1.

Objasni naslov romana koristeći se pritom vlastitom karakterizacijom glavnoga

lika.

Pronaći Meursaultov svjetonazor u pojmu stranca prilično je jednostavan i intuitivan zadatak:

njegova nemogućnost da bude „normalan“, poput svih nas, čini ga marginaliziranim, gotovo kao
da živi onkraj poznatog svijeta. Međutim, iako je jasno na što se konkretno odnosi pojam stranca
u romanu, treba objasniti razloge zbog kojih Meursault marginalizira sam sebe od onoga što vidi
oko sebe, od svijeta u kakvom živimo. Naime, ishodište takva svjetonazora je apsurd, ideja da je
čovjek koji bez iluzija živi u svijetu nužno u njemu stranac. On je jednostavno drukčiji i poseban
jer se ne zanosi ničim i vegetira unutar slijeda slučajnosti koje mu je život ponudio. Njegove
reakcije nisu neuobičajene, suprotne, društveno neprihvatljive ili nemoralne, one jednostavno
izostaju, ne uspijevamo ih locirati ni na jedan način. Istovremeno, kao čitatelji, uvjeravamo sami
sebe kako je Meursault krajnje nemoralan pojedinac koji ne plače na majčinom sprovodu, druži
se sa svodnikom te s njim smišlja urotu te koji ubija čovjeka, te mu zbog toga pripisujemo ulogu
stranca u svijetu. Međutim, svaki kontakt s institucijama te ljudima sklonim iluzijama prikazuje
ga duboko svjesnim svoga apsurda, otvorio se ravnodušnosti svijeta.

2. Prve dvije rečenice pripadaju najpoznatijim počecima književnih djela. Protumači

zašto pobuđuju čuđenje i/ili zgražanje čitatelja.

Roman Stranac započinje rečenicama „Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam“.
Meursaultova indiferentnost prema smrti majke izaziva zbunjenost kod čitatelja, međutim služi
kao efektan početak za zbunjenost tijekom romana. Razumijevanje Camusove filozofije
omogućuje nam isto tako da razumijemo Meursaulta i njegov svjetonazor te, u slučaju da je
takav efektni početak romana bio stavljen na bilo koje drugo mjesto u romanu, ne bi bio odviše
iznenađujući kad bismo razumjeli samog Meursaulta. Efekt takvog počinjanja romana dovodi
upravo do toga da počnemo s nečim nejasnim, ali s vremenom uistinu shvatimo zbog čega je
početak takav kakav jest. Rečenica idealno sumira Meursaulta kao protagonista, njegovu etiku te
život, ostatak romana služi samo kao utjelovljenje onoga što stoji iza takve izjave – apsurda.

3. Opiši Meursaultovo ponašanje na sprovodu njegove majke. Raspravi o društvenoj

prihvatljivosti iskazivanja tuge i žalovanja. Kada su suze u današnjemu društvu
očekivane i nužne, a kada ih nije dobro pokazati?
Meursault je tijekom fabule došao u dodir sa svim oblicima društvenosti koji oblikuju smisao
ljudskog života te je svaki put reagirao kao da se sve zbiva mimo njega. Konkretno, na ukopu
svoje majke Meursault je djelovao gotovo nezainteresirano. Treba, ipak, razumjeti kako se
Meursault ne odupire društvenim normama, već jednostavno utjelovljuje apsurd time da ne živi u
iluzijama važnosti društvenih institucija. U ovom konkretnom slučaju to je institucija obitelji,
oblikovanje odnosa majke i sina. Ponašanje Meursaulta upravo je ono kakvo priliči strancu, nije
općenito društveno prihvatljivo ne plakati i gotovo ne izgledati tužno na majčinom sprovodu.
Rasprava o korektnosti plakanja i žalovanja rasprava je koju nije moguće do te mjere
pojednostaviti da bismo rekli je li prikaz žalovanja društveno prihvatljiv u pojedinim situacijama,
jednostavno zahtjeva razmatranje mnogih različitih faktora kako bi se odlučilo je li neki prikaz
tuge prihvatljiv. Međutim, ono što možemo reći jest to da Meursault, po mnogima, nije ispunio
ono što su društvene norme od njega zahtijevale.

4. Analiziraj razlike i sličnosti između glavnog lika i pojedinih sporednih likova,

Marie, Raymonda i Salamana. Objasni što Meursaulta, u usporedbi s njima, čini
strancem u društvu.

Marie, Raymond i Salaman likovi su koji, svaki na svoj način, oblikuju čitateljevo shvaćanje
Meuraultova svjetonazora. Kreiraju uvjete u kojima vidimo upravo utjelovljenje Meuraultovog
apsurda, iako ničime oni konkretno prikazuju vlastiti apsurd. Takvi likovi Camusu služe gotovo
kao kontrast, kao pokazatelj kako ljudi koji se odaju zemaljskim strastima te žive život u kojem
nisu spoznali apsurd djeluju u odnosu na onoga koji jest. Služe kao svojevrsni katalizator našeg
neshvaćanja Meuraulta, društvene marginalizacije te uopće ideje kako društveni konstrukti
oblikuju jednog protagonista, odnosno, u ovom slučaju, do koje mjere ga ne oblikuju ako
sagledamo ostatak društva koji unutar tih konstrukata živi i djeluje. Svaki od tih likova ima svoje
određeno svojstvo zbog kojeg bismo mogli primijetiti kako su slični Meursaultu: Raymond se
bavi svodništvom, „nečistim poslom“ dok Salaman grdi jedinog prijatelja u životu kojeg ima,
svoga psa. Marie je jednostavno enigmatična, upravo zbog toga što Camus pri pisanju koristi
monološki izvještaj pun redukcije informacija, zbog čega ne saznajemo mnogo o njoj. Međutim,
oni Meursaultu ne sliče upravo zato jer njihov motiv nije te neće biti apsurd.

5. Zašto je Meursault osuđen na smrt. Argumentiraj svoje mišljenje. Je li Stranac

zapravo osuda pravosuđa.
Postavljeno pitanje smatram ključnim za razumijevanje problematike, međutim potpuno je krivo
postavljeno. Pitanje zašto je Meursault osuđen na smrt ima krajnje jednoznačan odgovor – zato
jer je ubio čovjeka. Međutim, pitanje na koje valja odgovoriti, a koje zahtjeva malo drukčiju
vrstu promišljanja jest pitanje zašto je baš Meursault osuđen na smrt. Takvo pitanje zahtjeva dva
odgovora, odgovora koji gotovo kontradiktiraju jedan drugog, jedan koji se odnosi na institucije,
a drugi na samog Meursaulta. Konkretno, flegmatičnost prema institucijama ne odgovara onima
koji pokušavaju postići monopol nad društvom, kontrolu, red te hijerarhiju. Meursault je stavljen
u situacije u kojima je njegov apsurd toliko vidljiv nama čitateljima, međutim onima unutar
književnog diskursa on je poistovjećen s buntom. Dakle, Meursault je osuđen na smrt jer svijetu
ne odgovara netko tko je uistinu lišen svih svojih iluzija. Drugi se odgovor na navedeno pitanje
nadovezuje na prvi: Meursault je osuđen na smrt jer je spreman umrijeti, jer u svijetu ne ostaje
više nijedan logičan potez prije smrti. Činjenica da je Meursault toliko spreman na smrt čini
„kaznu“ upravo toliko nejasnom, ali unutar književnog diskursa krajnje intuitivnom – kazna
Meursaultu uopće nije to, već je jednostavno logičan slijed okolnosti usred njegova djelovanja.
Stranac nije osuda pravosuđa, Stranac je osuda iluzija, pravosuđe se samo igrom slučaja našlo na
udaru.

6. Sunce je važan motiv u djelu. Opiši njegovu dvostruku ulogu i utjecaj na

Meursaulta.

Motiv sunca korišten je gotovo kao trostruki motiv. Naime, uopće razlog zbog kojeg se
Meursault našao na plaži jest upravo zato jer je vrijeme to dopuštalo, bilo je sunčano vrijeme
koje je natjeralo ljude van iz rutine te vlastitih domova. Međutim, na ubojstvo ga navodi upravo
sunce, mučnina i svjetlost. Motiv, dakle, čini razlog njegova ubojstva krajnje trivijalnim, ne
možemo sa sigurnošću reći je li to ubojstvo slučaj ili namjera. Treba spomenuti uz to kako je
opis sunca važan pokazatelj Camusova ekspresionizma, opisano je kao užareni mač, kao
Meursaultov dojam. Međutim, važno je spomenuti i kako ga sunce podsjeća upravo na majčin
sprovod, dakle ponovo utjecaj ekspresionizma, ali gotovo i nadrealizma. Dakle, sunce čini
apsurdnost ubojstva još apsurdnijim, ali nam daje i uvid u Meursaultovo podsvjesno, u njegov
dojam svijeta i proteklih događaja.
 7. Osnovna Meursaultova kritika društvu može se svesti na optužbe za licemjerje jer se
moralne vrijednosti zasnivaju na laži. Izdvoji situacije u kojima se Meursaultovom
potrebom da ostane vjeran istini odbacuju očekivanja drugih.

Meursault tijekom sižea dolazi u različite situacije u kojima se od njega zahtjeva da postupa u
skladu sa svojim moralnim vrijednostima, u kojima se čovjek koji nije spoznao apsurd oblikuje.
Svaki kontakt s institucijama iznova čini Meursaulta strancem. Naime, pokazuje odbojnost
prema instituciji obitelji ponašanjem na majčinu sprovodu, prema instituciji braka tijekom
ljubavne veze s Marie te prema vlastitom radnom mjestu indiferentnošću u odnosu na novu,
bolju poziciju u Parizu. Također, institucija prijateljstva kod njega se razvija nasumično, po
blizini ljudi umjesto po njihovim kvalitetama. Najznačajniji su ipak njegovi buntovi prema
instituciji pravosuđa te prema religiji. Steče se dojam kako uopće nije osuđen zbog ubojstva, već
zbog upravo tog bunta prema pravosuđu. Osporivši vjeru učinio je isto, samo u drugom
području, odbijavši ispovjednika. Meursault ima ulogu upravo tog famoznog stranca ne zato jer
ga mi ne razumijemo, jer ga svatko inherentno razumije, ima ulogu stranca jer uviđa ono što
drugi ne znaju, a ono što Kierkegaard iznosi kao ključnu ideju moralnih društvenih vrijednosti –
načelno se na njih treba odgovoriti cinizmom jer su one čista, nedvosmislena iluzija, treba im se
smijati u lice.

8. Smatraš li da slučajnosti mogu odrediti čovjekov životni put? Navedi argumente

koji će potkrijepiti tvoj stav. Pri izricanju svoga mišljenja koristi se Meursaultovom
životnom pričom ili primjerima iz vlastite okoline.

Ne razumijem na što se slučajnost odnosi. Odnosno razumijem, ali mi je takva ideja slučajnosti
do krajnje mjere odbojna. Ako je svatko fiktivno izgubljen ignorirajući ono društveno
konstruirano, „normalno“ i konvencionalno, onda se percepcija onog što slučajnost stvarno jest
te ono na što se odnosi ideja slučajnosti iz pitanja uopće ne poklapa. Izgubljeni pojedinac koji se
oslanja samo na to da ga valovi nejasnosti vode po svijetu nije onaj koji negira te cinizmom
reagira na društvene norme, to je upravo onaj koji društvene norme prati, kotačić u sustavu
kapitalizma, birokracije. Ne smatram kako „slučajnosti“ mogu odrediti životni put, smatram
kako „slučajnosti“, ako nam je imalo stalo do toga da svoj život ispunimo, jesu jedina životna
snaga. No, imam jedno protupitanje na koje vjerojatno neću dobiti odgovor: zašto se odaje
slučajnostima onaj koji negira religiju, Weberovu birokraciju koja je sustav koji tjera ljude u
nejasan uragan različitih, „jasnih i nedvosmislenih“ normi te brak, instituciju koja u čistoj ljubavi
normira nešto što nikad neće biti shvaćeno, a slučajnostima se ne odaje onaj ljudski zupčanik
tvornice, sudskog procesa ili obiteljskog života?

9. Objasni osjeća li Meursault krivnju i zbog čega što je učinio u životu. Objasni zašto
se u posljednjoj rečenici romana ističe da se Meursault nada povicima mržnje.

Krivnja Meursaultu nije faktor, ne priznaje ju. Ne smatra isto tako kako je samica učinila ništa
pri njegovu „oporavku“, upravo zato jer je toliko duboko u vlastitom apsurdu da mu jednostavno
ne čini razliku. Meursaultov odgovor na suđenje na smrt upravo nam daje uvid u to da i
Meursault zna zbog čega je uistinu osuđen. Osuđen je jer nije igrao igru po pravilima, po
normama i vrijednostima po kojima ju je trebao igrati. Prihvaća vlastitu ravnodušnost. Citatom
„Osjećajući da je tako sličan meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i
da sam još sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim
da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povicima mržnje“
razumijemo Meursaultove želje – u toj jednoj rečenici Mersault traži potvrdu da sve što je činio u
životu, da smrt koja ga čeka, da njegova apsurdnost ipak drugima nije uzaludna. Međutim, on je
miran, zadovoljan te čist, želi samo da drugi ljudi vide njegov apsurd te, možda, spoznaju
vlastiti. Mrzit će ga upravo jer ne mogu spoznati što je on spoznao te se iz njihove mržnje možda
i razvije dašak Camusove filozofije.