Professional Documents
Culture Documents
Documents - Tips Skripta Za 15 I 16 Stoljece
Documents - Tips Skripta Za 15 I 16 Stoljece
Granica među
tim dvjema epohama je stavlja u tridesete godine 19. stoljeća, odnosno u vrijeme
Ilirskog pokreta/Hrvatskog narodnog preporoda.
U to se vrijeme počinje stvarati jedinstvena hrvatska književnost i stvara se
jedinstveni hrvatski književni jezik na temelju štokavske osnovice.
Potom, središte književnog i kulturnog života se seli s juga na sjever (tek tada
Zagreb postaje središte nakon Dubrovnika).
I treće, granica između starije i novije hrvatske književnosti korespondira s
najopćenitijom periodizacijom europskih književnosti, odnosno s književnosti
romantizma.
Starija se književnost dijeli na srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu književnost.
Rani novi vijek traje od otprilike druge polovice 15. stoljeća pa sve doprve
trećine 19. stoljeća. Tu književnost obilježavaju regionalne karakteristike i
regionalna svijest. Postojale su 4 hrvatske književne regije: dubrovačka,
dalmatinska, slavonska i književnost Banske Hrvatske (kajkavska). Sve su se
one razlikovale na barem dvije razine: poetičkoj (književni jezik, stil, teme) i
idejnoj (ideologemi). U dubrovačkoj regiji je prevladavalo štokavsko narječje, u
dalmatinskoj čakavsko, slavoniji štokavsko a na sjeveru kajkavsko. Južnije, u
Ozlju, na trodijalektalnoj osnovi u 17. stoljeću razvio se poseban književni jezik
(Ozaljsko jezično-književni krug).
Tekstolozi:
Vatroslav Jagić je uspostavio temelje domaćoj filologiji/tekstologiji. On je bilo
jedan od pokretača Akademijine edicije Stari pisci hrvatski (SPH) za koju je
odredio tekstološka načela i priredio prvih 5 knjiga (Marko Marulić, Džore
Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović). U toj je ediciji objavljeno kritičko
izdanje Ranjinina zbornika.
1
Filolozi su uskoro primijetili da bi bilo dobro okupiti i književne tekstove koji su
relevantni za povijest književne kulture, bez obzira na estetsku vrijednost, dakle
građu koja je važna za razumijevanje književne povijesti. Tako je 1897.
objavljena Građa za povijest književnosti hrvatske (GPKH).
Milan Rešetar je nastavio tamo gdje je Jagić stao.
Tomo Matić je također izdao svoju knjigu za SPH.
Milan Ratković.
Josip Vončina je zaslužio status vodećeg hrvatskog tekstologa koji je ujedno
bio i voditelj tima u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti (SHK) što je
nasljednica već ranije edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK). Obje su
edicije specijalizirane za sveukupnu hrvatsku književnost i ne donose kritička
izdanja, ali imaju bogate rječnike i pojmovnike. Izdao je posebnu knjigu –
Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza.
Marulologija – sustavno proučavanje života i djela Marka Marulića te
izdavanje njegovih hrvatskih i latinskih djela prema visokim tekstološkim
kriterijima čime se bavi splitski Marulianum.
Vrijedan projekt kritičkog izdavanja djela hrvatske književnosti jest časopis
Dunje fališevac i Darka Novakovića Hrvatska književna baština (HKB).
Problem atribucije – problem pripisivanja nekog djela autoru jest važan problem
koji spada u domenu tekstologije i filologije. Autorske se odlike najviše
uočavaju u jezičnom sloju književnog djela a manje na kompozicijskom ili
idejno-tematskome. Tako mnoga djela nisu ni danas atribuirana poput brojnih
pjesama Ranjinina zbornika.
Poetološki pristup
Poetika je jedan od središnjih pojmova znanosti o književnosti u 20. stoljeću.
Postoje dva različita značenja ovog termina:
a) Normativna poetika je termin koji se odnosi na tekstove koji normiraju
književnu proizvodnju i tako uspostavljaju hijerarhiju književnih žanrova. Ona
pruža piscu savjete kako dobro napisati neku tragediju, ep ili komediju.
Najstarija i najpoznatija normativna poetika jest Aristotelova. Osim nje za
europsku je tradiciju značajna i Horacijeva pjesnička poslanica Ad Pisones (Ars
poetica). U Europi najpoznatiji tekst normativne poetike jest L'art poetique
Nicolasa Boileaua.
U nas normativnih poetika ima slabo i to na latinskom jeziku. najznačajnije su
pisali Frane Petrić – Della poetica i Matija Petar Katančić – Knjižica o ilirskom
pjesništvu izvedena po zakonima estetike.
Na hrvatskom se jeziku ranonovovjekovni tekstovi bave poetičkim problemima i
to uglavnom u predgovorima književnih djela. Najpoznatiji je predgovor
Marulićeve Judite koja govori o nasljedovanju domaće pjesničke tradicije
(''začinjavaca'') i o književnim postupcima kanoniziranih epskih pjesnika
(''zakon starih poet''), najvjerojatnije Vergilija.
2
U taj krug ulazi i predgovor Ignjata Đurđevića u religioznoj poemi Uzdasi
Mandalijene pokornice.
Imanentna poetika – nju ima pjesnik koji normirane književne postupke katkad
primjenjuje automatski (npr. pjevači narodnih pjesama)
Kulturnopovijesni pristup
Književni se tekst ovdje promatra kao izvor za povijest kulture, odnosno, kao
građa u kojoj su pohranjeni ideologemi. Nastoji se tumačiti kultura uz pomoć
književnih tekstova. Ovaj pristup obuhvaća kao svoj predmet istraživanja
svekoliku književnost, a ne samo onu s estetskom funkcijom.
Ideologemi – pojmovi s izrazitim vrijednosnim/ideološkim potencijalom.
Proučavanjem ideologema nastoji se vidjeti kako se književnim tekstovima
grade predodžbe o vlastitoj kulturnoj zajednici (autopredodžbe) i o drugim
kulturnim entitetima (heteropredodžbe). Primjeri ideologema – aristokratizam u
Osmanu i demokratizam u Ribanju i ribarskom prigovaranju.
''Mi grupe'' – atributi ''kršćansko'', ''slavensko'', ''ilirsko'', ''dubrovačko'',...
''Drugo'' – atributi ''tursko'', ''francusko'', ''mletačko''
Komparativne metode:
a) Genetička usporedba – utvrđuju se izravni utjecaji na razini pojedinačnih
djela (bitno je za razumijevanje samog djela)
b) Tipološka usporedba – uspoređuju se sličnosti i razlike među djelima koja
nisu bila u izravnom utjecaju
3
Zrinski i turski sultan Sulejman Veličanstveni. Ta je bitka prikazana u proznom
opisu Ferenca Črnke a potom i u epu Brne Karnarutića (Vazetje Sigeta grada). O
sigetskoj bitci pisao je i Petar Zrinski (Opsida sigecka) i Pavao Ritter Vitezović
(Odiljenje sigetsko). Antun Bratosaljić Sasin u svojim Razbojima od Turaka
opjevava Dugi rat između Habsburške monarhije i Osmanlija. Međutim,
antiturska je tema svoje mjesto posebice našla u latinskim govorima i
poslanicama. Najstariji antiturski govor nekog hrvatskog autora pripada Ivanu
Vitezu od Sredne (našijenac). Antiturska je tematika osobito cvjetala u 15. i 16.
stoljeću i to na području jugoistočne Europe koje je bilo neposredno izloženo
turskim osvajanjima. Pisci su uglavnom bili diplomati, vojni zapovjednici ili
visoki crkveni dužnosnici a svoje su posalnice slali političkim moćnicima
kršćanske Europe. U tim se poslanicama Turci i njihova zlodjela prikazuju kao
Božja kazna, a razlog njihovog sveopćeg napretka je isključivo razjedinjenost
kršćanskog svijeta. Turska se tema nalazi i u Marulićevoj Molitvi suprotiva
Turkom i Tuženju grada Hjerozolima (poziva kršćanske vladare u prtuturski rat),
te u Vetranovićevoj Pjesanci slavi carevoj, Tužbi grada Budima i drugim.
Najpoznatiji tadašnji ''turkološki pisac'' bio je Bartol Đurđević čiji opus ima
antiturskoga ali i pohvalnih poisa različitih aspekata turske kulture. O turskoj
povijesti piše i Ludovik Crijević Tuberon u Komentarima o mojem vremenu
gdje često pohvaljuje organizaciju turske vojske i njihovu hrabrost. Zanimljivo
je da se i Marulićeva Judita može tumačiti antiturskom alegorijom. Dubrovnik
kao vazalna država ostaje suzdržan od ove teme (iznimka: Vetranović i Sasin).
3. Protestantizam – prvo djelo hrvatskog protestantizma jest Razgovaranje
meju papistu i jednim luteran Antona Senjanina.
Još dva istaknuta protestanta: Petar Vergerije i Matija Vlačić Ilirik (Ključ svetog
pisma – jedno od temeljnih djela biblijske hermeneutike) + Stjepan Konzul
4
- to je jedno vrijeme bila zabranjena knjiga – Tuberon dosta oštro komentirao
pape i kritizirao iskvarenost crkvenih poglavara
- piše o predodžbama o Dubrovčanima, Turcima, Mlečanima
- aksiološka ambivalencija = govori i pozitivno i negativno
- predodžbe o Mlečanima > iako ih ističe kao pametne, prevladavaju negativne
osobine (loši ratnici, pobjeđuju zbog neprijateljeve pogreške, a ne zbog
hrabrosti, znaju samo trgovati, prepuštaju se jelu i ljubavnim užicima, kuga
među plemstvom)
- autopredodžbe o Dubrovčanima ( isto postoji aksiološka ambivalencija ) >
otvoreni su prema izbjeglicama, održavali su zadanu riječ, imali dobrosusjedske
odnose s drugima, bahati kad su imali novca, plaćaju drugima za svoju slobodu
- o Turcima > izdržljivi, ratoborni, hrabri vojnici; nepovjerenje, najveći
neprijatelji kršćanstva
5
MATO HISPANI
- autor muškog roda, iskazni subjekt u pjesmi je ženskog roda
- svakodnevni motivi umjesti tipičnih ljubavnih '' muških ''
6
idealni prostor za život
- opsežno pohvaljuje različite značajke dub.života i politike
- isključivo iz aristokratske perspektive
- grad kao politička činjenica
- konzervativan, staleški zatvoren
- Lucić zastupa vlastelinske staleške vrijednosti i interese promotrene iz vlastite
komunalne perspektive
- Lucićeva je fascinacija DU pokazatelj prijepora u njegovoj komunalnoj i
staleškoj samosvijesti i identitetu
DOMINKO ZLATARIĆ
- iz Dubrovnika
- svoje djelo posvećuje Jurju Zrinskom
- uz prijevod Sofoklove tragedije '' Elektra '' ( kraj 5.st.pr.Kr ), Venecija 1597. >
piše posvetu Jurju Zrinskom
- traktat o vlastitom razumijevanju literature, njezinih zadaća i dosega u
matičnoj književnosti
- književnost je važna sastavnica u životu jednog naroda > ono što on čini u
miru, jednako je bitno kao i ono što se čini u boju
- uzor dobrog vladara mu je perzijski kralj Hir ( ljubav i strah = zbog toga on
dobro vlada )
> takav je i Zrinski
- u testu spomine što je on ( Zlatarić ) napisao i preveo
- ton teksta > nadilazi se prigodni pohvalnički ton upravo time što opisuje
vlastito razumijevanje literature i njezinih zadaća
- Zlatarić uvjeren da '' hrvatskom skladanju '', tj. knjževnosti trebaju klasična
djela slijedom čega je i prevodio Sofokla, Ovidija i Tassa
- u tom predgovoru on iznosi i poetička stajališta > knjiž. je proizvod vrline, za
nju je potrebna vještina da bi bila društveno korisna
- Zlatarića i Karnarutića povezuje:
1. Ovidijeva metamorfoza o Piramu i Tizbi
2. Vazetje je također, kao i ovaj predgovor, posvećeno Jurju Zrinskom
- Zlatarić > iz ugledne dub. obitelji, sudjelovao u ratu
SIGETSKA UTVRDA
- Sigetska bitka – 1566.g.
- Siget > jedina preostala utvrda na turskom pohodu prema Beču i zap. Europi
( siget = znači '' otok '' )
- Hrvatska svedena na '' ostatke ostataka ''
7
Brne Karnarutić: VAZETJE SIGETA GRADA
- napisano između 1568. i 1572.g.
- objavljeno u Veneciji 1584.
- povijesno – vergilijanski ep ( događaj koji opisuje ep mora biti važan za
zajednicu; duža narativna vrsta; uzor je Eneida; mora biti podjela na pjevanja ili
na knjige, visoki stil, podjela na strofe, pripovjedač je sveznajući, obično u
3.licu )
- struktura: 4 pjevanja, 1056 dvostruko rimovanih 12 – eraca
- svjetovna tema: suvremeni povijesni događaj
- 1. ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti
- za ep obično nije karakteristična suvremenost > ovaj je iznimka = 1.ep koji ima
suvremenu temu
- temelj za djelo: usmena predaja i kronika koja se pripisuje Ferencu Črnku ''
Podsjedanje i osvojenje Sigeta ''
- posvećeno Jurju Zrinskom
- svi su u strahu od Turaka
- Karnarutićeva poetika > naslanja se na stare književnike ( poglavit antičke, jak
i utjecaj Marulića )
- na početku djela > najava teme, invokacija izostaje
- Carigrad – Sarajevo – Siget > na toj se relaciji odvija radnja
- 1. dio: opisuju se gl.likovi ( sultan Sulejman i Nikola Šubić Zrinski )
> epski pripovjedač je na početku objektivan
> uvodni kataloški opis – djelo legitimiraju kao klasičan ep
> detaljan opis turske vojske – nema hijerarhije
> u 1.planu dva ogromna lika, a u pozadini vojska
> kad opisuje Sulejmana – govori o njegovoj veličini i moći ( što je sve
usvojio )
> Zrinski je opisan kao pošten i hrabar
> turska vojska – svatko točno zna gdje mu je mjesto > disciplinirani su
- 2. dio: pripreme turske vojske za napad
> počinje pripovijedati po Črnkovoj kronici
> novost = argumentirani napad protivnika
8
- bitka pod Sigetom interpretirana kao epizoda vjerskog rata
- kršć.vojnici u Sigtu u nekoj vrsti otkupiteljske uloge
- poseban naglasak na protestantizam > oštra osuda crkvenog razdora
Percepcija Drugoga i Drugačijega
- neutralan aksiološki ( vrijednosni ) modus
- naslje prikazano na obje strane
- semantičko polje Snažan ratnik ( junak, golemi car ) i Nevjernik ( poganin,
prokletnik )
- junačka ideologija epa > slavi svako junaštvo
Svjetonazor u Vazetju
- ideološka pozicija pripovjedača
- oblikovanja identiteta i drugosti
> prostor vlastitog – pozitivne vrijednosti, kršćanstvo, hrvatstvo
> prostor Drugoga – neprijateljski: tursko, nekršćansko
- vizija vlastitog prostora = antemuralle Cristianitatis ( predziđe kršćanstva )
Mit o Nikoli Zrinskom
- ideologemi nacionalne povijesti i nac.kulture
> borba kršćana i nekršćana
> broba pravednih i nepravednih
> hrv.zemlje kao prostor predziđa kršćanstva
> Nikola Šubić Zrinski kao karizmatična osoba hrv.povijest
- središte mita > izlazak na posljednji megdan i govor o Božjoj kazni za grijehe
- novi junaci u mitu nisu pobjednici
- pobjeda osigurana tek u vječnosti
9
- kompozicija djela je kronikalna
- djelo je žanrovski atipično: od epske tradicije preuzima stilske i motivske
instrumente za opis ratnog zbivanja
- antiturska sastavnica
- okvir sa bitkom kod Siska
- kraj – 1595. smrt sultana
- atipično – odabir vile kao narativni element – preuzet iz folklorne književnosti
- pripovjedač – pjesnik koji se predstavlja u svom pravom obliku
- nema elemenata vergilijanskog epa
- važne bitke spominje – bitka kod Budima
- datiranje – ''prije 15 dana''
- mjerenje uspjeha vojske – po broju žrtava i blaga
- motiv izdaje Matijaša zbog novca
- vergilijansko – podjela na razboje, popis bitki (tradicija epike), nema junaka,
fabule, pjesnik je samo prenositelj vijesti – sukcesivno opisivanje
POSVETA JUDITE
- glavni lik lijepa i hrabra žena
- cilj pisanja: zabaviti i poučiti
- metatekst (autokomentar), primjer hrvatske proze
- malo proze u 15. i 16. st.
- začinjavci (domaća), antika, Biblija – 3 tradicije koje su upletene u Marulićev
opus, posebno u Juditu
- osobito važna za nove renesansne poetološke i estetičke koncepcije
- eksplikativni iskazi o poetičkim programima na koje se Judita naslanja – izbor
hrvatskog jezika, svijest o dostojanstvu pjesničkog ''ja'' i umjetničkog čina itd.
- jedan od prvih autopoetičkih, metatekstualnih zapisa u hrv. književnoj kulturi
- nekoć su se pisale opsežne posvete, danas samo kome se posvećuje ( napisana
u dativu; nisu toliko važne posvete)
- odluka da piše na hrvatskom jeziku povlači i potrebu da čitatelju
obrazloži Juditu i šire je opiše; posveta se nalazi na marginama paratekstovi
- žanr koji je sličan ovoj vrsti proze poslanice!!! na početku se
upućuje na adresata
- uputiti recipijenta u tajnu čitanja djela
- to je poststrukturalistički pojam parateksta (Genette), sličnost poslanice i
posvete (imaju adresata)
- šalje kumu don Dujmu Balistriliću, uobičajena formula poniznosti, i na
kraju isto
- pozdravlja kuma, piše da u korizmeno vrijeme listajući Stari zavjet nailazi na
priču o Juditi,uvodi antitezu Judite i Holoferna (etička i poučna dimenzija),
pisanje i kao pokornički čin (djelo pobožnosti u korizmenom vremenu) djelo
se može shvatiti kao pokorni čin
10
- prevodi na hrvatski iz latinske (talijanske) i dijačke (latinske) knjige, čita
Vulgatu i svjestan je da je pismenih 1%, a niti oni baš ne znaju strane jezike, ovo
djelo kao plod nadahnuća ''ulize mi u pamet''
- uspoređuje se s dovitljivom djecom, on ne traži veće uzdarje poput njih nego
zna da već od prije u don Dujmu ima ljubav (on je već financirao ''De imitatione
Christi''), od djece s kojom se uspoređuje nasljeđuje kićenje, govori o stilu svog
teksta
- uglajenje, ulizanje, razlicih masti čirsanje – ukrašavanje teksta (možda po
antičkim pravilima), tekst je žito (glavno, potrebno), a cvijeće je dodatak, ukras,
da bi se glavno lakše primilo, ukrasi izvanjski i ne mijenjaju priču, promjenio je
ukras, ali ne sadržaj ukrašavanje izvanjskoga ali ne i jezgrenoga
- ''prominila je lice'' promijenio je formu priče za razliku od originala
- poziva se na začinjavce i stare poete; vraća se na antičke uzore
- stari poeti – Vergilije
- začinjavci – naši stari pjesnici koji koriste dvanaesterac (latinska djela
heksametrom, ali toga kod nas na hrvatskom nije bilo)
- nastavlja njihovo stihotvorstvo – oni su već u kasnom srednjem
vijeku stvorili stanovite poetičke standarde, tradiciju
- pjesnici koji su opjevali pobožne sadržaje, svetačke legende, a
poslije i svjetovne motive, na svoj način u prepoznatljivom versificiranju
- izgradili su svoj stih – dvostruko rimovani 12-erac
- hrvatski bezimeni pjesnici Marulićevi predšasnici i neimenovani
suvremenici
- pjesnik kao kuhar, a djelo jelo (preuzeta antička metafora) – središnji dio
posvete (kulinarstvo -.-) cilj je pobuditi apetit metaforama
- sv. Augustin: Onak koji uči je kao onaj koji jede
- i kod Dantea djelo ''Gozba'' – željni znanja su kao gladni (zastupljena
metaforika jela)
- tada se originalnost smatrala nasljedovanjem velikih autora (do
romantizma)
- odgovornost na tumačenje djela prebacuje na adresata i čitateljstvo općenito
- poziva se na učeniji stil – 12-erac umjesto osmerca
- završni dio – odgovornost za interpretaciju djela se prenosti na sve recipijente
preko primatelja poruka – adresata
- pravi adresati su mu svi čitatelji, pa čak i nepoznavatelji latinskog i talijanskog
- na kraju personalna metafora, izjednačuje lik sa osobom, Juditom – kao što se
ona uređuje za Holoferna, tako Marulić uređuje djelo, ali ne da prevari čitatelje
kao Holoferna nego da okrjepi u održavanju čistoće (moralna dimenzija,
moralna svrha) – pravda se da dodatno ukrašena ljepota lijepe žene ne služi
tome da to bude u središtu, nego je ona primjer za moralni život
- strahuje da narod krivo ne shvati djelo – bitno je u središte staviti moralnu
pouku a ne izvanjsku ljepotu; inzistira na ispravnom shvaćanju Judite
11
- primanje Judite znači čitati ju i pravilno razumjeti, adresat treba drugima
prenijeti pravilno tumačenje djela
- blagoslov i datacija povezanost s poslanicama!!!
- 22.4.
- ogoljava djelo, otkriva im kod, nagovara na čitanje
- je li Marulić svjestan artificijelnosti svoga djela? Svjestan je! ističe sve
razine funkcija svoga djela i nagovara svoje čitatelje da uđu u svijet djela te da
ga pravilno razumiju
RENESANSA
Renesansa je periodizacijska kategorija kojom je obuhvaćena sveukupnost
zbivanja u omeđenom povijesnom razdoblju. Termin renesansa se u ovom
konkretnom slučaju odnosi na književnost na hrvatskom jeziku od kraja 15. do
kraja 16. stoljeća i obilježava je tematsko žanrovski odmak u odnosu na
književnu kulturu srednje vijeka. Ono što je najviše obilježava jest okretanje
antičkim modelima i općenito antičkoj tradiciji kao što je i u humanizmu. Cilj je
uspostaviti antičke estetičke ideale. Dok humanisti pišu na latinskome,
renesansni pisci pišu na hrvatskome jeziku. Renesansna je književnost raznolika
a književnici tematiziraju ponajviše ljubav prema ženi (zemaljska ljubav) koja se
u lirici idealizira a u drugim se žanrovima različito oblikuje. Potom slijedi tema
političke suvremenosti koju obrađuje Marulić u svojim ''turskim'' djelima
(Molitva suprotiva Turkom i Tuženje grada Hjerozolima), Lucić (Robinja, U
pohvalu grada Dubrovnika), Zoranić (Planine), Karnarutić (Vazetje). Tema
domoljublja, odnosno konstrukcija vlastitog kolektivnog identiteta javlja se u
Planinama, Ribanju i Robinji.
Novi pjesnički/lirski žanrovi su: ljubavna lirika, satirička lirika, pjesniče
poslanice, maskerate. Od dramskih žanrova postoje: eruditna komedija,
pastirska drama, tragedija i mitološka igra. U epici se po prvi puta javljaju
povijesni i biblijski ep.
Iz srednjeg se vijeka prenose religiozna lirika i crkvena prikazanja, no srednji
vijek ipak prednjači u zastupljenosti fikcionalne proze (vizije, svetačke legende,
apokrifi) u odnosu na renesansu (ona ima samo jedno takvo djelo – Planine).
Autori više nisu anonimni već su individualizirani i poetički samosvjesni
(primjerice, Marulić je u svojoj posveti Judite demonstrirao tu samosvijest –
pisci svjesni da stvaraju nešto novo i umjetničko). Oni svoja djela uglavnom
posvećuju nekim uglednicima od kojih dobivaju novčanu naknadu.
Svi hrvatski stihovi u renesansi pripadaju silabičkom sustavu versifikacije a to
su dvostruko rimovani dvanaesterci sjevernog i južnog tipa, simetrični osmerac i
petnaesterac.
Izostanak soneta se objašnjava time što su se oni smatrali kao produkt tuđe,
točnije, talijanske književne tradicije stoga su se soneti svjesno izbjegavali.
12
HUMANIZAM
Humanizam je kulturni fenomen koji se javio unutar renesanse i koji traje oko
250 godina (1350. – 1600.). Javljaju se interesi koji se koncentriraju na izabrana
studijska područja (studia humanitatis: povijest, pjesništvo, gramatika, retorika i
moralna filozofija). Inzistiralo se na dobrom poznavanju klasičnih jezika na što
se moglo ugledati samo kod antičkih uzornih pisaca i upravo je to presudno
obilježje humanizma – okretanje antici. Za humaniste je antika, kao rudnik
gramatičkih i stilskih znanja, bila ideal kojem su težili jer su vjerovali kako
antička tradicija i klasični jezici omogućuju dopiranje do znanja koja osnažuju
čovjekovo dostojanstvo. Što se tiče poetike humanizma važan je izbor stiha,
duljina djela, originalnost kao imitacija (dosljedno sljeđenje izvora, važno
postojanje predloška).
Povijesne okolnosti uvjetovale su i razlike među humanistima na sjeveru i jugu.
Sjeverni je humanizam bio kurijalni humanizam gdje su predstavnici bili crkveni
dostojanstvenici i viskoa vlastela, dok je južni bio komunalni humanizam gdje
su predstavnici bili svjetovnjaci.
U humanizmu se književnost ostvaruje na latinskom jeziku ali i na hrvatskome
(renesansa). To su dva ravnospravna izraza hrvatske književnosti i međusobno
se tumače i nadopunjuju. Zbog latinskog jezika po prvi su puta političke teme
hrvatske književnosti postale dostupne internacionalnim čitateljstvu.
Od zastupljenih vrsta postoje:
a) ep – reprezentativna vrsta hrvatskog humanizma; riječ je o pravoj visokoj
epici na vergilijanski način; najstariji ep je Otmica Kerbera Jakova Bunića; valja
spomenuti i Somaliadu (Pjesma o Jeruzalemu) Ivana Polikarpa Severitana; kao
podvrsta epa javlja se i lokalni ep stihovana zavičajna povijest (povijest
grada od legendarnih vremena do suvremenosti (Crijević – O Epidauru; Ivan
Bona Bolica Opis grada Kotora)
b) elegije – svaki izmjenični slijed daktilskih heksametara i pentametara
neovisno o sadržaju; uglavnom se tematiziraju potresni događaji, smrt,
domoljublje i reflektivne teme; epicedij humanistička žalobna elegija; postoje
još i autobiografska i ljubavna elegija
c) lirika – ljubavna (Damjan Benešić – Amoru)
- religijska ( Šišgorić – Pjesma Kristu)
- oda (Crijević – Oda Dubrovniku)
d) epigram – svaki kratki sastavak u stihu; popularan zbog kratkoće i zbog
sažetog izraza te neočekivanog zaključka koji iznenađuje čitatelja; epitafi su
nadgrobni natpisi
Predstavnici humanizma:
13
Jakov Bunić: OTMICA KERBERA
- najstariji ep hrvatske književnosti
- najstarije veće tiskano djelo jednog dubrovačkog latinista
- uključuje se u dugu tradiciju zapadno – europske alegorijske epike
- kompozicija: 1 006 heksametara podijeljenih u 3 pjevanja podjednake dužine
- svako se pjevanje zove po jednoj hariti ( = 3 sestre gracije, božice dražesti i
ljepote: Aglaia, Thalia, Eupharosyna )
- tema: Herkulov silazak u podzemni svijet, da Euristeju dovede Kerbera
- Herkul > najveći junak grčkih mitova; najprikazivaniji Grk
- Kerber > troglavi pas koji čuva ulazak u Had
Alegoričko značenje Bunićeve '' Otmice Kerbera ''
- najveće pitanje značenja alegorije u humanističkom epu
14
- alegorizacija nije jednoznačna; alegorijski je smisao koncentriran oko motiva
Herkulova silaska u podzemlje – jedino taj motiv može izdržati usporedbu s
Kristovim silaskom u limb
- algorija lika oslanja se na usporedbu Herkul / Krist, ali ne i alegorija
cjelokupnog fabularnog tijeka epa
EPSKI JUNAK
- u antičkoj knjiž. epski je junak shvaćen kao osoba koja stoji mentalnim i
fizičkim snagama između ljudskoga i nadljudskoga
- u kršć.literaturi, epski je junak morao biti samo čovjek
HERKUL : KRIST
- hrv.srednjovjekovna književost lik Herkula nije poznavala
- lik Herkula je kristijaniziran
- ideal ep.junaka, postao temeljem mnogih alegoričnih tumačenja
- junak koji u sebi sažima i tradicionalni ideal antičkog ep.junaka i novi,
kristijanizirani ideal ep.junaka koji se bori protiv zla
BUNIĆ : MARULIĆ
- oboje pisali o Heraklu
- Marulićevo djelo dovodi se u vezu s 1. izdanjem Bunića, Bunić je u 2. izdanju
unio neke promjene pod utjecajem Marulića
- kod Marulića je Herkul jedini mitološki lik, inzistira na kršć.sadržaju
- Marko Marulić > Glasgowski stihovi
- otkriveni 1995.g. u Glasgowu, na latinskom jeziku
- to je Hunterov kodeks nađen u Glasgowu
LJUBAVNA LIRIKA
O rađanju ljubavne lirike u posljednjoj četvrtini 15. stoljeća svjedoče i velik broj
pjesama Ranjinina zbornika. Taj je zbornik najstariji izvor najstarije dubrovačke
lirike. Najstariji ljubavni lirici su Džore Držić i Šiško Menčetić koji u
književnost unose posve novu tematiku i njoj primjeren pjesnički jezik.
Ljubavna je lirika najzastupljeniji žanr hrvatske književnosti 16. stoljeća. Plodni
pisci ovog žanra su Hanibal Lucić, Nikola Nalješković, Dinko Ranjina,
Dominko Zlatarić. Ljubavna se tematika svojim značenjem prožima i u druge
žanrove kao tematizacija muško-ženskog odnosa kako bi se iskazala ženska
ljepota i muškarčevi osjećaji zaljubljenosti (npr. Judita, Planine).
Ljubavna lirika nije homogena kako ju je prije doživljavala književna
historiografija. Nju, naime, prožimaju različiti diskurzi, odnosno, pluralizam
amoroznih koncepcija: petrarkizam, srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi,
hedonistički diskurzi, neoplatonizam, pastoralna ljubavna lirika te koncepcija
ljubavnog odnosa karakteristična za folklornu književnost. Bitno je naglasiti
15
kako petrarkizam kao najvažniji ljubavni diskurz ne podrazumijeva ljubavnu
liriku općenito – to je samo jedan tip ljubavnog pjesništva. On je utemeljen na
semantici ljubavnog odnosa karakterističnog za Petrarkin Kanconijer. Obilježja
su:
a) neostvaren muško-ženski ljubavni odnos predstavlljen iz muške perspektive i
uvjetovan ženinim neuzvraćenim osjećajima
b) muškarčevi proturječni osjećaji, njegov slatko-gorak doživljaj ljubavi
c) zaljubljenikovo ustrajanje u ljubavnoj patnji
Da bi se neko djelo smatralo petrarkističkim ono mora sadržavati ova obilježja,
inače djelo pripada nekom drugom tipu ljubavnog pjesništva.
Semantika dvorske ljubavi podrazumijeva pjesnika kao slugu koji inzistira na
zasluženosti svoje nagrade zbog ljubavne službe; zastupanje pravednosti u
ljubavi.
U hedonističkim ljubavnim diskurzima nalazi se senzualiziranje ljubavnih
odnosa što je nezamislivo u petrarkizmu (tako npr. Šiško Menčetić).
U neoplatonizmu lirski subjekt ne zna za ljubavnu patnju; ljubav doživljava kao
radost (tako npr. Dominko Zlatarić).
U našoj se ljubavnoj lirici nijedan pjesnik ne može nazvati petrakristom jer
nijedan njihov opus nije u potpunosti petrarkističan. Poetika ljubavne lirike je
poprilično konvencionalna, stoga se iskazi lirskog subjekta ne bi trebali smatrati
''iskrenim'' prikazom osjećajnosti. Dominantan stih je dvostruko rimovani
dvanaesterac i česta je uporaba akrostihova. Dominira tip izjavne pjesme –
pjesnik se izravno obraća nekoj osobi ili stvari na početku pjesme. najviše se
tematiziraju ljubavni jadi, bol, senzualnost. Antologijske ljubavne pjesme su Jur
nijedna na svit vila i Odiljam se.
16
razočaranje (mizoginija čak); zaljubljenik gospoju nagovara na ljubavni odnos
ili inzistira an nagradi za svoju ljubavnu službu – osvetoljubiv u suprotnome!!
Zaljubljenik ponekad uživa u tjelesnim nasladama koje su nepoznate
petrarkističkoj poetici (intimni dijelovi ženskog tijela)
Dolce stil nuovo – pjesnička škola u Toscani. Koncepcija ljubavi dobiva novu
neoplatonističku podlogu ljepota žene je božanskog podrijetla, ona je izraz
Božje milosti stoga je plemenita ljubav prema toj ženi analogna ljubavi prema
Bogu
BEBMIZAM – termin za tip ljubavne lirike Pietra Bemba – zastupao je
pjesništvo na talijanskom jeziku s toskanskim narječjem kao osnovom, te pa
povratak izvornom Petrarki (obnova njegova kulta i sljed njegovih motiva i
izraza)
RELIGIOZNA LIRIKA
17
U ovom se žanru ističe i Nalješković svojom zbirkom Pjesni bogoljubne (miješa
se srednjovjekovno i renesansno).
ŠIŠKO MENČETIĆ
- ''Uzmožna gospođe, tko milost ku žudi'' > pjesnički subjekt je m.roda, na
koljenima ( ima dakle i elemenata ljubavnog pjesništva unutar religioznog )
- žena je veličanstvena, može sve
- jaki ženski subjekt > uvijek Marija uslišava one koje vole ( nema frustriranosti
pjesničkog iskaza, nema tužbe zato što nije uslišan )
MARKO MARULIĆ
- 1450. – 1524.
- najbliži srednjovjekovnoj poetici
- pjesma '' Divici Mariji '' > žena kao ljiljan prebijeli, metaforika svijetla ( naziva
Mariju presvijetlom Danicom )
MAVRO VETRANOVIĆ
- pjesničke parafraze starozavjetnih sadržaja
( Pjesanca o Jobu, Tužba kralja Davida vrhu Absalona ), pjesme o smrti i
nadgrobnice, često u obliku tužbe, lamentacije, molitve, direktnog apostrofa,
zazivanja, pjesme izgrađene oko određenog kršćanskog grijeha, parafraza
Očenaša, Vjerovanja, parafraze psalama
- ton je izrazito subjektivan
- naglašene moralno – didaktične tendencije
- '' Pjesanca Isusu '' > obraća se izrazvo Isusu; odnos lirskog subjekta prema
Isusu = obraća mu se s ljubljeni, slatki ( vrlo intiman odnos, prisan )
> emocionalan, vrlo subjektivan ton
> nosivi elemnt u pjesmi: usporedba Marije Magdalene i njega kao grešnika
( važna je Marijina preobrazba – počela se mijenjati zbog ''pogleda ljuvenog'',
nakon ljubavnog pogleda u njoj se nešto dogodilo i odlučila se promijeniti )
> naglasak u završnom dijelu pjesme: pokajanje zbog grijeha, naglasak na
suzama > funkcija traženja pravog puta; kad se pokaje, doći se bliže Isusu ( ako
se Marija mogla obratiti, moći se i lirski subjekt )
NIKOLA DIMITROVIĆ
- '' Pjesan 22. '' > objavljena u zbirci '' Sedam psalama kralja Davida ''
- vedrija pjesma, lirski subjekt nije toliko opterećen grijehom
- nizanje svega '' nemogućeg '' > niz imposibilia ( nemoguće stvari ) = ovdje ima
funkciju da pokaže božju ljubav prema čovjeku ( prije će se sve to dogoditi,
nego što će bog prestati voljeti čovjeka )
DINKO RANJINA
- 1536. – 1607.
18
- svoju zbirku uglavnom lirskih pjesama završava religioznom pjesmom ( ''Sad
poznam kroz moj trud, o gorka ljubavi…'' )
POLITIČKO I SATIRIČKO PJESNIŠTVO
MAVRO VETRANOVIĆ
- ''Pjesanca gospodi krstjanskoj ''
- ima izrazito zanimanje i za suvremena događanja > to je tipično za
Vetranovića
19
- ova pjesma određena je naslovom > adresati su suvremeni vladari koji su
odgovorni za političku ratnu situaciju ( adresati = zapadnoeuropski vladari )
- gospoda krstjanska > metonimija za te vladare
- 1. dio > refleksivan, navodi katalog životinja koje simboliziraju vladare ( smrt
je jača od
svega ) = svaki od tih egzempla završava smrću, smrt je neizbježna
- smrt sve izjednačava, sve dostiže, opis smrti je personificiran
- 2. dio > apelativan – apostrofira vladare, prvo proziva istočnog cara ( zbog tada
suvremenih
događanja, odnos prema Turcima, konkretan ratni odnos )
- subjekt pjesme postavlja retorička pitanja > čudi se takvoj ratnoj situaciji, zašto
se prolijeva tolika krv kad će ionako svi umrijeti ( subjektivan, vrlo angažiran
stav )
- kazivač, lirski subjekt > promatra iz univerzalne kršćanske perspektive,
pokušava implicirati neke moralne osobine i među pogane i među kršćane
- iz propovjedačke, kršćanske perspektive pokušava promijeniti vladare ( ima
utopističko stajalište )
- zauzima stranu onih koji pate, koji stradaju ( a ne u ideološkom smislu ) >
osuđuje rat kao ljudska patnje, bez obzira tko pati
- kazivač pjesme je pesimističan > stalno se poziva na smrt kao na jedinu slamku
za koju se može uhvatiti = sve oko njega pati suvremena konkretna situacija je
ratna
PJESNIČKE POSLANICE
20
o književnoj komunikaciji unutar jedna sredine one pružaju izravne dokaze o
tome kako je književnost prelazila komunalne/političke granice. Ta se
komunikacija odvijala u dvama krugovima:
a) oko Nalješkovića na relaciji Dubrovnik-Hvar-Korčula
b) oko Hanibala Lucića i Jeronima Martinčića na relaciji Hvar-Split
Svojim stilom poslanice odgovaraju višem stilu renesansne ljubavne i religiozne
lirike. U hrvatskih pjesnika prevladava pohvalničko-panegirički ton a izostaju
satiričnost i polemika. Tipični motivi koji su zastupljeni – skromnost, hvaljenje
adresata, usporedbe koje se grade na antičkoj mitologiji. Ponekad se na početku
ili završetku naznaluje ime pošiljatelja ili datum. One više djeluju kao javna
pisma a ne kao neka privatna, osobna. Pjesničke su poslanice svojevrsne riznice
podataka kojih nema u drugim izvorima (npr. podaci o nekim piscima čija se
djela nisu sačuvala te o piscima koji su se okušali u nekim žanrovima a ista im
se ta djela nisu sačuvala). One izravno svjedoče o statusu pojedinih književnika
te o onodobnom književnom ukusu. Tako na primjer nepostojanje poslaničke
komunikacija na relaciji M. Držić – Nalješković daje do znanja da su
svjetonazori tih dvaju pisaca različiti.
Nikola Nalješković je najplodniji pisac pjesničkih poslanica u starijoj hrv.
književnosti. Uglavnom pisao Dimitroviću, Hektoroviću i Ranjini.
Hanibal Lucić upućuje ljubav Milici Lucić.
Hektorović Nalješkoviću piše o svom bijegu pred Turcima.
Dimitrović Nalješkoviću pišeo izgledu Aleksandrije i orijentalnoj prljavštini i
obilju + stereotipni opisi turskih krajeva.
Ranjina.
MASKERATE
21
1599. tiskana je prvi puta hrvatska maskerata Jeđupka koja se u početku
pripisivala Andriji Čubranoviću da bi se na kraju ispostavilo da je to djelo Mikše
Pelegrinovića. Jeđupka je zapravo zbirka pokladnih pjesama koje su se izvodile
pojedinačno u karnevalu. Najduža verzija sadrži 80 uvodnih stihova i 18 ''sreća''
(Cigankinih gatalačkih pretkazivanja gospojama). u ''srećama'' se tematizira
ljubavni život žena kojima se gata te im se daju ljubavni savjeti.
Jeđupku je pisao i Sabo Bobaljević Glušac, a također i Horacije Mažibradić.
Pokladne pjesme u kojima se javljaju druge uloge (ne Ciganke) pisali su
Vetranović, Nalješković i Sasin.
22
6. Podjela na pjevanja i stalni epiteti
23
- dolce crudelta – oksimoron – slatka okrutnost
- lik Judite je transformiran, ovisno o vremenu kojem pripada – svako vrijeme
ima svoju Juditu
- Judita napisana 1501. a tiskana 1521.
- BIBLIJSKO-VERGILIJANSKA EPIKA:
- biblijsko: tematika, kršćanska ideologija
- vergilijansko: sama stilska kompozicija zadana od antike; u posveti ''po
zakonu starih poet''
24
- utjecaj srednjovjekovnog molitve, didaktički dodaci, zahvalnice
- pripovijedanje treba biti u trećem licu, ali se javlja prvo lice u invokaciji i
zahvalnicama
- kako se na kraju zahvaljuje? – metafora brodarstva, navigacija (??? ja neam
pojma na šta je tu ona mislila -.- )
- odstupanje kod pripovjedača – objektivnost – daje svoje mišljenje, komentare
npr. u petom pjevanju komentira pijance!!!
- funkcija tih komentara – utjecaj na čitatelja da se pouče
- te margine govore o piščevoj samosvijesti – ipak je to njegovo prvo djelo
- glavni junaci:
Judita – opisana u renesansnom stilu – tiče se unutarnje i vanjske ljepote
- lijepa, dobra, milosrdna, javlja se na kraju trećeg pjevanja
- itekako je svjesna svoje ljepote i zbog toga je odgovorna za spas
- molitva – moli se da bude još ljepša da bi ta ljepota omamila Holoferna
- zanimljivo – ona ni u jednom trenutku ne sumnja u uspješnost svoga djela
- prigovara narodu da mole Boga samo onda kad im to treba, a ne misle na to
kad On može pomoći
25
- Turci se ne spominju, ali ep nastaje 1501- kada je Split pod opsadom Turaka;
tiskano je 1521. kada je Split također pod opsadom
- sam izbor teme je politički motiviran – junaštvo treba tumačiti alegorijskim
značenjem
- aluzije na Turke – vide se u dijelovima gdje se javlja Marulić – to je ono što
nije biblijsko opisi asirske vojske (opisana kao turska vojska: crvena zastava,
sviraju leut) ali opet, ti opisi vojske mogu biti tek tako poetički, a ne politički
- javljaju se i turcizmi – prodiru u leksik
- opisi zlodjela Holofernove vojske – slično kao i u Molitvi suprotiva Turkom
26
Slojevi značenja u Marulićevu epu:
- biblijski
- kršćanski moralno-didaktički
- alegorijski izraz protuturskih refleksija i stanja splitskog društva
Značenje djela
- hrvatski jezik
- domaća, biblijska i antička tradicija
- supostojanje srednjovjekovne i renesansne paradigme
- kulturološki: žena kao junakinja u mizoginom svijetu
27
Ključ čitanja:
> Piligrinovo hodočasničko putovanje – put ljudskog života od grijeha i nesreće,
do iskupljenja i blaženstva
> sličnost početka Piligrina s '' Ispovijestima '' Aurelija Augustina
Estetika ružnoga
- nestaje razlikovanje proporcije i neproporcije, oblika i bezobličja, vidljivog i
nevidljivog
- prikazivanje ljepote postaje sve složenije, veže se više za maštu, nego za
razum, stvarajući nova pravila
- strah > čovjek je izgubio središnje mjesto u svijetu
- svijet nije stvoren po ljudskoj mjeri > čovjek nije niti njegov stvaratelj niti
gospodar
- ružno > duhovno, moralno ružno
- svako biće s ovog svijeta bilo ono životinja, biljka ili kamen, ili moralno
značenje > poučava o vrlinama i porocima; alegorijsko značenje, simbolizira
natprirodnu stvarnost
28
JEDINO ZNAČAJNO I SMISLOVIMA CJELOVITO BOGATO EPSKO
DJELO DUBROVAČKE RENESANSE; spjev koji alegorijom putovanja
slijedi medievalne peregrinacijeskevizije i dantesknu temu o čišćenju duše i
mogućem spasu
- razabire se srednjovjekovna tradicija ali ovo je djelo na posebnom i izuzetnom
mjestu u kontekstu rane novovjekovne epike jedina vrsta epa koja nije
normirana po antičkim uzorima
- otvoren problem kraja djela: je li djelo nedovršeno zbog piščeve smrti ili je
dovršeno (lik dospio do zlatnih vrata ali nije kroz njih prošao)
29
Perivoj od Slave
- vila Latinka, Grkinja, Kaldejka i Hrvatica > imaju jabuke koje rastu na drvu
znanja ( tih jabuka ima najmanje vila Hrvatica )
Ključ čitanja:
- doslovna razina
> priča o putovanju u kojem gl.junak ispovijeda svoju nesretnu ljubav
> o svojoj obitelji i drugim povijesnim osobama
> o nacionalnoj književnosti i kulturi, o jeziku
> o '' rasutoj bašćini '' i prijetećoj turskoj opasnosti
- alegorijsko čitanje
> putovanje kao proces spoznaje
> oslobađanje oe početne ljubavne boli i spoznaja najviše vrijednosti u
idealnoj
duhovnoj ljubavi, tj. u Istini
Ključ povijesnog značenja:
> cilj = proslaviti domovinu
> ukazati na opasnost od Turaka
> uputiti na važnost hrvatskog jezika i književnosti
Intertekstualne veze:
Zoranić fikcije gradi na književnoj tradiciji: J. Sannazzaro ( Arkadija ), Dante
( Božanstvena komedija i Novi život ), Vergilije ( Ekloge ), Petrarca, Ovidije
( Metamorfoze ), Boccaccio, Biblija ( psalmi ), petrarkistička literatura ( sv.
Augustin )
Domaći izvori: Marko Marulić
pjesme na narodnu
30
- autor je istodobno protagonist, pripovjedač i komentator
- Petar Hektorović: Hvar ili Stari grad o. 1487. – Stari grad 1572.
- trodnevno putovanje brodom s ribarima Nikolom Zetom i Paskojem Debeljom
- poslanica Jeronimu Bartućeviću
- napisano 1556., objavljeno u Veneciji 1568.g.
- kompozicija: 3 dijela = 3 dana, Hvar – Brač – Šolta – Hvar
- nema detaljnih opisa krajolika ( samo neki zalazak sunca i sl. )
- 1. dan > uputnica Bartučeviću, opis Tvrdlja, pripreme za putovanje, ribolov
- 2. dan > pjevaju bugarštica – 1. ZAPIS BUGARŠTICE, uz njega imamo i
notni zapis; bugare o kraljeviću Marku i bratu Andrijašu, na Braču jeli, hvali
Marulića
- 3. dan > mudrovanje, Hektorović poučava moralu, kršćanstvu i filozofijom,
susret s galijom čiji gospodar hvali Tvrdalj; pjesnici koje spominje: Vetranović,
Marulić, Menčetić
Žanr:
- ribarska ekloga
- pjesnička poslanica
- putopis / autentičan izvještaj s putovanja
- autobiografski spjev
- pohvalnica
Naslov – ribarenje i razgovor tipičan za trediciju ribarske ekloge
Ekloška građa:
- dijalog i monolog
- pitalice, zagonetke, mudrolije
- Paskojeva pripovijest o ''Solinskoj rici''
- bugaršćice
Uzori:
- ekloga > Teoklit, Vergilije ( modifikacija pastirske ekloge )
- Sannazzaro
31
Džore Držić: RADMIO I LJUBMIR
- pastirska ekloga u stihu
- napisana u 15.st., pronađena tek 60-ih godina 20.st. u Dublinskom rukopsiu
- 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca
- 6 replika dvojice pastira
- najstarije svjetovno dramsko djelo hrvatske književnosti
- prva autorska drama na hrvatskom jeziku
- pastoralni i petrarkistički diskurs
- dijalog Radmia i Ljubmira > Ljubmir je zaljubljen u vilu, želi sve napustiti da
ju pornađe, Radmio ga odgovara od toga, na kraju ipak završava tako da
Ljubmir odlazi i kaže Radmiu da ne zna kada će se ponovno sresti
- vila nije lik > nema tekst ni sl., o njoj saznajemo iz Ljubmirova pričanja
- scena je postavljena u gradu, na nekim mjestima ima obraćanja gospođama
( koje su u publici ), odmah na početku spominju se i knezovi koji su također dio
publike
- odnos prema publici > na kraju imamo '' opraštanje od publike ''
- prostori u djelu: gradski, ruralni, idilični pastoralni
- motiv žedi > zbog toga je Ljubmir išao do vode i tamo se zaljubio u vilu
- ekloga = dijaloški oblik, uvjeravanje
- fabularna linija = nagli susret ( očaranost ) > ljubavna izjava > bijeg vile >
potraga > susret s prijateljem > daljnja potraga
- protagonist traži vrijednost, usput mu se javljaju prepreke = na tome se temelje
sve pastorale
- središnja vrijednost istodobno je i nedostižna
- književna tradicija izvora / vode / jezera i sl. > signalizira mogućnost
simboličkog shvaćanja teksta
- vila je koncipirana kao simbol vječne, neprolazne ljepote; javlja se ljubav kao
traganje za tom ljepotom
- uz visoki stil, prisutan je i niski stil ( trivijalni elementi iz seljačkog života )
- problem alegorijskog čitanja ekloge – je li tekst komičan ili ozbiljan
32
- 1. PROLOG > govore Vučeta i Obrad = oni funkcioniraju kao posrednici
između publike i scene ( na kraju se javlja teatar u teatru )
- 2. PROLOG > dosta autoferencijalnih optužbi
- radnja se događa u šumi kod jezera, u Dubrovniku
- likovi: pastirski i mitološki svijet
- plemeniti pastiri: Radmio, Ljubenko, Ljubmir
- mitološki likovi: Tirena, satir, vile
- svijet Vlaha: Radat, Dragić, Vučeta
- postoje elementi petrarkističkog u pastoralnom
- vrhunac pastoralne drame
- Ljubmir > predstavnik plemenitog pastira i zato Tirena ne može biti s njim
- kroz cijelo djelo javlja se diskrepancija između visokog i niskog
- djeo završava simbolički Kupidovim obraćanjem publici > trijumf ljubavi
Mitološke drame
33
Mavro Vetranović: ORFEO
- Orfejski mit > jedna od najpoznatijih tema starije europske književnosti
- najoriginalniji i najpolemičniji fragment starije hrvatske književnost
- razlika: sad se Euridika okrenula, a ne Orfej; i nakon toga se govori o njoj, a ne
o Orfeju
- mitološka ekloga, ima i pastoralnih elemenata > interpolacije petrarkističkog i
pastoralnog diskursa
- jedina čista mitološka ekloga u dubrovačkoj književnosti 16.st.
- kristijanizacija mita
CRKVENA PRIKAZANJA
- vezana uz dramatizaciju Isusove muke, uskrsnuća i rođenja
- druge biblijske teme
- dramatizacija svetačkih legendi
- srednji vijek > anonimna
- rano novovjekovlje > autorska ( najvažniji Vetranovć )
34
VETRANOVIĆEV CRKVENI TEATAR:
- biblijska drama > Suzana čista
- crkvena prikazanja:
1. Uskrsnutje Isukrstovo
- 1.tekst crkvene inspiracije sačuvan u Dubrovniku
- dvostruko rimovani 12-erci
2. Kako bratja prodaše Jozefa
- veliko fabularno prikazanje, puno likova; pastoralni elementi
- dvostruko rimovani 12-erci
- nastalo je dramatizacijom motiva iz starozavjetne Prve knjige
Mojsijeve
3. Prikazanje od poroda Jezusova
- 1. poznato dubrovačko glazbeno – scensko djelo izvedeno uz
solističko i zborno
pjevanje i sviranje
- prikazuje put ljudske sudbine kroz povijest
- o Božiću 1537. izvedeno u crkvi Male braće u Dubrovniku
4. Posvetilište Abramovo
- 5 varijanata
- prikazano 1546. pred Kneževim dvorom
- jedna varijanta tisakan je u Nauku krstjanskome iz 1616. Matije
Divkovića pod
nazivom Verši kako Abram hotijaše prikazati Ižaka
35
- aluzije na dubrovačku stvarnost > na više mjesta se spominje dubrava – kritika
onodobne vlasti i sudstva, proziva one na vlasti – pravda je samo za neke
- Suzanin muž Joakim > vjeruje joj da nije kriva, idealizira se brak, naglašena je
bračna vjernost i bračne vrijednosti
- pravednost je personificirana u liku Danijela > on je '' starac dijete '', ima
mudrost starca i nevinost djeteta; jako je mlad, govori u ime boga, kao božji
poslanik
> nastupa kao Suzanin branitelj
- Suzana i Danijel > alegorijski likovi:
Suzana = primjer čistoće ( ime na hebrejskom – ljiljan = bjelina, čistoća )
Danijel = primjer pravednog čovjeka
!!! Razlika između Marulićeve '' Suzane '' i Vetranovićeve '' Suzane čiste '':
- Marulić je napisao biblijsku poemu ili epilij, Vetranović je napisao biblijsku
dramu ( razlika u žanrovima )
- Marulić puno stihova posvećuje opisu perivoja, detaljno opisuje Suzaninu
ljepotu, kod Vetranovića je naglasak na sudskom procesu i na pravednosti
36
- dramaturgijska odrednica – razlika između Uskrsnuća i Suzane – Suzana ima
podjelu na činove i prizore
Najpoznatije djelo koje tematizira robinju i njezinu sudbinu jest djelo Hanibala
Lucića Robinja. Najviše se raspravljalo o podrijetlu motiva robinje. S jedne
strane vjeruje se da je motiv preuzet iz narodnog pjesništva (točnije iz
bugaršćica), a s druge se strane smatra da je Robinja utjecala na narodno
stvaralaštvo.
Starija od Lucićeve drame je svakako pjesma Džore Držića Čudan san koja se
motivski i izražajno podudara sa Lucićevom Robinjom (mjesto radnje, robinjina
odjeća, usporedba nekadašnjeg slobodnog i sadašnjeg ropskog života, evociranje
trenutka zarobljivanja, motiv razočarenja u nekadašnje udvarače).
Određene se motivske sličnostu dadu naći i u Vetranovićevoj drami Dvije
robinjice (maskerata; cijena 3000 dukata; zarobljivanje, gusari); Lovac i vila;
Istorija od Dijane.
nalješkovićeva Komedija III sigurno je mlađa od Lucićeve Robinje.
Zajedničko svim ovim tekstovima je:
a) tema slobode koja se veže za Dubrovnik
b) pastoralni prostor zarobljivanja žene/vile + opis toga
c) prostor prodaje žene – trgovište – cijena 2000 – 3000 dukata
Tema se našla u puno žanrova (narativnoj pjesmi, maskerati, dramskom prizoru,
drami). Uvijek se pretpostavlja više tematskih svjetova i semantički različitih
prostora.
37
Robinja i dubrovačka književna tradicija:
- Džore Držić: Čudan san
> monolog Robinje koji čini jezgru Lucićeve drame u motivima se slaže s
ovom pjesmom
> sličnosti na razini izraza
Posveta Robinje
- upućena Francisku Paladiniću
- poetički komentar o društvenoj funkciji žanra drame kao poticaj za
razmišljanje o vlastitom životu i ponašanju
- nada da će djelo biti poznato i izvan Hvara
Isklad = prolog
- najava radnje, robinja ostala sama s bratom, otac im je umro, zarobili su je
Turci, ugarski kralj obećao je blago onome tko je vrati
38
- dramska radnja: nakon što ju je našao, Derenčin otkupljuje Robinju od gusara;
središnji dio je iznuđivanje priznanja o ljubavi; na kraj vjenčanje
- narativnost
- pokretač radnje > ljubavna sumnja
- središnji motiv > nevinost = moguća interpretacija svjetlu falocentrične
manipulacije
= inverzija tipične petrarkističke situacije: nemilosna djeva umjesto
petrarkističkog
zaljubljenika moli za milost
- svi znaju više od Robinje – Derenčin ju je već kupio, to znaju i gusari i njegove
sluge
- 3. čin > Mara, Pera i Anica razgovaraju > pričaju o prepoznavanju Derenčina i
kako je Robinja bila nevina = naturalistički, vulgaran opis
= taj čin obavještava publiku, tako se publika može poistovjetiti s Derenčinom
( Robinja je nevina i prema tome je podobna za vjenčanje s Derenčinom )
- likovi > pseudopovijesni: napostojeći unuci povijesno potvrđenih ličnosti
- Robinja = otac je ban Vlasko, njegov otac bio je Blaž Majer, a on u
stvarnosti nije imao
muških potomaka
- Derenčin = djed Derenčin predvodio je vojsku na Krbavskoj bitci
Tematski svjetovi
- povijesno mogući svijet
> pseudopovijesni glavni likovi
> ostali likovi: povijesno potvrđeni entiteti ( martolosi / gusari, sluge
ugarskih vitezova,
dubrovačka vlastela i građani )
> događaji u drami – moguće ih je staviti u povijesni kontekst ( zarobljavanje
i prodaja
Robinje )
- literalni pastoralni svijet
> locus amoenus – idilični krajolik kraj vode gdje je Robinja zarobljena
39
- hrvatsko – ugarski prostor
- prostor nemira, borbi, rata
- prostor junaka i boraca protiv Turaka
- Dubrovnik
- prostor mira, slobode
- omogućuje miran susret likova iz dvaju neprijateljskih prostora
KOMEDIOGRAFIJA
KOMEDIJA
- Aristotel: oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom
pogledu
- svrha komedije > smijeh ( izaziva ga neka pogreška ili ružnoća koja ne izaziva
bol niti ne vodi u propast )
- ironična relativizacija ljudskih slabosti
- veleslo raspoloženje i smijeh, veseli završetak
- eruditna = učena komedja ( razvila se u Italiji u 16.st. ) > 5 činova +
prolog, događaji iz svakodnevnog života, velik broj likova, složeni zaplet
- kontrastni odnosi: mladost – starost, naše – tuđe, razum – ludost, selo – grad,
moć – nemoć
- niži žanr od tragedije > zbog više utjecaja pučkog, groteska, humor, ironija
- Plaut i Terencije > rimski komediografi; uzori za naše komediografe
- pozornica – obično trodimenzionalna ( trg, neki balkon, gostionica itd. )
- likovi: izgubljeni starac, škrti starac, sluge, hvalisavci, rasipni mladići,
prevrtljivci itd.
- Marin Držić = utemeljitelj hrvatske dramatike i komediografije
FARSA
- u srednjem vijeku dramsko – scenski žanr koji se izvodio unutar većih
scenskih oblika, posebice crkvenih prikazanja
- u ranom novovjekovlju se osamostaljuje, postaje zasebni žanr
- specifična gruba komika na granici groteske i lakrdije
- humor proizlazi iz karakterizacije protagonista, njihovih mana i tjelesnih
nedostataka
- razne aluzije na spolnost i muško – ženske odnose, vulgarna komika situacije,
različiti oblici jezične karakterizacije ( psovke, kletve, pučki humor )
- radnja smještena u svakodnevici
40
- mali broj likova > sveukupno od 3 do 6
- prve farse kod nas > Nikola Nalješković: V. i VI. Komedija
Nikola Nalješković > SEDAM KOMEDIJA
- nazvane su '' komedijama '' prema srednjovjekovnoj poetici = priče sa sretnim
završetkom
- prve četiri komedije > dramske pastorale
- 5. i 6. komedija > farse
- 7. komedija > jedina ima elemente renesansne komedije
Komedija erudita:
Nalješkovićeve Komedija V i VI (FARSE); Komedija VII (komedija)
Marin Držić – Dundo Maroje
Skup
Tripče de Utolče
Arkulin
(Novela od Stanca)
41
Antun Sasin – Malahna komedija od pira
Komedija od Raskota
Martin Benetović – Hvarkinja (commedia ridiculosa – smiješnica)
MARIN DRŽIĆ
- oslanja se na tradiciju farse ( jezična karakterizacija, njihove mane, tjelesni
nedostaci )
- poziva se na antičku komediju
42
- Dundo Maroje je, osim sa sinom, u paru i sa slugom Bokčilom ( uvijek gladan
i žedan )
- Dundu Maroju su draži dukati od sina
- sluge > najaktivnija skupina komičnih likova
- Pomet > sluga Uga Tudeška ( zaljubljen u Lauru, Nijemac, uvijek pijan =
ključni stereotip renesanse o Nijemcima )
> sposoban, razuman, mudar, srtpljiv, kaže da je '' fortuna prevrtljiva '',
sve će doći na
svoje
> važno: FORTUNA i VRLINA ( važni filozofski pojmovi u
renesansnoj filozofiji –
Machiavelli )
- Pomet kaže da bi se vladalo svijetom da se treba milovati fortunu i ženu, a ne
krotiti je
( ironizacija Machiavellijeva opisa vladar )
- Pometovi monolozi > izriče filozofske misli, daje funkciju i višu dimenziju
takvim mislima; oni dobro funkcioniraju – da zabave publiku i da pouče, da
izazovu optimizam '' slatkog smijeha '' nasuprot '' gorkom smijehu '' koji izaziva
komedija
- monolog Tripčeta iz Kotora > dijelu ljude na bestije ( zle ) i na dobre ljude
- Tripčeta pripada sekundarnim likovima ( vječni student ili učitelj, gradski
parazit ) > ime je dobio po sv. Tripu koji je kotorski svetac
- umeci pjesmica, stihova > iz pučke, folklorne sfere
- Pera > Marova zaručnica, primarni ženski lik; u opoziciji je Laura > kurtizana
> aktivan lik, preobučena u muškarca, da bi došla u Rim moala je ukrasti
teti novac
- Laura > kurtizana, pravo ime joj je Mandalijena, ona je konkurencija Peri;
vezana uz raskalašenog lika; želi novac, nakit, ali i udaju ( to je jako važno )
> ime Laura – moguće ironiziranje petrarkističkog diskursa; tada i
moderno ime
> Manda, Mandalijena, Magdalena – možda ironija ( biblijsko ime )
- Sadi > Židov, draguljar; trgovac Lessandro – to su sekundarni likovi, likovi
lihvara
- Ugo i Dživo Lopuđanin > lik hvalisavog vojnika
- Pavao Novobrđanin > lik koji predstavlja novost kod Držića
- ideološka podloga: Machiavellijev traktat O vladaru, neoplatoničari ( filozof
Erazmo važan u to vrijeme )
- likovi se vode vrlo pragmatičnim razlozima, a to skrivaju '' hodočašćem ''
( 1550.g. )
- u središtu cijele komedije = dukati
43
M. Držić: SKUP
- u prologu > kaže da uzima građu iz Plautove '' Aulularije ''
- Crijević studirao u Rimu = uveo Plauta u humanističku naobrazbu u
Dubrovniku, pretpostavlja se da je Crijević bio učitelj Držiću
- također nedostaje završetak djela
- prikazana na piru Sabe Gajičina
- vjerojatno ju je izvela družina '' Njarnjas ''
- važan je prolog > saznajemo gore navedeno, predložak je Plautovas ''
Aulularija ''
> obraća se ženama da ne budu žalosne što ne će gledati pastoralu, nego
komediju
- scena > Satir u prologu kaže da je ona prikazana kao Njarnjas grad koji su
sazidali Njarnjasi
- radnja se temelji na Skupovom pronalasku blaga i njegovom strahu da mu
netko ne uzme to blago
- mladići Kamilo i Pjerić; nasuprot njima starci Skup, Zlatikum i Niko
- Skup znači '' škrt '', ne izlazi iz kuće samo da čuva svoje blago
> kad rrazgovara s drugima: bezobrazan, viče, naređuje, posve je
nesposoban za
komunikaciju; o njemu najviše saznajemo iz monologa
- Skup ima kćer za udaju > to predstavlja opasnost za njegovo blago, morat će
dati miraz
- izlaz mu daje Zlatikum, Kamilov ujak ( od majke Dobre brat ) > želi se oženiti
bez miraza da bude on '' glavni '', da ne bude žena bolja od njega
- '' Amor nije amor, zlato je amor ''
- na kraju djela došlo je do zabune > Kamilo govori o svom zlatu ( Andrijani ), a
Skup misli da govori o njegovom blagu, zlatu i novcu
= tako se izriče nakaznost opsjednutošću s blagom
- topos škrtosti i pokušaj da se stekne i zadrži blago > na tome je građena cijela
komedija
- po toj opsesiji, Skup je jedinstveni lik u Držićevu opusu
- primarni ženski likovi:
> Andrijana – vrlo pasivan lik, na sceni se uopće ne pojavljuje, samo
govori iz kuće;
ima predstavnika na sceni, Varivu
– stereotipno = stalno plače
> Variva – sluškinja, ona prenosi sve što Andrijana želi
- lik Dživo > dijeli ljude na nazbilj i nahvao; on je razumni čovjek, ima važno
mjesto = govori o temeljnoj opoziciji koja zanima Držića
- problem škrtosti, opsjednutost materijalnim bogatstvima > na tome se temelji
cijela radnja i to opet govori o odnosu ljudi nazbilj i ljudi nahvao
- škrtost dokida temeljne osjećaje kao što je roditeljska ljubav
44
M. Držić: ARKULIN
- temelj radnje: Arkulin ne želi dati protumiraz za Ančicu
- Arkulin = starac
- Ančica = mlada djevojka
- od Ančice otac ne želi dati miraz i traži ptorumiraz > 100 dukata
- tako se do krajnosti ismijava lik Arkulina
- Arkulin: škrti starac, još je i pohotni zaljubljenik i hvalisavi razmetljivac,
svadljivac; tipični lik iz plautovske komedije
> blago je stekao trgovinom ( kao i Dundo Maroje, zaradio ga; Skup ga je
našao )
> strah ga je da će biti nasamaren i da će mu uzeti novac – iracionalan strah
- razlika od prethodnik komedija gdje nedostaje kraj > u '' Arkulinu '' nedostaje
prolog i veći dio prvog čina
- na početku > diskurz iz farse
- Arkulin priča makaronski, miješa hrvatski i talijanski jezik
- važnu ulogu imaju sekundarni likovi koji su kreacija renesansne komedije >
negromant ( on se uspijeva suprotstaviti Arkulinovom načelu posjedovanja =
preuzeo je Arkulinovo obličje i oženio se Ančicom )
- negromant je Arkulina preplašio, učinio ga nepokretnim pa on nije mogao ništa
učiniti, a vidio je sve što se događa
- jedno od ključnih obilježja eruditne komedije > prerušavanje
- na kraju je sve riješeno bez Arkulina, on to prihvaća > dobio je nazad kuću,
ženu koju je htio
> on je gradio svoj identitet poistovjećivanjem s kućom, vlastelinstvom –
negromant mu je
ranije učinio kuću nevidljivom, no kad je ponovno vraćen kući = sretan i
zadovoljan
- satirična oštrica komedije > usmjerena i prema bogaćenju koje je Arkulin
stekao i prema škrtosti
TRAGEDIJE
45
h) nasljeđuje ga opera i isusovačka tragedija
JAN PANONIJE
- 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba 1472.
- humanist, latinski pjesnik
- Ivan Česmički, Ivan Vitez Panonac
- bio u Ferrari, studirao pravo u Padovi
- bio je pečuški biskup
- bio je i na dvoru u Budimu ( tako je htio kralj Matija Korvin )
- Poemata ili Heroica
- Elegiae
- Epigrammata
- Borba vjetrova
- Pjesma za uspostavu mira u Italiji
- 35 elegija ( npr. De morte Barbarae, Ad animam suam )
- više od 400 epigrama > uzor je Marcijal, sebe u jednom stihu naziva ''
Marcijalovim majmunom ''
- najveći pjesnik ranog hrvatskog humanizma
JURAJ ŠIŠGORIĆ
- Šibenik oko 1445. – Šibenik oko 1509.
- studirao pravo u Padovi
- bio je svećenik
- autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Tri knjige elegija i lirskih
pjesama
> 1477., posvećena šibenskom patriciju Petru Taveliću – 62 pjesme
- prozna rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku
MARKO MARULIĆ
- Split 1450. – Split 1524.
- latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevodilac
- neke vrijeme boravio u Nečujmu na Šolti
- stvarao na 3 jezika: latinski, hrvatski, talijanski
- Judita
- biblijska poema Suzana
46
- pretežno nabožne i moralističke pjesme: Dobri nauci, Divici Mariji, Od
uskarsa Isusova, Utiha nesriće
- domoljublje, protuturske teme > Molitva suprotiva Turkom
Tužen' je grada Hjerozolima
- zabavno – poučne satire: Spovid koludric od sedam smartnih grihov
Anka satira
Poklad
Korizma
- najveće djelo > Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca ( u 6 knjiga )
- Evanđelistar > najvažnije moralno – teološko djelo ( rasprava u 7 knjiga )
- O poniznosti i slavi Kristovoj
- Tumač starih natpisa
- Život sv. Jeronima > prozna djela na latinskom
jeziku
- Pedeset priča
- O Kristovu posljednjem sudu
- latinski ep Davidijada
ŠIŠKO MENČETIĆ
- Dubrovnik 1457. – Dubrovnik 1527.
- pjesnik
- knez na Šipanu, knez Dubrovačke Republike
- umro od kuge
- pjesme u Zborniku Nikše Ranjine
- mnoštvo ljubavnih pjesama
- 11 pjesama o Isusu ( zamišljene kao iskazi vjernika pred likom razapetog Isusa
)
KARLO PUCIĆ
- Dubrovnik valjda 1458. – Dubrovnik 1522.
- latinski pjesnik
- bio je knez u Slanom
- 2 epigrama
- Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze ( 1499., Vicenza ) > 3 elegije +
završna pjesma
DŽORE DRŽIĆ
- Dubrovnik 1461. – Dubrovnik 1501.
- pjesnik i dramatičar; stric Marina Držića
- u Italiji studirao pravo
- svećenik
- pjesme u Zborniku Nikše Ranjine ( petrarkizam )
- pastoralna drama Radmio i Ljubmir
47
- uz Menčetića, najstariji poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika
- mnoge pjesme imaju autorski akrostih
ILIJA CRIJEVIĆ
- Dubrovnik 1463. – Dubrovnik 1520.
- latinist
- ništa se pouzdano ne zna o školovanju
- 1484.g. u Rimu u Akademiji Pomponija Leta okrunjen lovorovim vijencem za
svoje '' nježne ljubavne pjesme '' ( poeta laureatus )
- kasnije se zaredio
- ismijavao je materinski hrvatski jezik
- 4 epigrama ( samo su oni tiskani za života )
- 11 pisama ( upućene različitim velikodostojnicima i dubrovačkim prijateljima )
- 20 – ak govora
- 240 pjesama ( himne, ode, epigrami, elegije, epiliji ) > nabožne i svjetovne
teme
- nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika ( De Epidauro )
JAKOV BUNIĆ
- Dubrovnik 1469. – Dubrovnik 1534.
- plemić, trgovac, epski pjesnik latinist
- vjerojatno studirao u Padovi i Bologni
- epilij Otmica Kerbera ( mladenačko djelo, oko 1490. ) > 1 006 heksametara u
3 pjevanja, svako se zove po jednoj Hariti ( Aglaia, Thalia, Euphrosyna )
> tema: Herkulov silazak u podzemlje
> najstarija epska pjesma hrvatske književnosti
- ep Kristov život i djela
MAVRO VETRANOVIĆ
- Dubrovnik 1482. – Dubrovnik 1576.
- nadimak Čavčić
- benediktinac ( samostan na Mljetu )
- Pjesni razlike ( 6 knjiga, od toga su 3 izgubljene )
- nije sačuvan nijedan autograf
- pastirske igre ( nepotpune ): Istorija od Dijane
Pastirsko prikazanje ili Lovac i vila
- mitološka drama Orfeo
- spjev Piligrin ( nedovršen )
- crkvena prikazanja: Prikazanje od poroda Jezusova
Kako bratja prodaše Jozefa
Posvetilište Abramovo
- 132 pjesme ( od toga je 5 maskerata ), 8 drama, nedovršeni spjev Piligrin
48
HANIBAL LUCIĆ
- Hvar oko 1485. – Hvar 1553.
- lirski pjesnik, dramatik i prevoditelj
- imao je posjede na Hvaru i Visu
- nijedno svoje djelo nije tiskao, uništio jedan dio opusa
- sin Antun poslije njegove smrti objavio djelo Skladanje izvarsnih pisam
razlicih ( 1556., u Veneciji ) > 21 ljubavna pjesma, jedna alegorična pjesma,
drama Robinja, pjesma U pohvalu grada Dubrovnika, 8 poslanica, 2 epitafa i
prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni
- najveće pjesničko dostignuće, a ujedno i remek – djelo hrvatske renesanse
poezije je pjesme Jur nijedna na svit vila
PETAR HEKTOROVIĆ
- Stari Grad na Hvaru 1487. – Stari Grad 1572.
- prevodio klasične autore
- sluteći tursku opasnost, oko 1520. počeo je u rodnom gradu zidati Tvardalj
( neobičnu utvrdu sa svim obilježjima humanističke arhitekture )
- pohvalnice i poslanice
- prepjev Ovidijeva djela Remedia amoris s naslovom Od lika ljubenoga
- Ribanje i ribarsko prigovaranje, 1555. ( putovanje s ribarima do Brača i Šolte )
> 2 bugarštice: o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu; te o Radosavu
Siverincu i
Vlatku, udinskom vojvodi
> 3 lirske pjesme ( zdravice i počasnice ) + notni zapis
MIKŠA PELEGRINOVIĆ
- Hvar oko 1500. – Zadar 1562.
- pjesnik
- studirao pravo u Padovi
- glavno djelo je Jeđupka ( sačuvano u dvije varijante – problem autorstva,
kraćoj verziji je kao autor naveden Andrija Čubranović )
- jedna poslanica > Pelegrin Sabu Mišetiću
NIKOLA NALJEŠKOVIĆ
- Dubrovnik oko 1500. – Dubrovnik 1587.
- lirik i dramatičar, znanstvenik ( matematika i atronomija )
- ljubavni kanconijer Pjesni ljuvene ( tiskan tek 1876. u Zagrebu )
- 12 pokladnih pjesama ( Pjesni od maskerate )
- 7 komedija
- Komedija sedma > 1. put u hrvatskoj književnosti u djelo je unijeti i prostor
renesansne komedije ( trg i ulica )
- velik broj poslanica, nadgrobnice, nabožna lirika
49
PETAR ZORANIĆ
- Zadar, valjda 1508. – prije 1569. ( ne zna se gdje )
- Planine > jedno sačuvano djelo
> posveta Mateju Matijeviću
> proza i stih
> 1. hrvatski pastoralni roman
> 24 poglavlja
> strukturno, žanrovski i kulturološki najzanimljivije i najkompleksnije
djelo
hrvatske renesansne književnosti
MARIN DRŽIĆ
- Dubrovnik, valjda 1508. – Venecija 1567.
- nadimak Vidra
- dramatik i lirik; nećak Džore Držića
- orguljaš
- studirao u Sieni ( vjerojatno pravo ); bio i u Beču i Carigradu
- piše 4 pisma Cosimu Mediciju i jedno njegovom sinu Francescu > traži da se
svrgne vlast u Dubrovniku ( nikad nije dobio odgovor )
- izgubljena komedija Pomet
- pastoralna drama u stihu Tirena
- farsa u stihu Novela od Stanca
- mitološka drama u stihu Venere i Adon
- komedija u prozi Dundo Maroje
- komedija Džuho Krpeta
- komedija u prozi Skup
- mitološka drama u prozi i stihu Grižula ( ili Plakir )
- tragedija Hekuba
- komedija Tripče de Utolče
- Arkulin
- Pjerin ( komedija sačuvana fragmentima )
NIKOLA DIMITROVIĆ
- Dubrovnik oko 1510. – Kreta 1553.
- lirik
- trgovac > putovao Balkanom i Sredozemljem, na jednom od trgovačkih
poslova nenadano umire
- za života objavio samo Sedam salama pokornijeh kralja Davida, 1549. > 1. na
hrvatskom jeziku tiskana knjiga nekog dubrovačkog književnika
> prepjev 7 Davidovih psalama + 14 religioznih pjesama
- u rukopisu: Pričice izete iz Sv. pisma i filozofa
Tumačenje od Očenaša
4 poslanice ( upućene Nikoli Nalješkoviću )
50
BRNE KARNARUTIĆ
- Zadar, između 1515. i 1520. – Zadar, valjda 1573.
- epski pjesnik
- studirao pravo u Padovi
- sačuvana su 2 djela: Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smrt Pirama
i Tižbe, 1586.
Vazetje Sigeta grada, 1584. > 1. hrvatski povijesni ep,
opjevava
sigetsku bitku iz 1566.
- unio je u hrvatsku književnost dva važna renesansna žanra: ljubavni epilij
( stihovanu ljubavnu pripovijetku ) i svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz
suvremene povijest
ANTUN SASIN
- Dubrovnik oko 1525. – Ston, valjda 1595.
- lirski i epski pjesnik, dramski pisac
- pjesme: Drugi san
U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh
- maskerata Mužika od crevljara
- Robinjica
- poema Mrnarica > najuspješnije Sasinovo djelo
- Razboji od Turaka
- Malahna komedija od pira
- pastirske igre: Flora
Filide
SABO BOBALJEVIĆ
- Dubrovnik 1529. ili 1530. – Dubrovnik 1585.
- lirik
- rano je bio u sukobu sa zakonom ( progon iz Republike )
- imao je sifilis, od bolesti je oglušio > nadimak Glušac
- poslanice i nadgrobnice > spominje Pelegrinovića, Mažibradića, Vetranovića,
D. Ranjinu, M. Držića, neke Talijane
- njegovu smrt opjevali su M. Monaldi i D. Zlatarić
- pisao na talijanskom i hrvatskom jeziku
- braća su mu posmrtno tiskala talijanski kanconijer Rime amorose e pastorali e
satire
( 1. dio – petrarkistički opjevao Donnu, 2. dio je pastoralni, a 3. dio su
autobiografske satire )
- i on je napisao Jeđupku
DINKO RANJINA
51
- Dubrovnik 1536. – Dubrovnik 1607.
- lirski pjesnik
- bio u Messini, Rimu, Firenzi
- u Rimu je odlikovan viteškim križem
- u Firenzi je primljen u red vitezova Sv. Stjepana
- 7 puta je bio knez Republike
- Pjesni razlike ( 1563., Firenza ) > 27 soneta, petrarkizam
ANTUN VRAMEC
- Štajerska 1538. – Varaždin 1588.
- kroničar i vjerski pisac; najvažniji kajkavski pisac
- studirao na Teološkom fakultetu u Beču
- bio je i u Rimu > tamo je dobio doktorat
- Kronika vezda znovič spravlena kratka slovenskim jezikom
- Postila po nedelne i po godovne dni na vse leto
MARTIN BENETOVIĆ
- Hvar oko 1550. – Venecija 1607.
- komediograf, slikar i orguljaš
- petočina prozna komedija Hvarkinja ( objavljena tek 1915. ) > u tzv.
trogirskom rukopisu naziva se prema glavnom liku Komedija od Bogdana
DOMINKO ZLATARIĆ
- Dubrovnik 1558. – Dubrovnik 1613.
- pjesnik i prevoditelj
- studirao na Sveučilištu u Padovi ( govorništvo, filozofija, građansko pravo )
- Mletačka Republika imenovala ga zlatnim vitezom
- divio se renesansnoj ljepotici Cvijeti Zuzorić
- pisao je hrvatskim i talijanskim jezikom
- pasitrska igra Ljubmir
- Ljubav i smrt Pirama i Tizbe
- Elektra
- puno epitafa ( npr. Nadgrobje Dinku Ranjini )
52