
 Poremećaji eliminacije
 Poremećaji zbog upotrebe supstanci
-Poremećaji zbog upotrebe alkohola
- Poremećaji zbog upotrebe opioida
-Poremećaji zbog upotrebe kanabinoida
-Poremećaji zbog upotrebe sedativa, hipnotika ili anksiolitika
-Poremećaji zbog upotrebe kokaina
- Poremećaji zbog upotrebe stimulansa uključujući amfetamine, ali isključujući kofein i
kokain
-Poremećaji zbog upotrebe kofeina
-Poremećaji zbog upotrebe halucinogena
-Poremećaji zbog upotrebe nikotina
-Poremećaji zbog upotrebe isparljivih inhalanti
-Poremećaji zbog upotrebe ekstazija ili srodnih lijekova
-Poremećaji zbog upotrebe disocijativnih lijekova uključujući ketamin i PCP
-Poremećaji zbog upotrebe drugih određenih psihoaktivnih supstanci
-Poremećaji zbog nepoznatih ili nespecifičnih psihoaktivnih supstanci
-Poremećaji zbog ne-psihoaktivnih supstanci
 Poremećaji kontrole impulsa
 Disruptivno ponašanje i disocijalni poremećaji
 Poremećaji ličnosti
 Parafilni poremećaji
 Umišljeni poremećaji
 Neurokognitivni poremećaji
 Duševni i ponašajni poremećaji povezani sa poremećajima ili bolestimaklasifikovanim
na drugim mjestima

NEKI ASPEKTI MKB 11

Finalna verzija MKB-11 Kliničkih opisa i dijagnostičkih smjernica uključivat će, za svaki poremećaj, opis
osnovnih (nužnih) odlika, granicu poremećaja u odnosu na normalnost (pragza postavljanje dijagnoze) i ostale
poremećaje (diferencijalna dijagnostika), te opis karakteristika ishoda, kliničkih prezentacija, kulturno
uslovljenih osobina, razvojnih prezentacija, kao i rodno ovisnih karakteristika.

Uvođenje grupe poremećaja specifično povezanih sa stresom, uključujući nove kategorije kompleksnog
posttraumatskog poremećaja i produženog poremećaja žalovanja, kao i detaljno revidirane kategorije
poremećaja prilagođavanja. Akutna stresna reakcija se opisuje kao nepatološki odgovor i klasifikovana je
unutar „stanja povezanih s psihosocijalnim okolnostima“.

Definicije i podtipovi poremećaja ličnosti i poremećaja tjelesnog distresa su takođe ekstenzivno revidirane i
pojednostavljene. Grupa poremećaja kontrole nagona sada takođeuključuje patološko kockanje i poremećaj
kompulzivnog seksualnog ponašanja. Novi naziv („poremećaji intelektualnog razvoja“) i karakterizacija
uvedeni su za poremetnje koje su u MKB-10 bile klasifikovane kao „mentalna retardacija“.

62
 U definiciji shizofrenije, poremećaji doživljaja sebe istaknute su uz poremećaje razmišljanja, Percepcije, kognicije,
motivacije i afekta. Zadržan je kriterij trajanja tegoba od 1 mjeseca, a narušena funkcionalnost nije nužni kriterij,
za razliku od DSM-5. Oznake vezane za tok poremećaja su također uvedene. Shizoafektivni poremećaj je
karakterizovan presječno, kao stanje u kojem su dijagnostički kriteriji za shizofreniju i afektivnu epizodu
zadovoljeni unutar iste epizode bolesti, ili simultano ili unutar nekoliko dana, za razliku od longitudinalne
karakterizacije u DSM-5.

U grupi poremećaja raspoloženja, miješana epizoda pojavljuje se kao odvojeni dijagnostičkientitet, za razliku
od DSM-5. Karakteriše ga kombinacija ili vrlo rapidna izmjena maničnih i depresivnih simptoma tokom većine
dana u razdoblju od barem dvije sedmice. Kategorije bipolarnog poremećaja tip II i predmenstruacijskog
disforičnog poremećaja su takođe uvedene.

Unutar grupe poremećaja hranjenja i jedenja, dodani su podtipovi anoreksije nervoze „s opasno niskom
tjelesnom težinom“ i „sa značajno niskom tjelesnom težinom“, te je uvedena nova kategorija izbjegavajuće-
restriktivnog poremećaja unosa hrane.

Nova grupa opsesivno-kompulzivnog i srodnih poremećaja uključuje opsesivno- kompulzivni poremećaj,

tjelesni dismorfni poremećaj, hipohondrijazu, olfaktorni poremećaj i poremećaj sakupljanja, te poremećaje
repetitivnog ponašanja vezanih uz tijelo (trihotilomanijai dermatilomanija).

U grupu poremećaja raspoloženja, miješana epizoda pojavljuje se kao odvojeni dijagnostički entitet, za
razliku od DSM-5. Karakteriše se kombinacijom ili vrlo rapidnim izmjenama maničnih i depresivnih
simptoma tokom većine dana u razdoblju od barem dvijesedmice. Kategorije bipolarnog poremećaja tip II
i predmenstruacijskog disforičnog poremećaja su također uvedene.

Unutar grupe poremećaja hranjenja i jedenja, dodani su podtipovi anoreksije nervoze „s opasno niskom
tjelesnom težinom“ i „sa značajno niskom tjelesnom težinom“, te je uvedena nova kategorija izbjegavajuće-
restriktivnog poremećaja unosa hrane.
Nova grupa opsesivno-kompulzivnog i srodnih poremećaja također je prisutna, uključujući opsesivno-
kompulzivni poremećaj, tjelesni dismorfni poremećaj, hipohondrijazu, olfaktorni poremećaj i poremećaj
sakupljanja, te poremećaje repetitivnog ponašanja vezanih uz tijelo (trihotilomanija i dermatilomanija).

U grupu poremećaja raspoloženja, miješana epizoda pojavljuje se kao odvojeni dijagnostički entitet, za
razliku od DSM-5. Karakteriše se kombinacijom ili vrlo rapidnim izmjenama maničnih i depresivnih
simptoma tokom većine dana u razdoblju od barem dvijesedmice. Kategorije bipolarnog poremećaja tip II
i predmenstruacijskog disforičnog poremećaja su također uvedene.

35. KLASIFIKACIJA PSIHIČKIH POREMEĆAJA

MKB KLASIFIKACIJA MENTALNIH POREMECAJA:

F00-F09 Organski i simptomatski mentalni poremećaji

F00 -Demencija u Alzheimerovoj bolesti
F01-Vaskularna demencija
F02-Demencija u drugim bolestima
F03-Demencije ne specifične
F04-Organski sindrom amnezije
F05-Delirijum
F06-Drugi mentalni poremećaji uzrokovani oštećenjem i disfunkcijom mozga te tjelesnom bolešću
F07-Poremećaji ličnosti i ponašanja uzrokovani bolešću,oštećenjem i disfunkcijom mozga
F09-Nespecifični organski ili simptomatski mentalni poremećaji

63
F10-F19 Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih tvari
F10-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom alkohola - akutno trovanje
F11-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom opioida
F12-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom kanabinoida
F13-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom hipnotika ili sedativa
F14-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom kokaina
F15-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom drugih stimulansa, uključujući kafein
F16-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebomhalucinogena
F17-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebomduhana
F18-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom isparljivih otapala
F19-Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom više vrsta droga i drugih psihoaktivnih tvari

F20-F29 Shizofrenija, poremećaji slični shizofreniji i sumanuta stanja

F20-Shizofrenija
F21-Poremećaj sličan shizofreniji
F22-Stalna sumanuta stanja
F23-Akutna i prolazna mentalna oboljenja
F24-Inducirano sumanuto stanje
F25-Shizoafektivni poremećaji
F28-Drugi neorganski psihotični poremećaji
F29-Neorganske psihoze, nespecifično

F30-F39 Poremećaji raspoloženja

F30-Epizode manije
F31-Bipolarni poremećaj
F32-Depresija
F33-Povratni depresijski poremećaj
F34-Stalni poremećaji raspoloženja
F38-Drugi poremećaji raspoloženja
F39-Poremećaj raspoloženja, nespecifičan

F40-F48 Neurotski i somatoformni poremećaji i poremećaji izazvani stresom

F40-Fobični anksiozni poremećaji
F41-Drugi anksiozni poremećaj
F42-Opsesivno-kompulzivni poremećaj
F43-Reakcija na teški stres i poremećaji prilagođavanja
F44-Disocijativni (konverzivni) poremećaji
F45-Somatoformni poremećaji
F48-Drugi neurotski poremećaji

F50-F59 Bihevioralni sindromi vezani uz fiziološke poremećaje i fizičke čimbenike

F50-Poremećaj hranjenja
F51-Neorganski poremećaji spavanja
F52-Seksualna disfunkcija
F53-Mentalni poremećaji i poremećaji udruženi s babinjama(postporođajni period)
F54-Psihološki poremećaji i poremećaji ponašanja u drugim bolestima
F55-Zloupotreba lijekova bez uzrokovanja tolerancije
F59-Sindromi ponašanja udruženi s fiziološkim smetnjama i fizičkim čimbenicima, nespecifični

F60-F69 Poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odraslih

F60-Specifični poremećaji ličnosti
F61-Mješani i drugi poremećaji ličnosti
F62-Trajna promjena ličnosti neorganskog porijekla
F63-Poremećaji navika i impulsa
F64-Poremećaj spolnog identiteta
F65-Poremećaji spolne sklonosti
F66-Psihološki poremećaji i poremećaji ponašanja povezani sa spolnim razvojem i orijentacijom
F68-Drugi poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odraslih
F69-Poremećaji ličnosti i poremećaji ponašanja odrasle osobe, nespecifični

64
F70-F79 Mentalna retardacija
F70-Laka mentalna retardacija
F71-Umjerena mentalna retardacija
F72-Teža mentalna retardacija
F73-Teška mentalna retardacija
F78-Ostala mentalna retardacija
F79-Nespecifična mentalna retardacija

F80-F89 Poremećaji psihološkog razvoja

F80-Specifični poremećaji razvoja govora i jezika
F81-Specifični razvojni poremećaji školskih vještina
F82-Specifičan poremećaj razvoja motoričkih funkcija
F83-Mješoviti specifični poremećaji razvoja
F84-Pervazivni razvojni poremećaj
F88 -Drugi psihički poremećaji razvoja
F89 -Poremećaj psihičkog razvoja, nespecifični

F90-F98 Poremećaji ponašanja i emocionalni poremećaji s nastankom u djetinjstvu i adolescenciji

F90-Hiperkinetski poremećaj
F91-Poremećaji ponašanja
F92-Mješoviti poremećaji ponašanja i emocija
F93-Emocionalni poremećaji s početkom u djetinjstvu
F94-Poremećaji socijalnog funkcioniranja nastali u djetinjstvu i adolescenciji
F95-Tikovi
F98-Ostali poremećaji emocija i ponašanja nastali u djetinjstvu i adolescenciji

F99 Neodređeni mentalni poremećaj

F99-Mentalni poremećaj ne drugačije određen

Do 19.stoljeća sve manifestacije su doživljavane kao manifestacije jedne iste bolesti, tad su psihički simptomi stavljeni
u centar interesovanja psihijatra. Tad je SZO (WHO) pokušala formulisati jedinstveni klasificirajući sistem nužan za
jasnu komunikaciju između liječnika na raznim stranama svijeta, pa je 1893. izašao ICD-1 (International Clasification
of causis of Death). Tada se klasifikacija temeljila na fenomenološkom opisu psihopatologije tj potankom opisu
kojim se simptomima manifestira neka bolest. Simptomi su postali najvažniji na putu do dijagnoze bez posebnog
ulaženja u etiologiju. Tek šesta revizija je prosirena i klasifikacijom bolesti, a deveta revizija, koja je izdata 1979 g,
posebno je znacajna jer je ukljucivala rijecnik za podrucje psihijatrijskih bolesti koji je opisivao sta se podrazumijeva
pod kojim dijagnostickim nazivom. Potom je urađena deseta revizija, MKB-10, a ona je i danas na snazi.
MKB-10 je objavljen 1992.god. a sve bolesti su označene šiframa koje se sastoje od slova (npr G za neuroloska
oboljenja) i sastava dvodimenzionalnih brojki sa dvije ili tri decimale. Slova označavaju skupinu bolesti a brojke
bolest unutar jednog sistema i njene varijacije.Slovo i prve tri brojke su ujednačene na internacionalnoj razini dok peta
i sesta znamenka sifre je predvidjena za lokalne i regionalne specificnosti.

Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja su označeni slovom F. Slijedi brojka koja označava kategoriju bolesti
unutar mentalnih poremećaja od F0-F9, jer su podijeljeni u deset skupina.Sljedeća brojka označava precizniju
kategorizaciju unutar skupine.
F0 - organski mentalni poremećaji
F1 - mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja izazvan psihoaktivnim supstancama
F2 - shizofrenija-shizotipni i deluzijski poremećaji
F3 - poremećaj raspoloženja
F4 - neurotički stresom uzrokovani i somatoformni poremećaji
F5 - ponašajni sindromi povezani sa psihičkim teškoćama
F6 - poremećaji ličnosti
F7 - mentalna retardacija
F8 - poremećaji psihičkog razvoja
F9 - ponašajni i emocionalni poremećaji koji se prvi put javljaju u djetinjstvu i adolescenciji.
Tako npr.šifra F32.1 označuje sljedeće: F skupina-mentalni poremećaji, 3-poremećaj raspoloženja, 2-velika
depresivna epizoda, 1-srednja težina poremećaja.

65
Višeosovinska klasifikacija

Za postavljanje dijagnoze bitno je naznačiti i ostale dimenzije bolesti npr važne okolnosti koje mogu imati uticaja na
pojavu bolesti. U okviru MKB-10 uvrštena je troosovinska klasifikacija koja dijagnozu postavlja u sljedećim
dimenzijama:

Osovina I – klinička dijagnoza (šifriranje osnovne bolesti)

Osovina II – stupanj radne nesposobnosti
Osovina III- faktori okoline (kontekst u kome se bolest pojavljuje npr. obiteljski problemi)

DSM IV klasifikacija

Prvi DSM-I sastav je publiciran 1952 od tada do danas učinio je više revizija tako da je danas na snazi DSM-IV,
publiciran 2004.god. DSM (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja). Razlikuje se od MKB, ima
drugaciji sistem sifriranja, dijagnosticki kriterijumi su ustanovljeni ranije i preciznije stoga se DSM cesce koristi u
istrazivackom radu.Neka rijesenja u DSM su odrazavala velike promjene u stavu prema odredjenim skupinama
bolesti, pa tako u DSM-IV je ispuštena homoseksualnost kao poremećaj, što predstavlja društvenu promjenu prema
jednom društvenom fenomenu koji se iz sfere bolesnog prebacuje u sferu normalnog.
Višeosovinska klasifikacija (multiaksijalna klasifikacija) je koncipirana u okviru 5 osovina:
OSOVINA I - osnovna dijagnoza
OSOVINA II - dijagnoza podležećeg poremećaja ličnosti ili duševne zaostalosti
OSOVINA III - druge somatske bolesti
OSOVINA IV - faktori okoline unazad 6-8 mjeseci
OSOVINA V- stepen disabiliteta koji se određuje prema posebnoj skali GAF (global assessment of functioning)

U praksi se pokazalo da je DSM višeosovinski sistem precizniji, a šifriranje Z kodovima iz MKB i korištenje GAF
skale za procjenu disabiliteta pogodniji.

Načela klasifikacijskih sistema :

Okvir za postavljanje dijagnoze mora biti sto pouzdaniji, i validan, opis bolesti sto detaljniji i jasniji, značajke
poremećaja su strukturirane u kategorije koje moraju ili ne smiju biti prisutne, i dijagnostika se ne osniva ni na kakvim
etiološkim konceptima, jedino iznimka traumom uzrokovan poremećaj gdje je osnovni kriterij za postavljanje
dijagnoze činjenica da je osoba doživjela traumatsko iskustvo.

Ograničenje klasifikacijskih sistema

Različiti klasifikacijski sistemi u nekim se područjima razlikuje u koncepciji pa tako iste nozoloske entitete razlicito
nazivaju ili ih ne uvrstavaju uopce.Tako npr MKB 10 uvrstava posttraumatski stresni poremećaj u klasifikaciju dok
je DSM ranije definirala taj poremećaj (prije 20 godina U DSM III). MKB 10 je definirao trajnu promjenu ličnosti
nakon traumatizacije dok DSM IV to ne definira.

MKB 9 definira skupinu neuroza dok MKB 10 samo skupinu poremećaja karakteriziranih anksioznošću, tako da naziv
neuroze postepeno nestaje iz terminologije. I skupina organski uvjetovanih poremećaja je izgubila taj naziv jer je
upućivao da postoje i psihički poremećaji koji nisu organski uslovljeni što nije tačno.Koliko god klasifikacije teze da
obuhvate sve znacajke, one zapravo vode u simplifikaciju.Dijagnoza postavljena na osnovu klasifikacijskog sistema
nista ne svjedoci o tezini bolesti, ona ne daje dimenziju bolesti. Iz tog razloga je DSM uvela princip funkcionalnosti
kao jedno od glavnih nacela odredjivanja klinicki relevantnih poremecaja, tako da se dijagnozna ne moze postaviti
ako tegobe nisu takve da ostecuju socijalno i radno funkcionisanje.
Klasifikacijski sistem može dovesti do blokade u daljnjem promisljanju o nekoj bolesti i time dovodi do izostanka
cjelovitosti sagledavanja bolesnika i razumijevanja svih čimbenika koji dovode do bolesti odnosno uslovljava
ljekare da se baziraju više na simptome zanemarujući neke specifičnosti koje nisu navedene u klasifikaciji a dobrinosi
osobnosti, kulturi spolu i sl. Na taj način se ne uočavaju neke nove značajke koje bi mogle pomoći u razumijevanju
neke bolesti i njene etiologije.

66
Da bi se klasifikacijski sistem poboljšao, i da bi zadovolji sve zadatke koji su pred njega postavljeni, uslijedili su neki
prijedlozi : da se uvede dimenzionalnost u klasifikaciji, da se odredi intenzitet simptoma, stupanj poremećaja i
da se promijeni hijerarhija poremećaja.
Jedan od pokušaja prevladavanja nedostatka postojećih klasifikacijskih sistema jeste uvođenje psihodinamičkog
dijagnostičkog uzročnika (PMD). Ovaj sastav ima tri dimenzije:

DIMENZIJA I – osovina P – obrasci i poremećaji ličnosti

DIMENZIJA II – osovina M – mentalno funkcionisanje
DIMENZIJA III- osovina S – simptomi poremećaja zbog kojeg se bolesnik javlja

MKB 11 treba prenositi razlike između dva klasifikacijska sistema MKB i DSM. Osnovno načelo da pacijent nije
samo nositelj bolesti, nego mnogo više od toga, a sve njegove dimenzije mogu imati uticaj na tok i prognozu bolesti.
Time se nastoji prisiliti psihijatre da bolesnika promatraju u sklopu programa psihijatrije usmjerene na osobu, od
klinčke zaštite do zaštite u zajednici. Možemo zaključiti da se klasifikacijski sistemi moraju stalno preispitivati, tako
da već pri izlasku jedne revizije, formiraju se komisije koje procjenjuju manjkavosti i pripremaju promjene za sljedeće
izdanje.

30. ZNAKOVI I SIMPTOMI PSIHIČKIH POREMEĆAJA

Znak je po pravilu fenomen koji je zapazio ispitivač, a simptom je ono što bolesnik iznosi, ali se u psihijatrijskoj
praksi koriste kao sinonimi. Zato se često govori o:
-objektivnom simptomu (zapažanja psihijatra). Npr. potišten izgled, zgureno držanje, usporene kretnje, sve to upućuje
na depresivno stanje.
-subjektivnom simptomu (pritužbe samog bolesnika). Npr.tuga i neraspoloženje, koje također upućuje na depresivno
stanje.

Dijagnoza depresivnog stanja postaviti će se ako postoje objektivni znakovi uprkos pacijentovom negiranju,
subjektivnih pokazatelja, a isto tako dovešće se u sumnju subjektivni pokazitelji (pacijentove pritužbe) ako ne postoje
objektivni pokazatelji bolesti.

Po opisu simptoma koriste se nazivi kao primarni i sekundarni simptomi.

Primarni simptom je simptom koji se pojavljuje prvi i nastaje kao posljedica patološkog procesa. Sekundarni simptom
se pojavljuje kasnije i nastaje kao posljedica djelovanja primarnog simptoma. Npr : depresivno raspoloženje je
primarni simptom, a ideje krivnje je sekundarni simptom koji je proizašao iz primarnog depresivnog poremećaja.

Simptomi imaju svoju formu i sadržaj.

Forma simptoma je daleko važnija s aspekta postavljanja dijagnoze (halucinatorna forma poremećaja opažanja
upućuje na psihotično stanje).
Sadržaj simptoma leži u mogućnosti procjene ponašanja koje može izazvati pojedini simptom (persekutorni sadržaj
sumanutih ideja upućuje na mogućnost da pacijent u odbrambene svrhe agresivno reaguje prema osobama za koje
vjeruje da stoje iza prijetnji).

Dva su osnovna pristupa koji se primjenjuju u proučavanju i opisu simptoma psihičkih poremećaja :
1. Deskriptivni : zadržava pristup na objektivnom opisu poremećaja psihičkih funkcija bez pretenzija da se bavi
načinom nastanka.Ponekad ga zovu fenomenološki metod.

2. Eksperimentalni : pristup koji ima za cilj da, koristeći se teorijskim konceptom o nastanku mentalnih
poremećaja, objasni i način njihova nastanka.

67
31. DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI U PSIHIJATRIJI
a) PSIHIJATRIJSKI PREGLED ( intervju i psihički status)
b) PSIHODIJAGNOSTIKA
c) LABORATORIJSKO TESTIRANJE
d) OSTALE DIJAGNOSTIČKE PRETRAGE (EEG, radiološke pretrage)

Rutinske labaratorijske pretrage (pregled mokraće i krvi) mogu uputiti na brojna stanja koja dovode do psihički
simptoma. Npr:
- smanjen hemoglobin – simptomi depresije
- Cu 2* - Willsonova bolest (sa psihičkim manifestacijama)
- Anti nuklearna antitijela - SLE
- Povišen AST, ALT - (oštećenje jetre) kod dugogodišnjih alkoholičara.
- Povišen NH4 u krvi – klinička slika delirija (unutrasnje krvarenje i resorpcija koja šteti mozgu)
- Hipoglikemija – agresivnost
- Hiperglikemija – hiperosmolarna koma, smušenost, bezvoljnost

Neuroendokrinološki testovi :
Poremećaji hormona štitne žlijezde mogu dovesti do brojnih psihičkih simptoma :
- hipertiroza –anksioznost, napadi panike
- hipotireoza – klinička slika depresije

TESTOVI POREMEĆAJA FUNKCIJE HIPOTALAMUSA, HIPOFIZE

Brojni simptomi velikog depresivnog poremećaja, na primjer poremećaj spavanja, gubitak ili povećanje apetita, te
gubitak seksualne želje upućuje na poremećaj funkcije hipotalamusa i hipofize. U primjeni se rade:
- TRH-TEST (tireotropni otpuštajući-hormonski test)
Nekad se kombinuje sa DST, daje se 500 mikrograma sintetičkog TRH, potom se vadi krv svakih 15 minuta. Povišene
vrijednosti (iznad 15 mlU/mL) ukazuju na depresiju. Osobe sa bipolarnom depresijom su senzitivniji na ovaj test nego
osobe sa unipolarnom depresijom.

- DST ( deksametazonski supresijski test)

Daje se u ponoć oralno ili parenteralno, 1mg deksametazona te se u sljedećih nekoliko dana mjeri nivo kortizola u
plazmi. Pozitivan test (više od 5 mikrograma /100 ml ) može upućivati na depresiju ali i na neki drugi psihički
poremećaj udružen sa depresijom. Zloupotreba droga, akutni stres, neke tjelesne bolesti mogu smanjiti senzitivnost
ovog testa.

-Testovi mokraće također mogu uputiti na mnoge psihičke poremećaje, ali posebno veliku važnost imaju testovi na
razna sredstva ovisnosti. Danas na tržištutu postoje test trakice za pojedinačna sredstva (opijati, heroin, metadon,
kokain, NMDA, LSD) ali i kombinirani testovi za vise sredstava ovisnosti.

TESTOVI KOJI ODREĐUJU KONCETRACIJU POJEDINIH LIJEKOVA U PLAZMI:

Testovi su naročito važni kod lijekova kao sto su stabilizatori raspoloženja (Li, karbamazepin, valproat, lamotrigin),
anksiolitika, antipsihotika i sl. Kod nekih lijekova posebno za stabilizatore raspoloženja , postoji tzv „TERAPIJSKI
PROZOR“, tačno određen uski raspon koncetracije kada je lijek terapijski učinkovit. Doze ispod praga terapijskog
prozora nisu učinkovite, a one doze iznad su toksične sa brojnim nus pojavama ( tremorom, GIT tegobama i itd )

TESTOVI KONTROLE ELEKTROLITA

Joni Na, Mg, K, Ca.Naročito je važno kod delirantnog stanja i apstinencije.Visoke koncentracije K mogu izravno
vitalno ugroziti pacijenta.

68
OSTALE DIJAGNOSTIČKE PRETRAGE:

-EEG (elektroencefalogram)
Predstavlja mjerenje električne aktivnost mozga putem elektroda. Na glavu se postavlja specijalno dizajnirana kapa
sa 16-21 elektroda, bolesnik leži na krevetu koji je uzemljen, snimanje traje 20-40 minuta. Mjeri se frekvencija,
amplituda valova i prati oblik valova.
Koristi se kod:
- određivanja karakteristika epileptičnih napada
- lokaliziranja organskog oštećenja koje dovodi do psihičkih tegoba.
Normalna moždana aktivnost – ritmičko ponavljanje valova.

DELTA VALOVI – frekvencija valova do 3 Hz. Ovi valovi pokazuju cesto više amplitude. Normalno se javljaju kod
dojenčadi i kod sporotalasnog spavanja kod odraslih. Patološki kod fokalne ili difuzne epilepsije i metaboličke
encefalopatije.

THETA VALOVI – frekvenca valova je od 4-7 Hz. Normalna je kod manje djece, dok kod odraslih i starije djece
može se vidjeti kod pospanosti ili tokom budjenja. Patološki je ako theta val dominira EEG-om kod odraslog ili ako
je aktivnost talasa fokalna, radi se o leziji mozga, a ako je generalizirana , takav nalaz upucuje na encefalopatiju.

ALPHA VALOVI – čija je frekvenca od 8-12 Hz, uobičajna aktivnost stražnje regije mozga u budnom stanju (zato
se zove i posteriorni bazicni ritam mozga). Iznimo patološka kod dubokog komatoznog stanja.

BETA VALOVI – čija je frekvenca od 12-30 Hz. Najcesce je simetrična u frontalnim regijama mozga . Nize
amplitude beta-ritma odraslih osoba nalazi se kod anksioznosti, pojačane intelektualne aktivnosti i koncentracije.

GAMA VALOVI – čija je frekvenca od 28-100 Hz. Ove valove ne može da snimi standardni EEG, a snimanje ovih
valova sprovodi se na kori mozga.
Abnormalna moždana aktivnost sastoji se od šiljak valova kompleksa koji je znak epileptičkog napada. Abnormalne
frekvence, amplitude ili oblici krivulja mogu upućivati na brojne tipove epilepsije, metaboličke i degenerativne
poremećaje, vaskularna oštećenja. Patološka aktivnost mozga može biti: epileptiformna, ne-epileptiformna, fokalna i
difuzna.

Fokalna epilepsija- moždana izbijanja u ograničenom području mozga koji mogu biti induktori budućih napada,
generalizirana epilepsija- difuzna izbijanja val-šiljak kompleksa po cijeloj kori mozga, fokalna neepileptička
aktivnost- javlja se u dijelovima mozga gdje je oštećena kora ili bijela masa (unilateralna i vezana uz sporije ritmove
kao sto su theta i delta valovi), difuzna neepileptična aktivnost- difuzno usporenje frekvencije moždanih valova.

-POLISOMNOGRAFIJA
Polisomnografija je elektrofiziološka metoda koja upućuje preciznu ocjenu dubokog sna. Uključuje istodobno
snimanje EEG-a, EOG-a (elektrookulograma) i EMG-a (elektromiograma). Zasto? Zato sto REM fazu karakterise brzi
ocni pokreti i misšićna paraliza. Polisomnografski minimum : 1-2 EEG, 2 EOG i 1 EMG odvoda. Što su valovi sporiji
to je veća dubina spavanja.

-CT (kompjuterizirana tomografija)

To je radiološka tehnika kojom se, zahvaljujući upotrebi rtg-kamere i računara, dobiva niz slika presjeka mozga, te su
vidljive promjene reda veličine 1-1,5 cm. Vidljivi su tumori mozga, apcesi, edem, razmekšavanje tkiva, veličina
komornog sistema. Slike se mogu dokumentirati, te tako uporediti sa prethodnim nalazom tj pratiti promjene strukture
mozga.

-NMR (nuklearna magnetna rezonanca)

Predstavlja znatni tehnički odmak u odnosu na CT, te upotrebom jakog elektromagnetnog polja registruje presjek
kroz tijelo uz znatno bolju preciznost i rezoluciju od nekoliko milimetara. NMR registrira promjene u gradji mozdanog
tkiva, pa tako se kod Alzheimerove bolesti mogu vidjeti nakupine amiloida oko ventrikula. Znatno je manje štetan,
ali skuplji i zahtjeva posebne prostorije radi jakog elektromagnetskog zračenja.

69
-PET (Pozitronska emisijska tomografija) služi za lociranje oštećenje mozga koja uzrokuju psihijatrijsku bolest.
Ona mjeri funkciju mozga tj metabolizam glukoze za vrijeme moždane aktivnosti, a ne strukturne promjene. Daje se
intravenski radioaktivni izotop glukoze – deoksiglukoza, pa se danas koristi samo u istraživačke svrhe. Kod
shizofrenih bolesnika je primjećen povećan metabolizam glukoze u bazalnim ganglijama i smanjen metabolizam
glukoze u frontalnim područjima.

-SPECT (Jednofotonska emisiona kompjuterska tomografija)

Mjerenje protoka krvi kroz određene regije mozga uz korištenje radioaktinog reagensa, i to joda-123 ili tehnecija 99.
SPECT se primjenjuje u dijagnozi suženih ili zatvorenih krvnih žila, kod moždanog udara, kod ranih faza
Alzahajmerove bolesti. Radioaktivni izotop cirkulira krvlju, a specijalni detektori registruju signal, te specijalni
racunar pravi 2D sliku distribucije izotopa u promatranom dijelu mozga. SPECT ima manju rezoluciju od PET, a
primjenjuje se samo u istraživačke svrhe.

-CBF (cerebrali krvni protok)

Mjerenje moždanog protoka u određenim regijama mozga inhalacijom ksenona (radioaktivnog izotopa). On se zatim
posebnim senzorima detektira u krvi koja protice kroz krvne zile odredjene regije mozga. Usporen protok krvi je
pronadjen kod:
- shizofrenije (naročito frontalni , parijetalni režanj, siva masa)
- depresije
- demencije i alkoholičara.

32. PSIHIJATRIJSKI PREGLED

Osnovni psihijatrijski dijagnostički instrument je psihijatrijski intervju, a uz njega se prati i ponašanje bolesnika.
Liječnik treba pažljivo slušati, pokazati interes za bolesnika. Razgovor treba voditi nenametljivo i motivirati bolesnika
na saradnju, jer osim postavljanja dijagnoze cilj je aktivno uključiti bolesnika u proces liječenja tj uspostaviti
partnerski odnos.

Prikupljaju se informacije o:
- osnovnim poteškoćama i vremenu kada ih je pacijent ili okolina primjetila, a obratiti pozornost na vodeći
simptom koji bolesniku najviše smeta.
- početku tegoba, njihovom trajanju, intezitetu
- podatke o mogućoj ranoj traumatizaciji (seksualno zlostavljanje)
- prethodnim tjelesnim i psihijatrijskim bolestima
- obiteljskoj sredini, radnom funkcionisanju
- prilagdobi u razlicitim zivotnim situacijama
- osobinama roditelja i obiteljskom ozračju u djetinjstvu kada se usvajaju crte ličnosti
- školovanju, pubertetu, adolescenciji
- upotrebi alkohola, droge
- informacija o seksualnosti, braku, društvenom ponašanju
- načinu preovladavnja frustracijskih situacija
- tome da li postoje ciljevi za budućnost
- postojanju duševnih bolesti medju članovima i šire obitelji, o eventualnim suicidima te nasilnom ponašanju
tj.da li postoji pozitivna obiteljska anamneza
- obratit pažnju da li postoje ideje, razmišljanja da sam nešto učini, te kakav je stav prema suicidu.

„ Dijagnoza je stvarno razumijevanje onog što se događa u duši i tijelu osobe koja traži pomoć“

Pri prvom susretu ličnim predstavljanjem– liječnik uvažava bolesnika kao osobu, a razgovor treba započeti pitanjem
da opiše problem, zbog kojeg traži pomoć, „ molim Vas : koji vas problem dovodi ovamo?“Ono što potiče bolesnika
da govori otvoreno to su komentari kao „ recite mi nešto više o tome“ ili „A-ha“.
Treba shvatiti šta je važnost za bolesnika, kako on iznosi svoju priču, koje emocije izražava, koje neverbalne znakove
daje, koja su područja priče konfuzna, gdje su tragovi emocionalne uzbuđenosti u prošlosti te gdje su osjetljiva
područja. Određenim setom pitanja potvrditi diferencijalno dijagnostička razmišljanja.
Ako je u pitanju mentalno poremećena osoba – onda se uzimaju heteroanamnestički podaci.
70
Psihički status
Veći dio se dobiva istovremeno sa anamnezom, jer se tokom intervjua prosuđuje ponašanje, govor, razmišljanje,
prosuđivanje te kako bolesnik testira realitet.
Promatra se vanjski izgled, držanje, ponašanje. Vanjski izgled može mnogo govoriti o tome kako se bolesnim
doživaljava ( tj. da li brine o svome vanjskom izgledu, higijeni, odjevanju, urednost ).
Promatra se ponašanje, da li je maniriran, da li je moguće uspostaviti kontakt očima ( da li gleda u jednu tačku ili
uznemireno prati nešto po zidovima), reagira li na vanjska zbivanja ili reagira li pretjerano, zauzima li pozu koja je
neobična u svakodnevnom životu.
Promatrati kako reagira na liječnika, kakav je govor (usporen, ubrzan ili sa pauzama). Upitati za neobične osjećaje (
glasove, slike koje vidi, neobične senzacije koje možda osjeća, neobičan okus miris, da li mu neki osjeti dolaze iz
unutrašnjosti tijela). Ponekad bolesnik negira halucinatorno doživljavanje,ali ih svojim ponašanjem odaje.

Što sve može utjecati na tok psihijatrijskog pregleda?

Naravno da često nastaju problemi u komunakaciji sa psihotičnim bolesnikom koji je izgubio veze sa realitetom i
mnoštvo znakova za koje sam vjeruje da su normalna pojava ( psihoza).
Nasilni bolesnik – to su osobe koje se lako naljute. Postoji prijeteća nasilnost (antisocijalni poremećaj ličnosti,
alkoholičari, ovisnici, paranoidna psihoza).
Depresivni bolesnik –koji je pesimističan, ne vjeruje u svijetlu budućnost pa je nesuradljiv pri liječenju.
Bolesnik sa tjelesnim pritužbama (anksiozni poremećaj, depresija, prodromalna faza shizofrenije) – tako zadržava
pozornost okoline, mijenja liječnike, traži nove pretrage.

Radna dijagnoza i terapijski plan

Zapocinje sazetkom bitnih podataka iz anamneze i statusa izlozenih tako da objasni hipotezu o stanju
bolesnika.Formulacija zavrsava diferencijalnim dijagnozama, detaljnim potrebnim pretragama, opisom pocetnog
terapijskog plana i izjavom o prognozi.

33. KLINIČKI INTERVJU, PSIHIJATRIJSKA HISTORIJA BOLESTI,

PSIHIČKI STATUS

KLINIČKI INTERVJU
Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sakomplementarnim
ulogama, koja sadrži verbalnu, bihavioralnu i emocionalnu komponentu.
Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju:
- postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju),
- za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju)
- u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju).
Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem
pacijenta, a kod drugog uvid pacijenta u vlastiti problem.

Prvim kontaktom pacijenta i psihijatra započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokomkojega se nastoji
upoznati problem pacijenta, nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza i preporuka za tretman ili specifičniju
evaluaciju
Posebno je važno da:
- pacijent iznese problem svojim riječima i sa svoje tačke gledišta
- iznese uticaj problema na svakodnevno funkcionisanje te da
- nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja, što ohrabruje
ispitanika da iznese svoja lična osjećanja i iskustva.

71
Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje centralni (eksplorativni)dio intervjua,
tokom kojeg kliničar, ovisno o prirodi problema pacijenta, postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati
emocionalni, intelektualni i socijalni status pacijenta.
U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja pacijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima
kritičnim za problem. Tada se pacijenta ne smije prekidati, prisiljavatina razgovor, niti negodovati zbog nekih
njegovih izjava.
Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za
daljnje pretrage i/ili terapiju.
Intervju može biti:
strukturisan, kod kojeg su pitanja unaprijed definisana, pa se različitim ispitanicima
postavljaju ista pitanja, slično metodi usmene ankete,
polustrukturisan, kod kojeg je definsano područje odn. tematika intervjua, u skladu sa čime se
postavljaju pitanja,
slobodan (nestrukturisan), kod kojeg je definisan cilj intervjua, a pitanja se postavljaju slobodno, u
skladu sa tim ciljem.

Zavisno od stava kliničara u odnosu na pacijenta tokom dijadne interakcije, intervju

može biti:
a) direktivni - autoritativni: u fokusu kliničar
b) nedirektivni – permisivni: u fokusu pacijent

PSIHIJATRIJSKI INTERVJU - NAČIN ISPITIVANJA

Izrazito strpljenje i dobronamjernost sa što manje napetosti, ni racionalno – objektivno, ni
pasivno – distancirano, ni brižno – ljubazno, a posebno ne neutralno ponašanje.
Previđanje nekih neuobičajnih aspekata pacijentovog izgleda ili ponašanja, tako da
psihijatrovo ponašanje bude pod punom kontrolom i podređeno cilju.
Ponašanje psihijatra ne treba da postane reakcija na pacijentovo ponašanje, kako u smislu usaglašenosti,
tako i u smislu suprotstavljenosti.
Vješto koristiti i najmanje mogućnosti za uspostavljanje komunikacije, posebno pacijentove
verbalne i neverbalne signale.
Koristiti sve što može pridobiti pacijenta i smanjiti nepovjerenje, ravnodušnost i odstojanje,
kao što su: sistematsko nagovaranje i
postepeno povećanje pritiska, čak traženje da on prihvati intervju i liječenje radi drugeznačajne osobe,
ali istovremeno bez prebacivanja, prijetnje i nerealnih obećanja.
Neprekidno odmjeravati sopstveno angažovanje i ponašanje u cjelini prema stepenuanksioznosti i
odbojnosti pacijenta i mijenjati «tehnike» verbalne i emocionalne komunikacije.
Što manje nastojati da se sve riješi prvim intervjuom, pokazati dobronamjerno podnošenje neizvjesnosti i
neuspješnosti, uz ostavljanje «otvorenih vrata» i prenošenje odgovornosti odluke na pacijenta i pratioca, ako
je prisutan.

72
PSIHIJATRIJSKA HISTORIJA BOLESTI
-GENERALIJE: opšti podaci o bolesniku, pacijenta upućuje, pregled prethodnih hospitalizacija, način
dolaska na liječenje.
-ANAMNEZA, AUTOANAMNEZA I HETEROANAMNEZA: Glavne tegobe, sadašnja bolest (tok
bolesti), lična anamneza, premorbitna ličnost, porodična anamneza (socijalno porijeklo).
-OBJEKTIVNI NALAZ - STATUS PRAESENS sadrži:
- Konstitucija
- Somatski status (internistički nalaz)
- Neurološki pregled
- Psihički status
-DECURSUS MORBI je latinski naziv za tok i razvoj bolesti. Pod tim se nazivom bilježe u historiju bolesti
različiti podaci o promjenama, koje su nastupile za vrijeme liječenja.
-DEFINTIVNI ZAKLJUČAK sadrži: dijagnozu (timski zaključak), ishod liječenja i dalji postupak, ,
pregled, preporučena terapija, mišljenje o radnoj sposobnosti, preporuke za dopunsko ili neko
posebnoispiitvanje.

PSIHIČKI STATUS
Sastavljanje psihičkog statusa analogno je sastavljanju somatskog statusa u drugim područjima medicine. To je
opis (psihičkih) funkcija bolesnika, a na osnovi autoanamnezei heteroanamneze, kao i zapažanja prilikom
pregleda.
Psihičke se funkcije opisuju sljedećim redosljedom: izgled, držanje i ponašanje, svijesti i orijentacija,
psihomotorika, volja, pažnja, afekt (raspoloženje), mišljenje, opažanje, pamćenje, inteligencija, nagoni.
Na kraju se procjenjuje uvid bolesnika (njegova kritičnost prema postojanju bolesti i potrebi za njezinim
liječenjem).
Kao i u somatskoj medicini i ovdje vrijedi pravilo da se opisuju samo simptomi koji su sada prisutni. Raniji
simptomi su opisani u autoanamnezi. Na primjer, ako je bolesnik prije godinu dana imao ozbiljan pokušaj
suicida, a sada nema suicidalnih razmišljanja, napisat će seda bolesnik sada nije suicidalan. Stoga psihički profil
označuje trenutačno stanje bolesnika, koje se može vrlo brzo promijeniti.
Dijelovi psihičkog profila su sljedeći:
Izgled se procjenjuje promatranjem bolesnika, njegove vanjštine i odjeće te održavanja ličnehigijene (npr.
upadljiva, neobična, neuredna odjeća; previše ili premalo odjeće za aktuelne vremenske prilike).
Držanje i ponašanje procjenjuju se posmatranjem bolesnika od trenutka ulaska u prostoriju, predstavljanja,
kontakta i saradnje s intervjuerom, pratnjom bolesnika te drugim osobama kojesu prisutne.
Svijest se procjenjuje posmatranjem stanja budnosti i prisebnosti bolesnika. Kvantitativni poremećaji svijesti
su somnolencija, sopor i koma, a kvalitativni delirij, sumračno stanje, konfuzno oneroidno stanje te
intoksikacije od kojih je ona alkoholom najčešća (akutno opitostanje).
Orijentacija se procjenjuje na osnovi tačnih odgovora, a procjenjuje se orijentisanost u četiri smjera: prema
sebi, drugim osobama, prostoru i vremenu.
Psihomotorika se procjenjuje promatranjem mimike, gestikulacije, načina govora i položaja tijela. Usporena
psihomotorika uključuje spektar od blage usporenosti do stupora, negativizma, maniriranosti i automatskih
radnji. Ubrzana psihomotorika uključuje uzbuđenje, agitaciju, impulzivne radnje i heteroagresivnost
Volja se procjenjuje promatranjem stepena sugestibilnosti te na osnovi bolesnikova opisa vlastitih voljnih
funkcija. Procjenjuje se je li prisutna hipobulija, abulija ili hiperbulija.

73
Pažnja se procjenjuje promatranjem može li bolesnik adekvatno zadržavati (tenacitet) i preusmjeravati
(vigilnost) pažnju na određene teme. Pri tome se utvrđuje jesu li prisutni povećani ili smanjeni tenacitet i
vigilnost.
Afekt se procijenjuje na osnovi posmatranja bolesnikova i njegova opisa kako se osjeća. Procjenjuje se
postojanje kvantitativnih poremećaja afekta, koji uključuju kočeni (sniženo raspoloženje i apatija) te otkočeni
afekt (od hipomanije do manije). Kvalitativni poremećaji afekta uključuju emocinalnu udaljenost,
nemogućnost modulacije afekta i emocionalnu neadekvatnost (paratimija i paramimija). Ostali poremećaji
afekta uključuju razdražljivost, ambivalenciju, tjeskobu, strah te afektivnu labilnost do afektivne
inkontinencije.
Mišljenje se procjenjuje na osnovi slušanja kako bolesnik govori (oblik ili tok misli) i što bolesnik govori
(sadržaj mišljenja). Formalni poremećaji mišljenja su usporeno, ubrzano, opširno, ljepljivo i disocirano
mišljenje, perseveracija i verbigeracija te blok misli. Sadržajni poremećaji mišljenja su precijenjene, prisilne i
sumanute misli. Pri tome sumanute misli mogubiti sintimne (povezane s afektom) i katatimne (neovisne o afektu)
te nebizarne (moguće) i bizarne (potpuno nemoguće).
Poremećaji opažanja su agnozije, iluzije i halucinacije. Opažanje se procjenjuje primarno naosnovi onoga što
kaže bolesnik, ali i na osnovi posmatranja bolesnika. Na primjer, delirantni bolesnik s kojim nije moguće
uspostaviti adekvatan verbalni kontakt, a koji uporno gleda u strop i ponaša se kao da tamo nešto vidi, vrlo
vjerovatno ima vidne halucinacije.
Poremećaje pamćenja procjenjujemo testirajući mogućnost zapamćivanja novih podataka,pamćenja ranije
naučenog, kao i sjećanja davnih događaja.
Inteligencija označava razumijevanje uzročno-posljedičnih veza, shvaćanje odnosa i apstraktnih pojmova. Za
dobivanje grube orijentacije o inteligenciji, postavljaju se pitanja o razumijevanju narodnih poslovica, o
rješavanju zagonetki te kroz način izražavanja, opsežnostrječnika, pravilno korištenje sinonima i sl.
Poremećaji nagona se procjenjuju na osnovi onoga što kaže bolesnik, ali i promatranjem njegova ponašanja.
Mogu biti vezani uz svaki od nagona (za samoodržavanjem, hranjenjem iza spavanjem te seksualni i roditeljski
nagon).
Uvid se procjenjuje na kraju, a osnova procjene je kritičnost bolesnika prema vlastitom stanju. Pri tome
razlikujemo cijeli spektar, od potpunog uvida u postojanje bolesti i potrebe liječenja, pa do potpunoga gubitka
uvida u bolest i odbijanje liječenja.

PSIHIČKI STATUS OSOBE BEZ SIMPTOMA PSIHIJATRIJSKIH BOLESTI

U osobe u koje ne nalazimo trenutnih simptoma psihijatrijske bolesti, psihički status (profil)
bi izgledao ovako:
-pri svijesti, uredne vanjštine, neupadljivog držanja i ponašanja, kontakt se lako uspostavlja iodržava, uredne
orijentacije u prostoru i vremenu, prema sebi i drugim osobama, na pitanja daje adekvatne odgovre, bez
latencije, uredne psihomotorike, raspoloženje je primjereno situaciji, uredne modulacije afekta, urednog
misaonog toka, ne nalazi se sadržajnih poremećaja mišljenja ni obmana, urednih funkcija pažnje i volje,
urednih nagonskih dinamizama (uz negiranje suicidalnih misli) i socijalnog funkcionisanja, nenarušenih
kognitivnih funkcija.

DIJAGNOSTIČKI UTISAK I RADNA DIJAGNOZA

Sintetizirajući sve prikupljene informacije dobivene u kliničkom intervjuu stvara se dijagnostički utisak o
najvjerovatnijem bolesnikovom poremećaju. Pri tome se diferencijalnodijagnostički isključuju oni manje
vjerovatni psihički poremećaji i bolesti, a nakraju ostaje dijagnoza najvjerovatnijeg poremećaja. Dakle, klinički
intervju treba završiti postavljanjem dijagnoze poremećaja. Riječ je o radnoj dijagnozi, koja se tokom daljnje
opservacije i obrade može mijenjati.

74
34. PSIHODIJAGNOSTIKA

Šta je psihološki test?

Dvije definicije vodećih američkih psihologa su :

1. Test je sistemski postupak promatranja i opisivanja ponašanja uz pomoć brojčanih ljestvica ili utvrđenih
kategorija (Cronbach).
2. Psihološki je test objektivna i standardizirana mjera uzorka ponašanja (Anastasi).
Izravan brojačani rezultat neke osobe na testu ili ljestvici testa naziva se bruto rezultatom. Testovi se mogu
primjenjivati individualno i grupno.

Neka metodološka pravila psihodijagnostike

Psihodijagnostičko ispitivanje koje provodi klinički psiholog podrazumijeva prikupljanje velikog broja psiholoških
relevantnih podataka iz naturalističkih i psihotehničkih izvora. Varijacije u broju i vrsti primijenjenih instrumenata
zavise od pojedinog kliničkog psihologa, samog slučaja te kompleksnosti zadatka koji se rješava. Taj se sistem naziva
protočnim sistemom ili sistemom otvorenosti u kojem su neki instrumenti nezamjenjivi, dok se drugi primjenjuju
samo u posebnim slučajevima.

Šta mjere testovi?

Svi se testovi mogu podijeliti u dvije glavne grupe. Prva se grupa odnosi na testove sposobnosti koji ispituju neka
znanja, vještine ili umijeća. Druga grupa usredotočena je na ličnost: kakvi su ljudi, kako obično reagiraju na okolini
i kako okolina reagira na njih.

Ispitivanje intelekturalnih funkcija

Wechsler- Bellevue test inteligencije ima svoje varijante namijenjene ispitivanju inteligencije odraslih (WB-III) i djece
(WISC). Ovaj test sadržava 6 verbalnih subtestova (informiranost,razumijevanje, računanje, sličnosti, raspon
pamćenja za brojeve i rječnik) i pet neverbalnih subtestova ( brojevi, simboli, nadopunjavanje slika, slaganje kocaka,
redanje slika i sastavljanje objekata). Rezultati testiranja ovim testom daju sljedeće pokazatelje: koeficijent opće
inteligencije (cjelokupni QI), koeficijent verbalne inteligencije (verbalni QI), koeficijent neverbalne inteligencije
(neverbalni QI), koeficijent umne efikasnoti i mentalne deterioracije. Ovi podaci su i pokazatelji načina misaonog
rješavanja problema. Dobivaju se i pokazatelji nivoa mišljenja tj. stvaranja pojmova. Testom se dobivaju mjere pa#nje
koncentracije, sposobnosti pamcenja, sposobnosti uporabe jezika, senzomotoricka brzina, okulomotorička
koordinacija, sposobnost shvatanja socijalnih odnosa i socijalna inteligencija općenito, sposobnost verbalizacije
apstraktnih osnosa, verbalna fluentnost, sposobnost stvaranja predodzaba, itd.

Klasifikacija inteligencije

QI
SUPERIORNA INTELIGENCIJA ≥ 128
VISOKO IZNADPROSJEČNA INTELIGENCIJA 120-127
IZNADPROSJEČNA INTELIGENCIJA 111-119
PROSJEČNA INTELIGENCIJA 91-110
ISPODPROSJEČNA INTELIGENCIJA 80-90
GRANIČNA INTELIGENCIJA 66-79
ISPODNORMALNA INTELIGENCIJA ≤65

75
Test je indiciran za utvrdjivanje mentalne retardacije, emocionalno uvjetovanje poremećenosti kognitivnog
funkcioniranja, mentalne deterioracije na osnovi organskog cerebralnog poremećaja i funkcionalnih psihoza. Test je
indiciran i za davanje prognoze psihoterapijskog uspjeha kod neurotičnog pacijenta i pacijenta s poremećajima ličnosti
pa generalno oni sa višim QI imaju veće izglede za uspjeh tretmana. Za ispitivanje intelektualnog funkcioniranja često
se u kliničkoj praksi koriste i testovi pod nazivima Ravenove progresivne matrice i Beta revidirana serija koji
ujedno mogu poslužiti i za određivanje QI kod nepismenih osoba.

Neuropsihološki testovi

Najčešći razlozi za upućivanje na neurpsihološku procjenu jesu utvrđivanje različith deficita u kogntivinom
funkcioniranju i izvršnim funkcijama kod osoba sa utvrđenim oštećenjima središnjeg zivčanog sistema i diferenciranja
funkcionalnih i organskih poremećaja. Wechslerova ljestvica pamćenja (WMS) ispituje različite vrste pamćenja:
mehaničko, logičko, asocijativno, vizualno, opću informiranost i orijentaciju. Ispituje i mentalnu kontrolu, neposredno
i odgođeno pamćenje auditivnog i vizuelnog materijala, pamćenje lica, pamćenje karaktera, aktivnosti i lokacije
likova, sposobnost učenja općenito te još neke druge vrste pamćenja. U neuropsihološkoj procjeni često se koristi i
Luria- Nebraska neuropsihološka baterija za određivanje lateralizacije i lokalizacije fokalnih oštećenja mozga te za
planiranje i evaluaciju rehabilitacijskih postupaka kod pacijenata iznad 15.godine, dok je poseban oblik pripremljen
za djecu. Oblik jedne baterije ispituje: motoričke, taktilne i vizualne funkcije, akustičko-motoričke funkcije, tj. ritam,
receptivni i ekspresivni govor, pisanje, čitanje, računanje, pamćenje i intelektualne procese. Osim ove baterije poznata
je i Halstead – Reitan neuropsiholoska baterija koja se sastoju od 8 testova:

1. Test kategorija ( ispituje sposobnost rješavanja problema, prosđivanja, apstraktnog rezoniranja, formiranja
koncepata i mentalnu efikasnost).
2. Test taktilnog postignuća ( ispituje sposobnost održavanja odgovarajuće snage i brzine pokreta, taktilnu
percepciju, sposobnost rješavanja problema, sposobnost učenja i automatskog pamćenja).
3. Test ritma (ispituje sposobnost diskriminacije različitih obrazaca nerverbalnih zvukova, sposbnost održavanja
pažnje i koncentracije te koordinaciju između uha, oka i ruke).
4. Test percepcije govornih zvukova (ispituje sposobnost diskriminacije verbalnih obrazaca uz auditivnu
percpeciju verbalnih podražaja).
5. Test oscilacije prstiju ( ispituje motoričku brzinu i koordinaciju).
6. Test utiranja puta ( ispituje percepciju i rješavanje problema, motoričku brzinu i koordinaciju te održavanje
pažnje).
7. Probir (screening) za afaziju ( ispituje disnomiju, aleksiju, apraksiju, akalkuliju, agrafiju, konfuziju lijevo-
desno, disartriju).
8. Ispitivanje senzorne percepcije (uključuje taktilni, auditivni i vizualni modalitet uz unilateralno i bilateralno
podrazivanje).

Baterije sastavljene od različitih testova koje se pojedinačno primjenjuju su: Baterija neuropsiholoških testova
Micelija i suradnika, Michiganska neuropsihološka baterija testova. Postoje i baterije za procjenu posebnih stanja,
kao npr. NIMH- neurpsiholoska baterija Butersa, Granta i suradnika namijenjena procjeni neuropsiholoških deficita
u osoba s HIV infekcijom. Baterija za procjenu osoba izloženih neurotoksičnim tvarima je Kalifornijska
neuropsihološka probirna (screening) baterija. Baterija za teška oštećenja autora Batterya, Saxtona i sur.
namijenjena je procjeni deficita dementnih bolesnika. Testovi za ispitivanje vizuoperceptivnih, vizuospacijalnih
sposobnosti su: test vizualnog zanemarivanja i test rasplovljivanja linija, Hooperov test vizualne organizacije. Rey –
Osterriethov test složenog lika namijenjen je za ispitivanje vizuoperceptivni, vizuospacijalnih i vizuokonstruktivnih
funkcija te vizualnog pamćenja. Bender geštalt vidno-motorički test je najčešće primijenjivani test za ispitivanje
vizualno-motoričke percepcije te daje podatke o finoj grafomotorici.

76
Testovi ličnosti

-Projekcijski testovi. U projekcijskim testovima obično se traži od pacijenta da odgovara na nejasne ili nestrukurirane
podražaje (poput mrlje od tinte, crteža ili nedovršenih rečenica). Smatra se da njihovi odgovori odražavaju svjesne
aspekte strukture i dinamike njihove ličnosti. Karakteristike ovih testova su: da su osjetljivi na nesvjesne dimenzije
ličnosti i njezine različite aspekte, da dopuštaju pacijentima širok raspon odgovora, da pacijenti nisu svjesni ili barem
nisu sigurni što znače njihovi odgovori, da se koriste relativno neodređenim podražajima, da mogu pacijente navesti
da govore o svojim maštarijama, te da u njima nema tačnih i netačnih odgovora. Najpoznatiji i najprimjenjeniji
projekcijski test je Rorschachov test mrlja , niz od 10 crno-bijelih i šarenih mrlja tinte. Pacijentu se pokazuje jedna po
jedna mrlja i traži se od njega da kaže sta vidi ili šta bi ta mrlja mogla biti. Analizom rezultata moguće je dobiti
specifične odgovore na pitanja o strukturi ličnosti ( histerična, opesisvno-kompulzivna, depresivna, mazohistična,
infantilna, narcistična, shizoidna, paranoidna).

-Test tematske apercepcije (TAT) sastoji se od 30 crteža ljudi, objekata i različitih područja. Kliničar bira 10 slika i
traži se od pacijenta da o toj slici izmisli priču u koju će uključiti ono što je dovelo do prikazane scene, što se događa
sada i to će se dogoditi. Pacijenta se potiče da kaže što ljudi na slici misle i osjećaju. Na taj način pacijent projicira
svoje emocije, percepciju svog odnosa prema psihološki važnim osoba te percepciju njihovog odnosa prema njemu.
Varijanta ovog testa namijenjena psihodijagnostici djece ima naziv test tematske percepcije za djecu (CAT).

-Test nedovršenih rečenica ( TNR) traži od pacijenta da dovrši 60-ak nedovršenih rečenica. Na temelju govora
pacijena uz svaku rečenicu procjenjuje se prilagođenost tj.neprilagođenost u različitim aspektima života, a to su
prilagodba porodice, područje seksualnosti, međuljudski odnosi i doživljavanje samog sebe. Prilagodba porodica
ispituje se stavom koji pacijent ima prema svakom roditelju te prema porodici u cjelini. Jedna od nedovršenih rečenica
koje ispituju ovo područje jeste „Čini mi se da moja majka rijetko...“. Područje seksualnosti obuhvata stavove prema
suprotnom spolu. Jedna od nedovršenih rečenica jest „Kad bih imao/la sekusalne odnose...“. Područje međuljudskih
odnosa ispituje se rečenicom „ Na poslu, najbolje se slažem...“. Područje doživljavanja i shvatanja samog sebe
uključujuje rečenice koje su u vezi sa strahovanjima, osjećajima krivnje i težnjama, pa se to ispituje preko stava
pacijenta o vlasitim sposobnostima, doživljaju prošlosti i buducnosti. Nedovršena rečenica iz ovog područja je „ Kad
sam bio mlađi, osjećao sam se krivim...“. Može se primjenjivati i kod adolescenata i mladih osoba.

-Mahoverov test „Nacrtaj čovjeka“ jos je jedan projekcijski test kojim se mogu na osnovu novih ukljucivanja i
isključivanja te svojstva svakog dijela tijela, zajedno sa smještajem, simetrijom, organizacijom crteža, davati zaključci
o tome kakvu sliku ima o sebi pacijent, koji su mu konflikti i kakva mu je percepcija svijeta. Često se primjenjuje u
psihodijagnostici djece i adolescenata. Osim projekcijskih, primijenjuju se i testovi koji se sastoje od relativno jasnih
i specifičnih pitanja kao što su „ Jeste li voljeli školu?“ ili tvrdnji kao što je „ Uvijek znam ko je odgovoran za većinu
mojih nevolja.“. Većina objektivnih testova ličnosti su testovi papir-olovka koji se mogu jednostavno bodovati.

U psihijatrijskim klinikama gotovo se neizostavno primjenjuje Minnesota multifazični inventar ličnosti (MMPI-2).
Odogovori pacijenta na 567 pitanja pretvaraju se u bodove kliničkih ljestvica i ljestvica valjanosti. MMPI-2 sadržava
10 kliničkih ljestvica (hipohondrija, depresija, konverzivna histerija, psihopatska devijacija, maskulinost, femininost,
paranoja, psihastenija, shizofrenija, hipomanija i socijalna introverzija).

-Plutchikov profil emocija (PIE) daje podatke o međusobnom odnosu i intezitetu 8 bazičnih emocija, a to su :
reprodukcija, samozaštita, nekontroliranost, inkorporacija (primanje), agresivnost, deprivacija, opozicionalnost i
eksploracija.

Podatke o obrambenim mehanizmima i stilovima ponašanja daje Kellermanov Upitnik životnog stila i obdambenih
mehanizama (ŽS). Pacijent odgovaranjem na 92 pitanja daje sliku o vlastitim dominatnim obrambenim
mehanizmimima: negacija, projekcija, regresija, reaktivna formacija, premjestanje, represija, kompenzacija,
intelektualizacija. Ovaj upitnik daje podatke o općoj obrabenoj aktivnosti pacijenta.

77
Šta utiče na tačnost kojom klinički psiholozi i psihijatri interpretiraju rezultate testiranja psihijatrijskih
pacijenata?

1. Među faktorimana koje je vrlo teško utjecati su motivacija i raspoloženje, što ovisi o tome da li je pacijent
spavao prethodne noći, da li je pod medikamentnom terapijom ili je imao sukob s članovima porodice koji su
ga došli posjetiti.
2. Pod utjecajem lijekova psihološka obradba je uglavnom otežana, vremenski produžena, pacijenti se izlažu
nepotrebnom naporu i tako prikupljeni rezultati nisu do kraja pravovaljani.
3. U psihodijagnostičkom postupku i karakateristike dijagnosticara igraju važnu ulogu.
4. Vrste odnosa ili stepen suradnje uspostavljene između pacijenta i kliničkog psihologa, te odnosa pacijenta
prema insituticiji u kojoj psiholog radi.
5. Ovisno o prihvaćenom teorijskom pristupu ili pristupima kliničkog psihologa.
6. Prema Zakonu o psiholoskoj djelatnosti, testove mogu raditi samo psiholozi. Međutim, testovi ponekad
dospijevaju u ruke osoba koje nemaju potrebu naobrazbu z.
7. Testiranje se ne može razmatrati izdvojeno od ostalih faktora.

Pravila institucije i etička načela testiranja

Psihijatrijske ustanove trebale bi slijediti i postovati Pravilnik ponašanja pri psihološkom tesitranju jer takav pravilnik
sadržava sljedeća pravila:

1. Samo osobe koje imaju odgovarajuće obrazovanje tj.psiholozi, mogu provoditi testiranje i interpretirati testne
rezultate.
2. Razlozi testiranja uvijek se moraju objasniti pacijentima.
3. Pacijentima se mora omogućiti priprema za test vježbom ili upoznavanjem sa postupkom testiranja.
4. Pacijenta se uvijek mora obavijestiti o rezultatima u testu.
Za objašnjavanje razloga testiranja preporučuje se provesti tzv.orijentacijski intervju. Orijentacijski intervjui mogu
pomoći pacijentima i u razumijevanju razloga i specifičnosti postupaka dijagnostičke obradbe te njihove uloge u tim
postupcima.

Završni intervju može,tumačenjem posupaka i zaštitnih mjera koje se primjenjuju prigodom priopćavanja povjerljivih
informacija te kratkim prikazom i tumačenjem dobivenih rezultata, ublažiti pacijentovu anksioznost izazvanu
psihološkom obradbom. Postupak rasterećivanja daje pacijentu mogućnost za postavljanje pitanja i komentare vlastitih
doživljaja tokom ispitivanja.

36. SOMATSKA TERAPIJA PSIHIČKIH POREMEĆAJA

Podjela somatskih metoda liječenja:

a) liječenje psihofarmacima
b) elektrokonvulzivna terapija
Psihofarmaci su heterogena skupina hemijskih spojeva kojima je zajedničko svojstvo djelovanje na psihičko stanje
cčvjeka. Savremena psihijatrija psihofarmake dijeli na:
I antipsihotike
II antidepresive
III anksiolitike
IV stabilizatore raspoloženja
78
I ANTIPSIHOTICI
Antipsihotici su lijekovi koji se primarno primenjuju za liječenje psihoza. Prvi poznati antipsihotik je hlorpromazin,
uveden je u kliničku primjenu 1953 godine.
Indikacije za primjenu antipsihotika:
- akutna faza bolesti koja traje od nekoliko dana do nekoliko sedmica (visoke doze)
- faza održavanja terapije koja traje više mjeseci i godina, karakteriše je potpuno ili djelimično povlačenje
simptoma psihoze (manje doze)
- kod shizofrenih bolesnika (akutno pogorsanje ili terapija odrzavanja)
- afektivni poremećaj (manija, psihotična depresija)
- delirantno stanje
- perzistirajuća sumanuta stanja (paranoidna psihoza,erotomanija)
- poremećaj ličnosti (smirivanje agresivnosti)
- anksiozni poremećaj (rijetko)
Podjela antipsihotika:
1. tipični (klasični) - djeluju preko D2 receptora
2. novi (atipični) - djeluju preko drugih neurotransmiterskih sistema

Tipični antipsihotici su heterogena grupa i dijele se u dvije grupe:

a) Niskopotentni (sedativni, bazični) antipsihotici – glavni predstavnici su hlorpromazin, promazin, tioridazin ;
dovode do sedacije, smanjene agresivnosti, agitacije i anksioznosti. Djeluju na pozitivne shizofrene simptome i
imaju relativno slab učinak.Na negativne, afektivne ili kognitivne shizofrene simptome nemaju ucinka.Uzrokuju
brojne neuroloske i neneuroloske nuspojave. Prosječne doze su od 100-1000 mg, parenteralno u akutnom stanju a
peroralno u terapiji odrzavanja.
b) Visokopotentni (specifični) antipsihotici – glavni predstavni su haloperidol i flufenazin. Imaju slab učinak u
smislu sedacije, dobro djeluju na pozitivne shizofrene simptome (na ostale nemaju ucinka), smanjuju agresivnost i
agitaciju. Imaju jače izrazene neuroloske nuspojave.Dnevna doza im je od 2 – 30 mg na dan. Parenteralna i
peroralna primjena (haloperidol i u kapima), depo preparati.
Atipični (novi) antipsihotici. Glavna karakteristika ovih lijekova je da osim što djeluju na pozitivne simptome,
djeluju i na negativne,afektivne i kognitivne shizofrene simptome. Glavni predstavnici su klozapim, risperidon,
olanzapin, kvetiapin,ziprasidon i aripiprazol.
 KLOZAPIN
Antagonist dopaminergickih D2 receptora  ucinak na pozitivne shizofrene simptome, serotoninergicke 5-HT2
 negativni shizofreni simptomi,5-HTc i 5-HT1a  afektivne i kognitivne funkcije.Koristi se u lijecenju
psihoza,bipolarnog poremecaja, agresivnog i nasilnog ponasanja.Registriran za dugotrajnu prevenciju suicida
kod shizofrenicnih bolesnika.Dozvoljeno uzimanje u trudnoci.Metabolise se u jetri i izlucuje u urinu.Dnevna
doza je 50-600 mg, parenteralno ili peroralno.Nuspojave: sedacija, porast tjelesne mase,sklonost tip 2
dijabetesu, pojacano slinjenje, leukopenija (moze napredovati do agranulocitoze).

79
  RISPERIDON
Snazan je centralni antagonist 5-HT (5-HT2a) te dopaminergickih receptora. Ima I afinitet za alfa-1 i alfa-2
adrenergicke receptore (manje na beta i muskarinske).Metabolizira se u jetri i izlucuje u urinu.Ima dobar ucinak
na pozitivne,negativne,afektivne i kognitivne simptome shizofrenije. Dnevne doze od 3-8 mg. Depo preparat
svaka 2 tj. Nuspojave: parkinsonizam i akatizija,nesanica ili sedacija, porast tjelesne mase, amenoreja i/ili
galaktoreja kod zena.Dnevnu dozu drzati ispod 5 mg da bi se izbjegle nuspojave.
 OLANZAPIN
Snazan blokator 5-HT2a i D2 receptora (mezokortikalni i mezolimbicki dopaminergicki putevi).Slabiji ucinak
na M1,H1,alfa1,5HT3,D1 i D4 receptore. Slabiji afinitet za D2 u nigrostrijatalnim dopaminergickim putevima
 manje neuroloskih nuspojava. Dobar ucinak na sve skupine simptoma shizofrenije,te bipolarni afektivni
poremecaj.Dnevna doza 5-20 mg. Nuspojave: povecanje tjelesne mase (H1), akatizija,povisen rizik dijabetesa
tip 2. Nema bitnih interakcija sa drugim lijekovima (slab afinitet za P 450 u jetri).
 KVETIAPIN
Snazan dopaminergicko-serotonergicki antagonist. Dobar ucinak na sve skupine simptoma shizofrenije,na
bipolarni poremecaj,manicne i depresivne episode,poremecaj ponasanja kod dementnih bolesnika.Metabolizira
se u jetri,izlucuje u urinu.Dnevne doze od 400-1000 mg. Nuspojave kod vecih doza: sedacija, susenje usta,
opstipacija, povecanje tjelesne mase, neuroloske nuspojave.
 ZIPRASIDON
Ucinkovit u lijecenju shizofrenije i slicnih psihoza, bipolarnog poremecaja, agitacije kod demencije ili
poremecaja ponasanja kod djece.Metabolizira se u jetri. Dnevna doza 40-200 mg za shizofrene bolesnike, 80-
160 mg za bipolarne. Nuspojave: produzenje QT intervala ! ,sedacija, EPS (ekstrapiramidni simptomi).
 ARIPIPRAZOL
Treca generacija antipsihotika. Dopaminergicki parcijalni agonist snizava koncentraciju dopamina u neuronu
kad je visoka,a povecava kad je niska; antagonisticki ucinak na 5-HT2a  poboljsanje kognitivnih i afektivnih
simptoma shizofrenije. Metabolizira se u jetri, izlucuje mokracom. Oralna i parenteralna forma.Dnevne doze od
10-30 mg.Kod ukidanja se preporucuje spora titracija.Nuspojave rijetke: suhoca usta, sedacija, akatizija.
Nuspojave tipičnih antipsihotika:
a) neurološke
 medikamentozni parkinsonizam (tremor,ukocenost,spori pokreti)  Biperiden 2-6 mg/dan (antiholinergik)
 distonija (tonicki grc muskulature)  -II-
 akatizija (tjelesni i psihički nemir)  propranolol do 80 mg/dan, diazepam do 30 mg, biperiden 2-6 mg/dan
 tardivna diskinezija (nakon dugogodisnjeg uzimanja; kretnje slicne tikovima,crvoliki pokreti)
 maligni neurolepticki sindrom (opistotonus, povisenje temperature,poremecaj svijesti)
 snizenje epileptogenog praga, sedacija, centralni holinergicki sindrom
b) neneuroloske
 usporenje rada srca,aritmije
 ortostatska hipotenzija (posebno kod zena,astenicnih i kahekticnih osoba)
 suhoca usta,pojacano slinjenje, opstipacija ili proljev, mucnina,grcevi u trbuhu
 leukopenija,agranulocitoza
80
  povecana predispozicija za dijabetes tip 2
 povisenje tjelesne mase (djelovanje na H1)
 gubitak libida,anorgazmija zena,erektilna disfunkcija i poremecaj ejakulacije
 dermatoloske i oftalmoloske nuspojave (tragovi nakupljanja lijeka u kozi i sklerama)
 sindrom iznenadne smrti
* Nuspojava je svaka stetna i nezeljena reakcija na lijek koji je primjenjen u ispravnoj indikaciji i u uobicajenoj dozi
u terapijsku,profilakticku ili dijagnosticku svrhu.Dijele se na nuspojave tipa A (ovise o dozi,predvidive, posljedica
prevelike konc lijeka u plazmi ili prevelike osjetljivosti receptora) i nuspojave tipa B (neo vise o dozi, nepredvidive
ovisne o osobinama bolesnika).
II ANTIDEPRESIVI
Liječenje depresivnog poremećaja počelo je 1950 god. sa prvim antidepresivom Iproniazid (inhibitor
monoaminooksidaze)
Podjela:
1. triciklični antidepresivi
2. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina
3. reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze
4. selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina
5. dualni antidepresivi
6. tianeptin i trazodon – ne pripadaju nijednoj podskupini zbog različitog mehanizma dejstva i različitog sastava
Nuspojave:
- sušenje usta, opstipacija, mučnina, bolovi u stomaku, proljev, povraćanje;
- sedacija, glavobolja, ortostatcka hipotenzija, poremećaj srčanog ritma (najopasnije), napetost, nervoza,
nesanica, ružni snovi.
- Tremor, ukočenost mišića
- Kožni osip
- Povišena tjelesna masa ili smanjenje tjelesne mase,seksualna disfunkcija
- Retencija urina
Koriste se u liječenju:
- anksioznog poremećaja;
- paničnog/fobičnog poremećaja;
- opsesivnog poremećaja;
- posttraumatskog poremećaja;
- bulimije;
- atipične depresije;
- psihotične depresije;

81
- predmenstralnog depresivnog poremećaja;
- kod BAP-a ne preporučuje se liječenje depresivne epizode zbog rizika provociranja manične epizode.
Učinak imaju 3-4 sedmice od početka liječenja.

1. Triciklični antidepresivi :
IMIPRAMIN
KLOMIPRAMIN (50-200 mg/dan)
AMITRIPTILIN (150-450 mg/dan)
MAPROTILIN (50-250 mg/dan)
Blokiraju unos noradrenalina (neki i serotonina) u presinaptički završetak, te blokiraju holinergički sistem.Koriste se
kod lijecenja inhibiranih ili agitiranih depresija (kod psihoticne potreban i antipsihotik),anksioznih poremecaja
(OCD, panicni poremecaji). Nuspojave : antiholinergicke ( susenje usta, zamagljen vid, opstipacija), sedacija,
snizenje ili ubrzavanje srcanog ritma,ortostatska hipotenzija, poremecaji srcanog ritma, tremor ili ukocenost,
dermatoloske i hematoloske nuspojave.
2. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS):
FLUVOKSAMIN (150-450 mg/dan)
FLUOKSETIN (20-60 mg/dan)
PAROKSETIN (20-60 mg/dan)
ESCITALOPRAM (10-20 mg/dan)
CITALOPRAM
SERTRALIN (50-150 mg/dan)
Skupina SIPPS djeluje isključivo preko serotoninskog sistema putem blokade ponovnog unosa serotonina u
sinaptički završetak.Indikacije: depresivni poremecaji, anksiozni poremecaji, panicni, opsesivni, PTSP, bulimija.
Kod vecine potrebna jedna dnevna doza, najniza i obicno jutarnja. Djelovanje se ocekuje nakon 3 sedmice. Ako se
ne postigne poboljsanje nakon 3 mj, zamijeniti lijek. Nuspojave: mucnina,bolovi I grcevi u trbuhu,proljev i
povracanje,napetost, nervoza, glavobolja, pospanost,rijetko porast ili gubitak tjelesne mase, seksualna disfunkcija,
serotonergicki sindrom Pojavljuju se u prvim sedmicama liječenja, nakon čega prestaju postepeno.
3. Reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze (rima)
IPRONIAZID
MOKLOBEMID (150-600 mg/dan)
Blokira razgradnju noradrenalina, serotonina, dopamina, tiramina u sinaptičkoj pukotini. Indikacije : razni oblici
depresivnih poremecaja, anksiozni i panicni poremecaji,socijalne fobije, atipicne depresije.Nuspojave: hipotenzija,
nervoza, nemir, glavobolja, porast tjelesne mase.
4. Selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina:
REBOKSETIN (8mg/dan)
Mehanizam djelovanja ide putem blokade noradrenalinske pumpe uz povišenje noradrenalina i dopamina u
sinapsama. Samo oralni oblik.Pozitivno djeluje na umor,apatiju i ispade memorije kod remitiranih depresivnih
bolesnika.Nuspojave: suhoca usta, opstipacija, nesanica, uznemirenost, retencija urina, impotencija.

82
 5. Dualni antidepresivi
To je skupina antideprisiva koje imaju pojednaki učinak na serotonergički i noradrenergički sistem, usljed blokade
alfa-2 adrenergickih receptora na presinaptickim neuronima. Takodjer, poviseni adrenalin u locus coeruleus
pojacava otpustanje serotonina u raphe nuclei putem presinaptickih alfa-1 receptora. Indikacije : depresivni
poremećaji, anksiozni poremećaji, fobija, PTSP, predmenstrualnog depresivnog poremećaja te u bolesnika koji ne
reagiraju na druge antidepresive ( neresponderi).
VENLAFAKSIN - Titracija do doze od 75-225 mg/dan. Nuspojave: glavoblju, nervozu, mučninu, te seksualne
disfunkcije(osobito u većim dozama).
MIRTAZAPIN – Doziranje postepeno od 15-45 mg/dan i obicno uvecer (kupiranje nesanice depresivnog
bolesnika).Nuspojave: porast tjelesne tezine, pojacan apetit, ruzni snovi, suha usta, opstipacija.

III ANKSIOLITICI I HIPNOTICI

Lijekovi protiv anksioznosti (anksiolitici) i lijekovi za spavanje (sedativi ili hipnotici) često se primjenjuju.
Anksiolitici djeluju putem benzodiazepinskih receptora koji aktivacijom djeluju na inhibitorni neurotransmiterski
sistem GABA (pojacavaju inhibiciju NA puteva iz mezencefalona). Od nebenzodiazepinskih možemo spomenuti
buspiron (anksiolitik preko 5-HT1), meprobamat (sedacija kod apstinencijskih kriza), zolpidem (hipnotik).
Indikacije za primjenu anksiolitika: opsti anksiozni poremecaj, panicni poremecaj, nesanica, OCD, kriza
apstinencije od opojnih droga ili alkohola.
Idealni anksiolitik bi trebao smanjiti ili ukloniti anksioznost bez izazivnja sedacije (anksiolitik sa dugim
poluvijekom u plazmi npr diazepam),a idealni hipnotik brzo uvesti u san i izluciti se za 6-7 h iz tijela ( anksiolitik sa
kratkim poluvijekom u plazmi npr zolpidem).
Najčešće primjenjivani anksiolitici su: ALPRAZOLAM (0,5-10 mg/dan) i DIAZEPAM (2-50mg/dan),
OKSAZEPAM, LORAZEPAM. Za liječenje nesanice daju se: FLURAZEPAM (15-30 mg uvecer), NITRAZEPAM
(5-15 mg uvecer) i MIDAZOLAM.
Nuspojave : sedacija (kod predoziranja anksioliticima dolazi do ove nuspojave ), kognitivna zatajenja, problemi sa
memorijom i koncetracijom, paradoksalna agresivnost (hemijska dezinhibicija bazalnih ganglija), psihička i fizička
ovisnost
IV STABILIZATORI RASPOLOŽENJA
To su lijekovi koji djeluju na maničnu epizodu u sklopu bipolarnog-afektivnog poremećaja.
-LITIJ – Najčešće u obliku soli litijeva karbonata. Djeluje na nivou ćelijske membrane neurona. Indikacije:
manicna i hipomanicna epizoda BAP-a, ciklotimije, prevencija BAP-a. Dnevna doza 600-1500 mg, peoralno.
Potrebna koncentracija u serumu je 0,5 – 1.1 ng/l (ispod nema učinka,a iznad je toksicno). Nuspojave: proljev,
mučnina, polidipsija, poliurija, tremor, umor. Dugogodisnja upotreba moze dovesti do ostecenja bubrega.
-KARBAMAZEPIN (200 – 1200 mg/dan) I VALPROAT (500-1500 mg/dan) – Smatra se da je djelovanje na
limbički sistem odgovorno za antimanični efekat. Koriste se ko bolesnika sa slabom tolerancijom na litij. Nuspojave
karbamazepina: zamagljen vid, opstipacija, suhoća usta, pospanost, osipi po koži, agranulocitoza. Nuspojave
Valproata: pospanost, tremor, oštećenje jetre, trombocitopenija.
-LAMOTRIGIN – Antikonvulziv koji djeluje na manične i depresivne simptome BAP-a. Djeluje putem blockade
natrijskih kanala stanica mozga. Spora titracija do 100 ili 200 mg /dan. Nuspojave: sedacija, GIT – tegobe, benigni
osip kože,a kod pedijatrijskih bolesnika može nastati Stevens-Johnsonov sindrom (toksična epidermalna nekroza i
zatajivanje organa).

83
ELEKTROKONVULZIVNA TERAPIJA
EKT predstavlja upotrebu električne struje za izazivanje konvulzija (sličnih epileptičnom napadu) za lijecenje vise
psihijatrijskih bolesti.Cesto se kombinira sa medikamentnomm terapijom. Indikacije: depresija sa psihoticnim
karakteristikama, shizofrenija sa katatonim simptomima,akutna manija, refraktarna psihoza. Kontraindikacije:
organska ostecenja mozga, KV tegobe.
Prije primjene učiniti internistički i neurološki pregled,KKS,EKG,EEG.Bolesnika se kratkotrajno uspava (tiopental-
natrij IV),zatim se daje miorelaksant (pankuronij),antiholinergik (atropin) radi preveniranja pojačanog slinjenja i
aspiracije.Elektrode se postave bilateralno ili unilateralno (ispod nedominantne hemisfere) na temporalnu regiju i
stimuliše se 25 do 60 sekundi. Nakon toga bolesnik se budi i preporucuje se mirovanje dva sata.Primjenjuje se 3
puta sedmicno, 2-3 sedmice. Nuspojave: konfuznost (oko 30 min), prolazni problemi sa memorijom, rijetko epizode
retrogradne amnezije.
INTERAKCIJE LIJEKOVA
Interakcija izmedju lijekova je promjena farmakoloske aktivnosti jednog lijeka uz prethodnu ili istodobnu primjenu
drugog lijeka.Pri tome dejstvo lijeka moze biti pojacano ili umanjeno. Znacajne interakcije mogu nastupiti
primjenom lijekova koji imaju mali volumen distribucije,usku terapijsku sirinu, brz nastup djelovanja ili se
primjenjuju IV.
Farmakodinamicke interakcije su posljedica kompeticije lijekova za ista receptorska mjesta ili njihova djelovanja na
isti fizioloski sistem. Moze biti sinergisticko djelovanje ( ALKOHOL + SEDATIVI/ ANTIPSIHOTICI/
ANTIHISTAMINICI  DEPRESIJA CNS-a) ili antagonisticko ( antihipertenzivi +kortikosteroidi).
Farmakokineticke interakcije nastaju ako jedan lijek utice na apsorpciju, distribuciju (npr NSAID-i + VARFARIN
 istiskuju ga sa albumina zbog visokog afiniteta i time pojačavaju njegovu aktivnost), metabolizam (indukcija
enzima jetre će ubrzati razgradnju i umanjiti aktivnost lijeka,dok će inhibicija učiniti suprotno; npr.
FENOBARBITON će ubrzati metabolizam VARFARINA,a sok grejpfruta ce inhibisati CYP3A4 i usporiti
metaboliziranje antagonista kalcijuma) ili ekskreciju (kompeticija kod aktivne tubularne sekrecije npr ASA ce
povecati toksicnost metotreksata) drugog,pa mu time jača ili slabi aktivnost.

37. PSIHOTERAPIJA

Psihoterapija je psihološka metoda liječenja odnosno terapija snagom riječi. Psihoterapija je uvedena početkom XX
vijeka – dokazano je da dovodi do neurofiziološke promjene u mozgu koje rezultiraju promjena na kognitivnom i
emocionalnom planu.

Podjela:

PREMA BROJU OSOBA:

 grupna
 individualna
PREMA CILJU:
 površna ( fokusirana na rješenje jednog problema, ne prodire u dublje strukture ličnosti)
 dubinska
PREMA ODNOSU NA TRANSFERSKE FENOMENE:
 ona koja je orijentisana na transfer
 ona koja mu ne daje preveliko značenje

84
Ciljevi psihoterapije:
- postizanje što bolje saradnje bolesnika u svrhu liječenja
- omogućiti bolesniku da govori o svojim poteškoćama ( tjelesnim, emocionalnim)
- prepoznati potrebe bolesnika
- navesti pacijenta da prepozna vlastite emocionalne reakcije i kako da osigura kontrolu nad njima
- raditi na pojačanju mehanizma odbrane i prilagodbe
- sačuvati bazično povjerenje bolesnika (tj ne komentirati spoznaje izvan terapijskog tima i sastanaka)
- sačuvati tajnost podataka
- probuditi pozitivan transfer, te obuzdati svoj kontratransfer (protuv prijenos)

PSIHODINAMIČKE METODE I TEHNIKE

U tu kategoriju se ubrajaju psihoterapijske tehnike koje imaju za cilj da zahvate najdublje slojeve licnosti. Nastale su
preinakom psihoanalize, izvorne metode koju je uveo Freud.

Psihoanaliza
Je dubinska psiholoska i psihodinamicka teorija razvoja ličnosti. Osniva se na nesvjesnim mehanizmima i promatranju
licnosti u njezinoj psihodinamickoj interakciji sa samom sobom i sredinom koja je okruzuje.Psihoanaliza ima vrlo
visoke ciljeve, a to je rekonstrukcija licnosti.Osnovni pojmovi psihoanalize su transfer, kontratransfer, nesvjesno i
otpor (otpor se javlja u dva oblika : otpor promjeni i otpor uvidu u nesvjesno).
Seansa se provodi 3-5 puta sedmično po 45 min, dva puta godisnje ili više.
Postoji tzv Frojdovska i neFrojdovska psihoanaliza.

Frojdovska psihoanaliza : je klasična, ortodoksna psihoanaliza koja podrazumijeva redovne i ceste seanse (3-5 puta
sedmicno u trajanju od 2-3 godine) kako bi se stvorili uslovi za transfernu nervozu.Od terapeuta se zahtjeva pasivnost,
nekriticnost, neutralnost u relaciji sa pacijentom a tehnika dalje koristi slobodne asocijacije (prica pacijent sta mu
padne na pamet), analizu snova (snovi su carski put ka nesvjesnom), fokusiranje na rano znacajno pamcenje kao
detekciju i interpretaciju otpora. Sastoji se iz 2 procesa:
- prizivanje (otkrivanje) nesvjesnog materijala putem tehnike asocijacija, snova
- asimilacija i razrada ovog materijala od strane svjesnog Ega.

Ne Frojdovska psihoanaliza : insistira se na redukciji broja seansi, slobodne asocijacije ustupaju mjesto fokusiranom
intervjuu, minimizira se uloga transferne neuroze, a stav terapeuta je znatno aktivniji u odnosu na Frojdovsku metodu.
U ovoj metodi se okolina ne gleda kao projekcija instinktivnih potreba i zahtjeva. Zastupnici ove psihoanalize smatraju
da je okolina snaga za sebe koja modelira licnost. Revizionisti Frojdovog učenja su bili Adler, Karl Gustav Jung,
Hornaj, Klajn itd.

Analitička psihoterapija
To je terapijska tehnika koja se zasniva na analizi prijenosa i prijenosnih otpora kao i u psihoanalizi a u manjem
opsegu i unosi se više faktora realnosti. Više se potiče identifikacija sa psihoterapeutom,i primijenjuje se kod
neuroticnih i regresivnijih pacijenata.

Analitička psihodrama
Zasniva se na psihodrami i psihoanalitičkom razumijevanju psihičkih procesa. Može biti individualna i grupna. Drama
se režira preko priče jednog člana a onda se igraju uloge čime se stvara novi uvid u situaciju i time rješavaju psihičke
probleme. Ova terapija se odvija jedanput sedmično.

Porodičma terapija
Radi se sa cijelom porodicom kako bi uz pomoć psihoterapeuta došlo do promjene obiteljskog sistema koji je u vezi
sa problemom.

85
Grupna analiza
Ova analiza se zasniva na grupnom radu od 8-10 članova, maksimalno 12 koji se sastaju jedanput do dvaput sedmično
po 90 min. Članovi grupe stiču novo korektivno-emocionalno iskustvo putem komunikacije i interakcije unutar grupe.
Član je u početku ovisan o voditelju, postupno prihvata ostale članove i stvara s njima relacije. Mogu biti homogene
i heterogene, a važno je da ima nešto što ih povezuje. Ukoliko članovi grupe pokazuju preveliku razliku u nivoima
snage njihovih ego struktura, to može spriječavati razvoj grupne kohezije i stvarati poteskoće u istraživanju
emocionalnih stanja. Grupna terapija se obavlja u kriznim stanjima (1-10 seansi), zatim kao vremenski ograničena
terapija (8-26 seansi), i dugotrajna terapija ( vise od 26 seansi). Terapeut je osnovni organizator grupe.

Faze razvoja grupne psihoterapije

-Pocetnu fazu : karakterise uspostava grupnih normi, i pokusaj prepoznavanja ambivalentnog sudjelovanja clanova.

-Drugu fazu : karakterisu konflikti, potreba za isticanjem i uspostava hijerarhije medju pacijentima. Grupni terapeut
se posmatra kao figura protiv koje se treba pobuniti

-Trecu fazu : karakterise uspostava grupne kohezije s osjecajem intimnosti i uzajamnog suosjecanja i potrebi za
drugima. Pretjerana ovisnost ili pobuna protiv terapeuta vec su prevazidjeni, i on sada aktivno sudjeluje u grupi.

-Zavrsnu fazu : karakterise evaluacija rezultata dobijenih grupnom terapijom, i mogucnost produzenja terapije
(povecanje broja seansi) u kojima pacijenti proradjuju svoje ranije poteskoce. Kod regresivnih bolesnika (vrlo rijetko
i tesko iskazuju svoje negativne emocije prema grupi i terapeutu) taj proces moze trajati godinama.

U dinamici grupne terapije uocava se niz terapijskih cimbenika (prema Yalomu) : altruizam, kohezivnost,
univerzalnost, interpersonalno ucenje, identifikacija, ponovno prozivljavanje obiteljskih situacija, bolje razumijevanje
samoga sebe, ulijevanje nade, te egzistencijski cimbenici.

Sugestivna psihoterapija
To je vrsta psihoterapije koja iskorišćava moć sugestije u svrhu liječenja. Psihoterapeut iskorštava regresivne potrebe
bolesnika i njegov prijenos. Larvirana sugestija je tehnika u kojoj se planski iskoristavaju sugestivni cimbenici u
prikrivenom obliku. Ostali izvori sugestibilnosti : zelja da se izgleda logican u ocima drugih, zelja da se bude veoma
ljubazan i prijatan, zelja da bude njime upravljan, pasivan, zavisan i oslobodjen odgovornosti (POZICIJA DJETETA).
Vremenski je ogranicena, i rezultat je dobar kod pacijenata koji nemaju drugog cilja osim da se rijese simptoma, ili
da ih stavi pod kontrolu uz minimalne otpore.

Suportivna psihoterapija – cilj ove terapije je podrzati bolesnika tokom kriza ili povremenih stanja distresa. Tokom
razgovora treba pacijenta empatijski slušati i ne prosuđivati ako je nešto krivo uradio. Opste indikacije : kod osoba sa
veoma intenzivnim, tranzitornim konfliktima kao kratkotrajna terapija, kao dugotrajna terapija za granicne poremecaje
licnosti, kao nacin ego izgradnje i pomoci emocionalno dekompenzovanoj osobi, povremeno kod terapije uvidom u
stanjima kada je anksioznost toliko jaka da prijeti disfunkciji licnosti. Sastoji se od :
- Ispovijedanje/ventilacija : dozvoljavanje i nagovaranje pacijenta da slobodno prica o svojim emocijama,
intimnim ili licnim stvarima, problemima, dozivljajima cime se slabi emocionalna tenzija. Povoljan efekat se
postize izlaskom emocija koje se objektiviziraju od strane druge osobe (terapeuta), jer nije isti efekat da osoba
sama na glas prica sa sobom o problemima.
- Edukacija/savjetovanje : Proces u kome ucenjem, objasnjavanjem i sistemskim davanjem instrukcija,
progresivno indukuju zeljene promjene u licnosti.
- Vodjenje : Oznacava termin za brojne procedure koje znace aktivnu pomoc u davanju cinjenic, savjeta,
intepretacija koje se odnose na vazne zivotne preokupacije pacijenta.

Hipnoza – primjenjuje se za liječenje regresivnih bolesnika. Bolesnik se dovodi u posebno stanje suzene svijesti
(trans) za vrijeme kojeg psihoterapeut daje specifične sugestije u vezi sa bolesnikovim tegobama. Naime, za vrijeme
hipnoze, sve zone kore velikog mozga su u inhibisanom stanju osim auditivne i motorne zone. Najcesce se hipnoza
provodi u mracnoj sobi, dok pacijent lezi i kaze mu se da prati klatno i da se opusti. Rijetko se koristi a osnovna
zamjerka hipnozi je ograniceno, kratkotrajno dejstvo.

86
Autogeni trening – to je sastav vježbi (relaksacije) pomoću kojih, tokom vremena pacijent uspostavlja nadzor nad
odredjenim djelom tijela. Veoma je slicna hipnozi, sprovodi se u istim uslovima (zamracena soba, pacijent lezi). Prije
svake vjezbe, objasnjava se pacijentu kako koji organ funkcionise i onda se krece redom, najprije od ekstremiteta.
Terapeut daje sugestiju „ja sam potpuno miran i moja desna ruka je potpuno mirna“. Pacijent relaksira tako desnu
ruku, mirno dise i takvo stanje treba da zadrzi oko 15 minuta prije prelaska na drugi dio tijela. Koristan je kod
somatizacijskih poremecaja.

INTEGRATIVNA PSIHOTERAPIJA

Intergrativna psihoterapija proizilazi iz sinteze više teorijskih pravaca: humanističke psihoterapije, teorije objektivnih
odnosa i psihoanalitičke self psihologije. Pokušaji kombiniranja različitih psihoterapijskih škola jedne sa drugom
temelje se na eklekticizmu i sintezi. Kod elekticizma terapeut kombinira strategije i tehnike koje su odgovarajuce za
odredjeni problem, ali su nezavisne od teorijskih komponenti. Sintezom se uzimaju u obzir teorijske osnove vise
psihoterapijskih skola. Izvori integrativnog modela su u tehnickom elekticizmu, teorijskoj integraciji i zajednickim
cimbenicima koji su znacajni u svakom psihoterapijskom postupku.

Program integrativne psihoterapije zasniva se na sljedecim pretpostavkama :

- Fenomenologija : naglasava osobno iskustvo osobe kao njenu istinu i pocetnu tacku za prihvacanje i postovanje
njezina svijeta kako ga je prihvatila.
- Konstruktivizam : sadrzava ljudsko znanje, ukljucujuci spoznaje o selfu, drugima i svijetu a zasnovan je na
odnosima i moze se ponovno preoblikovati u odnosima tj u ko-konstruktivizmu.
- Teorija polja : podrzava tezu da je zivot uvijek u strujanju, da svaka promjena djeluje na cijelo polje i sve
njegove sastavnice.
- Humanizam : smatra da ljudska bica imaju samoaktualizirajuce mogucnosti tj da postanu jos vece ljudine (nije
sala)
- I-Thou (ja-ti) dijaloskom ukljucenju : prepoznaje medjuzavisni egzistencijalizam koji kombinira kljucne
komponente svih prethodnih pretpostavki.

Ciljevi integrativne psihoterapije su:

1. Integracija fragmenata ega - što znači skupiti fragmente ega i integrirati ih u novi ego sa kasnijim ciljem
promjene odnosa prema svijetu, vanjskim i unutarnjim interpersonalnim odnosima.
2. Integracija terapija i škola – što znači uzti ono što je najbolje u datom trenutku s obzirom na primarni cilj i
kasnije ciljeve.
3. Integracija unutarnjeg i vanjskog kontakta – uskladiti razvojne promjene sa okolinom, integracija onoga što
donosi razvoj i onoga što daje okolina.
4. Integracija različitih pogleda

BIHEVIORALNO – KOGNITIVNE TERAPIJE

Bihevioralno-kognitivne terapije su kombinacija dvaju terapijskih i teorijskih pristupa nastali iz dvije različite, ali
međusobno nadopunjujuće paradigme razumijevanja ljudske naravi i psihopatologije.

Bihevioralna paradigma temelji se na teoriji učenja i modelima eksperimentalne psihologije. Osnova ovog modela
je da je svako ponašanje prilagođeno, neprilagođeno i naučeno.

Kognitivna paradigma govori o tome da su psihički poremećaji promjenjeni kognitivni procesi, odnosno specificne
pogreske u procesima obrade informacija.

Najpoznatije tehnike su :
1. Pozitivna desenzitizacija : bazira se na principu lijecenja alergije desenzitizacijom. Pacijent se postepeno
desenzibilise metodom prikazivanja uzrocnog materijala ili kroz diskusiju. Koristi se kod lijecenja fobija,
psihosomatskih poremecaja, inhibicije ponasanja, stanja tenzije i anksioznosti.
2. Negativna desenzitizacija : koristi neprijatne stimuluse da bi se modifikovalo neprijatno ponasanje (antabus
terapija kod alkoholicara, kada pacijent sa transvestitizmom obuce odjelo suprotnog spola aplicira se elektricna struja).
Mogu biti jako surove metode, pa je potrebna posebna saglasnost pacijenta.
87
3. Kontrauslovljavanje : metoda kojom se kombinuje stimulus koji izaziva anksioznost sa stimulusom koji izaziva
relaksaciju (dovede se pacijent u relaksaciju obicno hipnozom ili autogenim treningom, pa se aplicira stimulus stresa
po skali od 20 vrsta stimulusa za anksioznost)
4. Procedura ponistavanje – gasenje : pacijenta izlazemo najjacim stimulusima koji izazivaju pogorsanje a zatim ga
izlazemo sve slabijim stimulusima.
5. Operacionalno uslovljavanje : uoblicavanje ponasanja pomocu raznovrsnog pojacavanja. Odgovori ili ponasanja
mogu da se potenciraju i ojacaju tzv pojacivanjima. Pozitivna pojacivanja su ona koja daju odgovore koji su nagradjeni
od okoline (ugodan stimulus), a negativno pojacavanje uklanja nesto iz ponasanja npr odgovor za nezeljeni stimulus.
6. Ostale metode i tehnike : gestalt terapija, transakcijska analiza, psihoterapija po Rogersu, kibernetika psihoterapije,
logoterapija, realitetna terapija i EMDR (eye movement desenzitation and reprocessing).

38. PSIHOTERAPIJSKE MOGUĆNOSTI KOD TEŠKIH DUŠEVNIH BOLESNIKA

Psihoterapija psihoza
Psihoterapija osoba sa psihozom može se definirati kao profesionalni odnos u kojem se znanje i vještina terapeuta
primjenjuju u svrhu oporavka bolesnika i olakšanja tegoba. Uz pomoć dobrog odnosa terapeuta i bolesnika ostvaruje
se suradnja u liječenju, procjenjuju se simptomi, kao i oštećenje ličnosti nastalo bolešću. Terapijski odnos obuhvata
ispitivanje neodgovarajucih modela zivljenja, analizu interpersonalnih odnosa bolesnika i samog terapijskog odnosa.
Psihoterapija psihoticnih bolesnika obradjuje osobne aspekte adaptacije na hronicnu i tesku dusevnu bolest te
probleme kao poricanje, demoralizaciju, suradljivost u lijecenju, interpersonalne odnose i samopostovanje. Ovo široko
shvatanje psihoterapije psihotične osobe, bazira se na činjenici da ne postoji jedna terapijska metoda koja može izječiti
obilne i raznovrsne simptome psihotičkih poremećaja. Pa se zato u liječenju primjenjuju različiti načini:
psihofarmakološki tretman, psihoterapija (individualna i grupna psihoterapija), rehabilitacija. U primjeni su razlicite
psihoterapijske metode za ovu kategoriju bolesnika : individualna, grupna psihoterapija, obiteljska terapija uz
psihoedukaciju i vjezbanje socijalnih sredina.

Individualna psihodinamička psihoterapija psihotičnih bolesnika

Odgovarajući stav terapeuta je glavni faktor u psihoterapiji sa psihotičnom osobom. Terapeut je sa takvim pacijentima
puno aktivniji i emocionalno angažovaniji, nego sa neurotičnim bolesnicima te se u znatnoj mjeri koristi empatijskim
kapacitetom.Rad sa psihoticnim pacijentima nametnuo je nuznu reviziju psihoanalitickih tehnika koje su se razvile u
radu sa neuroticnim pacijentima. Neuroticni pacijenti imaju snazniji ego i kohezivniji self, pa mogu izdrzati tjeskobu
i snazne emocije tokom terapijskog procesa mnogo bolje nego shizofreni pacijent. U početku pacijent treba da stekne
povjerenje u terapeuta,a terapeut treba odrediti granicu do koje će se približiti pacijentu.
U toku terapije, pacijent sjedi nasuprot terapeutu. Učestalost seansi je prilagođena fazi terapije i potrebi bolesniku.
Terapija se odvija u fazama:
 Nakon psihotične epizode i izlaska iz bolnice, usmjerena je na stabilizaciju simptoma, razvoj terapijske alijanse
i bazičnu psihoedukaciju.
 Nakon toga se pokušava pomoći pacijentu da postane svjestan unutarnjih emocionalnih stanja vezani uz
stresore i početke pogoršanja bolesti.
 Treća faza je usmjerena na uvid i analizu interpersonalnih odnosa.
Neki pacijenti nikad ne uspiju doci do 3 faze, a uspjesnost individualne terapije kod shizofrenije je relativno rijetka.

Psihodinamički orijentirana grupna psihoterapija osoba s psihotičkim poremećajem

Grupna terapija pruža psihotičnim bolesnicima mogućnost uspostave odnosa s ostalima u sigurnoj, zaštitujućoj
sredini. Sličnosti sa ostalim članovima smanjuje doživljaj usamljenosti i stigmatizacije. „Vertikalni“ transfer prema
terapeutu je slabijeg inteziteta nego u individualnoj psihoterapiji i lakše se izbjegava duboka regresija, a „horizontalni“
transferi su raspršeni između članova grupe. Bolesnici bolje prepoznaju svoju psihopatologiju i psihopatologiju ostalih
članova, te izgradjuje kritičniji odnos prema realitetu. Grupna terapija je naročito produktivna kod hroničnih bolesnika
jer pruža mogućnost edukacije, savjeta za lakše izlaženje na kraj sa hroničnom bolešću i teškoćama u socijalnom
funkcionisanju.Takve grupe su mjesta treniranja prilagodbe, odnosno izgradnje funkcionalnijeg laznog selfa koji je
vise u skladu sa normama zajednice a ne mjesto transformacije psihoticnog iskustva, otkrivanje ranijih traumatskih
iskustava i sl. Najbolje vrijeme za uključivanje u grupne terapije je nakon stabilizacije psihotične faze psihofarmacima.

88
Psihoterapija bolesnika s afektivnim poremećajima

Prvi korak psihoterapiji depresivnih bolesnika je uspostavljanje odnosa terapeut-bolesnik. Vrlo je važno empatijsko
slušanje i izbjegavanje pacijenta da se razvedri primjedbama kao npr. „Život je lijep, ne morate biti depresivni“, jer
oni imaju suprotan učinak. Potrebno je skupa sa pacijentom analizirati uzročnike depresije, naročito ako su vezani za
gubitak voljene osobe ili poniženja. Analiza prethodnih i sadašnjih relacija postepeno otkriva patogenezu depresije.
Bolesniku terapija treba pomoći da razvije nove životne obrasce i druge medjuljudske odnose, te da razumije značenje
svojih depresivnih epizoda i suicidalnih impulsa.
Manična stanja se ne mogu liječiti psihoterapijom ukoliko prije toga bolesnici nisu farmakološki stabilizovani. Ovi
bolesnici nemaju uvid u svoju bolest, nekritični su i nesuradljivi u liječenju.

39. SOCIOTERAPIJSKE METODE U REHABILITACIJI DUŠEVNIH BOLESNIKA

Grupna terapija je inducirana kod bolesnika sa shizofrenijom i ostalim psihotičkim poremećajima, kod stanja sa BAP-
om, ali se rad odvija u homogenim grupama. Za depresivno psihotične pacijente ukoliko se inducira grupna
psihoterapija, potrebna je individualna procjena da li primenjivati homogenu ili heterogenu grupu. Medjutim rad u
grupama sa manijačnim bolesnicama i izrazito disociranim osobama nije preporučljivo.

Socioterapijske intervencije u procesu rehabilitacije

Rehabilitacija u psihijatriji je proces koji duševnog bolesnika dovodi u stanje psihičkog zdravlja u kojem je on bio
prije faze duševne bolesti. Rehabilitacija se postiže primjenom lijekova i nizom drugih postupaka koji su dugotrajni i
složeni. Uspješna rehabilitacija psihijatrijskog bolesnika prije svega predstavlja saradnju samog bolesnika,a i
spremnost okoline da utiče u njegovom liječenju. U rehabilitaciji psihijatrijskog bolesnika moraju učestvovati različiti
stručnjaci koji nisu nužno medicinske struke. Uspjeh rehabilitacije je individualan, zavisi od pojedinca, o vrsti
poremećaja te o uzročniku poremećaja. Hronične duševne bolesti ostavlaju duboke posljedice, pa će ovim slučajevima
cilj rehabilitacije biti zaliječenje.
Ciljevi uspješne rehabilitacije su održati dugotrajnu remisiju bolesti i spriječiti recidiv.
Socioterapija je vrsta rehabilitacijskog tretmana kojem je cilj poboljšati socijalno funkcionisanje bolesnika, odnosne
njegove sposobnosti socijalne adaptacije.
Socioterapijski postupci imaju za cilj da nakon psihijatrijskog liječenja pripreme bolesnika za povratak u njegovu
sredinu. Bolesnik se uči kako da prihvati pritisak sredine u kojoj se nalazi, a da pri tome ne izrazi abnormalno
ponašanje koje karakteriše duševne bolesti.

Socioterapijski postupci u instituciji

U akutnoj fazi bolesti pristup bolesniku i socioterapijski postupci vrlo često su ograničeni. U većini slučajeva u akutnoj
fazi bolesti kapacitet bolesnika je minimalan. Bolesnik otežano prati terapijske postupke jer je okupiran vlastitim
simptomima. Zbog toga su socioterapijski postupci prilagođeni bolesniku i njegovim simptomima. Nakon smirivanja
akutnih simptoma potrebno je uključiti bolesnika u rad grupe kako bi aktivno započeo proces rehabilitacije.
Socioterapijsku grupu čini skupina osoba koji se sastaju u određenim vremenskim intervalima. Grupa se može
spontano formirati na svim mjestima gdje određeni broj ljudi međusobno komunicira. Grupe su otvorenog i
zatvorenog tipa. Novi članovi se mogu priključiti, a drugi članovi mogu napustiti grupu.
Aktivnost svake grupe može biti usmjerena prema vani (zajedničke akcije i ciljevi usmjereni prema nekom
zajedničkom cilju) ili prema sadržajima unutar grupe (dogođaji unutar grupe, međusobni odnosi pojedinih članova,
interakcije odnosa). Učenje, tolerancija i prihvaćanje različitosti su načela ove grupe. Od socioterapijskih postupaka
primjenjuje se sljedeće:

1. Terapijska zajednica – čine grupa ljudi, bolesnika i medicinskog osoblja unutar jedne ustanove. Od
medicinskog osoblja sudjeluju liječnik, medicinska sestra, psiholog, socijalni terapeut, radni terapeut, muzički
terapeut itd. Osnovno pravilo unutar terapijske zajednice je da su svi članovi jednaki, nema razlike između
medicinskog osoblja i bolesnika u zajednici. Terapijska zajednica utiče na bolesnika da što prije uspostavi
odnose sa porodicom i okolinom. Terapijska zajednica se primjenjuje sa sljedecom formom rada :
svakodnevnim jutarnjim sastancima bolesnika sa radnim terapeutom (nakon dorucka, sastanak traje pola casa,
govori se o proteklom danu, zapazanjima bolesnika, subjektivnim dozivljajima i sl. Stvara se pozitivna
89
 atmosfera, koja se prenosi na raspolozenje bolesnika tokom citavog dana. Formira se savjet bolesnika, cija su
zaduzenja da stvaraju atmosferu na odjelu, planiraju rekreacije, kontroliraju razne aktivnosti, prihvate nove
bolesnike i sl. Jednom nedjeljno se odvija veliki grupni sastanak terapijske zajednice gdje se nakon utvrdjivanja
dnevnog reda, obicno govori o zivotu na odjelu, evaluiraju rezultati radno-okupacione terapije i planiraju
daljnji koraci.
2. Radna okupacijska terapija – radna terapija predstavlja jednostavne mehaničke aktivnosti, dok okupacijska
terapija bolesniku daje slobodu da izrazi svoje aktivnosti i individualnost. Ove aktivnosti za bolesnika ne smiju
biti obaveza već odraz njegove volje.Postoji nekoliko vrsta tehnika koje se koriste:
-Mehanicke tehnike : ne mora mnogo da misli vec ponavlja naucenu mehanicku radnju.Dobra za praznjenje
agresivnih impulsa i oslobadjanje viska energije. Pogodne za manicne bolesnike, i osoba sa agresivnim
impulsima, oligofrenim osobama, shizofreno dezintegrisanim licnostima. U ovo spada lijepljenje kesica,
rezanje papira i sl.
-Dirigovane tehnike : pacijent se oslanja na tacna upustva, nacrte ili naredjenja. Pogodna za manicne,
depresivne, oligofrene i dementne. Ovi pacijenti su okupirani svojim simptomima, i nemaju snagu da rade
kreativne poslove, zato one rade po striktnim naredbama terapeuta koji ih vodi i usmjerava.Spada izrada slika,
slike sa krpicama, izrada predmeta od koze itd.
-Sedativne tehnike : djeluju smirujuce na bolesnika.Pogodna za pacijente koji pate od anksioznosti,
toksikomanije, psihoticna stanja, depresije.Cesto ih zene prihvacaju a obuhvataju heklanje, strikanje, slikanje
sa temperama i sl.
-Stimulativne tehnike : tehnike koje bojom, stilom ,principom, radom i prakticnoscu podsticu na
rad.Primjenjuju se kod pacijenata sa snizenom motivacijom za rad (depresija, autisticnog shizofrenog
sindroma)
3. Učenje socijalnih vještina – ovaj terapijski postupak namjenjen je poboljšanju bolesnikovih sposobnosti u
savladavanju konkretnih zadataka i sutuacija u svakodnevnom životu.
4. Rekreacija – ovim postupkom obuhvaćene su različite aktivnosti koje nemaju prethodni plan i zadatak.
Bolesnik može odabrati kako će provesti vrijeme u igri, plesu, glazbi, sportskim aktivnostima.Sportske
aktivnosti imaju brojne povoljne efekte : zahtjeva od bolesnika da razvije psihicke komponente izdrzljivost,
dosljednost, borbenost, razvija grupni i licni integritet, trenira se uskladjivanje potreba pojedinaca sa grupom,
omogucava ekstremno izrazavanje emocija i agresije, pozitivno djeluje na suzbijanje nus efekata pojedinih
lijekova (parkinsonizma), redovita jutarnja gimnastika ima za posljedicu tacnost sto je jedna od odlika
discipline.
5. Glazboterapija – socioterapijska metoda koja impulsom melodije i ritma stvara zajednički grupni osjećaj,
naziva se glazboterapija. Bolesnik moze pasivno sudjelovati, a može i aktivno sudjelovati pjevnjem. Važan je
dobar odabir muzike u ovom obliku liječenja. Brojni su povoljni efekti : slusanjem muzike se poboljsava
paznja, interesovanje, utice na raspolozenje, smiruje, oslobadja negativnu energiju, razvija smisao za
zajednistvom, formira samopostovanje.

Organizacija rehabilitacije
Socioterapija se može organizirati u različitim psihijatrijskim jedinicama: u psihijatrijskim stacionarnim ustanovama,
u jedinicama mentalnog zdravlja, u polikliničkoj službi i u socijalno medicinskim ustanovama. Dnevne bolnice i
klubovi bolesnika su jedinice u kojima sve više provodi aktivna rehabilitacija duševnih bolesnika. U dnevnim
bolnicama bolesnik provede veći dio dana (6-8 sati), a ostatak dana kod svoje kuće. Klubovi su grupe liječenih
psihijatrijskih bolesnika koji pomažu jedni drugima u rehabilitaciji po načelima terapijske zajednice.

40. ORGANSKI I SIMPTOMATSKI DUŠEVNI POREMEĆAJI F00-F09

Prema MKB – 10 (1992) čitav niz simptoma su klasificirani od F-00 do F-09, dok su DSM (1994 god) su svrstani u
tri zasebne cijeline:
1. KOGNITIVNI POREMEĆAJI (DEMENCIJA, DELIRIJ, AMNESTIČKI SINDROMI)
2. POREMEĆAJI UZROKOVANI OPĆIM ZDRAVSTVANIM STANJEM
3. POREMEĆAJI UZROKOVANI UPOTREBOM PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI

Organski poremećaj je stanje gdje je jasno identificirana patologija bolesti, etiologija tj to su poremećaji kod kojih
postoji organska osnova, te se sa njima više bavi neurologija. Dijele se na : primarne (bolesti koje direktno djeluju
na mozak), sekundarne (rezultat neke druge bolesti gdje je mozak sekundarno zahvaćen npr. endokrinološke bolesti).
90
Po toku se dijele na: akutne i hronične.

Demencije
1. demencija kod Alzheimorove bolesti
2. vaskularna demencija
3. demencija sa Levijevim tjelašcima
4. frontotemporalna demencija
5. demencija kod Creutzfeltd-Jacobove bolesti
6. demencija kod Huntigtonove bolesti
7. demencija kod Parkinsonove bolesti
8. demencija kod infekcije HIV-om

Bitno obilježje demencija je razvoj višeekratnih kognitivnih nedostataka koji ukljucuju ostecenje pamcenja uz afaziju,
apraksiju, agnozij ili poremecaj izvrsnog djelovanja.
Dijele se na demencije sa difuznom i ograničenom atrofijom i demencije sa kortikalnom i subkortikalnom
atrofijom.
Primarne demencije (tzv progresivne), javljaju se u 80-90% slučajeva.(Alzheimerova bolest, vaskularna demencija,
frontotemporalna demencija)
Sekundarne demencije se javljaju u 10-20 % slucajeva. Mogu biti metaboličke, infektivne, traumatske, toksične,
tumorske, demencija uzrokovana hidrocefalusom, demencije uzrokovane lijekovima, alkoholna demencija – zadnje
dvije mogu biti reverzibilne iako je pesimističan stav o realnoj reverzibilnosti demencije.

Alzheimerova demencija
To je spora, progresivna neurodegenerativna bolest od koje najčešće obolijevaju osobe starije životne dobi. Bolest je
dobila ime po Aloisu Alzheimeru,njemacki neurolog koji je prvi opisao pacijenticu sa paranoidnim idejama, slušnim
halucinacijama, gubitkom pamcenja, poremecajem govora, i emotivnom inkontinencijom. Na obdukciji, osim
moždane atrofije (atrofija hipokampusa) uočeno su patološke zone bujanja citoplazme živčanih stanica.

Postoje dva oblika demencije:

- s ranim početkom i brzim razvojem, nastaje prije 65 godine (brz, deteriorirajući tok)
- s kasnim početkom,a polaganim razvojem nastaje u 70 godini (lagani razvoj sa gubitkom pamcenja kao
osnovnim simptomom).

Klinička slika: Simptomi AB pocinju postepeno, gotovo neprimijetno pa bolesnik niti njegova obitelj ne moze
odrediti tacan pocetak.
U početnoj fazi bolesnik zaboravlja obične stvari kao sto su dogovori, obaveze, da isključi struju i slicno.
U sljedećoj fazi bolesnik se ne sjeća imena bliskih rođaka, prijatelja, brojeva telefona, te praznine u sjećanju
popunjava konfabulacijama. Kako tegobe napreduju, kognitivni ispad biva sve više izražren, pa tako govor bolesnika
postaje usporen a ukupni riječnik biva smanjen, pa govor postaje stereotipan i siromašan, recenice postaju
nekompletne sa dosta parafraziranja. Prije odgovora na pitanje, obavezno ga bolesnik ponovi a kasnije ponavlja svaku
izgovorenu rijec (eholalija) iz cega mozemo zakljuciti da je repetitivna sposobnost govora ocuvana. Govor postaje
vremenom nerazumljiv do nastupa potpunog mutizma.
U daljnjem toku bolesti, mijenja se bolesnikovo raspolozenje. Postaje nezainteresovan, apatican, nemiran i agitiran.
Zanemaruje svoj izgled, remeti san, zanemaruje hranu, postaje paranoidan i u konacnici javljaju se halucinacije
(obicno slusne).
U uznapredovalom stadiju, izrazene su lezije frontalnog korteksa (primitivni refleks, paratonija, dezinhibicija) ,
poremecaj gutanja, gubitak refleksa kontrole sfinktera, i posturalnih refleksa pa bolesnici obicno zavrse u
vegetativnom stanju, sa paraplegijom u fleksiji (fetusni polozaj), mutisticni i inkontinentni. Umiru od komplikacija
kao sto su septikemija, pneumonija, plucna embolija, dekubitus, urinarne infekcije. Prosjecno trajanje bolesti je 8
godina.
Dijagnoza: posto bolesnik ima smanjen uvid u svoju bolest, najcesce je potrebna heteroanamneza.
Procjena pojedinacnih kognitivnih funkcija se obavalja uz pomoc testa minimalnog mentalnog statusa (najucinkovitiji
za procjenu orijentacije, racunanja, prisjecanja, ponavljanja, citanja, pisanja itd).Od neuroradioloskih metoda
koristimo : CT, MRI, SPECT, PET

91
Liječenje:inhibitor holinesteraze (takrin, donepezil, rivastigmin), antioksidativni lijekovi (vitamin e, ginko biloba,
selegilin), memantin, antidepresivi (SIPPS), neuroleptici (haloperidol) hipnotici i anksiolitici.

Vaskularna demencija
Vaskularna demencija je steceni pad kognitivnih, emocionalnih funkcija i/ili poremecaj licnosti koji nastaje zbog
infarkta mozga uzrokovanog vaskularnom bolescu, ukljucujuci hipertenzivnu cerebrovaskularnu bolest. Prema
ucestalosti, nalazi se na drugom mjestu odmah iza Alzheimerove demencije.
Podjela:
- Kortikalne (nagli pocetak, sa jasnim motorickim i senzorickim ispadim, poremecajem govora i drugih visih
kognitivnih funkcija)
- Subkortikalne (izrazeni pseudobulbarni simptomi- depresija, poremecaj hoda, emocionalna labilnost,
disegzekutivni sindrom)
Novija podjela: multiinfarktnu, lakunarnu, demencija kod strateski postavljenih infarkta, Binswangerova bolest i
hemoragijska demencija.

Klinička slika:
Klinička slika vaskularne demencije pocinje naglo, ili postepeno najdalje 3 mjeseca od mozdanog udara ili nezavisno
od inzulta, statickog remitentnog ili progresivnog toka s cestim fluktuacijama.
Neuropsiholoski nalaz zavisi od velicine, lokalizacije i vrste mozdane lezije.
Simptomi su : poremecaj i poteskoce u hodu, cesti padovi, ucestalo mokrenje, promjene licnosti i raspolozenja,
psihomotorno usporenje, disegzekutivni sindrom, hemipareza, pseudobulbarni sindrom, ekstrapiramidni simptomi,
depresija, smetnje paznje, govora, praksije, uznemirenost, konfuznost. Trajanje bolesti je oko 5 godina.
Dijagnoza: anamneza, heteroanamneza, iscrpan neuroloski pregled, laboratorija, EEG, dopplersonografija, CT, MRI.
Liječenje : antiagregacijska (klopidogrel, acetilsalicilna kiselina) antikoagulantna, hirurske tehnike (lijecenje
karotidne stenoze), uz savjete lijecenja hipertenzije, secera, i primjene zdravih zivotnih navika, prestanak
pusenja i konzumiranja alkohola, innhibitori holinesteraze (donepezil), neuroprotektivni lijekovi (memantin ),
antioksidansi (vitamin e i c) kao i za lijecenje psihickih tegoba (antidepresivi, neuroleptici, hipnotici, anksiolitici).

Demencija s Levijevim tjelašcima

Nepoznatog uzroka, a karakteristične su stanice sa citoplazmatckim inkluzijama (Levijeva tjelašca).
Najčešće patoloske promjene : Lewijeva tjelasca i neuriti, senilni plakovi, neurofibrilatorni klupka, gubitak neurona
i sinapsi kao i spongioformne promjene. Predisponirajuca mjesta za Lewijeva tjelašca su : mozdano stablo,
subkortikalni gangliji, limbicka kora i neokorteks.

Klinička slika :
Bolest pocinje prosjecno oko 70 godine i cesca je u muskaraca. Demencija se karakterise simptomima zahvacenoscu
frontalnih reznjeva s poremecajem fluentnosti govora i disegekutivnim sindromom, te parijetalnih reznjeva sa
vizuoprostornim i vizuokonstrukcijskim smetnjama, Parkinsonizam je akineticko-rigidnog tipa, a postoje i vidne
i slusne halucinacije, te ceste fluktuacije paznje i kognitivnih sposobnosti. Treba napomenuti da je u prvim fazama
bolesti, pad pamcenja mnogo veci kod Alzheimera nego demencije sa Lewijevim tjelascima no kako bolest napreduje,
sve teze je te dvije demencije razlikovati, a pad pamcenja postaje brzi kod demencije s Lewijevim tjelascima nego
kod Alzheimera.U krajnjim stadijima bolesti, bolesnici su duboko dementni, kahekticni,i mutisticni, sa
pogorsanjem konfuznosti i psihoticnih simptoma. Bolest traje u prosjeku 6 godina.

Dijagnoza se postavlja na osnovu prisutnosti progresivne demencije s dominantnim poremećajem pažnje, narusenim
egzekutivnim i vizuoprostornim funkcijama, fluktuacijom kognicije, ponavljanim halucinacijama, i parkinsonizmom.
Dijagnostika mora obuhvatati somatsko, neurološko, psihijatrijsko i neuropsihološko ispititvanje, zatim CT. MRI.

Terapija: izbjegavati neuroleptike zbog parkinsonizma. Mogu se primjenjivati inhibitori holinesteraze,a pri pojavi
depresije selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, a pri pojavi psihoticnih fenomena daju se neuroleptici nove
generacije (klozapin, sulpirid, tioridazin).

Frontotemporalna demecija

92
To je heterogena skupina bolesti koja se još naziva i lobarna atrofija ili Pickov kompleks ( Arnold Pick 1892g.). Cesca
je kod muskaraca, obicno iznad 65 godine. U ovu skupinu spada : Pickova demencija, lobarna atrofija, primarno
progresivna afazija, kortikobazalna degeneracija, progresivna subkortikalna glioza, i neke druge.
Znatno je smanjena masa mozga sa lobarnom ili ogranicenom cerebralnom atrofijom sto je razlikuje od
Alzheimerove bolesti. Dominira atrofija frontalnih, prednjih temporalnih i parijetalnih reznjeva. Prisutne su
balonirane stanice (pickove stanice-pa je potvrda dijagnoze histopatološka), demijelinizacija živčanih vlakana,
glioza, aktivacija mikroglije, aksonalna degeneracija.

Klinička slika:
Bolest se sporo razvija, a paznja, pamcenje i vizuoprostorne sposobnosti su uglavnom ocuvane. S napredovanjem
bolesti, nastaje fluentna afazija, koja se razvija u terminalni mutizam sa ekstrapiramidnim simptomima,
disegzekutivnim sindromom, i pojavom psihoze. Nastaje potom poremecaj pamcenja, gdje dominira osteceno sjecanje
dok je prepoznavanje bolje. Kod desnostrane demencije – znatno oštećena pažnja, pocetna manifestacija je
dezinhibicija.
Kod ljevostrane demencije – otežano prpoznavanje, imenovanje predmeta, čitanje,poremecaj govora.Disegzekutivni
sindrom je karakteristican u obostranoj zahvacenosti. Kod pacijenata sa dominantnijom zahvacenoscu frontalnog
reznja klinicki se istice promjene ponasanja, licnosti i dezinhibicija dok kod temporalnih lezija vise fluentni
afazicni sindrom, ostecenje semanticnog pamcenja.Bolest prosječno traje 8-10 godina.
Dijagnoza: anamneza, neuropsiholosko ispitivanje, SPECT, PET,EEG.
Lijecenje : za kontrolu logoreje, lutanja, agitiranosti, agresije primijenjuju se atipicni antipsihotici, a kod pojave
depresije i dezinhibicije SIPPS.

Demencija kod Creutzfeldt Jacobove bolesti – Prionska bolest

Rijetka degenerativna bolest uzrokovana prionima tj proteinskim virusnim supstancama koje u svom sastavu nemaju
DNK ili RNK. Inkubacioni period traje više od 20 god, od trenutka zaraze do manifestacije kliničke slike može proći
16-80 god a od manifestacije kliničke slike do letalnog ishoda 6 mjeseci maksimalno do 2 godine. U prionske bolesti
osim KJB ubraja se i KURU (drhtanje od straha) koja se prenosi zbog ritualnog kanibalizma, kao i Gerstmann
Straussler-Scheinkerov sindrom (progresivna obiteljska demencija). Ova demencija može biti nasljedna – mutacija
gena na kraćem kraku 20 hromozoma ili infekcija putem transplantacije.
Klinička slika: KJB moze imati obiteljski, spontani i jatrogeni oblik.Pocetak moze biti nagao, ali cesce postepen-
subakutan .KJB moze imati prodromalnu fazu u kojoj se javljaju kognitivne, emocionalne tegobe, te tegobe spavanja
, inapetencija i gubitak tjelesne mase.Kasnije postoji zamorljivost, malaksalost, tremor, glavobolja, anksioznost,
mioklonus, atakticni hod a u nekim slucajevima i parkinsonizam, spasticnost i amiotrofija. Treba naglasiti da je
osnovna karakteristika progresivna demencija sa mioklonusom!
Dijagnoza: EEG (u početku unilateralni repetitivni oštri valovi a kasnije postaju bilateralni, sinhroni), CT, MRI,
analiza liqvora (najčešće normalan)

Demencija kod Huntingtonove bolesti

Nasljedna neurodegenarativna bolest sa progresivnom demencijom. Nasljedjuje se autozomno dominantno –
mutacija gena na kraćem kraku 4.hromozoma, višestrukim umnožavanjem sekvence CAG. Ranije se nazivala
„ples svetog vida“.
Klinička slika:
Karakteriše trijada simptoma :
1. Nevoljni horeaticni pokreti (nevoljni, neritmički, besciljni, brzi i kratki pokreti, koji mijenjaju mjesto
pojave.Sprečavanju govor, hod, i pisanje. Govor je u početku nejasan, pa nerazumljiv i na kraju nestaje, dok
izraz lica postaje iskrivljen i groteskan.
2. Poremećaj ličnosti i ponašanja (depresija, suicidalna ponašanja, afektivni poremecaj, koji se javljaju
istodobno sa motorickim simptomima, a kod nekih simptomi napreduju do psihoza sa deluzijama i
halucinacijama.)
3. Progresivno intelektualno propadanje do demencije (je subkortikalnog tipa, koju karakterise vise
motorickih abnormalnosti a manje jezickih poremecaja u odnosu na kortikalni tip demencije.Karakterise se
psihomotornom usporenoscu, poteskocama u obavljanju kompleksnih zadataka a na drugoj strani jezik,
pamcenje i shvatanje su dugo ocuvani. Kako bolest napreduje, demencija se pokazuje u svojoj kompletnosti,
a za razliku od Alzheimera, cesce se javlja demencija i psihoticnost.)

93
Demencija kod Parkinsonove bolesti
Parkinsonova bolest je ekstrapiramidalna bolest ili bolest bazalnih ganglija, a karakterizira je : rigor,
tremor,bradikinezija ,i ostecenje posturalnih refleksa sa karakterističnim stavom bolesnika (stav poguren, ruke
flektirane u laktovima, adducirane uz tijelo sa siromašnim sinkinetickim pokretima, hod sitnog , lice masno i ukočeno
ko maska).
Demencija u PB se moze uvrstiti u subkortikalne demencije, koju karakterise zaboravnost, usporenost mentalnih
procesa, promjena licnosti, apatija, depresija, osteceno koristenje stecenih znanja.

Demencija kod infekcije virusom humane imunodeficijencije

Infekcija HIV-om je danas problem cijelog svijeta. Prema autopsijskim izvjestajima, 75% pacijenata sa AIDS-om ima
zahvacenost sredinjeg nervnog sistema, a demencija se pojavljuje godisnje oko 15% pacijenata s HIV-om. Razvoj
demencije korelira sa pojavom promjena na mozgu vizualiziranim preko MRI.

DELIRIJ koji nije uzrokovan alkoholom ili ostalim psihoaktivnim supstancama

Akutni reverzibilni mentalni poremećaj sa poremećajem svijesti (što se pogoršava u noćnim satima) , dezorjentacijom
u vremenu i prostoru, rjeđe prema sebi, smušenosti, emocionalnom nestabilnosti, iluzijama, halucinacijama,
sumanostima, često i impulzivnim, nelogicnim nasilnim ponašanjem.
Etiologija: Javlja se cesce kod starijih osoba, i veoma mladih hospitaliziranim bolesnicima. Vecu vjerovatnocu da ce
se razviti delirijum imaju osobe koje u anamnezi imaju vec prelezan delirijum ili ostecenje mozga. Najveci broj
bolesnika se oporavi. Delirij nastaje naglo, traje nekoliko dana a izlaz iz stanja je postepen te se osoba ne sjeća
događaja. U toku delirantne epizode ukoliko se ne liječi može dovesti do perzistentne demencije.
Glavni uzrok nastanka delirijuma jeste poremećaj acetilholinergičkog neurotransmiterskog sistema, naročito u
retikularnoj formaciji što dovodi do sniženja holinergičke aktivnosti. Ovu hipotezu potvrdjuje cinjenica da pojedini
antiholinergicki lijekovi mogu precipitirati delirijum, dalje s godinama dolazi do smanjenja holinergickih rezervi i
fokalnog gubitka acetilholina u Meynertovoj jezgri sto je razlog da je delirijum cesci kod starijih osoba.Abnormalni
prekid u hipotalao-pituitarno-adrenalnoj osi moze igrati ulogu u patofiziologiji delirijuma nakon cerebrovaskularnog
inzulta.
Najčešći uzroci delirija su : konzumiranje psihoaktivnih supstanci, apstinencija, postoperacijska stanja,
antiholinergički lijekovi, ozljede glave, moždani tumori, cerebrovaskularni insult, teski gubici krvi, infekcije,
metabolicki poremecaji, endokrini poremecaji, manjak tiamina itd.
Klinicka slika : opsirnije opisana u pitanju „hitna stanja“, ovdje cemo navesti samo da postoje 2 oblika delirantnog
ponasanja:
-hiperaktivni tip – burno ponašanje, agresivnost, psihomotorni nemir, bolja prognoza
-hipoaktivni tip – ponašanje usporeno i pasivno

Terapija: Pristup takvom pacijentu je objasnjen u pitanju „hitna stanja“. Ovdje cemo navest farmakoloski protokol
lijecenja : hidratacija, osigurati ravnotežu elektrolita i prehranu,za sedaciju daje se haloperidol 2-10 mg (oralno ili
i.m ,svaka 4 sata ili po potrebi,- ako je jos uvijek uznemiren, dat mu nakon 1 h opet,a poslije smirenja predjes na
oralno,dovoljne 2 doze na dan).Kod haloperidola pregledati EKG, nakon i.v ili i.m primjene zbog produzenja QT
intervala.U slučaju jetrene insuficijencije od benzodiazepina daju se oni lijekovi koji se metaboliziraju
glukuronidacijom kao što su lorazepam i oksazepam. Fizičko fiksiranje samo u slučaju izuzetne agresivnosti
prema sebi i prema drugima.Noviji antipsihotici tipa risperidon ili olanzapin vjerovatno su sigurniji od haloperidola,
ali su iskustva sa ovim lijekovima u lijecenju delirijuma ogranicena.

ORGANSKI AMNESTIČKI SINDROMI

Ovaj sindrom uključuje poremećaj svježeg ili starijeg pamćenja dok je neposredno sjećanje očuvano, uz smanjenu
mogucnost ucenja novih cinjenica, i dezorijentaciju u vremenu.U amnestičke sindrome spadaju:
 retrogradna amnezija – osoba se ne sjeća kratkog vremenskog perioda koje je prethodilo gubitku svijesti zbog
oštećenja mozga. Nije došlo do stvaranja engrama opsežnih informacija neposredno prije traume zašto je
potrebno najmanje 20min , koliko traje kratka faza (električna) pamćenja
 anterogradna amnezija – osoba se ne sjeća razdoblja nakon ozljede mozga što je takođe uzrokovano
nesposobnošću stvaranja engrama. Razlikujemo 2 forme: udruzena sa anterogradnom amnezijom i
samostalno. U slucaju udruzenosti, osoba nakon osvjescivanja ima suzenu, sumracnu svijest .Nakon prestanka
sumracne svijesti, moze se utvrditi da bolesnik se ne sjeca perioda neposredno prije ozljede glave (retrogradna)
ali i razdoblja u toku trajanja suzene svijesti (anterogradna).
94
  Wernickeova – Korsakovljev sindrom – uzrok nedostatka tiamina kod hroničnih alkoholičara, karcinoma
GIT-a, AIDS-a.Simptomi: polineuropatija, nistagmus, oštećenje okulogira.U akutnoj fazi : konfuznost,
dezorjentiranost, inkoherentnost. Davanjem preparata tiamina konfuznost i neuroloski simptomi se povlače.
Amnestički sindrom obicno zaostaje zbog oštećenja diencefalona ( dorzomedijalnih jezgara talamusa i
mamilarna tijela) i zavrsnog dijela fornixa, a karakterise se nemogucnoscu upamcivanja novih informacija
odnosno anterogradna i retrogradna amnezija,
 Prolazna globalna amnezija -je uzrokovana tranzitornom ishemijom u irigacijskom podrucju vertebro-
bazilarnog sliva. Moze bit uzrokovana i epileptickim napadima, migrenom, lijekovima. Nastaje naglo nakon
snažnog emocionalnog događaja, karakterizira je konfuznost, ponavljanje stereotipnih pitanja, neregistrovanje
tekućih događaja. Nakon izlaska iz takvog stanja zaostaje amnezija za cijelo to razdoblje tokom napada.Bit
amnestickog poremecaja je anterogradna amnezija, mada moze postojati i retrogradna amnezija za preiktalni
period.
 Konfabulacija – poremećaj pamćenja koje karakteriziraju praznine u sjećanju, zbog nemogucnosti
zadrzavanja vjezih informacija, a one se popunjavaju izmišljenim sadržajem. Bolesnik vjeruje da se događaj
zaista desio i priču iznosi u najmanjim detaljima, u savrseno lucidnom redu, a pri tome je uvjerljiv i moze
ubaciti i sugerirane sadrzaje. Javlja se kod Korsakovljeve psihoze koju prati dezorjentacija u vremenu i
prostoru, te potpuna nemogućnost pamćenja novih informacija ( ne mogu pronaci svoju kucu,sobu ili postelju).
 Amnestički poremećaj vaskularne etiologije – nastaje kao posljedica ishemije u irigacijskom podrucju
talamoperforantnih, interpendukularnih i retromamilarnih arterija. Prilikom obostrane ishemije talamusa,
anterogradna amnezija je vodeci poremecaj. Desnostrana ishemija – otežano pamćenje vizuelnih informacija,
a lijevostrana ishemija – otežano pamćenje verbalnih informacija

Liječenje: pronaci preciznu etiolosku dijagnozu i ukloniti uzrok.

Cilj terapije jeste restitucija ostecenih funkcija, kompenzacija izgubljenih funkcija, optimalizacija rezidualnih
funkcija. Primijenjuje se : trening sa zadacima ucenja -mnesticka pomagala (kalendar, notes, dnevnik),
mnemotehnicke strategije upamcivanja, metode odvojenog ponavljanja serije informacija sa vecim intervalom
odgadjanja u tijeku ucenja uz oslanjanje na rezidualne memorijske funkcije, metoda korekcije pogresaka.

Organski poremećaji izazvani oštećenjem i disfunkcijom mozga i fizičkom bolešću

 organska halucinoza – poremećaj sa trajnim ili povratnim halucinacijama, najčešće vidnim ili slušnim koje
se pojavljuju pri jasnoj svijesti.Moze doci do deluzijske (sumanute) razradbe halucinatornog sadrzaja, ali
sumanutost ne dominira klinickom slikom.U literaturi je oznacena kao „single symptom disorder“,zbog
prisustva samo jednog simptoma.Ovdje hipnagogne halucinacije ne pripadaju! Najcesce nastaju
intoksikacijom preparatima digitalisa, cimetidina, antiaritmicima, antiholinergicima i sedativima.
 organski uvjetovan sumanuti poremećaj – ovaj pormećaj je udružen sa trajnom sumanotošću koje mogu biti
udruzene sa halucinacijama.Moze se javiti kod: lezija temporalnog režnja, limbičkog sistema, bazalnih
ganglija, kortikalnim lezima, povećanjem dopaminergičnog djelovanja i smanjenjem acetilholinergičkog
djelovanja.Mogu se javiti i kod neuroloskih bolesti (Alzheimer, HIV encefalopatija, metahromatska
leukodistrofija, frontotemporalna degeneracija).Deluzije se mogu javiti i kod tumora mozga, mozdanog udara,
epilepsije te multiple skleroze.Od opcezdravstvenih poremecaja tu su: deficijencija b12, folata, bolesti stitne,
paratiroidne, adrenalne zlijezde, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci itd.
Terapija: antipshihotici, antidepresivi, ne treba razuvjeravati niti podupirati bolesnikove sumanotosti.
 organski poremećaji raspoloženja –kao temeljnu manifestaciju u klinickoj slici imaju promjenu u afektu ili
raspolozenju i izrazavaju se u obliku manicnih, depresivnih ili bipolarnih fenomena.
- Manija je često udružena sa bolestima ili ozljedama CNS-a, ima isti kompleks simptoma kao idiopatski
bipolarni poremećaj sa maničnim epizodama, uključujući povišeno raspoloženje, napuhano samopouzdanje,
smanjene potrebe za snom, iritirajuće raspoloženje, hiperaktivnost itd. Gotovo sve fokalne lezije koje uzrokuju
maniju ukljucuju desnu hemisferu- donji frontalni lobus, temporobazilarno podrucje ili
talamicko/peritalamicko podrucje. Degenerativne i infektivne bolesti koje pogadjaju frontalni lobus ili
frontalno-subkortikalne sisteme mogu takodjer izazvati maniju. Ekstrapiramidne bolesti, multipla skleroza,
moždani inzult, trauma, tumori glavni su etiološki faktori maničnog poremećaja.Ovi pacijenti dobro reaguju
na neuroleptičku terapiju. Karbamezapin se daje u slučaju da ne reaguje na Li.
- Depresija nastaje kao posljedica moždanog udara, multiple skleroze, epilepsije, tumora, PB, Huntingtonove
koreje. Bolesnici sa ovim bolestima nemaju samo veći rizik za razvoj depresije, nego i bolesnici sa depresijom
imaju veći rizik da razviju ove bolesti.Postojanje dvosmjerne veze upucuje na postojanje zajednickog
95
 patomehanizma (neurotransmiterske disfunkcije, strukturalne i funkcionalne abnormalnosti, abnormalnosti
razlicitih neuroanatomskih struktura, posebno temporalnih i frontalnih reznjeva.).Komorbiditet ima negativni
uticaj na samu neurolosku bolest tj reflektira losiju prognozu i povecava mortalitet.
Terapija : SIPPS.

Organski anksiozni poremećaj

Poremecaj karakteriziraju simptomi opce anksioznosti i napada panike ili njihove kombinacije i pojavljuju se kao
posljedica organskih mozdanih poremecaja. Vazne uloge u stanju anksioznosti imaju: adrenergicki, noradrenergicki,
serotoninergicki ,GABA transmitorski sistemi te strukture kao amigdalne jezgre, locus coeruleus,nuclei raphe.Strah
nastaje zbog povećanog nivoa adrenalina a ljutnja zbog povećane vrijednosti noradrenalina.
Neuropsihologija anksioznosti:
Amigdale u nekim slucajevima moze proizvesti emocionalni odgovor i prije nego sto centri u kori mozga registruju
pravi razlog nastanka neke reakcije.Amigdala sluzi kao skladiste emocionalne memorije, a u pacijenata s prekinutom
vezom amigdala-prefrontalnih podrucja uocena je slaba funkcija i losa procjena prilikom donosenja odluka.
Etiologija: Moze nastati kao posljedica lezije prefrontalnog, frontalnog područja, temporalnog režnja, bazalnih
ganglija, moždanog udara, Alzheimerove bolesti, PB, epilepsije, MS, tumora.
U liječenju se primjenjuju aknsiolitici.Nelijecena anksioznost je zasigurno negativni cimbenik prognoze oporavka
bolesnika od neuroloskog oboljenja.
Javljaju se simptomi anksioznosti, napadi panike,

Organski poremećaj ličnosti

Iz ostecenja mozga moze da nastane promjena licnosti koja je toliko izrazena da ju zapravo kategorisemo u
POREMECAJE LICNOSTI. Najčešće prouzrokovan traumom glave. Karakteriziran je izrazitim promjenama u crtama
ličnosti, promjene, osjećanja, potrebe i nagone.Najcesce se manifestuje impulzivnim aktivnostima uz apatiju ili
euforiju. Tretman je kompleksan, nuzno je prvo dijelovat na uzrok koji je doveo do ostecenja mozga.Nuzna je podrska
porodice, a za pojedine bolesnike neophodna je i stalna briga za njihove bazicne potrebe.

Postkomocijski sindrom
Komocija predstavlja blagu moždanu ozljedu koja je najcesca od svih traumi mozga. To je prolazni gubitak mozdanih
funkcija sa kratkotrajnim gubitkom svijesti i anterogradnom amnezijom bez neuroloskih sekvela i strukturnih lezija
mozga. Javlja se glavobolja, bol u vratu, vrtoglavica, nesanica, poteškoće sa pamćenjem i koncentracijom, poremećaj
afekta (depresivnost, nervoza, ljutnja), smanjena tolerancija na stres, alkohol i iscrpljenost.
Klinicka slika: U prvim danima bolesnici se zale na losu koncentraciju, zaboravnost, izmjenjen ritam spavanja i
glavobolju, anskiozni su i iritabilni.Nakon mjesec dana tegobe su blaze ali se ipak izdvaja migrena, i smetnje u paznji.
Nakon 3 mjeseca vecina bolesnika se oporavi

41. MENTALNI POREMEĆAJI IZAZVANI PSIHOAKTIVNIM TVARIMA (F10-F19

Psihoaktivne supstance koje se primjenjuju u medicinske svrhe
Psihostimulansi su supstance koje potiču stimulaciju CNS-a. Dovode do uzbuđenja, euforije, uklanjanja
umora,pojačavaju motornu aktivnost, povećavaju krvni pritisak, puls, tjelesnu temperaturu, podižu samopouzdanje,
izazivaju dilataciju zjenice, anoreksiju, povećavaju pažnju i izdržljivost. Psihostimulansi pospešuju funkciju CNS-a
tako što povećavaju koncetraciju ekscitatorskih neurotransmitera noradrenalina, dopamina, serotonina na
sinaptičkoj pukotini.
Prirodni psihostimulsi su: kofein, nikotin, kakao, khat, adrenalin itd. Sintetički psihostimulsi su: pseudoefedrin,
dietilpropion,metilfenidat. Ilegalno proizvedena sredstva su speed ili amfetamin sulfat, metamfetamin, MDMA
(ecstasy).
Svi psihostimulsi su podjeljeni u 3 grupe:
a) simpatomimetike (amfitamin, metamfetamin,deksamfetamin)
b) derivate ksantina (kofein, teofilin)
c) ostale psihostimulanse ili nootropike (piracetam, oksiracetam)
Psihomotoricni stimulansi (amfetamin, kofein ,kokain itd) uzrokuju uzbudjenje, euforiju, uklanjaju umor, pojacavaju
motoricku aktivnost, povisuju krvni pritisak, tjelesnu temperature, frekvencu srca i disanja. Za razliku od njih
96
psihomematici ( halucinogeni) kao što su lizergična kiselina – LSD - dovode do promjene mišljenja, raspoloženja,
uzimaju se radi postizanja „high stanja“ tj povišenog raspoloženja.
Klinička primjena psihostimulansa :
- liječenje deficita pažnje (hiperreaktivnosti) kod djece i adolescenata
- Depresije koja ne reaguje na druge oblike liječenja
- Umor kod osoba sa MS-om
- Kratkotrajno za liječenje debljine
- U nekih bolesnika u liječenju astme.
Ne smiju ih uzimati bolesnici sa tegobama KVS, hipertireozom, psihotični bolesnici ili oni sa shizofrenijom.
Neželjni učinci psihostimulansa:
- psihička i fizička ovisnost
- snažne vidne i slušne halucinacije
- paranoja, napad panike
- nesanica, vrtoglavica, glavobolja
- tremor, agresija
- hipertenzija, bol u prsima, tahikardija
- anoreksija, suha usta, mučnina, povraćanje.

1.Amfetamin ( speed, zinabr) - efekti :

- Ubrzava srčani ritam
- Povišava krvni pritisak
- Povećava temperaturu
- Dilatira zjenice
- Uzrokuje anoreksiju
- Pojačava samopouzdanje
- Ubrzava govor
- Uzrokuje agresivnost i razdražljivost

Nakon dužeg uzimanja mogu se javiti vidne i slušne halucinacije , psihotično ponašanje, paranoidne
deluzije.Simptomi prolaze nekoliko dana nakon prestanka uzimanja rijetko izazivaju smrt zbog predoziranja.
Također nakon dužeg vremena mogu dovesti do smanjenja libida.

2.Metilfenidat se koristi u liječenju ADHD-a kod djece i adolescenata (alternativa je deksamfetamin).

U dozi od 5 mg može se primijeniti radi diferenciranja depresije ( promjena raspoloženja i kognitivnih sposobnosti)
od demencije ( neće doći do promjene raspoloženja i kognitivnih sposobnosti) u ranoj fazi bolesti. Uglavnom se
dobro podnosi a nuspojave su blage. Simptomi predoziranje su slični simptomima amfetamina/metamfetamina
3.Atomoksetin služi za liječenje deficita pažnje i poremećaja hiperaktivnosti djece i odraslih. Neželjeni efekti :
anoreksija, suhoća usta, mučnina, povraćanje, bolovi u trbuhu, palpitacije, tahikardija, povišenje krvnog
pritiska,glavobolja, nesanica.. Ne smije se uzimati sa inhibitorima MAO ili kod bolesnika sa glaukomom zatvorenog
ugla. Simptomi predoziranja : somnolencija, razdražljivost , hiperaktivnost, GIT poremećaji.. Ne izaziva euforiju i
ovisnost.

4.Modafinil se koristi za liječenje dnevne pospanosti uzrokavne narkolepsijom i sindroma noćne apneje.

97
5.Metamfetamin može uzrokovati iritabilnost, nervozu , nesanicu, konfuziju, tremor, agresiju,hipertermije i
konvulzije. Također može uzrokovati bol u brsima i hipertenziju koja može dovesti do KVS kolapsa i smrti. Nakon
dugotrajne upotrebe može dovesti do sipmtoma nalik shizofreniji, halucinacija, napada panike, paranoje, epi napada
i psihoze.
Zloupotreba i ovisnost :
O zloupotrebi se govori kada osoba uzima neku supstancu, ali nema znakove psihičke i fizičke ovisnosti, niti krši
društvene norme. A kada govorimo o ovisnosti podrazumjeva se stalna upotreba i stalno bavljenje sa drogom i kao
posljedica toga nastaju oštećenja stalnim uzimanjem, kao i potrebu da se prestane sa uzimanjem droge.
Ovisnost može biti:
- psihička - obilježena je zadovoljstvom i željom za ponovnim uzimanjem droge. Nema znakova apstinencije,ali
razvija se tolerancija (tj vreme izmedju uzimanje droge se sve više smanjuje,a količina progresivno povećeva da bi
se postigao isti učinak kao na početku sa malom dozom (kokain, marihuana, LSD).
- fizička – definiria kao stanje prilagodbe na drogu praćeno razvojem tolerancije, sindromom sustezanja ili
apstinencijskim sindromom.
Na razvoj ovisnosti utiču :
- crte ličnosti ( sramežljive osobe, povučene,anksiozne , bez samopuzdanja)
- psihosocialni činioci (socijalna izolacija, stres, disfunkcija života ili životnog razdoblja, nemoć da se
postigne cilj)
- genetika ( naročito kod ovisnosti o alkoholu)
- ovisnici imaju veću sklonost kod razvoja poremećaja raspoloženja, velike depresivne epizode,anksiolitičkog
poremećaja, poremećaja ličnosti ( antisocijalni poremećaj ličnosti).
Vrste ovisnosti:
- OVISNOST O ALKOHOLU
- OVISNOST OPIJATNOG TIPA
- OVISNOST BARBITURATNOG TIPA
- OVISNOST O KANABISU (marihuani)
- OVISNOST KOKAINSKOG TIPA
- OVISNOST AMFETAMINSKOG TIPA
- OVISNOST HALUCINOGENOG TIPA
- OVISNOST O FENILCIKLIDINU (PCP)
- OVISNOST O HLAPČKIVIM OTAPALIMA (lepilima)
- OVISNOST KOFEINSKOG TIPA
- OVISNOST NIKOTINSKOG TIPA

-OVISNOST O ALKOHOLU – dugotrajno konzumiranje velike količine alkohola, što dovodi do poremećaja
radnog i društvenog funkcionisanja, devijantnog ponašanja, poremećaja odnosa u porodici, tjelesnih ozljeda zbog
pijanstva, brojnih hospitalizacija zbog delirijum tremensa i oboljenja koje uzrokuju alkohol ( ciroza jetre, bolesnici
postaju tupi i razvija se lepršajući tremor ruku = ASTERIXIS). Alkoholičari se prepoznaju tek kada pokazuju
znakove teške ovisnosti.
Alkoholizam je hronična bolest sa postepenim početkom, nosi rizik psihičke i fizičke ovisnosti s teškim
apstinencijskim sindromom.

98
Alkohol se apsorbira iz tankog crijeva u krvotok, tu se nagomilava jer se znatno brže aprorbira nego što se izlučuje
putem znoja, urina, izdahnutog zraka ( 10-20%) ili što se oksidira do Co2 i H2O (5-10 ml/h) . Svaki ml alkohola
daje 7 kcal.
Glavni učinak alkohola je : DEPRESIJA CNS-a.
50 mg/dL u krvi – sedacija, mirnoća ili blaga euforija
50-150 mg/dL u krvi – poremećaj koordinacije pokreta
150-200 mg/dL u krvi – intoksikacija, znaci delirija
300-400 mg/dl u krvi – gubitak svijesti
Više od 500 mg/dL - smrtonosna koncetracija i tada su već vidljivi početni znaci intoksikacije.
Zakonski dozvoljeno 100 mg/dL – mjeri se u izdahnutom zraku, rjeđe u krvi..
Postoje dva oblika ovisnosti:
A) GUDBITAK MOGUĆNOSTI KONTROLE (psihička ovisnost, bolesnik popije jednu čašu alkoholnog pića
I ne može prestati da pije)
B) GUBITAK MOGUĆNOSTI APSTINENCIJE (fizička ovisnost) – bolesnik kod koga već u prvom danu po
prestanku pijenja dolazi do pojave znakova apstinencije.

ALKOHOLIČARI:
- alfa alkoholičari – alkohol im služi da ukloni tjelesne ili duševne poteškoće, nema fizičke niti psihičke
ovisnosti.
- Beta alkoholičari – nema fizičke niti psihičke ovisnosti,ali postoje posljedice pijenja (gastritis, ciroza jetre,
polineuropatija)
- Gama alkoholičari – ima psihička ovisnost,ali ne i fizička ( tj ne može kontrolirati količinu,ali može
apstinirati a da se pri tome ne pojave simptomi apstinencije). Već se razvija tolerancija prema alkoholu.
- Delta alkoholičari – stalno su pod uticajem alkohola,postoji psihička i fizička ovisnost, kao i tolerancija
- Epsilon alkoholičari – povremeno piju
- Zeta alkoholičari – povremeno piju, a već pri maloj količini alkohola imaju smetnje u ponašanju ( agresija)
Poremećaji izazvan alkoholom :
- akutna intoksikacija – akutno pijanstvo zavisi od brzine unošenja alkohola, vrste alkohola, tjelesne mase,
brzine apsorpcije. Nastaje kada osoba popije veću količinu alkohola u kratkom vremenskom periodu ( nekoliko
sati). Mogu biti ratoborni,euforični,depresivni,nepromišljeni..
- patološka intoksikacija – ekstremna pobuđenost, agresivno ponašanje bez mogućnosti kontrole i zapadaju u
ovo stanje već nakon ingestije male količine alkohola. Epizoda traje nekoliko minuta ili sati poslije čega slijedi san i
amnezija.
- apstinencijski sindrom – nekoliko sati ili dana po prestanku pijenja javlja se tremor, slabost, nesanica,
tegobe GIT-a, znojenje, anksioznost, kod nekih alkoholičara epilepsija tj GRAND – MAL napadi (obično 2 u
kratkom period – alkoholna epilepsija, povišenje tjelesne temperature loš prognostički znak koji vodi ka delirijumu)
- psihotonični poremećaj sa deluzijama ili halucinacijama – stanje nalik na shizofreniju bez poremećaja
mišljenja i bolesnik je svjestan da su halucinacije posljedica pijenja. Simptomi su vidne iluzije ili halucinacije često
prijeteće, bolesnik je uplašen. Pojava ovog sindroma obično prethodi delirium tremensu. Terapija: neuroleptici ,
oporavak traje 1 do 3 sedmice.
99
- delirijum tremens - posljedica sustezanja ili intoksikacije počinje napadima anksioznosti, smušenošću,
zastrašujući snovi, preznojavanje, dezorijentacija, smetnje u govoru, ubrzanje pulsa, povišenje tjelesne temperature,
strah, halucinacije, iluzije, grubi tremor ruku koji se može prošiti na glavu.
a) umjereni delirij – puls 100-120/min, povišena tt do 37,8 C, preznojavanje
b) težak delirij – puls preko 120/min, povišena tt preko 37,8 C, naglašeni nemir
U početku se javljaju kratkotrajne halucinacije i noćne iluzije uz strah i nemir. Zbog poremećaja vestibularnog
sistema bolesnik je uvjeren da se miče pod, padaju zidovi,soba se okreće. Prisutna je i ataksija .Delirij naglo
nastaje,akutna faza traje od 2 do 10 dana, izlazak je postepan.
- amnestički sindrom – poteškoće sa pamćenjem, učenjem i prisjećanjem. Dolazi do poremećaja u socijalnom
i radnom funkcionisanju.
- pormećaj raspoloženja – depresija, gubitak interesa za aktivnosti koje su prije bile izvor zadovoljstva
- anksiozni poremećaj – napetost sve do napada panike
- seksualne disfunkcije – često prisutne kao posljedica nesporazuma u partnerskim odnosima
- Korsakovljev sindrom – obilježen teškim poremećajem svježeg sjećanja koji se često kompenzira
konfabulacijama, poteškoćama u učenju i prisjećanju te smetnjama u socijalnom funkcionisanju. Sindrom nastaje
kao posljedica pretjeranog pijenja,pothranjenoscu i deficita tiamina. Prognoza je loša naročito ako se razvije
Wernickeova bolest (encefalopatija) sa tjelesnim tegoba tj. polineuropatijom, ataksijom, okularnom paralizom,
nistagmusom uz anterogradnu i retrogradnu amneziju koje zaostaju i nakon davanja preparata tiamina.
Wernieckeova bolest počinje naglo, a nastavlja se na neku akutnu tjelesnu bolest ( febrilno stanje, TBC,..) . Bolest
nastaje zbog deficit vitamina B1, I ako se odmah liječi dovoljno visokim dozama tiamina mogu se izbjeći psihički
poremećaji koji su isti kao u Korsakovljevom sindromu.
Organska oštećenja kao posljedica alkoholizma:
- oštećenje mozga
- cioza jetre
- periferna neuropatija
- oštećenje kože
- kardiomiopatija sa aritmijama
- gastritis, ulkus
- upala gušterače, štitnjače, nadbubrežnih žlijezda,testisa
- hipoglikemija
- hepatička koma
- Zieveov sindrom
Liječenje :
- prepoznati problem
- motivirati pacijenta na liječenje
Bolničko liječenje
Pri prvim znakovima sustezanja uputiti u bolnicu.

100
 Kod delirijuma održati ravnotežu tekućine, elektrolita, dati infuziju velike doze vitC, vitB, vitB1. Od lijekova:
lorazepam, hlordiazepoksid. Bitna je psihološka podrška jer delirantni alkoholičari uglavnom imaju razorene odnose
sa porodicom i okolinom.
Ambulantno liječenje
Glavni lijekovi su benzodiazepini. Izolirane konvulzije ne zahtijevaju liječenje dok ponavljajuće se tretiraju sa 1-3
doze benzodiazepama intravenski. Liječenje se sastoji u sustezanju od alkohola, nadoknadom vitamina i elektrolita,
te nastojati promijeniti bolesnikovo ponašanje i objasniti mu da je liječenje od alkoholizma težak proces i da se
moraju pridržavati plana liječenja.
Intravenska terapija ANTABUSOM (disulfiramom) , korisna za održavanje apstinencijskog sindroma jer ukoliko
se kombinuje sa alkoholom izaziva jake tegobe koje traju 1-3 sata zbog nagomilavanja razgradnog produkta
alkohola „acetaldehida“ tj dovodi do crvenila lica, konjuktiva, pulsiranja, glavobolje, hipotenzije, vrtoglavice,
nesvjestice, tahikardije, hiperpneje, preznojavanja, mučnine, povraćanja – daje se bolesniku koji je u 4-5 danu
apstinencije kada veoma lako nalazi razlog za dalje pijenje i gubi kontrolu. Rijetko koji bolesnik će riskirati pijenje
dok uzima antabus terapiju. Antabus je kontraindiciran u terapiji trudnica i bolesnika sa srčanom manom. Citrirani
kalcijev karbamid – primjenjuje se na isti način kao antabus. Ima mnogo blažu reakciju saalkoholom,a li se brže
resorbira i izlučuje.
Psihoterapija – bazira se na ranom otkrivanju bolesti, kada još nije došlo do pretjeranog opijanja, razdora u
porodici i društvu. Traje 6-8 sedmica. Može biti: grupna(najčešća), individualna, porodična, kognitivno –
bihevioralna(cilj ove terapije je opservirati ponašanje pijenja više nego psihičke probleme nastale pijenjem). Cilj je
suočavanje sa problemom kroz priče članova iz grupe s istim problemom, osigurava trijezne prijatelje, mjesto za
druženje da nije gostionica, te možda najbitnije da pomažući drugima u grupi stiče samopouzdanje, sigurnost koja se
ranije pronalazila samo u alkoholu.
-OVISNOST OPIJATNOG TIPA
U ovu skupinu spadaju morfin, heroin, kodein, peptidin, metadon i dipipanon. U medicini se opijati primjenjuju radi
smanjenja boli. Obično se zloupotrebljavaju zbog njihova euforičnog učinka, osobito kad se uzimaju intravenski.
Dovode do jake fizičke i psihičke ovisnosti te progresivne tolerancije.
Simptomi intoksikacije i sustezanja :
Akutnu intoksikaciju opisuje- crvenilo lica, euforija, svrbež kože, hipotenzija, bradikardija, snižena tjelesna
temperatura, snižen broj i dubina disanja,mioza,omamljenost.
Simptomi sustezanja: tahipnea(više od 16 u min), zijevanje, znojenje, iscjedak iz nosa, piloerekcijja (guščja koža),
tremor, mišićni grčevi sa bolovima, bolovi u kostima, valovi toplote i hladnoće, midrijaza,anoreksija. Simptomi se
pojavljuju 4 do 6h nakon sustezanja i dostižu vrhunac 36 do 72 h kod ovisnika o heroinu.
Ovisnost o opijatima dovodi do :
Plućnih problema : aspiracijska pneumonia, apsces pluća, septička pulmonalna embolija, atelektaza i plućna
fibroza (zbog supstanci koje se dodaju u heroin : puder,brašno,šećer..) . Ovisnici o heroinu imaju smanjen vitalni
kapacitet i difuzijski kapacitet. Podložni su plućnim infekcijama jer često puše više od kutije cigareta dnevno.
Jetrenih : česti su virusni hepatitisi
Mišićno – koštanih : osteomijelitis (obično u lumbalnoj kičmi zbog hematogene infekcije iz nesterilne injekcije) i
myositis ossificans („narkomanski lakat“ – kalcifikacijom mišićnih vlakana zbog oštećenja prilikom uboda igle)
Imunološke abnormalnosti : Hipergamaglobulinemija IgG i IgM, povećan rizik za AIDS kod intravenskih
ovisnika. Poremećeni imunološki status može dovesti do splenomegalije,artralgije, artritis, nefritis..
Neurološki poremećaji : toksična ambliopija (zbog kinina u heroinu) ,transverzalni mijelitis,neuropatije, Guillain –
Barreov sindrom, cerebralne komplikacije zbog bakterijskog endokarditisa,tetanusa i virusnog hepatitisa.
101
Ostale komplikacije : supkutani apscesi, celulitisi, limfadenitisi, flebitis od kontaminiranih igala, kožni čirevi na
raznim lokacijama.
Terapija:
Uputiti ovisnika u specijaliziranu ustanovu i da bi propisivanje opijatnog lijeka bilo legalno mora se utvrditi
postojanje fizičke ovisnosti – jer na ilegalno tržište dolaze mješavine sa malom količinom heroina pa se nije
konzumirala dovoljna količina heroina da bi se izazvala fizička ovisnost.
Kod akutne intoksikacije (predoziranja) dati intravenski opijatni antagonist NALOKSON 0,4-0,8 mg , te
hospitalizacija najmanje 24h da ne bi nastala depresija disanja, edem. Kod bolesnika koji su izgubili svijest znog
opijata dolazi do naglog oporavka odmah nakon aplikacije antagonista.
Kod opijatnog sindroma sustezanja – bolesnici doživljavaju veoma neugodne simptome ali ne ugrožavaju život.
Danas se vrši supstitucija metadonom u najmanjoj dozi koja može spriječiti najteže simptome sustezanja ( uglavnom
je to 20mg na dan). Kada se ustanovi odgovarajuća doza treba je postepeno smanjivati ali ne više od 20 % na dan.
Može se dati 500-1000mg hloralhidrata per os da bi se olakšalo spavanje. Akutni znakovi sustezanja obično prolaze
nakon 7 do 10 dana ali mjesecima se bolesnici žale na slabost, nesanicu i anksioznost.
Sustezanje od metadona – slično heroinskom ali nastaje postupnije 36 do 72 h nakon prekida uzimanja droge.
Praćeno dubokim mišićnim bolovima i bolovima u kostima. Naročito težak sindrom sustezanja se razvija kod
bolesnika koji dolaze iz programa održavanja metadonom jer očino primaju visoke doze i to do 100 mg na dan. Prvo
treba smanjiti dozu na 60mg na dan tokom nekoliko sedmica a zatim pokušati potpunu detoksifikaciju. Klonidin
može biti koristan kod sustezanja od metadona.
Terapija hronične ovisnosti
Metadon – blokira učinke heroina i olakšava „glad za drogom“, nekima je pomogao a nekim baš i ne, štaviše
NALTREKSON – oralni antagonist opijata, mnogi izbjegavaju, uzimaju samo jako motivisani ovisnici.
TERAPIJSKA ZAJEDNICA (KOMUNA) – 15mj. tu ovisnici usvajaju nov način života.

-TRUDNOĆA I OVISNOST
Heroin – prolazi placentu pa tako trudnica i fetus postaju ovisni, a novorođenče je smanjene porođajne mase,
nemirno, vrištavog plača, ima konvulzije i tremor. Obično su preuranjeno rođeni.
Trudnice se stabiliziraju metadonom – može bez problema da doji – jer se u mlijeku nalaze minimalne količine
opijata. Za fetus bi bolja bila apstinencija ali iskustva pokazuju da se majke vrlo brzo vraćaju heroinu.
-OVISNOST BARBITURATNOG TIPA
Izazivaju benzodiazepini, uzimaju se oralno, (naročito Siazepan), bolesnicima daju osjećaj smirenja (olakšavajući
GABA funkcije mozga), brzo dovode do psihičke ovisnosti (brže nego kod opioida) već nakon nekoliko sedmica
uzimanja, ali i fizičke kad se uzimaju MJESEC DANA U DOZI ZNATNO VEĆOJ OD PREPORUČENE
TERAPIJSKE (4-20X veće). Barbiturati I alkohol su vrlo slični po sindromu ovisnosti, sustezanja I hronične
intoksikacije.
Simptomi:
bolesnici djeluju kao da su „pijani“
nejasno usporeno govore
poremećaj mišljenja, rasuđivanja, pamćenja, pažnje
tupost, pospanost, emocionalna labilnost

102
nistagmus prilikom gledanja prema naprijed, + Romberg
česti padovi, sužene zjenice
može doći do depresije disanja – smrti
SPORO MIŠLJENJE + NEJASAN GOVOR + MODRICE NA UDOVIMA = odmah sumnja

-OVISNOST O SEDATIVIMA
Simptomi sustezanja-ima veliku smrtnost, slični su jako delirijum tremensu pa se treba sprovoditi u bolnici, počinju
već nakon 1.dana, maksimalna izraženost 7.dana, a traju otprilike 14dana.
1.dana: nemir
Tremor – se sve više pojačava
Slabost
2.dana : tremor postaje naglašeniji
Pojačani tetivni refleksi
Slabost
3.dana: nesanica
Konvulzija
Konfuzija
Zastrašujuće vidne i slušne halucinacije
Dehidratacija
Na žalost u velikoj mjeri sami liječnici dovode do ove ovisnosti – zbog čestog i dugotrajnog propisivanja i uzimanja
ovih lijekova.
Terapija : Kod sustezanja :
vratiti pacijenta na uzimanje njegove uobičajene doze prema kazivanju samog pacijenta što je često netačna doza (
pa ako i dalje postoji nemir – dozu treba povećati, a ako se javi nistagmus, pospanost – dozu treba smanjiti ) i tu
dozu davati 2-3 dana, pa je narednih dana postepeno smanjivati za 10%. Pacijenta pomno pratiti prva 72 sata.
Izbjegavati ostale sedative I psihotropne lijekove.

-OVISNOST O KANABISU (MARIHUANI)

Biljka Cannabis sativa konzumira se sušena kao marihuana ili trava, uobičajen način konzumacije je u obliku
cigareta ili kao hašiš.
Najmoćnija supstanca u sastavu je DELTA – 1 – TETRA – HIDRO – KANABINOL
Dovodi do PSIHIČKE OVISNOSTI, ali ne i do fizičke ( tjelesne ovisnosti tj.nema znakova apstinencije prestankom
uzimanja)
Glavni problemi konzumacije nisu toksikološki, (tj. ne dovodi do oštećenja u organizmu značajnog ni kod
dugogodišnjih konzumanata koji se uzimaju u velikoj količini ) , nego problemi su socijalni (smanjena
komunikativnost) , moralni, ekonomski.

103
Simptomi : Djeluje tako što dovodi do „high“ stanja tj.stanja unutrašnje radosti, slobodnih ideja nad kojima nema
nadzora, vrijeme, boje I specijalna percepcija su iskrivljeni I pojačani , snižene su komunikacijske I motoričke
sposobnosti , teškoće u percepciji dubine (opasnost u saobraćaju).
Panične reakcije – kod nekih novih konzumanata smanjena sposobnost komunikacije, smanjena razina testosterona.
Terapija: Pomoći konzumentu da drugačije percipira život, obaveze, i situaciju u kojoj se nalazi.

-OVISNOST O KOKAINU (psihostimulans)

Je psihička, ALI DUBOKA I SNAŽNA, nema fizičke ovisnosti niti znakova apstinencijskog sindroma.
Kokain blokira unos dopamina u presinaptički završetak i tako povećava izvanstaničnu koncentraciju dopamina i
stimuliše CNS. Dovodi do „high“ stanja (euforije, povećanje snage, povećanje energije, ideje veličine)
Pri većim dozama može doći do pojave paranoidnih ideja (obično su praćene agresivnim ponašanjem) i sumanutosti,
vidnih halucinacija „kokainske buhe“, i slušne halucinacije,nema inhibicije seksualnog ponašanja,
Konzumira se intravenski, šmrkanjem (može dovesti do perforacije nosnog septuma), pušenjem (popularno je
pušenje slobodne kokainske baze – jedna verzija naziva se KREK „crack“) = u tom obliku drži se iznad plamena, a
dim udiše, često nastaju eksplozije i opekotine.
Kokain ima izuzetno kratko vrijeme djelovanja pa ga neki unose svakih 10 – 15 min, pa rijetko dovodi do akutne
intoksikacije (predoziranja.u tp.barbiturati tj.intravenski diazepan). Predoziranje dovodi do tremora, konvulzije,
delirija, kolapsa respiratornog sistema.
Kokain ima toksične učinke na srce i respiratorni sistem. Dovodi do: tahikardije, hipertenzije, tahipnee, grčenja
mišića, maksimalna dilatacija zjenica, ekstremne nervoze, agresije, halucinacija, paranoje.
Terapija: triciklični antidepresivi (kada je i žudnja za kokainom izuzetno jaka)- po prestanku konzumiranja kokaina
razvija se depresija), antipsihotici; psihološka i socijalna podrška ; bolničko liječenje (kod teških ovisnika).

-OVISNOST AMFETAMINSKOG TIPA- (psihostimulans)

Je psihička ovisnost o stimulansima CNS-a, (koji povećava budnost , povećava pažnju, povećava koncentraciju,
povećava psihičku i fizičku E) i sredstvima za mršavljenje. Za razliku od kokaina I većine drugih stimulansa CNS-a
amfetamini induciraju toleranciju koja se razvija sporo, ali progresivno povećanje doze dovodi do podnošenja I
nekoliko stotina puta većih doza od početne. Čak I masivne doze su rijetko smrtonosne.
Trajno uzimanje visokih doza može da dovede do:
STANJA ANKSIOZNOSTI (uplašenost, drhtavica)
AMFETAMINSKE PSIHOZE (osoba pogrešno interpretira postupke drugih, nerealno je sumnjičava, halucinira)
SINDROM ISCRPLJENOSTI (umor, pospanost)
PRODUŽENE DEPRESIJE (suicidalnost, suicidalni rizik)
PARANOIDNE PSIHOZE (paranoidne sumanutosti proganjanja,ideje odnosa I osjećaj omnipotencije)
Najizraženiji simptomi nestaju nakon nekoliko dana ili sedmica, ali određeni stepen konfuzije I gubitka pamćenja ,
kao I sumanute ideje mogu opstati mjesecima.
Terapija: antidepresivi (liječenje umora, depresije, pospanosti). Antipsihotici (liječenje akutnog psihotičnog stanja
sa paranoidalnom sumanutošću, vidnim i slušnim halucinacijama).

104
-OVISNOST HALUCINOGENOG TIPA (psihostimulans)
Psihički znakovi uzimanja halucinogena registruju se nakon 2 h a traju od 8 do 14 h u obliku pozitivnog
raspoloženja, s osjećajem euforije, socijabilnosti I intimnosti. Distorzija senzorne percdepcije je najznačajnije
iskustvo koje ovisnici registruju. Glavne opasnosti za pojedinca su psihički učinci I poremećaj prosudbe koji mogu
dovesi do opasnih odluka I mogu uzrokovati nesreće.
Halucinogeni su supstituenti amfetamina npr lizergična kiselina ili dietil – amfetamin (LSD) ,metilen – dioksi –
amfetamin (MDA) ; 3,4 metil – endioksi – metamfetamin – „ecstazy“, Meskalin.
Konzumiraju se u tabletama ili kapsulama od 120mg
Dovode do:
povećanje f srca, povećanje krvnog tlaka – aritmija, cerebrovaskularni inzult =smrt
promjena raspoloženja od euforije do depresije, tjeskobe ( nepredvidivo ponašanje opasno po okolinu i pacijenta)
ecstasy (MDMA) – smanjenje apetita, znojenje, tahikardija
rijetko prave halucinacije, ali doživljaj kretanja, distorzija vlastitog tjelesnog izgleda, osjećaj postojanja izvan
vlastitog tijela – panika
iskrivljena percepcija
hipertermija
Kod nekih nakon uzimanja (posebno LSD-a) – javljaju se simptomi perzistirajućeg psihotičnog stanja i 6-12 mj. od
prestanka uzimanja „flashback“ fenomen (ponovno preživljavanje) sa vidnim iluzijama, halucinacijama,
iskrivljenom percepcijom vremena, prostora, slike o sebi. Takve episode može potaknuti uzimanje mariguane ,
alkohola ili barbiturate, stres, umor , ili mogu nastati bez vidljivog razloga.
Terapija: Barbiturati kratkog djelovanja „diazepam“. Korisne su češće seanse I uspotava bliskih odnosa.
-OVISNOST O FENIL-CIKLIDINU (PCP) – anestetik
Uobičajeni način konzumacije je prskanje po cigaretama (od nikotina, marihuane, mente, lista peršuna), a može se i
piti.
Antagonist je N-metil-D-aspartat receptora (NMDA).
Dovodi do:
euforije, analgezije do anestezije prstiju (naročito nožnih) , nakon toga anksioznost
Pri većim dozama :
konzument ne reaguje na vanjske podražaje
povećan tonus muskulature, mioklonički trzaji
ROTATORNI NISTAGMUS – dg.
Hipertenzija, konvulzija, koma – smrt
Psihotično stanje sa sumanutošću, napadi anksioznosti, promjenjivo raspoloženje
Nasilni zločini, stravične priče
Terapija: konvulzija-DIAZEPAM
Psihoza – ANTIPSIHOTICI
Izbjegavati klorpromazin jer dovodi do povećanja antiholinergičkog djelovanja fenilciklidina.
105
-OVISNOST O HLAPLJIVIM OTAPALIMA (LJEPILIMA)
Ljepila su: HIDROKARBONATI (alifatski, aromatski, hlor), KETONI I ACETATI
Ovisnost je psihička, a djelovanje slično alkoholu tj. dovodi do povećane propusnosti membrane živčanih stanica(
povećanje GABA funkcija CNS-a) što dovodi do prolazne stimulacije, euforije, pa depresije i sna. Dovodi do:
vrtoglavice, omamljenosti, nejasnog govora, nestabilnost pri hodu(akutni simptomi), zatim se javlja sneno high
stanje, emocionalna labilnosti, poremećaj mišljenja, psihomotorike, dezorjentacije u vremenu i prostoru.
Tolerancija I ovisnost mogus e razviti ako osoba konzumira otapala redovno, ali nema znakova sustezanja.
Komplikacije:
Može da dovede do: zatajivanja jetre, bubrega, oštećenja mozga, srčane aritmije, respiratornog aresta-smrti.
Dg : akutna intoksikacija – ljepilo na rukama, odjeći, licu, miris na ljepilo pri izdisaju , DEZORJENTACIJA U
VREMENU I PROSTORU. Kod hroničnih konzumenata – otisak vrećice na licu. Često te osobe konzumiraju i
dr.droge
Terapija : edukacija, raditi na povećanju samopouzdanja, statusa u društvu, porodici.

-OVISNOST KOFEINSKOG TIPA (psihostimulans)

Ovisnost o supstancama KOFEIN, TEOFILIN, TEOBROMIN, METIL – KSANTIN – sve se nalaze u kafi, čaju,
čokoladi, koli
Efekti : povećanje frekvence srca, proširuju bronhe, povećava koncentraciju, povećava budnost, povećava pažnju,
povećava se psihomotorna aktivnost, povećana aktivnost hormona, neurotransmitera (adrenalin, noradrenalin),
inhibiraju adenozinske receptore, povećava se diureza
visoka doza – insomnija, tremor
sustezanje = glavobolja, povećana potreba za snom, iritabilnost – traje 24 – 72 sata
Terapija : dekofenizirani napitci, psihoedukacija
-OVISNOST NIKOTINSKOG TIPA (psihostimulans) - najzastupljeniji uz kofeinski tip
Preko pušenja cigareta, lule, žvakanje ili šmrkanje nikotina iz biljke NIKOTIANA TABACUM – vrhunac
djelovanja 30 – 60 minuta nakon konzumiranja.
Djeluje na CNS i PNS, povećana sekrecija želudca, povećana razgradnja kateholamina, povećava pažnju, povećava
koncentraciju, povećana budnost, smanjen apetit.
Sustezanje – povećana iritabilnost, povećan apetit, smanjenje pažnje i koncentracije
INTENZIVNA ŽUDNJA – kako pronaći cigarete i razlog za nastavak pušenja počinju nekoliko h nakon prestanka,
traju 7 dana, a ŽUDNJA više sedmica.
Posljedica : bolesti KVS, RS, Ca – pluća, dušnika, usne šupljine
Terapija: programi (psihoedukacija, kognitivno – bihevioralna terapija, kod motivisanih ovisnika), denikotizirane
cigarete, nikotinske žvake, antidepresivi (često depresija kod naglog prekida – pa u prvim tjednima apstinencije
KLONIDIN I AGONIST ALFA 2 RECEPTORA).

42. ŠIZOFRENIJA(SHIZOFRENIJA) F20-F29

106
Shizofreniju i srodne poremecaje (F20, F21) karakterisu psihoticni simptomi kao sto su sumanutost i halucinacije.U
shizofreniji bolesnik pati od psihoticnih simptoma i funkcionalnog umanjenja, dok u sumanutim poremecajima
bolesnik dozivljava sumanutosti ali nema dokaza za halucinacije i druge simptome shizofrenije.
Prvi djetaljniji opis je dao Pinel 1809., medju prvima koji su opisali više bolesnika jeste Emil Kreapelin, koji je 1893.
nazvao bolest „ dementia praecox (mladalačko ludilo)“. Nakon njega Bleuler je 1911. naziv promijenio u shizophrenia
( rascjep duše).

Epidemiologija: Shizofrenija se javlja 1:100 živorođene djece. Shizofreni bolesnici umiru ranije zbog suicida, ali i
raznih pridruženih bolesti. Zbog dugotajnog uzimanja psihofarmaka, javljaju se metabolički poremećaji, pretilosti,
KV – bolesti, dijabetes (kao nuspojave pojedinih antipsihotika). Ovi bolesnici su često pušači. Bolest uglavnom
počinje između 18 – 22 godine. Kod ženskog spola i ranije, a podatak prve hospitalizacije kasni za realnim
početkom bolesti za više od 5 godina.

SHIZOFRENIJA JE TEŠKA BOLEST KOJA SE MANIFESTIRA KROZ :

 iskrivljeno doživljavanje života i iskrivljena percepcija života

 iskrivljeno doživljavanje sebe i svijeta oko sebe
 poremećajem mišljenja po formi i sadržaju
 poremećajem afektivnog života i asocijacije
 sve to dovodi do smušenosti, košmara, disociranosti, bizarnosti – te do ozbiljnog poremećaja funkcionisanja

Shizofrenija prolazi kroz faze :

 faza egzacerebacije ( prva epizoda i recidivi) – tad su simptomi akutni,bolesnik se teško nosi i jako je angažiran
oko halucinacija i sumanosti. Misaoni otok je jako rasplinut „ salata od riječi“, ponašanje bizarno.
 faza hronicifiranja ( remisija) – simptomi su manje akutni, bolesnik se s njima lakše nosi, sjećanje na stanje
akutne psihotoničnosti je košmarno, izbjegavaju i govoriti o tome,ali ističu da im je bilo teško.

Etiologija shizofrenije:

 genetički faktori

Geni koji imaju ulogi u nastanku shizofrenije:

- neuregulin (NRG)
- disbindin (DTNBP1)
- G27
- Regulator G protein signala 4 (RGS4)
- Oksidaza-D-amino kiseline (DAAO)
- Katehol-O-metil transferaza (COMT)
- Prolin dehidrogenaza

 trauma intrauterino ili perinatalno ( krvarenje,secerna bolest nepodudarnost rezus faktora i preeklampsija
u toku trudnoce kao i atonija maternice,hitan carski rez i asfiksija u toku porodjaja.)
 psihodinamični/psihosocijalni faktori (nizi drustveni slojevi, kao i losi socijalni uslovi,nedoslijedno
odgajanje djeteta koje rezultira psihotraumom koja kao posljedicu ima duboki poremecaj ega uz
najprimitivnije mehanizme odbrane)
 pad dopamina, glutamata, GABA, serotonina i noradrenalina ali to nije specifično samo za shizofreniju.
Etiologija se djelimično spoznavala metodom „ ex juvantibus“ tj metodom terapijskog odgovora na
lijekove.Upotrebom hlorpromazina,povlacili su se shizofreni simptomi a njegovo djelovanje se bazira na
antagonistickom djelovanju na dopamina pa se razvila DOPAMINSKA TEORIJA.Ta teorija je vrijedila do
spoznaje da i serotoninski antipsihotici (klozapin,risperidon,olanzapin) djeluju ucinkovito,pa se razvila
SEROTONINSKA TEORIJA.
Početak bolesti
Bolest počinje POSTEPENO, ŠUNJAJUĆI. Prepoznaje se oko 20. godine života ( lošija prognoza) ili NAGLO
(prepoznaje se oko 25. godine života) ili abruptivno.
107
Postepeni početak bolesti ima lošiju prognozu i roditelji kasnije traže liječničku pomoć, smatrajući da im je dijete od
„ rođenja“ bilo drugačije, povučeno, nije se uklapalo u okolinu, bilo je odsutno kao u nekom drugom filmu.

Klinička slika shizofrenije

Klinicko ispoljavanje i ishod shizofrenije su raznoliki. Razlikujemo :

1. AKUTNI SINDROM (pozitivni simptomi)

Izgled i ponasanje :Mnogi izgledaju sasvim normalno.U drustvu se nespretno ponasaju, zaokupljeni svojim
mislima i povuceni,ili pak cudni.Neki se smiju sebi bez razloga,nemirni su i bucni a neki pokazuju iznenadne
promjene u ponasanju.Ostali se povlace iz drustva,zatvaraju u sobu gdje nepomicno leze zadubljeni u svojim
mislima.

Raspolozenje:
A) promjenljivo! Depresija,anksioznost razdrazljivost ili euforija.Ovdje depresija moze nastati iz 3 razloga :
kao sastavni dio poremecaja,kao odgovor na uvid u prirodu oboljenja i problema s kojim se treba suociti ili
kao nuspojava antipsihotika
B) Gubitak normalne promjene raspolozenja – otupljivanje afekta-tj ravnodusnost
C) Osjecanja koja nisu u saglasnosti sa situacijom (nepodudarnost afekta) -paramimija i paratimija
.

Govor i forma misljenja:Govor moze biti tezak za pracenje.U ranim stadijumima govor moze bit
nerazumljiv,a kasnije nastupaju poremecaji misljenja po formi.Postoji vise oblika, neki imaju poteskoce u shvatanju
apstraktnih ideja (konkretno misljenje) dok su drugi zaokupljeni misticnim idejama.Pacijent u izlaganju gubi
povezanost izmedju ideja (gubitak asocijacija),te idejna spona moze da bude nelogicna.U krajnjoj fazi nastupa
potpuno nepovezano misljenje i govor (salata od rijeci).Moguc je poremecaj toka misli (bradipsihija,misaoni blok)

Poremecaj misljenja po sadrzaju: sumanutost je cesta u shizofreniji.Primarne sumanutosti javljaju se

povremeno,i vazne su kada nastanu jer ima dijagnosticku vrijednost,rijetko se javjaju kod drugih
oboljenja.Sekundarne sumanutosti poticu iz prethodne mentalne promjene.Javlja se sumanutost
proganjanja,sumanutost odnosa (pogresno uvjerenje da ljudi ili objekti imaju poseban znacaj za bolesnika kao npr.
promjena religije jer zele bit prave vjere,promjena ishrane jer je vegetarijanstvo jedino ispravno),sumanutost
kontrolisanja (sluzba ga neka nadzire) sumanutosti posjedovanja misli (citaju mi misli),sumanute ideje velicine
(majka tereza,majkl dzekson),podvojena licnost (satima razgovara sa drugim ja)

Opazanje:Akusticne halucinacije :Buka,glasovi ili muzika.Glasovi mogu izgovarat pojedine rijeci,fraze,ili da

razgovaraju medjusobno.Mogu imati imperativni karakter (naredba) ,da komentarisu njegove postupke ili da
savjetuju.Glas moze da saopstava glasno bolesnikove misli u trenutku kada se radjaju ili neposredno nakon.
Opticke halucinacije: rijetko se javljaju .Neki dozive i taktilne olfaktivne gustativne i duboke tjelesne halucinacije (
senzacije u donjem dijelu trbuha mogu bit pripisane namjernim sexualnim smetnjama koje izaziva progonitelj)

Saznajna funkcija :Postoje dokazi da se saznajne funkcije umanjuju kako bolest odmice.Od
neuropsiholoskih funkcija najvise je ostecena egzekutivna funkcija (opazanje,pamcenje,paznja).Treba ju razlikovat
od kognitivnih poremecaja kod mentalno zaostalih osoba.Shizofrena osoba ima otklon paznje (fokusiranu na svoje
sumanutosti) a ne smanjen kapacitet paznje.Dakle shizofreni bolesnik pokazuje kognitivni deterioraciju koja je
sekundarna a ne a primarna!Jer kada shizofreni simptomi prestaju,kognitivne sposobnosti se vracaju ma razinu prije
bolesti.

Uvid :je obicno smanjen.Vecina pacijenata ne prihvata da su njihova iskustva rezultat bolesti i cesto ih
prepisuju zlonamjernim postupcima.

2. HRONIČNI SINDROM (negativni simptomi)

Umanjenje volje:iskazuje se nedostatkom energije i inicijative.Bolesnik prepusten sebi moze ostati dugo
neaktivan ili moze se upustati u besciljno ponavljanje radnje.
108
 Zanemarivanje drustvenih pravila :Drustveno ponasanje bolesnika cesto je mimo utvrdjenih
pravila.Bolesnici zanemaruju licnu higijenu,i svoj izgled.Mogu se povuci iz drustvenih zbivanja, ili prisno
razgovarati sa nepoznatim osobama, izjavljivati opscenosti u javnosti do ponasanja na sexualno neodmjeren
nacin.Neki nagomilavaju stvari pa su njihove prostorije prljave i pretrpane.

Poremecaji pokreta :Cesto se nazivaju katatonicki.Razlikujemo katatonicki stupor i katatonu

uzbudjenost.Bolesnik u stuporu je nijem,ne reaguje,nepomican je iako je potpuno svjestan.Opisuju se kao
vostane figure, koji satima mogu da zauzmu jedan te isti polozaj koje inace zdrava osoba ne moze (vostana
savitljivost).Karakteristican primjer je tzv psihijatrijski jastuk (pacijent na jastuku lezi,kada ga izvucemo
pacijent drzi glavu kao da je jastuk jos tu,tj ne spusta ga na nizu podlogu)
Stupor se ponekad moze promijeniti u uzbudjenost koju karakterise izrazita motoricka
aktivnost,nesuradljivost,logoreja,bujica ideja,promuklost sa poremecajem duktusa.Ranije su opisivani
slucajevi smrtnog ishoda (perniciozna katatonija) ali danas je zbog ucinkovite terapije to rijetkost.

Govor i forma misljenja : isto kao u akutnom

Afekt i opazanje : isto kao u akutnom

Sadrzaj misli : U hronicnoj shizofreniji,sumanutosti su ceste i sistematizovane, i postoje uz neznatna osjecanja

(proganja me sluzba koja hoce da me ubije-a pri tome ne pokazuje niti strah niti bijes).Sumanutosti mogu biti
ucahurene,odvojene od ostalih bolesnikovih ubjedjenja (moje sexualne mastarije pricaju druge nepoznate
osobe-a pri tome ostala uvjerenja nisu pod tim uticajem,ne utice na njegov rad i zivot).

Saznajna funkcija: umanjena.Posebno pogodjeni su egzekutivne funkcije,pamcenje ucenje,paznja kao i

fluentnost govora.

Uvid: umanjen.

Klasifikacija simptoma shizofrenog bolesnika

Primarni simptomi po Eugen Bleuleru :
1. poremećaj afektiviteta
2. poremećaj asocijacija ( disocirano,rasplinuto mišljenje tzv. „ salata od riječi“
3. ambivalencija (istovremeno postojanje suprotnih osjećaja, želja i stavova)
4. autizam (život u vlastitom svijetu)

Sekundarni simptomi po Bleuleru:

1. sumanutost
2. halucinacije
3. poremećaj govora
4. poremećaj rukopisa
5. poremećaj psihomotorike

Po Kurt Sehneideru:
1. Slušne halucinacije: s kojima pacijent razgovara,ozvučene vlastite misli, čuje razgovor koji netko vodi njemu,
osjeća da mu neko oduzima misli,a on to ne može kontrolisati
2. Depersonalizacija i derealizacija – česti su iskazi shizofrenih bolesnika da „neko“ može biti njegovo drugo
„ja“ i on tada ne zna ko je on sam.
3. Avolucija (nemogućnost započinjanja i izvođenja drugih aktivnosti)
4. Anhedonija ( nemogućnost postizanja zadovoljstva)
5. Abulija ( bezvoljnost)
6. Paramimija (izraz lica ne prati raspoloženje)
7. Paratimija ( neodgovarajući afekt u nekoj situaciji koje je svjestan)
8. Dezorijetiranost u vremenu i prostoru
109
 9. Gubitak emocionalnog sudjelovanja
10. Poremećaj mišljenja govora
11. Bizarnost u izgledu i ponašanju

Suicidalnost
Suicidalnost je česta pojava u shizofrenih bolesnika. Smatra se da 10 % bolesnika okonča život suicidom, najčešće
vješanjem. Suicidi se dešavaju zbog sumanitih misli, halucinacija,ali i u remisiji kada ima dobar uvid u narav bolesti
i realitet, pa se ti suicidi smatraju reakcijom na realitet (bilansni suicid).

Dijagnosticiranje shizofrenije
Za postavljanje dijagnoze prema DSM-IV klasifikaciji potrebno je trajanje prodromalnih simptoma u vremenu od 6
mjeseci, dok prema MKB-10 klasifikaciji - ne uključuje prodromalne simptome u trajanju od 1 mjesec.MKB 10 se
temelji na Bleulerovim simptomima i navodi polju prognozu, DSM-IV se temelji na bihevioralnim simptomima i
navodi losiju prognozu razlike incidencije u odnosu na pol.

Vrste shizofrenije

1) PARANOIDNI TIP SHIZOFRENIJE - to je najčešći tip shizofrenije. Počinje naglo u ranoj životnoj dobi s
osjećajem da se sve promjenilo, da se bolesnik sam izmjenio. Pojavljaju se sistematizirane sumanute ideje proganjanja,
megalomanske ideje, ideje odnosa i halucinacije. Tok bolesti je recidivirajući. Ima bolju prognozu u odnosu na
simpleks i herbefreni tip.
2) HERBEFRENI TIP SHIZOFRENIJE – počinje krajem adolescentne dobi ili čak u adolescenciji. Osoba pokazuje
djetinjasto ponašanje, često je neodgovorna, nezrela, emocionalno površna, bizarna maštanja, neodgovarajuće šale i
komentari. Česta je depersonalizacija, zatim derealizacija, halucinacije, sumanutost, izražena težnja ka socijalnoj
izolaciji. Ovaj tip shizofrenije teško reaguje na terapiju.
3) KATATONA SHIZOFRENIJA – počinje u adolescenciji, ima dobar terapijski efekat. Često prelazi u paranoidni i
herbefreni tip shizofrenije. Uz osnovne simptome shizofrenije, ovaj tip je određen specifičnim motoričkim znakovima,
a to su sklonošću perseveracije i automatskoj poslušnosti. Postoje dvije kliničke slike shizofenije :
a) katatoni stupor - je stanje kada bolesnik satima sjedi, leži ili stoji u istom, neubičajnom položaju. Bolesnik potpuno
gubi odnos sa realitetom, odbija hranu, odbija da promjeni položaj.
b) Katatono uzbuđenje, izražena jaka motorna aktivnost, nesuradljivost, agresivnost, zatim logoroičnost do
promuklosti.
4) SIMPLEX (jednostavni) TIP SHIZOFRENIJE – veoma rijedak tip shizofrenije, počinje u adolescentnoj dobi.
Počinje postepeno, ako se pojavi to je slučaj u prvoj epizodi, a kasnije prelazi u herbefreni tip ili paranoidni tip
shizofrenije. Osoba postaje drugačija, socijalno izolirana, prestaje da komunicira, sluša muziku satima, obično ima
fragmentirane sumanute ideje, bezosjećajna je, prisutni anksioznost i strah.
5) REZIDUALNA SHIZOFRENIJA – to je stanje nakon akutne epizode ili između njih i može imati kombinaciju
simptoma smanjenog intenziteta ili tek poneki postojeći simptom.
6) NEDIFERENCIRANA SHIZOFRENIJA – kada klinička slika neodgovara u potpunosti određenim kategorijama
shizofrenije.

Terapija shizofrenih bolesnika

-PSIHOTERAPIJA I SOCIOTERAPIJA SHIZOFRENIH BOLESNIKA-
Naročito važne kod prodromalne faze bolesti, obezbjeđuju bolju suradljivost bolesnika, sprečavaju izolaciju, time
produžuju remisiju i smanjuju broj hospitalizacija.Nemaju velike izglede u akutnim produktivnim fazama shizofrenije.
-BIOLOŠKA TERAPIJA SHIZOFRENIH BOLESNIKA- sastoji se od farmakoterapije i elektrostimulirajuće tp.
(EST) :
a) farmakoterapija- u liječenju shizofrenije koriste se antipsihotici tj.lijekovi koji ublažuju psihotične simptome
shizofrenije. U klasične antipsihotike spadaju : flufenazin, haloperidol, zuklopentiksol i promazin. Novi
antipsihotici (pogrešno nazvani atipični) nemaju nuspojave pa je bolja suradljivost a i bolesnici se osjećaju subjektivno
puno bolje, ali dovode do metaboličkih poremećaja tj.do KV bolesti, dijabetesa i povišenog holesterola,ortostatske
hipotenzije,sedacije.

U nove antipsihotike spadaju: KLOZAPIN, OLANZAPIN, KVETIAPIN I RISPERIDON.

110
Elektrostimulirajuća terapija – primjenjuje se rijetko tek kad ostale terapije postanu neučinkovite, koristi se kod
trudnica jer se smatra da je za dijete manje opasna nego farmakoterapija,kada teski depresivni simptomi prate
shizofreniju,i u rijetkim slucajevima katatonickog stupora. Terapija se provodi gotovo cijeli život uz prilagođene doze
lijekova.

Tok i prognoza shizofrenije

Prognoza i tok zavisi od početka bolesti, vrste kliničke slike, školske spreme, herediteta, strukture porodice.

43. SHIZOAFEKTIVNI POREMEĆAJ -F25

To je poremećaj koji se nalazi između shizofrenije i BAP (bipolarni afektivni poremećaj) tj istovremeno se pojavljuju
shizofrenije i BAP, bilo da se radi o epizodi depresije ili manje mješovitoj epizodi.

Prema MKB – 10 klasifikaciji shizoafektivni tip je podijeljen u podkategorije:

- depresivni tip
- manični tip
- mješoviti tip
- neodređeni tip

Prema DSM – IV klasifikaciji shizoafektivni tip je podijeljen u podkategorije :

- bipolarni tip
- depresivni tip
Dijagnoza se postavlja kada su istovremeno prisutni simptomi shizofrenije i simptomi BAP ili su ovi simptomi prisutni
unutar nekoliko dana kao npr: halucinacije, sumanosti, te ideje pretjeranog samopoštovanja i moći,ideje sirenja misli
i slicno.Kod DSM IV,zahtjeva se prisustvo sumanutosti ili halucinacija tokom istog razdoblja najmanje 2 sedmice bez
upadljivih simptoma raspolozenja.
Terapija : farmakoterapija (atipični antipsihotici), stabilizatori raspoloženja, psihoterapija i socioterapija.

44. PERZISTIRAJUĆI SUMANUTI POREMEĆAJI F22-F24

Sumanuti poremecaj je hronican i nepokolebljiv sumanuti sistem koji se u potaji razvija kod osoba u srednjem
zivotnom dobu.Sumanuti sistem je ucahuren,a ostale psihicke funkcije su normalne,te cesto bolesnik odrzava umjeren
drustveni zivot.Treba naglasiti da postoje dvije strukture sumanutosti:
1. Paranoična struktura sumanutosti (podrazumijeva visoku sistematizovanost ideja i cvrst ideoafektivni blok
koji je nepristupacan korekciji i samokriticnoj sumnji.To je tzv. lancana sumanutost gdje je prva karika
bolesna,a ostale se nadovezuju u logicnom slijedu)
2. Paranoidna struktura sumnutosti (podrazumijeva mobilne,lakse promjenljive sumanute ideje u kojima ne
postoji sistematizovanost sumanutog procesa niti misljenja,tj. nije lancana a ideoafektivni blok je
labav,bolesnik se da pokolebat u uvjerenju)

To je heterogena grupa poremećaja u kojoj spadaju:

1. paranoidni sumanuti poremećaj
2. inovulativni sumanuti poremećaj
3. parafrenija
4. kverulantna paranoja
5. početna shizofrenija paranoidnog tipa
6. shizoafektivni poremećaj u pojedinim fazama
7. fregoli sindrom
8. capgrasov sindrom
9. otelov sindrom
10. psihoza tokom trudnoće
11. postoperativna psihoza
12. organski uvjetovana psihoza (disfunkcija štitnjače, tumor mozga)
111
 13. inducirani psihoticki poremecaj
Dijele se u 2 grupe : one sa posebnim simptomima (patoloska ljubomora) i one koji se ispoljavaju u odredjenim
situacijama (indukovana psihoza).Prema MKB 10 osnovni simptomi bolesti su: sistematizovane sumanutosti koje
traju najmanje tri mjeseca, nisu bizarne, niti kulturološke, već uglavnom osobne. Terapija: antipsihotici i anksiolitici
kod pojacane anksioznosti.Kako je suradljivost losa,obicno se primjenjuju u depo obliku.

Patološka ljubomora :
Osnovna karakteristika je abnormalno ubjedjenje da je sexualni partner nevjeran.Naziva se patoloskim jer moze da
bude precijenjena ideja,utemeljena na neodgovarajucem osnovu i nije podlozno korekciji.Cesca je kod muskaraca
nego kod zena, praceno abnormalnim ubjedjenjima da ga partner vara koje moze biti udruzeno sa drugim vjerovanjima
(da partner kuje zavjeru protiv njega). Cesto intenzivno traga za dokazima nevjerstva (traga za porukama,pretrazuje
licne stvari osobe,angazuje privatnog detektiva i sl). Obicno nakon toga slijedi unakrsno ispitivanje,svadja pa cak
moguce i fizicko nasilje.

Indukovana psihoza (folie a deux):

To je paranoidni sumanuti sistem nastao kod zdrave osobe koja je u bliskom odnosu sa drugom osobom obicno
rodjakom koji ima uspostavljen slican sumanuti sistem.Skoro uvijek su to sumanutosti proganjanja.Cesca je kod
zena.Prije pojave indukovane psihoze, osoba sa ucvrscenim sumanutim stanjem je bila dominantna u toj vezi, dok
druga osoba (kod koje se razvija indukovana psihoza) cesto podredjena i podlozna psihozama.Simptomi se postepeno
povlace kod osobe,nakon njihovog razdvajanja i bez lijekova ali cesce je potrebna antipsihoticna medikacija

45. POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA F30-F39

Uobičajeni,normalni afekti (tuga,bol,radost) dio su nasih svakodnevnih zivota i treba ih razlikovat od patoloskih stanja
ili poremecaja raspolozenja.Zalovanje je mozda manifestacijom najslicnija klinickoj slici reaktivnih depresija no ona
ne uzrokuje depresiju osim kod osoba koji imaju predispoziciju za to.Radost iako nije detaljno proucena, veze se za
uspjeh i postignuce.
Kad tuga ili radost imaju intenzitet ili trajanje iznad očekivanog ili uobičajenog,tada to stanje nazivamo patoloskim
poremecajem raspolozenja.Postoji patološko povećano raspoloženje i patološki smanjeno raspoloženje.

Etiologija depresivnog poremećaja

1. Biološki faktori:
-Genetika poremećaja raspoloženja

Nasljednji faktor je utvrdjen kao predisponirajuci faktor nastanka.Unipolarna depresija kao i bipolarni poremecaj se
nasljedjuju poligenski,no vjerovatno uz gen vezan za X hromosom.Alternativno,svaki poremecaj se nasljedjuje
poligenski,sto ovisi o penetrantnosti gena.Roditelji,braca,sestre i djeca oboljelog imaju veci rizik da ce oboliti (10-
15%) nego opsta populacija (1-2%).Istrazivanja blizanaca pokazuju da je podudarnost za bipolarni poremecaj
podjednaka kod monozigotnih blizanaca odgajanih zajedno ili odvojeno,a manja podudarnost je kod dizigotnih
blizanaca.Istrazivanja usvojene djece pokazuje veci rizik oboljenja kod djece ciji je jedan roditelj obolio od
poremecaja raspolozenja a koju su odgajali usvojitelji.

-Neurotransmiteri – poremećaj na nivou holinergičkih i kateholaminskih transmitera u području limbičkog sistema

i diencephalona. Najjaci dokazi za abnormalnu funkciju serotonina : 1.koncentracija glavnog metabolita (5-hidroxi
indol sircetna kiselina) je smanjena u cerebrospinalnoj tecnosti 2.Koncentracija serotonina je smanjena u mozgu
pacijenata koji su izvrsili suicid 3.Neuroendokrine funkcije vezane za serotoninsku transmisiju su smanjene.-Iz
ovog zakljucujemo zasto su inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina tako efikasni.
Izgleda da je takodjer noradrenergicka funkcija smanjena.Vecina antidepresiva djeluje na pre i postsinapticke
receptore ovog sistema a sveukupno dejstvo je naglo i nastaje kratko povecanje funkcije ovog sistema te naglo
smanjenje.Stoga se misli da korisno dejstvo antidepresiva ne proizilazi iz ovog mehanizma.

112
-Endokrine funkcije-Uzrocnu ulogu nagovijestava udruzenost poremecaja raspolozenja sa Kushingovim
sy,Addisonovom bolesti i hipertireoidizmom.Od endokrinih uzroka,pronadjeno je abnormalno visoka koncentracija
kortizola u plazmi,medjutim to nije patognomonicno za poremecaje raspolozenja jer se nalazi i kod drugih
psihijatrijskih poremecaja tipa shizofrenije.Postoji i prekomjerno lucenje CRP-a!

2. Psihosocijalni faktori

-Stresni događaji – dovode do poremećaja homeostaze psihičke i neurohormonalne. Separacije od roditelja u ranom
djetinjstvu često prethode unipolarnim depresivnim epizodama.Poteskoce u braku ili na poslu takodjer djeluju kao
precipitirajuci cinioci.Treba naglasiti da ovi stresogeni faktori sami po sebi ne izazivaju poremecaj raspolozenja nego
doprinose razvoju poremecaja kod osoba sa predispozicijom za ovo oboljenje.

-Struktura ličnosti- introvertne i pasivno ovisne osobe cesto oboljevaju.Takve osobe nemaju socijalne vjestine za
prilagodbu promjenama koje iskacu iz rutine svakodnevnice pa ne mogu prebroditi minimalne stresove.Bilo je
takodjer zanimljiva sugestija da genetski cinioci mogu stvoriti sklonost ka oboljenju na nacin da djeluju na licnost ili
da su varijante personaliteta (npr ciklotimicki personalitet) odraz istih genetickih cinilaca koji prouzrokuju samo
oboljenje.

-psihodinamicko tumacenje razvoja depresije- Po S.Freudu (Zalovanje i melankolija) depresija je samo izraz ljutnje
okrenut prema sebi.Po njemu korijen depresije seze u oralnu fazu razvoja.Po drugim autorima, depresija je rezultat
nemogucnosti prevladavanja tzv. depresivne pozicije.

Dijagnostika poremećaja raspoloženja

Osnovni simptomi depresivnog stanja su: gubitak interesa za stvari i aktivnosti koje su do tada bile vazne i depresivno
raspoloženje. Jedan od njih ili oba simptoma su prisutna u svim klinickim slikama te prema dijagnostickim kriterijumima moraju
trajati barem 2 sedmice.

Sporedni simptomi:
-gubitak energije, gubitak apetita, mršavljenje, osjećaj bezvrijednosti, krivnje, dekoncentracija, gubitak libida, gubitak
zadovoljstva, suicidalno razmišljanje do suicida, poremećaj spavanja, osjećaj emocionalne praznine i tuposti, psihomotorna
usporenost,gubitak samopoštovanja i plačljivost. Ako su prisutne i halucinacije onda je riječ o psihotičnoj depresiji.

Prema toku bolesti razlikujemo unipolarnu depresiju (kada se pojavljuju samo depresivne epizode) i bipolarnu depresiju
(kada se depresivne epizode izmjenjuju sa maničnim i hipomaničnim epizodama).

Manično stanje
Karakteriše se osjećajem povišene energije i raspoloženja, stvaranjem svakojakih planova, osjećajem moći, nekritičnost u
trošenju i redukcijom spavanja.Manija se odigrava u sklopu bipolarnog poremecaja,no ovoj dijagnostickoj kategoriji pripadaju
i pacijenti ,koji u vrijeme kada je postavljena dijagnoza, su patili samo od manicnog oboljenja.Kada se simptomi manije jave
bez znacajnog psihosocijalnog funkcionalnog umanjenja,sindrom se tada naziva HIPOMANIJA.

Kliničke karakteristike:
1.Povišeno raspoloženje :javlja se u vidu euforije,ushicenja,veselosti,neprikladnog optimizma,u drugim slucajevima kao
razdrazljivost i sklonost ljutnji.Raspolozenje se mijenja,i nema pravilan dnevni ritam.
2.Izgled: biraju jarko obojenu lose sortiranu odjecu,neuredni su i rascupani.
3.Ponašanje : pretjerano aktivni duzi period sto ih tjelesno iscrpljuje,rasute paznje tako da zapoceti posao obicno ostave
nedovrsenim,ponasanje drustveno neprihvatljivo zbog dezinhibicije i pretjerane grandioznosti.
4.Libido : povecan
5.Spavanje : skraceno,uprkos tome pacijent je zivahan.Budi se rano i radi bucne poslove tako da budi susjede.
6. Apetit : povecan, jede halapljivo
7.Govor : ubrzan,sto je odraz pritiska misli.U nekim slucajevima je toliko tesko pratiti njihov govor i to oznacavamo kao
letenje misli.

113
8. Misljenje: Ekspanzivne,grandiozne ideje.Ubjedjeni su da su im ideje originalni,njihova misljenja vazna,a njihovi radovi
izvanrednog kvaliteta. 9.Halucinacije :mogu se javiti ali samo u teskim oblicima.Obicno su akusticne,u vidu glasova koji
govore pacijentu da su mocni,posebni.
10. Uvid : smanjen.Ne vide zasto su njihove grandiozne ideje obustavljene.Ne misle da se trebaju lijeciti.

LIJEČENJE POREMEĆAJA RASPOLOŽENJA

Uz specificno lijecenje,veoma vazni su i nespecificni postupci.Potrebno je pacijenta pratiti,kontrole barem jednom

sedmicno.Pruziti pacijentu podrsku kako bi se pridrzavao redovne terapije i time postigli bolji rezultati.Vazno je napomenuti
pacijente sta trebaju uraditi da bi potpomogli oporavak : ukazati na vaznost svakodnevne i adekvatne aktivnosti,vaznost zdrave
ishrane,posavjetovati pacijenta kako da postupi sa nesanicom.

46. NEUROTSKI POREMEĆAJI F40-F48

Neurotski poremećaji se ubrajaju među najzastupljenije i najčešće u odnosu na druge psihijatrijske poremećaje. Obično se
javljaju u mlađem životnom dobu i u velikoj mjeri remete svakodnevno funkcionisanje pojedinaca u onim godinama kada su
najaktivniji i radno sposobni. Ono što je zajedničko za sve neurotske poremećaje jeste anksioznost: ona se ispoljava u svakoj
dijagnostičkoj kategoriji ove grupe poremećaja. Prema MKB-10 klasifikaciji, neurotski, sa stresom povezani i somatoformni
poremećaji podrazumevaju sledeće poremećaje:

1. fobične anksiozne poremećaje (u koji spadaju fobije kao što su socijalna fobija, agorafobija i druge specifične fobije)
2. druge anksiozne poremećaje kao što su panični poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj, mješoviti anksiozno-
depresivni sindrom)
3. opsesivno kompulzivne poremećaje
4. reakciju na težak stres i poremećaje prilagođavanja
5. disocijativne (konverzivne) poremećaje
6. somatoformne poremećaje

1.Fobični anksiozni poremećaj – to je neracionalni, pretjerani strah od objekta ili situacija koji nisu opravdani izvor
anksioznosti niti opasni. Sama pomisao na njih izaziva anksioznost i napad panike,a za razliku od generalizovanog anksioznog
poremecaja( lebdeca anksioznost) ovdje je anksioznost vezana uz izlaganje odredjenim podrazajima iz okoline.
a) Agorafobija – to je oblik fobije u kojem postoji strah od izlaska iz kuce na ulicu. Obicno se ispoljava naglim nastupom
panicnog napada na javnom mjestu,te posljedicno nastaje anticipatorna anksioznost da ce se napad ponoviti pa bolesnik ostaje
kod kuce i izbjegava ponovnu neugodnost.
U ranom djetinjstvu obično se javljaju prolazne jednostavne fobije tj.fobije s objektom (strah od mačke, psa, insekta
itd).Mozemo ih sistematizovati na sljedeci nacin:
1. Fobije objekta (noz,igla,prasina)
2. Fobije mjesta (ulica,klaustrofobija – strah od malih zatvorenih prostora kao npr.lifta. akrofobija – strah od visine.)
3. Fobije prirodne sredine (vatra,voda,noc,oluja)
4. Fobije situacije(bolest,samoca)
5. Fobije zivih bica (pas,macka,zmija)
b) Socijalne fobije- to su stanja u kojima je prisutan strah od drugih ljudi, zatim strah od poniženja u javnosti .Mogu biti
diskretne (strah od uzimanja hrane u restoranu,strah od susreta sa suprotnim polom) ili difuzne (obuhvataju sve socijalne
situacije izvan porodicnog kruga kao npr.strah od crvenjenja tzv. eritrofobija ili strah od drhtanja ruku pri pisanju)
c)Druge specifične fobije: aerofobija (strah od letenja), akrofobija (strah od visine), dementofobija (strah od ludila), ksenofobija
(strah od stranaca), klaustrofobija (strah od zatvorenog prostora).
2.Panični poremećaj
Panični poremećaj karakteriše iznenadan i snažan napad skupa simptoma kao što su otežano disanje, lupanje srca, bol u grudima,
osećaj gušenja, mučnine, vrtoglavice, snažne nelagode, straha od smrti, od ludila i osećaja gubitka kontrole. Često se uz ove
simptome javljaju depersonalizacija i derealizacija (izmenjeno viđenje sopstvenog tela i spoljašnjeg sveta). Često su povezani sa
agorafobijom.
3.Generalizovani anksiozni poremećaj
Osnovno obilježje ovog poremećaja jeste trajna anksioznost: osoba je hronično zabrinuta zbog raznih stvari, ima doživljaj
smanjene ili nikakve kontrole, praćeni razdražljivošću, nesnicom, besom, nemogućnošću koncentracije. Prisutne su i telesne

114
tegobe kao što su znojenje, crvenjenje, lupanje srca, stomačna nadraženost, mišićna napetost, vlažni dlanovi, suva usta, knedla
u grlu i tako dalje.

4.Opsesivno – kompulsivni poremećaj OKP –to je neurotički poremećaj koji se odlikuje prisutnošću ponavljajućih ideja i
fantazija (opsesija) te ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija tj. izuzetna potreba da se učini neka radnja) – bolesnik ih
smatra bolesnim, besmislenim, protiv njih se bori, troši puno energije da im se odupre, ukloni iz svijesti ali se stalno vraćaju i
psihička borba,koja je izvor anksioznosti, se nastavlja. Počinje u ranoj adolescenciji.
Opsesije cine ideje,rijeci,slike, koje su obicno nepovezane s onim sto radi pojedinac.Uporno i jako se namecu i skrecu
paznju.Cesto su obojeni agresivno ili seksualno te pojedinac ih dozivljava potpuno stranim,antisocijalnim i stetnim te zbog toga
osjeca tjeskobu i zabrinutost.Mogu biti :
1. Opsesivne misli (rijeci,ideje,uvjerenja za koje je pacjent ubijedjen da su njegove.Namecu se u um,i pacijent se bori
protiv njih.Mogu bit u formi rijeci,fraza,rima a po sadrzaju bogohulne,neprijatne,opscene)
2. Opsesivni prikazi (zivopisno zamisljene scene najcesce nasilnog karaktera ili abnormalno seksualnog sadrzaja pa
izazivaju kod pacijenta gadjenje)
3. Opsesivne ruminacije (unutrasnje rasprave u kojima se argumenti neprekidno ponavljaju)
4. Opsesivne sumnje (razmisljanje da neke radnje nisu valjano obavljene)
5. Opsesivni impulsi (podsticaj na radnje koje su nasilnog karaktera npr. da udari dijete)
6. Opsesivni rituali (ponavljani,besmisleni postupci kao npr. brojanje na poseban nacin)
7. Opsesivne fobije (opsesivne misli i kompulzivni rituali koji se javljaju u odredjenim situacijama npr. ubijanje drugih
ljudi kada se osoba nalazi u kuhinji gdje ima nozeva,pa onda se osoba uplasi,i izbjegava takva mjesta u kojima se javljaju
te misli-definisemo ih na neki nacin kao fobije)
8. Opsesivna usporenost (zbog opsesvnih misli i rituala,osoba svakodnevne aktivnosti obavlja sporo)

Kompulzije (prisile) su autonomne kao i opsesije ali se radi o obuzimajucoj potrebi da se nesto uradi.Prisila moze bit agresivna
i ruzna,pacijent dozivljava anksioznost uocava besmislenost nagona i pokusava mu se oduprijeti,medjutim cesto ne moze a da
ne zapocne prislini ritual.

5.Anksiozno – depresivni poremećaj –to je stanje u kojem su prisutni simptomi anksioznosti i depresije, ali klinička slika ne
zadovoljava kriterije ni za jedne ni za druge.Prema DSM IV dijagnoza se postavlja na osnovu :
1. stalnog ili rekurentnog disforicnog raspolozenja koje traje najmanje 1 mjesec,
2. prisustvo najmanje 4 od 10 slj simptoma :
Teskoca u koncentraciji, poremecaj spavanja, umor, razdrazljivost, strepnja, placljivost, pretjerana opreznost, iscekivanje
najgoreg,osjecaj beznadeznosti,nisko samopostovanje.
3.simtomi remete funkcionisanje osobe u raznim domenima
4.nisu ispunjeni kriterijumi za bilo koji poremecaj raspolozenja,anksioznosti,panike isl.

6.Reakcija na težak stres i poremećaj prilagođavanja

Ova dijagnostička kategorija obuhvata sledeće poremećaje:

1. Akutnu reakciju na stres – intenzivna reakcija na izuzetne mentalne i fizičke stresore kao prolazna traumatska iskustva
koja predstavljaju ozbiljnu pretnju sigurnosti ili fizičkom integritetu subjekta ili njemu bliskih osoba. Neki od tih stresora
su prirodne katastrofe, nesreće, kriminalni napad, silovanje, požar, itd.
2. Posttraumatski stresni poremećaj – javlja se kao odložena, odnosno produžena reakcija na stresni događaj velikog
intenziteta, a uključuje snažan strah i osećaj bespomoćnosti. Tipični simptomi PTSP-a su ponovno preživljavanje
traumatskog događaja kroz flešbekove – iznenadna i nekontrolabilna sećanja na događaj, dnevne fantazije, noćne more;
zatim emocionalna otupljenost, povlačenje od ljudi, izbegavanje aktivnosti koje mogu podsetiti na traumu. U okviru
ovog poremećaja česti su panični napadi, agresivnost, depresija ili suicidne ideje.
3. Poremećaje prilagođavanja – MKB-10 definiše ih kao ”stanje subjektivne patnje i emocionalne poremećenosti koje
remeti socijalno funkcionisanje, a nastaje u periodu adaptacije na značajne životne promene ili kao posledica stresnih
životnih događaja”.

7.Disocijativni poremećaji
Zajednički imenitelj svih disocijativnih poremećaja jeste parcijalan ili potpun gubitak normalne integracije između sećanja na
prošle događaje, svesnosti sopstvenog identiteta i neposrednih senzacija, uključujući i kontrole pokreta tela. Disocijativni
(konverzivni) poremećaji su disocijativna amnezija, disocijativna fuga, disocijativni stupor, disocijativni poremećaji pokreta i
motorike, disocijativne konvuzije, disocijativna anestezija i senzorni gubitak.
8.Somatoformni poremećaji

115
Somatoformni poremećaji odlikuju se nekim od sledećih karakteristika: česte žalbe pacijenata na različite telesne tegobe za koje
ne postoji organsko objašnjenje, izražena zabrinutost pacijenta za svoje zdravlje i samim tim narušen kvalitet svakodnevnog
funkcionisanja. Uobičajeni simptomi na koje se pacijenti žale su glavobolja, konstantan umor, bolovi u stomaku, leđima i
grudima, probavni, genitalni, urninarni simptomi, lupanje srca, trnjenje nogu i ruku itd.
Dijele se na:

1. Somatizacioni poremećaj – čiji simptomi su gastrointestinalne, kardiovaskularne, urogenitalne prirode.

2. Hipohondrijski poremećaj – koji karakteriše snažno uverenje pacijenta da boluje od najmanje jedne teške i neizlečive
bolesti, što ga dovodi u stanje intenzivne patnje i poremećenog funkcionisanja.
3. Sindrom psihogenog bola – u kom se pacijent žali na konstantan bol u jednom od sistema organa u periodu od minimum
šest meseci, a da organski uzrok bola nije moguće utvrditi.

Liječenje neurotskih poremećaja: Neurotski poremećaji danas se uspješno liječe kombinacijom psihofarmaka i
psihoterapijom.

47.ANKSIOZNI POREMEĆAJI F40-F42

Anksioznost se karakteriše jakom tjeskobom čiji izvor može biti unutarnji nesvjesni konflikt, traumatsko iskustvo, stres ili
gubitak nečeg što je za osobu važno. Sposobnost testiranja realiteta je očuvana tj.sposobnost razlučivanja realnosti i fantazije što
nije slučaj kod psihoza.
 ANKSIOZNI POREMEĆAJ
Izvor tjeskobe su unutarnji nesvjesni konflikti gdje osoba se koristi nesvjesnim odbrambenim mehanizmima (potiskivanje,
izolacija) :
1. generalizovani anksiozni poremećaj (neprestana anksioznost)
2. epizodicna anksioznost :
a) u odredjenoj situaciji (fobicni anksiozni poremecaj) :
-jednostavna fobija
-socijalna fobija
-agorafobija
b) kombinovano ispoljavanje :
- agorafobija sa panikom po MKB ili panika sa agorafobijom po DSM IV
c) u bilo kojoj situaciji (panicni poremecaj)

3. opsesivno – kompulsivni poremećaj OKP

4. anksiozni depresivni poremećaj

 POREMEĆAJ PRILAGODBE
Izvor tjeskobe je vanjska stresna situacija:
- akutna reakcija na stres
- PTSP
- Produženo žalovanje
- Poremećaj prilagodbe

 DISOCIJATIVNI (KONVERZIVNI) POREMEĆAJI : kada se osoba brani od neželjenog afekta, tako da ga odvoji od
svoje svijesti, disocira i tako izbjegne tjeskobu
- disocijativna amnezija
- disocijativna fuga
- disocijativni poremećaj osobnosti
- depersonalizacijski poremećaj

 SOMATOFORMNI POREMEĆAJI: kada je psihička tjeskoba prenesena na tjelesni plan

- somatozacijski poremećaj
- hipohondrijaza.
ANKSIOZNI POREMEĆAJI

Simptomi anksioznosti su posljedica pobuđenog autonomnog živčanog sistema nastala zbog zastrašujućih nesvjesnih
fantazija, impulsa i osjećaja,gdje noradrenergički neurotransmiteri imaju glavnu ulogu. Ako psihički mehanizmi ne
uspiju otkloniti anksioznost osoba pokazuje sliku generalizovane tjeskobe na najmanji povod, ili će stanja tjeskobe
doživljavati u obliku napada panike.Normalna anksioznost je odgovor na prijetecu situaciju.Osjecaj strepnje prate
116
fizioloski fenomeni koji nastaju povisenom aktivnoscu simpatickog nervnog sistema i koji imaju za cilj spremiti
organizam za bjekstvo ili borbu.

-generalizovani anksiozni poremećaj- GAP je hronična tjeskoba koja traje najmanje 6 mjeseci ( ako traje
krace,dijagnosticira se kao poremecaj prilagodbe ili stres). Bolesnici su stalno zabrinuti i za najmanje sitnice, stalno
su napeti, skloni su trzanju i na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, imaju nervozu u radu s ljudima, sve to
može biti praćeno hroničnim umorom, glavoboljom , nesanicom i brojnim simptomima pobuđenosti autonomnog
nervnog sistema.
Klinicka slika :Lice prenapregnuto,drzanje napeto,koza blijeda,prekomjerno znojenje dlanova i tabana.
Psiholoski :slaba koncentracija i pamcenje,razdrazljivost,strasna predvidjanja,osjetljivost na buku i nemir.
GIT: suha usta,tesko gutanje,ekscesvni gasovi zbog pojacanog gutanja zraka.
Respiratorni :stezanje u grudima,otezano disanje,ubrzano disanje (povrsno,izaziva pad CO2,paradoksalno izaziva
subjektivni osjecaj gubitka daha pa osoba jos energicnije dise,nastaje zujanje usima,vrtoglavica,nesigurnost pri
hodu,glavobolja,nesvjestica)
KVS:lupanje srca,stezanje u grudima.
Genitalni organi : ucestalo mokrenje,neuspjesne erekcije,amenoreja,menstrualne smetnje.
Neuromuskularni:podrhtavanje,vrtoglavica,zujanje u usima,glavobolja,mijalgija.Poremecaj spavanja,nesanica
cesto budjenje tzv nocni teror,nocne more.

- panični poremećaj- napadi panike se javljaju bez razloga i povoda, traju nekoliko minuta do jedan ili dva sata,
napad doseže najjači intenzitet već nakon nekoliko minuta.

Etiologija: Biohemijska hipoteza (abnormalna regulacija adrenergickog sistema a moguce i

serotoninergickog).Panicni poremecaj je cesci medju krvnim srodnicima,SIPPS lijekovi mogu umanjiti
napade.Takodjer je eksperimentalno dokazano da johimbin,laktat i kofein stimuliraju napad.U toku napada,pronadjene
su povisene vrijednosti MHPG u plazmi koji indicira povecanje noradrenergicke funkcije.Stimulacija locus coeruleusa
(noradrenergickog centra) izaziva takodjer paniku.
Kognitivna hipoteza (cesci strahovi od tjelesnih simptoma kao npr. strah od lupanja srca izazove jos jace lupanje
koje izaziva jos jaci panicni napad-zacarani krug).
Bezbjedno ponasanje (cine radnje kako bi izbjegli katastrofu koju predvidjaju).
Simptomi koji prate panični poremećaj su: tahikardija, palpitacije, oštri prekordijalni bolovi, preznojavanje, mučnina,
povraćanje, drhtanje (često se zamijene sa infarktom miokarda) , vrtoglavica, hiperventilacija (glad za zrakom), osjećaj
bockanja oko usta i na prstima, uvjereni su da će izgubiti svijest i zasigurno umrijeti.

48. STRESOM UZROKOVANI POREMEĆAJ F43-F44

Stres može potaknuti ili potencirati razvoj praktički bilo kojeg psihičkog poremećaja, a za koji netko ima određene
predispozicije. Ipak u užem smislu stresom uzrokovani poremećaji prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti odnose se na:

1. akutnu reakciju na stres koja traje 24 do 48 sati, – intenzivna reakcija na izuzetne mentalne i fizičke stresore kao prolazna
traumatska iskustva koja predstavljaju ozbiljnu pretnju sigurnosti ili fizičkom integritetu subjekta ili njemu bliskih
osoba. Neki od tih stresora su prirodne katastrofe, nesreće, kriminalni napad, silovanje, požar, itd.
2. poremećaj prilagodbe koji traje do šest mjeseci, javlja se kao odložena, odnosno produžena reakcija na stresni događaj
velikog intenziteta, a uključuje snažan strah i osećaj bespomoćnosti. Tipični simptomi PTSP-a su ponovno preživljavanje
traumatskog događaja kroz flešbekove – iznenadna i nekontrolabilna sećanja na događaj, dnevne fantazije, noćne more;
zatim emocionalna otupljenost, povlačenje od ljudi, izbegavanje aktivnosti koje mogu podsetiti na traumu. U okviru ovog
poremećaja česti su panični napadi, agresivnost, depresija ili suicidne ideje.
3. posttraumatski stresni poremećaj – odgođeni ili produljeni odgovor na intenzivnu stresogenu/traumatsku situaciju iznimno
jake ugroženosti ili katastrofične prirode. Karakteriziraju ju tri glavne skupine simptoma: ponovno
proživljavanje traumatske situacije kroz nametajuća sjećanja ili snove, izbjegavanje situaciju koji mogu podsjećati na
traumu te trajna pojačana pobuđenost živčanog sustava u smislu nesanice, napetosti, pretjerane reakcije prestrašenosti i
117
 slično. javlja se kao odložena, odnosno produžena reakcija na stresni događaj velikog intenziteta, a uključuje snažan strah i
osećaj bespomoćnosti. Tipični simptomi PTSP-a su ponovno preživljavanje traumatskog događaja kroz flešbekove –
iznenadna i nekontrolabilna sećanja na događaj, dnevne fantazije, noćne more; zatim emocionalna otupljenost, povlačenje
od ljudi, izbegavanje aktivnosti koje mogu podsetiti na traumu. U okviru ovog poremećaja česti su panični napadi,
agresivnost, depresija ili suicidne ideje.

POREMEĆAJ PRILAGODBE

To je skupina poremećaja karakterizirana pojačanom anksioznošću koji nastaju zbog djelovanja vanjskog stresora. Ako se radi
o stresnim situacijama koje nisu životno ugrožavajuce ali prelaze mogućnost odbrambenog sistema osobe, razvit će se poremećaj
prilagodbe.

-Disocijativni (konverzivni) poremećaj: Raniji naziv za ovaj poremećaj je histerija.Neuroticki poremecaji nastali disocijacijom
karakterizirani su velikim brojem tjelesnih i psihickih simptoma,a obicno se pojavljuju u adolescenciji i kod zena.
Disocijacija je psihička odbrana koja onemogućuje prodor u svijest bolnog, neugodnog sadržaja.Oni su u sferi nesvjesnog,ali i
dalje aktivni i na različite načine utiču na funkcionisanje ličnosti. Dolazi do odvajanja i uklanjanja tih sadržaja iz svijesti, ali oni
i dalje bivaju aktivni na nesvjesnom nivou i na razne načine utječu na svijest pojedinca i njegove postupke.Ovakav rascjep na
dio sadrzaja koji je prejako emocionalno prozet (koji se potiskuje) i dio koji je emocionalno indiferentan (koji ostaje u svijesti),
prijeci normalan proces pohranjivanja i obrade informacija koje su disocijaciju izazvale.To uklanjanje moze biti na planu
poprecnoprugaste muskulature i tad ih zovemo KONVERZIVNIM SIMPTOMIMA ili u odvojeni dio svijesti i tada ih
nazivamo DISOCIJATIVNIM FENOMENIMA.
Primarna disocijacija – podrazumjeva kad se sadržaj potisne u nesvjesno, izbriše i tako omogući funkcionisanje osobe. Npr.
iskustvo seksualnog zlostavljanja može biti zaboravljeno tj. primarnom disocijacijom potisnuto u nesvjesno.
Sekundarna disocijacija – podrazumjeva kada tako disociran, neprerađen, rascjepljen sadržaj, nabijen neugodnim emocijama
ostaje i dalje aktivan te tako na nesvjesnom nivou sudjeluje u stvaranju iskrivljenog kognitivnog i emocionalnog djela ličnosti.
Npr: svijet je neprijateljsko mjesto i svi su neprijatelji.
Tercijalna disocijacija – kada se na tako iskrivljenim stavovima gradi cjelokupna ličnost tj. potpuna podjela ličnosti unutar
ličnosti.

Konverzivni simptomi :

 slabost, paraliza, grčevi u mišićima

 ispad osjećaja i motorike na udovima u obliku „rukavice“ ili “čarape“
 hemianestezija polovine tijela
 halucinacije (vidne i slušne)
 afonija
 urinarna retencija
 tikovi i pseudokonvulzije

1.DISOCIJATIVNA AMNEZIJA – gubitak sjećanja na razdoblje od nekoliko dana do nekoliko sedmica, bez prethodnog
oštećenja mozga.Obicno je centrirana oko traumatskih dogadjaja i moze bit parcijalna i selektivna.Cesto se javlja sa fugama.
2.DISOCIJATIVNA FUGA – gubitak sjećanja na prethodni događaj i svijest o sebi.Napusta uobicajene navike,posao,porodicu
putuje daleko od kuce i zapocinje novi posao sa novim identitetom bez uvida u promjenu osobnosti.Za nekoliko dana ili
sedmica dolazi k sebi ali je potpuno amnestican za period fuge.Treba ju razlikovat od postiktalne fuge,koja se javlja kod
temporalne epilepsije.
3.VIŠESTRUKA LIČNOST –iznenadna promjena identiteta s cestim izmjenama osobnosti ali bez odlaska od kuce.Njacesce
su to „2 osobe“ koje su medjusobno razlicite pri cemu je jedna osoba svjesna postojanja i drugog personaliteta dok ona druga
to nije.
4.DEPERSONALIZACIJA – sa derealizacijom se javlja obično kod mlađih osoba.Patoloski ekvivalent blagih disocijativnih
fenomena koje svi dozivljavamo prilikom sanjarenja ili fantaziranja.U biti to je dozivljaj okoline kao da je nepoznata i kao da
osoba ne pripada u tu sliku.
5.DISOCIJATIVNI STUPOR -duboko smanjeno ili odsustvo pokreta i normalnih reagovanja na spoljne stimuluse.Osoba
lezi,sjedi bez pokreta u dugom vremenskom periodu.

118
6.STANJE TRANSA -osoba ima osjecaj kao da ju je preuzela neka licnost,duh,ili Bog.Zapravo predstavlja prolazni gubitak
licnog identiteta i pune svjesnosti okoline.Paznja i svjesnost je suzena na 1 ili 2 aspekta okoline i postoji ponavljajuci i
ograniceni niz pokreta,polozaja i iskaza.
Diferencijalna dijagnoza:
Kod disocijativnih poremećaja isključuju se organske bolesti mozga, na osnovu urednog EEG-a i CT-a.
Terapija: dovesti u svijest potisnuti sadržaj – psihoterapija.Naime dovodjenjem u svijest potisnutog sadrzaja i emocionalnog
stanja koje je s tim povezano i njihovo „spajanje“ ,omogucuje se smanjenje nelagode,emocionalne investicije i pravilne
prerade i pohranjivanja informacija.
-Hipnoza – dozivanje u svijest potisnutog sadržaja
-Psihoanaliza (smatrala se specificnim za histericne simptome,ali je ucinkovit samo kod bolesnika koji su sposobni za
postizanje uvida)
-Suportivna terapija

49. SOMATOFORMNI POREMEĆAJI F45

Somatoformni poremećaji – su psihički poremećaji karakterizirani brojnim tjelesnim simptomima i tegobama. Etiologija
nepoznata, iako postoji i genska predispozicija, smanjen socioekonomski status, smanjen stepen obrazovanja, sklonost ka
parazitiranju.
Psihodinamička teorija govori o osobama koje imaju veliku potrebu za pažnjom, to je molba za pažnju. Poremećaj počinje u
adolescenciji, ali njihov obrazac se usvoji vrlo rano u djetinjstvu.
Često su vezani za depresije, pa je naglašenije i suicidalno ponašanje. U ovu skupinu spadaju:
1. SOMATIZACIJSKI POREMEĆAJ
2. NEDEFIRENCIRANI SOMATOFORMNI POREMEĆAJ
3. HIPOHONDRIJAZA
4. SOMATOFORMNA BOL
5. DISMORFOFOBIJA

1.Somatizacijski poremećaj –Poremecaj je obiljezen visestrukim,nejasnim prituzbama na tegobe koje se mogu odnositi na bilo
koji dio tijela a najcesce su to razni bolni sindromi (glavobolja, krizobolja, moze i mucnina,povracanje, probadanja u grudima i
sl).DA BISMO GOVORILI O SOMATIZACIJSKOM POREMECAJU,pacijent mora iznijeti barem osam poremećaja iz
različitih organskih sistema ( KVS, RS, GIT, UG, lokomotorni sistem).Po DSM IV potrebni su simptomi iz najmanje 4 oblasti :
1. GIT (BAREM 2)
2. BOLNA PODRUCJA (BAREM 4)
3. SEKSUALNE I MENSTRUALNE TEGOBE (BAREM 1)
4. PSEUDONEUROLOSKI (BAREM 1-GUBITAK GLASA,GRCEVI)
Uslov je da simptomi traju barem 2 godine.!

Nediferincirani somatoformni poremećaj – pacijent iznosi različite pritužbe, ali u MANJEM broju, ili iz samo JEDNOG
SISTEMA.Nalik je somatizacijskom poremecaju.Ako su simtpomi fokusirani samo na organe koji su pod kontrolom
autonomnog nervnog sistema,govorimo o somatoformnoj autonomnoj disfunkciji.Karakterisu ga :palpitacije, tremor,
preznojavanje,
crvenjenje i slicno. Etiologija je nepoznata. Ima hronican i fluktuirajuci tok,potpuni nestanak simptoma je rijetkost,te kod nekih
se moze razviti depresija sa naglasenim suicidalnim ponasanjem.Odnos Ž:M jeste 5:1.
Terapija: antidepresivi (SIPPS), smirujući i podržavajući odnos sa liječnikom ( psihoterapija).

Hipohondrija
Preokupacija i morbidni strah da se boluje od neke teške, životno ugrožavajuće bolesti. Pritužbe na brojne simptome su vrlo
detaljne, jasno ograničene na tu bolest.Simptomi koje navodi mogu biti bizarni no za razliku od psihoza, nemaju deluzijski
karakter niti bolesnik pokazuje ostale znakove psihoze tj. ne gubi vezu s realitetom.Histeriformni oblik hipohondrije karakterise
teatralnost i „lijepa ravnodusnost“ te postoji tendencija za sekundarnu dobit.Ideja „ja sam bolestan“ nikad ne ulazi u sumanuti
nivo ali cesto te ideje imaju obsesivni karakter.
Terapija: otporna je na sve oblike liječenja ! Rad sa porodicom – porodica shvata da se ne radi o teškoj bolesti, pa se smanjuje
dramatizacija oko simptoma, a ako se porodica zamori sa pritužbama – bolesnik će to shvatit kao odbacivanje, a to ćes jos vise
pojačati tegobe.
119
Dismorfofobija
Opterećenost zamišljenim defektom vlastitog tijela bez stvarnog razloga.I ako inicijalni defekt postoji,on nikako nije
takve dimenzije koja opravdava stupanj preokupiranosti ( veličina nosa, ušiju ) .Osobe misle da je njihov deformitet
jako vidljiv i posljedicno tome, povlače se iz društva i traže nepotrebne hirurške intervencije.

Somatoformna bol
Postojanje stalne jake boli bez oštećenja koji bi je opravdao,a često nastaje poslije stresa ili emocionalnog konflikta,
te je često udružena i sa depresijom.Cesci kod zena (3:1).Najcesce prituzbe su :glavobolje,facijalni bol,bol u ledjima
i sl. Simptomi mogu nastati kao rezultat „kaznjavanja“ za umisljene greske.Bihevijoristi smatraju da ignorisanje i
kaznjavanje inhibiraju njihovo bolno ponasanje dok suprotno,podrzavanje dovodi do potenciranja bolnog ponasanja.

50. NORMALNO I PATOLOŠKO ŽALOVANJE

Freud je u svome djelu „žalovanje i melanholija“ naglasio razliku između depresije (melanholije) i žalovanja. Žalovanju uvijek
prethodi stvarni gubitak (bliske osobe). Kod ovih osoba ne nalazi se poremećaj selfa, ideje krivnje, samoprebacivanja, gubitak
samopouzdanja. Ona nastoji održati sjećanje na ugodne trenutke, mislima se vraća u prošlost, uzdiže svoju prošlost te zbog toga
nije prazna i bezvrijedna.
Depresija je gubitak emocionalne naravi, osoba ima osjećaj da joj je nešto ukradeno, da je nešto izgubila iako u realnosti ne
mora biti tako.
Tuga je emocionalni odgovor na patnju koja može proizilaziti iz vanjskih, realnih i unutarnjih svjesnih i nesvjesnih izvora.
Patnja je uzrokovana iskustvom gubitka ili zbog izostanka gratifikacije koja je zaslužena ili unaprijed očekivana. Pod gubitkom
se obicno misli na gubitak ljubavi,odvajanje tj. realni gubitak voljenog objekta.
Žalovanje je izraz za produženo i produbljeno stanje tuge uzrokovano gubitkom voljene osobe.

Normalno žalovanje
Reakcija na gubitak ne mora biti neposredno već se može pojaviti 2-3 mjeseca kasnije. Normalno žalovanje traje od 6 mjeseci
do maksimalno 2 godine.

Proces žalovanja se odvija kroz dvije faze:

 Internalizacija – je proces privremenog „pounutrenja“ objekta radi očuvanja odnosa sa njim.
 Eksternalizacija – je proces popuštanja veze sa izgubljenim objektom

Pollock razlikuje akutno i hronično žalovanje. Akutno žalovanje prolazi kroz tri faze:
1. faza šoka
2. faza tuge
3. faza odvajanja (separacija)

Bowley razlikuje 4 faze normalnog žalovanja:

1. faza ukočenosti koja može trajati od nekoliko sati do sedmice dana i može biti isprekidana napadima nelagode i/ili
ljutnje.
2. faza žudnje i traženja izgubljene osobe koja traje nekoliko mjeseci ili godinu dana
3. faza dezorganizacije i očaja
4. faza reorganizacije

Klinička slika:Normalno zalovanje zapocinje nesporedno nakon ili do mjesec dana nakon gubitka.
U pocetnoj fazi (faza soka) izrazen je osjecaj emocionalne zakocenosti i konfuzije. Ova faza traje nekoliko dana do 7 dana.Ova
faza traje duze nekada zbog iznenadnog gubitka.Strukturna osobnost ozaloscenog i postojanje podrske u obitelji takodjer uticu
na duljinu ove faze.Ožalošćena osoba poriče gubitak, ima napade plača, nesanice, gubitak apetita, mršavljenje, pad koncentracije.
Česti su snovi u kojima se pojavljuje izgubljena osoba. U budnom stanju može imati vizije izgubljene osobe (intruzije), pa je
prati strah od ludila. Može se identificirati sa izgubljenom osobom na način da preuzme njene manire (često ako je veza između
osoba bila na neki način patološka).
Prelazenjem u drugu fazu ožalošćena osoba se često vraća u prošlost i traži izgubljenu osobu te postepeno počinje o njoj
govoriti u perfektu.
Prelaskom u 3 fazu,sve se vise traze rijesenja za probleme nastale gubitkom,i osoba se okrece sadasnjosti.Što je osoba više u
sadašnjosti – to je znak da prelazi iz 3 u 4 fazu žalovanja kada konačno prihvata gubitak i nastavlja život.

120
Anticipirano žalovanje znači da su članovi porodice završili proces žalovanja još dok je osoba bolovala, pa se žalovanje završava
sa smrću te osobe npr.kod teških dugotrajnih bolesti.

Patološko žalovanje
Od patoloških oblika žalovanja razlikuje se:
1. odsutno žalovanje
2. odgođeno žalovanje
3. produženo žalovanje (duze od 6 mjeseci)
4. izrazito intenzivno žalovanje
5. žalovanje praćeno suicidalnim ili psihotičnim simptomima
Činioci rizika koji pogoduju razvoju patološkog žalovanja proizilaze iz: načina smrti izgubljene osobe, raniji traumatski gubitak,
ako je priroda ožalošćenog već neurotična i psihotična, ovisnička veza sa izgubljenom osobom, abortus.

Terapija patološkog žalovanja: antidepresivi (ako se razvije depresivna epizoda), antipsihotici, anksiolitici, hipnotici
(nepodnošljiva nesanica),psihoterapija (poticati osobu da govori o izgubljenoj osobi, o njenoj smrti, njihovom odnosu i vlastitim
osjećanjima.), grupe samopomoci.

51. PTSP (POSTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ) F40-F48

PTSP je uvršten u nomenklaturu mentalnog zdravlja 1980. godine u trecoj klasifikaciji DSM. Posttraumatski simptomi su opisani
kao : sindrom željezničke nesreće, srčana neuroza, traumatska neuroza, šok od granate, sindrom koncentracijskog logora i
sindrom traume od silovanja.
Zbivanja koja dovode do razvoja PTSP:
- interpersonalno nasilje (silovanje, fizički napad)
- izloženost životno ugrožavajućoj situaciji
- prirodne nesreće (požari, zemljotresi)
- može se pojaviti i kod osoba koje su bile svjedoci neprirodne smrti druge osobe.
55 % su žrtve silovanja, 7.5 % se javlja kod nastradalih u prometnim nesrećama, 2% kod osoba koje su doznale za traumatcki
događaj i čak 14 % ljudi koji su doživjeli iznenadnu i neočekivanu smrt.
DSM – IV opisuje traumu kao događaj u kojem je osoba bila izložena stvarnoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ranjavanju, prijetnji
fizičkom integritetu ili integritetu neke druge osobe, a da je pri tome reakcija osobe uključivala intenzivan strah, osjećaj
bespomoćnosti i užasa.

Rizični faktori za nastanak PTSP-a

Faktori su svrstani u tri velike kategorije:

Predtraumatski rizični faktori- karakteristike ličnosti (kao npr. stepen osjetljivosti, ženski spol, niži stepen obrazovanja, nizak
socio-ekonomski status, porodična nestabilnost, mlada dob tokom traumatizacije) su prepoznati kao rizični faktori za nastanak
PTSP-a. Istraživanja PTSP kod blizanaca pokazuju da bi mogao imati gensku osnovu.
Peritraumatski faktori – podrazumijevaju kako neko djeluje, razmišlja, kako se osjeća tokom traumatskog događaja, do kojeg
stepena uočava da mu je život u opasnosti, kako doživljava strah, bespomoćnost i stid. Marmar i sar.opisuju peritraumatsko
iskustvo kao: izmijenjen osjećaj za vrijeme, osjećaj nestvarnosti, izmijenjena percepcija boli, osjećaj odvojenosti od tijela,
izmijenjen tjelesni izgled, tunelski vid.
Posttraumatski faktori – izostanak rane intervencije i socijalne pomoći što je dovelo do neodgovarajućeg suočavanja sa stresom
te još i stresori koji se „nakaleme“ nakon traume.

Etiologija
- Povećan nivo noradrenalina,
- Povećan nivo kortizola,
- Povećan nivo glukokortikoida
- Povećana aktivnost alfa-2 adrenergičkih receptora
- Povećan stepen aktivacije simpatičkog nervnog sistema

Povećanje nivoa noradrenalina na sinapsama u mozgu omogućuje učvršćivanje traumatskog iskustva u memoriji, pa će sjećanje
na događaj biti snažan i praćen jakim subjektivnim osjećajem distresa. Smanjen nivo dopamina u prefrontalnom korteksu smatra
se odgovornim za osjetljivost žrtve na budući stres.Komorbidna depresija moze biti povezana sa smanjenom aktivnoscu MAO.
Manjak serotonina dovodi do neraspoloženja i suicidalnog ponašanja i manjak endogenih opioida smanjuje prag tolerancije na
bol.

121
Pojačano lučenje kortizola, norepinefrina i povećanje aktivnosti alfa 2 adrenergickih receptora dovode do povisenog
oslobadjanja tireoidnih hormona sto bi objasnilo neke somatske simptome koji prate PTSP. Psiholoske teorije govore o tome da
traumatsko iskustvo dovodi do razbijanja nekih pretpostavki covjeka o neranjivosti, smislenosti zivota i dostupnoj pomoci.

Reakcije na traumatski stresor

Kriza – najblaža reakcija okarakterizirana nesposobnošću da se suoči sa određenom situacijom kroz privremeno stanje
uznemirenosti, dezorganizacije, panike i ukočenosti.U pocetku,treba odmah razgraniciti dva pojma: kriza i krizna situacija
(odnose se kao stres i stresna situacija).Naime,krizna situacija se odnosi na poremecaje individualne ili grupne psihosocijalne
ravnoteze(npr. hospitalizacija,gubitak bliske osobe,zatvor ),dok je kriza mentalni poremecaj izazvan kriznom situacijom.Krizna
situacija ne mora bit stetna po covjeka,nekada to bude sansa za covjekovo konacno dovrsavanje i zrelost(ojacaju u psiholoskom
smislu-jaci ego,veci odbrambeni repertoar).

Akutni stresni poremećaj (ASP), kao dijagnoza definirana 1992. godine u MKB-10. Često prethodi razvoju PTSP-a. ASP se
razvija kao posljedica disocijacije koja ometa integraciju i rezoluciju traumatskih sjecanja i afekta.Zajednicko za sve stresne
situacije koje uzrokuju stresne poremecaje su:neocekivanost, nefamilijarnost, nemogucnost bjekstva, nemogucnost
svrsihodne odbrane.

Postraumatski stresni poremećaj (PTSP). DSM IV –TR abnormalne traumatske simptome grupiše u tri velike kategorije:
- fenomen ponovnog proživljavanja
- fenomen izbjegavanja
- fenomen pojačane pobuđenosti

1.Fenomen ponovnog proživljavanja

Smatra se glavnim obilježjem PTSP-a a čine ga intenzivne misli, slike, i percepcije koje se mogu pojaviti bez povoda ili ih može
potaknuti stresni događaj. Najčešći oblik intruzivnih misli su vizuelne predodžbe tzv.flash-back fenomen – pored slika se mogu
doživjeti zvukovi, osjećaj mirisa i okusa, što daje detaljan opis traumatskog događaja kao da se upravo dešava. Percepcijski i
emocionalni elementi traumatskog sjećanja su istaknutiji nego kod netraumatskog. Smatra se da se traumatsko iskustvo drugačije
pamti.

2.Fenomen izbjegavanja
Za oboljelje od PTSP, uobičajeno je izbjegavanje razgovora, mjesta, ljudi koji podsjećaju na traumatsko iskustvo. Oni se tokom
vremena mogu smjenjivati, dok ostali simptomi ostaju relevantno stalni.

3.Fenomen pojave pobuđenosti

Neprekidno stanje pobuđenosti, napetost, pretjerane reakcije i na najblaže vanjske podražaje uz intenzivno reagovanje (izliv
ljutnje, bijesa), pretjerana preplašenost (čak i od zvuka auta u prolazu), nemogućnost da se smire. Tijelo može izgledati kao da
je izvan kontrole pa da sve to prati strah od ludila.

Dugotrajne posljedice PTSP :

-deficit u ucenju i memoriji (Traumatsko iskustvo se pamti disocirano zbog priliva emocija,nedostupno je svakodnevnoj svijesti
u obliku jasne price.U toku vremena se fragmenti povezuju.Osim pristrasnosti pamcenja,postoji i pristrasnost paznje na podrazaje
koje ih podsjecaju na traumu.)
-disocijacija (izmijenjen osjećaj za vrijeme-vrijeme ide brže ili sporije-, osjećaj kao da se sanja tj.da sve što se događa nije
stvarno, osjećaj kao da napuštaju svoje tijelo i posmatraju događaj sa udaljenosti)
- poteškoće u izvođenju zadataka u neposrednom trenutku
- poteškoće u zadržavanju fokusiranosti
-veci rizik od suicida,zloubotrebe alkohola i medikamenata.

Tok PTSP-a:
Prva faza je akutna , odnosi se na simptome unutar tri mjeseca nakon traume. Ako simptomi traju duže od tri mjeseca, poremećaj
se smatra hroničnim,ako je početak simptoma najmanje 6 mjeseci nakon traume, poremćaj se smatra odgođenim.

Pored ovih,postoji jos 3 oblika kliničkih oblika PTSP-a :

- isprekidani – „on-off „oblik - prisutni su simptomi samo u jednoj tački vremena. Često na godišnjicu traumatskog
iskustva.
- rezidualni – pacijent se žali na simptome, ali oni ne zadovoljavaju kriterijume u potpunosti, ali ako se on izloži stresu
može se razviti u kliničku sliku PTSP-a.

122
 - reaktivirani – pacijent koji je prethodno stabiliziran ili uspjesno izljecen –potaknut novim stresorom, ponovno aktivira
PTSP.

Terapija:
Intervencije u krizi, ako su uopce potrebne,moraju biti ucinjene relativno brzo,kratko i mogu ih ciniti neprofesionalci.Uglavnom
se radi o ventilaciji emocija.ASP zahtijeva kracu intervenciju koja se sastoji od nekoliko seansi sa naglaskom na proradi svih
aspekata dogadjaja koji su doveli do reakcije.Mnogi preporucuju preventivne strukturirane razgovore ubrzo nakon traume tzv
„debriefing“, premda istrazivanja ne podupiru ucinkovitost u prevenciji razvoja poremecaja.

Faze psihoterapijskog liječenja:

PRORAĐIVANJE – omogućava pacijentu suočavanje sa traumom i raspravljanje o njoj
INTEGRIRANJE – omogućuje da pacijent integrira traumatsko iskustvo u zdrave okvire i da se orijentiše na sadašnjost i
budućnost
DEAKTIVIRANJE – smanjivanje ili deaktiviranje mehanizama djelovanja traumatskog događaja
Najcesce psihoterapijske tehnike koje se primjenjuju su kognitivno-bihevioralne, dinamički orijentirane terapije,i EMDR (eye
movement desentisation and reprocesing).

Grupna terapija: je blagotvorna jer se bavi alijenacijom kroz prihvacanje od clanova grupe,empatiju ,potporu i adaptivne
sugestije.

Porodična i interpersonalna ( terapija u paru): korisni su modusi za raspravljanje o prekidima u intimi uz koristenje postojecih
saveza,empatije i povjerenja da se olaksa procesiranje i zaobilazenje odbrana.

Farmakoterapija:

A) ANTIDEPRESIVI:
1. SIPPS (FLUVOKSAMIN, FLUOKSETIN, PAROKSETIN, CITALOPRAM)
2. TRICIKLIČNIANTIDEPRESIVI
3. INHIBITORI MONOAMINOOKSIDAZE

B) ANKSIOLITICI (NEBENZODIAZEPINSKOG TIPA)

C) BETA BLOKATORI I STABILIZATORI STANIČNE MEMBRANE
D) ANTIPSIHOTICI
Terapija kod PTSP traje najmanje 6-12 mjeseci,a često i duže.

52. POREMEĆAJI HRANJENJA F50

Poremećaj hranjenja najčešće nastaje u ranoj adolescenciji kao anoreksija i bulimija. Poremećaj hranjanja se može
javiti već u ranoj dečijoj dobi kao jedenje nejestivih stvari. Taj poremećaj moze nestati sa odrastanjem.

1.ANOREXIA NERVOSA
U ovom poremećaju osoba je preokupirana hranom i dijetom, tjelesni izgled je oštećen, izrazito je mršava, koristi
diuretike i laksative. Kod zena je ovo stanje praćeno amenorejom, zbog čega se u početku javljaju ginekologu, ne
budu prepoznate kao osobe sa psihičkim poremećajima. Obično se javlja kod djevojčica između 17-18 godina, a rjeđe
kod dječaka. Uglavnom je vezana za profesiju (balerine, manekenke).

Faktori rizka:
- Predisponirajući faktori kao što su individualni (odonos prema tijelu), porodični (odnos majka-kćerka,otac-
kći), sociokulturni (što je u određenoj kulturi moderno).

123
 - Precipitirajući faktori: stres tokom odrastanja
- Podražavajući faktori: dijete, stalna potreba za smanjenjem tjelesne mase.
- Biološki faktori: anoreksja primjećena kod monozigotnih blizanaca.Postoji hipoteza da endogeni opioidi su
odgovrni za poricanje osjećaja gladi u anoreksičnih bolesnika.
- Psihološki faktori: anoreksija se pojavljuje kao reakcija na zahtjev adolescentnog razvoja za neovisnošću,
porastom interesa socijalnog i seksualnog funkcionisanja.
- Faktori okoline: nažalost, podrška zajednice u vježbanju i postizanju što manje tjelesne mase i vitkosti.
Tok , liječenje, prognoza
Dijagnostički kriterij za anoreksiju su:
- Gubitak tjelesne mase i odbijanje zadrzavanja tjelesne mase iznad minimalno normalne za dob i visinu.
- Intezivan strah od debljenja
- Promjenjeni doživljaj vlastitog tijela
- Gubitak menstruacije
Postoje dvije kliničke manifestacije anoreksije:
- Restriktivna: osobe su sklone prisilnoj maksimalnoj samokontroli hrane, socijalnoj izolaciji, prisilno-
obuzetom načinu razmišljanja i ritualnom ponašanju.
- Prejedenje sa čišćenjem: osoba nije sposobna da uspostavi samokontrolu, sklona je prejedanju da bi nakon
toga prisilnim povraćanjem, uzimanjem velikih količina laksativa i diuretika izbacile hranu.
Liječenje se svodi na to da se uspostavi normalno stanje uzimanja hrane i nadomjesti gubitak elektrolita.
Hospitalizacija je nuzna.

2.BULIMIJA NERVOZA
To je poremećaj karakteriziran epizodnim, nekontroliranim, prisilnim i naglim unosom velike količine hrane u
kratkom vremenskom periodu.Fizicka nelagoda koja time nastaje (bol u zelucu ili potreba za povracanjem) zavrsava
bulimicku epizodu,nakon cega osoba osjeca krivnju,gadjenje prema sebi i depresiju.Osobe sa bulimijom redovno
uzimaju laksative i diuretike ili proizvedu povraćanje drugim načinima. Faktori rizika su slični kao kod anoreksije.
Tok, liječenje, prognoza:
Dijagnostički kriteriji:
- Pretjerano jedenje uz gubitak kontrole nad količinom unesene hrane
- Izbacivanje unesene hrane na neadekvatan način
- Napadi prejedenja dva puta tjedno kroz tri mjeseca
- Pretjerena ovisnost o tjelesnoj masi
- Navedeni poremećaji se ne pojavljuju smo tokom epizode anoreksije nervoze.

Postoje dvije kliničke manifestacije bulimije:

- Prejedenje sa čišenjem
- Prejedanje bez upotrebe laksativa i diuretika
Bulimija se razlikuje od anoreksije po tome što: bolesnici oboljeli od bulimije češće traže pomoć od psihijatra i u
epizodi prejedenja, ne strahuju da će dobiti na težini, seksualno su aktivni, imaju bolju prognozu. Rijetko sebe dovode
u stanje dehidratacije, elektrolitnog poremećaja.Cesto povracanje dovodi do dentalnih poremecaja,promjena u
zlijezdama slinovnicama,serumskim amilazama i razvoja upale jednjaka. Liječenje te bolesti bazira se na psihoterapiji
(kognitivna) i farmakoterapiji (antidepresivi).

3. PRETILOST
To je stanje koje prema klasifikaciji nije poremećaj hranjenja već „psihički činioc koji dovodi poremećaja fizičkog
stanja“. Etiologija je nepoznata. Smatra se da pretilost nastaje u porodicama gdje se majka osjeća usamljeno, pa brigu
o porodici pokazuje hranjenjem svoje porodice. Postoji i genetska predispozicija, gdje pretile osobe imaju veći broj
masnih stanica. Osobe često jedu rano ujutru i u toku noći, manje su aktivne, sklone su tjeskobi, usamljenosti, dosadi,
pa unošenjem hrane osjecaju rasterećenje.Pretilost se moze javiti u djetinjstvu,adolescenciji ili odrasloj dobi i
predstavlja hronicno progresivno stanje.

124
Terapija: hirurški zahvati, uzimanje amfetamina (smanjuje apetit), uzimanje preparata koje daju osjećaj sitosti,
vježba, dijeta.Vjerovatnoca da ce osoba,nakon gubitka kilograma,odrzavati tjelesnu tezinu je mala.

53.PSIHOSEKSUALNI POREMEĆAJI F50-F59, F52

Granica između normalnog i patološkog u području seksualnosti je vrlo promjenljiva i ovisi o društvenim normama i
kulturalnim faktorima. Donedavno su homoseksualnost i masturbcija smatrani poremećajima,a danas se smatraju
normalnim seksualnim aktivnostima.
Etiologija:
Nasljedni faktori
- Fetalni androgen koji priprema mozak za kasniju spolnu aktivnost
- Roditeljski stav prema spolnom ponašanju
- Emocionalna veza roditelja i njihova veza s djecom (dijete se treba identificirati sa istospolnim roditeljem u
svome razvoju,a roditelj suprotnog pola mora pružiti dovoljno ljubavi i povjerenja da se dijete osjeti ugodno
sa osobama suprotnog pola).
- Djeca izložena odbijanju, okrutnostima podložna su psihoseksualnim poremećajima.
- Parafilije su češće kod muškarca-oni moraju promijeniti spolnu infatilnu identifikaciju s majkom na onu s
ocem tokom edipovske faze između 3-6 godine,a žene ne prolaze proces promjene identifikacije.
- Muškarci stvaraju perverzne relacije prema ženama, dok žene svoj perverzni potencijal mogu ostvariti preko
relacije sa djecom, zadovoljavajući kroz njih svoje želje i potrebe, namećući im posebne uloge.

Psihoseksualne poremećaje dijelimo na:

- Seksualne disfunkcije;
- Parafilije;
- Pedofilie;
- Poremećaji spolnog identiteta.

SEKSUALNE DISFUNKCIJE
- Nedostatna seksualna želja ili averzija
- Nedostizanje zadovoljavajućeg uzbuđenja
- Izostanak orgazma ili prijevremena ejakulacija
- Bolovi pri seksualnom činu (dispareunija,vaginizam).

PARAFILIJE – oštećenje sposobnosti za afektivnu spolnu aktivnost između odraslih ljudskih partnera.
- Fetišizam – korištenje neživućih objekata kao jedini ili preferirajući način nastanka spolnog identiteta.
Uobičajni fetiši su: žensko rublje,cipele, čizme.
- Ekshibicionizam – to je ponavljano iznenadno pokazivanje genitalija nepoznatim osobama radi postizanja
spolnog uzbuđenja. Gotovo nikada nema daljnjeg spolnog kontakta. Najčešće se pojavljuje u kasnoj
adolescenciji.
- Spolni mazohizam – postizanje spolnog zbudjenja tako što pojedinac biva ozlijeđen ili mu je ugrožen život.
- Spolni sadizam – nanošenje fizičke i psihičke patnje spolnom partneru kao metoda spolnog uzbuđenja i
postizanja orgazma.

PEDOFILIJA – preferiranje spolnih aktivnosti s predpubertetskom djecom. Obično se pojavljuju u srednjoj životnoj
dobi.
- Transvestizam – oblacenje heteroseksualnih muškaraca u žensku odjecu. Obično počinje u djetinjstvu ili ranoj
adolescenciji.
- Voajerizam – podrazumjeva doživljavanje spolnog uzbuđenja posmatranjem jedne ili više osoba u njihovim
intimnim trenutcima ili seksualnom činu.
- Zoofilija – označuje sklonost da se seksualna želja zadovoljava sa životinjama.
125
POREMEĆAJ SPOLNOG INDENTITETA
- Transseksualizam – anatomski poremećaj gdje osoba osjeća nelagodu i neprikladnost vlastite anatomske
spolnosti. Transseksualac se ne osjeća dobro u vlastitom spolu, prema svojim genitalijma osjećaju gađenje.
Uglavnom su muškarci.
- Homoseksualizam – poremećaj seksualne orijentacije.

Liječenje: zavisi od motivacije bolesnika.Ukoliko bolesnik zeli promjenu i ukoliko psihoseksualni poremecaj mu cini
distres,onda je metoda izbora psihoterapija.Kod transseksualaca,hormonalna terapija i hirurska intervencija pruzaju
zadovoljavajuce rezultate.

54. POREMEĆAJI LIČNOSTI F60-F69

Ličnost se definiše kao relativno stabilni način mišljenja, osjećanja,ponašanja, odnosa prema drugima.Svaka osoba
ima odredjene zivotne stavove i pretpostavke putem kojih pokusava razumjeti dozivljaje kroz koje svakodnevno
prolazi. Poremećaji ličnosti su obično rigidni loše prilagođeni obrasci ponašanja i štete socijalnom, interpersonalnim
i radnim odnosima. Pojavljuje se već u djetinjstvu i traju veći dio života.
Osobe sa poremećajem ličnosti imaju nizak prag za savladavanje svakodnevnih životnih situacija, doživljavaju ih
frustrirano i pokazuju povišen nivo anksioznosti ili druge mentalne ili emocionalne simptome. Osjećaju da je njihov
obrazac ponašanja „ normalan i ispravan“. Rijetko traže pomoć zbog vlastite anksioznosti ili nelagode,a ako je zatraže,
to se obično dogodi nakon vanjske frustracije.Obicno ih dovodi obitelj ili socijalna sluzba zbog teskoca koje svojim
maladaptivnim ponasanjem uzrokuju drugima. Ovi bolesnici doživljavaju problem kao izvanjski dok neurotični
bolesnici čiji odbrambeni mehanizmi muče njih same ali ne i okolinu, dolaze zbog unutrašnjih psihičkih konflikata.

U svakodnevnom zivotu,klinicar da bi procijenio licnost koristi se sljedecim izvorima informacija:

1. Opis koji daje osoba koja dobro poznaje pacijenta.
2. Izjava samog pacijenta o tome kako se ponasao u nekim situacijama
3. Pacijentov opis sopstvenog presonaliteta.
4. Pacijentovo ponasanje tokom intervjua.

Shema za procjenu licnosti :

1. Zapocinjanje razgovora („sta mislite kako bi vas opisali vasi drugovi i porodica?“)
2. Licni odnosi („imate li prijatelja?kakav vam je odnos sa kolegama s posla?“)
3. Uobicajeno raspolozenje („da li ste vecinom veseli,puni energije?“)
4. Ostale osobine („neki su mirni,neki su spremni na prepirke..gdje vi spadate?“)
5. Stavovi,uvjerenja,norme (vjerska uvjerenja,moralne norme)

Po definiciji,licnost je stabilna medjutim u toku zivota moguce su male promjene ( npr.u poznim godinama covjek
djeluje manje impulsivno).Takve male,postepene promjene ne dovode do promjene licnosti,vec one nagle koji
poticu iz : povreda ili organskog oboljenja,rezidualnih efekata teskih dusevnih oboljenja,ozbiljnih stresogenih
dogadjaja.

Osnovne zajednicke karakteristike poremecaja licnosti su:

1. Ponavljano patolosko ponasanje (maladaptacija)
2. Ponasanje se proteze dugotrajno,kroz zivot
3. Ovakvo ponasanje pacijenta vodi u distres radnog i socijalnog funkcionisanja i pravi probleme okolini
4. Psihodinamika je oznacena ranije navedenim trijasom (nemogucnost podnosenja unutrasnje tenzije,slab Ego
sa nefleksibilnim ponasanjem,davanje prioriteta trenutnim zadovoljstvima nad trajnim)

Važnost poremećaja ličnosti za medicinu i psihijatriju

Postoje tri razloga:
1. Bolesnici sa poremećajem ličnosti teško uspostavlja relaciju, nepouzdani su i skloni nepredvidim reakcijama.
Teško preuzimaju odgovornost za bilo šta što se oko njih događa. Dolaze u sukob sa okolinom te se na taj
način ,protiv svoje volje, dovodi na opservaciju kod psihijatra.
126
 2. Osobe sa teški poremećajem ličnosti spadaju u rizičnu skupinu za razvoj ovisnosti o alkoholu, drogama,
autodestruktivnog ponašanja, seksualnih devijacija.
3. To su osobe sklone slomu nakon izlaganja nekom stresu.
Dijagnoza: postavlja se na osnovu prisutnosti sljedećih postojanja.
- DISOCIJACIJA – stanje svijesti u kojem dolazi do njenog odvajanja da bi se izbjegla neugodna stvarnost.
Mogu izazvati privremenu ili drastičnu modifikaciju osobnosti ili osjećaja vlastitog identiteta. U te
modifikacije spadaju: fuge, histerične konverzivne raeakcije, kategorično poricanje odgovornosti za svoja
djela ili osjećanja,stanja transa, rizično ponašanje (intoksikacija lijekovima).
- PROJEKCIJA – osoba pripisuje drugom svoja osjećanja, koja sama sebi ne može priznati.Projekcija izaziva
predrasude,odbacivanje bliskosti zbog paranoidne sumnje,pretjeran oprez pred vanjskim opasnostima i
osjetljivost na nepravde.
- SHIZOIDNA FANTAZIJA – to je tendencija da se zamišljeni odnos i lični sastav koristi radi rješavanja
konflikta i ublažavanja usamljenosti. Za razliku od psihotičnih bolesnika osoba sa poremećajem ličnosti ne
vjeruje u potpunosti drugim osobama i ne ustraje u ostvarenju svojih fantazija. Kod disocijacija prepravlja
se unutrasnji a kod shizoidnih fantazija,vanjski svijet.
- HIPOHONDRIJAZA – bolesnik transformira osjećaje prema drugim ljudima koje ne može verbalizirati u
neprikladne brojne somatske pritužbe. Pacijent pretjerano naglašava svoju patnju, ne podleže logičnom
uvjerenju niti liječenju, a kod liječnika se javlja osjećaj bespomoćnosti i prezira.
- OKRETANJE PROTIV SEBE – agresija usmjerena drugima izražava se na posredan i neučinkovit način kroz
pasivnost.
- ACTING OUT – direktni pokušaj da se riješi nesvjesni konflikt s motoričkom ili drugom aktivnošću, a
motiviran je više instiktivnim potrebama nego stvarnom situacijom.
- RASCJEP – kada osoba podijeli ljude na sasvim dobre, idealizirane spasitelje i sasvim loše zlotvore.

Klasifikacija poremećaja osobnosti prema DSM IV i MKB :

A) Anksiozne,potistene i sklone zabrinutosti

- Izbjegavajuca (po MKB anksiozna)
- Opsesivno-kompulzivna (po MKB anankasticka)
- Depresivna
- Hipertimicka
- Ciklotimicka
B) Osjetljive i sumnjicave
- Paranoidna
- Shizoidna
- Shizotipska
C) Dramske i impulsivne
- Histrionska
- Granicna (po MKB impulsivna)
- Zavisna
D) Agresivne i antisocijalne
E) Antisocijalna (po MKB disocijalna)

1. Paranoidni poremećaj ličnosti: karakteriše ga projekcija vlastitih osjećaja i konflikta na druge. Osnovne
karakteristike su :osjetljivost na odbacivanje,nezaboravljanje uvreda,sumnjicavost,tendencija da se dozivljaj
iskrivi,naglaseno samouvazavanje. Često postoji bezrazlozna sumnja u vjernost partnera. Javlja se kod onih
koji imaju osjećaj inferiornosti i ljudi sa hroničnom gluhoćom, jer ona umanjuje kapacitet za testiranja
realiteta i to uzrokuje pogrešnu interpretaciju da se o njima priča ili da im se podsmjehuje.

2. Shizoidni poremećaj ličnosti: Cesci kod muskaraca (2:1).

127
 Osnovne karakteristike su :
-Nesposobnost da se sklope bliska intimna prijateljstva pa se opredjeljuju za samacki zivot.
-Teskoce u izrazavanju odgovarajuceg emocionalnog odgovora ( zaravnjenost afektiviteta)
-Izrazena sklonost ka introspekciji i mastanju.
Osobe sa ovim poremećajem su povučene, emocionalno hladne i distancirane. Zaokupljene su vlastitim
mislima, osjećanjima, boje se bliskosti i intimnosti. To su šutljive osobe, sklone sanjarenju te vise vole
teoretsko umovanje nego prakticno djelovanje.Jako su osjetljive, prazne,mogu se osjecati kao da su
kontrolirane i traumatizirane.Tezi oblici ne pokazuju odgovarajuce reakcije na socijalno prihvacanje ili
odbijanje tj. kao da ignorisu ocekivanja sredine.
3. Shizotipni poremećaj ličnosti: karakteriše ga neobičnost u procesima mišljenja, percepcije i komunikacije i u
ponašanju, što upućuje na shizofreniju. Medjutim, simptomi nikada nisu dovoljni da bi se zadovoljila dijagnoza
shizofrenije. Poremećaj kognicije moze biti izražen kao magijsko mišljenje. Ideje odnosa i paranoidnih ideacija
su vise naglašene nego kod shizoidnih i izbjegavajucih poremecaja licnosti.

4. Histrionski poremećaj ličnosti: (histrion-glumac,plesac) Osnovne karakteristike: brza promjena u osnovi

plitkih,povrsnih emocija,pri cemu je emocionalna ekspresija pracena neprimjerenim
uzbudjenjem,samodramatizacijom,i egocentričnošću. Govor je prepun detalja,sa naglasenom zeljom da
impresionira sve okolo i daje hiperbolicne opise drugih.Drustveni su,ekstrovertni,povrsno sarmantni,ali
zahtjevni,uobrazeni i sujetni.Preokupirani su spolnošću, seksualnošću i moći. Mehanizam odbrane je
disocijacija i ponistenje( Primjer : covjek gubi posao,a ponasa se kao da je neinformisan).

5. Narcistički poremećaj ličnosti: Osnovna karakteristika je uvecano osjecanje samouvazavanja i jedinstvenosti

(zaljubljen u samog sebe).Stepen poremećenosti varira od neurotične do izrazito disfunkcionalne
poremećenosti.Osobe sa neurotičkim poremećajem su obično socijalno prihvatljive, uspješne, šarmantne, a
jedini deficit koji žele šarmantnošću prikriti je u stvaranju intimnih kontakta. Taj deficit često pokušavaju
prikriti uspješnim napredovanjem na poslu i porodičnim okolnostima.

6. Antisocijalni poremećaj ličnosti (sociopatski):Ovaj poremecaj licnosti ukljucuje stalno sukobljavanje sa

socijalnim obicajima,moralom i zakonom.

Klinicko-socijalne karakteristike:
- Sukob sa policijom-agresivno ponasanje,fizicke borbe
- Seksualne perverzije
- Zloupotreba alkohola i droge
- Nesposobnost odlaganja zadovoljstva i tolerancije frustracija
- Slabost modifikacije ponasanja nakon kazne i gubitak starih prijatelja
- Relativno odsustvo osjecaja krivice,anksioznosti i defektno procjenjivanje
- Los uspjeh u skoli,na poslu i okrivljivanje drugih za vlastiti neuspjeh
- Laganje iz licne koristi.
Osobe sa ovim poremećajem su stalno okupirani definiranjem samog sebe, vlastitom ličnošću, a ne stvaranjem relacije
sa drugima. U anamnezi poremećaja često leži alkoholizam, ovisnost o drogama, promiskuitet i gubitak posla. Češći
je kod muškaraca, dok histrionski poremećaj kod žena.Ovaj tip poremecaja pocinje u ranoj adolescenciji a najjace je
izrazen oko 20 godine.
7. Granični poremećaj ličnosti: obilježen je poteškoćama u svakodnevnim relacijama sa okolinom. Osnovne
karakteristike podrazumijevaju poremecaj na vise nivoa funkcionisanja (afekt,misljenje,ponasanje) sa
elementima nepsihoticnog i psihoticnog.Imaju tendenciju ka impulzivnim radnjama bez razmisljanja o
posljedicama.Raspolozenje se mijenja nekoliko puta dnevno,od normalnog do depresije i
128
 razdrazljivosti.Smanjen je kapacitet stvaranja emocionalne bliskosti, imaju probleme sa radnim obavezama,
često su skloni raznim vrstama ovisnosti.
8. Anksiozni poremećaj ličnosti: ovaj poremećaj imaju osobe koje su preosjetljive na odbacivanje i boje se
započeti odnos ako nisu sasvim sigurne u bezuvjetno i nekritičko ponašanje.Osnovna karakteristika je stalna
prisutna anksioznost, napetost.Za razliku od shizoidnog poremecaja,gdje osoba zeli biti sama,kod ovog tipa
poremecaja osoba zeli drustvo i socijalizaciju no zbog straha ostaje bez nje (Bolje da sutim nego da kazem
neku glupost). Postoje nekoliko vrsta anksioznosti. Karakterna anksioznost - osobe je doživljavaju kao
preplavljujuću, slobodno lebdeću i neimenovanu u odnosu na onoga od koga dolazi prijetnja. Signalna
anksioznost - uzrokovana je ranijim iskustvom slične opasne situacije. Separacijska anksioznost - vezana je za
eventualni gubitak objekta. Moralna anksioznost - vezana je za strah da se ne pogriješi. Anihilarijska
anksioznost - vezana je strah od fragmentacije vlastite ličnosti.
9. Zavisni poremećaj ličnosti: osobe sa ovim poremećajem traže sigurnost pretežno u interpersonalnim
poremećajima.Osnovne karakteristike su odsustvo hrabrosti da prihvati odgovornost za vecinu stvari iz
sopstvenog zivota,nipodastavanje vlastitih potreba u koristi druge osobe od koje je zavisna i spremnost da se
usaglasi sa njegovom zeljom,nema spremnost da trazi za sebe nesto od drugog plaseci se odbacivanja.
Mehanizmi odbrane su: regresija, izbjegavanje i premještanje.
10. Anankastični ili kompulzivno prisilni-poremećaj ličnosti: osobe sa opsesivnim karakteristikama stalno
razmišljaju šta bi moglo da im se dogodi,prosuđuju i sumnjaju. Osobe sa kompulzivnim karakteristikama npr.
čiste i sklone su perfekcionizmu. Ove osobe su savjesne, ambiciozne,ali su sklone perfekcionizmu, pa ne
osjećaju zadovoljenje zbog svojih postignuća. Oprezne su, odvajaju svaki aspekt problema, pa donošenje
odluke može biti teško. Odgovorni su,marljivi i odani radu a zapostavljaju uzitak te zato često pate od
anksioznosti. Obraćaju pažnju na svaki detalj,pa se zanesu u sitnicama i zaborave glavni cilj zadatka.
Mehanizam odbrane je: izolacija afekta i intelektualizacija.
11. Pasivni agresivni poremećaj ličnosti: u DSM-IV klasifikaciji je klasificiran kao podvrsta zavisnog poremećaja
ličnosti.Vuce korijene iz oralne faze razvoja kada postoji potreba zavisnosti i kada se formiraju odnosi prema
autoritetu.Postoje 3 tipa:
- Pasivno zavisni tip :bespomocan i nesposoban da donosi odluke,bez hrabrosti da bude sam.
- Pasivno agresivni tip :manje bespomocan a glavni simptomi proizilaze iz odnosa prema autoritetu,spremnost
za kompromise sa socijalnim propisima i zabranama,i odnosa prema potrebama i zahtjevima lica iz okoline.
- Agresivni tip: surov,grub,neosjetljiv bez razumijevanja za potrebe drugih.Ponasanje se ispoljava sa
autoritetom i sa djecom koja ne mogu uzvratiti istom mjerom.Njemu godi tip zene koja je kao bespomocno
dijete,kako bi njegova maskulina slika bila upotpunjena.Ovaj poremećaj ličnosti obilježava bespomoćnost,
zavisnost i sklonost odgađanju. Mogu biti provokativni i svadljivi, često sa osobom od autoriteta. Mehanizmi
odbrane su hipohondrijaza i okretanje protiv sebe.
12. Ciklotimni poremećaj osobnosti: osobe izmjenjuju stanja naglašene vedrine, pune energije i stanja tuge i
pesimizma, a ta stanja mogu trajati sedmicama. U nekim slučajevima preovladava vedrina i energičnost,a
depresivna faza je kratkotrajna i neprimjetna.
Postoji tzv impulzivni tip kod kojeg nema dobre kontrole bijesa i srdzbe,izrazena naprasitost,plahovitost,brzo
praznjenje emocija,razdrazljivost i neuvidjajnost.
13. Trajne promjene ličnosti nakon katastrofičnih doživljaja: ovaj poremećaj još nije u potpunosti definiran. Kada
se poremećaj ličnosti javi nakon katastrofalnog iskustva i teških stresnih situacija, a traje najmanje dvije
godine, tada se može postaviti dijagnoza. Poremećaj najčešće nastupi nakon prolongiranog borbenog stresa,
boravka u logorima i zarobljeništvu. Može se javiti nakon PTSP-a, a da ne postoji izrazita klinička slika PTSP-
a
14. Organski poremećaj ličnosti: razvija se nakon organskog oštećenja mozga. Karakteriše ga nizak prag
frustracija, pomjenljivo raspoloženje, nemogućnost kontrole emocionalne reakcije. Osoba pokazuje izrazitu
promjenu u načinu primanja informacija, razmišljanja i odnosa prema okolini kao prema samim sebi.

129
Liječenje: Osobe sa poremecajem licnosti rijetko prepoznaju da im je potrebna pomoc te potraze psihijatrijsku pomoc
samo onda kada zapadnu u krizu pa traze zaklon na bolnickim odjelima. Grupna i porodična terapija,
socioterapijski klubovi, bolnička grupna terapija-sve ima terapijsku vrijednost.

55. PSIHIJATRIJSKE BOLESTI I PROBLEMI PONAŠANJA U OSOBA ZAOSTALIH U

PSIHOSOCIJALNOM RAZVOJU

Za fenomen zaostatka u kognitivnom razvoju koristi se izraz mentalna retardacija, a za razvojni poremecaj
autisticnog tipa koristi se naziv pervazivni razvojni poremecaj.

Prema DSM-IV i MKSB-10 klasifikacijama, mentalna retardacija je definirana kao:

- Smanjenje kognitivne sposobnosti (IQ niži od 70),
- Teškoće u adatacijskom ponašanju,
- Nastanak prije 18 godine.

Osobe sa mentalnom retardacijom su podijeljene u 4 grupe:

1. Laka retardacija (IQ 50-70; odgovara dobi djeteta od 7-12 godina)
2. Umjerena retardacija (IQ 35-50; odgovra dobi djeteta od 4-7godina)
3. Teža retardacija (IQ 20-35; odgovara dobi djeteta od 2-4 godine)
4. Teška retardacija (IQ 0-20; odgovara dobi djeteta 0-2 godine)

Mentalna retardacija nije bolest već stanje hipofunkcije ili nerazvijenosti CNS-a.

Razvojni poremećaj autističkog tipa (pervazivni razvojni poremećaj - PRP) karakteriše:

- Poremećaj socijalne interakcije
- Poremećaj komunikacije
- Stereotipno ponašanje
- Neobični interesi i aktivnosti

Poremećaj se mora pojaviti u prve tri godine života, ima hroničan tok (najčešće cijeli život). U ovaj poremećaj
spada više sindroma: AUTIZAM, ASPERGOV SINDROM, RETTEOV SINDROM, DISINTEGRATIVNI
POREMEĆAJ, TE PERVAZIVNI RAZVOJNI POREMEĆAJ NESPECIFIRAN DRUGAČIJE.

Etiologija mentalne retardacije i PRP-a

1. Prenatalni faktori: genetcki faktori (hromozomski poremećaji, poremećaji metabolizma), teratogeni faktori
(alkohol, droga, lijekovi, radijacija, kongenitalne infekcije: AIDS, rubeola), problemi trudnoće (abnormalna
placenta, bolesti majke)
2. Perinatalni faktori: nedonošče, peinatalna trauma (hipoksija, intrakranijalna hemoragija)
3. Postnatalni faktori: infekcije CNS-a, traume glave, intoksikacije, tumori mozga, psihosocijalni faktori i okolina
(zlostavlajnje, odgojna i socijalna zapuštenost).
4. Specificni uzroci (dominantna stanja-neurofibromatoza,tuberozna skleroza; recesivna stanja-
fenilketonurija,homocistinurija,galaktozemija; hromosomske abnormalnosti-Down sy,Klinefelterov
sy,Tarnerov sy; stanja vezana za x hromosom-les Nihanov sy,Rettov sy; genomsko otiskivanje -
Angelmanov sy,Prader-vili sy)
130
Specifičnosti pojedinih pihijatrijskih sindroma u osoba sa zaostalim psihosocijalnim razvojem

Kod osoba sa teškom mentalnom retardacijom (IQ manji od 35) – kod njih se najčešće nalaze ekstrenalizirani
problemi kao što su: motorički nemir, stereotipija, napadi bijesa, agresivnost, autoagresivnost. Vegetativne funkcije
(spavanje, jelo, probava) takođe su oštećene. Kod ovih osoba se mogu dijagnosticirati: psihotična stanja, depresija,
bipolarni poremećaj, reaktivni poremećaj vezivanja. D

Kod osobe sa umjerenom retardacijom (IQ od 35-50) naglašeniji su eksternalizirani problemi u odnosu na
internalizirane. Simptomi: motorički nemir, pomanjkanje pažnje, mogu biti impulzivni, agresivni ili tvrdoglavi,
negativistički usmjereni, stalno traže pažnju. Mogu se javiti i slušne halucinacije i bizarna ponašanja, anksioznost,
promjena raspoloženja. Jasno je da se na ovom nivou kognitivnog razvoja može naći veća raznolikost simptoma što
omogućuje i veću diferencijalnu dijagnostiku: psihotična stanja, anksiozna stanja, autizam, opozicijsko -protesno
ponašanje.

Kod osoba sa lakom retardacijom mogu se naći simptomi i postaviti dijagnoza kao i kod osoba bez mentalne
retardacije. Osobe sa lakom retardacijom oboljevaju mnogo češće od osoba sa normalnom inteligencijom. Najčešće
bolesti su: depresija, psihotična stanja i anksiozna stanja.U djece sa mentalnom retardacijom, cesta dijagnoza je
ADHD, medjutim smanjena paznja i motoricki nemir mogu biti rezultat drugih bolesti kao sto je depresija,opozicijsko-
protestno ponasanje ili neki psihoorganski sindrom. Od tjelesnih poremecaja nalazimo cesto ostecenje vida i sluha,
epilepsiju, ataksiju, spasticnost i atetozu.

PSIHOTIČNA STANJA
Vrlo često se pojavljuju kod osoba sa mentalnom retardacijom. Klasični simptomi su halucinacije, deluzije se teško
otkrivaju na nižim intelektualnim nivoima. Zato postojanje dijagnoze kod ovakvih osoba nije vjerodostojna. Reaktivna
(kratkotrajna) psihotična stanja su često pojavljuju nakon stresnih situacija. Simptomi su : motorički nemir,
dezorijentacija, halucnacije i strahovi.

POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA
Poremećaj raspoloženja, posebno depresija je česta kod osoba sa mentalnom retardacijom. Manje su prisutni simptomi
neraspoloženja i žalosti, a više ljutnja, napadi bijesa, agresivnost, povlačenje i vegetativni simptomi.

ANKSIOZNI POREMEĆAJI
Najčešći su: separacijska anksioznost, fobije, panični poremećaji i posttraumatski poremećaji. Nastaju uglavnom kao
posljedica konfliktnih situacija i neprilagođenih uslova okoline.
Može se pojaviti i OPSESIVNO-KOMPULZIVNI POREMEĆAJ s tim da kod osoba sa mentalnom retardacijom ne
postoji STRAH i PROTIVLJENJE pri obavljanju opsesivno-kompulsivne radnje.

POREMEĆAJI PONAŠANJA
Najčešći poremećaji ponašanja su agresivnost, autoagresivnost i destruktivnost. Autoagresivnost može dovesti do
trajnih organskih oštećenja i može biti opasna po život, a češća je kod osoba sa težom i teškom retardacijom. Kod
osoba sa lakom retardacijom često se javlja agresivnost, impulsivne reakcije, motorički nemir i pomanjkanje pažnje.
Ovi simptomi liče na one kod ADHD-a, pa dovode do pogrešne dijagnoze.

PSIHIJATRIJSKE BOLESTI I PROBLEMI SA OSOBAMA SA PRP-om

Osobe sa PRP mogu pokazivati razne specificnosti ponasanja. Kod njih se najčešće pojavljuje psihotično i depresivno
stanje kao i agresivnost i autoagresivnost.
PSIHIJATRIJSKE BOLESTI I PROBLEMI PONAŠANJA KOD POJEDINIH GENETIČKIH SINDROMA

Genetski sindromi se javljaju kod jedne trećine osoba sa mentalnom retardacijom, npr.anksioznost i autistično
ponašanje javlja se kod sindroma fragilnog X, pretilost kod Prader-Willijeva sindroma, samoozljeđivanje kod Lesch-
Nyhanova sindroma, psihotično stanje shizofrenog tipa kod velo-kardio-facijalnog sindroma. Takav tip ponasanja
naziva se genetski fenotip ponasanja. Downov sindrom (trisomija 21 hromozoma) najčešće je uzrok mentalne
131
retardacije sa incidencom 1:1000 rođene djece. Kod ovih osoba veoma rano nastaje Alzheimerova demencija. Osim
demencije javlja se i depresija (u ranoj adolescenciji ili kasnoj životnoj dobi nakon traumatskog događaja) sa
sljedecim simptomima: tužan izraz lica, plač, vegetativni simptomi (problemi jela, spavanje, opstipacija), promjena
govora (šaptanje ili potpuni mutizam), tvrdoglavost, bezvoljnost, povlačenje u sebe, agresivnost, autoagresivnost,
anksioznost, ponekad halucinacije i deluzije i delirantna stanja.
Klinicke karakteristike: potiljak zaravnjen, iskoseni su otvori ocnih kapaka bez nabora, usta i zubi su mali, jezik
izbrazdan, nepcani lukovi visoki, sake su kratke, iskrivljen peti prst,
zglobovi prekomjerno savitljivi, tonus misica smanjen, urodjena oboljenja srca (defekt septuma), abnormalnost crijeva
i ostecenje sluha.Temperament je srdacan i lezeran, haoticna djeca teska za angazovanje, skracena zivotna dob.
Fragilni hromosom X se tako naziva jer se vidi prelom kada se celije odgajaju na podlozi u kojoj nedostaje folat.
Osnov ove abnorlanosti je region ponovaka CGG u genu FMR1.

SPECIFIČNOST PREGLEDA I DIJAGNOSTIKA KOD OSOBA SA MENTALNOM RETARDACIJOM

Treba obaviti opsežne somatske, neurološke, a prema indikaciji i genetske specijalističke preglede. Treba znati šta je
uzrok mentalne retardacije i kako funkcionira CNS. Laboratorijske pretrage, EEG, CT, MRI, rade se prema
indikacijama. Psihijatrijski pregled sastoji se od komunikacije sa dotičnom osobom i opservacijom njenog ponašanja,
te prikupljanjem informacija od osoba iz okruženja gdje osoba živi i radi. Pri razgovoru, ljekar treba imati na umu da
su ove osobe podlozne sugestiji. Nekoliko razloga za to je: zelja da se dopadnu drugima,oslanjanje na znake koje daje
ispitivac, sklonost da se na pitanje odgovori sa „da“ prije nego sa „ne“ bez obzira da li je tacan odgovor. Intervju treba
da ima sljedece karakteristike: postavljati jednostavna pitanja(izbjegavati stilske figure), dajte dovoljno vremena
pacijentu, provjerite odgovore na direktna pitanja, izbjegavati sugestivna pitanja, provjerite kod osobe koja je izvor
informacija (roditelje
LIJEČENJE
Dolaze u obzir sve metode koje se primjenjuju kao kod ostale populacije. Uslov je da budu prilagođene razvojnom
nivou osobe i njenom načinu komunikacije. To znači razne psihoterapijske metode, kognitivni i emocionalni
treninzi, kreativne terapijske metode. Često se u svakodnevnoj praksi primjenjuje i medikamentozna terapija
(neuroleptici i sedativi) ali učinak nije zadovoljavajući. Psihijatrijske bolesti kod ovakvih osoba imaju kompleksnu
patogenezu pa i terapija mora biti kompleksna i usmjerena na procese koji uzrokuju patološko stanje. Takvu
terapiju nazivamo integriranom terapijom i sastoji se od četiri dimenzije: biološke (medikacija), socijalne
(adaptacija okoline na osobu), razvojne (pristup osobi prema njezinim emocionalnim potrebama i motivacijama)
i psihološke dimenzije (pomoći osobi da riješi svoje unutarnje psihičke probleme). Prevencija obuhvata geneticko
provjeravanje i savjetovanje, zdravstvenu zastitu prije i poslije rodjenja (vakcinacija protiv rubeole zdravstvena
zastita prematurusa), rano otkrivanje (UZ, amniocenteza, fetoskopija).

56. KLINIČKE MANIFESTACIJE PSIHOPATOLOGIJE RAZVOJNE ADOLECENTNE

DOBI

Psihičke tegobe kod djece i adolescenata po nekim aspektima razlikuju se od psihičkih tegoba odraslih. Ova razlicitost
je uvjetovana razvojnim procesima koji zapocinju od rodjenja i traju do zavrsetka adolescencije. Jedan simptom
moze oznacavati poremecaj razvoja, obican simptom ili sindrom ili bolest, zato moramo biti jako oprezni u
intepretaciji psihickih tegoba u djece i adolescenata. U dojenčadi i kod male djece mogu biti neprepoznate kao
psihičke, a najčešće se očituju kao smetnje spavanja i hranjenja.

Normalan razvoj

Prva godina
U prvoj godini zivota dijete razvija pravilan obrazac ishrane i spavanja, formira jaku i sigurnu emocionalnu vezu
narocito s majkom, ali isto tako sa ocem, bracom i sestrama.S priblizno 8 mjeseci dijete pokazuje znake uznemirenosti
pri odvajanju od majke ili prisustvu nepoznatih osoba.
Druga godina

132
Dijete pocinje da seta, da istrazuje okruzenje i shavata da tu „ekspediciju“ ogranicavaju roditelji, takodjer ga podsticu
na kontrolu praznjenja crijeva i besike pri cemu se dijete opire, pokazuje nezadovoljstvo zbog osujecenja. Govor se
razvija tokom druge godine, i sa 20 mjeseci dijete obicno savlada rijec mama i tata, i jos nekoliko njih.
Uzrast od dvije do pet godina
Karakterise brz razvoj jezickih i intelektualnih funkcija, raspon paznje se povecava, motoricke vjestine se uvjezbavaju,
i postize se kontrola nad praznjenjem crijeva i besike. Djeca su sve manje orijentisana na sebe, sve su vise druzeljubiva,
uce da ucestvuju u porodicnom zivotu, usvaja se sistem vrijednosti roditelja i razvija se savjest.
Kasnije djetinjstvo
Kada djeca krenu u skolu, ona uce o drustvenim vezama s drugom djecom i s drugim odraslim osobama koje nisu
njihovi roditelji. U tom uzrastu, kako se uticaj skole nadogradjuje na uticaj porodice, tako se dalje razvijaju ideje
dobrog i loseg. Saznajuci da su u nekim aktivnostima manje uspjesni od svojih vrsnjaka, djeca izgradjuju shvatanje o
sopstvenoj vrijednosti.
Adolescencija
Tokom adolescencije se odigravaju znacajne tjelesne, psihoseksualne i socijalne promjene.Kod odraslih adolescenata
cesto je buntovnicko ponasanje, narocito za vrijeme posljednjih godina obaveznog pohadjanja skole. Ostali cesti
problemi su uspostavljanje i odrzavanje veza, seksualne poteskoce, prestupnicko ponasanje, pretjerano pijenje
alkohola, zloupotreba droga i rastvaraca.

Klasifikacija
Klasifikacija prema MKB-10 :
A. RAZVOJNI POREMECAJI
1. Specificni poremecaji govora i jezika
- Poremecaj artikulacije
- Poremecaji ekspresivnog i receptivnog govora
- Landau-Kleffnerov sindrom

2. Specificni poremecaji skolskih vjestina (ucenja)

- Poremecaj citanja i spelovanja
- Poremecaj matematickih vjestina- racunanja

3. Specificni poremecaji motornih funkcija

4. Pervazivni razvojni poremecaji

- Infantilni autizam
- Rett-ov sindrom
- Asperger-ov sindrom
- Heller-ova bolest

B. POREMECAJI PONASANJA I EMOCIJA

1. Hiperkineticki poremecaj
- ADHD
2. Poremecaj ponasanja
- Socijalizovani poremecaj ponasanja
- Nesocijalizovani poremecaj ponasanja
- Poremecaj ponasanja ogranicen na porodicu
- Poremecaj ponasanja u vidu prkosa i protivljenja

3. Poremecaji emocija
- Anksiozni poremecaj
- Fobicni poremecaj
- Konverzivni poremecaj
- Opsesivno-kompulzivni poremecaj
- Poremecaj u vidu suparnistva sa bratom ili sestrom

C. POSEBNI SIMPTOMI U DJETINJSTVU

133
 1. Enureza i enkompreza
2. Mucanje
3. Tikovi
4. Pavor nocturnus
5. Poremecaj ishrane dojencadi i djeteta
6. Manipulacije sa dijelovima tijela
7. Selektivni mutizam
8. Reaktivni poremecaj vezivanja u djetinjstvu
9. Zlostavljanje i zanemarivanje djece

D. ADOLESCENCIJA I POREMECAJI U ADOLESCENCIJI

1. Karakteristike adolescentnog sazrijevanja
2. Poremecaji u adolescenciji
- Adolescentna kriza

Procjena psihičkih poremećaja vrši se na osnovu :

-epidemioloških podataka (dob kad su se pojavile tegobe, spol)

-praćena tokom dužeg vremena (neki od dusevnih entiteta pokazuje stabilnost tokom vremena npr anorexia nervosa)

-genetičkih istraživanja (nasljedni cinioci se naslijedjuju poligenski, i uzajamno djeluju sa vanjskim cimbenicima-
djeluju indirektno preko kontrole temperamenta i inteligencije ili djeluju nespecificno kao kod autizma)

-prisutnosti psihičkih rizičnih faktora (tjelesno oboljenje najcesce oboljenje mozga ili trauma glave. Porodica-
potrebno je stabilno i sigurno porodicno okruzenje. Produzeno odsustvo ili gubitak roditelja djeluje predisponirajuce
za emocionalne poremecaje i poremecaje ponasanja djeteta.

-neuropsiholoških testova (moze se razgraniciti 2 entiteta npr. poremecaj ponasanja od sy hiperaktivnosti)

-medicinskih istraživanja (pronalazak biohemijskih markera za adolescentnu depresiju i endokrinih markera za

agresivnost)

Rizični faktori u djetinjstvu:

- Traumatsko iskustvo
- Poremećena porodična dinamika i komunikacija
- Nisko samopoštovanje, osjećaj nesigurnosti

Rizični faktori u adolescenciji:

- Niži intelektualni kapacitet
- Uskraćivanje pozitivnih likova za identifikaciju
- Osjećaj različitosti od vršnjaka
- Dugotrajna (hronična) bolest
- Smanjen kapacitet za podnosenje tjeskobe
- Poteskoce na planu separacije i osamostaljivanja

Klinički sindromi u djetinjstvu i adolescenciji:

a) Specificni poremecaji govora:

Do uzrasta od 4 godine, greske u produkciji glasova su ceste, dok sa 6-7 godina razvoj govora se zavrsava. Kod
postavljanja ove dijagnoze, ne treba uzeti u obzir ostecenje sluha ili mentalnu retardaciju (iako inteligencija ukljucuje
i verbalne sposobnosti). Svi specificni poremecaji govora se lijece ukljucivanjem u defektoloski tretman (logopedu).
1. Poremecaj govorne artikulacije : Abnormalnost postoji kada izgovaranje glasova kod djeteta kasni ili je
izmjenjeno sto dovodi do pogresne artikulacije i posljedicne poteskoce u razumijevanju od strane drugih osoba.

134
 Radi se o izostavljanju, izmjenjenom izgovaranju, ili zamjeni glasova, i nestalnoscu u izgovaranju (dislacija-
suskanje, lalacija)

2. Poremecaj ekspresivnog govora : Podrazumijeva odsustvo pojedinih rijeci do uzrasta od 2 godine uz

nesposobnosti formiranja prostih recenica od 2-3 rijeci do trece godine. Tu spada ogranicen razvoj recenice,
upotreba malog broja rijeci, siromasan rijecnik, teskoce u izabiru odgovarajucih rijeci, poteskoce u redoslijedu
prepricavanja proslih dogadjaja, greske u sintaksi itd.

3. Poremecaji receptivnog govora (razumijevanje govora) : Podrazumijeva neodazivanje na ime do prvog

rodjendana, nesposobnost da do 18 mjeseci identifikuje barem nekoliko prostih predmeta, ili nemogucnost da
se do 2 godine starosti izvrse prosti nalozi (smatraju se gluhima). Kasnije teskoce ukljucuju nesposobnost
razumijevanja gramatickih struktura i nedostatak razumijevanja finih aspekata jezika (boja glasa, gestovi).
Ovaj poremecaj je najvise udruzen sa poremecajima ponasanja, socijalno emocionalnih-poremecaja i sl.

4. Landau-Kleffner-ov sindrom : Radi se o stecenoj afaziji sa epilepsijom. Postojao je normalan razvoj govora,
a dijete onda pocne gubiti receptivne i ekspresivne govorne sposobnosti ali zadrzava opstu inteligenciju.
Paroksizmalne abnormalnosti u EEG prati i poneki epi napad, dolazi do gubitka govora postepeno u toku
nekoliko mjeseci.

b) Specificni poremecaji skolskih vjestina (ucenja) :

Specificni razvojni poremecaji skolskih sposobnosti se odnose na teskoce ovladavanja citanja i racunanja, nastaju rano
u razvoju i nisu u vezi sa nedostatkom mogucnosti da dijete uredno uci i ide u skolu. Smatra se da bi uzrok mogao biti
abnormalnost kognitivnih procesa koji proizilaze iz nekog oblika bioloske disfunkcije uzrokovanom genskom
predispozicijom, perinatanim ozljedama, nekim neuroloskim i zdravstvenim stanjima. Javlja se cesce kod dječaka.

1. Specificni poremecaj citanja i spelovanja : Poremecaj citanja (disleksija) karakterise znatno ostecenje razvoja
sposobnosti citanja (ispod ocekivanog nivoa za njegov uzrast) i ne moze se objasniti neadekvatnim
skolovanjem. Greske prilikom citanja su izostavljanje, zamjena izvrtanje ili dodavanje rijeci ili dijelova rijeci,
sporo citanje, pogresni poceci, duga oklijevanja ili gubitak mjesta u tekstu, ali i nemogucnost da se procitano
preprica. Pri tome dijete ima normalne sposobnosti da prepisuje tekst, ili da pise po diktatu.
Djeca sa poremecajem citanja imaju probleme sa lijevo-desnom orijentacijom. Poremecaj spelovanja se
odnosi na engleze, jer kod nas toga nema a podrazumijeva ostecenje oralnog spelovanja kao i ispravnog pisanja
rijeci. Disortografija se moze javiti kao izolirana ili zajedno sa disleksijom, a ova djeca grijese pri citanju
lektire, tesko razlikuju recenicne elemente, konfuzna su u pojedinim dijelovima govora, pogresno koriste rijeci
u recenici i sl. Disgrafija je poteskoca u pisanju, najcesce necitko pisanje ili je tempo pisanja prespor.

2. Poremecaji matematickih vjestina : Ukljucuje ostecenje sposobnosti racunanja koje se ne moze objasniti
mentalnom retardacijom ili neadekvatnim skolovanjem. Deficit je u oblasti sabiranja, oduzimanja, mnozenja i
dijeljenja (akalkulija).

c) Specificni razvojni poremecaji motorne funkcije :

Motorna koordinacija djeteta na finim ili grubim motornim zadacima je znatno ispod ocekivanog nivoa (kasnjenje tzv
motornih miljokaza). Dijete moze cudno da hoda, sporo da trci, cupka i sporo se penje i silazi niz stepenice. Ima
poteskoce u ucenju vezanja pertli, da otkopca dugmad, da baca ili hvata loptu. U ovaj poremecaj se ukljucuje sindrom
nespretnog djeteta i razvojna dispraksija.

d) Pervazivni razvojni poremecaji :

Ovi poremecaji zahbataju sve sfere djetetovog funkcionisanja. Njih karakterisu kvalitativna ostecenja u razvoju :
reciprocnih socijalnih interakcija djece, verbalnih i neverbalnih sposobnosti komuniciranja, imaginativnih aktivnosti.
Sve pervazivne poremecaje karakterise rani pocetak, a kompletna klinicka slika se razvije u toku 5 godina.

e) Poremećaji odnosa sa ljudima i nemogucnost postizanja skolskih vjestina : Pocetnu fazu karakterise
nezainteresovanost za prisustvo ili odsustvo roditelja, povlacenje iz igre, usamljivanje. Socijalno emocionalne poruke
se neadekvatno shvataju sto se prepoznaje po nedostatku odgovora na emocije drugih. Razvijena faza se odnosi na
135
odsustvo svakog kontakta, odsustvo gledanja u oci, slusanja i izvrsavanja naloga. Dijete zivi u svom svijetu usmjereno
na besciljne radnje ili pokrete a kasnije se moze vezati za roditelje, ali i dalje ostaje nezaintersovano za igru s
vrsnjacima.

f) Poremecaji govora : Kod polovine djece govor se uopste ne razvija. Karakterisu se eholalijom, metalalijom,
nekomunikativnoscu. U kasnijoj fazi kada dijete spontano progovori, cesto se javlja opsesivno ponavljanje pitanja,
poremecaji u dikciji, artikulaciji, fonaciji i intonaciji.

g) Poremecaji motorike : U pocetnoj fazi javlja se motorna uznemirenost, besciljno trcanje, skakanje ili pretjerano
mirovanje. U kasnijem toku razvijaju se specificni manirizmi, neobicni pokreti koji se stereotipno ponavljaju.

h) Poremecaj percepcije : Okolina se pogresno percipira, nedostaje emocionalni odgovor na verbalne i neverbalne
poruke drugih.

i) Jaka tendencija nametanja rigidnosti i rutine : Insistiraju na obavljanje specificnih rituala, koji nemaju
funkcionalni karakter. Postoje stereotipne preokupacije kao datumi, red voznje, putevi, miris, boje tj. nefunkcionalne
osobine predmeta.

j) Poremecaj razvoja : Cesto ostecenje intelektualnog razvoja, kod 3 od 4 autisticne djece ono je na nivou mentalne
retardacije.

k) Neadekvatna upotreba igracaka : Stalna teznja da se drzi jedan predmet u ruci. Nagla ispoljavanja anksioznosti,
straha, placa, smijeha koji nisu motivisani, kao i samopovrijedjivanje su jako cesti.

Moze da pocne kasno, u period od 3 do 5 godina a najozbiljnija komplikacija je epilepsija.

Etiologija: uzrok je nepoznat, suegrisu se dvije hipoteze : organska (prosirene mozdane komore, abnormalnosti
amigdalnih jedara, cerebeluma i hipokampusa, patoloski EEG na srednjem temporalnom reznju koji ukazuje na
lipoidozu, hipsaritmiju, funkcionalni deficit retikularnog sistema,); psiholoska (emotivna hladnoca, i odbacivanje u
porodici, bihevioristicki koncept pogresnog uslovljavanja i ucenja).

Terapija: neuroleptici (haloperidol 0.02 do 0.2 mg /kg) za smirenje, visoke doze B-6 vitamina sa magnezijumom,
postizanje stimulativne okoline za dijete, tehnika tijelo uz tijelo (stimulisanje prelaznog objekta i prostora), aktivno
ucesce roditelja u osposobljavanju djeteta. Povoljni prognosticki znaci su razvijen govor, IQ visi od 50, i uslovi za
specijalno skolovanje i osposobljavanje.

1. Rett-ov sindrom
Otkriveno je samo kod djevojcica, a karakterise se djelimicni ili potpuni gubitak stecenih vjestina saka i govora
zajedno sa usporenim rastom glave, obicno s pocetkom od 7- 24 mjeseci zivota. Karakteristicne su stereotipije
krsenja saka (pranje saka sa rukama flektiranim ispred grudi ili brade), gubitak finih motornih vjestina,
hiperventilacija, vlazenje saka pljuvackom, nemogucnost ispravnog zvakanja hrane, neuspostavljanje kontrole
sfinktera, stopala su mala i hipotonicna, izrazeno je baljenje i protruzija jezika. Socijalni razvoj je usporen,
zadrzava se socijalni osmijeh, gledanje kroz ljude bez socijalnih interakcija. Hod je na sirokoj osnovi, misici
su hipotonicni, a pokreti trupa su nekooridnisani sa mogucnosti javljanja spasticiteta. Nasuprot autizmu rijetko se
javlja stereotipija i samopovrijedjivanje.

2. Asperger-ov sindrom
I kod ovog oboljenja se javljaju ostecenja reciprocnih socijalnih interakcija, koja karakterisu autizam uz skucene,
stereotipne repetitivne repertoare interesovanja i aktivnosti.Osnovna razlika od autizma je da ne postoji opste
136
 kocenje, retardacija govora ili kognitivnoog razvoja.Najveci broj su intelektualno normalni ali trapavi, cesce se
javlja kod djecaka i nije ga lahko razlikovati od autizma.

3. Heller-ova bolest
Je dezintegrativni sindrom koji nastaje nakon normalnog razvoja djeteta (poslije 2 godine zivota). U
prodromalnom periodu dijete je nemirno, anksiozno, razdrazljivo i hiperaktivno, zatim se javlja osiromasenje
govora, poteskoce sporazumijevanja uz dezintegraciju ponasanja. Prognoza je losa, uz pojavu teske mentalne
retardacije.

Hiperkineticki poremecaj (poremecaj deficita paznje)- ADHD

Osnovna karakteristika ovog poremecaja je ostecena paznja i hiperaktivnost u trajanju najmanje 6 mjeseci. Radi se o
dezinhibiciji u socijalnim odnosima, nemiru u opasnim situacijama, i impulsivnom krsenju socijalnih pravila i normi.
Paznja: Tipican je nedostatak istrajnosti koji zahtjeva kognitivno angazovanje, slabo drze paznju na detalje, prvi
govori u skoli, ne slusa kada mu se direktno govori, ne slijedi instrukcije, ima poteskoce u organizovanju svojih
aktivnosti, cesto gubi stvari zbog nepaznje, cesto obraca paznju na sporedne impulse (paznju mu skrecu sitnice), brzo
prelazi s jedne aktivnosti na drugu, i ostavlja ju nedovrsenu.
Hiperaktivnosti (impulzivnost) : Obicno mrda nogama, rukama, ustaje sa stolice kada treba da sjedi, ne moze biti
miran u igrama, skace bez povoda, govori ekscesivno, stalno je u pokretu tipa „u pripravnosti“, vrpolji se, cesto prekida
pitanje i govor drugih osoba, ne moze da ceka red i sl.
Pokazuje slabost u skoli : Ucitelji ga opisuju kao nedisciplinirano dijete, jer su neoprezni, dezinhibisani i impulsivni,
bez opreznosti .Slab ucinak na testovima, ocjene se pogorsavaju, nastavno osoblje ga kaznjava ukorima, ne slaze se s
drugom djecm i nastavnicima pa cesto biva izoliran. Kod djevojcica je manje izrazeno impulzivno ponasanje i
poremecaj paznje, ali zato veca intelektualna ostecenja. Javlja se u prvih 5 godina zivota.
Etiologija : nepoznata, smatra se da su geneticki cimbenici, traume glave i intrauterina ostecenja moguci razlozi.
Takodjer su dokazani poremecaji u neurotransmiterskim sistemima: niske koncentracije homovanilinske kiseline,
glavnog metabolita dopamina, kao i niske vrijednosti MHPG.
Terapija: bihevioralne tehnike, D-amfetamin, klonidin, triciklicni antidepresivi, kao i inhibitori MAO. Vazno je
uputiti roditelje da ne kaznjavaju ovakvo dijete, i obezbjediti suradnju sa skolom.
Prognoza: oko polovine djece zavrsi skolu sa konstantnim uspjehom, dok 25% djece ne zavrsi skolu i razvije
kriterijume koji zadovoljavaju neku od psihijatrijskih dijagnoza (ovisnost, depresija, suicidalnost, antisocijalni
poremecaj licnosti).

Poremecaj ponasanja/ophođenja
Predstavlja permanentan model antisocijalnog ponašanja koje ruši socijalne norme i pokazuje agresivne ispade prema
okolini. Osnovne karakteristike ovog poremecaja su trajno i ponavljano prisustvo antisocijalnog, agresivnog i
izazivackog ponasanja. Ovo je na neki nacin preteca antisocijalnog razvoja licnosti (tj. antisocijalnog poremecaja
licnosti) no ipak svi ne razviju antisocijalni poremecaj licnosti. Zastupljen je 10% kod muskaraca, i 2 5 kod djevojaka.
Klinicke karakteristike se mogu grupisati u 4 oblasti : agresija prema ljudima i zivotinjama, unistavanje imovine,
kradja ili prevara i ozbiljno krsenje pravila i propisa. Osnovni modaliteti poremecenog ponasanja su pretjerane tuce,
zastrasivanja, surovost prema osobama ili zivotinjama, zestoka destruktivnost prema imovini, podmetanje pozara,
kradje, ponavljano laganje, izostajanje iz skole, bjezanje od kuce, cesti napadi bijesa i nekontrolisanog gnjeva, uocljiva
neposlusnost, iznudjivanje i nasilnicki napadi sa siledzijskim ponasanjem.
Manifestacije ponasanja obicno ovisi o dobi djeteta i spolu:
U dobi od 3-7 godina djeca prkose, nepoštuju pravila, upute, ismijavaju druge, omalovažavaju,
agresivno provociraju druge.
U dobi od 8-11 godina djeca kradu, fizički napadaju, zlostavljaju, okrutno se ponašaju prema životinjama, lažu,
podmeću požare.
U dobi od 12-17 godina – vandalizam, provale u kući, upotreba droge, bježanja od kuće i napuštanje škole.
137
Moguca je podjela pacijenata u 2 grupe : ako je pocetak do 10 godina (ima losu prognozu), ako je pocetak poslije
10 godina (bolja prognoza)

1. Socijalizovani poremecaj ponasanja : pripada grupi sa adekvatnim prijateljstvima (istomisljenici). Medjutim,

moze pripadati i nedelikventnoj grupi s tim da njegovo antisocijalno ponasanje se odvija izvan te grupe.
2. Nesocijalizovani poremcaj ponasanja : pokazuje nedostatak integracije u grupu vrsnjaka, prisutna je izolacija,
odbacivanje, nepopularnost, nedostatak bliskih prijatelja.
3. Poremecaj ponasanja ogranicen na porodicu : radi se o antisocijalnom ponasanju i agresivnom ponasanju
koje se ne ispoljava u spoljnu sredinu niti prema drugim licima vec samo u kuci i prema porodici (kradja iz
kuce, lomljenje stvari u kuci, nasilnistvo npr. prema majci ). Obicno se razvije kada u kucu doje novi clan-
maceha ili ocuh.
4. Poremecaj ponasanja u vidu protivljenja i prkosa : javlja se kod djece mladje od 9 ili 10 godina. Definise
prisustvo naznacenog nepokornog, neposlusnog, i provokativnog ponasanja uz odsustvo ozbiljnih
antisocijalnih ili agresivnih ataka koji narusavaju zakon ili prava drugih. Imaju nisku toleranciju na frustracije
i lahko se naljute.
Etiologija: Smatra se da najvise uticu psihosocijalni faktori: porodicna atmosfera, vrsnjaci,skolski vaspitni sistem,
drustvo u cjelini.
Karakteristika svih poremecaja ponasanja se ispoljava kroz nekoliko psiholoskih momenata: osjecaj
povisene psihicke tenzije koja se mora isprazniti obicno kroz agresivni postupak, osjecaj podredjenosti koji se zeli
kompenzovati kroz autoafirmaciju, sto se postize kroz herojstvo pred drugima, osjecaj potrebe da se autoritet u
porodici (oca) smanji,.
Terapija: U tretman je potrebno ukljuciti citavu porodicu, a povremena agresivnost i impulzivnost se dobro kupira
sa mazepinom (200-600mg).

Poremecaj emocija
U ovoj dijagnostickoj skupini se nalaze aksiozno-fobicna i depresivna ispoljavanja uz kompulzivne poremecaje
(danas se nazivaju emocionalni poremecaji sa pocetkom specificnim za djetinjstvo F93). Ako smatramo npr.
da se radi o neurotskom ponasanju kod djeteta, onda o tome moze biti govora samo onda kada dodje do
internalizacije konflikta, sto pretpostvalja odredjenu emocionalnu zrelost, odnosno razvijene crte licnosti i
mehanizme odbrane. Iz tog zakljucujemo da se o poremecajima ove kategorije ne moze govoriti prije 5-6 godine
zivota. Ispoljavanje nekih anksioznih, fobicnih, ili opsesivnih simptoma prije ovog uzrasta predstavlja prelazne
oblike ponasanja u smislu zdravog prilagodjavanja, a nikako formirane i strukturirane pojave.

1. Anksiozni poremecaj
Za nastanak anksioznosti kod djece znacajna je anskiozna atmosfera u kojoj dijete ocekuje kaznu, represivan stav
roditelja gdje je dijete stalno zaplaseno, dijete ima konstantan osjecaj da je ugrozeno i gubi inicijativu. Patoloska
anksioznost dovodi do dezintegracije funkcija, procjena realnosti je nepotpuna, misljenje je prekauzalno, socijalni
kontakti se smanjuju a intersovanja za spoljni svijet opadaju. Najvaznija anksioznost u djetinjstvu je separaciona
anksioznost gdje su djeca pretjerano zabrinuta kada se treba odvojiti od osobe uz koju je dijete najvise vezano
(obicno mama), i pokazuju velik strah i zabrinutost da ce se tim osobama nesto lose desiti, ili da se nece vratiti i
ostaviti ih same.

2. Fobicni poremecaj
U nastanku znacajnu ulogu igra potiskivanje libidinoznih pulzija zbog roditeljskih zabrana. Najcesce fobije u
djetinjstvu su strah od mraka, pauka, stah od biti sam, biti pojeden, strah da spava sam i sl. Fobicne reakcije su
normalne u odredjenom uzrastu, ali se o organizovanim fobijama govori onda kada postanu strukturirane, kada
cjelokupna licnost djeteta postane neuroticna sa nesvjesnim konfliktima u pozadini, regresivnim fenomenima i
teskocama u funkcionisanju.
138
3. Konverzivni poremecaj
Konverzije predstavljaju somatsko ispoljavanje zaboravljenih ili potisnutih psihickih sadrzaja, ondosno konflikata.
Najcesce konverzije u djetinjstvu su tikovi i mucanje, a srecu se jos mutizam, disfonija, spazmi, oduzetost
ekstremiteta (ne smijes reci!-mucanje, ne smijes sutiti!-tikovi, ne smijes vidjeti! Amaurosis).

4. Opsesivno-kompulzivni poremecaj u djetinjstvu

OKP se kod djece razlikuje od odraslih po tome sto djeca prisiljavaju uzu rodbinu da ucestvuju u kompulzivnim
ritualima. Dijete zeli da monopolizuje roditelje. Kod opsesivnog djeteta, cesto je usiljeno ponasanje i postoji
nedostatak spontanosti. Djeca su uvijek ozbiljna, nepoznata im je uzivancija, a svaki pokret malog opsesivca je
unaprijed prostudiran. Opsesivni elementi su najcesce skupljanje predmeta (markice, kamenje) a moze cak i
citanje. Postoji izrazena zelja za sigurnoscu i povjerenjem.

5. Poremecaj u vidu suparništva sa bratom ili sestrom

Nakon rodjenja mladjeg brata ili sestre kod vecine djece se javlja izvjestan stepen emocionalnih teskoca. Ukoliko
je taj stepen tako izrazen da je pracen abnormalnostima u socijalnim interakcijama, onda tek govorimo o
poremecaju. Karakteristike su: regresija sa gubitkom prethodno stecenih sposobnosti (kontrole sfinktera), sklonost
ka bebastom ponasanju kako bi privuklo paznju. Obicno postoji naglaseno neprijateljsko ponasanje, ispoljavanje
ljubomore, suprostavljanje i protivljenje praceno bijesom i disforijom koja se ispoljava kao anksioznost ili
socijalno povlacenje. Moze doci i do poremecaja spavanja i cesto postoji pojacan zahtjev za paznjom roditelja
narocito pred spavanje.

Posebni simptomi u djetinjstvu

1. Enureza i enkompreza (enkompeza je takodjer ispravno)

Enureza je aktivno voljno ili nevoljno i nesvjesno umokravanje poslije odredjene starosne granice ( rema DMS
IV nakon 5te godine zivota), a enkompreza je ponavljano voljno ili nevoljno praznjenje fecesa u rublje bez
postojanje razloga (nakon 4te godine prema DSM IV).
Za dijagnozu primarne je potrebno jedno umokravanje u mjesec dana, a za sekundarnu period kontrole sfinktera
najmanje godinu dana.
Etiologija : cesce se javlja ko muskaraca, a uzrokuju je djecije traume, obiteljsku povijest, zastoje i poteskoce u
tjelesnom i emocionalnom razvoju. Kod enkompreze je medjudjelovanje bioloskih i emocionalnih cimbenika kao
i treninga na cistocu kod ovakve djece je cesto prisutna konstipacija.
Lijecenje : medikamenti (antidepresivi -imipramin 25 mg uvecer), laksativi kod enkompreze, redukcija tecnosti
u vecernjim satima, i treba naglasiti da dijete ne treba grditi.

2. Mucanje
Predstavlja poremecaj rimta tj. vremenskog odnosa izmedju glasova u rijeci i recenici. Takav govor karakterise
cesto ponavljanje ili produzivanje glasova, slogova ili rijeci naizmjenicno, cesta odugovlacenja odnosno pauze.
Pored nedovoljnog sazrijevanja zone mozga odgovornu za govor, cescu ulogu u nastanku ima emocionalni faktor
(stres), i uticaj okoline na dijete (poremecen odnos dijete- roditelj). Obicno pocinje prije 10te godine zivota, i cesce
je kod djecaka, a moze se objasniti kao strah od sopstvene agresije pa rijec zastaje u grlu, pa se stoga mucanje
potencira pri povisenoj psihickoj tenziji.

3. Tikovi
Predstavljaju nevoljne, iznenadne, brze, ponavljajuce, neritmicke i nesvrsihodne pokrete grupe misica koji inace
imaju oblik voljne automatske radnje ili simbolickog pokreta (treptanje, namigivanje, nakasljavanje, istezanje).
To su pokreti koje je dijete ucinilo u trenutku nastupanja straha, ili imaju kontrafobicno znacenje. Cesce je kod
139
djecaka, i mogu nastati poslije prelezanog encefalitisa ili horeje minor. Lijecenje: Dijete ne treba kaznjavati ni
upozoravati na tikove. Ukljuciti dijete u defektoloski tretman, sportsku aktivnost a kod upornih ponavljajucih
tikova dati haloperidol 0.5 mg, a kod Turetovog sindroma dati 2-10 mg.

4. Nocni strah (pavor nocturnus)

Ovaj poremecaj karakterise napad straha tokom spavanja. Dijete je zaplaseno, uznemireno, vristi, skace iz postelje,
place drhtii uz intervenciju roditelja brzo zaspi. Ujutro se dijete cudi kako je dospijelo u roditeljski krevet. Obicno
se desava u toku non REM faze, 2-3 sata nakon uspavljivanja. Mnogi smatraju da je nocni strah rezultat pogresnog
vaspitanja, bavljenja u porodicnoj sredini u kojoj se cesto desavaju frustracije pa i realan strah od agresivnih
istupanja nekog od roditelja. Trenutno umirenje i uspavljivanje na grudima roditelja predstavlja ostvarenje
sekundarne koristi, i postizanje topline koja je nedostajala. Nocni teror i nocne more opisuju slicne psihopatoloske
pojave.

5. Poremecaj ishrane u djetinjstvu

Najraniji konflikt izmedju dojenceta i majke jeste hranjenje. Dojence ima prirodno snazan, promjenljiv nagon za
odredjenom hranom i razlikuje se po kolicini hrane koja im je potrebna da bi zadovoljili glad po svakom pojedinom
obroku. Ova raznolikost je daleko veca od majcinih shvacanja kako dojence treba dobiti odredjenu kolicinu hrane
i uravnotezenu prehranu.
Kod „trčkala“ i u predškolskoj dobi djeca ne jedu dovoljno i/ili jedu presporo, jako su probirljivi, drže čvrsto
stisnuta usta, žale se na bolove u stomaku i povraćaju. Kenner smatra da su vecina ovih problema prouzrokovana
roditeljskim prezastitnickim modusom, i da su previse rigidni i opsesivni u nametanju ispravne ishrane. Birch
gleda na izbor hrane kao medjuodnos unutrasnjih fizioloskih cimbenika (glad i sitost) , te pozitivnih i negativnih
posljedica uzimanja odredjene tvari, i vanjskih cimbenika socijalne sredine.

6. Manipulacije sa dijelovima tijela

Manipulacije sa dijelovima tijela su ceste, javljaju se u vidu sisanja palca (ekvivalent za onaniju), grizenje noktiju
(mazohisticki i agresivni ekvivalent), skrgutanje zubima (narocito nocu, zbog gomilanja konflikata). Masturbacija
se moze pojaviti kod male djece, sa karakteristicnim pokretima, opkorace ugao stola, zajapure se u licu i protestuju
ako ih prekinemo.Prolaznog je karaktera i povlaci se sama od sebe.

7. Selektivni mutizam
Kod ovog poremecaja radi se o emocionalno uslovljenoj selektivnosti govor, dijete ispoljava jezicke sposobnosti
u nekim situacijama, dok u drugim (odredjenim) situacijama ne uspijeva da govori. Obicno je rezultat ponasanja
u vidu protivljenja ili nenormalne osobine temperamenta.

8. Reaktivni poremecaj vezivanja

Karakterisu ga trajne abnormalnosti u djetetovom obrascu socijalnih odnosa, koje su udruzene sa emocionalnim
poremecajem i koje su osjetljive na promjene okoline. Karakteristicna je strasljivost i nemir, koji se ne Djeca sa
dezinhibisanim poremecajem vezivanja ispoljavaju difuzno, neselektivno vezivanje prema osobama od kojih
traze utjehu u trenutku stresa. Javlja se kod djece koja se podizu u institucijama (institucionalni sindrom) .

Poremecaj u adolescenciji

1. Adolescentna kriza

140
 Kriza u adolescenciji predstavlja takav vid sazrijevanja za koje adolescent nije uspjesno pripremljen u okviru
sredine u kojoj se nalazi. Postoje 3 osnovna problema :
a) Kriza autoriteta: nastaje kada okolina cini svjesne ili nesvjesne barijere konacnog prihvatanja adolescenta kao
odraslog, jednakog drugima.
b) Kriza identiteta: nastaje kada adolescent u precesu formiranja identiteta ispoljava nesposobnost da integrise
raznovrsne identifikacije do nivoa koji je neophodan da bi licnost sklona sazrijevanju u tome uspjela.
c) Kriza sexualnosti : je bazirana na sukobu potreba za zadovoljavanjem intenzivnih sexualnih nagona i
nemogucnost realizacije istih prije svega zbog brojnih socijalnih zabrana. Ovo se manifestuje ili osamljivanjem
ili sexualnom deterioracijom.

Ucestalost krize je 3-5%, traje prosjecno 6 mjeseci. Kriza je najcesce sukob ego-superego dok je psihoza sukob
id-ego.

Depresija i poremecaj raspolozenja kod djece i adolescenata : Kliničke slike depresije u djece i adolescenata su:
depresivno raspoloženje koje manifestira kao tužno i razdražljivo raspoloženje koje oštećuje psihičko sazrijevanje
i razvoj djeteta. Djeca imaju slab apetit, strah od svega, ne druži se sa vršnjacima, teško se koncetriše, ne brine se
za izgled i higijenu, imaju problema sa spavanjem, zakazuju u školi, uvjek su nezadovoljni i teško im je ugoditi,
počinju da koriste neko sredstvo ovisnosti. Distimija – djeca navode da već neko dugo vrijeme djeca su tužna i
bezvoljna i da se teško mogu podsjetiti da su se drugčije osjećala. Psihotonična depresija ima obilježja
psihotonične depresije kao kod odraslih. Bipolarna depresija i sezonski afektivni poremećaj – bipolarna depresija
ima obilježje kao kod odraslih osoba oboljelih od bipolarnog sindroma, a sezonski afektivni poremećaj zbog
vremena pojavljivanja utiče na uspjeh djece u školi, jer se razvija u doba intezivnog učenja. Komorbidna depresija
– to je depresivno stanje udruženi sa psihijatrijskim i neuopsihijatrijskim poremećajima. Sindrom školskog
neuspjeha – često se ispod skolskog neuspjeha krije depresivnost, obiteljska difunkcionalnost. Suicidalnost –
najteža komplikacija kod djece i adolescenata. Najčešće je „apel za pomoć“. Porodična sklonost u suicidalnom
ponašanju i laka dostupnost oružju takođe poviecavaju rizik za suicid.

Shizofrenija
Shizofreniju karakterisu psihoticni simptomi kao sto su sumanutost i halucinacije.U shizofreniji bolesnik pati od
psihoticnih simptoma i funkcionalnog umanjenja, dok u sumanutim poremecajima bolesnik dozivljava
sumanutosti ali nema dokaza za halucinacije i druge simptome shizofrenije.

Opca nacela lijecenja

Psihoterapija kod djece uključuje igru. Igra reflektira lične situacije, tj. ona je „kraljevski tip u nesvjesno“. Igra
djetetu omogućuje izražavanje emocija, a terapeutu razumjevanje emocionalnog konflikta. Cilj psihoterapije je
modfikacija superega kroz igru.

57.POREMEĆAJI BUDNOSTI I SPAVANJA F51

MEĐUODNOS BUDNOSTI I SPAVANJA

Budnost i spavanje se medjusobno suprostavljaju. Spavanje je filogenetski starije, i zasigurno neurobiohemijski

uravnotezenije stanje. Proces budnosti se suprostavlja spavanju raznim aktivirajucim sistemima koje podupire:
stimulacija iz vana, kod cega su svjetlo i fizicka aktivnost najsnazniji poticaji, cjelokupna cerebralna aktivnost
(mentalni procesi), posrednici iscrpljenja i promicanja spavanja (neuromodulatori zamora-adenozin, prostaglandin
D2,NO), emocije (hyperarousal – pretjerana uzbudjenost),strah , veselje i radost.

Značaj spavanja je :
141
 - Oporavak stanica i rast tkiva
-Obnavljanje značajnih biohemijskih supstanci i receptorskog sistema
-Konsolidacija memorije

Poremećaji spavanja
Osnovna podjela poremećaja spavanja i budnosti je sljedeća:

1. POREMEĆAJ USPAVLJIVANJA I ODRŽAVANJA SPAVANJA - u ovu skupinu spadaju nesanice,

sindrom nemirnih nogu i periodični pokreti nogu.

a) Nesanica je subjektivna poteškoća uspavljivanja, odnosno spavanja, doživljaj lošeg kvaliteta spavanja ili
nedovoljno spavanje uprkos dobrim uslovima za spavanje koji perzistira duze vremena (najmanje 3 put
sedmicno u posljednjih mjesec dana). Nesanica se pretežno javlja kod žena i povezana je lošim
ekonomskim, bračnim ili radnim statusom.

Vrste nesanice:
-Sekundarna (simptomatska) nesanica koja nastaje zbog psihičkih poremećaja, zbog tjelesnih/neuroloških
bolesti, zbog medikacije ili adikcije. Često prati maniju, depresiju, distimiju, javlja se kod anksioznih stanja,
PTSP-a, zatim kod ovisnosti. Nesanicu mogu prouzrokovati stimulatori CNS-a, beta – blokatori,
kortikosteroidi, kofein, antidepresivi, nikotin, bronhodilatatori.
-Nesanica u sklopu ostalih poremećaja spavanja može nastati zbog apneje u spavanju, zbog sindroma nemirnih
nogu/ili sindroma periodičnih nevoljnih pokreta nogu, te zbog poremećaja cirkadijanog ritma.
-Primarna nesanica : može biti psihofiziološka, idiopatska i familijarna. Dijagnoza nesanice se postavlja na
temelju anamneze, heteroanamneza, specijaliziranih upitnika, dnevnika spavanje-budnost, aktigrafije i
polisomnografije.

Terapija:simptomatska terapija se liječi uzročno kada je to moguće. Primarno se liječi nemedikamentozno i

medikamentozno. Osnovni biheviorani model u liječenju nesanice se svodi na ograničavanju boravka u
postelji, uspostavljanje regularnog jutarnjeg ustajanja, izbjegavanje dnevnog spavanja, odlazak na spavanje
navečer samo kad se pojavi pospanost. Ostale nemedikamentozne terapije su: kognitivno-bihevioralna tehnika,
relaksacijska tehnika, terapija svjetlom, kronoterapija.
Medikamentozna terapija nesanice: Agonisti benzodiazepanskih receptora – lorazepam i oksazepam,
flurozepam, diazepam, zatim antidepresivi, trazodon i doksepin., antipsihotici (KVETIAPIN,
OLANZAPIN), antiepileptici, preparati za spavanje na biljnoj bazi.

b) Sindrom nemirnih nogu (PLM) i periodični pokreti nogu (RLS) – česti uzroci nesanice. Radi se o neugodnim
stanjima koja obilježavaju neizdrživa potreba pokretanja nogu. Pokreti su malih amplituda i pojavljuju se u svim
položajima, katkad ih prate grčevi potkoljenica, parestezije i distezije. Zbog toga pacijenti ne mogu zaspati no prestaju
u REM fazi sna. PLM I RLS se razlikuju po tome sto kod PLM su amplitude kretanja vece, pokreti stereotipizirani i
vecinom pojedinacni a partner u krevetu ih opisuje kao povremene udarce nogom. Dijagnosticira se sa EMG na
n.tibialis anterior.(za vrijeme RLS MRI pokazuje aktivaciju u mozdanom stablu u nucleus ruber i cerebelumu, kao i
talamusu). Liječi se dopaminergičnim agonistima,a za nesanicu da je benzodiazepinski receptorni agonisti.

2.POREMEĆAJ ODRŽAVANJA DNEVNE BUDNOSTI

a) Narkolepsija je bolest spavanja ili bolest održavanja budnosti. Karakteriše je nagle i nekontrolisane pospanosti.
Kako bolest zahvaća različite neuralne sastave (holinergički, histaminergički, serotonergični) uključene u proces
spavanja i budnosti, narkolepsija može biti posljedica tumora, traume, infekcije, vaskularnih inzulta. Glavni simptomi
narkolepsije su :

142
 -imperativni napadi spavanja (naleti neizdrževe pospanosti koja traje 10-15 min, poslije čega se pacijent budi
osvježen);
-katapleksija (trenutni gubitak mišičnog tonusa s klecanjem koljena, ispadanjem predmeta iz ruku pa i
atoničkim padovima uz potpunu svjesnost);
-paraliza spavanja (osjećaj potpune oduzetosti tijekom noćnih buđenja);
-hipnagogne halucinacije (živopisno sanjanje u relaksiranoj budnosti prije uspavljivanja).
Dijagnoza narkolepsije se postavlja na osnovu polisomnografskih snimanja (pojava REM faze 15 minuta
nakon pocetka spavanja je patoloski znak.-normalno je oko 90 minuta ,osim u ranoj dojenackoj dobi. Za
liječenje imperativnog spavanja daju se vekamini (metilfenidat, deksamfetamin), za katapleksiju se daju
triciklični antidepresivi i natrijev-oksibat.
b) Kleine – Levinov sindrom – pojavljuje se pretezno u adolescenciji kod dječaka. Slicna je narkolepsiji, samo sto
nema katapleksije. Neki pacijenti pokazuju povećan nagon za ishranom i libido, promjene raspolozenja,oscilacije
tjelesne tezine, amnesticke epizode. Nejasne etiologije, cesto se vidja nakon infekcija i traume glave. Liječi se
vekaminima i modafinilom.

c) Sindrom apneje u spavanju – apneja se definira kao prestanak strujanja zraka u respiracijskom sustavu duže od 10
sekundi. Normalno se moze imati manje od 5 apneja ili manje od 10 hipopneja u 1 satu. Moze biti opstruktivni,
centralni i mijesani. Opstruktivni je cesci od centralnog, cesci kod muskaraca a prevalenca mu raste sa dobi. Osnovni
patoloski proces jeste kolaps gornjeg respiratornog puta, za vrijeme inspirijuma (zakazivanje m genioglossus-a).

d) Centralni sindrom apneje karakterise neregularnost respiracijskog podrazaja pri trajucem opstruktivnom
apnoicnom sindromu sa slabljenjem automatizma disanja i refleksa za disanje. Klinicka slika: Slabljenje disanja je
progresivno sa dubinom spavanja ili sa pojavom REM-a. Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike: pospanost,
debljina i noćno hrkanje. U liječenju se koristi CPAP (kontinuirani pozitivan pritisak u disajnim putevima) nošenje
nosne maske (djeluje tako sto neutralise negativni pritisak u disajnom putu kod inspirijuma i djeluje na refleks disanja).
Kod miješanog sindroma se koristi CPAP sa dva tlaka tzv bilevel. A kod centralnih, stimulatori ventilacije:
acetazolamid, teofilin, doksaprim, progesteron.

3.POREMEĆAJ RASPOREDA BUDNOSTI

a) Promjena vremenskih zona – jet lag – kada se brzo promjeni nekoliko vremenskih zona, u pravilu više od tri,
nastaje jet lag. U tim situacijama unutarnji sat zaostaje. Simptomi su glavobolja, iregularna pasaža crijeva, dnevni
umor, gubitak apetita, smanjenje koncentracije, noćna nesanica. Treba se pokušati što prije prilagoditi novom
vremenu, uzeti hipnotik, izbjeci slozene aktivnosti prvog dana.
b) Smjenski rad –Kontramjere se sprovode kako bi se očuvala budnost, pa jako svjetlo u toku noći ima povoljan
učinak na budnost, crna kafa povećava budnost. Povoljan učinak ima i guma za žvakanje koja sadrži kofein.

4.POREMEĆAJI SPAVANJA POVEZANI SA POJEDNIM STADIJIMA SPAVANJA I/ILI DJELIMIČNIM

BUĐENJEM – Parasomnije su fiziološke pojave ili patološki poremećaji koji se pojavljuju isključivo u vrijeme
spavanja ili su spavanjem pojačani. Od fizioloških parasomnija treba spomenuti: hipnagogne vizije (to su trzajevi
udova i tijela kod uspavljivanja ili na početku NREM spavanja. Opisuju se kao iluzije propadanja i spoticanja na
početku spavanja, kad usljedi trzanje tijela i naglo buđenje), bruksizam ili škripanje zubima (treba liječiti ukoliko
proizvede oštećenje zuba), somnilokvija ili govor u vrijeme spavanja, iactatio capitis nocturna (noćno klimanje
glavom, koje nastaje pri prelascima budnosti u spavanje), noćne more (teški snovi praćeni strahom i osjećaj opresije
koja ostavlja dojam teškog disanja). Od patoloških parasomnija značajne su: somnobulizam (mjesečarenje-javlja se
uglavnom kod djece, radi se o parcijalnom buđenju sa automatiziranim motoričkim ponašanjem bez svjesne kontrole),
noćni strah ili pavor nocturuns (karaktriše ga intezivni ponekada i ekstremni neutješni strah s paničnim ponašanjem,
plačem, lupanjem srca, trčanjem po sobi, naknadnom plačljivošć), noćno mokrenje ili enuresis nocturna (povezani

143
sa buđenjem iz dubokih stadija, češća je u djetinjstvu), patološko REM ponašanje (posljedica izostanka paralize
mišića u REM-spavanju, kada se pod uticajem snova pojavljuju onirička ponašanja.
Sekundarni fenomeni povezani sa spavanjem: nocni epilepticni napad, nocna paroksizmalna distonija
(nevoljni,ponavljani i grubi trzaji udova praceni glasnim nerazumljivim rijecima),cluster glavobolje.
Liječenje parasomnija se sprovodi benzodiazepanima, tricikličnim antidepresivima.

Spavanje i psihički poremećaji – prate većinu psihijatrijskih bolesti i sindroma. Javlja se kod:
- Depresije - poremećaji spavanja mogu biti specifičan simptom depresije i nazivaju se endogenim depresijama.
Te depresije se razvrstavaju kao normosomne, hipersomne, i hiposomne.
- Manije – maniju obilježava smanjena potreba za spavanjem. Manični bolesnici u akutnoj fazi traju 2-4 sata.
- Akutnih psihotičnih stanja – ovi bolesnici zbog tjeskobe i agitacije teško zaspu. Halucinirajući shizofreni
bolesnici spavaju isprekidano i kratko.
- Alkoholizma – ovisnici od alkohola pate od večernje insomije i hronične REM –supresije. Kod njih se javlja
delirantni nemir i halucinacije.
- Ovisnika o stimulativnim drogama – danima spavaju veoma malo ,a dok uzimaju drogu ne osjećaju umor.
Kumulirano nespavanje dovodi do psihoze.
- Spavanja pri demenciji – zajedničko za sve dementne bolesnike je da skraćeno spavaju po noći, a tokom
dana su pospani.

LIJEČENJE NESANICE
1. Agonisti benzodiazepinskih receptora
Razlikujemo dvije skupine :
A) Benzodiazepinska skupina (lijekovi benzodiazepinske strukture).
2. Antidepresivi
Mogu se upotrijebiti kao odlican hipnotik, ukoliko je nesanica dijelom povezana sa depresijom. Od antidepresiva
posebno su istaknuti trazodon i doksepin kao lijekovi dobrog ucinka na spavanje.
3. Melatonin
Nije se pokazao kao dobar lijek. U ciljanim slucajevima moze bit lijek izbora : kada je druga medikacija zakazala, u
starijih osoba (sleep advanced), pri poremecaju cirkadijanog ritma sa nesanicom u konvencionalno vrijeme (sleep
deleyed).
4. Ostali lijekovi
Antipsihotici fenotiazinskog reda, antiepileptici, bloker h1 receptora, difenilhidramid, valerijana (400 do 900 mg)

58.UMIŠLJENI BOLESNIK

Bolest je stanje koje bolesnoj osobi osim boli i patnje donosi i dodatnu pažnju i brigu okoline. Neke osobe imaju jaku
potrebu za pažnjom, uvažavanjem i brigom okoline, i to izazivaju kroz bolest koju su samoj sebi izveli, koju oponašaju
ili preuveličavaju svoje tegobe daleko iznad stvarnih. Prevare i oponašanje mogu biti svjesni, ali motivacija za
oponašanje bolesti i potreba za pažnjom je nesvjesna. Ovje pripadaju: Munchhausenov sindrom, lažne bolesti, rentne
neuroze.

Munchhausenov sindrom
Sinonimi za ovaj klinički sindrom su: patološka lažljivost, hronična umišljena bolest i bolnički zombij. Osoba
ponavljano izmišlja bolesti, obično akutne, dramatične i to na uvjerljiv način i luta od bolnice do bolnice radi liječenja.
Najčešće oponašajni poremećaji su: infarkt miokarda, hemoptizia, hematemeza, groznica, akutni abdominalni
poremećaji. Oponašaju ih sa zastrašujućom vještinom. Trbušni zid bolesnika može biti sav išaran ožiljcima, a mogu
imati i amputirane prste. Groznica zbog koje se jave uglavnom je uzrokovana apcesom, koji je bolesnik sam sebi
izazvao.
144
Lažne bolesti
Lažne bolesti imaju velik sličnost sa Munchhausenovom sindromom. Bolesnik svjesno izaziva npr. dermatozu tako
što traumatizira kožu ili je izlaže alergenu za koji zna da je preosjetljiv na njega. Traže terapiju, ali je poslije izbjegava
za bolest koji je sam izazvao. Ovi bolesnici obično simuliraju jednu bolest i to čine samo ako su izloženi
psihosocijalnom stresu. Ovi se bolesnici mogu lako liječiti. Treba ih konfrontirat sa dijagnozom na nacin kojim se
izbjegava sugestija, krivnja ili prijekor.

Rentne neuroze
To su somatske ili psihičke tegobe koje nastaju radi dobivanja nekih beneficija, poput imovine, mirovine, odštete. Za
takve bolesnike beneficija može biti i poseban položaj u porodici. Inicijalno postoji neko oštećenje, ozljeda ili bolest
zbog čega je moguće dobiti materijalnu naknadu ili povoljniju poziciju. Za razliku od rentne neuroze, simulacija je
svjestan postupak koji ima za cilj lažno navođenje tegoba.

Liječenje :
Liječenje je rijetko uspješno ukoliko se radi o psihotičnim bolesnicima i poremećajem ličnosti. Vremenom posjete
hirurgu i internisti postaju rjeđi. Rentna neuroza se takođe teško liječi.

59.PSIHIJATRIJSKI KOMORBIDITET

Komorbiditet predstavlja istovremeno pojavu dva ili više poremećaja kod psihijatrijskih bolesnika. Postoji i
pseudokomorbiditet tj lažni komorbiditet. Kod neprecizne dijagnostike pojavljuju se tzv slučajni komorbiditet - kad
su poremećaji slučajno pridruženi.
Komorbiditet se definira kao prisutnost dodatnih psihijatrijskih ili medicinskih dijagnoza kod osoba sa
psihijatrijskim poremećajem. Postoje dva tipa komorbiditeta:
1. Homotipski komorbiditet – pojavljuje se kod osoba koje pate od dva ili više psihijatrijskih poremećaja koje
pripadaju istoj dijagnostičkoj skupini (depresivni poremećaj i distimija ili ovisnost o alkoholu i sedativima).
2. Heterotipski komorbiditet – pojavljuje se kod osoba koje pate od dva ili više psihijatrijskih poremećaja koje
ne pripadaju istim dijagnostičkim skupinama (shizofrenija i obuzeto – prisilni poremećaj) .
Komorbiditet se može definirati i kao dvije ili više bolesti koje imaju različitu etiopatogenezu, a prisutne su u iste
osobe u definiranom razdoblju. Multidimenzionalna struktura ličnosti utiče i na pojavu psihijatrijskog komorbiditeta
tako da se iste ličnosti mogu naći u različitim psihičkim poremećajima. Određene crte temperamentna ili karaktera
povezane se sa subtipovima psihoza i poremećaja raspoloženja npr osobe koje imaju naglašenu crtu traženja i
uzbuđenja imaju visok rizik za razvoj alkoholizma, ovisnosti o opijatima, dok osobe sa sniženom crtom traženja imaju
visok rizik da obole od shizofrenije. Komorbiditet ima veliki klinički značaj u praksi i za njegovo prepoznavanje je
potrebno uvođenje jasnih dijagnostičkih kriterija i struktuiranih intervjua.

Multiaksijalni pristup u psihijatrijskoj dijagnostici omogućuje precizniju i detaljniju dijagnostiku primarne dijagnoze,
komorbiditeta, ali i ostalih aspekata funkcioniranja osobe. Takav pristup „prisiljava“ kliničara na uočavanje i
uvažavanje komorbiditeta na prvoj i na drugoj, ali i na trećoj osovini, što znači komorbidnih osnovnih psihičkih
poremećaja (na prvoj osovini), pridruženih poremećaja osobnosti (na drugoj osovini), ali i komorbidnih somatskih
bolesti (na trećoj osovini).
Rizik za depresiju je povećan kod cerebro-vaskularnih poremećaja, multiple skleroze i lupusa. Postojeće klasifikacije
nisu uspješne u praksi, posebno u slučaju komorbiditeta pa je za pouzdaniju dijagnostiku potreban integrativni
psihobiološki pristup.
Misao bi po Cloningru obuhvatala pet nivoa svjesnosti:
Najniži nivo bi bio ograničen na sekundarne nagone.

145
Drugi nivo bi se odnosio na aspekte rasta i prehrane.
Na trećem nivou nalazi se svjesnost o emocionlnoj povezanosti sa osobom ili ostalima.
Četvrti nivo je osobni intelekt koji omogućava socijalnu komunikaciju kroz verbalizaciju.
Peti nivo je integracija ili izravna svjesnost (npr: mudrost, ljubav, slobodna volja).

60. HITNA STANJA U PSIHIJATRIJI

Hitna stanja u psihijatriji su stanja koja nastaju kao posljedica različitih događaja i situacija.

U hitna stanja spadaju:

1.Akutna anksiozna stanja, panična stanja
U slučaju traumatskih događaja, ratnih ili mirnodobskih, anksioznost se može smatrati normalnim stanjem i tada ona
služi kao signalna anksioznost. U slučaju intezivnog stresa i traumatskih situacija kod nekih osoba anksioznost se
može pojačati ili potpuno ih obuzeti. Od tjelesnih manifestacija se javljaju premor tijela, sušenje usta, nagon za
povraćanje i proljev. Anksioznost može nastati i bez vidljivog vanjskog uzroka. Takva anksiozna stanja uključuju:
opći anksiozni poremećaj,panični poremećaj, fobije ili somatizacijski/disocijativni poremećaj. Žale se na brojne
somatske tegobe posebno kardiovaskularne (lupanje srca, gušenje, bolovi u prsima), te gastrointestinalne (bol u
stomaku, mučnina, povraćanje). Terapija: osobe u anksioznim stanjima dobro reaguju na pažnju i podršku okoline.
Ako se stanje ne smiri osobu treba blago sedirati.

2.Delirij
Karakteristike delirijuma je pomucenje svijesti.Cesto prati tjelesno oboljenje, 5-15% internistickih pacijenata,20-30%
bolesnika u hirurskim jedinicama za intenzivnu njegu.Nerijetko se nalazi kod starijih osoba,veliki broj pacijenata se
oporavi, a samo malom broju je potrebno specificno lijecenje.Klinicke karakteristike :
1. Pomucenje svijesti- najvazniji znak,prepoznaje se po dezorijentaciji i po losoj koncentraciji (prema vremenu
prostoru i sebi).
2. Ponasanje- pretjerano aktivno,bucno i razdrazljivo ili ipak slabo aktivno.
3. Raspolozenje-anksiozno,smeteno,depresivno
4. Misljenje- usporeno,zbrkano ali je sadrzaj cesto slozen. Ideje odnosa i sumanutosti su obicno prolazne.
5. Opazanje-iskrivljeno, sa halucinacijama (optickih) i iluzija. Desavaju se i taktilne, slusne halucinacije ali
veoma rijetko. Zbog vidnih, taktilnih, slušnih halucinacija brane se od okoline i pokazuju izraziti psihomotorni
nemir
6. Pamcenje-poremeceno, obuhvata prijem, zadrzavanje i prizivanje informacija kao i ucenje.
7. Uvid-umanjen
8. Amnezija-Poslije oporavka pacijent obicno ima amneziju za dogadjaj.

3.Akutni poremecaji svijesti,pamcenja i volje

Klinicki se organsko ostecenje ocituje kao delirijum ili poremecaj svijesti. Poremecaji pamcenja rijetko imaju akutni
tok. Neki se žale na gubitak vida, sluha, govora ili paralizu nekih dijelova tijela. Slicne simtpome, jaceg intenziteta
daje Ganserov syndrom (histericna pseudodemencija), koja se obicno javlja kod osoba u zatvorskom sistemu, u
obliku disocijacija kognitivnih funkcija. Terapija je izolacija pacijenta od stresnih desavanja,hipnoza u smislu
rijesavanja abreakcije,a u slucaju uznemirenosti anksiolitik (diazepam 5 do 20 mg). Prolazna globalna amnezija je
slican disocijativnoj amneziji, povlaci se za nekoliko dana. Demencija je hronicna bolest, rijetko interesovanje hitne
psihijatrije. Problemi nastaju tek kada se pacijent uznemiri,sto je posljedica poremecaja metabolizma mozga. Nemir
se javlja nocu,pacijent prekopava po tudjim stvarima,luta i sl. Stupor je relativno rijedak psihicki simptom a naziva
se jos i akinezija. Obicno se javlja kod shizofrenih bolesnika,depresivnih i bolesnika sa disocijativnim poremecajem.U

146
lijecenju je bitno odrzavati samo vitalne funkcije, kod katatone shizofrenije koristi se EST, mogu se koristiti i
antipsihotici.

4.Agitacija,bijes i agresivnost
Sastavni su dijelovi mnogih klinickih slika (shizofrenije,manije,delirijum,epilepsija). Za urgentu skrb potrebno je uzeti
u razmatranje da je bolesnik uznemiren i nasilan a donosenje dijagnoze tada nije prioritet. Odnos prema bolesniku
treba biti smiren, ton glasa umirujuci kako ga ne bi dodatno uznemirili sto je cesto slucaj kod agresivnog pristupa
lijecnika. Navedena stanja se smiruju medikamentozno -diazepam ili haroperidol.

61.KRIZNA STANJA

Kriza se definiše kao specifična patološka reakcija na situaciju u kojoj je došlo do promjene jednoga ili više aspekata
materijalne i socio-kulturne realnosti pojedinaca ili promjene njega samoga. Krizna situacija može biti: gubitak posla,
gubitak dijela tijela, prekid emocionalne veze, spoznaja o teškoj bolesti.
Karakteristike krize su:
 Promjena jednoga ili više aspekata okolišne realnosti pojedinca ili njega samoga
 Promjena nastupa naglo
 Promjena je neočekivana
 Promjena uvijek znači gubitak jednoga ili više odnosa u kojima je pojedinac prije živio
 Potrebno je duže vrijeme za uspostavljanje ravnoteže

Strah je osnovni sadržaj krize. Strah se u kriznim stanjima javlja kao alarm koji pokazuje da se nesto poremetilo,
oznacava izgubljeni orijentir i sheme odnosa, pa i dotadasnji obrazac komunikacije sa okolinom. Kriza tjera osobu
da što prije pronađe nove obrasce odnosa. To uzrokuje novu obavezu i strah od neizvjesnosti. Opća reakcija osobe
na krizno stanje obuhvata dva oblika: bujicu pokreta i umrtvljenje. Može se manifestirati od „obamrlosti od
straha“ do „panike“ s vikanjem, plakanjem, i bujicom nesvrhovitih akcija. Bujica pokreta se može manifestirati
kao potreba za prekomjernim radom, a umrtvljenje kao nagla potreba za dugotrajnim spavanjem. Kad pojedinac
svoju situaciju objašnjava kao zlu kob, nečiju krivnju i slično to je odbrana projekcijom. Odbijanje prihvaćanja da
se nešto dogodilo, pokazuje da je riječ o negativizmu. Posezanje za sedativima je koping mehanizam koji nije
učinkovit u rješavanju krize. Krizna stanja traju od nekoliko sati do 1-2 mjeseca i veoma su zahvalna za tretman.

Tretman kriznih stanja

 Intervencija mora biti što brža
 Pomoć mora biti dostupna
 Osobu u krizi ne treba etiketirati tj.opteretiti psihijatrijskom dijagnozom
 U takvim stanjima hospitalizaciju treba izbjegavati
Osnovni zadatak je pomoći oslobađanju emocija vezanih za situaciju koja je dovela do krize a onda uočavanje
mogućnosti izlaska iz krize i korišćenje suportivnih resursTretman kriznih stanja je od velike važnosti jer zapravo
predstavlja prevenciju težih psihičkih poremećaja do kojih može doći ako krizno stanje ne bude prevladano.

62.SUICID I SUICIDALNO PONAŠANJE

Izraz suicidalno ponasanje sjedinjuje vise tipova ponasanja kojima je zajednicko ugrozavanje vlastitog zivota, a
ukljucuje stanja od rizicnog ponasanja, preko pokusaja samoubistva do izvrsenog samoubistva.
Suicidalna želja  suicidalna ideja  suicidalna volja  tentamen suicidi (pokusaj suicida i suicid kao krajna
manifestacija)- koristan akronim ŽIVOT . Pokusaj samoubistva je akt bez fatalnog zavrsetka, najcesce sto namjera
nije bila dovoljno jaka i predstavlja poziv u pomoc. Suicidalno ponasanje moze biti neposredno (aktivna

147
promisljanja, pokusaj i izvrsenje samoubistva) ili posredno (opijanje, upotreba alkohola, prejedanje, brze
voznje).Suicidalnost se događa u svim poznatim društvenim zajednicama. Na suicidalnost utiču dvije grupe faktora:
predisponirajući i precipitirajući faktori (stresori ili okidači). Suicid nastaje kao posljedica duge akumulirane
agresivnosti koja se ne izrazi prema nekome ili nečemu nego se manifestuje unutar osobe autoagresijom, odnosno
samozlijedjivanjem. Vodeći osjećaji u osoba sa suicidalnim ponašanjem su: beznadnost i želja za pažnjom ostalih
ljudi.

Sociološki aspekti suicidalnosti

Durkheim je postavio sociološki pristup u razumijevanju suicidalnog ponašanja. Po tom modelu postoje tri vrste
samoubistva:
1. Egoistična samoubistva - posljedica gubitka socijalnog interesa žrtve ili neodgovarajuće integracije u društvu.
Često su to samoubistva fizičkih i duševno bolesnih osoba
2. Altruistična samoubistva – zrtve su cvrsto povezane sa socijalnom skupinom, pa daju svoj zivot kao doprinos
postizanju ciljeva skupine. Smatraju se časnim činom u pojedinim kulturama i religijama
3. Anomična samoubistva - pojavljuju se u vrijeme društvenih i gospodarskih promjena, u razdobljima
dezintegracije te u situacijama kada dolazi do naglih promjena u poziciji osobe u odnosu na društvenu
zajednicu (npr.gubitak statusne pozicije, bliske osobe, ekonomski gubitak).

Epidemiologija
Stopa suicida je broj počinjenih suicida na 100.000 stanovnika. Najveća stopa suicida u Evropi je u zemljama bivšeg
SSSR – a , Sloveniji i Mađarskoj.

Faktori suicidalnog rizika

Muški spol, starija životna dob, samački život, etno – kulturalni faktori, nezaposlenost, neliječena krizna stanja,
nasljedni faktori, duševne i hronične tjelesne bolesti.
Ovi faktori se dijele na: primarne (psihijatrijske), sekundarne (psihosocijalne) i tercijalne (demografske ).

Psihički poremećaji i suicidalnost

Više od 90 % suicida se događa kod osoba koje imaju neki psihički poremećaj. Najčešće se to desi u prvih nekoliko
sedmica po otpustu iz bolnice.

Psihički poremećaji sa velikim rizikom za suicid su:

1. Bipolarni – afektivni poremećaj
2. Alkoholizam
3. Depresija
4. Shizofrenija
5. Poremećaj ličnosti
6. Ostale ovisnosti
7. Anksiozni poremećaji
8. Poremećaj hranjenja

Tjelesne bolesti i suicidalnost

Postoji značajna povezanost tjelesne bolesti i suicida. Najčešće su to bolesti koje zahvataju centralni nervni sistem
kao sto su: epilepsija, multipla skleroza, mozdani udar, Huntingtonova bolest, demencija.

Suicidi i životna dob

148
Suicidalno ponašanje je u porastu kod mlađih osoba zbog povećane ovisnosti o drogama.
Hronični i pasivni suicidi – posredno suicidalno ponašanje, osobe su sklone prekomjernom pušenju, upotrebi alkohola
i sredstva ovisnosti, rizičnim sportovima i rizičnom ponašanju u prometu. Njihovi motivi su često nesvjesni. Najveći
rizik izvršenja suicida imaju osobe iznad 65 godina, posebno muškarci iznad 75 koji su udovci i imaju depresivni
poremećaj i ovisnost o alkoholu. Faktori rizika kod starijih osoba su: loše tjelesno zdravlje, naglo intelektualno
propadanje, gubitak radne sposobnosti, smrt supružnika i materijalne poteškoće.

Procjena rizika od samoubistva obuhvata :

1. Procjenu samoubilacke namjere (Bekova skala koja sadrzi pitanja tipa izolovanosti, podesavanja vremena,
mjere predostroznosti, stepen priprema, posljednja poruka, otvoreno saopstavanje, svrha pokusaja,ocekivanja
u vezi fatalnoscu cina, ozbiljnosti pokusaja, zamisao o reverzibilnosti, stepen predomisljaja itd)
2. Procjenu svakog prethodnog cina namjernog samopovrijedjivanja (znatan pokazatelj da te osobe pripadaju
kategoriji pod visokim rizikom)
3. Utvrdjivanje dusevnog poremecaja (depresija, shizofrenija, poremecaj licnosti, ovisnosti ovdje treba uzeti u
obzir tzv bilansni suicid tj suicid nakon uvida u bolest, gdje osoba prepoznaje ogromnu razliku premorbidne
licnosti i one nakon bolesti)
4. Procjenu ostalih faktora koji su udruzeni sa povecanim rizikom za izvrsenje suicida
5. Procjena udruzenih ideja o ubistvu druge osobe

Liječenje :
1. Spriječiti suicid
2. Liječenje udruženog duševnog oboljenja
3. Oživljavanje nade
4. Rješavanje problema
5. Zbrinuti povrede i stanja nastala pokušajem suicida

63. MULTIKULTURALNI ASPEKT PSIHIJATRIJE

Život pojedinca je pod uticajem društvenih previranja povijesti i politike. Odrastanje u porodici određuje način na koji
pojedinac precipira život, razmišlja o njemu te definiše svoju ulogu i očekivanja, kao i uloge i očekivanja koje njeguje
od drugih. Uticaj kulture na psihopatolosko ispoljavanje bolesti:kultura utice direktno na pojavu odredjenih bolesti
i modelira njihovu klinicku sliku (kod primitivnih sredina cesce se javlja shizofrenija,obicno katatone forme dok u
gradu je obicno paranoidnog tipa), kultura kroz proces obrazovanja i vaspitanja utice na formiranje bazicne
licnosti koja predstavlja refleks normi i zahtjeva propisanih od strane drustva, kultura putem socijalnih
sankcija i nagrada utice na razvoj pozeljnog/nepozeljnog ponasanja, kultura modelira socijalno pozeljnu ulogu,
i moze uticat na pojavu specificnih psihopatoloskih fenomena kojih nema u drugim kulturama (kod kanadskih
Eskima javlja se „arkticka histerija“ a kod kanadskih Indijanaca srece se reakcija „vitiko“ uzrokovana velikim
strahom,pracena prolivom i anoreksijom)

Razvoj kontekstualnog razmišljanja

Kontekstualna paradigma pociva na ideji da je cijelina mnogo vise nego samo prosti zbroj njenih sastavnih dijelova,
te povezanost medju dijelovima daje novu dimenziju cijelini. Za razliku od redukcionistickog pristupa,koji je usmjeren
na analizu, kontekstualni pristup naglasava bit cijeline i vaznost medjusobnih odnosa izmedju njenih sastavnih
dijelova.
Vaznu ulogu u razvoju kulturalne psihijatrije imao je Jean Jacques Rousseaua.On je tvrdio da su ljudi po svojoj
naravi dobri i da ih jedino institucije cine losima.Dalje, njegovi sljedbenici uvode psihosocijalne modele i smatrali su
da socijalne reforme itekako uticu na razumijevanje i lijecenje ludila, tj povezali su lose mentalno zdravlje sa
korumpiranoscu drustva,nepravdom i slicno te time postavili kamen temeljac za kulturalnu psihijatriju koja je potpuna
suprotnost „klasicnoj“ zapadnjackoj psihijatriji.
149
Dijagnostika
Bitno je nekoliko elemenata kada se planira dijagnostika:
1. Zapadne psihodijagnostičke kategorije kako su definirane u DSM – IV ili MKB10 često nisu odgovarajuće
u ostalim kulturama. Razvijeni su instrumenti koji pri tome mogu biti od koristi kao npr. kulturalna
formulacija dijagnostike (CFD) što pomaže kliničaru da stekne bolji uvid u kulturalni identitet pacijenta,
njegovo objašnjenje bolesti, uticaj psihosocijalnog okruženja na problem i nivo pacijentovog funkcionisanja u
svakodnevnom životu. Drugi instrument je struktuirani intervju ( Explanatory Model Interview) koji
objašnjava način shvatanja bolesti i očekivanja od liječenja.
2. Sljedeća važna tačka je jezik tj. verbalna ekspresija emocija u raznim kulturama.
3. Nužnost standardizacije dijagnostičkih elemenata kroz razne kulture – ovi instrumenti trebaju biti ispitani
po svom sadržaju, sematici, koncepciji i tehničkoj validnosti
4. Uloga prevoditelja tokom pregleda

Kako kreirati sigurno okruženje – terapeut kao varijabla

U prvom susretu važno je da terapeut pruži potrebne informacije o načinu rada svoje ustanove i podijeli prve dojmove
o problemima koji pacijent iznosi. Vrlo je važno pokazati interes za pacijentove psihičke, socijalne, egzistencijalne
probleme. U interkulturalnoj psihijatriji važno je pet faktora:
1. Međusobni odnos poštovanja između terapeuta i pacijenta
2. Stvaranje povjerenja, osjećaja sigurnosti kod pacijenata
3. Klinički programi trebaju biti predočeni prije početka liječenja
4. Programske smjernice i dogovori se moraju poštovati
5. Terapeut mora biti senzibilan za kulturu pacijenta
U interkulturalnoj psihijatriji je ono što se radi (tehnika intervencije) jednako važno kao i način na koji se terapija
provodi (stav terapeuta).
64.SIMULIRANJE PSIHIČKIH POREMEĆAJA
To su psihopatološke pojave koje se često sreću u kliničkoj praksi, umišljeni poremećaj,simuliranje i
disimuliranje.Dijagnoza se u psihijatriji postavlja prema dijagnostičkim kriterijama
Dijagnoza mora biti podržana:
1. Nalazima psihijatrijske kliničke obrade (detaljna psihijatrijska anamneza,mozemo se posluziti i skalom za
simuliranje)
2. Ako postoje komorbidne dijagnoze, treba evakuirati svaku pojedinačno
3. Evakuacijom znakova i simptoma vezanih uz radno i socijalno funkcionisanje
DISIMULIRANJE – je prikrivanje psihopatoloških tegoba ili njihovo umanjivanje (na primjer kada duševni
bolesnici prikrivaju sumanute ideje ili halucinacije).
Mogu disimulirati i bolesnici sa kognitivnim oštećenjima jer nemaju uvida u ostecenu kogniciju. Disimulacija se može
pojaviti u postupcima vještačenja kada bolesnik nastoji zadržati odredjeno pravo, želi ih steći ili pak obnoviti.

SIMULIRANJE – je stanje koje nije povezano sa mentalnim poremećajem. Prema DSM –IV to je dobrovoljno
predstavljanje iznošenja lažnih ili uveličanih fizičkih ili psihičkih simptoma zbog vanjske motivacije.

Prema MKB – 10 – namjerno stvaranje tjelesnih ili psihičkih simptoma ili nesposobnosti zbog vanjske pobude (sifrira
se kao Z 76.5)

Na simuliranje se može posumnjati ako:

- Postoji nesklad između objektivnih nalaza i tvrdnje osobe u vezi bolesti
- Osoba nastoji izbjeći preglede i petrage
- Osoba pokazuje pretjeranu zabrinutost zbog svojih simptoma
150
 - Postoji prenaglašanje simptoma
- Iznošenje bizarnih, neubičajnih simptoma za bolest
- Prisutni elementi dramatičnosti i teatralnosti u nastupu osobe
- Razlika u ponašanju pred dijagnostičarom i u odnosu na situaciju kada misli da ga niko ne vidi
- „bolest“ je uporna i ne reaguje ili slabo reaguje na liječenje ili se pojavljuje pozitivno reagovanje na placebo.

Otkrivanje simuliranja/disimuliranja
Klinički postupci:
1. Struktuirani intervju obuhvata detaljne podatke u vezi s demografskim podacima, licna i porodična
anamneza, radna, socijalna i razvojna anamneza i podatke vezane za obrazovanje.
2. Psihijatrijski pregled – uzimanje detaljnog fizičkog, somatskog i neurološkog statusa. Potrebno je procjeniti
sve psihičke funkcije.
3. Multinodalna procjena – bihevioralna, kognitivne i psihofiziološke mjere

Specifični testovi za procjenu simuliranja – minesota multifazični inventar ličnosti 2, Rorshachov test, Morelov test
emocionalne ukočenosti, strukturirani inventar simulirane simptomatologije.
Osoba koja simulira pri intervjuu:
- Sebe opisuju u superlativu kao i svoja novija funkcionisanja
- Protivriječna je u navodjenju simptoma
- Nespremna je napraviti konačne zaključke o povratku na posao ili dobivanju finansijske rente.
- Odbija dati imena rođaka i prijatelja radi heteroanamneze
- Odbija dijagnostičke postupke ili ne sarađuje u sprovođenju psihodijagnostičkih postupaka.

65. GERONTOPSIHIJATRIJA
Prema SZO gerontologija je nauka o procesima starenja, morfoloskim, fizioloskim, psiholoskim i socijalnim
aspektima staracke dobi. Postoji 4 grane gerontologije koje svaka na svoj nacin prati i proucava promjene trece zivotne
dobi :
1. psihogerontologija- bavi se psiholoskim i psihopatoloskim promjenama u starosti
2. gerontopsihologija- proucava ponasanje osoba trece dobi
3. sociopsiholoska gerontologija- prati ponasanje starih osoba odredjeno interakcijom jedinke i drustva
4. medicinska gerontologija- prepoznaje specificnosti poremecaja i bolesti trece dobi

Značajke s kojima se gerijatrijska medicina svakodnevno suocava su : kombinacija starosno-involutivnih

promjena sa patoloskim promjenama, komorbiditeti, manje tipicni simptomi, hronicni tok bolesti, kombinacija
medicinskih i socijalnih problema, specificna farmakoterapija, gerontoprofilaksa i posebna rehabilitacija u starosti.

Gerontopsihijatrija je zasebna grana psihijatrije koja se bavi proucavanjem, prevencijom i lijecenjem, dusevnih
poremecaja starijih osoba koji se klinickom manifestacijom, patogenezom i patofiziologijom razlikuju od slicnih
poremecaja u mladjih odraslih osoba. 1989.god postala je subspecijalistička grana u psihijatriji.
Gerijatrijska dob se definiše kao starost više od 65 god. Tu dob prate razne stresne situacije: odlazak u mirovinu,
gubitak bliske osobe, tjelesne i psihijatrijske bolesti, promjene psihičke osobnosti, smanjenje sposobnosti pamćenja,
sjećanja, organiziranja, pad pažnje, koncentracije, motivacije, gubi se moć inicijative, promjene su i na nagonskom
planu te na nagonu za održavanje života pa je skupina rizična za suicid. Bitno je naglasiti da zahvaljujuci napretku u
dijagnostici i lijecenju niza bolesti, ocekivano trajanje zivota se produzio za gotovo 26 godina.
Funkcionalni poremećaji psihičkog života u starosti:
 Depresija
 Manična reakcija
 Paranoidna reakcija
151
  Hipohondrijaza
 Anksioznost
Organski poremećaji psihičkog života u starosti:
- Senilna demencija (Alzheimerova bolest)
- Aterosklerotska demencija
- Amnestički sindrom
- Konfuzno stanje delirantnog tipa

Psihičke poremećaje u gerijatrijskoj dobi moze se svrstati u 2 skupine :

- Bolesti kojima je tipicni pocetak u gerijatrijskoj dobi
- Bolesti koje se manifestiraju u svim zivotnim dobima, pa tako i u starijoj.
a) Depresija – najčešći psihički poremećaj u starosti. Najčešći razlozi depresije su gubitak neovisnosti, gubitak
kontrole, smanjena pokretljivost, gubitak uloge u obitelji i okolini. U psihičke manifestacije depresije ubrajaju se
stanja jake tuge, gubitak interesa za okolinu, izbjegavanje aktivnosti, osjećaj manje vrijednosti, manjak
samopoštovanja, osjećaj krivnje itd. Somatske manifestacije depresije su: gubitak apetita, nagle promjene tjelesne
mase, umor bez fizičkog napora, nesanica, psihogeni bolovi, posebno glavobolja itd.
b) Manija – incidenca se ne povecava sa uzrastom, zbog toga manija nije cesta u poznom zivotnoj dobi kao depresija.
Lijecenje je kao i kod mladjih osoba, ali treba uzeti u razmatranje mogucu interakciju sa drugim lijekovima. Profilaksa
litijumom je korisna, ali dozu u krvi treba drzati na donjem kraju terapijskog raspona.
c) Demencija – kognitivni defekt koji uključuje oštećenje memorije bez oštećenja svijesti, uglavnom je ireverzibilna,
ali 15% je reverzibilna ako tretman započne prije ireverzibilnog oštećenja. Klinička obilježja demencija su: umor,
promjene ponašanja, sklonost detaljnom i opširnom prepričavanju, ljutnji, patetičan izraz lica, agresija, a u konačnosti
potpuni invaliditet. Najčešći tip je Alzheimerova demencija sa defektom holinergičke aktivnosti, atrofijom korteksa i
limbičkog sistema, stvaranje neurofibrilarnih čvorića i plakova. Za 8-10 godina dolazi do smrti.

Terapija:
- Inhibitor holinesteraze
- Inhibitori MAO (selegilin)
- Povećanje doze vitamina E
- Antipsihotici, antikonvulzivi, anksiolitici, antidepresivi (ali izbjegavati triciklične antidepresive zbog
antiholinergickih nuspojava koje mogu biti ozbiljne)
- Aspirin
- Ginko proizvodi
- Melatonin i estrogeni (kod žena u postmenopauzi)
- Hipnotici (zolpidem)- kod nesanice

d) Vaskularna demencija – za razliku od Alzheimerove demencije, kod ove demencije su prisutni i neurološki
znakovi (pojačani duboki tetivni refleksi, slabost u udovima, slabost u polovini tijela, poremećaj držanja). Ovaj oblik
demencije povezan je sa cerebrovaskularnim bolestima. Faktori rizika su : muški spol, hipertenzija, a razvija se 1-3
mjeseca nakon moždanog udara. Multiinfarktna vaskularna demencija razvija se 3-6 mjeseci nakon brojnih ishemičkih
epizoda u mozgu.

e) Paranoidni sindrom – sa ubjednjem o proganjanju, sumanutostima ili halucinacijama mogu da budu posljedica
demencije, poremecaja raspolozenja, shizofrenije, paranoidnog poremecaja licnosti. Shizofrenija moze poceti u
starosti ili mladjoj zivotnoj dobi. Karakteristike kod starijih jeste da simptomi nisu tako bujni a ponasanje je manje
poremeceno nego kod mladih. Dijagnosticiraju se prema istim kriterijumima koji vazi za mladje osobe.

152
f) Anksioznost, poremecaji licnosti – u trecoj zivotnoj dobi, desavanja koja su vezana za mirovinu, i involutivne
procese predstavljaju jake stresogene koji mogu biti precipitirajuci cinioci za nastanak anksioznog poremecaja.
g) Zloupotreba alkohola i tjelesno zlostavljanje – iako se prekomjerno konzumiranje alkohola smanjuje godinama,
ono ipak predstavlja znacajan problem u starih. Ponekad se sa pretjeranim pijenjem pocelo u mladjem uzrastu, ali
nekada i poznim godinama zbog usamljenosti, dosade i osjecaja nezadovoljstva. Cesto je i predozranje
medikamentima (hipnoticima, analgeticima) pa je nekada tesko razlikovati da li je posljedica loseg pamcenja
ispravnog doziranja ili je namjerano predoziranje (pokusaj suicida).

Modeli zaštite mentalnog zdravlja u trećoj dobi – opšti modeli zaštite zdravlja u trećoj dobi su:

OTVORENA ZAŠTITA
- Služba za kućne poslove
- Služba za prehranu
- Služba za kućnu njegu
- Klubovi za starije osobe
- Gerontoservisi
- Liječnička zaštita u kući

ZATVORENA ZAŠTITA
- Domovi za stare
- Socijalno medicinske ustanove
- Gerijatrijske bolnice
- Polikliničko- dispanzerska služba

Interdisciplonarniaspekti psihijatrije

66. SURADNA PSIHIJATRIJA- PSIHOSOMATSKA MEDICINA

Glavni doprinos suradne (liaison) psihijatrije medicinskom tretmanu je analiza bolesnikova psihičkog odogovora
na bolest, pri cemu se jednaka pozornost obraća tjelesnoj, psihičkoj reakciji i socijalnim činiocima koji mogu uticati
na proces liječenja. Tijelo i psiha su nerazdvojivo povezani. Izraz psihosomatika je kreirao Johann Heinroth 1818 g,
a Felix Deutsch 1922. uvodi naziv psihosomatska medicina. Proučava odnos između psihičkih i fizioloških činilaca
u nastanku bolesti, kao i oporavku od nje, i predstavlja jednu vrstu međuprostora između psihijatrije i ostalih grana
medicine. Praktičari psihosomatske medicine su suradni psihijatri, a oni se bave sa tri skupine pacijenata:
- PACIJENTIMA SA KOMORBIDNIM BOLESTIMA (somatskim, psihijatrijskim)
- PACIJENTIMA SA SOMATOFORMNIM I FUNKCIONALNIM POREMEĆAJIMA
- PACIJENTIMA KOJI BOLUJU OD PSIHIČKOG POREMEĆAJA, A ON JE POSLJEDICA PRIMARNE
SOMATSKE BOLESTI ILI NJENOG TRETMANA
U psihosomatske poremećaje ubrajamo: stres, ulkus, hipertenzija, dijabetes tip 2, iritabilni kolon, psorijaza, bronhijalna
astma.

Prevencija u suradnoj psihijatriji

PRIMARNA – ranim intervencijama se preveniraju psihijatrijske komplikacije.
SEKUNDARNA – tu kliničar liječi akutne, manifestne simptome i nastoji smanjiti činioce koji su izazvali bolesti.
TERCIJARNA – prevencija psihičkih posljedica koje prate neke bolesti, pomaze da pacijent uspostavi porodično i
radno funkcionisanje, i da se brže prilagodi na ograničenja nastala zbog bolesti.

153
Kada ce u proces lijecenja biti ukljucen suradni psihijatar zavisi od interakcije izmedju cimbenika i bolesti,
prirodi emocionalnog distresa, raspolozivoj socijalnoj podrsci, psiholoskim obiljezjima bolesnika, psihickom
odgovoru na bolest.

Bolesnik se sa bolescu moze nositi na 2 nacina :

1.adaptivni odgovori:
a) aktivno-suradjujuci stav (prihvata bolest i suradjuje s ljekarima)
b) fajterski stav (energicniji stav, da se sa bolescu treba zestoko boriti)

2.maladaptivni odgovori:
a)kapitulirajuci stav (prihavata bolest ali se predaje, nema energije da se bori)
b)izbjegavajuci stav (negira bolest, odbija lijecenje)

Lipovski je 1975 definisao 8 nacela uticaja somatske bolesti na psihu:

1.somatska bolest izaziva metabolicki poremecaj u mozgu sto sam po sebi dovodi do psihopatoloskih fenomena
2.bolest ima svjesno ili nesvjesno subjetivno znacenje
3.bolest utice na slabljenje bolesnikovih sposobnosti da zadovolji svoje licne potrebe i ciljeve
4.bolest pogorsava nerazrijesene intrapsihicke konflikte
5.bolest slabi sposobnosti bolesnika da zadovolji zahtjevima njegove socijalno-ekonomske sredine
6.bolest dovodi do promjene unutrasnjih i spoljasnjih culnih podsticaja
7.bolest mijenja „tjelesnu shemu“ tj izmjena slike tijela
8.bolest narusava uobicajeni obrazac spavanja.

Najčešće psihičke reakcije su depresija i anksioznost. Dijagnoza depresije je otežana, jer brojni simptomi različite
somatske bolesti odgovaraju simptomima depresije (umor, mršavljenje, nesanica) pa u terminalnom stadijumu bolesti
bolesnik može izgovarati misli i želju za smrću bez depresivnog raspoloženja, te gubitak volje i interesa može biti
rezultat teškog tjelesnog stanja.
Uzroci anksioznosti mogu biti: psihička reakcija na doživljaj bolesti, medikamentozna anksioznost i anksioznost kao
posljedica opšteg zdravstvenog stanja
Specijalna područja suradne psihijatrije su:
- Hronični bolesnik (strah od zivljenja nezadovoljavajucim zivotom je tezak zahtjev za coping mehanizam
pacijenta, koji se razlikuje od osobe do osobe-potrebe strategije suocavanja s promjenama u zivotu)
- Bolesnici u postoperativnoj fazi (suoceni sa strahom od smrti, dezorijentacije, delirijuma depresije te
poremecaja prilagodbe)
- Bolesnici u jedinicama intenzivne njege (suoceni sa zivotno ugrozavajucim stanjima, cesto gube svaki vid
privatnosti a i najosobitije funkcije postaju izlozene i otezane -npr stolica,uriniranje)
- Bolesnici transplantacijske medicine (suradni psihijatar sudjeluje u evaluaciji kandidata za transplantaciju i
donora, kao i evaluaciji psihijatrijskih poremecaja u tih kandidata)
- Maligne bolesti (suocavaju se sa krizom nastalom povodom ozloglasene, neizlijecive bolesti iako je terapija
danas napredovala i cesta su izlijecenja.Obicno se javlja depresija)
- Traumatologija i nesreće (suoceni sa zivotnim dogadjajem koji je u trenutku promijenio njihov zivot i
predstavlja jak izazov za bolesnikov coping mehanizam -strah od povrede i invaliditeta- redukcija
psihijatrijskog komorbiditta skracuje vrijeme bolnickog lijecenja)
- Primarna zdravstvena zaštita (gdje se prvo javlja pacijent koji ima psihicke poteškoće)
- Pedijatrija (Suradni psihijatar ima 3 glavna cilja :savjetovanje sa pedijatrijskim osobljem u postavljanju tacne
dijagnoze, ublazavanje patnji tesko bolesne djece, i uocavanje potrebe i pruzanje pomoci medicinskom osoblju
u napornom lijecenju hospitalizirane djece i njihovih obitelji.

154
67. PSIHIJATRIJA U ZAJEDNICI
Psihijatrija u zajednici je organizacija službe mentalnog zdravlja u zajednici koja pruza brze odgovarajuće i postojane
odgovore na realne, socijalne, psihicke i medicinske potrebe oboljelih od mentalnih poremecaja. Ona pretpostavlja
osiguravanje sirokog spektra sluzbi,programa i institucija tako da svako ko trazi pomoc zbog mentalnog problema
moze naci nacin da zadovolji svoje potrebe.Faktori koji uticu na odluku osobe da potrazi pomoc su : tezina i trajanje
poremecaja, stav osobe prema psihijatrijskom poremecaju, stav porodice i prijatelja , pacijentova upoznatost
sa mogucnosti da se pomogne, pacijentovo vidjenje ljekarovog stava prema bolesti.Znacajnu ulogu ima
sekundarna prevencija koja znaci reduciranje prevalencije,odnosno ranu detekciju i lijecenje poremecaja.

Prevalenca psihijatrijskih poremecaja ,koja se vidja u razlicitim nivoima zdravstvene sluzbe, opisana je po modelu
Goldberga i Hakslija tzv „putanja psihijatrijske zdravstvene zastite“ koja obuhvata 5 nivoa:
-nivo 1. dusevni poremecaji u zajednici (200/1000 stanovnika uzrasta 16-65g)-filtar 1-odluka da se konsultuje ljekar.
-nivo 2.dusevni poremecaj medju svim pacijentima u primarnoj zastiti (180/1000 stanovnika)-filtar 2-utvrdjivanje
poremecaja u primarnoj zastiti
-nivo 3-dusevni poremecaji koji su se dijagnosticirali u primarnoj zastiti (100/1000 stanovnika)-filtar 3-uputiti u
sluzbu sekundarne zastite
-nivo 4- svi dusevni poremecaji kod pacijenta sekundarne zastite (20/1000 stanovnika)-filtar 4-prijem u bolnicu
-nivo 5- pacijenti psihijatrijskih bolnica (manje od 5 /1000 stanovnika)

Psihijatrija u zajednici objezbeđuje:

- Stalnu skrb mentalno oboljelih ljudi
- Rane intervencije
- Pruža uslove dnevne bolnice
- Psihijatrijske ambulantne koje su 24h dostupne
- Zbrinjavanje hitnih slučajeva
- Intervencije u krizi
- Strah preko noći
- Stručan nadzor kad se bolesnik smjesti u udomiteljsku obitelj
- Patronažana služba za one koje su u stanju brinuti o sebi.

Sažetak psihijatrijskih načela u centrima psihijatrije u zajednici

1. Odogovornost bolesnika mora biti vezana uz odrešenu osobu – lječnik je dogovoran za bolesnika bez obzira
gdje se u datom trenutku liječi, u instituciji ili zajednici
2. Participacija zajednice – potrebno je uključiti sve profile u liječenju bolesnika
3. Aktivni pristup – informiranost o postojanju službi za zaštitu mentalnog zdravlja.
4. Usklađeni sastav – svih službi je potreban za uspješnost programa
5. Kontinuitet skrbi – pacijent mora imati iste terapeute tokom cijelog liječenja
6. Obrada pojedinačnog slučaju „case managment“ –
7. Tretman mora biti što je moguće manje restriktivan i mentalno bolesne osobe trebaju se liječiti u okruženu
koje će najmanje narušavati njihova ljudska prava.
8. Potrebno je organizirati mogućnost dugotrajne rehabilitacije

68. SUDSKA PSIHIJATRIJA

Psihički poremećene osobe se ne mogu sasvim prilagoditi funkcioniranju zajednice, niti prihvatiti njene pravne norme,
te kada dođu u sukob sa zakanom onda sud poziva liječnika psihijatra da pomogne u donošenju pravne presude. Tim

155
se područjem bavi forenzička psihijatrija tj sudska psihijatrija. Ona vjerovatno uključuje i brojne druge stručnjake
psihologe, sociologe, pedagoge, kriminaloge.
Središte interesovanja je čovjek (pojedinac), njegove osobine i ponašnje u okviru njegovog duševnog stanja, a sve u
okolnostima u kojima se nalazio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, jer njegovo reagovanje ovisi o njegovom
psihofizičkom stanju upravo u to vrijeme. Sudski vještak (psihijatar) samo je svjedok u sudskom pokretu tj nema
izravnog uticaja na odluku sudskog vijeća.

Psihijatijsko vještačenje
Psihijatrijsko vještačenje ili ekspertiza je dokazano sredstvo u sudskom postupku. Namijenjena je pravnicima, pa bi
moralo biti pisano sto razumljivijim jezikom. Ekspertiza treba sadržavati opće podatke o vještaku, naslov suda,
generalije osobe koja se vještači, zatim ko je tražio vještačenje i zašto, na temelju čega je vještačenje provedeno,
vještak daje svoj nalaz (anamneza i status), te navodi izvor informacija.

Vještačenje o ubrojivosti
Ubrojivost (uračunljivost) je sposobnost shvaćanja svojih postupaka i sposobnost upravljanja njima. Uračunljivost
može biti:
- Očuvana
- Smanjeno uračunljiva,
- Bitno smanjeno uračunljiva
- Neuračunljiva.

Osnovne neubrojivosti su:

- Duševna bolest
- Privremena dusevna poremecenost
- Duševna zaostalost ili neki teži duševni poremećaj
U nekim zemljama, kao što je Švicarska poznata je gradacija smanjene uračunljivosti na tri potkategorije:
- Smanjena uračunljivost u manjem stupnju
- Smanjena uračunljivost u srednjem stupnju
- Smanjena uračunljivost u težem stupnju.
a)Očuvana uračunljivost
Procjenjuje se kod počinitelja kaznenog dijela kod koga se ne nalazi psihopatologija. Tu spadaju „normalno“ afektivno
stanje, blaži alkoholizam, inicijalne psihičke promjene organske geneze.
b)Smanjena uračunljivost u manjem stupnju
U ovu grupu se mogu svrastati počinitelji sa poremećajem ličnosti, kombinacije tih poremećaja sa afektivnim
reagiranjem, blaži alkoholičari, ovisnici bez apstinencije.
c)Smanjena uračunljivost u srednjem stupnju
U ovu grupu spadaju teški alkoholičari, ovisnici sa apstinencijskom krizom, teži poremećaj ličnosti, psihoorganska
patologija.
d)Smanjena uračunljivost u težem stupnju
Pripada kategoriji neuračunljivosti. Ovdje spdaju teži poremećaji ličnosti, granična stanja, abnormalne alkoholne
reakcije, teže apstinencijske krize i slično.
e)Neuračunljivost
Neuračunljivi počinitelji su tempore criminis psihotični, što isključuje mogućnost shvatanja vlastitog postupanja i
vladanja svojom voljom. Dijagnostički ekvivalenti za ovu procjenu su sumračna stanja, akutne psihotične epizode,
akutne egzacerbacije hroničnih psihoza, teške forme psihoorganske patologije, patološko napito stanje i slično.
Procjenjuje se uvijek u vrijeme obavljenog djela tj. tempore criminis.

Razlikujemo :
156
1. sposoban za rasuđivanje
2. nesposoban za rasuđivanje

Sposobnost za rasudjivanje procjenjuje se u brojnim situacijama kojima se bavi civilno pravo:

- Vještačenje sposobnosti oporučivanja (pravljenje testamenta)
- Vještačenje poslovne sposobnosti
- Vještačenje posljedice kraniocerebralne ozljede
- Vještačenje nematerijalne štete
- Vještačenje dodjele djece u postupku razvoda braka
-Vještačenje sposobnosti oporučivanja (testament)
Vještak psihijatar se izjašnjava o tome koliko je osoba koja potpisuje ugovor bila sposobna za rasuđivanje u to vrijeme.
Oporuka je ništavna ako osoba nije imala navršenih 16god ili nije imala očuvanu sposobnost za rasuđivanje.
U vještačenju oporuke treba proučiti medicinsku dokumentaciju i procijeniti stanje svijesti. Radi orijentacije, u
procjeni testatorske (osobe koja ostavlja oporuku) sposobnosti, korisno je imati na umu tzv. DAVIDSONOV
KRITERIJ :
1. OSOBA MORA POZNAVATI OPSEG I VRSTU SVOJE IMOVINE
2. OSOBA MORA ZNATI SVOJE NASLJEDNIKE
3. OSOBA MORA BITI SVJESNA KAKAV PRAVNI AKT ČINI TJ. DA SASTAVLJA OPORUKU

-Vještačenje poslovne sposobnosti

Osoba može biti: poslovno sposobna, lišena poslovne sposobnosti, djelimično lišena poslovne sposobnosti.
Poslovno sposobna osoba je punoljetna osoba (18 god) ili maloljetna (16god) koja je na temelju sudske odluke
stupila u brak ili postala roditelj.

-Vještačenje posljedica kraniocerebralne ozljede

Osiguravajući zavodi idu u smjeru negiranja bilo kakve štete tj.odbijanju dati naknadu štete, ali istovremeno pravni
zastupnici oštećenog često imaju nerealne zahtjeve pa je potrebno vještačenje stepena i intenziteta posljedica
ozljede.

-Vještačenje nematerijalne štete

Kod osobe koje su trpile fizičke bolove, strah, te osobe koje su doživjele nagrđenost, naruženost, nakaženost,
kojima se povrijedio ugled, čast, prava osobe ili kod osoba kod kojih je smanjena opšta životna sposobnost, mobing
(zlostavljanje na poslu). Vještak treba imati na umu značenje traume za pojedinca to je za njegovo dalje
emocionalno reagovanje.

-Vještačenje dodjele djece u postupku razvoda braka

Najsloženije i najteže vještačenje i često timski postupak koji zahtijeva psihologa i dječijeg psihijatra. Često „rat
između supružnika“ ima simboličko značenje tj.dokazivanje ispravnosti jednog supružnika, pa dodjela djece će
biti dokaz i kruna te ispravnost – pa se ubrzo nakon suđenja taj „ratni plijen“ vrati poraženom supružniku da
demonstrira pobjedu i velikodušnost.

Forenzičko liječenje
Može biti otvorenog tipa (ambulantno) i zatvorenog tipa (hospitalno). Njega određuje sud na preporuku vještaka.
To je prisilni smještaj koji je donedavno mogao biti i doživotni. Od kada je stupio na snagu zakon o zaštiti duševnih
bolesnika (1978 g), regulisana je ograničena dužina trajanja smještaja, jer duže liječenje smanjuje mogućnost
resocijalizacije.
157
69.PSIHIJATRIJA U ZATVORSKOM SISTEMU

Temeljeno na zakonu o izvršenju kazne, oduzimanje slobode podrazumijeva uskracivanje slobodnog kretanja,
ogranicenu i nadziranu komunikaciju s vanjskim svijetom, nadzor medjusobne komunikacije i cjelodnevni nadzor nad
zatvorenikom.

Kazna ima ulogu:

- Specijalne prevencije – treba uticati na osuđenu osobu da ne bi ponovo počinila kazneno djelo
- Generalne prevencije – treba djelovati na sve ostale da i oni ne čine kaznena djela
Psihopatološke rekacije u zatvorskim ustanovama:
1. PENALNE REAKCIJE (reactio poenalis) – neurotičke reakcije na zatvorsku sredinu, ovisno o premorbidnoj
zatvorenikovoj licnosti. Najcesce se radi o polimorfnim neuroticnim tegobama (konverzivne, fobicne,
depresivne), panicne reakcije, samopovrijedjivanju, gutanju stranih tijela, pokusaja samoubistva.
2. STRAH OD SLOBODE – susret sa vanjskim svijetom (sloboda) izaziva tjeskobu pa često čine prekršaje da
bi produžili boravak u zatvoru.
3. SAMOOZLJEĐIVANJE – psihopatske osobe su sklone samoozljeđivanju. Moze se shvatiti kao specificni
oblik reagiranja (acting out).

Minipsihoze – karakterizira smanjena prilagodljivost, postojanje krutih odbrana. Manifestuje se u obliku

mrzovoljnosti, potištenosti, precjenjivanja. Ovakve osobe mogu zapadati u psihotička proklizivanja ili reagovati na
pseudoneurotičan način (histeričnost, panični napadaji).
Ganserov sindrom- nazivaju ga sindromom pribliznih odgovora (stari naziv je zatvorska pseudodemencija i
„zatvorska psihoza“). Zatvorenik se ponasa kao osoba ostecene inteligencije, zapravo ponasa se onako kako on misli
da bi trebala se ponasati maloumna osoba.
Indukcija – lančana psihogena reakcija koja se nezaustavljivo širi na zatvoreničku zajednicu – može da dovede do
nemira, pobune, štrajka gladovanjem, serijskim samoozljeđivanjem, samoubistvima i bježanjem. Potrebno je brzo
izolirati vodju, prekinuti lanac na nekoliko mjesta i prekinuti puteve indukcije.
Štrajk gladovanjem – odbijanje uzimanja hrane sa progresivnim gubitkom tjelesne mase i odgovarajućim
labaratorijskim pokazateljima koji upućuju na neposrednu ugroženost zdravlja i života (hipoglikemija, aceton u urinu,
hipoproteinemija). Suhi štrajk – kada se odbija unos tekućine.
Homoseksualizam – privremeni seksualni odnos sa osobom istog pola, često iz nužde jer se nalaze u istopolnim
zajednicama. Sexualni identitet takvih osoba je heterosexualan, a predispozicije za takav odnos su prisutnost
naglasenih pasivnih crta u licnosti muskarca i aktivnih u licnosti zene.
Zlostavljanje – bivše žrtve mučenja mogu preuzeti ulogu mučitelja i ponavljati vlastitu emocionalnu traumu koju su
sami trpjeli.

PSIHOPATOLOSKE OSNOVE PENALNIH REAKCIJA

Osnovna psihopatologija u zatvorenickoj populaciji se odnosi na poremecaje licnosti.Prema MKB-10 poremecaji
licnosti su obuhvaceni i naznaceni u intervalu sifara F60 do F69. O poremecajima licnosti smo govorili u jednom od
prethodnih pitanja. Glad i potraga za takvim objektom je uporna i progonstvena a kako objekt nikada ne moze
udovoljiti svim ocekivanjima, nastaje karakteristicna razocaranost i narcisticki bijes.

Terapija :
Kratkotrajna hospitalizacija u zatvorskoj bolnici u slučaju penalnih reakcija. Uz psihoterapijsku podrsku, dolazi u
obzir i odgovarajuca medikamentozna terapija: antidepresivi, anksiolitici, antipsihotici.
Psihoterapija : grupna i individualna. Male grupe čine 7 članova a velike grupe 20 članova. Velike grupe mogu da
oslobode velike količine agresije pa nije pogodno u zatvorskim okolnostima. Grupa ima i svrhu edukacije pa smanjuje
158
mogućnost „mentalne zaraze“. Individualna psihoterapija, kada je odbojnost prema grupi nesavladiva ili je potrebna
izuzetna povjerljivost. Često je potrebna psihoterapija i sa zatvorskim uposlenicima jer se kod njih pojavljuju
znakovi pregovaranja (hronični umor, nezadovoljstvo, nesanica, potištenost – zbog stalnog rada u blizini zatvorenika
koji su i često osobe sa poremećajem ličnosti).

Medikamentozna terapija za savladavanje antisocijalnog ponašanja :

- Antikonvulzivi
- Stabilizatori raspoloženja
- Antagonisti beta adrenergičkih receptora

70. POSAO KLINIČKOG PSIHOLOGA U PSIHIJATRIJI

Klinička psihologija je grana psihologije koja se bavi teorijom ličnosti, psihodijagostikom, psihoterapijom i
istraživanjem ličnosti. Klinicku psihologiju mozemo smatrati kao veznu disciplinu izmedju psihologije i psihijatrije.
Osim psihodijanostike, posao kliničkog psihologa uključuje: tretman, istraživanja, podučavanja, savjetovanja i
upravljanja.

- Tretman- pomaže da pacijent bolje shvati svoj problem, da ga riješi kroz psihoterapiju, modifikaciju
ponasanja i savjetovanje.
- Istraživanje- usmjereno na psihofarmakologiju, traženje uzroka mentalnih poremećaja te na učinke
psihoterapijskih intervencija. U istraživanju se često koristi eksperiment i to mijenjanje nezavisne varijable –
mjere se njihovi učinci na zavisnu varijablu. Nezavisna varijabla je ona cime se moze upravljati sto je pod
kontrolom ispitivaca. Zavisna varijabla je ona od koje ispitivac ocekuje da se mijenja variranjem nezavisne
varijable.
- Opservacija – fokusirano posmatranje neke pojave pri čemu se ne nastoji uticati na pojavu, a posmatra se
kroz određeno vrijeme.
- Podučavanje – podučavaju različite obrazovne profile od studenata medicine, sanitarnih inžinjera, tehničara
itd.
- Savjetovanje- radi preveniranja sindroma izgaranja na poslu koji se relativno često registrira kod zdravstvenih
radnika. Posebno su djelatnici nekih odjela podlozniji razvoju sindroma izgaranja kao npr. hitna sluzba,
onkologija, anesteziologija.
- Forenzična psihologija – određuje sposobnost neke osobe da prati postupak suda, postojanje duševne bolesti
prije, za vrijeme i nakon počinjenog kaznenog djela. Zatim određuje stupanj sposobnosti nakon traumatskog
događaja te prikladnost roditelja za brigom nad djecom.

71. ULOGA MEDICINSKE SESTRE U RADU SA DUŠEVNIM BOLESNICIMA

Uloga medicinske sestre u zdravstvenoj njezi bolesnika od unapređenja psihičkog zdravlja do rehabilitacije hroničnih
bolesnika, dok ranije uloga je bila ograničena samo na čuvanje bolesnika, održavanje higijene i prehranu. Uloga
počinje od trenutka prijema bolesnika sa stvaranjem ozračja gdje se bolesnik osjeća siguran, poštovan i prihvatljiv.
Taj prvi susret je veoma vazan, jer o njemu ovisi hoce li se razviti povjerenje, empatija te hoce li sestra uspjeti stvoriti
sredinu u kojoj se bolesnik osjeca prihvacenim. Takodjer od prvog susreta, sestra treba biti svijesna raznih zapreka
koje mogu nastati, kao i strahove dvojbe i unutrasnju napetost koje su uzrokovane njegovom bolescu.
Sestra potiče bolesnika na izražavanje misli, želja, osjećaja, ona bolesnika empatijski sluša. Ona se često transferno
doživljava kao strpljiva majka od koje se očekuje nemoguće, ali ako i prihvati sve bolesnikove zahtjeve nanijeće štetu
bolesniku jer ispunjava svaku želju – ona će ga fiksirati u ovisnički položaj tj.nanijeće mu duševnu invalidnost. Ona
mora biti dobro stručno informisana i mora znati pridobiti bolesnika za saradnju i liječenje. Sestra obavlja psihičku i
fizičku njegu pružajući psihološku podršku i njena pomoć je usmjerena ne samo na pacijenta nego i na njegovu

159
porodicu. Ona evidentira podatke o pacijentu i prenosi članovima tima tj.pored značajne uloge u terapijskom postupku
ima značajnu ulogu u procesu dijagnosticiranja.
Pomaže u uspostavljanju komunikacije između pacijenta i njegove porodice, pomaže da porodica razumije stanje
bolesnika. Bolesnika potiče na otvorene razgovore i u konačnici postepeno ga priprema za otpust iz bolnice.

72. SOCIJALNI RAD U PSIHIJATRIJI

I socijalni radnik učestvuje u prevenciji, dijagnozi, liječenju i rehabilitaciji bolesnika, te posmatra bolesnika u
kontekstu socijalne sredine u kojoj se nalazi (porodica, radno mjesto). Socijalni radnik je posrednik između pacijenta
i socijalne sredine, on bolesnika upućuje na koji način može ostvariti svoja prava. Pri pomaganju bolesniku u
ostvarenju odredjenog prava, socijalni radnik primjenjuje pravne propise koji se odnose na tzv socijalno
zakonodavstvo. Ti propisi reguliraju odredjena prava iz porodičnog, radnog, zdravstvenog, mirovinskog, obrazovnog
i upravnog zakonodavstva i naravno zakonodavstvo koje se odnosi neposredno na prava iz sistema socijalne skrbi.
Statut SZO koji pojam zdravlja definira kao: zdravlje nije samo odsustvo bolesti nego stanje potpunog fizičkog,
psihičkog i socijalnog blagostanja. Socijalni radnik koristi se tehnikama koje dijelimo u 2 kategorije: individualni i
grupni socijalni rad.

Individualni socijalni rad

Pomaže bolesniku da se integrira u porodicu i u druga područja socijalnog funkcionisanja, pomaže da se spriječi
emocionalno udaljavanje od društva, porodice. Zapocinje se kvalitetnom sastavljenom socijalnom anamnezom koja
se pise na osnovu auto, hetero anamnestickih podataka, podataka od suradnika u timu, raspolozivih podataka iz
dokumentacije i nakon izvida u terenu. Socijalni status bolesnika odredjuje njegova bolest tj pocetak,trajanje,
intenzitet simptoma i na osnovu toga planira socijalne intervencije.

Grupni socijalni rad – socijalni radnik vodi socijalno-terapijske grupe.

Kroz terapijsku grupu „priprema teren“ za povratak bolesnika u njegovu socijalnu sredinu.Kako ce bolesnik tokom
i nakon lijecenja funkcionirati, ponajvise ovisi o njegovim osobnim mogucnostima ali i socijalnoj sredini u koju se
zeli ponovo vratiti.
Socijalni radnik procjenjuje ko je ključna osoba u porodici i u emocionalnom životu bolesnika – te s njom
uspostavlja suradnički odnos. Potrebno je da socijalni radnik procijeni koliko na porodicu moze racunati u
rehabilitaciji bolesnika odnosno koliko je porodica ometajuci cimbenik u resocijalizaciji.

Kod socijalnog rada sa djecom – znatno se više radi radi sa okolinom iz koje dijete dolazi nego sa samim djetetom
(npr. u školi s predmetnim nastavnikom koji se i sam angažuje u rješavanju problema jer je i najviše upoznat s
problemom).
Socijalni radnik pomaže bolesniku da ostvari svoja prava, često se bolesnici isključuju iz radne grupe i radna sredina
im ne želi osigurati povratak na radno mjesto. Njegov je zadatak da stvori socijalnu sigurnost bolesnika pa su često i
voditelji klubova bolesnika koji boluju od iste bolesti.

73.ETIKA I DUŠEVNO ZDRAVLJE

Osim pojma duševno zdravlje, etika mora voditi računa o ljudskom dostojanstvu, slobodi pojedinaca.Između pacijenta
i psihijatra rađa se specifična „egzistencijalna ovisnost“ ali psihijatar treba uvijek paziti da se njegovi vrijednosni
stavovi ne preslikavaju automatski na pacijenta jer time pacijent biva zakinut s obzirom na svoj pogled na svijet i
vlastite moralne stavove.
Prava duševnih bolesnika
1. Pravo na istinu - ovdje priopćavanje istine mora više nego bilo gdje biti komunikacija, a ne samo informacija.
2. Pravo na tretman bez prisile koje će poštovati njihovo ljudsko dostojanstvo i omogućiti im pristup svim
medicinskim,psihološkim i društvenim tehnikama i sredstvima koje se u na raspolaganju u liječenju.
160
 3. Pravo na pacijenta da ne bude diskriminiran na spolnoj, kulturalnoj, vjerskoj, političkoj, ekonomskoj,
socijalnoj ili etničkoj osonovi kada je u pitanju terapijski tretman, čak i ovaj tretman predtavlja ograničenje
slobode pacijenta.
4. Pravo na rehabilitaciju u ponovno uključivanje u vlastitu obitelj.
5. Pravo na diskreciju.
6. Pravo na zaštitu osobne imovine.
7. Pravo na zaštitu od mogućih posljedica raznih oblika autoagresivnosti koje mogu imati negativne posljedice
za pacijente u odnosu na njegovu obitelj,poslodavca ili pravosudne organe.
8. Pravo na komunikaciju s vanjskim svijetom tokom boravka u bolnici.
Postoje brojna područja u kojima se može dogoditi nemoralno postupanje psihijatra, ali se mogu pojaviti i
konkretni etički problemi koji mogu predstavljati realnu enigmu za psihijatra. Problem etike je u tome što nikakva
praksa, nikakvi vanjski standardi ili uticaji ne mogu sami po sebi biti jamstvo etičnosti u medicini.

74.DUHOVNO I DUŠEVNO U PSIHIJATRIJI

Terminološka razjašnjenja:
1. Duševnost – podrazumjeva sveukupnost i karakteristike onoga što je – nasuprot tjelesnom – duševno,
psihičko, duhovno.
2. Duhovnost – doživljaj povezanosti sa porodicom, prirodom, s čovječanstvom i transedencijom. Ona
motivira da se traži smisao života.
3. Vjerovanje – voljna i potpuno svjesna odluka pojedinca da prihvati specifičnu ideju ili set ideoloških
shvaćanja.
4. Vjera – je čovjekova spoznaja jedne veličanstvene sile koja nad njim i nad svim ostalima gospodari.
5. Religija – sastav, vjerovanja, shvaćanja, ponašanja, obredi, ceremonije, uz pomoć kojih pojedinci ili
zajednica stavlja sebe u odnos s Bogom ili nadnaravnim svijetom od kojega dobivaju niz vrijednosti prema
kojima se ravnaju i prosuđuju svijet.
6. Duh – ima više značenja. Označuje načelo u životu, intelekt, bit u čovjeku.
7. Duša – je skup procesa kroz koje se odvija život, profinjena zbilja pojedinca, centrifugalne težnje koje
odrešuje rasprostiruće i nepostojno područje „ja“.
8. Srce – u religiji i filozofiji predstavlja simbol osjećajnosti i osjetilnosti.
Ako duhom ovladaju nagoni i tjelesni prohtjevi, on se označava kao duša – sebična (što odogovara psihoanalitičkom
idu koji funkcionira po načelu zadovoljstva, na razini primarnog procesa). Ako duh ovlada nagonima i stavi ih pod
racionalnu kontrolu u okviru realiteta naziva se umom, intelektom, razumom (duša-samokritična; najbliži
psihodinamički naziv jest ego). Ako duhom dominiraju vjerovanje, religiozna i moralna osjećanja, duša je nadahnuta
(duša-nadahnuta) i naziva se srcem (psihodinamički naziv superego).

Duševne i duhovne potrebe psihijatrijskog pacijenta

1. Potrebe koje se odnose na self
 Potreba za značenjem i svrhom
 Potreba za osjećajem korisnosti
 Potreba za vizijom
 Potreba da se izraze osjećanja
 Potreba da se bude zahvalan
 Potreba da se preovladaju teške okolnosti
 Potreba da se nada, itd.
2. Potrebe koje se odnose na Boga
 Potreba pacijenta da bude siguran u postojanje Boga

161
  Potreba da vjeruje kako je Bog na njegovoj strani
 Potreba da iskusi Božiju prisutnost
 Potreba da se služi Bog
 Potreba da se moli sam, sa drugima ili za druge
 Potreba da se obožava Bog, itd.

3. Potrebe koje se odnose na ostale

 Potreba za druženjem s ostalima
 potreba da se voli i služi i ostalima
 Potreba da se zatraži oprost i da mu bude oprošteno
 Potreba da se oprosti ostalima
 Potreba da se suoči s smrću ili razdvanjem od voljenih.

Duhovnost i religija u psihoterapiji

Zanimanje za duhovna i religiozna pitanja u psihoterapijskom radu sa pacijentima pomoci ce terapeutu da bolje
razumije pacijentov psihicki konflikt, planira intervencije koje su za pacijenta najprihvatljivije i u skladu sa njegovim
globalnim stajalistem, otkrije zdrave religiozne potencijale koji mogu pruziti podrsku i ohrabrenje, prepozna psihicke
blokade koje sprijecavaju pacijenta da iskoristi mocne duhovne potencijale. Duhovne/religijske intervencije u
psihoterapiji obuhvataju :
Slusanje pacijenta i prihvatanje zdravih oblika religioznog nacina nosenja s problemima, osporavanje iskrivljenih
religijskih spoznaja i postupaka, poticanje zdravih nacina reagiranja uz pomoc pacijentovih globalnih religioznih
stavova. Terapeut treba izbjegavati da iznosi svoja religiozna zapazanja u vezi s problemima pacijenta jer ovo
odvlaci od glavnog cilja terapije a to je pronaci sponu izmedju religioznih vjerovanja i njegovog unutrasnjeg
konflikta.

75. DUŠEVNI POREMEĆAJI I STIGMA

Riječ stigma je grčkog porijekla, a odnosila se na tjelesnu oznaku pripadnosti nekoj skupini dvojnog morala
(npr.oziljci ili odsječeni djelovi tjela kod pripadnika kriminala, robova, prostitutki itd). I dan danas stigma znači nešto
diskreditirajuće. Stigmatizacija mentalnih i duševnih bolesnika postoji u svim kulturama i tradicijama. Stigmatizacija
predstavlja opšte društvene reakcije prema nekoj skupini ljudi, bazirane na etiketi koju ta skupina dobije.
Goffman naglašava da su stigmatizirane osobe često definirane kao manje vrijedne, manje ljudske.

Koncept stigme
Prema Corriganu, stigmatizacija mentalno oboljelih jeste niz stereotipa:
 Oni su manijaci i potencijalne ubojice kojih se treba bojati
 Oni su buntovnici koji se ne uklapaju u pravila društva
 Oni su djetinjasti i njihova su mišljenja o svijeta nerealna i neozbiljna.
Na temelju tih stereotipa stvaraju se predrasude koje uzrokuju određene obrasce ponašanja prema njima. Tako se može
uočiti najčešće:
 Strah i posljedičnu izolaciju (osoba sa duševnom bolesti treba se bojati i najbolje ih izolirati od ostalih ljudi)
 Autorativni stav (duševni bolesnici su neodgovorni pa odluke vezani za njih moraju donositi drugi).
 Benevolencija (duševni bolesnici su kao djeca i za njih se treba brinuti i odlučivati u njihovo ime).
Kada društveni bolesnik prihvati predrasudu da je neovlašten, nesposoban da se brine o sebi, opasan ili slab, on će
razviti i određene emocionalne reakcije na to. Najčešće će to biti sram i nisko samopoštovanje. Na taj način se razlikuje
dva pola stigmatizacije: društvena stigmatizacija i osobna stigmatizacija.

162
Posljedice stigmatizacije

4. Duševna bolest rezultira ne samo poteškoćama vezanim uz simptome i samu bolest, već i teškoćama koje
proizilaze iz reakcije društva prema duševnim bolesnicima.
5. Sredstva za izdvajanje za progame mentalnog zdravlja ili liječenje duševnih poremećaja u većini zemalja mogo
manje no za ostale zdravstvene probleme.
6. Izbjegavanje javljanje psihijatru i traženja pomoći zbog duševnih tegoba, upravo zbog straha od stigmatizacije

Destigmatizacija
Danas se mnogo govori o borbi protiv stigme i programima destigmatizacije. Treba nastojati u upoznavanju duševnih
poremećaja i time se smanjuje strah i stvara se pozitivnija slika o duševno oboljelom bolesniku. Nazalost,stavovi
pojedinih profesionalaca koji se bave mentalnim zdravljem odrzavaju i podrzavaju stigmatizaciju.

76. PRAVNI ASPEKTI PSIHIJATRIJSKE ZAŠTITE

Psihijatrija je uvijek imala poseban položaj unutar medicine. Jedan od razloga leži u njenom predmetu proučavanja, a
drugi razlog je česti kontakt sa pravnom regulativom. Psihijatri se često susreću sa osjetljivim pravnim i zakonskim
pitanjima. Psihijatar se svakodnevno suočava u svojoj praksi sa pitanjima poput:
1. Treba li pacijent biti primljen u bolnici protiv volje?
2. Treba li biti liječen protiv volje?
3. Treba li ili čak morali se pružiti informacija o pacijentu i njegovim roditeljima ili rođacima bez njegovog
dopuštenja?
Ono što se čini dobrom praksom kliničara ne mora biti pravno legalno. Na primjer, pravo hroničnog bolesnika da živi
na cesti ako on to želi, gubi svaku smisao kada se zna da je taj bolesnik izgubio sposobnost pravilnog odlučivanja. U
ovom slučaju pravno je uredu pustit shizofrenog bolesnika da živi kako želi, ali etički bi odgovaralo da se prisilno
dovede u bolnicu takav bolesnik radi liječenja.
Liječnici moraju biti upoznati sa bazičnim pravnim aspektima:
 Civilni aspekti – obuhvataju pitanje prisilne hospitalizacije, pravo na liječenje i pravo na odbijanje liječenja.
 Osobni aspekti – podrazumjeva odnos psihijatar/medicinsko osoblje-pacijent, povjerljivost terapijskih sadržaja
i informacija o bolesniku, pitanja informiranog pristanka i loše liječničke prakse.
 Forenzični aspekti – podazumjeva pitanje uračunljivost u vrijeme počinjenja krivičnog djela i pitanje
mogućnosti sudjelovanje u sudckom procesu.

Civilna pitanja
Uopste uzevsi,zakon zahtjeva da pacijent ne moze bit podvrgnut terapiji ako za to ne da saglasnost:
7. Pristanak mora bit dobrovoljan,bez prisile
8. Pristanak daje pacijent i niko ne moze u njegovo ime dati pristanak
9. Pristanak daje pacijent kojem je pruzena informacija o vjerovatnoj koristi, nezeljenim i nepovoljnim ishodima
terapije.

Psihijatar je taj koji se mora odlučiti za prisilnu hospitalizaciju uz odobrenje nadležnog suda,kada: je u pitanju
bezbjednost pacijenta (suicid), drugih ljudi (paranoidni shizofrenik) ili zbog preduzimanja hitnih mjera kako
bi se sprijecilo pogorsanje. Danas u mnogim zemljama postoji ambulantno liječenje pacijenata sa mentalnim
disabilitetom, što smanjuje potrebu za hospitalizacijom.
Pacijent ima pravo da odbije medikamentoznu terapiju, naročito antileptike za koje zna da izazivaju nuspojave poput
tardivne diskenizije.

Osobni pravni aspekt

163
 10. Povjerljivost
Održavanje povjerljivosti podataka najvažnija je obaveza prema pacijentu. To je glavno pravilo u psihijatriji. Ono sto
se razgovara između pacijenta i liječnika ne smije izaći iz terapijskog odnosa bez dopuštenja pacijenta. Postoji
konsenzus da u rijetkim slučajevima psihijatar može prekršiti pravilo i to kada se radi o zaštiti i mogućoj prijetnji
trećoj osobi.
11. Informirani pristanak
To je izjava koju potpisuje bolesnik u kojoj potvrđuje da je upućen u sve činjenice za određeni zahvat ili postupak, te
se slaže da se taj postupak sprovede. Takav pristanak se treba dobiti za bilo koji psihijatrijski tretman ili zahvat.
- Loša praksa (malpraksa)
Danas u svijetu liječnika to je česta pojava. Među psihijatrima to je relativno rijetko, jer oni ne mogu fizički ošteti
pacijente kao npr. hirurzi. Najčešći razlozi zbog kojih se protiv psihijatra pokreću tužbe jesu: suicidi njihovih
pacijenata, bez obzira na to što ne postoje stvarni dokazi da se suicid može u potpunosti predvidjeti. Sljedeći razlog
je seksualni odnos sa sadašnjim ili bivšim pacijentom.

164