SREDNJA ŠKOLA „TIN UJEVIĆ“

GLAMOČ

ATENA I SPARTA
Završni rad iz predmeta Povijest

Učenica: Mentor:

Lejla Ćirić Ivica Jozić, prof.

Glamoč, veljača 2022.

Sadržaj

UVOD.........................................................................................................................................3

1. ATENA................................................................................................................................4

1.1 Etimologija...................................................................................................................5

1.2 Starogrčka Atena..........................................................................................................5

1.3 Građevine starogrčke Atene.........................................................................................7

1.4 Kultura..........................................................................................................................9

2. SPARTA............................................................................................................................10

2.1. Mitologija Antičke Sparte..........................................................................................12

2.2. Starogrčka Sparta.......................................................................................................12

2.3. Državno uređenje Sparte............................................................................................15

2.4. Spartanska kultura......................................................................................................16

2.5. Spartanski odgoj.........................................................................................................17

3. PELOPONESKI RAT.......................................................................................................19

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................20

LITERATURA.........................................................................................................................21
UVOD

Svoju državu Grci su zvali polis. Riječ polis obično prevodimo izrazima općina,

gradska država ili naprosto država. Aristotel, u Politici, definira polis kao " zajedništvo
rodova i mjesta s ciljem savršenog i samostalnog života". Prema njegovom mišljenju " polis
je nastao radi održavanja života, ali traje radi dobrog života ". Polis, grad-država se ne može
objasniti nijednom preciznom definicijom, najgrublje rečeno to je bila zajednica građana
(odraslih muškaraca), građana bez političkih prava ( žene i djeca ) i negrađana ( stanovnici
stranog porijekla i robovi ); određeno tijelo, naseljeno u određenoj oblasti, koje živi u skladu s
određenim ili odredljivim uređenjem. Ta oblast mogla je biti skoro pusta ili prekrivena
seoskim gazdinstvima, selima ili čak gradovima, ali je morala postojati jedna središnja točka,
vjerska, politička, upravna, oko koje je obično nastajao grad, tj. sam polis. On je obično bio
utvrđen a uvijek je imao tržnicu-AGORA, zborno mjesto (često upravo na agori) i sjedište
sudstva i vlasti, izvršne i zakonodavne. Stara Helada podsjeća na veliku laboratoriju u kojoj
su isprobane skoro sve forme državne vlasti i sve vrste političkog sistema, bilo u razvijenim
oblicima ili u začecima, do kojih je čovječanstvo dospjelo od početka civilizacije sve do našeg
doba. Grci su iskusili i prednosti i nedostatke svih tih brojnih uređenja. Tragali su za idealnim
sistemom koji bi bio uzor svim državama i svim narodima, ali ga nisu pronašli. Utvrdili su da
takav sistem ne postoji, iako su ga njegovi filozofi teoretski zamislili. U ovim gradovima-
državama politička vlast postepeno prelazi iz ruku rodovskog kralja u nadležnost građanstva.
Najprije je preuzima izvjestan broj vodećih porodica tijesno povezanih sa kraljem i njegovim
dužnostima, zatim svi zemljoposjednici i konačno građanstvo uopće. Prva od tih etapa naziva
se aristokracijom a posljednja demokracijom. Cjelokupno građanstvo određuje pravila o
vladanju svakog građanina kao pojedinca i zajednice kao cjeline. U Grčkoj zakone stvaraju
ljudi. Ukoliko neki zakon vrijeđa savjest većine, on se može i mora zamjeniti,ali dok je na
snazi svi su dužni da mu se povinuju. U privatnom životu je sačuvana stara plemenska
podjela: svaki građanin je pripadnik bratstva- phratria, obitelji (ili roda) i plemena -phyle, dok
je pleme velika podvrsta skupine plemena. Osim ove postoji i geografska podjela na općine
(deme), čije središte može biti neka varošica ili selo. U okviru skupine plemena često
nailazimo na više polisa koji međusobno obrazuju savez. Nama poznati grčki polisi su 
Atena, Sparta, Argos, Olimpija, Mesenija, Sikion, Korint, Beotija, Megara, Milet, Samos,..
 1. ATENA

Atena ili Atena je glavni i najveći grad u Grčkoj. Atena dominira u regiji Atici i jedan

je od najstarijih gradova svijeta, čija zapisana povijest seže oko 3400 godina u prošlost, a
najranije dokazano prisustvo čovjeka u ovom području bilo je od 11. do 7. milenija p.n.e.
Klasična Atena bio je moćni grad-država, odnosno polis koji se razvio na osnovu razvoja
pomorstva i obližnje luke Pirej. Ona je bila centar umjetnosti, nauke i filozofije,
dom Platonove Akademije i Aristotelovog liceja,  a općenito je smatraju "kolijevkom"
Zapadne civilizacije i rodno mjesto demokracije,  uglavnom zbog utjecaja njenih kulturnih i
političkih dostignuća tijekom 5. i 4. stoljeća p.n.e na ostatak tada poznatog Europskog
kontinenta.  Danas je to kosmopolitiska metropola, a moderna Atena je centar ekonomskog,
financijskog, industrijskog, političkog i kulturnog života Grčke. U jednoj studiji koju je
objavio UBS 2012. Atena je svrstana na 39. mjesto najbogatijih svjetskih gradova po BDP-u
računato po kupovnoj moći  ali i 77. najskuplji grad na svijetu.. Ime je dobila po grčkoj božici
mudrosti, Ateni.

Nasljeđe klasične ere i danas je još vidljivo širom grada u vidu antičkih spomenika i
umjetničkih djela, među kojima je najpoznatiji Partenon, kojeg mnogi smatraju ključnim
obilježjem rane zapadne civilizacije.

SLIKA 1. Zemljovid antičke Grčke

1.1 Etimologija

U starogrčkom jeziku, ime grada Atene bilo je Athenai, Atenai što je množina.

Međutim, u ranijem grčkom jeziku, kao što je Homerov grčki, ime je bilo u jednini, u obliku
Athene  a tada je pisano u množini kao što je to bio slučaj sa Tebom i Mikenom. Korijen riječi
vjerovatno nije grčkog niti indoevropskog porijekla, te se smatra da je mogući ostatak pred-
grčkog supstrata Atike. Tijekom srednjevjekovnog perioda, ime grada se ponovno počelo
pisati u obliku jednine. Ranije, postojale su i druge etimologije koje su predlagali naučnici
19. stoljeća. Christian Lobeck je smatrao da je korijen imena sadržan u grčkoj riječi atos ili
antos u značenju cvijet, kojim bi se Atena mogla opisati kao cvjetajući grad.

Etiološki mit koji objašnjava kako je Atena dobila svoje ime bio je dobro poznat među
antičkih Atinjanima pa je čak postao i tema za skulpturu na zapadnom pedimentu (frontonu)
Partenona. Božica Atena i božanstvo Posejdon su po legendama imali mnogo sporova i bitaka
među sobom, a jedna od njih bila utrka ko će biti zaštitnik grada. U pokušaju da prisili
građane, Posejdon je načinio izvor slane vode udarcem svog trozupca o zemlju, koji
simbolizira moć mora. Međutim, Atena je napravila drvo masline simbolizirajući mir i
blagostanje, a Atinjani su uz svog vođu Kekropsa I., odabrali maslinu te ime grada dali po
Atini. Njegovi stanovnici ponekad grad nazivaju i prijestolnica.

1.2 Starogrčka Atena

Prvi organizirani život u Ateni potiče iz neolita, negde oko 4000 - 3000. godine p. n.
e., kada su se prvi stanovnici nastanili na Akropolu i u dolini rijeke Ilis (danas Olimpijon). Taj
proces se nastavio u bronzano doba (od 3000—1100. p. n. e.), kada su prehelenska naselja
okupirala prva grčka plemena. Zanimanja tih prvih plemena su uglavnom
bila zemljoradnja i stočarstvo, da bi vremenom počeli da trguju i uspostavljaju kontakte sa
drugim djelovima Grčke i Egejskog mora.

Za vrijeme mikenske civilizacije (1550 - 1050) ekonomija je znatno napredovala, a uz

nju i arhitektura i umjetnost. Mikenska plemena su okupirala Akropol i okolinu oko 16.
stoljeća prije nove ere. Nešto prije 13. stoljeća prije nove ere, na vrhu Akropola, podigli su
palaču svome monarhu, a nešto kasnije, polovinom istog stoljeća, prve zidine za svoj grad. O
mikenskoj Atini postoji serija mitova koji su povezani sa djelima lokalnih prinčeva. U 12.
Stoljeću, većina mikenskih centara su napuštani, posle čega su usljedile migracije
stanovništva na grčkom tlu. Plemena Tesalije i Dorije su krenula prema jugu, ali nisu nikada
okupirali Atiku. S njima su se takođe izmješalala plemena Jonaca, koja su kasnije, u 8.
Stoljeću p. n. e., kao i ostala grčka plemena, krenuli prema istoku stvarajući kolonije na
obalama Male Azije. U 8. Stoljeću p. n. e., različita plemena Atike su se sjedinila i pretvorila
Atinu u svoj centar, stvarajući tako prvi grad-državu. Za vrijeme tog perioda (geometrijski
period od 1050-700. godine p. n. e.), grčka civilizacija je znatno napredovala. U to vrijeme,
religija se po prvi put organizirala oko dvanaest bogova olimpijskog panteona, stvorio se novi
alfabet, koji je korjen svih europskih alfabeta. Poezija je stekla svoje prvo jezgro u
Homerovim epovima i počele su inovacije u keramici. Geometrijska dekoracija keramike za
svakodnevnu upotrebu, daje ime ovom periodu. U 7. Stoljeću p. n. e. umjetnici su primali
uticaje sa istoka, ali su kasnije njihova djela stekla poseban, grčki karakter. U 6. Stoljeću p. n.
e., sagrađeni su prvi mermerni hramovi u dorskom i jonskom stilu, statue Koros i Kores
(mermerne statue koje predstavljaju mladića ili djevojku) i keramičko posuđe i ćupovi sa
crnim figurama.

Starogrčka Atena je bila jonski polis koji se nalazio na poluostoku Atici. U njoj su
Živjeli aristokrate, demos (narod) i robovi. U najstarije vrijeme Atinom su vladali bazileusi
(kraljevi). Ostale aristokrate nisu bili zadovoljni tim državnim uređenjem. Svake godine je
birano 9 aristokrata koji su se nazivali arhonti. Oni su djelili vlast sa areopagom, većem koje
je zasjedalo na brdu posvećenom bogu rata Aresu. Međutim, ljudi iz demosa nisu bili
zadovoljni. Između njih i aristokrata se javila ogorčena borba. Na kraju su pravo da učestvuju
u vlasti dobili i bogate zanatlije i trgovci iz demosa. Najvišu vlast imala je Narodna skupština
koja je donosila sve odluke vezane za upravljanje državom. Atena je bila demokratsko-
robovlasnička država. Svaki grčki grad ili polis je bio potpuno nezavisno središte političkog,
kulturnog, kao i trgovačkog života, a Atena je bila jedan od najvećih i najjačih polisa. Svaki
polis je imao i jedan trg, mjesto okupljanja - agoru - koji je, prije svega služio za trgovinu i
razne skupove, a bio je administrativni i društveni centar. U agori se odvijao svakodnevni
život polisa. Atena je bila, kao i većina polisa, okružena zidinama, a imala je i mjesto
posljednje odbrane - Akropolu, na kojoj su bili smješteni hramovi vrhovnih božanstava grka.

Do 6. stoljeća p.n.e. bili su rašireni socijalni nemiri koji su doveli

do Solonovih reformi. To je utrlo put za kasnije uvođenje demokracije od strane Klistena 508.
p.n.e. Atena u to vrijeme je postala značajna pomorska sila sa velikom flotom, a pomogla je
pri pobuni jonskih gradova protiv perzijske vlasti. Tijekom grčko-perzijskih ratova, Atena,
zajedno sa Spartom, bila je na čelu koalicije grčkih država koja će na kraju istjerati Perzijance
iz današnje Grčke, pobijedivši je u poznatoj bici na Maratonu 490 p.n.e te kod Salamine 480
p.n.e. Međutim to nije spriječilo Perzijance da dva puta opustoše Atinu tijekom jedne godine,
nakon herojskog otpora kod Termopila na čelu sa Spartom pod vodstvom kralja Leonida I,  a
poslije pada Beotije i Atike u ruke Perzijanaca.

Desetljeća koje su uslijedila postala su poznata kao Zlato doba Atenske demokracije,

vrijeme tijekom kojeg je Atena postala vodeći grad-država Antičke Grčke a njena kulturna
dostignuća postavila su temelje Zapadne civilizacije. Dramaturzi Eshil, Sofoklo i Euripid su
stvarali u Atini u to doba, kao i historičari Herodot i Tukidid. Pored njih, svoje mjesto u
povijesti dobili su i doktor Hipokrat te filozof Sokrat, koji su također djelovali u Atini.
Vođena od strane Perikla, koji je promovirao umjetnost i poticao demokraciju, Atena je
krenula u ambiciozne programe izgradnje kojima je, između ostalog, započela izgradnju
Akropolisa (uključujući i Partenon), kao i vladarskih građevina nakon osnivanja Dijelskog
saveza. Prvobitno zamišljen kao savez grčkih gradova-država koji je trebao nastaviti borbu
protiv Perzijanaca, ovaj savez je kasnije pretvoren u  oruđe za postizanje atinskih
imperijalističkih interesa. Nastale napetosti kulminirale su u Peloponeskom ratu.

Sredinom 4. stoljeća p.n.e sjeverogrčko kraljevstvo Makedonija postala je dominantna

u grčkoj politici. Godine 338 p.n.e. vojska Filipa II Makedonskog porazila je savez nekih
grčkih gradova-država uključujući Atinu i Tebu u bitci kod Heroneje, što je dovelo do kraja
nezavisnosti Atene. Kasnije, pod vlašću Rima, Atena je stekla status slobodnog grada zbog
svojih cijenjenih škola. Rimski car  Hadrijan u 2. Stoljeću sagradio je biblioteku,
gimnaziju, akvadukt koji se i danas koristi, most, nekoliko hramova i svetišta, a financirao je i
završetak Hrama olimpijskog Zeusa.

1.3 Građevine starogrčke Atene

 Akropola

Atenska akropola je svoj konačan oblik dobio u 5. stoljeću prije nove ere u vrijeme jednog od
najvećih i najznačajnijih državnika, Perikla. U doba njegove vladavine Atena je
postala demokratska republika. Periklo je nametnuo bogatašima visoke poreze, a novac se
koristio za uređenje Atene, a posebno akropola. U tom periodu su izgrađeni brojni hramovi,
kao i veličanstvena umjetnička djela, pa se razdoblje vladavine Perikla naziva zlatnim
dobom Atene, jer su tada podignuti hramovi: Partenon, Erehtejon, hram božice Nike,
Propileji – Svečani ulaz

 Partenon

Partenon se nalazio na visoravni visokoj oko 70m i predstavlja okosnicu arhitektonskog

riješenja Akropola. Partenon je tako urbanistički riješen da se vidi sa velike udaljenosti, ali,
kako se približavate Akropolu i počinje penjanje, on postepeno nestaje da bi se vidio tek kada
se dođe do njega. Kada se stupi na plato ispred njega, on se mora obići da bi se ušlo u sam
hram, jer je ulaz sa druge strane prilaza. Partenon je uzdužna građevina u čijem se predvorju
nalazi reljef koji prikazuje panatenejske svečanosti. Reljef (440. i 437. p. n. e.) je
dijelo Fidije i njegovih učenika.

 Erehtejon

Hram, koji je sagrađen oko 421. p. n. e., zbog nagiba terena, podjeljen je na nekoliko nivoa
koji su povezani stepeništem. Visinska razlika između svetilišta Atini i drugih dijelova hrama
je oko 3m. Hram, kao većina drugih hramova, nije, u osnovi pravilnog oblika, i u njemu se
nalazilo svetilište Atene, Posejdona i prvog atinskog kralja Erehteja.

 Propileje

Propileje - svečani ulaz, su činile široke stepenice između dva zida. U samom podnožju
stepeništa stajalo je, povezano na gornjoj strani gredama, šest dorskih stubova, a na vrhu,
stepenište se završavalo visokim zidom u kojem je bio prolaz širine središnjeg dijela
stepeništa.
 SLIKA 2. Akropola danas
1.4 Kultura

U doba Geometrijskog razdoblja (1050. - 700. pne.) grčka kultura, koja je cvala u široj

okolici Atene, je dobila prepoznatljive karakteristike: religija se ujedinila oko dvanaest
bogova koji su smješteni na Olimpu, nastalo je grčko pismo, temelj svih ostalih
europskih alfabeta, udareni su temelji pjesništva s Homerovim epovima, likovna umjetnost se
razvija od geometrijskih ukrasa na vazama do slika s temama iz mitologije.

U 7. stoljeću pne. Grci su bili pod direktnim utjecajima s Istoka, ali su uskoro njihova
djela poprimila autohtone grčke odlike. U stoljećima koja su uslijedila bila su zlatno doba
mramornih dorskih i jonskih hramova, skulptura božanstava (kourosi i kore) i crnih figura na
vazama. U to vrijeme razvila se epska, korska i lirska poezija (Sapfo, Stezikorus,Hesiod), ali i
vrijeme Jonske filozofije (Tales, Heraklit, Pitagora), kao i uspostave panhelenskih svečanosti,
te stvaranje nacionalne svijesti i grčkog jedinstva. U klasičnom (zlatnom) dobu Atene (460.-
323. pne.) danak od atenskih saveznika i svi državni prihodi iskorišteni su za izgradnju
umjetničkih remek-djela od kojih su najvažnija djela na Akropoli kao što je Partenon,
simbolični spomenik atenskoj demokraciji.  Kiparstvo (Fidija, Praksitel, Miron) je
uznapredovalo od tzv. strogog stila do skulptura koje su veličale ljepotu ljudskog tijela koje se
smatralo fizičkim utjelovljenjem ljudske duše, a ljepota se krila
u harmoničnoj ravnoteži proporcija. Sličan napredak je doživjelo i slikarstvo na vazama s
pojavom crvenih likova na crnoj pozadini koje je isticalo vještinu umjetnika. Periklo je
također poticao i književnost i kazalište, osobito besplatnim kazališnim kartama za građane
Atene. U Ateni 5. st. pne. javilo se nekoliko dramatičara ( Eshil, Sofoklo, Euripid i Aristofan),
filozofa ( Sokrat), znanstvenika ( Demokrit) koji su zadužili cjelokupnu svjetsku umjetnost i
znanost.
 SLIKA 3 Periklo i Aristotel

2. SPARTA

Sparta je grad-država u antičkoj Grčkoj, koja se nalazila na jugoistočnom

dijelu Peloponeza, u dolini rijeke Eurote.  Antička Sparta je ostala poznata u povijesti po
svojoj vojnoj snazi, građanskoj disciplini, militarističkom društvu i velikom broju robova.
Pored toga, Sparta je ostavila traga i u grčkoj mitologiji u mitu o Heleni Trojanskoj. Sparta se
dugo vremena smatrala najsnažnijom vojnom silom u antičkoj Grčkoj zahvaljujući agogi,
sistemu zakona koji je stvarao od njenih građana vojnike vrhunskog kvaliteta. Iako je
teritorija antičke Sparte bila naseljena tijekom mikenske dominacije Grčkom, njena povijest
počinje poslje dorske seobe na Peloponez tijekom mračnog stoljeća i završava se
nakon rimskog osvajanja Sparte. Antička Sparta je počela da izrasta u snažnu vojnu silu
tijekom 7. stoljeća pne. 

Zahvaljujući svom vojnom prestižu, Sparta je bila priznata kao vođa udruženih grčkih
snaga u grčko-perzijskim ratovima početkom 5. stoljeća pne. Između 431. pne. i 404. pne. bila
je glavni neprijatelj Atene u Peloponeskom ratu, koji je na kraju dobila, iako uz velike žrtve,
nakon čega je postala vodeća država u helenskom svijetu. Poslje poraza koji je doživjela
od Tebe 371. pne., Sparta je počela da pada u duboku krizu, koja je bila uglavnom
demografske i ekonomske prirode. Tijekom druge polovine 4. stoljeća pne. i prve polovine 3.
stoljeća pne. Sparta je zadržala političku nezavisnost, ali je izgubila svoje važno mjesto na
grčkoj političkoj sceni. U dugoj polovini 3. stoljeća, Sparta ponovo, ali nakratko, postaje
važan politički faktor u antičkoj Grčkoj. Nakon toga, Sparta je stavljena potpuno pod kontrolu
Rima i Ahajskog saveza 195. godine pne.  kada je i konačno izgubila svoju političku
nezavisnost. Tijekom rimske vladavine Grčkom Sparta je zadržala određeni stupanj
nominalne autonomije.
 Zahvaljujući sistemu zakona koji su bili ustanovljeni pod imenom Velika retra, Sparti
je omogućeno da izraste u moćnu vojnu silu. Osim svog striktnog vojnog uređenja, Sparta je
također poznata i po specifičnoj društvenoj podjeli na Spartijate, perijeke i helote. U Sparti je
takođe postojao specifičan način vladavine, koji nije mogao biti potpuno definiran, već je bio
mješavina više poznatih oblika vladavine. Još jedna specifičnost Sparte ogleda se i u tome što
su u njoj žene uživale mnogo veća prava nego u ostatku helenskog svijeta i uživale su prilično
velik ugled u spartanskom društvu.

Prema povijesničaru Tukididu, spartanska država je u 5. Stoljeću pne. obuhvaćala oko

dvije petine ukupne površine Peloponeza, blizu 8400 km². Imala je otprilike tri puta veću
površinu od atinske države. Teritorijalno se dijelila na dve glavne oblasti:

Lakoniju, koja se nalazila na jugoistoku Peloponeza i Meseniju, zapadno od Lakonije.

Lakonija je bila sa juga, jugozapada i istoka okružena morem, na zapadu se nalazio planinski
lanac Tajget (2407 m), a na istoku Parnon (1935 m). Dok se lanac Tajget završava na jugu na
rtu Tenaronu, lanac Parnon se završava na rtu Maleji. Spartanske granice prema severu su se
vremenom mijenjale. Od osvajanja kinurijske ravnice, granice Sparte na sjeveru prostirale su
se linijom od antičke Tireje na obali Egejskog mora, do južnog dijela Partenijske planine
zaokružujući dolinu rijeke Eurote. Ti prirodni bedemi činili su antičku Spartu nepristupačnom
napadačima. Karakteristično je da Sparta tijekom većeg dijela svoje povijesti nije imala
bedeme, upravo iz tih razloga što joj je topografija omogućavala posebnu bezbjednost.

Mesenija, koja je osvojena tijekom Mesenijskih ratova, na sjeveru je imala kao

prirodnu granicu rijeku Nedas i Arkadske planine, na istoku planinski lanac Tajget, na jugu
Mesenski zaliv, a na zapadu Jonsko more. U središtu Mesenije nalazila se istoimena veoma
plodna dolina, kroz koju prolazi rijeka Pamida. Lakonska država na početku se sastojala od
četiri sela: Kinosura, Limni, Mesoji i Pitani.
 SLIKA 4 Sparta

2.1. Mitologija Antičke Sparte

Starogrčki putopisac Pausanija daje bogate informacije o grčkoj mitologiji i imenima

vezanim za Spartu. Prema spartanskoj tradiciji, prvi kralj Sparte (koja se tada nije zvala tako)
bio je Leleg. Po njegovom imenu stanovnici tog područja nazvani su Lelezi.  Leleg je dobio
dva sina, Mileta i Polikaona. Drugi sin, Polikaon, oženio se kćerkom argivskog kralja Trijopa,
lijepom Mesenom. Kada je ona shvatila da njen muž, kao drugi po redu, nije mogao nasljediti
očev prijestol, savjetovala ga je da napuste tu zemlju. Kada su prošli planine prema zapadu,
naišli su na veoma plodnu ravnicu. Tamo su izgradili grad Mesenu. Polikaon je postao kralj
tog mjesta i nazvao ga prema svojoj supruzi. U Sparti, Milet je nasljedio Lelega, a Mileta je
nasljedio Eurota. Eurota je bio mudar kralj koji je napravio jedan veliki podvig. U dolini
Sparte rijeka je stalno plavila i stvarala jezero. Eurota je napravio kanal i na taj način spriječio
stvaranje jezera. Rijeka je uzela ime mitološkog kralja, Eurota.  Eurota nije imao muške
potomke, ali je imao kćerku koja se zvala Sparta. Za svog nasljednika odredio je njenog
zaručnika, Lakedemona, koji je dao svoje ime državi, a glavni je grad nazvao po svojoj
supruzi, Sparta. Dao je također ime i velikoj planini koja je djelila državu od Mesene, prema
majci, nimfi Tajgeti.  Njegov sin, Amikle, prema mitu osnovao je grad u blizini Sparte, kome
je dao svoje ime, Amikle. Potomci ovih mitoloških likova pojavlju se u mitovima trojanskog
ciklusa: Helena Trojanska, Klitemnestra, Dioskuri i Penelopa.
 2.2. Starogrčka Sparta

Povijest antičke Sparte neposredno je povezana sa dorskom invazijom Peloponeza, do

koje je došlo tijekom 12. i 11. stoljeća pne, mada arheološki podaci govore da je do dorska
seobe došlo kasnije. Ne postoje vjerodostojni podaci o ranoj povijesti Sparte. Poznato je da je
grčko pleme Dorana došlo sa prostora Doride u centralnoj Grčkoj i nastanilo se u dolini rijeke
Eurote. Isokrat spominje da ukupan broj Dorana koji su se spustili u lakonsku dolinu nije
prelazio 2000 ljudi.  Na prostoru nekadašnjeg mikenskog naselja, Dorani su uspostavili državu
porobivši lokalno stanovništvo. Kada su se Dorani naselili u Lakoniju, oni su bili podjeljeni
na tri plemena: Pamfile, Hileje i Dimane. Ta tri plemena potom su naselila pet sela, koja su se
ujedinila u grad Spartu. Nije poznato kakav je bio značaj Sparte tijekom mračnog doba
Grčke niti postoje pouzdani podaci o tom povijesnom periodu. Prema Herodotu i Tukididu,
Sparta je u to doba preživljavala period anarhije. Krajem mračnog doba i početkom arhajskog
perioda, u Sparti su u 8. Stoljeću pne. najvjerovatnije sprovedene Likurgove reforme, koje su
joj omogućile da postane snažna vojna sila. Vjeruje se da su te reforme bile kasnije pripisane
Likurgu. Tada je Sparta osvojila gradić Amikle, čije je stanovništvo pružilo snažan otpor.

Krajem 8. stoljeća pne. Sparta kreće u dalja osvajanja. Godine 724. pne. Nakon

dugotrajnog rata Sparta osvaja susjednu Meseniju i porobljava njeno stanovništvo.
Godine 685. pne. porobljeni Mesenjani dižu ustanak i zadaju velike poraze spartanskoj vojsci.
Spartanci uspjevaju da ponovo porobe Mesenjane tek 668. godine pne. Tijekom 7.
stoljeća najveći protivnik Sparte na Peloponezu bio je grad Arg, koji je pod vlašću
tiranina Fidona doživio veliki procvat. Arg uspjeva da porazi Spartu u bitci kod Hisija, 669.
pne. 

Oko 545. pne. Sparta će konačno poraziti svog drevnog neprijatelja grad Arg i osvojiti
plodnu Kinurijsku ravnicu.  Granice spartanske države ostat će nepromjenjene poslje toga sve
do 371. pne. Godine 510. pne. spartanska vojska će prvi put preći Korintsku prevlaku i
intervenirati u Atici. Razlog intervencije u početku je bio obaranje atinske tiranije, a potom
pružanje podrške Atinjaninu Isagori, koji je želeo postati tiranin. 

Godine 506. pne. došlo je do sukoba između dvojice kraljeva, Kleomena I i Demarata,

koji su u Eleusini, predgrađu Atene, dali suprotstavljena naređenja svojim vojnicima. Taj je
događaj doveo do prekida te vojne kampanje i donošenja zakona po kome samo jedan kralj
može voditi spartansku vojsku u rat. Godine 499. pne. Jonjani će zatražiti pomoć Sparte u
ustanku protiv Persije, ali će kralj Kleomen I tu molbu odbiti. Pet godina potom, 494. pne.,
izbio je ponovo rat između Arga i Sparte. Spartanci su porazili Arg, ubivši oko 6.000
argivskih vojnika.

SLIKA 5 Ostaci Antićke Sparte

U drugoj polovini 3. stoljeća pne. Sparta je doživjela kratkotrajan preporod.

Na euripondintsko prestolje Sparte je 244. pne. stupio kralj Agis IV, koji je pokušao da
sprovede reforme koje je trebalo da spasu državu od propasti. U to vrijeme u Sparti je bilo
svega 700 punopravnih Spartijata. Međutim, Agisa su ubili njegovi politički protivnici, koji su
se suprostavljali reformama. Oko 235. pne. na agijadsko prestolje Sparte stupio je Kleomen
III, koji je nastavio Agisove reforme. On je izvršio preraspodjelu obradivog zemljišta i
napravio od Sparte značajnu vojnu silu. Kleomen je ušao u rat sa Ahajskim savezom radi
borbe za prevlast na Peloponezu. U bitci kod Dime 226. pne. Ahajci su bili pobjeđeni i Sparta
je povratila svoju dominaciju nad Peloponezom. Ahajski savez se našao u tako teškom
položaju da je zatražio pomoć od Makedonije.

U bitci kod Selasije 222. pne. udružene ahajsko-makedonske snage porazile su

spartansku vojsku i primorale Kleomena na bijeg. U Sparti je, nakon tri godine oligarhijske
vlasti, ponovo uspostavljena monarhija 219. pne. Oko 207. pne. vlast u Sparti je
preuzeo Nabis, koji je tvrdio da je direktan potomak nekadašnjeg kralja Demarata. On je
obnovio spartansku vojsku, utvrdio Spartu i sklopio savez sa makedonskim kraljem Filipom
V. Kada je Makedonija pretrpjela poraz od rimske vojske 197. pne. u bitci kod Kinoskefala,
Sparta se našla u otvorenom sukobu sa Rimom i njegovim saveznikom Ahajskim
savezom. Rimska vojska je uz pomoć Ahajskog saveza pod zapovjedništvom Tita Kvinkcija
Flaminina opsjela gradove Gitij i Spartu 195. pne. 
 SLIKA 6 Slika sa likom posljednjeg Spartanskog kralja, Nabisa

2.3. Državno uređenje Sparte

Spartansko se društvo zasnivalo na Likurgovim nepisanim zakonima utemeljenim

tijekom 10 stoljeća prije Krista. Iako su smatrani prilično strogima i konzervativnima u
odnosu na zakone drugih grčkih zemalja, mnogi mislioci antike su ih držali izuzetno
pravičnima. Tako ih hvale Platon, Zenon i Diogen te ih preporučuju kao uzorne. Sparta je
formalno oligarhijska država, odnosno imala je aristokratsko uređenje. Ipak spartanska
oligarhija je specifična te sadrži elemente monarhije ali i demokracije. Nominalno na
državnom vrhu paralelno su vladala dva kralja, svaki iz jedne od kraljevskih
loza, Agijada i Euripontida. Obje loze prema predaji potjecale su direktno od Herakla pa su se
kraljevi smatrali Heraklidima. Kraljevska vlast bila je apsolutna samo tijekom vojnih pohoda
kada bi jedan kralj vodio vojsku, a drugi ostajao u Sparti brinući se za unutarnje državne
poslove. Poslije pohoda i tijekom mira oba kralja odgovarala su za svoje postupke pred
vijećem efora, koje je imalo pet članova .

Efori su bili peteročlano vijeće izabrano na godinu dana. Smatrani su nadzornicima i

imali su velike ovlasti - mogli su izricati kazne kraljevima uključujući i smrtnu. Osim
nadzorne uloge petorica efora predstavljala su i mišljenja cjelokupnog narodnog vijeća Sparte,
odnosno svih punopravnih građana. Tijekom vremena moć efora se uvećavala pa su tijekom
petog stoljeća imali praktično vrhovnu vlast u Sparti.
 Zakonodavno tijelo Sparte sačinjavala je Geruzija ili vijeće staraca. Geruzija je
okupljala 28 građana Sparte starijih od šezdeset godina biranih doživotno. Unutar Geruzije
djelovala su ravnopravno i dva kralja tako da je ukupan broj članova iznosio 30. Svaki od
članova imao je jednako pravo glasa uključujući i kraljeve, a zadatak im je bio donositi
državne odluke te nadzirati provođenje zakona.

Najveće državno tijelo nazivala se Apela ili narodno vijeće. Njega su sačinjavali svi
punoljetni (18. godina) punopravni građani Sparte - Spartijati. Izabirali su efore, a tijekom
vijećanja mogli su glasovati isključivo s da ili ne - svaku daljnje iznošenje stava bilo je
prepušteno eforima. Apela predstavlja svojevrsnu ograničenu demokraciju - izbornim putem
svih punopravnih građana odabiralo se tijelo koje je kasnije umnogome vodilo državu.

Perijeci su također bili sastavni dio Spartanske države, a činili su ih starosjedioci

teritorija pod upravom Sparte. Zadržali su slobodu i mogli su se baviti obrtima i trgovinom,
poslovima koji su smatrani nedostojnima Spartijata. Nisu imali puna građanska prava ali su
imali učešća u vojnim pohodima kao vojnici.

Heloti su bili državni robovi u Sparti. Nisu bili u vlasništvu pojedinca već su
dodjeljivani uz državna zemljišta na kojima su služili i činili su osnovnu proizvodnu silu
Sparte. Kako su brojem bili najbrojniji od stanovnika, a pri tome živjeli u vrlo teškim
uvjetima, spartanska povijest ispunjena je čestim pobunama helota.

Neodamodi ili novograđani bila su posebna skupina spartanskog stanovništva, a činili

su ih oslobođeni robovi, heloti. Ovu povlasticu stekao bi helot ako bi pokazao hrabrost pri
vojnom pohodu ili napravio nešto značajno za dobrobit države. Neodamodi, kao i perijeci,
nisu imali puna građanska prava ali dana im je mogućnost bavljenja poslovima prema
vlastitom odabiru.

2.4. Spartanska kultura

Dugo se vjerovalo da je Antička Sparta zbog svoje oskudne kulture bila

veoma intelektualno nerazvijena kao država, i uopće kao društvo. Međutim to gledište se
pokazalo potpuno netočnim. Antički Spartanci uprkos nepostojanju kulturnog života nisu bili
lišeni duhovnosti. U moderno doba termin Lakonizam je postao sinonim za kratku i potpunu
rečenicu koja u malo riječi, mnogo znači. U Antičkoj Sparti, Spartanci su učili kao
djeca pismo i muziku. To osnovno obrazovanje im je bilo obezbjeđeno od strane Spartanske
države. Ksenofont navodi da su nasuprot ostalim Grcima, Spartanci imali obezbjeđeno
obrazovanje od strane države ne samo za muškarce već i za žene, što je u to vrijeme bilo
izuzetno neobično ne samo za Antičku Grčku, već i za ostatak svijeta.

Spartanci, osim njihove vojničke prirode što ih je razlikovala od ostalih Grka, bili su
poznati i po izuzetnom poštovanju žena i starijih osoba. Karakteristična je jedna priča kada je
jedan starac pokušavao da nađe mjesto da sjedne za vrijeme Olimpijskih igara, i kada je
prišao tribini gdje su sjedili Spartanci, svi Spartanci su ustali kako bi mu omogućili da sjedne.
Onda je ceo stadion aplaudirao Spartancima, i starac je javno rekao da svi Grci znaju kako je
ispravno, ali samo Spartanci tako postupaju. Poznato je da su svi mladi Spartanci oslovljavali
starije riječima, oče, jer se svaki stariji Spartanac smatrao ocem mlađih Spartanaca.

Treba dodati da je jedan od Sedam mudraca Antičke Grčke bio zapravo Spartanac.

Ime mu je bilo Hilon i bio je veoma cjenjen zbog svoje mudrosti ne samo među Spartancima
nego i među ostalim Grcima. Mnogi povijesničari danas smatraju da je Antička Sparta bila
prva država na svijetu koja je uvela neku vrstu demokracije, još u 7. stoljeću pne. dakle
znatno prije uspostavljanja atinske demokracije. Prema ocjeni klasičnog istoričara Antona
Pauela, način obrazovanja u Antičkoj Sparti je bio napredniji u odnosu na Atinu jer je
obrazovanje mladih Spartanaca organizirala država. Pauel spominje čak
i Aristotelovo priznanje, koji nije imao najbolje mišljenje o spartanskom sistemu, da sama
Sparta najbolje brine o svojim podanicima, što se tiče obrazovanja. Danas je ostao poznat
veliki broj spartanskih izreka koje su ostale kao simbol spartanske kratkorečnosti i duboke
mudrosti.
 SLIKA 7 Spartanski pjesnik, umjetnik i filozof Hilon

2.5. Spartanski odgoj

Spartanski odgoj, sustav vrlo strogoga ratničkog odgajanja u Sparti. Do sedme

godine djeca su se odgajala u obiteljima, a potom je odgoj preuzimala država. Od 7. do
18. godine dječaci su boravili u državnim zavodima pod nadzorom pedonoma. Zavodi su bili
organizirani poput vojničkih logora u kojima se zahtijevala apsolutna poslušnost, a prekršaji
se kažnjavali. Napornim tjelesnim vježbanjem (trčanje, skakanje, jahanje, bacanje diska,
plivanje) i bojnim igrama stjecala se tjelesna snaga i otpornost, ratničko umijeće i lukavstvo.
Od 18. do 30. godine života mladići, efebi, vježbali su borbu oružjem, upoznavali pravila
ratovanja i obavljali ratničku službu. I djevojke su se odgajale za rađanje zdrave djece i
obranu države. Spartanski odgoj sinonim je za strogo odgajanje, u odricanju od »suvišnih«
stvari. Agesilaj po rođenju nije bio predviđen za kralja, tu dužnost nasljednom linijom dobio
je njegov stariji polubrat Agis. Tako je Agesilaj krenuo uobičajenim putem spartanskog
odgoja i pohodio tzv. agogu - rigorozni spartanski odgoj namijenjen stvaranju poslušnih i
odanih građana. Ovakav odgoj uključivao je odvajanje od obitelji u sedmoj godini života,
život u vojnoj zajednici i podvrgavanje najstrožoj disciplini. U takvom okružju spartanci su
učili o vojnoj taktici, subordinaciji, lovu ali i o plesu i društvenom odgoju. Prema nekim
povjesničarima (Ksenofont, Plutarh) upravo ga je odgoj učinio različitim od dotadašnjih
vladara - iako je bio obučavan za zapovijedanje, također je znao i slušati. Važno je spomenuti
da su Spartom oduvijek vladala istovremeno dva kralja. U miru bi imali jednake ovlasti, a u
slučaju rata jedan bi odlazio u pohod, dok bi se drugi brinuo o prilikama u državi. No, u doba
Agesilaja stvarna moć bila je u rukama efora koji su na smrtnu kaznu mogli osuditi i same
kraljeve. Ovdje je vidljiva Agesilajeva spremnost na poslušnost i kompromis, jer iako je brzo
postao izuzetno cijenjen i mogao osobnu moć iskoristiti za obračun s eforima, do kraja se
života suzdržavao otvorenog sukoba. Slušao je njihova naređenja, ali pri tome provodio i
vlastite zamisli. Takvo taktiziranje omogućilo mu je da u drugom dijelu vladavine umnogome
suvereno odlučuje o potezima Sparte. Izgledom i nastupom nije bio impozantan. Štoviše,
izgleda da niti sam do vanjštine nije držao ili je se čak sramio. Za života odbijao je izradu
vlastitih portreta ili kipova, a posebno je zabranio da se tako nešto čini poslije njegove smrti.
Plutarh iznosi da je prilikom rasprave o spomenicima rekao: "Ako je netko napravio časno
djelo to će biti dovoljno za pamćenje, ako nije svi kipovi ovog svijeta neće biti dovoljni da ga
se upamti". Danas o njemu znamo tek nekoliko detalja iz opisa suvremenika i povjesničara.
Bio je hrom što ga je gotovo stajalo izbora za kralja, a zabilježeno je i to da je bio niskog
rasta. Ipak, povjesničari tvrde da je zbog vedrine duha i energičnosti uvijek bio prihvaćen u
društvu. To mu je donijelo za prijatelja Lisandra, koji je bio utjecajan i cijenjen vojskovođa, a
prema Ksenofontu bili su i ljubavnici.

3. PELOPONESKI RAT

Peloponeski rat (od 431. do 404. pr. Kr.), rat za prevlast u Grčkoj; vodio ga je

Peloponeski savez pod vodstvom Sparte protiv Atičkoga pomorskog saveza. Izazvan jačanjem
Atene, a time i remećenjem dotadašnjega političkog dualizma (Atena–Sparta), Peloponeski rat
do krajnjih je granica zaoštrio suprotnosti u cijelome grčkom svijetu. U prvome razdoblju rata
(Arhidamski rat, od 431. do 421. pr. Kr.) nadmoćna spartanska vojska pustošila je teritorij
Atičkoga pomorskoga saveza, a jača atička flota nanijela je poraze peloponeskoj floti (Rion,
Naupakt, Pil). Nakon pobjede nad atičkom vojskom kraj Amfipola (422. pr. Kr.) Atena je
sklopila tzv. Nikijin mir. U drugom razdoblju, nakon 421. pr. Kr. (Sicilska ekspedicija, od
415. do 413. pr. Kr.) Atena je željela izgladnjeti Spartu osvojenjem Sicilije, odakle je Sparta
dobivala žito. Teškim porazom atenske vojske i flote u Sirakuzi završila je Sicilska
ekspedicija. Ona je istodobno obilježila konačno zaustavljanje atenskoga političkoga,
gospodarskog i kulturnog širenja na zapadnom Sredozemlju. U trećem razdoblju (Dekelejski
rat, od 413. do 404. pr. Kr.), nakon manjih naizmjeničnih pobjeda i poraza, Atena je
posljednji put pobijedila peloponesku flotu (Arginuski otoci, 406. pr. Kr.), ali je odmah iduće
godine doživjela konačni poraz kraj Egospotama. Opkoljena i izgladnjela, Atena je bila
prisiljena na predaju, a političko vodstvo u Grčkoj preuzela je u tom času Sparta. Peloponeske
ratove opisao je Tukidid u djelu Povijest Peloponeskog rata.

SLIKA 8 Karta Peloponeskog rata

ZAKLJUČAK

Sparta je uz Atenu bila najvažniji grčki polis. Sparta je bila posebni oblik grčke
kulture, a njezini ljudi bili su pripadnici najekstremnijih civilizacija. Sparta je bila zatvoreno,
vojničko društvo, nimalo sklona intelektualnim i kulturnim djelatnostima dok je Atena bila
baš suprotno, držala se tradicije i vjerskih običaja. Sparta je imala određene ideale i strog
odgoj dječaka, zapravo je taj grad – država bio sav usmjeren na ratovanje i pobjede u ratu.
Spartanci su zbog brutalnog odgoja smatrani najboljim vojnicima onoga vremena, dok su
Atenjani bili demokratski nastrojeni. Voljeli su filozofiju, književnost, politiku i dramu.
Atenjani sav naglasak daju demokraciji dok Spartanci imaju militarističke vrijednosti.
Drugačije su pristupali samom odgoju i obrazovanju djece. Postojala je velika razlika i u
ponašanju prema ženama. U Ateni djevojčice nisu išle u školu već su kod kuće učile obaveze
vezane uz domaćinstvo, dok su u Sparti žene bile slobodnije i otvorenije te im je bilo bitno da
djevojčice stasaju u zdrave žene koje će Sparti da ti zdravog i jakog ratnika. Žene su u Sparti
imale veliku vrijednost te im je bilo omogućeno i obrazovanje. To je Spartanke činilo
neovisnim pa su se neke odlučile i za sudjelovanje u političkom životu. Muškarci su u Sparti
dane provodili vježbajući za rat što u Ateni nije bio slučaj. U Ateni su dječaci odrastali uz
majku sa djevojčicama, pa bi kasnije kretali u školu i počeli se baviti nekim trgovačkim
poslom, dok su dječaci u Sparti imali kratko djetinjstvo te su ubrzo igru i razonodu zamijenili
vojskom i ratnim poljem. Poznato je da Spartanci svoju djecu odgajaju na brutalan način jer
ne žele da ih itko pobjedi u ratu, također su i njihove žene imale određene povlastice i
poštovanje što u Ateni nije bio slučaj. Sparta je kroz povijest bila jedinstvena te danas ima
status legendarnog polisa. Razlika između Atenjana i Spartanaca je mnogo, a sličnosti ima
vrlo malo i one se tiču samo pitanja žena.
LITERATURA

Knjige:

Ferček, M., Medić Posavec, T., Posavec, V. (2012.) udžbenik za prvi razred gimnazije, Profil
Zagreb

Lisičar, Petar, Grci i Rimljani, Školska knjiga, Zagreb, 1971

Znanstveni članak:

Pranjić, M. (2015.) Sustav odgoja i obrazovanja u Ateni

Internet:

https://hr.puntomarinero.com/ancient-sparta-features-political-system/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Sparta

https://hr.wikipedia.org/wiki/Atena_(polis)
Datum predaje rada _________________________

Datum obrane rada _________________________

Komentar mentora:

…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………………………………………………………
…………………………………………………

Ocjena rada _________________________

Pitanja na usmenom dijelu obrane rada:

1.

2.

3.

Ocjena usmenog dijela________________________

Zaključna ocjena ________________________

Članovi povjerenstva obrane rada:

1.

2.

3.