JU SŠ” Druga gimnazija Sarajevo”

Predmet: Historija

Maturski rad
Aleksandar Makedonski i helenizam

Sarajevo, Maj, 2022.

Mentor: prof. Emir Ševa Učenik: Edhem Kapidžić IV4

SADRŽAJ

1.Uvod……………………………………………………..........................................................…3

2. Glavni dio………………………………..………………………………………………...……4

2.1. Uvod u tematiku…...........……………………………..............................………………...…4

2.2. Aleksandrovo djetinstvo….......………………………………………………………......…..6

2.3. Put ka tronu....………………………………………………………………………...............7

2.4. Pohod na Perzijsko carstvo…………………………………………………………..…...…..8

2.4.1. Bitka za Tir……………………………………………………………..........………….....9

2.4.2. Bitka kod Guagamele ………………………………………………………………..........11

2.5. Put ka Indiji i povratak kući…………………….............................................………….......13

2.6. Smrt Aleksandra Velikog……………………………………...................……………….....15

2.7. Helenističko doba …………………………………………………………...…………...…16

2.7.1. Veliki gradovi…………………………………………………….....………………….....17

2.7.2. Vojni razvoj.........................................................................................................................19

2.7.3. Ekonomski razvoj................................................................................................................21

2.7.4. Helenistička kultura.............................................................................................................23

2.7.4.1. Gradnja..............................................................................................................................23

2.7.4.2. Umjetnost..........................................................................................................................24

2.7.4.3. Književnost.......................................................................................................................26

2.7.4.4. Nauka i medicina .............................................................................................................28

2.7.4.5. Filozofija...........................................................................................................................29

3. Zaključak....................................................................................................................................30

4. Literatura ................................................................................................................................31
 1. UVOD

Tema koju sam izabrao za maturski rad je vezana za osvajanja jednog od najvećih vojskovođa i
vladara poznate historije, Aleksandra Makedonskog, i širenja helenizma. Ovu temu sam izabrao
zbog velike količine informacija koje sam znao od prije na ovu tematiku, koliko i zbog velike
količine informacija koje još nisam znao, a želio da naučim. Još od malena sam bio fasciniran
antičkim razdobljem. Specifično fasciniran tadašnjim strukturama društva, arhitekturom,
umjetnosti, načina ratovanja, mitovima, vjerovanjima, kulturama kao i velikim vladarima tog
perioda. Upravo radi velike radoznalosti i želje da obuhvatim ova sva područja sam odlučio da
podjelim ovaj rad u više djelova. Podjelio sam ga na sami uvod u tematiku, život Aleksandra
Velikog i njegova osvajanja i helenističko doba, što obuhvata cjelokupnu kulturu tog doba. Od
arhitekture u tom periodu do filozofije i vjerovanja tog perioda. Ovaj rad će se bazirati na
slikovnom prikazu kao i opisivanju i najmanjih detalja tog perioda. Smatram da je ova tema jako
zanimljiva za sve ljubitelje antike, pa ću pokušati da ovaj rad bude prožet svim informacijama
koje bimogle biti zanimljive čitateljima. Specifično priča Aleksandra Velikog može biti
zanimljiva svima jer je općepoznato da je on jedan od najvećih vladara i vojskovođa ikad, ako ne
i najvećeg. Osvojio je ogromnu teritoriju za kratak vremenskiperiod i pokrenuo ideju o
helenizmu štoje samo po sebi revolucionarno. Maturski rad ću završiti zaključkom, što sa
objektivnim, što sa subjektivnim pogledom na ovu temu i naravno priložiti svu literaturu
korištenu u ovom radu. Finalni cilj rada je zabaviti i maksimalno informisati čitatelje o ovom
jako značajnom periodu u historiji čovječanstva.

3
 2. GLAVNI DIO
2.1. Uvod u tematiku
Aleksandar Makedonski je jedan od največih vojskovođa I vladara svih vremena. Ono što
je još impresivnije je da je vladao jako kratko, i da je za taj kratki vremenski period uspio
napraviti največe carstvo viđeno u antičkom dobu od do tada poprilično male i
nerazvijene Makedonije. Aleksandar, kasnije „Veliki“, je rođen u četvrtom stoljeću prije
nove ere i sin je uspješnog vladara Makedonije Filipa II. Pored svojih vrhunskih ratnih
pohoda i uspjeha, Aleksandar je zaslužan za širenje „Helenističke kulture“. Riječ
helenizam dolazi od korijena riječi Hellas, što je bila starogrčka riječ za Grčku. Helensko
doba bilo je vrijeme kada je grčka kultura bila čista i nije bila pod utjecajem drugih
kultura. Helenističko doba bilo je vrijeme kada su Grci dolazili u kontakt sa ljudima van
same Grčke i njihova helenska, klasična kultura se miješala sa kulturama iz Azije i Afrike
kako bi stvorila miješanu kulturu. Jedan čovjek, Aleksandar, kralj Makedonije, koji
govori grčki, odgovoran je za ovo miješanje kultura. Dakle, helenistički svijet je svijet
poznat nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Neki izvori smatraju početkom takozvanog
„Helenističkog doba“ krunisanje Aleksandra Makedonskog, dok drugi izvori, koji su
vjerovatno i malo precizniji, datiraju početke Helenističkog doba Aleksandrovom smrću,
323. godine prije nove ere. Krajem Helenističkog doba se smatra osvajanje Egipta od
strane Rimskog Carstva 30. godine prije nove ere. Aleksandar Veliki iz Makedonije
predvodio je svoju vojsku u nizu uspješnih pohoda, osvajajući tada poznati svijet od
Makedonije, preko Grčke, do Egipta, preko Perzije, do Indije. Aleksandrov učitelj je bio
poznati grčki filozof Aristotel koji mu je utisnuo vrijednost grčke kulture i filozofije. Dok
je Aleksandar vodio kampanju, on je za sobom širio grčku misao i kulturu,
"helenizirajući" one koje je osvojio. Naravno Aleksandar, iako nosi većinu zasluga za
širenje i slavu Makedonije, nije jedini koji je zaslužan za taj uspjeh. Makedonija je bila
zastarljelo i zaostalo kraljevstvo na sjeveru Grčke, a za njezin uspon se prije svega treba
zahvaliti sposobnom vladaru Filipu II., čija su djela i sposobnosti nepravedno, ali I
razumljivo zasjenjene uspjesima njegovog sina Aleksandra Makedonskog. Filip II je
uspio ujediniti vrlo nesložno kraljevstvo, a tom novoostvarenom slogom uspio je
nadvladati Grke i u diplomaciji i u ratovanju. Sami Grci nisu smatrali Makedoniju
nekakvom prijetnjom na koju bi se morali obazirati, a Makedonce su smatrali "nižom"

4
 vrstom ljudi, čak je i veliki atenski govornik Demosten za Makedonce tvrdio:"…da su
bezvrijedni barbari koji nisu korisni niti da budu robovi…". Filipu se pripisuje i
organiziranje vrlo moćne vojske koja se do tada sastojala od nediscipliniranih seljaka koji
su pomagali aristokratskoj konjici. U bici kod Heroneje 338. godine p.n.e., Filip II i
njegov 18-godišnji sin Aleksandar porazili su udružene snage Atine i Tebe i ta mu je
pobjeda omogućila da formira Panhelenski kongres, sa sobom na čelu, koji je uspostavio
mir i efektivno doveo Grčku pod makedonsku kontrolu. Međutim, Filip nije dugo uživao
u svojoj velikoj pobjedi, jer je ubijen 336. godine prije nove ere i mladi Aleksandar je
preuzeo tron. Tada počinje priča o Velikom Aleksandru i širenju Helenističke kulture.1

Slika 1. Aleksandar Makedonski na svom konju Bucefalu.

1
https://www.worldhistory.org/Alexander_the_Great/

5
 2.2. Aleksandrovo djetinstvo

Kada je Aleksandar bio mlad, Leonida iz Epira, rođak njegove majke Olimpije, učio ga je da se
bori i jaše, kao i da izdrži bol. Njegov otac, Filip, bio je zainteresovan za kultivisanje prefinjenog
budućeg kralja i zato je angažovao Lisimaha iz Akarnanije da nauči dječaka da čita, piše i da
svira liru. Ovo starateljstvo će Aleksandru usaditi doživotnu ljubav prema čitanju i muzici. U
dobi od 13 ili 14 godina, Aleksandar se upoznao sa grčkim filozofom Aristotelom (l. 384-322
p.n.e.) koga je Filip unajmio kao privatnog učitelja. Učio je kod Aristotela do svoje 16. godine, a
kaže se da su njih dvojica ostali u prepisci tokom Aleksandrovih kasnijih kampanja, iako su
dokazi o tome anegdotski. Kao što sam već spomenuo, Aristotelov uticaj direktno se uticao na
Aleksandrovo kasnije ophođenje sa narodom koje je pokorio, jer Aleksandar nikada nije
nametnuo kulturu Grčke stanovnicima različitih regiona, već ju je samo uveo na isti način na koji
je Aristotel poučavao svoje učenike. Uticaj Leonide se može videti u Aleksandrovoj doživotnoj
otpornosti i fizičkoj izdržljivosti, kao i u njegovoj veštini sa konjima. Priča se da je Aleksandar
ukrotio 'neukrotivog' Bucefala kada je imao samo 11 ili 12 godina. Priča kaže da tog konja nitko
nije mogao uzjahati, pa je navodno Aleksandar, kao mladić rekao: „Zeusa mi, ja ga mogu
ukrotiti. “ Svi su ga ismijavali, ali Aleksandar je shvatio da se konj boji svoje sopstvene sjene, pa
ga je okrenuo prema Suncu i mirno uzjahao. Otac mu je tada rekao: „Sine, traži kraljevstvo sebi
ravno, jer Makedonija je tebi premala!“ Aleksandar je bio jako vezan za svog konja, te je nakon
njegove smrti, tijekom pohoda na Indiju, dao podići grad u njegovu slavu.Također je imao oca
čija su postignuća postavila čvrste temelje za njegov kasniji uspjeh.

Slika 2. Mapa Aleksandrovih pohoda.

6
 2.3. Put ka tronu

Za vrijeme Filipove vlast, ojačala Makedonija se spremala za pohod na Malu Aziju. Međutim,
usred priprema na makedonskom dvoru se desio tragičan incident. Kao što sam spomenuo, kralj
Filip je ubijen. Filipa je ubio jedan od njegovih tjelohranitelja, makedonskih plemića, tako da
nije stigao ostvariti svoj cilj. Povod za Filipovo ubistvo nije jasan, ali postoji jedna teorija po
kojoj je Aleksandrova majka Olimpija bila mozak cijele operacije. Filip je u to vrijeme imao
drugu zakonitu ženu sa kojom je planirao da podijeli vlast i da protjera Olimpiju. Stoga je bilo
prilično izvijesno da će umijesto Aleksandra prijestolje naslediti princ koga bude rodila druga
Filipova zakonita žena. Kažu da je Olimpija preuzela inicijativu i naručila Filipovo ubistvo.
Govori se čak i da je Aleksandar bio umješan u ovu zavjeru. Po jednoj drugoj teoriji govori se o
učešću persijskog cara, međutim prava istina nikad nije otkrivena. Naslijedio ga je 20-godišnji
sin Aleksandar. U vrijeme svog stupanja, Aleksandar je imao temeljitu vojnu obuku i bio je
iskusan komandant. Imao je reputaciju izuzetne hrabrosti i vodstva, i makedonsko plemstvo ga je
odmah prihvatilo za svog kralja. Međutim, Aleksandar je istih stopa preduzeo korake da
eliminiše sve potencijalne rivale unutar kraljevske porodice tako što je nekoliko rođaka dao da se
ubiju. Filipova smrt dovela je do toga da su grčke države odbacile svoju vjernost makedonskom
kralju. Aleksandar je brzo krenuo na jug i, nadmašivši svoje protivnike, osigurao ponovnu
kontrolu nad ovim državama bez ikakvog krvoprolića. Zatim je osigurao svoje sjeverne i
zapadne granice protiv tračkih i ilirskih plemena u nizu munjevitih pobjeda. U međuvremenu,
grčki gradovi Teba i Atina ponovo su se pobunili. Bijesni Aleksandar je pojurio na jug i uništio
tebansku vojsku. Sravnio je slavni grad do temelja, njegove ljude je dao u ropstvo, a njegovu
teritoriju podijelio je među susjedima. Atina je odmah zatražila milost, a ostali gradovi Grčke su
bili faktorom straha pokoreni.

7
 2.4. Pohod na Perzijsko carstvo

334. godine prije Krista Aleksandar je sa svojom makedonskom i grčkom vojskom prešao
Helespont i ušao u Persijsko carstvo. Njegova prva stanica bile su ruševine grada Troje. Ilijada i
Odiseja bile su Aleksandrove omiljene knjige, a pričalo se da je uvek nosio njihov primjerak gdje
god je išao. Tada je bilo prirodno da poželi da poseti legendarni grad. U Troji je Aleksandar
skinuo Ahilov štit sa zida malog muzeja usred ruševina. Koristio bi 900 godina star štit u svim
svojim bitkama. Na rijeci Granicus, Aleksandar je naišao na prvi otpor svojoj invaziji jer ga je
blokirala perzijska vojska. Kralj Perzije u to vrijeme bio je Dario III. Dario nije bio previše
zabrinut za mladog makedonskog kralja i nije bio prisutan u ovoj bici. Iako je skoro poginuo,
Aleksandar je okupio svoju vojsku i porazio Perzijance. Dario je za pobjedu okrivio svog
generala, i odlučio je preuzeti stvari u „svoje ruke“. Nakon bitke na rijeci Granicus, Aleksandar
je putovao duž obale, uvjeravajući se da su ti gradovi-države sada na njegovoj strani. Aleksandar
nije mogao priuštiti da ode duboko u Persijsko carstvo s neprijateljima za leđima. Zatim je
Aleksandar marširao u unutrašnjost do grada Gordiona, gdje se nalazio čuveni Gordijev čvor.
Rečeno je da će svako ko može da otpetlja čvor će biti kralj svijeta. Aleksandar nije mogao
odoljeti ovom izazovu. Čvor je bio vezan tako da se krajevi samog čvora nisu vidjeli.
Uzvikujući: "Nije važno kako se to radi!" Aleksandar je zamahnuo svojim mačem, pokidao
konopac i odvukao zapregu od hrama. Godine 333. pne, Aleksandar je na Isusu susreo veliku
perzijsku vojsku koju je predvodio Veliki kralj Darije III. Darius je za gubitak na rijeci Granicus
okrivio činjenicu da nije bio tamo; ovaj put će voditi svoju vojsku protiv mladog makedonskog
kralja. Aleksandar je uvijek vodio sa fronta svoje vojske, on je prvi susreo neprijatelja, što je
njegovoj vojsci davalo veliku količinu hrabrosti i morala. Darije je, s druge strane, vodio s leđa,
na svojim kolima, okružen tjelohraniteljima. Iako ovo može izgledati kukavički u poređenju sa
Aleksandrom, to je bila sigurna i normalna stvar. Kralj je, dok je bio u bitci, davao Perzijancima
neku dozu hrabrost, ali je bio siguran od smrti. Iako je Perzijanaca brojčano bilo znatno više,
lokacija bitke bila je između mora i planinskog lanca, a Veliki kralj nije mogao zaobići
Aleksandrovuvojsku. Aleksandar je dobio bitku krećući se oko perzijske vojske i jurišajući na
svom konju sa svojom konjicom pravo na Darija. Darius je pobegao sa lica mjesta, ostavivši
majku, ženu i dvije ćerke. Aleksandar je zarobio kraljevsku porodicu i ophodio se prema njima s
ljubaznošću i poštovanjem. Darijeva majka postala je jedan od Aleksandrovih savjetnika od
najvećeg povjerenja i bila je uz njegovu postelju kada je kasnije i umro.

8
2.4.1. Bitka za Tir

332. godine prije Krista, Aleksandar je stigao u grad-državu Tir u Fenikiji, sada dio Perzijskog
carstva. Tir je bio važan kralju Dariju, jer je bio pomorska baza za njegovu flotu trijera.
Aleksandar je morao da kontroliše ovu flotu ako je želeo da ide dalje u Perzijsko carstvo.
Aleksandar je zamolio Tirce da mu predaju svoju flotu, ali su oni odbili. Tir se nalazio na ostrvu
oko četvrt milje od obale i imao je masivne odbrambene zidove. Asirci i Babilonci su prethodno
pokušali opsadu Tira i nisu uspjeli. Aleksandar je izgradio dva kopnena mosta u pokušaju da
poveže Tir sa kopnom. Zatim je napao perzijsku flotu vlastitim brodovima. Trebalo je sedam
mjeseci, ali je Aleksandar konačno uzeo Tir. Sada je mogao napredovati u Perziju bez prijetnje
svojim linijama isporuke potrepština.Godine 331. pne, Aleksandar i njegova vojska ušli su u
Egipat. Egipćani, nezadovoljni svojim persijskim vladarima, predali su grad Memfis Aleksandru.
Aleksandar je proglašen faraonom i nosio je dvostruku krunu. Aleksandar je sa nekolicinom
svojih prijatelja putovao kroz egipatsku pustinju do oaze Siwa. Ovdje je Aleksandar posjetio
hram Amon-Zevsa. Aleksandar je postavio pitanje proročištu u Siwi. Aleksandar je uvek bio
bliži svojoj majci. Njegov otac je uvijek bio u ratu i pokazivao je malo emocija prema sinu.
Aleksandrova majka, po imenu Olimpija, bila je iz Epirskog kraljevstva. Kada se Olimpija
odvojila od Filipa, vratila je mladog Aleksandra u svoju domovinu. U Epiru je Olimpija rekla
svom sinu da je Zevs, kralj boga, njegov otac, a ne Filip. Aleksandar je upitao proroka da li je to
istina, a prorok mu je odgovorilo da on i jeste zaista Zevsov sin. Kada se Aleksandar vratio iz
pustinje, napravio je planove za novi lučki grad u Egiptu koji je po sebi nazvao Aleksandrija.
Aleksandar je ostavio Egipat iza sebe i uputio se u srce Perzijskog carstva, odlučan da ponovo
porazi Darija.2

2
(Cambridge, 1981); Alexander and the Macedonian Invasion of Asia: aspects of the
historiography of war and empire in antiquity (London, 1993.)
9
Slika 3. Aleksandar vodi juriš preko rijeke Granicus na svom konju, Bucefalu.

Slika 4. Bitka za Tir (Aleksandar je izgradio dva mola, ili kopnena mosta, u pokušaju da poveže Tir s
kopnom. Prvi je bio neuspješan, ali drugi je sadržavao dvije velike opsadne kule iste visine kao i tirski
zidovi. Svaka razina tornja ima litobolos, ili bacač kamenja, koji se koristi za razbijanje zidova. Tirci su
gađali strijele u pušteni vrući pijesak, kad im je vjetar bio u leđa.)

10
 2.4.2. Bitka kod Guagamele

Iste godine kada je Aleksandar napustio Egipat, je krenuo prema srži Persijskog carstva; a na
mjestu zvanom Gaugamela se dogodila velika bitka 331. godine prije nove ere. Kralj Darije nije
rizikovao u ovoj bitci. Darije je okupio duplo veću vojsku od Aleksandrove. Darije je doveo
ratne slonove na bojno polje, zajedno sa kočijama sa kosom. Slonovi se koriste u ratu kao
tenkovi, gaze sve što im se nađe na putu, ovo je ujedno bio i prvi put da su Grci vidjeli ove
zvijeri, a Aleksandrova vojska se divila slonovima. Kočije sa kosom mogle su presjeći i razbiti
falangu. Međutim, oba ova elementa pokazala su se razočaravajućom. Slonovi su zaspali tokom
bitke, a Aleksandar ih je zarobio. Aleksandrovi ljudi su se jednostavno pomerili u stranu i pustili
kočije sa kosom da prođu kroz redove. Aleksandar je pobedio u bici kod Gaugamele, a Darije je
po drugi put pobegao sa bojnog polja. Ovaj put nije imao izgovora. Nakon Darijevog poraza kod
Gaugamele, ništa nije spriječilo Aleksandrovu vojsku u maršu do Persepolisa, glavnog grada
Perzijskog carstva. Aleksandar je sada očigledno bio kralj Perzije, a ne Darije. Aleksandar je
proveo mnogo dana u Persepolisu, umjesto da progoni Darija. Jedne noći, 330. godine prije
Krista, grad je zapaljen. Ne zna se je li Aleksandar naredio ovo uništenje, ali ono što je jasno je
da nije pokušao da ga zaustavi. Aleksandar je krenuo dalje i ušao u trag Darijusu. Kada je
sustigao Darija, Aleksandar ga je našao ranjenog i na samrti; Darijusa su napali njegovi podanici.
Darije je umro dok mu je Aleksandar dao posljednju vodu. Darius je zahvalio Aleksandru što se
ljubazno ophodio prema njegovoj porodici i rekao: „Ko bi rekao da od svih ljudi na svijetu, treba
da primim poslednji čin ljubaznosti od tebe“.

11
Slika 5. Rimski mozaik Aleksandra koji napada Darija III na njegovoj kočiji u bitci kod Isa.

Slika 6. Brojke vojski suprotničkih strana u ovoj bici.

12
 2.5. Put ka Indiji i povratak kući

Godine 327. prije Krista, s Perzijskim Carstvom čvrsto pod njegovom kontrolom i tek oženjen
plemkinjom Roxanom (l. oko 340. do oko 310. pr. Kr.), Aleksandar je svoju pažnju usmjerio na
Indiju. Nakon što je čuo za pothvate velikog makedonskog vojskovođe, indijski kralj Omphis od
Taxile podložio se njegovoj vlasti bez borbe, ali su se plemena Aspasioi i Assakenoi snažno
odupirala. U bitkama 327. godine prije Krista i 326. godine prije Krista, Aleksandar je pokorio
ova plemena, konačno susrevši se s kraljem Porusom od Paurave u bici na rijeci Hydaspes 326.
godine prije Krista. Porus je navalio na Aleksandrove snage slonovima i borio se tako hrabro sa
svojim trupama da ga je, nakon što je porazio Porusa, Aleksandar postavio za vladara veće regije
nego što je prije držao. U ovoj bici je poginuo Aleksandrov konj Bucephalus, a Aleksandar je po
njemu nazvao jedan od dva grada koja je osnovao nakon bitke „Bucephala“. Aleksandar je
namjeravao marširati i prijeći rijeku Ganges prema daljnjim osvajanjima, ali su se njegove trupe,
izmorene teškom bitkom s Porom (u kojoj je Aleksandar izgubio 1000 ljudi), pobunile.
Aleksandar je pokušao nagovoriti svoje ljude da krenu dalje, ali, ne uspijevajući ih pridobiti,
konačno je pristao na njihove želje. Podijelio je svoju vojsku na dva dijela, poslavši polovicu
natrag u Suzu morskim putem pod zapovjedništvom admirala Nearchusa kroz Perzijski zaljev, a
drugu polovicu kroz Gedrozijsku pustinju 325. godine prije Krista, gotovo punu godinu dana
nakon što su se njegove trupe pobunile. Iako je napustio svoje osvajanje Indije, ipak je zastao u
svom maršu kako bi pokorio ona neprijateljska plemena na koja je naišao na putu. Surov teren
pustinje i vojni sukobi nanjeli su veliku štetu njegovim postrojbama, a do trenutka kada su stigli
do Suze 324. godine prije Krista, Aleksandar je pretrpio znatne gubitke. Po povratku je otkrio da
su mnogi ljudi kojima je povjerio vlast zloupotrijebili svoju moć i potom ih je pogubio, kao i one
koji su vandalizirali grobnicu Kira Velikog u starom glavnom gradu Pasargadae. Naredio je
obnovu drevne prijestolnice i grobnice i poduzeo druge mjere za integraciju svoje vojske s
ljudima u regiji i spajanje kultura Perzije i Makedonije. Aleksandar je održao masovnu ženidbu u
Suzi 324. godine prije Krista na kojoj je oženio članove svog višeg osoblja perzijskim
princezama i plemkinjama, dok je sam oženio kćer Darija III. kako bi se dalje poistovjetio s
perzijskim kraljevskim obiteljima. Mnoge njegove trupe protivile su se ovom kulturnom spajanju
i sve su više kritikovale njegovo prihvaćanje perzijske „odjeće“ i manira. Kasnije su se protivili
pridruživanje Perzijanaca u vojsci i Aleksandrovoj naredbi o spajanju perzijskih i makedonskih
jedinica. Aleksandar je odgovorio na kritike imenovanjem Perzijanaca na bitne položaje u vojsci

13
i dodijelio tradicionalne makedonske titule i počasti perzijskim jedinicama. Njegove trupe su
ustuknule i pokorile se Aleksandrovoj želji, a on je u znak dobre volje vratio titule Makedoncima
i naredio veliku zajedničku gozbu na kojoj je večerao i pio s vojskom. Već je napustio običaj
proskineze u znak poštovanja prema svojim ljudima, ali se nastavio ponašati kao perzijski, a ne
makedonski kralj. Otprilike u to vrijeme, 324. godine prije Krista, njegov doživotni prijatelj,
vjerojatno njegov, po nekim izvorima, i ljubavnik, i njegov zamjenik u zapovjedništvu,
Hefestion, umro je od groznice, iako neki izvještaji sugeriraju da je možda bio otrovan. Tvrdnja
da je Aleksandar bio homoseksualac ili biseksualac potkrijepljena je biografijama napisanim
nakon njegove smrti, a Hefestion se rutinski spominje kao njegov ljubavnik i najbolji prijatelj.
Izvještaji historičara o Aleksandrovom odgovoru na ovaj događaj se slažu. Ti izvještaji govore
da je njegova tuga bila nepodnošljiva. Neki izvori tvrde da je Aleksandar zaklao Kozejce iz
susjednog grada kao žrtvu svom prijatelju i da je dao pogubiti Hefestionovog liječnika jer ga nije
izliječio. Grive i repovi konja bili su odrezani u znak žalosti, a Aleksandar je odbio stavljanje
nekoga drugog na Hefestionov položaj kao zapovjednika konjice. Uzdržavao se od hrane i pića i
proglasio je razdoblje žalosti u cijelom svom carstvu.

Slika 7. Bitka kod rijeke Hydaspes

14
 2.6. Smrt Aleksandra Velikog

Dok je još procesuirao tugu zbog Hefestionove smrti, Aleksandar se vratio u Babilon 323. godine
prije Krista s planovima za proširenje svog carstva, ali ih nikada nije ostvario. Umro je u
Babilonu u dobi od 32 godine 10. ili 11. lipnja 323. godine prije Krista nakon deset dana visoke
temperature. Teorije o uzroku njegove smrti kretale su se od trovanja preko malarije do
meningitisa do bakterijske infekcije zbog pijenja kontaminirane vode (između ostalog). Kada su
ga upitali ko bi ga trebao naslijediti, Aleksandar je rekao "najjači", što je bila posljedica
dijeljenja carstva između četiri njegova generala: Kasandra, Ptolomeja, Antigona i Seleuka
(poznatih kao Dijadohi ili „nasljednici“).

Neki izvori tvrde da je svoju vladavinu prenio na Perdiku, Hefestionovog prijatelja s kojim je
Aleksandar odnio tijelo njihovog prijatelja na njegov sprovod u Babilon. Perdika je također bio
Aleksandrov prijatelj, kao i njegov tjelohranitelj i kolega konjanik, i imalo bi smisla, s obzirom
na Aleksandrovu naviku da nagrađuje one koji su mu bili bliski, da će izabrati Perdiku umjesto
drugih. Kako god to bilo, nakon Aleksandrove smrti, generali su zanemarili njegove želje i
Perdika je ubijen 321. pr.

Slika 8. Aleksandrovo kraljevstvo nakon njegove smrti.

15
 2.7. Helenističko doba

Helenističko doba, u istočnom Sredozemlju i na Bliskom istoku, predstavlja razdoblje

između smrti Aleksandra Velikog 323. godine prije Krista i osvajanja Egipta od strane
Rima 30. godine prije Krista. U neke svrhe, razdoblje je produženo za još tri i po stoljeća,
do preseljenja rimske prijestolnice od strane Konstantina Velikog u Konstantinopolj
(Bizant) 330. godine. Raspadom Aleksandrovog carstva nastala su brojna carstva,
uključujući Makedonsko, Seleukidsko i Ptolemejsko, koja su poslužila kao okvir za
širenje grčke (helenske) kulture, odnosno miješanje grčkog s drugim stanovništvom i
spajanje grčkih i istočnjačkih elemenata.

Slika 9. Mramorni portret Aleksandra Velikog, 2.-1. stoljeće prije Krista, za koji se tvrdi da je iz
Aleksandrije, Egipat. (Britanski muzej, London)

16
2.7.1. Veliki gradovi

Najveći Aleksandrov temelj postao je najveći grad helenističkog svijeta, Aleksandrija

iz Egipta. Bila je položena u tipičnom helenističkom rešetkastom uzorku duž uskog
pojasa između jezera Mareotis i mora. Grad je bio podijeljen na pet regija, poznatih
kao Alpha, Beta (područje palače), Gamma, Delta (židovska četvrt) i Epsilon. Velike
građevine uključivale su palaču, Aleksandrovu grobnicu, hram Muza, akademiju i
knjižnicu, zoološke vrtove, Serapisov hram, vrhunsku gimnaziju, stadion i trkalište,
kazalište i umjetni humak, svetište Pan, uzdignut spiralnom cestom. Pored svega toga
postojale su i dvije luke. Poznati svjetionik ležao je na pučinskom otoku. Kanal do
Nila pomogao je osigurati opskrbu vodom; tu su bile i cisterne za kišnicu. Gradski zid
je bio dug oko 16 km. Aleksandrija je definitivno bila kozmopolitski grad. Drugi grad
koji se treba spomenuti je velika seleukidska prijestolnica Antiohija na Orontu koja je
stajala sigurno nekih 18 kilometara od mora na glavnom trgovačkom putu. Akvadukti
su dovodili vodu iz planina da bi tekla u vodovodima duž ulica istok-zapad i kroz
cijevi od terakote duž poprečnih ulica. Kao i Aleksandrija, grad je bio kozmopolitski,
a grad je također bio poznat po mješovitim brakovima između etničkih skupina. U
ovaj grad su dolazili studenti iz Fenikije, Palestine, Egipta, Kipra, Arabije, Silicije i
Kapadokije. Bio je to grad poznat po svom luksuznom životu, što pokazuju
veličanstveni mozaici rimskog razdoblja iz same Antiohije i mondenog predgrađa
Daphne. Antiohija je teško patila od potresa i poplava; stoga je bilo mnogo obnova.
Najveći broj stanovnika bio je možda 500 hiljada. Osvajanje Perzijskog carstva od
strane Aleksandra Velikog između 334. i 323. godine prije Krista naglo je proširilo
područje grčke civilizacije. Pergam, još jedan gradić koji se treba spomenuti, je čak i
prije nego što je postao prijestolnica dinastije Attalid, i dalje bio jedno od
najspektakularnijih antičkih mjesta. Ovdje se nalazio veliki Zeusov oltar sa svojim
moćnim frizom (sada u Berlinu) bitke bogova i divova, te Sotonino prijestolje.
Glavna ulica vodi kroz kapiju u gornji grad. Tu se nalazi impozantno Atenino
svetište, poznata knjižnica i Trajanov hram. Ispod je pozorište s 10 000 sjedećih
mjesta, s pokretnom scenskom zgradom na terasi koja vodi do jonskog hrama,
vjerojatno Dionizovog. Veći dio ostatka gornjeg grada zauzimale su palače i
skladišta. Manje se može razaznati o donjem gradu, osim Asklepijevog svetišta i

17
 bolnice, osnovanog oko 400. godine prije Krista, ali razvijenog u helenističkom i
rimskom razdoblju. Posljednji, ali ništa manje bitan, grad koji ću spomenuti je Efez.
Najizrazitiji ostaci od svih drevnih gradova su upravo oni iz Efeza. Mnogo toga što je
danas vidljivo potiče iz rimskog perioda. Uz luku, danas daleko u unutrašnjosti,
nalaze se velika kupališta, a široka ulica s kolonadama vodi do pozorišta. Ispred
pozorišta prolazi poprečna ulica s ogromnom agorom na jugu i impozantnom
Celsusovom knjižnicom. S jedne strane su bogate kuće s mozaicima i freskama, s
druge kupelji Sholasticia i Hadrijanov hram. Dalje uz ulicu je kolosalna terasa koja je
održavala Domicijanov hram i vodi do područja Državne agore, političkih,
administrativnih i vjerskih središta, te veličanstvene gimnazije. Veliki Artemidin
hram, koji se nalazio malo dalje, bio je jedno od sedam svjetskih čuda.

Slika 10. Aleksandrija

18
2.7.2. Vojni razvoj
Pobjede Filipa II i Aleksandra Velikog bile su omogućene vještim generalstvom i
majstorskim vodstvom u kombinaciji s korištenjem elitnih postrojbi koje su bile
posebno obučene i opremljene. Makedonski falanks ovisio je o dugom, teškom koplju
zvanom sarissa. Postrojbe su bile organizovane u bataljune od oko 1500 ljudi koji bi
formirali 15 redova. 11 redova na stražnjoj strani držali su svoja koplja okomito, zbog
čega su se strašno uzdizala iznad njih. Četiri prednja reda držala su koplja vodoravno
tako da su sva stršila ispred falange. Za zaštitni oklop nosili su kacige, kožne korzele i
metalne čvarke (goljenice), a svaki je nosio mali okrugli štit. Falanga je bila praktički
neosvojiva za frontalni napad, ali nije mogla lako skrenuti ili se okrenuti. Teška
konjica ashaba nosila je kraće koplje i jatagon i nosila je metalne kacige i oklope.
Napredovali su u obliku vrha koplja, ili trokuta, kako bi razbili protivničku borbenu
liniju. Na krilima falange nalazile su se prilično pokretne trupe: laka konjica, praćkari
i strijelci i ljudi koji bacaju koplja, te lako pješaštvo.

Nasljednici su regrutirali velike vojske od 60 000 ili čak 100 000 ljudi, uključujući
mnoge plaćenike. Otprilike 200. godine prije Krista trupe iz Grčke, Krete i Balkana
smanjile su se u broju i mnogo više ih je regrutirano sa sirijskih teritorija. Plaćenici
nisu inače bili obučeni za falangu, ali su joj bili dopuna. Zapošljavanje plaćenika
povećalo je broj dezerterstva i količinu pljačke; to je pak dovelo do potrebe za
strožom disciplinom na terenu. U isto vrijeme, vojske su bile relativno slobodne od
mržnje koja je mogla nastati između visoko politiziranih nacionalnih snaga.

Aleksandar je bio veliki majstor opsade. Koristio je mine, drvene galerije, katapulte i
bacače kamena, opsadne kule, ljestve i pokrivače za takve operacije kao što su
popunjavanje jarka ili dovođenje ovnova. Tim novim napravama suprotstavljene su
bolje zidine, tornjevi, jarci i vanjski radovi, tako da su se opsjedatelji općenito morali
oslanjati na izdaju, podmićivanje, lukavstvo ili na izgladnjivanje opkoljenog grada.

19
Demetrije i Filip V. bili su jedina dvojica nasljednika koji su stekli veliku reputaciju u
opsadnim radovima.

Flote helenističkog doba bile su manje po broju čamaca od onih iz klasičnog

razdoblja, ali su bojni brodovi bili veći. Flota Ptolomeja II od 336. bila je manja od
atenske u ratu sa Spartom. Međutim, quinquereme je sada bio standardni bojni brod, a
njegova je posada bila dvostruko veća od trireme. Korištena su i veća plovila, poput
16 veslača s dvije obale vesala i osam ljudi na veslu. Makedonski kralj Antigon
Gonatas imao je vodeći brod tipa 18 vesala. Općenito, makedonska je mornarica
dominirala Egejskim morem, a Egipćani ostatkom istočnog Mediterana. Bilo je,
međutim, mnogo fluktuacija, a Rhodes nikada nije bio zanemariv.

Slika 11. Vojna postrojba Falanks.

20
2.7.3. Ekonomski razvoj

Aleksandrova osvajanja imala su četiri glavna uticaja na ekonomiju. Prvi uticaj je da

su osvajanja oslobodila veliku količinu srebra i zlata iz perzijskih riznica. Neposredan
rezultat bio je nagli rast cijena, ali kako su se viškovi sredstava apsorbirali u kapital,
cijene su počele padati. Drugo, integracija zavađenih gradova-država u jedinstveno
carstvo uklonila je neke od prepreka međusobnoj trgovini. Treće, Filip je već usvojio
atički standard za zlato, a Aleksandar ga je usvojio i za srebro. Nasljednici su
općenito slijedili, iako su Ptolemeji preferirali feničanski standard. Složene potrebe
mijenjanja novca tako su se uvelike smanjile. Ova su se dva standarda držala sve do
nekog vremena u 1. stoljeću prije Krista, kada je rimski izazov prema njima
pobijedio. Konačno, i najočitije, proširenje carstva značilo je proširenje trgovačkih
putova; Kina je po prvi put postala otvorena za trgovinu, a istočna Afrika, Arabija i
Indija postale su dostupnije nego prije. Egipatska trgovina odvijala se uglavnom
morem, sa lukom Berenike na Crvenom moru, dok se Aleksandrija etablirala kao
jedno od najvećih trgovačkih središta na Mediteranu. Na samom kraju 2. stoljeća prije
Krista Indijac u Aleksandriji objasnio je Ptolomeju VII tajnu monsuna, koji je uvelike
olakšao morski prolaz u Indiju i povećao važnost Koptosa na gornjem Nilu. Egipćani
su također imali oko na kopnene puteve. To objašnjava njihovu želju da zapovijedaju
feničanskim lukama, koje nisu bile samo kraj jednog kopnenog puta, već i
proizvođači tkanih materijala i finih boja.

U ranom helenističkom dobu, grčki moreplovac, geograf i astronom Pitej iz Masalije

(danas Marseille) upustio se u jedno od najznačajnijih istraživačkih pothvata.
Izbjegavajući feničanske ispostave, provukao se kroz Gibraltarski tjesnac, plovio na
sjever uz obale Iberijskog poluotoka i Francuske, prešao u Cornwall, nastavio oko
sjevera Britanije i dalje do Helgolanda, a zatim se vratio. Feničani, međutim, nisu
dopustili nijednom drugom brodu da prođe Gibraltar i jedini opipljivi rezultat
Pitejinog putovanja bio je povećanje trgovine kopnenim putovima kroz Francusku.

Ekonomija kopnene Grčke je opala tijekom helenističkog doba, iako su standardi

nakratko porasli oko 260. godine prije Krista, a postojali su džepovi prosperiteta, kao

21
što je grad Tanagra, poznat po svojim figuricama od terakote. Opća je slika
siromaštva, nezaposlenosti, pada plaća, depopulacije i emigracije. Šume su ogoljene,
zemljište zapušteno, a male posjede progutane u velika imanja, koja su, međutim, bila
nedovoljno razvijena. Atenski rudnici srebra u Lauriumu bili su iscrpljeni, iako su se
nakratko ponovno otvorili krajem 3. stoljeća prije Krista. Prestala je potražnja za
finom oslikanom keramikom. Atensko vino bilo je loše kvalitete. Maslinovo je ulje,
međutim, i dalje vladalo tržištem, toliko da je zakon iz 125. godine n. e. Rezervisao
jednu trećinu proizvodnje za autohtonu upotrebu. Središta helenskog prosperiteta
pomaknula su se s pokretom helenizma iz Atene, Korinta, Sparte i Argosa u
Aleksandriju, Rodos, Pergam i Antiohiju.

Unutar sredozemnog bazena trgovina se uglavnom odvijala osnovnim stvarima.

Metali su rangirani najviše po važnosti: bilo je srebra iz Španije, bakra s Kipra,
željeza iz Crnog mora i kasnije Kine, te kositra iz Kornvola. Hrana je također bila
važna: žito je dolazilo iz Egipta, sjeverne Afrike, Krima, a možda i Babilonije. U
drugim područjima postojala je određena specijalizacija: Atena je bila poznata po
medu, kao i po maslinovom ulju, Bizant po ribi, Jerihon po datulama, a Damask po
suhim šljivama. Tekstil je bio istaknut: lan je stigao iz Egipta, vrsta svile iz Tira i
prava svila iz Kine, a vunena roba iz Mileta. Drvo je dolazilo iz šuma Anadolije i
sjevera, mramor za gradnju iz Parosa i Atene, granit iz Egipta, čak su neki dokovi
izgrađeni u Delosu oko 130. godine prije Krista od egipatskog granita.

Dovoljna je jedna brojka da ukaže na ogromnu ekonomsku ekspanziju tijekom

helenističkog doba. Carinski prihodi Rodosa oko 170. godine prije Krista bili su pet
puta veći od Atene 400. godine, uz gotovo identičnu stopu od 2 posto. Bilo bi teško
jasnije pokazati da je helenistički svijet djelovao u potpuno drugoj dimenziji.

22
2.7.4. Helenistička kultura

2.7.4.1. Gradnja

Glavna karakteristika helenističke hramske arhitekture bila je sklonost korintskom

stilu, koji je došao do izražaja s hramom Olimpijskog Zeusa u Ateni. Mnogi
helenistički hramovi bili su golemih proporcija. Neka od pozorišta bila su slično
glomazna.U ovom periodu su se radile modifikacije pozorišta kao na primjer u
Sirakuzi i u Megalopolisu i Efezu, gdje su pozorišta mogla primiti više od 20 000
ljudi. Došlo je do promjena predstava, pokrenutih u Ateni s pojavom Nove komedije,
koja je eliminirala refren iz značajnog dijela u drami. Rezultat je bio uvođenje visoke
pozornice, koja se mogla ukloniti radi oživljavanja antičkih predstava. Pozorišta
rimske gradnje razlikuju se po tome što je gledalište savršenog polukruga. Orkestar je
često bio proširen za gladijatorske borbe i borbe divljih životinja i u skladu s tim
opasan visokim zidom, na primjer u Stobiju, Tyndarisu i Korintu su zidovi bili viši od
tri metra u visinu. Rimska pozorišta često su građena slobodno, a ne postavljena na
padini brda. Najbolje očuvano pozorište rimskog helenističkog svijeta nalazi se u
Bostra Traiani u današnjoj Siriji. Svi stadioni po definiciji bi trebali imati stazu
određene dužine, iako, začudo, razlikuju se za više od devet metara. Stadion u Ateni
izgrađen je u obliku slova U s jednim ravnim krajem i jednim zaobljenim. Stadion u
Afrodiziji može primiti 30.000 ljudi i izvrsno je očuvan.

Slika 12. Zeusov hram u Ateni.

23
 2.7.4.2. Umjetnost

Helenistička skulptura, često jako kvalitetna, ističe se svojom raznolikošću.

„Aleksandrov pothos“, čežnja za nečim nedostižnim, bio je motiv koji je postao
izražen u umjetnosti. Lizip, Aleksandrov omiljeni kipar, izradio je kim koji je postao
temelj, Apoksiomena, lik sportiste koji stoji s jednom ispruženom rukom, a drugom
povučenom preko tijela kako bi obrisao znoj s tijela. Eutihid, Lisipov učenik, prenio
je to načelo dalje u svom prikazu „Antiohijske sreće“. Još jedna upamćena skulptura
je Laocoön, prikaz tjeskobe, prikazuje lik svećenika Laocoöna i njegova dva sina u
stisku dviju zmija. To je skulptura, u nepokretnom kamenu koja pršti od dinamike i
energije.

Pergam je bio jedno od velikih središta kiparstva. Tamo je Atal I. Obilježio svoju
pobjedu nad Galima s ogromnom monumentalnom grupom na kružnoj bazi. Zeusov
oltar u Pergamu nosio je friz dužine 111 metara koji prikazuje bitku bogova i divova;
mišićave nadljudske figure prikazane su u dinamičnom, agoniziranom sukobu.

Aspekt helenističke potrage za raznolikošću bila je upotreba žanrovskog subjekta, kao

što je dječak s guskom, pijana stara vještica, dječak koji vadi trn iz noge i tako dalje.
Atraktivne figurice od terakote iz Tanagre i Myrine nude fini izbor scena iz običnog
života, poput užasne debele medicinske sestre s bulbusastim nosom koja drži bebu u
krilu, dječaka koji nosi šubaru, dvije žene koje ogovaraju ili akrobata u svakakvim
pokretima. Potraga za raznolikošću, također je imala oblik povratka klasičnom stilu.
Primjeri su Miloska Venera, čije lice podsjeća na maniru kipara Praxitelesa iz 4.
stoljeća, i torzo Belvedere, napravljen po uzoru na skulpturu iz 4. stoljeća, ali sa
dozom ljudske „savršenosti“ koji ga označava kao helenističku.

24
Vladari su bili fino prikazani ne samo u kipovima nego i na novčićima. Neki od
najboljih od njih dolaze iz rubnih kraljevstava Baktrije i Indije. Portreti ne laskaju
uvijek; monarsi izgledaju mršavi. Puniji kipovi bili su jako rijetki. Portreti nisu bili
ograničeni na vladare. Kip Demostena u Kopenhagenu, kopiran je s Polyeuctovog
originala iz 3. stoljeća, isklesanog dosta nakon govornikove smrti. Često su
prikazivani i filozofi.

Slika 13. Umirući Gal.

25
 2.7.4.3. Književnost

U književnosti, baš kao i u umjetnosti, nalazi se kombinacija novosti i uobičajenih

tipova i tema. U Novoj komediji u Ateni, čiji je Menandar (oko 342. – oko 292. pr.
Kr.) bio vodeći eksponent, tema više nije fantazija nego stvarni život. Predstave nisu
bučne, kao Aristofanove, ali su ispunjene tihim dobrim humorom. Osim Menandra, tu
je bio i Heroda (3. st. pr. Kr.), koji je u svom Mimiambiju (Mimes) skicirao epizode
iz života. Filozof Teofrast (oko 372. – oko 287. pr. Kr.) proizveo je manje remek-
djelo, Likovi, u kojem je prikazao oko 30 skica upitnih tipova karaktera kao što su
Glupi čovjek, koji se ne može sjetiti gdje živi, i Netaktični čovjek, koji drži mizogini
govor na vjenčanju.

Neki su se pisci dublje zanimali za psihologiju. Pjesnik Apolonije s Rodosa (r. c. 296.
pr. Kr.) napisao je ep o Argonautima, u kojem je pomno promatrao psihologiju
Medeje pri njezinom prvom iskustvu ljubavi; njegova osjetljiva i romantična izvedba
utjecala je na rimskog pjesnika Vergilija u njegovom prikazu nesretne ljubavi između
Didone i Eneje. Teokrit (oko 300. – oko 260. pr. Kr.), koji je došao sa Sicilije, ali je
uglavnom živio na Kosu i Aleksandriji je ispitivao ljubavno-mržnji odnos djevojke
prema nevjernom ljubavniku. Teokritov svijet je svijet pastoralnog umijeća koji nema
mnogo veze sa stvarnim teškoćama seoskog života, ali detalji su izvrsno uočeni.

Aleksandrija je bila poznata po učenosti. Pjesnik Kalimah (oko 305. – oko 240. pr.
Kr.), koji je bio pridružen poznatoj gradskoj knjižnici, pisao je poeziju uglađenog
zanata i aluzivne učenosti. Njegovo veliko djelo Aetia ("Uzroci") rijedak je zbornik,
duga pjesma sastavljena od kratkih dijelova. Kalimah, neizmjerno utjecajan, ima
kvalitetu.

26
Najveći doprinosi proznoj književnosti spadaju u rimsko razdoblje, iako je roman
nastao ranije u Aleksandriji. Genijalne i uzbudljive radnje kombiniraju se sa
stereotipnim likovima. „Longusov Daphnis“ i „Chloe“ možda je najbolje od takvih
djela proze. Drugi važan razvoj bio je retorika pokreta poznatog kao Drugi sofistički,
koji uglavnom pripada 2. stoljeću nove ere. Njegov najbolji praktičar bio je Dio
Krizostom (oko 40. – oko 110. n.e.). Herodes Atticus (oko 101. – 177. n. e.) i cvjetni
Marko Antonije Polemon (oko 88. – 144. n. e.) imali su veliki utjecaj. Ali veći od bilo
kojeg od njih je Sirijac Lucijan (oko 120. – poslije 180. n.e.), satiričar i briljantan
zabavljač, koji nije štedio ni bogove ni ljude.

Slika 14. Sirijski Lucijan

27
 2.7.4.4. Nauka i medicina

Tri velika područja helenističke nauke bila su medicina, astronomija i matematika.

Aleksandrija je privukla Herofila (t. 3. st. pr. Kr.) iz Kalcedona, koji je odbijao stajati
u strahu od prihvaćenih medicinskih dogmi i bio istaknut u anatomiji, te poznatog
fiziologa Erasistrata (t. 3. st. pr. Kr.) iz Ceosa, koji je shvatio da srce je motor za
krvni sistem i zaključio je postojanje kapilara. Philinus (fl. 3. st. pr. Kr.) iz Cosa je
osnovao empirijsku školu, vjerujući kliničkom promatranju, a ne teoriji. U 1. stoljeću
prije Krista Asklepijad iz Bitinije, koji je radio u Rimu i bio je veliki vjernik u
higijenu, smatra se osnivačem suparničke metodističke škole, utemeljene na
epikurejskom atomizmu. U 2. stoljeću pojavio se Galena iz Pergama (oko 129.–
199./216. n. e.), čiji je autoritet kasnije bio odmah nakon Aristotelovog.

U astronomiji je prvi veliki napredak zaslužan Aristarh sa Samosa u ranom 3. stoljeću

prije Krista. Bio je pionir teorije da je Sunce u središtu svemira. Njegovo najveće
postignuće leži u njegovoj metodi za određivanje veličina i udaljenosti Sunca i
Mjeseca, iako je njegova tehnika promatranja bila neadekvatna za tačne rezultate.
Kasnije Eratosten iz Cirene, tipični polimatičar, izračunao je površinu Zemlje
izvrsnom metodom za to doba. U matematici su ključne figure Euklid (oko 300. pr. n.
e.) i Arhimed (oko 287. – 212. pr. n. e.). Euklid, čiji su Elementi služili kao osnovni
udžbenik geometrije 2000ih godina, bio je i sistematizator i originalni matematičar.
Arhimed se radije posvetio na određene probleme, radeći na području geometrije,
fizike i mehanike, te je formulisao nauku hidrostatike. Još jedan značajan
matematičar bio je Heron iz Aleksandrije (pr. 1. st. n. e.), koji je zapravo osmislio
jednostavan parni stroj, ali ga je tretirao kao puku igračku.

28
 2.7.4.5. Filozofija

Filozofi tog razdoblja slijedili su autarkeiju (samodostatnost) ili nevezanost.

Najekstremniji stav zauzeli su cinici, čiji je arhetip bio Diogen iz Sinope (oko 400. –
325. pr. Kr.). Iza njegovog odbijanja tradicionalnih odanosti krila se duboka briga za
moralne vrijednosti. On je smatrao da ljudima nije važan društveni status ili
nacionalnost, već individualna dobrobit, postignuta oslanjanjem na prirodna davanja.
Slijedili su ga Krates (oko 365.–285. pr. Kr.) i Hiparhija. Odatle je započeo Zenon iz
Cicija (335.–263. pr. Kr.), utemeljitelj stoika. Stoicima ništa nije dobro osim vrline,
ništa loše osim poroka; sve ostalo je ravnodušno. Stoici su bili panteisti. Vjerovali su
da je sve u Božjim rukama. Zenona je naslijedio religiozni genij po imenu Cleanthes
(331.–232. pr. Kr.), a njega veliki sistematizator Krisip (oko 280.–207. pr. Kr.).
Epikur (341.–270. pr. Kr.), atenski Zenonov suvremenik, u mislima je stajao
odvojeno od stoika. Nasuprot njihovom moralizmu, učio je da je cilj života užitak,
položaj zbog kojeg je bio mnogo klevetan. Zapravo, zagovarao je jednostavan život
kao najugodniji i rekao da je nemoguće živjeti ugodno bez da bude mudar, pravedan i
pošten.3

Slika 15. Zenon

3
https://www.britannica.com/event/Hellenistic-Age/Hellenistic-civilization

29
 3. ZAKLJUČAK

Svrha ovog rada je bila upoznavanje i obrađivanje same teme kao i sumiranje iste. Kao što sam
naveo u uvodu, htio sam da ovim radom uklopim jako puno informacija vezanih za temu u jednu
cjelinu koja će biti zanimljiva čitateljima. Ovim radom sam vas upoznao sa Aleksandrom
Makedonskim i njegovim osvajanjima, koji je iz očiglednih i validnih razloga i dobio nadimak
„Veliki“. Osim toga sam pisao o napretku u umjetnosti, filozofiji, nauci i arhitekturi za vrijeme
bitnog historijskog perioda, perioda takozvane helenističke kulture. Iz ovog rada možemo
zaključiti da su pretpostavke koje sam donio u samom uvodu djelimično tačne i da je uistinu
Aleksandar jedan od najvećih vladara historije i da je helenistički period jako značajan bio za
dalji napredak kulture i nauke. Ovo spajanje različitih kultura je doprinjelo raznolikosti,
kreativnosti i novim spoznajama koje su doprinjele u svim poljima nauke. Veliki napredak se
desio u poljima medicine, astronomije, filozofije, arhitekture i umjetnosti, a sve to je počelo
genijalnim i proračunatim osvajanjima Aleksandra Velikog. Neka otkrića u ovom periodu važe
kao bitnija otkrića u historiji do današnjeg dana što samo pokazuje koliki uticaj je imao ovaj
period za dalje razvijanje. Također, ovim je došlo do zbližavanja kultura i naroda širom
tadašnjeg svijeta i miksanjem različitih kultura, a ponajviše perzijske i grčke. O ovoj temisu
pričali mnogi historičari i svi su dolazilido koliko toliko istog zaključka. Taj zaključak je da su
Aleksandar Makedonski i helenistička kultura bili revolucionarni za čitavo čovječanstvo i da su
definitivno napravili putanju, ovakva kakva jeste, koja je u konačnici vodila ka današnjici.

30
 4. LITERATURA
ALDERS, G.J.D. Political Thought in Hellenistic Times (Amsterdam, 1975);
ADCOCK, F.E. The Greek and Macedonian Art of War (Berkeley, 1957);
AUSTIN, M.M. The Hellenistic World from Alexander to the Roman Conquest
(Cambridge, 1981); Alexander and the Macedonian Invasion of Asia: aspects of the
historiography of war and empire in antiquity (London, 1993.);
BOSWORTH, A.B. The Death of Alexander the Great: Rumour and Propaganda (1971.);
GRIFFITH, G.T. (ed.) Alexander the Great: the Main Problems (Cambridge, 1966);
PEARSON, L. The Lost Histories of Alexander the Great (New York, 1960);
SAMUEL, A.E. From Athens to Alexandria: Hellenism and Social Goals in Ptolemaic
Egypt (Louvain, 1983);
THOMAS, C.G. Alexander the Great in his World (Blackwell, 2007);
WEBSTER, T.B.L Hellenistic Poetry and Art (New York, 1965);
Mr. Giotto, Alexander the Great and the Hellenistic Age,
https://www.penfield.edu/webpages/jgiotto/onlinetextbook.cfm?subpage=1653418
Joshua J. Mark, The Hellenistic World: The World of Alexander the Great,
https://www.worldhistory.org/article/94/the-hellenistic-world-the-world-of-alexander-
the-g/
Joshua J. Mark, Alexander the Great,
https://www.worldhistory.org/Alexander_the_Great/
John Ferguson, Hellenistic Age, https://www.britannica.com/event/Hellenistic-Age
Seminarski, Aleksandar Veliki i Helenističko doba,
http://www.prva.hr/images/pdf/LEKCIJA%2014%20-%20ALEKSANDAR%20VELIKI
%20I%20HELENISTICKO%20DOBA.pdf
Slike:
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=67153
https://sh.wikipedia.org/wiki/Zeusov_hram
https://www.britannica.com/event/Hellenistic-Age/The-arts
https://www.penfield.edu/webpages/jgiotto/onlinetextbook.cfm?subpage=1653418
https://www.worldhistory.org/article/94/the-hellenistic-world-the-world-of-alexander-
the-g/

31