Ayn

Rand
himna

2
Prvi dio

3
 Grijeh je ovo pisati. Grijeh je misliti riječima kojima drugi ne misle i
staviti ih na papir koji nitko neće vidjeti. To je nisko i prokleto. To je kao da
pričamo samo svojim ušima. A jako dobro znamo da nema gorega prijestupa
nego nešto sami ili činiti ili misliti. Mi smo prekršili zakone. Zakoni kažu
kako ljudi ne smiju pisati dok im Vijeće zvanja tako ne naloži. Možda nam
bude oprošteno!
Međutim, to nije naš jedini grijeh. Počinili smo mi veći zločin, a za taj
zločin ne postoji ime. Ne znamo kakva nas kazna čeka ako bude otkriven, jer
takav zločin ljudi ne pamte i za njega nema zakona.
Mračno je ovdje. Plam svijeće miran je u zraku. U ovom se tunelu ne
miče ništa osim naše ruke po papiru. Sami smo ovdje ispod zemlje. Stravična
je ta riječ sami. Zakoni kažu da nitko među ljudima ne smije biti sam, ni sada
ni nikada, jer to je veliki prijestup i izvor svakoga zla. Ali prekršili smo mi
mnoge zakone. Sad ovdje nema ničega osim našega vlastitog tijela i tako je
čudno vidjeti samo dvije noge ispružene po tlu, a na zidu ispred nas sjenku
naše glave.
Zidovi su ispucani i voda se njima bešumno slijeva u tankim, crnim,
blještavim prugama poput krvi. Svijeću smo ukrali iz ostave Smetlarskog
doma. Osudit će nas na deset godina u Palači popravnog zavoda ako to bude
otkriveno. Međutim, nije to važno.
Važno je samo to što je svjetlo dragocjeno i ne bismo ga smjeli rasipati na
pisanje kad ga trebamo za posao koji je naš zločin. Ništa nije važno osim tog
posla, naše tajne, našega zla, toga našeg dragocjenog posla. Ali, moramo i
pisati - neka Vijeće bude milosrdno prema nama! - jer mi barem jednom
želimo govoriti vlastitim ušima.
Naše je ime Jednakost 7-2521, kako je napisano na željeznoj narukvici,
kakve svi ljudi sa svojim imenima nose na svojim lijevim zapešćima.
Dvadeset jedna nam je godina. Visoki smo stotinu osamdeset tri centimetra,
što je veliki teret, jer nema mnogo ljudi koji bi bili toliko visoki. Oduvijek su
nam učitelji i vođe isticali i mršteći se govorili:
„Zla ima u tvojim kostima, Jednakost 7-2521, jer tvoje je tijelo preraslo

4
tijela tvoje braće.“ Međutim, mi ne možemo mijenjati vlastite kosti ni vlastita
tijela.
Rođeni smo s prokletstvom. Uvijek nas je to navodilo na misli koje su
zabranjene. Uvijek je to u nama stvaralo želje koje čovjek ne smije željeti.
Mi znamo da smo zli, ali u nama nema želje ni moći da se odupremo. To je
naše čudo i naša tajna: znamo i ne odupiremo se.
Mi se trudimo biti poput naše braće, jer svi ljudi moraju biti slični. Na
portalima palače Svjetskog vijeća u mramor su urezane riječi koje
ponavljamo sami sebi kad god padnemo u iskušenje:
Mi smo jedno u svemu i sve u jednom. Ne postoje ljudi već samo veliko
MI, jedinstveno, nedjeljivo i vječno.
Ponavljamo mi to sebi, ali ne pomaže nam.
Te su riječi davno uklesane. Zelena plijesan nakupila se u utorima slova,
mramor je požutio, jer sve je staro toliko godina da ih čovjek ne može
izbrojiti. I te su riječi istinite, jer napisane su na palači Svjetskog vijeća, a
Svjetsko je vijeće tijelo svake istine. Tako je to od Velikog preporoda, što je
bilo tako davno da se toga nitko ne može sjećati.
Međutim, mi nikada ne smijemo pripovijedati o vremenima prije Velikog
preporoda jer ćemo inače biti osuđeni na tri godine zatvora u dvorcu
Kazneno-popravnog doma. Samo su stari ti koji navečer o njemu šapuću u
Kući beskorisnih. Šapuću oni o mnogim začudnim stvarima, o tornjevima što
su sezali do neba u tim, Zabranjenim vremenima, o vagonima što su se
kretali bez konja i o svjetlu što je svijetlilo bez plamena. Međutim, ta su
vremena bila zla. I ta su vremena završila kad je čovjek shvatio veliku istinu
koja kaže: svi su ljudi jedno i ne postoji volja onkraj zajedničke volje svih
ljudi.
Svi su ljudi dobri i mudri. Samo mi, Jednakost 7-2521, rođeni s
prokletstvom, nismo poput naše braće. I kad pogledamo na naš prošli život,
vidimo da je oduvijek tako bilo i da nas je to korak po korak dovelo do našeg
zadnjeg i najvećeg prijestupa, našeg zločina nad zločinima što je skriven
ovdje ispod zemlje.
Sjećamo se Doma dojenčadi gdje smo živjeli do pete godine zajedno sa
svom djecom Grada, koja su bila rođena iste godine. Dvorane za spavanje
tamo bile su bijele, čiste i bez ikakvih stvari, osim stotinjak kreveta. Bili smo
tada baš poput naše braće, osim jedne mane: borili smo se s našom braćom.

5
Malo je prijestupa zlih poput borbe s vlastitom braćom, bez obzira na godine
i bez obzira na to koji tomu bio povod. Vijeće doma reklo nam je to, pa samo
mi, od sve djece toga godišta, najčešće bili zaključani u podrumu.
Kad nam je bilo pet godina, poslali su nas u Dom učenika gdje je bilo
deset odjela za naših deset godina učenja. Ljudi moraju učiti do svoje
petnaeste godine. Tada odlaze raditi. U Domu učenika ustajali smo kad je na
tornju udarilo veliko zvono i odlazili smo na spavanje kad bi ponovno
udarilo. Prije svlačenja odjeće, stajali smo u velikoj dvorani za spavanje,
podizali naše desne ruke i zajedno s trojicom učitelja na čelu izgovarali:
„Mi smo ništa. Čovječanstvo je sve. Samo milošću naše braće omogućeno
nam je da živimo. Mi postojimo iz naše braće, po našoj braći i za našu braću
koja tvore Državu. Amen.“
Slijedilo je spavanje. Dvorane za spavanje bile su bijele, čiste i u njima
nije bilo ničega, osim stotinjak kreveta.
Mi, Jednakost 7-2521, nismo bili sretni tih godina u Domu učenika. Nije
bila stvar u tome što bi nam gradivo bilo preteško. Stvar je bila u tome što je
bilo prelagano. Veliki je grijeh biti rođen s glavom koja je previše brza. Nije
dobro biti drukčiji od svoje braće i zlo je biti bolji od njih. Učitelji su nam
tako rekli i mrštili su se promatrajući nas.
Pa smo se borili protiv toga prokletstva. Pokušavali smo zaboraviti naše
lekcije, ali uvijek bismo ih upamtili. Pokušavali smo ne razumjeti ono što su
učitelji podučavali, ali uvijek smo shvatili i prije nego bi učitelj progovorio.
Promatrali smo Uniju 5-3992, koja je bio blijedi dječak sa samo pola mozga,
pokušavali govoriti i raditi poput njega, da budemo poput njega, poput Unije
5-3992, ali učitelji su nekako znali da nismo. Pa smo dobili bičem mnogo
češće nego ostala djeca.
Učitelji bijahu pravedni jer imenovalo ih je Vijeće, a Vijeća su
glasnogovornici svake pravde, jer ona su glas svih ljudi. I ako pokatkad, u
skrovitoj tami našega srca, požalimo zbog onog što nas je zadesilo na
petnaesti rođendan, mi znamo da je to bila naša vlastita krivnja. Prekršili smo
zakon jer nismo obraćali pozornost na riječi naših učitelja. Svima su nama
Učitelji rekli:
„Kad napustite Dom učenika, da vam nije palo na pamet da sami birate
što ćete raditi. Radit ćete ono što vam bude odredilo Vijeće zvanja. Jer Vijeće
zvanja zbog svoje prevelike mudrosti zna bolje od vas u vašim bezvrijednim

6
glavicama gdje ste potrebni svojoj braći ljudima. A ako vas vaš brat čovjek
ne treba, ne postoji taj razlog zbog kojega biste ovaj svijet i dalje opterećivali
svojim tijelima.“
U godinama našega djetinjstva jako smo dobro to znali, no naše je
prokletstvo rodilo želju. Bili smo krivi i to ovdje i priznajemo: bili smo krivi
za golemi prijestup osobnog odabira. Neki poslovi i neke lekcije bili su nam
draži od drugih. Nismo baš pozorno slušali povijest svih Vijeća od Velikog
preporoda. Više smo voljeli znanost o stvarima. Željeli smo znati. Željeli smo
znati sve o stvarima koje tvore svijet oko nas. Toliko smo pitanja postavljali
da su Učitelji to zabranili.
Mislimo da postoje tajne na nebu, u vodi i u bilju što raste. Međutim,
Vijeće znanstvenika reklo je da nema tajni, a Vijeće znanstvenika sve zna. I
mnogo smo toga naučili od naših Učitelja. Naučili smo da je Zemlja ravna,
da se Sunce okreće oko nje i da tako nastaju dan i noć. Naučili smo imena
svih vjetrova koji pušu morima i napinju jedra naših velikih brodova. Naučili
smo kako puštati krv ljudima da bi se izliječili od svih boleština.
Voljeli smo znanost o stvarima. U tami, u tajni sat, kad bismo se probudili
u noći i kad oko nas nije bilo braće, samo njihove siluete što hrču u
krevetima, sklopili bismo oči, čvrsto stegnuli usnice, zaustavili dah kako
nikakav drhtaj naša braća ne bi mogla čuti ni vidjeti, i tada bismo mislili
kako želimo, kad stigne naš čas, biti poslani u Dom znanstvenika.
Svi veliki, suvremeni izumi došli su iz Doma znanstvenika, kao i onaj
najnoviji, koji je izumljen prije samo stotinu godina - kako napraviti svijeće
od voska i špage. Ali i kako napraviti staklo koje se ugrađuje u naše prozore
da nas štiti od kiše. Da bi izumili te stvari, znanstvenici su morali proučavati
zemlju i učiti od rijeka, pijeska, od vjetrova i stijena. Pa ako mi odemo u
Dom znanstvenika, i mi ćemo učiti na istim izvorima. O njima možemo
postavljati pitanja jer oni takva pitanja ne zabranjuju.
A pitanja nam ne daju vremena za odmor. Mi nikako ne možemo znati
zašto nas naše prokletstvo tjera da tražimo. I ne možemo se tomu oduprijeti.
Ono nam šapuće da postoje velike stvari na ovoj našoj zemlji koje možemo
upoznati ako pokušamo i da ih moramo upoznati. Mi postavljamo pitanje
zašto ih moramo upoznati, ali na to nema odgovora. Moramo znati da
možemo znati.
Zato smo mi poželjeli biti poslani u Dom znanstvenika. Toliko smo to

7
htjeli da su nam usred noći ispod plahte ruke drhtale, pa smo ih grizli kako bi
nestalo te boli koju nismo mogli podnijeti. Bilo je to zlo i ujutro se nismo
usudili pogledati lica naše braće. Jer ljudi ne smiju ništa poželjeti za sebe. I
bili smo kažnjeni kad je došlo vrijeme da Vijeće zvanja onima koji su
navršili petnaestu godinu odredi kojim će se zanimanjem baviti ostatak svog
života.
Vijeće zvanja pojavilo se prvog dana proljeća i smjestilo se u veliku
dvoranu. I mi koji smo navršili petnaestu, zajedno s učiteljima, ušli smo u
veliku dvoranu. Vijeće zvanja bilo je smješteno na povišenju s kojeg je za
svakog učenika izgovaralo najviše dvije riječi. Prozivali su učenike po
imenu, a kad bi učenici stupili pred njega, jedan za drugim,Vijeće bi reklo:
„Drvodjelja“, ili, „liječnik, kuhar, upravitelj“. Tada bi svaki učenik podigao
ruku i rekao:
„Neka želja naše braće bude poštovana.“
A kad bi Vijeće reklo drvodjelja ili kuhar, učenik za kojega bi tako bilo
određeno, odlazio bi na posao i više se ne bi školovao. No, ako bi vijeće
reklo upravitelj, onda bi ti učenici odlazili u Dom upravitelja, najveću
građevinu u Gradu - ima tri kata. Tamo bi učili mnogo godina kako bi mogli
postati kandidati i slobodnom i općom voljom svih ljudi biti izabrani u
Gradsko vijeće, Državno vijeće i Svjetsko vijeće. Ali mi nismo željeli biti
upravitelj, premda je to velika čast. Mi smo željeli biti znanstvenikom.
I tako smo mi čekali naš red u velikoj dvorani dok nismo čuli kako Vijeće
zvanja proziva naše ime: „Jednakost 7-2551.“ Otišli smo do povišenja. Noge
nam se nisu tresle dok smo zurili u Vijeće. Gore se nalazilo pet članova
Vijeća, troje muškoga spola, dvoje ženskog. Kosa im bijaše sijeda, a lica
raspucana poput suha blata isušena riječnog korita. Bili su stari. Činili su se
starijima od mramora hrama Svjetskog vijeća. Nepomično su sjedili ispred
nas. Nismo zamijetili ni daška koji bi mreškao nabore njihovih bijelih toga.
Ali shvatili smo da su živi kad se podigao prst najstarijega, pokazao u nas i
ponovno se spustio. Bila je to jedina stvar koja se pomaknula, jer usne
najstarijeg nisu ni zatreperile kad je rekao:
„Pometač ulica.“
Osjećali smo kako nam se napinju tetive vrata dok se naša glava dizala
uvis prema licima Vijeća - bili smo sretni. Znali smo da smo bili krivi, ali sad
smo imali način da to popravimo. Mi ćemo prihvatiti naš životni put i mi

8
ćemo raditi za svoju braću, radosno i dragovoljno, i mi ćemo poništiti naš
grijeh prema njima, za koji oni nisu znali, ali mi smo znali. Stoga smo bili
sretni i ponosni na sebe i na našu pobjedu nad nama samima. Mi smo podigli
našu desnu ruku i prozborili. Naš glas u dvorani bio je najčišći i najčvršći
glas tog dana. Rekli smo:
„Neka želja naše braće bude poštovana.“
I mi smo pogledali ravno u oči članove Vijeća, ali njihove su oči bile
poput hladnih, plavih, staklastih puceta.
I tako smo mi otišli u Dom pometača ulica. Riječ je o sivoj kući u uskoj
ulici. U dvorištu se nalazi sunčani sat po kojemu Vijeće Doma određuje
vrijeme dana i kada će zazvoniti zvono. Kad zvono zazvoni, svi ustajemo iz
svojih kreveta. Nebo je zeleno i hladno u našim prozorima što gledaju na
istok. Sjena Sunčeva sata označuje pola sata tijekom kojih se odijevamo,
jedemo svoje doručkove u dvorani za blagovanje, gdje se nalazi pet dugačkih
stolova s po dvadeset glinenih tanjura i dvadeset glinenih šalica na svakome.
Nakon toga sa svojim metlama i grabljama odlazimo na posao na ulice
Grada. Nakon pet sati, kad Sunce bude visoko, vraćamo se u Dom gdje
jedemo svoj glavni dnevni obrok, za što imamo pola sata. Tada ponovno
odlazimo na posao. Nakon pet sati na pločnicima se pojave plave sjenke, a
nebo bude plavo i puno tamna sjaja koji ne sjaji. Vraćamo se na večeru, koja
traje jedan sat. Onda zazvoni zvono i mi u ravnoj koloni krenemo prema
jednoj od gradskih dvorana na druženje. Druge kolone ljudi pristignu iz
domova različitih zvanja. Svijeće su zapaljene i vijeća raznih Domova penju
se za govornicu i pripovijedaju nam o našim dužnostima i o našoj braći
ljudima. Tada se gosti upravitelji popnu do govornice i čitaju nam govore
koje su tog dana držali u Gradskom vijeću, jer Gradsko vijeće zastupa sve
ljude i svi ljudi to moraju znati. Tada pjevamo himne, himne o bratstvu,
himne o jednakosti i himne o kolektivnom duhu. Nebo bude raskvašeno
ljubičasto kad se vratimo u Dom. Tada zazvoni zvono i mi se u ravnoj koloni
zaputimo u gradsko kazalište na tri sata društvene rekreacije. Tamo se na
pozornici prikazuje drama s dva velika zbora Doma glumaca, koja u dva
silna glasa sebi istodobno daju pitanja i odgovaraju.
Drame su to o napornom radu i o tome koliko je on dobar. Nakon toga se
u ravnoj koloni vraćamo u Dom. Nebo je poput crnoga sita prošarana
srebrnim kapljicama što drhte spremne da prodru kroz njega. Noćni leptiri

9
zalijeću se u ulične svjetiljke. Odlazimo u naše krevete i spavamo dok se
ponovno ne oglasi zvono. Dvorane za spavanje su bijele, čiste i u njima nema
ničega, osim stotinjak kreveta.
Na ovaj smo način živjeli svakog dana četiri godine, dok se prije dva
proljeća nije dogodio naš zločin. Na takav način svi ljudi moraju živjeti do
četrdesete godine. U četrdesetoj su potrošeni. U četrdesetoj se šalju u Dom
beskorisnih, gdje žive oni stari. Stari ne rade zato što se Država brine o
njima. Ljeti sjede na suncu, a zimi pokraj vatre. Ne govore mnogo jer su
umorni. Stari znaju da će uskoro umrijeti. Kad se dogodi čudo i neki prožive
do četrdeset pete, proglašavaju ih prastarima i djeca bulje u njih dok prolaze
pokraj Doma beskorisnih. Takav je život naš, takav je život naše braće i sve
braće koja je živjela prije nas.
Takav bi bio i naš život da nismo počinili naš zločin koji je za nas
promijenio sve stvari. A naše prokletstvo dovelo nas je do našeg zločina. Bili
smo mi dobar pometač ulica i poput sve naše braće pometača, osim naše
proklete želje za spoznajom. Predugo smo mi noću promatrali zvijezde,
drveće i zemlju. A kad smo čistili dvorište Doma znanstvenika, skupljali smo
staklene bočice, komadiće metala, suhe kosti koje su oni odbacili. Željeli
smo zadržati te stvari i proučavati ih, ali nismo ih imali kamo sakriti. Zato
smo ih odnijeli u gradsku kanalizaciju. I tamo smo došli do otkrića.
Bilo je to pretprošloga proljeća. Mi ulični pometači radili smo u trojkama,
a mi smo bili s Unijom 5-3992, onima s pola mozga, i s Međunarodnim 4-
8188. Unija 5-3992 sad su bili slabunjavi momak koji je povremeno imao
napadaje padavice. Tada bi im se usta zapjenila, o oči okrenule. Međutim,
Međunarodni 4-8818 bili su drukčiji: visok, snažan mladić kojima su oči
poput krijesnica, jer radosti ima u njihovim očima. Ne možemo mi ni
pogledati Međunarodnog 4-8818 a da nam se ne nasmije. Zbog toga oni nisu
bili omiljeni u Domu učenika jer nije ispravno smijati se bez razloga.
Također nisu bili omiljeni jer su uzimali komadiće ugljena, crtali slike po
zidovima, a to su bile slike koje su nasmijavale ljude. Jer samo je našoj braći
u Kući umjetnika dopušteno da crtaju slike, pa je Međunarodni 4-8818 zato
završio u Domu pometača ulica, baš kao i mi.
Međunarodni 4-8818 i mi smo prijatelji. Opaka je stvar to reći, jer
prijestup je, veliki prijestup osobnog odabira, ikog voljeti više od drugih, jer
mi moramo voljeti sve ljude i svi su ljudi naši prijatelji. Zato Međunarodni 4-

10
8818 i mi nikada o tome nismo razgovarali. Ali mi znamo. Mi znamo kad se
pogledamo u oči. A kada se tako pogledamo u oči, mi također shvaćamo i
ostale stvari, neobične stvari za koje nema riječi, a te su stvari nas plašile.
Toga dana pretprošloga proljeća, na rubu grada, blizu gradskog kazališta,
Unija 5-3992 imao je napadaj padavice. Ostavili smo ga da leži u sjeni
kazališne nadstrešnice i zajedno s Međunarodnim 4-8818 krenuli dovršiti naš
posao. Zajedno smo sišli u veliki klanac iza kazališta. Nema tamo ničega,
osim drveća i drača. Iza klanca nalazi se zaravan, a iza zaravni nalazi se
Neistražena šuma o kojoj ljudi ne smiju razmišljati.
Skupljali smo papire i otpatke koje je vjetar donio od kazališta kad smo u
draču ugledali željeznu šipku. Bila je stara i hrđava od mnogih kiša. Stali
smo je izvlačiti iz sve snage, ali nismo je mogli ni pomaknuti. Pozvali smo
Međunarodnog 4-8818 pa smo zajedno očistili zemlju oko šipke. Iznenada
zemlja se ispod nas urušila i mi ugledasmo staru željeznu mrežu na crnoj
rupi.
Međunarodni 4-8818 su ustuknuli. Međutim, ipak smo zgrabili tu mrežu i
maknuli je. Ugledali smo željezne obruče što su u okno poput stuba vodili
dolje u tamu bez dna.
„Hoćemo li dolje“, rekli smo Međunarodnom 4-8818.
„Zabranjeno je“, odgovorili su.
Rekli smo: „Vijeće ne zna za ovu rupu, pa onda i ne može biti
zabranjeno.“
A oni odgovore: „Ako Vijeće ne zna za tu rupu, onda i ne može biti
zakona koji dopušta ulazak u nju. A sve što nije dopušteno zakonom, to je
zabranjeno.“
Ali mi smo rekli: „Usprkos tomu mi ćemo ući.“
Bili su prestrašeni, no stajali su sa strane i promatrali nas kako mi idemo.
Mi smo se o željezne obruče uhvatili rukama i nogama. Ispod nas ništa
nismo mogli vidjeti. A iznad nas rupa otvorena prema nebu bivala je sve
manja i manja, a nakraju se svela na veličinu puceta. Trljali smo oči jer ništa
nismo mogli vidjeti. Onda su se naše oči privikle na tamu, ali mi nismo
mogli vjerovati u to što smo vidjeli.
Nijedan čovjek kojeg smo mi poznavali nije mogao sagraditi to mjesto,
nijedan čovjek poznat našoj braći što je živjela prije nas, ali ipak su to
izgradili ljudi. Bila je riječ o velikom tunelu. Na dodir njegovi su zidovi bili

11
tvrdi i glatki. Davali su osjećaj kamena, ali to nije bio kamen. Na tlu su se
nalazile dugačke, tanke željezne linije, ali ni to nije bilo željezo. Kleknuli
smo, puzali naprijed, naše su ruke tapkale po željenoj liniji ne bismo li
shvatili kamo vode. Ali ispred se nalazi samo duboki mrak. U njemu su se
sjajile samo željezne linije, ravne i bijele, koje su nas pozivale da ih
slijedimo. Ali mi ih nismo mogli slijediti, jer smo iza sebe gubili točku
svjetla. Zato smo se okrenuli i otpuzali natrag s rukom na željeznoj liniji. Bez
jasnog razloga srce je kucalo u našim jagodicama. I tada smo shvatili.
Mi smo iznenada shvatili da je to mjesto ostatak Zabranjenih vremena. I
to je bila istina, bilo je to iz tih vremena i bila su to čuda tih vremena.
Prije stotina i stotina godina ljudi su znali tajne koje su nama skrivene. I
mi smo pomislili: „Ovo je nečasno mjesto. Prokleti su oni koji dotaknu stvari
Zabranjenih vremena. Međutim, naša ruka, koja je pratila liniju dok smo
puzali, lijepila se za željezo kao da ga ne želi ispustiti, kao da je koža naše
ruke žeđala, kao da je u metalu tražila neku tajnu tekućinu što pulsira u
njegovoj hladnoći.
Vratili smo se na površinu. Međunarodni 4-8818 nas je pogledao i
ustuknuo.
„Jednakost 7-2521“, reče, „blijedi ste u licu.“
Ali mi nismo mogli govoriti i samo smo stajali zureći u njih.
Povlačili su se kao da se ne usuđuju dotaknuti nas. Tada su se nasmiješili,
ali nije to bio smijeh radosti - bio je izgubljen i molećiv. Međutim, mi i dalje
nismo mogli govoriti. Tada oni rekoše:
„Gradsko vijeće mi ćemo obavijestiti o našem pronalasku i oboje ćemo
biti nagrađeni.“
I tada smo mi progovorili. Glas nam je bio grub i u njemu nije bilo
milosti. Rekli smo:
„Gradsko vijeće nećemo obavijestiti o našem pronalasku. Nećemo
obavijestiti nijednog čovjeka.“
Podigli su ruke do svojih ušiju jer nikad prije nisu čuli takve riječi.
„Međunarodni 4-8818”, pitali smo, „hoćete li nas prijaviti Vijeću i gledati
kako nas pred vašim očima nasmrt bičuju?“
Ukočili su se i odgovorili:
„Prije bismo umrli.“
„Onda“, rekli smo, „šutite. Ovo je naše mjesto. Ovo mjesto nama pripada,

12
Uniji 7-2521 i nijednom drugom čovjeku na svijetu. I ako ga ikada predamo,
predat ćemo s njim i naš život.“
Tada ugledasmo kako su se oči Međunarodnog 4-8818 ispunile suzama
koje samo što nisu počele padati. Drhtali su i njihov je glas podrhtavao tako
da su riječi bile gotovo neprepoznatljive: “Volja vijeća je iznad svake stvari,
jer to je volja naše braće, a ona je sveta. Ali, ako vi to toliko želite, mi ćemo
vas poslušati. Radije ćemo biti zli s vama nego dobri sa svom našom braćom.
Možda u Vijeću ima milosti za oba naša srca!“
Zatim smo zajedno otišli i vratili se u Dom pometača ulica. I hodali smo
šuteći.
Otada svake noći, dok su zvijezde sjele na nebu, a ulični pometači sjedili
u gradskom kazalištu, mi, Jednakost 7-2521, iskradali smo se i bježali kroz
tamu na naše mjesto. Lako je napustiti kazalište. Kad se svijeće ugase i
glumci dođu na scenu, nema tih očiju koje bi nas mogle vidjeti dok mi
puzimo ispod našeg sjedala i ispod zavjese. Kasnije je lako došuljati se kroz
sjene i spojiti se s Međunarodnim 4-8818 dok kolona napušta kazalište.
Mračno bude na ulicama i nigdje nema ljudi, jer nijedan čovjek ne smije
hodati Gradom dok ne dobije dopuštenje da to smije. Svake noći mi trčimo
do klanca gdje odmičemo kamenje koje smo nabacali na željeznu mrežu
kako bismo je sakrili od drugih ljudi. Svake noći, po tri sata, mi smo ispod
zemlje, sami.
Iz Doma pometača ulica ukrali smo svijeće, ukrali smo i kremen, noževe i
papir te smo sve to donijeli na ovo mjesto. Ukrali smo i staklene posudice,
prašak i kiseline iz Doma znanstvenika. Sad svake noći po tri sata sjedimo u
tunelu i učimo. Rastapali smo neobične metale, miješali kiseline i secirali
tijela životinja koje bismo pronašli u gradskoj kanalizaciji. Od cigala što smo
ih pronašli na ulicama sazidali smo peć. U njoj spaljujemo drvo što ga
pronađemo u klancu. Plamen vatre iz peći i plave sjene plešu na zidovima.
Nema nikakva zvuka ljudi koji bi nas uznemirivao.
Ukrali smo rukopise. To je veliki zločin. Rukopisi su dragocjeni, jer našoj
braći u Domu službenika treba cijela jedna godina kako bi svojim
krasopisom prepisali jedan izvornik. Rukopisi su rijetki i čuvaju se u Domu
znanstvenika. Tako mi sjedimo ispod zemlje i čitamo ukradena djela. Prošle
su dvije godine otkako smo pronašli ovo mjesto. I u te dvije godine mi smo
naučili više nego što smo naučili u deset godina u Domu učenika.

13
 Naučili smo stvari koje se ne nalaze u prijepisima. Otkrili smo tajne o
kojima znanstvenici ništa ne znaju. Shvatili smo koliko je silno ono
neotkriveno i da nas ni više života ne bi dovelo do kraja naše potrage. Ali mi
nismo željeli završiti s našom potragom. Nismo htjeli ništa, osim da budemo
sami i učimo i osjećamo kako svakog dana naša spoznaja biva oštrija od
jastrebovih kandži i bistrija od gorskoga kristala.
Neobični su putovi zla. Pred očima naše braće mi varamo. Mi branimo
volju naših Vijeća. Samo mi, od tisuća onih što hodaju zemljom, samo mi u
ovaj sat činimo stvar koja nema druge svrhe osim toga što je mi želimo činiti.
Zlo našega zločina nije takvo da o njemu razmišlja ljudski um. Priroda naše
kazne, ako on bude otkriven, nije takva da bi o njoj zdvajalo ljudsko srce.
Nikada, čak ni u sjećanjima onih starijih od najstarijih, nisu postojali ljudi
koji su učinili ono što smo mi učinili.
Pa ipak u nama nema ni srama ni žaljenja. Mi sebi kažemo da smo hulja i
izdajica. Ali ne osjećamo teret u duši ni strah u našemu srcu.
I čini nam se da je duša naša čista poput jezera što ga gledaju samo
Sunčeve oči. I u našem srcu -neobični su putovi zla - u našem srcu prvi put u
dvadeset godina mi osjećamo mir.

14
Drugi dio

15
 Sloboda 5-3000. Sloboda pet-tri tisuće... Sloboda 5-3000...
Poželjeli smo napisati to ime. Poželjeli smo ga izgovoriti, ali nismo se
usudili izgovoriti ga, tek šapnuti. Jer muškarcima je zabranjeno gledati žene,
a ženama je zabranjeno gledati muškarce. Ali mi razmišljamo o jednoj od
žena, ime joj je Sloboda 5-3000, i ne mislimo ni na koju drugu. Žene kojima
je određeno da rade na zemlji žive izvan Grada u Domu seljaka. Tamo gdje
grad završava nalazi se velika cesta koja vijuga prema sjeveru, a mi pometači
ulica moramo čistiti tu cestu do prvog miljokaza. Uz cestu se pruža živica, a
iza živice nalaze se polja. Polja su crna i izorana i ispred nas se rasprostiru
poput velike lepeze čije brazde drži neka ruka iza neba i one se od te ruke
šire, otvaraju prema nama poput crnih nabora u kojima bljeskaju tanašne,
zelenkaste šljokice. Žene rade na poljima. Njihove bijele tunike na vjetru
izgledaju poput krila galebova koja udaraju o crnu zemlju.
Upravo tamo među brazdama mi smo vidjeli Slobodu 5-3000. Njihovo
tijelo bilo je uspravno i tanko poput željezne oštrice. Njihove oči bile su crne,
jake i svijetle, u njima nije bilo straha, nije bilo ljupkosti ni krivnje. Njihova
je kosa bila zlatna poput sunca; njihova kosa vijorila se na vjetru, bljeskala se
i otimala kao da se opire muškarcima da je obuzdaju. Iz svojih su ruku bacale
sjemenje kao da daju milostinju, a zemlja ispod njihovih nogu bio je prosjak.
Mirno smo stajali; prvi put znali smo što je to strah, a zatim bol. I stajali
smo mirno kako ne bismo prosuli tu bol dragocjeniju od užitka.
Tada smo mi začuli glas ostalih što su dozivali njezino ime: „Sloboda 5-
3000“, i ona se okrenula i pošla natrag. Tako smo saznali njezino ime i
gledali ih kako odlaze dok se njezina bijela tunika nije izgubila u plavoj
izmaglici.
I sljedećeg dana, kad smo došli na sjevernu cestu, mi smo zalijepili oči za
Slobodu 5-3000 koji su bili na polju. Svakoga sljedećeg dana mi smo puni
boli čekali sat odlaska na sjevernu cestu. Ondje smo mi svakog dana
promatrali Slobodu 5-3000. Ne znamo je li ona nas promatrala, ali mislimo
da jest. Onda su jednog dana one došle blizu živice i iznenada se okrenule
prema nama. Zavrtjele su se, a onda se taj pokret njihova tijela zaustavi kako

16
da je odsječen, baš kao što je i započeo. Stajale su mirno poput kamena i
gledale izravno u nas, izravno u naše oči. Na njihovu licu nije bilo osmijeha,
nije bilo znaka pozdrava. No njihovo lice bilo je napeto, a oči tamne. Tada su
se naglo okrenule i otišle od nas.
Ali idućeg dana, kada smo došli na cestu, one su se nasmijale. Nasmijale
su se nama i zbog nas. Zauzvrat i mi smo se nasmijali. Njihova se glava
odjednom objesi, ruke padnu uz tijelo kao da su njihove ruke i tanki, bijeli
vrat iznenada doživjeli veliku slabost. One nisu gledale u nas, već u nebo.
Onda su preko ramena pogledale u nas, što smo mi osjetili kao da je ruka
dotaknula naše tijelo i nježno klizila od usana do stopala.
Otada mi smo svakog jutra pozdravljali jedni druge našim očima. Nismo
se usudili razgovarati. Prijestup je razgovarati s ljudima drugih zvanja, osim
u grupama na društvenim sastancima. Ali jednom, stojeći pokraj živice, mi
smo podigli našu ruku od našeg čela i onda je polako odmaknuli, dlanom
prema dolje, prema Slobodi 5-3000. I da su drugi to vidjeli, ništa nisu mogli
zaključiti, jer izgledalo je tek kao da oči štitimo od sunca. Međutim, Sloboda
5-3000 vidjele su to i shvatile. I one su podigle svoju ruku do čela i
pomaknule je jednako kao mi. Tako, svakog dana, mi smo pozdravljali
slobodu 5-3000, one su otpozdravljale i nijednom čovjeku to nije moglo biti
sumnjivo. To je naš drugi prijestup osobnog izbora, jer mi nismo mislili na
svu našu braću, a morali smo, nego samo na jedno biće, a njegovo ime bilo je
Sloboda 5-3000. Ne znamo zašto smo razmišljali o njemu. Mi ne znamo
zašto smo, razmišljajući o njima, odjednom osjećali da je zemlja dobra i da
život nije velika nedaća. O njima mi više ne razmišljamo kao o Slobodi 5-
3000. U svojim mislima mi smo im dodijelili ime. Zovemo je Zlatna. Ali
grijeh je ljudima davati imena koja ih čine različitima od drugih ljudi. No, mi
ih ipak zovemo Zlatna, jer one nisu poput ostalih. Zlatna nije poput ostalih.
Mi se nismo obazirali na zakon koji kaže da ljudi ne smiju misliti na žene,
osim u Vrijeme parenja. To vrijeme jest u proljeće kad svi muškarci stariji od
dvadeset i žene starije od osamnaest godina na jednu noć budu poslani u
Gradsku palaču parenja. Vijeće eugenike svakom muškarcu dodjeljuje jednu
ženu. Djeca se rađaju svake zime, ali žene nikada ne vide svoju djecu i djeca
nikada ne upoznaju svoje roditelje. Mi smo dvaput bili poslani u Palaču
parenja, međutim, to je ružna i sramotna stvar o kojoj ne želimo razmišljati.
Mi smo prekršili toliko zakona, a danas smo prekršili još jedan. Danas

17
smo razgovarali sa Zlatnom.
Ostale su žene bile daleko na polju kad smo se mi zaustavili pokraj živice
uz cestu. Zlatna je klečala sama u jarku koji je prolazio poljem. Kapljice
vode padale su joj s ruku dok je podizala vodu prema usnama - na suncu su
izgledale poput vatrenih iskrica. Tada nas je Zlatna zapazila. Ostala je
nepomično klečati zureći u nas. Krugovi svjetla, od sunca što je obasjavalo
vodu u jarku, plesali su po njezinoj bijeloj tunici. Jedna blještava kaplja pala
je s njihova prsta dok mi je ruka u zraku stajala kao da je zaleđena.
Zlatna je ustala i došla do živice kao da je čula zapovijed u našim očima.
Dva ostala pometača bila su stotinjak metara dalje na cesti. I mislili smo da
nas Međunarodni 4-8818 neće izdati, a da Unija 5-3992 ne može razumjeti.
Zato smo gledali ravno u Zlatnu opažajući sjene njihovih uvojaka na
njihovim bijelim obrazima i odbljeske sunca na njihovim usnama. I mi
rekosmo:
„Vi ste lijepi, Sloboda 5-3000.“
Njihovo se lice nije micalo i oni nisu sklanjali pogled. Samo su im se oči
raširile, a u očima im se vidio osjećaj pobjede, ne pobjede nad nama nego
nad stvarima koje nismo mogli odgonetnuti.
Tada su zapitale:
„Kako se zovete?“
„Jednakost 7-2521“ odgovorili smo.
„Vi niste jedan od naše braće, Jednakost 7-2521, jer mi ne želimo da to
budete.“
Ne možemo objasniti što je to značilo, jer riječima se to ne može izreći,
ali mi smo tada shvatili bez riječi.
,,Ne“, odgovorili smo, „niti ste vi jedna od naših sestara.“
„Ako nas zapazite među mnogo žena, hoćete li nas gledati?“
„Gledat ćemo vas, Sloboda 5-3000, ako vas vidimo među svim ženama
ovog svijeta.“
Tada one postave pitanje:
„Šalju li se pometači ulica u različite dijelove grada ili uvijek rade na
istim mjestima?“
„Uvijek rade na istim mjestima“, odgovorili smo, ,,i nitko nama neće
oduzeti ovu cestu.“
„Vaše oči“, rekoše one, „nisu poput očiju drugih muškaraca.“

18
 Iznenada, bez povoda za misao koja nam je sinula, mi smo osjetih
hladnoću, hladnoću u trbuhu.
„Koliko ste stari?“ pitali smo.
One su razumjele što mislimo, jer su prvi put oborile pogled.
„Sedamnaest“, šapnule su.
Mi smo odahnuli, kao da je teret pao s nas, jer mi smo bez razloga
pomislili na Palaču parenja. I pomislili smo da mi ne možemo dopustiti da
Zlatna bude poslana u tu palaču. Kako to spriječiti, kao zaobići volju vijeća,
to nismo znali, ali odmah smo bili svjesni da ćemo saznati. Još jedino nismo
znali zašto nam takve misli padaju na pamet, jer te ružne stvari nisu imale
veze s nama i Zlatnom.
Kakve su veze mogli imati?
I dalje, bez razloga, mi smo stajali tamo pokraj živice, osjećali smo naše
usne što se napinju od mržnje, od mržnje prema svoj našoj muškoj braći. I
Zlatna je to primijetila i blago se nasmiješila, a u njezinu smiješku mi smo
prvi put zapazili tugu. Pomislili smo kako svojom ženskom mudrošću Zlatna
može shvatiti više od nas.
Tada se s polja pojave tri sestre, dođu na cestu, pa nas je Zlatna ostavila.
Uzele su vreću sa sjemenjem koje su bacale u brazde dok su odlazile. No,
sjemenje je prštalo posvuda jer Zlatnina se ruka tresla.
Dok smo hodali prema Domu pometača ulica, bez razloga smo poželjeli
zapjevati. Zato smo večeras u dvorani za jelo bili ukoreni, no ni sami nismo
znali jesmo li naglas počeli pjevati neku pjesmu koju nikada nismo čuli. Jer
nije dolično pjevati bez razloga, osim na društvenim sastancima.
„Mi pjevamo zato što smo sretni“, odgovorili smo jednom iz Vijeća doma
koji nas je ukorio.
„Zapravo i jeste sretni“, odgovorili su oni. „Kako drukčije i može biti s
čovjekom koji živi za svoju braću?“
I sad, sjedeći ovdje u našem tunelu, mi razmišljamo o tim riječima.
Zabranjeno je ne biti sretan. Jer, kako nam je objašnjeno, ljudi su slobodni i
zemlja njima pripada; i sve stvari na zemlji pripadaju svim ljudima; a volja
svih ljudi zajedno dobra je za sve; i zato svi ljudi moraju biti sretni.
No dok stojimo navečer u velikoj dvorani i svlačimo se prije spavanja,
gledamo našu braću i čudimo se. Glave naše braće su oborene. Oči naše
braće su tupe i oni nikada ne gledaju u oči jedni druge. Ramena su naše braće

19
pogrbljena, njihovi su mišići ispijeni kao da im se tijela skupljaju, kao da
žele nestati sa svijeta. U naš um uvukla se riječ dok smo promatrali našu
braću, a ta riječ jest strah.
U ozračju dvorana za spavanje osjeća se strah, i u ozračju ulica. Strah
hoda gradom, strah bez imena, bez oblika. Svi ga ljudi osjećaju i nitko se ne
usuđuje ništa reći. I mi ga osjećamo kad smo u Domu pometača ulica. Ali
ovdje u našem tunelu, tu ga ne osjećamo. Ispod zemlje zrak je čist. Ovdje
nema vonja ljudi. Ova tri sata ispod zemlje daju nam snagu za sate gore na
površini.
Naše nas tijelo izdaje jer Vijeće doma sumnjičavo nas promatra. Nije
dobro osjećati previše sreće ni radosti zato što smo živi. Jer nije važno i ne
smije nam biti važno živimo li ili umiremo, jer to ima biti prema volji naše
braće. Ali nama, Jednakosti 7-2521, nama je lijepo živjeti. Ako je to grijeh,
onda mi krepost ne želimo.
Naša braća nisu poput nas. Nije baš sve u redu s našom braćom. Tu je
Bratstvo 2-5503, tihi momak razboritih, ljubaznih očiju, koji iznenada počne
vikati, bez razloga, usred dana ili noći, tijelo mu se stane tresti i počne jecati
- ni sam ne može to objasniti. Tu je Solidarnost 9-6347, bistar mladić, danju
u njemu nema nikakva straha, ali oni viču u snu :
„Pomognite nam! Pomognite nam! Pomognite nam!“
Viče noću glasom koji nam trese kosti, ali liječnici ne mogu izliječiti
Solidarnost 9-6347.
Dok se navečer svi mi svlačimo pod nejakim svjetlom svijeće, naša braća
šute jer ne usuđuju se govoriti ono što misle. Jer svi se moraju slagati sa
svime, a oni ne mogu znati jesu li njihove misli misli svih i zato se boje
govoriti. I njima je drago kad se navečer ugase svijeće. Međutim, mi,
Jednakost 7-2521, promatramo kroz prozor u nebo - ono je mirno i tiho i
preuzvišeno. A iza Grada nalazi se zaravan, a iza zaravni, crna nasuprot
crnom nebu, nalazi se Neistražena šuma.
Mi se ne želimo osvrtati na Neistraženu šumu. Mi ne želimo razmišljati o
njoj. Ali naše oči neprestano se vraćaju na tu crnu mrlju na nebu. Ljudi
nikada nisu ušli u Neistraženu šumu, jer nema te sile koja bi je mogla istražiti
i nema staze koja bi vodila među njezina prastara drveća što stoje poput
stražara pred zastrašujućom tajnom. Šapuće se da jednom ili dvaput u stotinu
godina, jedan od ljudi iz Grada bez razloga i povoda pobjegne i sam otrči do

20
Neistražene šume. Oni umru od gladi i od pandži divljih zvijeri što prebivaju
u Šumi. No, naša Vijeća kažu kako je to samo legenda. Čuli smo mi da na
zemlji, među gradovima, postoji mnogo Neistraženih šuma. I šapuće se da su
one izrasle na ruševinama mnogih gradova iz Zabranjenog vremena. Drveće
je progutalo ruševine, i kosti ispod ruševina i sve stvari koje su propale. Mi
duboko u noć promatramo Neistraženu šumu i razmišljamo o tajnama
zabranjenog vremena. I pitamo se kako se to zbilo da su se te tajne izgubile
sa svijeta.
Čuli smo mi legende o velikim sukobima u kojima se mnogo ljudi borilo
na jednoj strani, a samo nekolicina na drugoj. Ta nekolicina bili su Zlikovci i
pobijeđeni su. Tada su velike vatre planule svijetom. U tim vatrama Zlikovci
i sve stvari što su ih oni napravili bijahu spaljeni. A vatra koja je nazvana
Zorom velikog preporoda, bila je Lomača rukopisa gdje su svi rukopisi
Zlikovaca bili spaljeni, a s njima i njihova svaka riječ. Tri mjeseca velike
plamene planine uzdizale su se s trgova gradova. Tad je došao Veliki
preporod. Riječi Zlikovaca. Riječi Zabranjenih vremena... Kakve smo to mi
riječi izgubili?
Možda će Vijeće biti milostivo prema nama! Mi nemamo želju napisati
takvo pitanje i ne znamo što to radimo sve dok ga ne zapišemo. Mi ne bismo
smjeli postaviti to pitanje i ne bismo smjeli misliti o njemu. Mi ne bismo
smjeli dozivati smrt u naše krilo.
A ipak. A ipak. Postoji jedna riječ, samo jedna riječ kojom se ljudi ne
koriste, ali nekada jesu. Ona je Zabranjena. Riječ koju ljudi niti smiju
izgovoriti niti čuti. Ali pokatkad, a to rijetko, pokatkad, ponegdje, jedan od
ljudi naiđe na tu riječi. Nađu je na ostatcima starih rukopisa ili urezanu u
komadiće prastarog kamenja. Međutim, kad je izgovore, budu ubijeni. U
ovome svijetu nema riječi koja bi se kažnjavala smrću, osim tog zločina
izgovaranja Zabranjene riječi.
Mi smo vidjeli jednog od tih ljudi koji je bio živ spaljen na gradskom trgu.
I to je bio prizor koji je sve ove godine ostao u nama i slijedio nas i nije nam
dao mira. Bili smo tad dijete od deset godina. Stajali smo na velikome trgu s
drugom djecom i svim ljudima iz Grada koji su poslani da promatraju
spaljivanje. Prijestupnika su izveli na trg i doveli ga do lomače. Prijestupniku
su izvadili jezik tako da više nije mogao govoriti. Prijestupnik je bio mlad i
visok. Imali su zlatnu kosu i oči plave poput jutra. Dok su hodali prema

21
lomači, njihov se korak nije kolebao. I od svih lica na trgu, od svih lica koja
su vrištala, urlala i psovala ga, njihovo je bilo najmirnije i najsretnije.
Kad su mu lancem tijelo zavezali za stup i kad je lomača zapaljena,
Prijestupnik je pogledao Grad. Iz kuta usana curila im je tanka pruga krvi, no
njihove su se usne smiješile. U nama je tada planula jezovita misao koja nas
više nikada nije napustila. Čuli smo mi za Svece. Postojali su Sveci rada,
Sveci vijeća i Sveci Velikog preporoda. Ali mi nikada nismo vidjeli sveca
niti smo znali kako bi on trebao izgledati. Tada smo pomislili, dok smo
stajali na trgu, da Svetac ima lice poput onog što smo ga gledali ispred nas u
plamenu, lice poput Prijestupnika koji je izgovorio Zabranjenu riječ.
Dok se vatra dizala, zbila se stvar koju nisu vidjele ničije oči, osim naših,
jer inače danas ne bismo bili živi. Možda nam se to samo učinilo. Učinilo
nam se da su oči Prijestupnika u toj gomili odabrale baš nas. Gledale su
izravno u nas. Nije bilo boli u njihovim očima, nije bilo odraza agonije
njihova tijela. U njima je bilo samo radosti i ponosa, ponosa svetijeg nego što
priliči običnom ljudskom biću. I činilo se kao da nam kroz vatru te oči žele
nešto reći, da bez zvuka u naše oči žele poslati riječ. Činilo se kao da nas te
oči preklinju da zgrabimo tu riječ i ne pustimo je da ne pobjegne ni nama ni
zemlji. Međutim, vatra se podigla i mi nismo uspjeli razabrati tu riječ...
Koja, čak i po cijenu da budemo spaljeni poput Sveca s lomače, koja je
bila ta Zabranjena riječ?

22
Treći dio

23
 Mi, jednakost 7-2521, otkrili smo novu snagu prirode. I otkrili smo je
sami i samo je mi znamo.
I otkrivamo je. Ako moramo, neka zbog toga budemo bičevani. Vijeće
znanstvenika reklo nam je da svi mi znamo stvari koje postoje i zato stvari
koje svima nisu poznate ne postoje. Ali mi mislimo kako je Vijeće
znanstvenika slijepo. Tajne ovoga svijeta ne mogu vidjeti svi ljudi, nego
samo oni koji će ih tražiti. Mi to znamo, jer mi smo pronašli tajne nepoznate
svoj ostaloj braći. Mi ne znamo kakva je to moć ni odakle dolazi. Ali znamo
njezinu prirodu, jer mi smo je promatrali i radili s njom. Prvi put vidjeli smo
je prije dvije godine. Jedne večeri mi smo secirali tijelo jedne mrtve žabe kad
smo vidjeli da se njezina noga trznula. Bila je mrtva, no ipak se pomaknula.
Pomaknula ju je neka sila nepoznata ljudima. Mi nismo mogli to shvatiti.
Tada, nakon mnogih pokusa, pronašli smo odgovor. Žaba je bila obješena o
bakrenu žicu; metal našeg noža bio je taj koji je kroz žablje tjelesne tekućine
odaslao neobičnu silu prema bakru. Mi smo stavili komad bakra i komad
cinka u posudu s tjelesnim tekućinama, taknuli je žicom pa ispod naših
prstiju osjetili čudo koje se nikada prije nije pojavilo, novo čudo i nova silu.
To nas je otkriće očaralo. Posvetili smo se tomu na štetu svih naših ostalih
istraživanja. Radili smo na tome, izvodili pokuse na više načina nego je to
moguće opisati, a svaki je korak bio poput novog čuda što se otkrivalo pred
nama. Došli smo do zaključka kako smo otkrili najveću silu na svijetu. Jer
ona je kršila sve zakone poznate ljudima. Činila je da se igla pomiče i okreće
na kompasu koji smo ukrali iz Doma znanstvenika. Još kao dijete podučili su
nas da magnet pokazuje prema sjeveru i da je to zakon koji ništa ne može
promijeniti, no naša sila kršila je sve zakone. Otkrili smo da uzrokuje munje,
a čovjek nikada nije otkrio što uzrokuje munje. Kad su bile oluje, mi smo
pokraj naše rupe podizali visoku, metalnu šipku i odozdo je promatrali.
Vidjeli smo kako je munje puno puta pogađaju. I sad znamo da metal privlači
silu neba i da metal može biti takav da je zrači.
Neobične smo stvari napravili na osnovi našeg otkrića. Koristili smo se
bakrenim žicama što smo ih pronašli ispod zemlje. Svijećom obasjavajući

24
nam put, hodali smo duž našeg tunela. Nismo mogli proći više od osam
stotina metara, jer zemlja i stijene zatvarali su ga s obje strane. Ali mi smo
skupili sve stvari koje smo pronašli i donijeli smo ih na mjesto gdje smo
radili. Pronašli smo neobične kutije koje su sadržavale metalne šipke, mnogo
užeta, vlakana i metalnih zavojnica. Pronašli smo žice koje su vodile do
neobičnih, malenih, staklenih kugli po zidovima. One su bile pune metalnih
vlakana, tanjih i od paukove mreže.
Te su nam stvari pomogle u našem poslu. Mi ih ne razumijemo, međutim
mislimo da su ljudi Zabranjenih vremena poznavali silu neba i da su imali
neku vezu s njom. Ne znamo, ali ćemo naučiti. Sad ne možemo stati, premda
strepimo kako smo mi sami u našoj spoznaji.
Nijedan pojedinac ne može posjedovati veću mudrost od mnoštva
znanstvenika koje su izabrali svi ljudi zbog njihove mudrosti. Ali mi je ipak
posjedujemo. Mi, da. Borimo se protiv toga da to kažemo, ali sad je rečeno.
Baš nas briga. Mi ne zaboravljamo sve ljude, sve zakone i sve stvari, osim
naših metala i naših žica. Toliko toga još treba naučiti! Tako je duga cesta
pred nama i zar je važno što moramo putovati sami!

25
Četvrti dio

26
 Mnogo je dana prošlo prije nego smo mogli ponovno razgovarati sa
Zlatnom. Ali došao je taj dan kad je nebo bilo bijelo kao da se sunce
rasprsnulo i vatru razbacalo nebom. Polja su ležala mirna bez povjetarca, a
prašina na cesti bila je bijela od usijanosti. Zato su žene na polju bile umorne,
kaskale su sa svojim poslom i bile su daleko od ceste kad smo mi stigli.
Međutim, Zlatna je stajala sama pokraj živice i čekala. Mi smo zastali i
ugledali njezine oči, koje su bile toliko tvrde i prezrive prema svijetu, i one
su nas promatrale kao da bi se pokorile bilo kojoj riječi što bismo je mi
izgovorili.
I mi smo rekli:
„Mi smo vam dali ime u našim mislima, Sloboda 5-3000.“
„Koje nam je ime?“ pitale su.
,,Zlatna.“
„Ni mi vas ne zovemo Jednakost 7-2521 kada mislimo na vas.“
„Koje ime ste nam dali?“
Pogledale su nas izravno u oči i držale su glavu uspravno dok su
odgovarale.
„Nepokoreni.“
Dugo nismo mogli razgovarati. Onda smo rekli:
„Zlatna, misli poput tih su zabranjene.“
„Ali vi mislite o takvim riječima i vi želite da i mi o njima razmišljamo.“
Pogledali smo ih u oči i nismo mogli lagati.
„Da“, šapnuli smo. Nasmijali smo se i onda rekli: „Najdraža naša,
nemojte nam se pokoravati.“
One ustuknu. Oči su im bile širom otvorene i mirne.
„Ponovite te riječi ponovno“, šapnule su.
„Koje riječi?“ pitali smo. No one nisu odgovorile, ali mi smo znali.
„Najdraža naša“, šapnuli smo.
Nikada to muškarac nije rekao ženi.
Zlatnina se glava polako se obori i one ostanu mirno stajati ispred nas,
ruku uz tijelo, dlanovima okrenutima prema nama, kao da je njihovo tijelo

27
bio dano na raspolaganje našim očima. Ništa nismo mogli reći.
I one podignu glavu, prozbore jednostavno i nježno kao da žele da
oprostimo neku njihovu želju.
„Vruć je dan“, rekoše one. „Radili ste mnogo sati i sigurno ste umorni.“
,,Ne“, odgovorili smo.
„Hladnije je u poljima“, rekle su, „i ima vode za piće. Jeste li žedni?“
,,Da“, odgovorili smo, „ali ne možemo prijeći preko živice.“
„Mi ćemo vam donijeti vode“, rekle su.
Kleknule su pokraj jarka, objema rukama zagrabile vodu, ustale i donijele
nam vodu do usana.
Ne znamo jesmo li pili tu vodu. Mi samo znam da su iznenada njihove
ruke bile prazne, no mi smo i dalje naše usne držali u njezinim rukama. One
su to znale, ali nisu se micale.
Podigli smo glavu i koraknuli unatrag. Nismo shvaćali zašto smo to
učinili i bojali smo se to shvatiti.
I Zlatna je koraknula unatrag i s čuđenjem stala promatrati svoje ruke.
Tada je Zlatna krenula premda nitko drugi nije dolazio. Koračala je unatrag
kao da se ne može okrenuti od nas. Njihove su ruke oklijevale ispred njih kao
da ih ne mogu spustiti.

28
Peti dio

29
 Učinili smo to. Stvorili smo to. Izvukli smo to iz vječnih noći. Mi sami.
Naše ruke. Naš um. Samo i jedino mi.
Mi ne znamo što govorimo. Vrti nam se u glavi. Promatramo svjetlo koje
smo stvorili. Trebalo bi nam biti oprošteno za sve što večeras govorimo.
Večeras, nakon mnogo više dana i pokušaja nego ih možemo izbrojiti, mi
smo završili s pravljenjem neobične stvari iz ostataka Zabranjenih vremena -
staklenu kutiju kojoj je svrha da luči snagu nebu veću nego smo to ikada
prije postigli. Kad stavimo naše žice u kutiju, kad zatvorimo strujni krug,
žica svijetli! Oživi, pocrveni i krug svjetla leži na kamenu ispred nas.
Mi stojimo i držimo našu glavu u našim rukama. Ne možemo shvatiti što
smo to stvorili. Nismo se doticali kremena, nismo palili vatru. Ipak, tu ima
svjetla, svjetla što dolazi niotkuda, svjetla iz srca metala.
Ugasili smo naše svijeće.
Mrak nas je progutao. Ništa nije ostalo oko nas, osim noći i tankoga
plamena u njoj poput pukotine u zatvorskom zidu. Ispružili smo našu ruku
prema žici i ugledali naše prste u crvenom odsjaju. Mi nismo mogli vidjeti
niti osjetiti naše tijelo i u tom trenutku nije bilo ničega osim naših dviju ruku
na žici što je sjajila u crnom bezdanu.
Tada smo počeli razmišljati o značenju toga što se nalazilo ispred nas.
Samo s metalom i žicom mi možemo osvijetliti naš tunel i grad, i sve
gradove na svijetu. Našoj braći mi možemo dati novo svjetlo, jasnije i
svjetlije nego što su ga ikada vidjeli. Sila neba može biti od koristi ljudima.
Nema granica u njezinim tajnama, u moći i možemo učiniti da nam dade bilo
što samo ako to zatražimo.
Znali smo tada što moramo učiniti. Naše otkriće bilo je preveliko da
vrijeme gubimo na pometanje ulica. Mi ne smijemo našu tajnu zadržati za
sebe niti zakopanu ispod zemlje. Moramo je učiniti vidljivom svim ljudima.
Potrebno nam je sve naše vrijeme, potrebne su nam radne sobe Doma
znanstvenika, mi želimo pomoć naše braće Znanstvenika i da se njihova
mudrost udruži s našom. Toliko je posla pred svima nama, za sve
znanstvenike svijeta.

30
 Za mjesece dana Svjetsko vijeće znanstvenika susrest će se u našemu
gradu. To je veliko Vijeće u koje su izabrani najmudriji iz svake zemlje.
Svake godine sastaju se u drugome gradu svijeta. Mi bismo željeli otići pred
to vijeće i poput dara željeli bismo pred njih položiti ovu staklenu kutiju koja
sadržava silu neba. Sve ćemo im reći. Oni će to vidjeti, shvatiti i oprostiti. Jer
naš je poklon veći od našega prijestupa. Oni će sve objasniti Vijeću zvanja i
mi ćemo biti poslani u Dom znanstvenika. To se još nikada nije dogodilo, ali
nikada ljudima i nije bio ponuđen poklon poput našega.
Moramo čekati. Naš tunel moramo braniti kao što ga nikada prije nismo
branili. Ako bi neki ljudi, ne samo znanstvenici, doznali za našu tajnu, oni je
ne bi razumjeli niti bi nam povjerovali. Oni ne bi vidjeli ništa osim našeg
zločina tog posla te bi uništili nas i naše svjetlo. Mi ne marimo za naše tijelo,
ali naše svjetlo je...
Da, stalo nam je. Prvi put mi marimo za naše tijelo. Jer ta je žica kao dio
našeg tijela, poput vene otkinute od nas što sjaji našom krvlju. Mi smo
ponosni na tu metalnu nit, ili na ono što su naše ruke napravile, ako postoji
crta koja dijeli to dvoje?
Mi smo ispružili naše ruke. Prvi put mi znamo koliko su snažne naše ruke.
I neobična misao plane u nama: prvi put mi se upitasmo kako izgledamo.
Ljudi nikada ne vide svoje lice i nikada svoju braću ne pitaju za njega, jer
veliko je zlo mariti za svoja lica ili tijela. Ali večeras, ne možemo shvatiti
razlog, poželjeli smo da nam bude omogućeno spoznati vlastiti lik.

31
Šesti dio

32
 Nismo pisali trideset dana. Jer trideset dana mi nismo bili ovdje u našem
tunelu. Bili smo uhvaćeni. Dogodilo se to one noći kad smo zadnji put pisali.
Te noći zaboravili smo gledati pijesak u staklu koji nam kaže kad su prošla
tri sata i kad je vrijeme za povratak u Gradsko kazalište. Kad smo se sjetili,
pijesak je već bio iscurio.
Požurili smo u Kazalište. No veliki je šator stajao siv i tih naspram neba.
Gradske ulice, mračne i prazne, pružale su se ispred nas. Da smo se vratili
sakriti se u naš tunel, pronašli bi nas i naše svjetlo. Zato smo otišli u Dom
pometača ulica.
Dok nas je Vijeće doma ispitivalo, mi smo promatrali lica u vijeću, ali na
njima nije bio ni znatiželje ni ljutnje ni milosti. Pa kad nas je najstariji od
njih upitao:
„Gdje ste bili?“ mi smo pomislili na našu staklenu kutiju i na naše svjetlo
te smo zaboravili na sve drugo. I odgovorili smo:
„Ne želimo vam reći.“
Najstariji nas više nije ispitivao. Okrenuli su se prema dvojici mlađih i
rekao pospanim glasom:
„Odvedite našeg brata Jednakost 7-3000 u pritvor u dvorac Kazneno-
popravnog doma. Bičujte ga dok ne kaže.“
I tako smo odvedeni u Kamenu sobu ispod dvorca Kazneno-popravnog
doma. Ta prostorija nema prozora i u njoj nema ničega, osim željeznog
postolja. Dva čovjeka stoje pokraj postolja i nemaju na sebi ništa osim
kožnih pregača i kožnih kukuljica na licima. Otišli su oni koji su nas doveli
ostavljajući nas dvojici Sudaca koji su stajali u kutu sobe. Suci su bili maleni,
sitni ljudi, sivi i pogrbljeni. Dali su znak dvojici snažnih pod kukuljicama.
Strgali su odjeću s našeg tijela, bacili nas na koljena i ruke zavezali za
željezno postolje. Prvi udarac biča osjetili smo kao da nam je kralježnica
presječena napola. Drugi udarac nadjačao je onaj prvi i jednu sekundu nismo
ništa osjećali, a tada bol probije u grlo i vatra nam plane u plućima bez zraka.
Ali nismo povikali.
Bič je zviždao poput vjetra. Pokušali smo brojiti udarce, ali izgubili smo

33
se. Znali smo da udarci padaju na naša leđa. Međutim, mi leđa više nismo
osjećali. Plamteća rešetka nastavila je plesati pred našim očima i mi nismo
razmišljali ni o čemu nego samo o toj rešetki, rešetki, rešetki od crvenih
kvadrata - shvatili samo da promatramo kvadrate željezne rešetke na vratima,
kamenje u zidovima bilo je kvadratno, bilo je kvadratno i ono što je bič
otkidao s naših leđa, križajući se po našem mesu.
Tada smo ispred sebe ugledali šaku. Udarila nas je pod bradu pa smo
zapazili crvenu pjenu iz naših usta na bijelim prstima. Sudac je upitao:
„Gdje ste bili?“
Međutim, mi smo odmaknuli glavu, sakrili lice među našim zavezanim
rukama i pregrizli usnu.
Bič je ponovno zazviždao. Pitali smo se tko je po podu sipao užarenu
ugljenu prašinu, jer vidjeli smo svjetlucanje crvenih mrlja po kamenu oko
nas.
Tada više ništa nismo znali, osim da su tu dva glasa što uporno reže, jedan
za drugim, i znali smo da to dugo traje:
„Gdje ste bili, gdje ste bili, gdje ste bili, gdje ste bili, gdje ste bili?“
I naše su se usne pomaknule, no zvuk se povukao natrag u naše grlo i čulo
se samo:
„Svjetlo. Svjetlo. Svjetlo...“
Tada više ništa nismo znali.
Otvorili smo naše oči. Ležali smo trbuhom na ciglenom podu ćelije. Zurili
smo u dvije ruke što su ležale ispred nas na ciglama. Pomaknuli smo ih i
shvatili da su to naše ruke. Ali nismo mogli micati naše tijelo. Onda smo se
nasmijali jer pomislili smo na svjetlo i da ga nismo izdali.
U našoj ćeliji ležali smo mnogo dana. Vrata su se otvarala dvaput svakog
dana, jer čovjek koji nas je doveo donosio je kruh i vodu, a jednom su došli i
Suci. Mnogo je sudaca ušlo u našu ćeliju, prvo najniži, a onda najčasniji suci
Grada. Stajali su ispred nas u svojim bijelim togama i pitali:
„Jeste li spremni govoriti?“
Ali mi smo odmahnuli našom glavom dok smo ispred njih ležali na podu.
Onda su otišli.
Brojili smo svaki dan i svaku noć što su prolazili. Onda, večeras, shvatili
smo da moramo pobjeći. Jer sutra se u našem Gradu susreće Svjetsko vijeće
znanstvenika.

34
 Bilo je lagano pobjeći iz dvorca Kazneno-popravnog doma. Na vratima su
stare brave i nema stražara. Nema potrebe za stražarima jer ljudi nikada nisu
toliko prkosili Vijećima da bi bježali s mjesta na kojima su morali biti. Naše
je tijelo zdravo i brzo se u njega vraća snaga. Udarili smo po vratima i ona su
popustila. Iskradali smo se kroz mračne hodnike, kroz mračne ulice pa dolje
u naš tunel.
Zapalili smo svijeću i shvatili da naše mjesto nije otkriveno i da ništa nije
dirano. Naša je kutija stajala ispred nas na hladnoj peći kako smo je i ostavili.
Zar je sad uopće važno što imamo ožiljke po leđima!
Sutra, po punome danjem svjetlu, uzet ćemo našu kutiju, otići iz svog
tunela i ulicama otići ravno u Dom znanstvenika. Pred njih stavit ćemo
najveći poklon ikada ponuđen ljudima. Reći ćemo im istinu. Kao našu
ispovijest, predat ćemo im ove stranice što smo ih napisali. Naše ruke udružit
ćemo s njihovim pa ćemo raditi zajedno, s pomoću sile neba, na slavu
ljudskog roda. Budite blagoslovljeni, braćo naša! Sutra ćete nas vi uzeti
natrag u svoje stado i mi više nećemo biti otpadnikom. Sutra ćemo mi
ponovno biti jedan od vas. Sutra...

35
Sedmi dio

36
 Mračno je ovdje u šumi. Lišće šušti ponad naše glave. Crno je nasuprot
zadnjem zlatu neba. Mahovina je mekana i vlažna. Mnoge noći, dok ne dođu
šumske zvijeri i rastrgaju naše tijelo, mi ćemo spavati na toj mahovini. Sad
više nemamo kreveta, osim mahovine, i nemamo budućnosti, osim zvijeri.
Sad smo stari, premda smo jutros bili mladi, dok smo ulicama Grada
nosili našu staklenu kutiju u Dom znanstvenika. Ljudi nas nisu zaustavljali,
jer nikoga i nije bilo oko Palače popravnog zavoda, a ostali nisu ništa znali.
Ljudi nas nisu zaustavili na ulazu. Hodali smo praznim hodnicima u veliku
dvoranu gdje je Svjetsko vijeće znanstvenika imalo svečanu sjednicu.
Kad smo ušli, ništa nismo vidjeli, osim plavog i blistavog neba u velikim
prozorima. Tad smo zapazili Znanstvenike koji su sjedili oko dugačkoga
stola. Izgledali su poput bezobličnih oblaka što su se skupili visoko na
velikom nebu. Bili su to ljudi čija smo slavna imena mi znali, ali i oni iz
dalekih zemalja za koje nikada nismo čuli. Primijetili smo veliku sliku na
zidu iznad njihovih glava. Prikazivala je dvadesetak slavnih ljudi koji su
izmislili svijeću.
Sve su se glave u Vijeću okrenule kad smo ušli. Ti velikani i mudraci
ovog svijeta nisu znali što misliti o nama. Gledali su nas začuđeno i
znatiželjno kao da smo neko čudo. Istina da je naša tunika bila poderana i
zaprljana smeđim, krvavim mrljama. Podigli smo našu desnu ruku i rekli:
“Budite pozdravljeni, vi naša prečasna braćo Svjetskog vijeća znanstvenika.
Tada Kolektivno 0-0009, najstariji i najmudriji vijećnik, progovori i upita:
„Tko ste vi, naš brat? Ne izgledate poput znanstvenika.“
„Naše je ime Jednakost 7-2521“ odgovorili smo, ,,i mi smo gradski
pometač ulica.“
Tada kao da je veliki vjetar zapuhao u dvorani, jer svi znanstvenici
progovore u isti glas. Bili su ljutiti i preplašeni.
„Pometač ulica! Pometač ulica ušetao je na zasjedanje Svjetskog vijeća
znanstvenika! Pa to je za ne vjerovati! To je protiv svih pravila i zakona!“
Nismo znali kako da ih zaustavimo.
„Naša braćo!” rekli smo. „Nama to nije važno, nije nam važan ni naš

37
prijestup. Važna su samo naša braća ljudi. Nemojte misliti na nas jer mi smo
ništa, nego slušajte naše riječi. Mi vam donosimo poklon kakav ljudima
nikad nije bio donesen. Slušajte nas jer mi u našim rukama držimo budućnost
ljudske vrste.
Poslušali su.
Našu staklenu kutiju stavili smo na stol. Govorili smo o njoj, o našoj
dugačkoj potrazi, o našem tunelu, o bijegu iz Palače popravnog zavoda. Dok
smo govorili, ni prst se nije pomicao u toj dvorani, ni oko. Onda smo stavili
žice u kutiju, a svi oni ukočeno nagnu se prema nama i stanu promatrati. I mi
smo bili ukočeni dok su nam oči zurile u žice.
I polako, polako poput bljeskanja krvi, na žici zadršće crveni plamen.
Međutim, strah je uhvatio je ljude iz Vijeća. Skočili su na noge, bježali od
stola, stiskali se uz zid, jadan uz drugog, tražeći toplinu tuđih tijela koja da
im dade hrabrosti.
Pogledali smo ih, nasmijali se i rekli:
„Nemate se čega bojati, braćo naša. Velika je sila u tim žicama, no ta je
sila ukroćena. Vaša je. Mi je vama dajemo.“
I dalje nisu se micali.
„Mi dajemo vam silu neba!“ povikali smo. „Mi vam dajemo ključ zemlje!
Uzmite ga i dopustite da mi budemo jedan od vas, najmanji među vama.
Radimo zajedno, upregnimo tu silu i olakšajmo ljudima njihovu muku.
Odbacimo naše svijeće i naše baklje. Svjetlom poplavimo naše gradove.
Čovjeku dajmo novo svjetlo!“
Ali oni su samo zurili u nas i iznenada mi smo se uplašili. Jer njihove oči
bile su mirne, sitne i zle.
„Braćo naša!“ povikali smo. „Zar nam nemate ništa reći?“
Tada se Kolektivno 0-0009 pomakne naprijed. Došli su do stola. Ostali su
ih slijedili.
,,Da“, progovorili su Kolektivno 0-0009, „mnogo toga imamo vam reći.“
Od zvuka njihova glasa zanijemjela je cijela dvorana, prestalo je raditi
naše srce.
,,Da“, reče Kolektivno 0-0009, „imamo mi mnogo toga reći bijedniku koji
su prekršili sve zakone i koji se hvale svojim nedjelom!
Kako vam je pala na pamet misao da ste vi mudriji od svoje braće? I
Vijeće je odredilo da vi morate biti pometač ulica, pa kako se usuđujete

38
misliti da biste mogli biti u ičemu korisniji ljudskom rodu nego u pometanju
ulica?“
„Kako se usuđujete, vi čistaču oluka“, progovorili su Bratstvo 9-3452,
„držati se samo za sebe i gajiti misli jednoga, a ne mnogih?“
„Treba vas spaliti na lomači!“ reče Demokracija 4-6998.
„Ne, treba ih bičevati“, reče Jednoglasnost 7- 3304, „dok ispod biča ništa
ne ostane.“
,,Ne“, reče Kolektivno 0-0009, „braćo naša, mi ne možemo odlučiti o
tome. Ovakav zločin još nikada nije bio počinjen i nije na nama da o njemu
sudimo. Nije to ni zajedno maleno Vijeće. Mi ovo stvorenje moramo izvesti
pred samo Svjetsko vijeće i ostaviti im da prosude.“
Pogledali smo ih i rekli braneći se:
„Braćo naša! Vi ste u pravu. Neka Vijeće odluči o našem tijelu. Nije nas
briga. Ali svjetlo? Što ćete učiniti sa svjetlom?“
Kolektivno 0-0009 pogleda nas i nasmije se.
,,I vi mislite da ste pronašli novu silu“, reče Kolektivno 0-0009. „Misle li
sva vaša braća isto?“
,,Ne“, odgovorili smo.
„Ne može biti istinito ono što ne misle svi ljudi“, reče Kolektivno 0-0009.
„Sami ste na tome radili?“ pita Međunarodno 1-5537.
,,U prošlosti su mnogi ljudi iz Doma znanstvenika imali neobične nove
ideje“, reče Solidarnost 8-1164, „ali kad je većina njihove braće znanstvenika
glasala protiv njih, oni su odbacili svoje ideje, kao što to i priliči svakom
čovjeku.“
„Ova je kutija beskorisna”, reče Savez 6-7349.
„Ako je to ono što oni tvrde“, reče Skladnost 9-2642, „onda bi to
upropastio Odjel svijeća. Svijeća je velika blagodat za čovječanstvo i
odobravaju je svi ljudi. I zato je ne može uništiti nečiji hir.“
„To bi uništilo planove Svjetskog vijeća“, reče Jednoglasnost 2-9913, „a
bez planova Svjetskog vijeća ni Sunce ne izlazi. Trebalo je pedeset godina da
sva vijeća odobre svijeću, da odluče o potrebnome broju, kao i da donesu
planove o zamjeni baklji svijećama. To je utjecalo na tisuće i tisuće ljudi koji
rade za dobro raznih država. Ne možemo tako brzo ponovno promijeniti
planove.“
,,I ako bi ovo olakšalo muku ljudima“, reče Sličnost 5-0306, „onda je to

39
veliko zlo, jer čovjek nema druge svrhe postojanja, osim da se muči za druge
ljude.“
Tada Kolektivno 0-0009 ustane i pokaže našu kutiju.
„Ta stvar“, rekoše, „mora biti uništena.“
Svi ostali povikaše u jedan glas:
„Mora biti uništena!“
Tada smo skočili do stola. Zgrabili smo našu kutiju, gurnuli ih u stranu i
otrčali do prozora. Okrenuli smo se i pogledali ih po zadnji put. Bijes, koji
ljudi i bolje da ne upoznaju, zagušio nam je glas u grlu.
„Vi budale!“ povikali smo. „Vi budale! Vi budale nad budalama!“
Rukom smo probili staklo i skočili kroz zveckavu staklenu kišu.

d
Pali smo, ali ni u jednome trenutku kutiju nismo ispuštali iz ruku. Stali

oa
smo trčati. Trčali smo naslijepo, a ljudi i kuće prolazili su pokraj nas poput
bezličnog toka. Cesta ispred nas nije se činila ravnom, nego kao da je

nl
poskakivala da nas dočeka. Nama se činilo da se zemlja podiže da će nas
udariti u čelo. Ali trčali smo. Nismo znali kuda idemo, samo smo znali da
ow
moramo trčati, trčati do kraja svijeta, do kraja naših dana.
Odjednom smo shvatili da smo se zaustavili i da ležimo na mekanoj
D

zemlji. Drveće toliko visoko da to nikada vidjeli nismo šutke je stajalo iznad
nas. Shvatili smo. Bili smo u Neistraženoj šumi. Nismo mislili doći ovamo,
an

no naše noge preuzele su našu mudrost i one su nas protiv naše volje dovele
u Neistraženu šumu.
lk

Naša staklena kutija bila je pokraj nas. Dopuzali smo do nje, pali smo na
Ba

nju, lice zgrabili rukama i mirno ležali.

Dugo smo tako ležali. Onda smo ustali, uzeli našu kutiju i otišli u šumu.
Nije nam bilo važno kamo idemo. Znali smo da nas ljudi neće slijediti jer
oni nikada ne ulaze u Neistraženu šumu. Njih se nismo trebali bojati. Šuma
traži svoje žrtve. Ni to nas nije uplašilo. Samo smo željeli biti daleko, daleko
od grada i daleko od ozračja koje se dodiruje s ozračjem Grada. Zato smo
hodali, s našom kutijom u našim rukama, ali prazna srca.
Mi smo prokleti. Koliko god dana da nam je preostalo, sami ćemo ih
provesti. Mi smo čuli za propadanje koje dolazi sa samoćom. Mi smo se
otrgnuli od istine naše braće ljudi i za nas nema povratka, nema iskupljenja.
Mi znamo za te stvari, ali ne marimo. Nije nas briga ni za što na tome
svijetu. Umorni smo.

40
 Samo je kutija u našim rukama poput živog srca što nam daje snagu.
Lagali smo sami sebi. Tu kutiju mi nismo napravili za dobro naše braće. Mi
smo je napravili zbog nas samih. Ona je iznad sve naše braće, ona je istina
iznad istine. Zašto razmišljati o tome? Nije nam preostalo mnogo dana da ih
poživimo. Hodamo prema očnjacima koji čekaju negdje među velikim, tihim
drvećem. Iza nas nema nije stvari za žaljenje.
Tada nas je pogodila iznenadna bol, prva i samo naša. Pomisli smo na
Zlatnu. Pomislili smo na Zlatnu koju više nikada nećemo vidjeti. Bol je
prošla. Tako je najbolje. Mi smo jedan od Prokletih. Najbolje da Zlatna
zaboravi naše ime i tijelo koje to ime nosi.

41
Osmi dio

42
 Naš prvi dan u šumi bio je dan čuda.
Probudili smo se kad je zraka Sunca pala na naše lice. Poželjeli smo
skočiti na noge, kao što smo svakog jutra i cijeli život to činili, ali odjednom
shvatismo da se nikakvo zvono nije oglasilo i da tu nema nikakva zvona koje
bi zvonilo. Legli smo na leđa, raširili smo ruke i zagledali se u nebo. Lišće je
imalo srebrne rubove koji su podrhtavali i mreškali se poput rijeke zelene i
plamteće što je plovila gore iznad nas.
Nismo se htjeli pomaknuti. Iznenada smo pomislili da ovako možemo
ležati koliko želimo - naglas smo se nasmijali toj misli. Mogli smo i ustati,
trčati, skakati i ponovno leći. Činilo nam se da su to misli bez smisla, ali prije
nego smo shvatili, naše tijelo ustane u jednom skoku. Naše ruke rastegnu se
po svojoj volji, a naše tijelo stane se okretati i okretati sve dok nije podiglo
vjetar što je zašuštao u lišću grmlja. Tada naše ruke uhvate granu i zanjišu
nas visoko prema drvu - bez cilja, samo što smo s čuđenjem shvatili kolika je
snaga našeg tijela. Grana je pukla i mi smo pali na mahovinu meku poput
jastuka. Tada naše tijelo, onkraj svakoga smisla, stane se okretati po
mahovini tako da je suho lišća bilo po našoj tunici, po kosi, po licu.
Odjednom smo čuli sami sebe kako se smijemo, kako se naglas smijemo,
kako se smijemo kao da u nama nije ostalo druge snage, osim za smijanje.
Tada smo uzeli staklenu kutiju i krenuli šumom. Hodali smo lomeći grane.
Bilo je to kao da plivamo morem do lišća u kojemu je grmlje činilo valove
što su se dizali i spuštali oko nas, prskajući zelenu pjenu visoko gore do
vrhunaca drveća. Ispred nas rastvaralo drveće rastvaralo i pozivalo nas
naprijed. Izgledalo je kao da nam šuma želi dobrodošlicu. Nastavili smo bez
razmišljanja, bez brige, ne osjećajući ništa, osim pjesme našeg tijela.
Stali smo kad smo osjetili glad. Ugledali smo ptice na granama drveća i
odmah poskočili. Zgrabili smo kamen i poput strijele bacili ga prema ptici.
Pala je ispred nas. Zapalili smo vatru, ispekli smo pticu i pojeli je. Nikada
nam nijedan obrok nije bio ukusniji. Ubrzo smo pomislili da je veliko
zadovoljstvo jesti hranu koja nam je potrebna i do koje dolazimo vlastitim
rukama. I poželjeli smo biti ponovno i ubrzo gladni kako bismo ponovno

43
mogli osjetiti taj novi ponos koji dolazi s hranjenjem.
Krenuli smo dalje. Stigli smo do potoka koji je poput staklene pruge ležao
među drvećem. Ležao je toliko mirno da nismo vidjeli vodu, već samo prorez
u zemlji u kojemu je drveće raslo naopako, a nebo je bilo na dnu. Kleknuli
smo pokraj potoka i sagnuli se da pijemo. A onda smo zastali. Jer, dolje na
plavom nebu ispod nas, mi smo prvi put ugledali svoje vlastito lice.
Mirno smo sjedili i zadržavali dah. Jer naše lice i naše tijelo bili su
predivni. Naše lice nije bilo poput lica naše braće, jer nismo osjećali žaljenje
dok smo ga promatrali. Naše tijelo nije bilo poput tijela naše braće, jer naši
su udovi bili su ravni, tanki, tvrdi i snažni. Imali smo osjećaj da se možemo
pouzdati u to biće koje nas je gledalo iz potoka i da se tog bića ne trebamo
plašiti.
Hodali smo dok Sunce nije zašlo. Dok su se sjene skupljale među
drvećem, mi smo se zaustavili kod rupe među korijenjem u kojoj ćemo noćas
spavati. Iznenada, prvi put tog dana, mi smo se prisjetili da smo Prokleti.
Prisjetili smo se toga i nasmijali se.
Pišemo ovo na papir što smo ga sakrili u tunici zajedno s napisanim
stranicama što smo ih ponijeli Svjetskom vijeću znanstvenika, ali mi im ih
nikada nismo dali. Imamo mnogo toga reći sami sebi. Nadamo se da ćemo u
danima koji dolaze za to naći riječi. Zasada ne možemo govoriti jer i ne
možemo razumjeti.

44
Deveti dio

45
 Prošlo je mnogo dana da nismo pisali. Nismo željeli pričati. Jer nama i ne
trebaju riječi da bismo pamtili ono što nam se dogodilo.
Bilo je to našeg drugog dana u šumi kad smo začuli korake iza sebe.
Sakrili smo se u grmlju i čekali. Koraci su došli bliže. Tada smo među
drvećem ugledali nabor bijele tunike i bliještanje zlata.
Skočili smo naprijed, potrčali k njima, pa se zaustavili promatrajući
Zlatnu.
One su nas vidjele. Dlanovi su im bili stisnuti u šake. Kao da su htjele da
ih ruke pridržavaju dok im je tijelo lelujalo. I nisu mogle govoriti.
Nismo se usudili doći im preblizu. Pitali smo drhtavim glasom:
„Kako ste vi došli ovamo, Zlatna?“
Ali one su tek šapnule:
„Našle smo vas.“
„Kako ste vi došle u šumu?“ pitali smo.
Podigle su svoju glavu. U njihovu se glasu osjetio veliki ponos:
„Slijedile smo vas.“
Mi tada nismo mogli ništa reći. One su nastavile:
„Čule smo da ste vi otišli u Neistraženu šumu. Cijeli grad govori o tome.
Noći tog dana, kad smo čuli za to, mi smo pobjegle iz Doma seljaka.
Pronašle smo tragove vaših stopala na polju kojim ljudi nikada ne prolaze.
Slijedile smo ih i tako ušle u šumu. Ovdje smo pratile stazu po kojoj je vaše
tijelo slamalo grane.“
Njihova bijela tunika bila je poderana, a grane su joj porezale kožu na
rukama, ali one su pričale kao da to uopće i nisu primijetile, kao da nisu
umorne, kao da se boje.
„Slijedile smo vas“, rekle su, ,,i slijedit ćemo vas kuda god da vi pošli.
Ako vam zaprijeti opasnost, i mi ćemo joj se suprotstaviti. Vi ste prokleti i mi
želimo s vama dijeliti vaše prokletstvo.“
Gledale su nas, glas im je bio dubok, no bilo je u njemu gorčine i trijumfa.
,,U vašim očima ima vatre, dok u našoj braći niti ima nade niti vatre. Vaša
su usta od granita, a naša su braća mekana i pokorna. Vaše je čelo visoko, a

46
naša su braća dodvorice. Vi hodate, naša braća pužu. Prije želimo biti
prokleti s vama nego blagoslovljeni sa svom našom braćom. Činite s nama
što vas je volja, ali nemojte nas tjerati od sebe.“ Onda su kleknule i pred
nama sagnule svoju zlatnu glavu.
Nikad nismo razmišljali o tome što smo učinili. Sagnuli smo se da
dignemo Zlatnu na noge, ali, kad smo je dotaknuli, nas kao da je spopalo
ludilo. Mi smo zgrabili njezino tijelo i naše usne stisnuli uz njezine. Zlatna je
uzdahnula, njezin je uzdah bio jauk, a onda se njihove ruke sklope oko nas.
Dugo smo tako zajedno stajali. Bili smo prestravljeni time što smo živjeli
dvadeset jednu godinu, a nikada nismo spoznali kakva je radost moguća
ljudima.
Tada smo rekli:
„Naša najdraža. Nemojte se bojati šume. Nema opasnosti u samoći. Ne
trebaju nam naša braća. Hajdemo zaboraviti njihovo dobro i naše zlo,
hajdemo zaboraviti sve stvari, osim da smo zajedno i da nas veže radost.
Dajte nam vašu ruku. Pogledajte naprijed. Ovo je naš svijet, Zlatna,
neobičan, nepoznati svijet, ali naš je.“
Tada smo otišli u šumu držeći se za ruke.
I te smo večeri shvatili da držati u našim rukama tijelo žena nije ni ružno
ni sramotno nego da je to ekstaza darovana ljudskom rodu.
Mnogo smo dana hodali. Šuma nema kraja -nismo ga ni tražili. Međutim,
svaki dan dodan danu što nas je dijelio od Grada bio je dodatni blagoslov.
Napravili smo luk i mnogo strijela. Možemo ubiti više ptica nego nam je
potrebno za jelo. U šumi smo pronašli vodu i voće. Noću odabiremo čistinu
oko koje zapalimo vatreni krug. Spavamo u središtu tog kruga - zvijeri se ne
usuđuju napadati nas unutra. Mi gledamo njihove oči, zelene i žute poput
žeravice, koje nas promatraju s grana drveća. Vatre oko nas tinjaju poput
dragulja u kruni, a dim se diže u zrak u stupovima što ih mjesečina boji u
plavo. Mi zajedno spavamo u sredini toga kruga, ruke Zlatne nas okružuju,
njihova je glava na našim prsima.
Jednog dana, kad dovoljno odmaknemo, mi ćemo se zaustaviti i izgraditi
kuću. Ali ne trebamo žuriti. Dana ispred nas ima beskonačno mnogo, kao što
je i šuma beskonačna.
Ne možemo razumjeti taj, novi život koji smo pronašli, no čini nam se
tako jasnim i tako jednostavnim. Kad nas pitanja počnu zbunjivati, ubrzamo

47
korak, skrenemo i zaboravimo na sve stvari dok gledamo kako nas Zlatna
slijedi. Sjene lišća padaju im po rukama dok šire grane, no ramena su im
osunčana. Koža je njihovih ruku poput plave izmaglice, no njihova ramena
su bijela i blistava kao da svjetlo ne pada odozgo, nego kao da izvire iz
njezine kože. Promatrali smo list što je pao na njihova ramena. Ostao je
ležati do njihova vrata. Na njemu je kap rose blistala poput dragulja. Prišle su
nam, zaustavile se, nasmijale se znajući što mi mislimo, poslušno su
pričekale, bez pitanja, dok nama nije došlo da se okrenemo i pođemo.
Hodali smo i blagoslivljali zemlju ispod naših nogu. Međutim, dok smo
hodali, ponovno su iskrsnula ista pitanja. Je li ono što smo pronašli zloporaba
samoće i što ljudi mogu željeti da se spase zloporabe? Ako je biti sam veliko
zlo, onda što je to zapravo dobro, a što je zlo?
Sve što dolazi od mnogih je dobro. Sve što dolazi od jednog je zlo. Tako
su nas učili od našega prvog udaha. Mi smo prekršili zakon, ali nikada u
njega nismo sumnjali. No, sada dok hodamo šumom, mi učimo sumnjati.
Nema drugog života za ljude, osim da budu na korist dobru sve svoje
braće. Ali mi nismo živjeli dok smo radili na korist naše braće, mi smo samo
bili umorni. Nema radosti za ljude, osim radosti što se dijeli sa svom našom
braćom. Međutim, jedina stvar koja nas je podučila sreći bila je sila koju smo
stvorili u žicama, i Zlatna. I obje te radosti pripadaju samo nama, dolaze
samo iz nas, one nemaju nikakve veze sa svom našom braćom i ni na koji
način nisu vezane za našu braću. Zato se pitamo.
Postoji neka greška, jedna strašna greška u mišljenju ljudi. Kakva je to
greška? Mi to ne znamo, ali to znanje bori se u nama, bori se da bude rođeno.
Danas je Zlatna iznenada stala i rekla:
„Volimo vas.“
No, namrštile su se, protresle glavom i bespomoćno zurile u nas.
,,Ne“, šapnule su, „nismo to htjele reći.“
Šutjele su, onda su polako progovorile. Riječi su joj se kolebale poput
riječi djeteta koje prvi put govori:
„Mi smo jedna... sama... jedina... i mi volimo vas koji ste jedan... sam...
jedini.“
Pogledali smo jedno drugo u oči i shvatili da nas je zapuhnuo dašak čuda,
i prošao, ostavljajući nas da uzalud tapkamo.
I osjetili smo se rastrgano, rastrgano zbog neke riječi koju nismo mogli

48
naći.

49
Deseti dio

50
 Mi sjedimo za stolom i pišemo ovo na papir proizveden prije više tisuća
godina. Svjetlo je slabo i ne možemo vidjeti Zlatnu, samo jedan zlatni uvojak
na jastuku jednoga prastarog kreveta. Ovo je naš dom.
Danas u zoru smo ga pronašli. Mnogo dana mi smo prelazili lance
planina. Šuma se uzdizala među liticama i, kad god bismo došli na goli
komad stijene, ugledali bismo visoke vrhunce ispred nas na zapadu, i na
sjeveru, i na jugu, sve dokle nam je pogled sezao. Vrhunci su bili crveni i
smeđi sa zelenim prugama šuma, koje su im bile poput vena, i plavom
izmaglicom što im je bila poput vela na glavi. Nikada nismo čuli za te
planine niti smo ih ikada vidjeli zabilježene na zemljovidima. Zabranjena ih
je šuma skrivala od gradova i od gradskih ljudi.
Penjali smo se stazama kojim se ni divokoze nisu usudile ići. Kamenje se
kotrljalo ispod naših nogu, slušali smo kako udara dolje po stijenama, daleko,
daleko dolje, i planine su odjekivale sa svakim udarcem, dugo nakon što bi
se udarac dogodio. Ali mi smo nastavili jer znali smo da nikada nijedan
čovjek neće ići za nama niti će nas ovdje naći.
Onda danas, u zoru, među drvećem ugledali smo bijeli plamen, visoko na
golom vrhuncu ispred nas. Pomislili smo da je požar pa smo stali. Međutim,
plamen se nije micao, ali je svjetlucao poput tekućeg metala. Po stijenama
smo se popeli do toga. I tamo, ispred nas, na širokoj čistini, s planinama što
su se uzdizale iza, stajala je kuća kakvu mi nikada nismo vidjeli. Bijelu vatru
stvaralo je sunce na prozorskim staklima.
Kuća je imala dva kata i neobičan krov ravan poput poda. U zidovima je
bilo više prozora nego zida. Prozori su se nalazili i po kutovima pa nismo
mogli dokučiti kako ta kuća uopće uspijeva stajati. Zidovi su bili tvrdi i
glatki, ali različiti od kamena kakav smo vidjeli u tunelu.
I bez riječi oboje smo znali: ova je kuća ostatak Zabranjenih vremena.
Drveće ju je štitilo od vremena i vremenskih neprilika, ali i od ljudi koji
imaju manje milosti od vremena. Okrenuli smo se prema Zlatnoj i pitali je:
„Bojite se?“
Ali one su odmahnule glavom. Otišli smo do vrata, širom ih otvorili i

51
zajedno ušli u kuću iz Zabranjenih vremena.
Trebat će nam dani i godine koje su pred nama da razgledamo, dokučimo i
shvatimo stvari iz ove kuće. Danas možemo samo promatrati i pokušati
vjerovati onomu što vidimo. S prozora smo razmaknuli teške zavjese i
ugledali malene prostorije. Pomislili smo da u njima ne bi moglo živjeti više
od dvanaest ljudi. Pomislili smo da je neobično što je ljudima bilo dopušteno
izgraditi kuću samo za dvanaestoricu.
Nikada nismo vidjeli kuću toliko punu svjetla. Sunčeve su zrake plesale
po njoj u bojama i bojama, u više boja nego što smo mislili da ih ima, jer mi
nismo vidjeli drukčije kuće osim bijelih, smeđih i sivih. Na zidovima su se
nalazila velika stakla, ali nisu to bila obična stakla, jer, kad pogledamo u njih,
vidimo naša tijela i stvari iza nas baš kao na površini jezera. Bilo je tu
neobičnih stvari kakve nikada nismo vidjeli i čija nam je namjena bila
nepoznata. I bilo je tu posvuda staklenih kugli u kojima su se nalazile
metalne mreže kakve smo vidjeli u tunelu.
Pronašli smo dvoranu za spavanje - sa strahopoštovanjem smo zastali na
pragu. Jer bila je to malena prostorija u kojoj su bila samo dva kreveta. U
kući nismo pronašli drugih kreveta, pa smo zaključili da je ovdje živjelo
samo dvoje, a to je nadilazilo našu moć shvaćanja. U kakvom su to svijetu
živjeli ti ljudi iz Zabranjenih vremena.
Pronašli smo odjeću i Zlatna je uzdahnula kad ju je ugledala. Jer to nisu
bile bijele tunike ni bijele toge. Odjeća je bila svih boja, nije bilo dva ista
komada. Neka se raspala u prašinu kad smo je dotaknuli. Ali neki su komadi
bili od težeg platna i pod našim prstima osjećali smo ih mekanima i novima.
Pronašli smo prostoriju sa zidovima od polica koje su bile pune rukopisa,
od poda do stropa. Nikada ih nismo vidjeli toliko, ali ni tako čudnih oblika.
Nisu bili mekani i namotani, imali su tvrde korice od platna i kože. A slova
na njihovim stranicama bila su tako malena da smo se pitali kakvi su to bili
ljudi koji su imali takav rukopis. Zavirili smo u njih i shvatili da su pisani
našim jezikom, ali pronašli smo mnogo riječi koje nismo mogli razumjeti.
Sutra ćemo početi čitati te spise.
Kad smo razgledali sve prostorije u kući, pogledali smo Zlatnu - znali smo
misli jedno drugomu.
„Nikada nećemo napustiti ovu kuću“, rekli smo, „niti će nam je netko
oteti. Ovo je naš dom i kraj našeg putovanja. Ovo je vaša kuća, Zlatna, i

52
naša, i neće pripasti drugim ljudima dok je svijeta i vremena. Nećemo je
dijeliti s drugima, kao što s njima ne dijelimo ni našu sreću, našu ljubav, našu
glad. I neka tako bude do kraja naših života.“
„Neka bude po tvojoj volji“, rekle su.
Onda smo otišli skupiti drva za veliki kamin u našem domu. Vodu smo
donijeli iz potoka koji prolazi među drvećem ispod našeg prozora. Ubili smo
divokozu i njezino meso donijeli da ga spravimo u neobičnom bakrenom
loncu što smo ga pronašli u prostoriji čuda - to mora da je bila kuhinja ove
kuće.
Taj smo posao odradili sami jer nije bilo te naše riječi koja bi Zlatnu
odvojila od velikoga stakla koje nije samo staklo. Stajale su ispred njega i
zurile i zurile u svoje vlastito tijelo.
Kad je Sunce potonulo iza planina, Zlatna je zaspala na podu među
draguljima, kristalnim bocama i svilenim cvijećem. Zlatnu smo podigli
našim rukama, glava joj je nježno pala na naše rame, i odnijeli je u krevet.
Zatim smo zapalili svijeću, iz sobe s rukopisima donijeli papir i sjeli pokraj
prozora. Znali smo da noćas nećemo moći spavati.
Promatrali smo zemlju i nebo. Taj niz golih stijena, vrhunaca i mjesečine
izgledao je poput svijeta spremnog za rađanje, svijeta koji čeka. Činilo nam
se da čeka naš znak, iskru, prvu zapovijed. Nismo znali koju mu riječ reći ni
koje veliko djelo zemlja čeka da mu svjedoči. Znali smo da čeka. Činilo se
kako govori da ispred nas leži veliki dar, ali ona za nas ima još veći. Govoriti
nam je. Moramo joj dati cilj, najviše značenje svemu tom blještavom
prostoru od stijena i neba.
Pogledali smo naprijed, proklinjali smo svoje srce da nam dade odgovor
na poziv koji nikakav glas nije izrekao, ali koji smo mi čuli. Pogledali smo
svoje ruke. Ugledali smo prašinu prošlih stoljeća, prašinu koja je skrivala
velike tajne, možda i veliko zlo. Ali to ipak ne izaziva strepnju u našemu
srcu, nego samo tiho poštovanje i sućut.(balkandownload)
Neka se spoznaja rodi u nama! Koja je to tajna što je naše srce razumije,
ali ne želi nam je otkriti? Ipak, čini se da kuca kao da se trudi otkriti je.

53
Jedanaesti dio

54
 Ja jesam. Ja mislim. Ja želim.
Moje ruke. Moj duh. Moje nebo. Moja šuma. Ova moja zemlja... Što još
moram reći? To su te riječi. To je odgovor.
Stojim ovdje na vrhu planine. Podižem svoju glavu i širim svoje ruke.
Ovo, tijelo i dušo moja, ovo je kraj potrage. Želio sam znati značenje stvari.
Ja sam značenje. Želio sam pronaći dopuštenje za postojanje. Ne treba mi
nikakvo dopuštenje za postojanje ni ikakva kazna za moje postojanje. Ja sam
dopuštenje i kazna.
Moje su oči te koje gledaju, a prizor pred mojim očima podaruje ljepotu
zemlji. Moje su uši te koje čuju, a ono što one čuju pjesma je svijeta. Moj je
um taj koji misli i prosudba mojeg uma jedino je svjetlo koje može pronaći
istinu. Moja je volja ta koja odabire, a odabir moje volje jedini je nalog koji
moram poštovati.
Mnoge su riječi došle do mene, neke su mudre, neke su lažne, ali samo tri
su svete: „Ja to hoću!“
Kojim god putem da krenuo, u meni je zvijezda vodilja - zvijezda vodilja i
magnet koji pokazuje put. A oni pokazuju u jednome smjeru. Oni pokazuju
prema meni.
Ne znam je li ova zemlja na kojoj stojim jezgra svemira ili samo zrnce
prašine izgubljeno u vječnosti. Ne znam i nije mi stalo. Jer znam kolika mi je
sreća na zemlji moguća. A moja sreća ne treba viši cilj koji bi je opravdavao.
Moja sreća nema svrhu nekog završetka. Ovo je završetak. Ona je sama sebi
svrha.
Jer moja svrha nije završetak koji bi drugi htjeli za mene. Ja nisam alat za
njihovu upotrebu. Ja nisam sluga njihovih potreba. Ja nisam povoj za njihove
rane. Ja nisam žrtva za njihove oltare.
Ja sam čovjek. To čudo samo je moje, ja ga posjedujem i čuvam, ja se
njime koristim i ja pred njime klečim!
Ja ne predajem svoja blaga, ja ih ne dijelim. Blago mojeg duha nije takve
sorte da se rasipa u mjedenim kovanicama i baca u vjetar poput milostinje
siromašnima duhom. Ja branim svoja blaga: svoju misao, svoju želju, svoju

55
slobodu.
Svojoj braći ja ništa ne dugujem niti od njih naplaćujem dugove. Nikoga
ne tražim da živi za mene niti ja živim za nekog drugog. Ne želim tuđe duše
niti je moja duša njima na raspolaganju.
Ja svojoj braći niti sam neprijatelj ni prijatelj, nego ono što svatko od njih
zaslužuje. A da bi zadobila moju ljubav, moja braća moraju učiniti više nego
da budu rođena. Ja svoju ljubav ne dajem bez razloga, ne dajem je slučajnom
prolazniku koji bi je poželio imati. Svojom ljubavlju ja čovjeku odajem čast.
Ali čast se mora zaslužiti.
Ja ću odabrati prijatelje među ljudima, ali ne robove ni gospodare.
Odabrat ću samo one koji mi odgovaraju i njih ću voljeti i poštovati, ali
nikakvoj se zapovijedi neću podvrgnuti. I mi ćemo se uhvatiti za ruke kad to
poželimo. Jer svaki je čovjek sam u hramu svojeg duha. Neka svaki čovjek
čuva netaknutim i neokaljanim svoj hram. Tada neka se s drugima uhvati za
ruke, ako to želi, ali samo s one strane svoga svetog praga.
Jer riječ ,,mi“ nikada ne smije biti izgovorena, osim kad to pojedinac
poželi i kad dobro razmisli. Ta riječ nikad ne smije biti prva u duši
čovjekovoj, jer ona tada postaje zvijer, korijen svakoga zla na zemlji, korijen
mučenja što ga čovjek trpi od ljudi, korijen neizrecive laži.
Riječ ,,mi“ je poput vapna posipanog po ljudima, vapna što skrućuje i
pretvara u kamen, mrvi sve ispod sebe, pa se u sivilu izgubi ono što je bijelo i
što je crno. To je riječ kojom izopačeni kradu vrlinu dobrih, kojom slabi
kradu snagu jakih, kojom budale kradu mudrost razboritih.
Kakva je moja radost ako sve ruke, čak i nečiste, mogu posegnuti u nju?
Kakva je moja mudrost ako mi čak i budale mogu naređivati? Kakva je moja
sloboda ako su sva bića, i ona loša i nesposobna, moji gospodari? Kakav je to
moj život ako se moram klanjati i pokoravati?
Ali ja sam završio s tom vjerom u iskvarenost.
Ja sam završio s monstrumom ,,mi“, tom riječi ropstva, prijevare, bijede,
laži i sramote.
Sad vidim lice boga i ja tog boga podižem iznad zemlje, tog boga što ga
ljudi traže otkako su nastali, tog boga koji će im omogućiti radost, mir i
ponos.
Taj bog, ta jedna riječ glasi:
,,Ja.“

56
Dvanaesti dio

57
 Prvi put riječ ,,ja“ vidio sam čitajući jednu od knjiga što sam je našao u
kući. Kad sam shvatio tu riječ, knjiga mi je pala iz ruku i zaplakao sam, ja
koji nikada suze ispustio nisam. Plakao sam zbog oslobođenja i žaljenja za
cijelim čovječanstvom.
Shvatio sam blagoslovljenu stvar koju sam ja nazivao svojim
prokletstvom. Shvatio sam zašto je ono najbolje u meni bilo moj grijeh i moj
prijestup, i zašto se ja u svojem grijehu nikada nisam osjećao krivim. Shvatio
sam da stoljeća lanaca i bičeva neće ubiti čovjekov duh kao ni istinu koja je u
njemu.
U mnogo dana pročitao sam mnogo knjiga. Tada sam pozvao Zlatnu i
rekao joj što sam pročitao i što sam naučio. Pogledala me je i prve riječi koje
je rekla bile su: „Ja te volim.“
Rekao sam:
„Najdraža moja, nije dolično da ljudi budu bez imena. Postojala su
vremena kad je svaki čovjek imao vlastito ime koje ga je razlikovalo od svih
ostalih ljudi. Odaberimo zato svoja imena. Čitao sam o čovjeku koji je živio
prije više stotina godina i, od svih imena u tim knjigama, ja želim nositi baš
njegovo. On je bogovima uzeo vatru i dao je ljudima, i mislio je da su ljudi
bogovi. I patio je zbog tog djela kao što i svi donositelji svjetla moraju patiti.
Njegovo je ime bilo Prometej.“
„To će biti tvoje ime“, rekla je Zlatna.
„I čitao sam o božici“, rekao sam, „koja je bila majka zemlje i svih
bogova. Njezino je ime bilo Gea. Neka to bude tvoje ime, moja Zlatna, jer ti
ćeš biti majka nove vrste čovjeka.“
„To će biti moje ime“, rekla je Zlatna.
Sad gledam naprijed. Moja budućnost preda mnom sasvim je jasna.
Svetac s lomače vidio je budućnost kad me je odabrao za svojeg nasljednika,
kao i nasljednici svih svetaca i svih mučenika koji su bili prije njega i koji su
umrli zbog istog razloga, zbog iste riječi, bez obzira na to koje su ime davali
svojem razlogu i svojoj istini.
Živjet ću ovdje u svojoj vlastitoj kući. Hranu ću uzimati od zemlje trudeći

58
se vlastitim rukama. Iz svojih ću knjiga naučiti mnoge tajne. U godinama
koje slijede obnovit ču postignuća prošlosti te im otvoriti put prema
budućnosti. Ta su postignuća meni otvorena, ali zatvorena su zauvijek mojoj
braći, jer umovi su okovani svima, sve do najslabijeg i najtupijeg među
njima.
Naučio sam kako je moja sila neba već davno bila poznata ljudima. Oni su
je nazivali električnom strujom. Bila je to sila koja je pokretala njihove
najveće izume. Osvjetljivala je kuće svjetlom što je dolazilo iz tih staklenih
kugli po zidovima. Pronašao sam stroj koji je proizvodio svjetlo. Naučit ću
kako ga popraviti da ponovno radi. Naučit ću kako se koristiti žicama koje
prenose tu silu. Onda ću postaviti ogradu od žica oko svoje kuće i uz stazu
što vodi do mojeg doma, ogradu kao svjetleću mrežu, neoborivu poput
granitnog zida, ogradu koju moja braća nikada neće uspjeti prijeći. Jer oni se
nemaju čime boriti protiv mene, osim gole sile koja dolazi od njihova broja.
Ja imam svoj um.
Ovdje, na ovome planinskom vrhuncu gdje je svijet ispod mene, a iznad
nema ničega, osim Sunca, ja ću živjeti svoju istinu. Gea nosi moje dijete. Naš
sin bit će odgajan kao čovjek. Naučit ćemo ga da kaže: ,,Ja.“ I da bude
ponosan na to. Naučit ćemo ga da hoda uspravno svojim vlastitim nogama.
Naučit ćemo ga da poštuje svoju dušu.
Kad budem pročitao sve knjige i naučio živjeti po novom, kad moj dom
bude spreman i moja zemlja obrađena, ja ću ukrasti jedan dan, po zadnji put,
za prokleti Grad svog rođenja. Pozvat ću k sebi svog prijatelja koji nema
drugog imena osim Međunarodni 4-8818, i sve koji su poput njega, Bratstvo
2-5503, koji plače bez razloga, i Solidarnost 9-6347, koji noću zove pomoć, i
još nekoliko ostalih. Pozvat ću k sebi sve muškarce i žene čiji duh u njima
nije ubijen i koji pate pod jarmom svoje braće. Oni će me slijediti i ja ću ih
povesti u svoju utvrdu. I ovdje, u ovoj nezabilježenoj divljini, ja i oni, moji
odabrani prijatelji, moji graditelji, kolege graditelji, napisat ćemo prvo
poglavlje nove povijesti čovječanstva.
Tri su stvari preda mnom. I dok stojim ovdje na vratima slave, po zadnji
put gledam iza sebe. Gledam na povijest čovječanstva koju sam naučio iz
knjiga i čudim se. Bila je to duga priča i duh koji ju je pokretao bio je duh
ljudske slobode. Ali što je to sloboda? Sloboda od čega? Ne postoji ništa što
čovjeku može oduzeti njegovi slobodu, osim drugih ljudi. Da bi bio

59
slobodan, čovjek mora biti slobodan od svoje braće. To je sloboda. Samo to i
ništa drugo.
Na početku je čovjek bio rob bogova. Ali prekinuo je okove. Onda je bio
rob kraljeva. No, prekinuo je i njihove okove. Bio je rob na osnovi rođenja,
rodbine, rase. Ali prekinuo je i te okove. Obznanio je svoj svojoj braći da
čovjek ima prava koje mu nijedan bog, kralj ni drugi čovjek ne može oduzeti,
bez obzira na njihov broj, jer to je ljudsko pravo i na zemlji nema većega
prava od toga. I on je došao na prag slobode za koji se stoljećima nakon
njega prolijevala krv.
Međutim, tada je odustao od svega što je osvojio i pao niže od svojih
divljačkih početaka.
Što je bilo uzrok povlačenja? Kakva je to katastrofa ljudima ukrala
razum? Koji ih je to bič natjerao na koljena da se stide i podvrgavaju?
Obožavanje riječi ,,mi“.
Kada su je ljudi pristali obožavati, oko njih urušila se stoljetna struktura,
struktura čija je svaka greda predočivala misao pojedinca, svakodnevnu
misao što se protezala vjekovima, što je dolazila iz dubina nečije duše, tog
duha što je postojao samo zbog sebe. Ti ljudi koji su oživjeli tu strast za
podaništvom, strast da žive jedan za drugoga, jer ništa drugo nisu imali što bi
ih opravdalo, ti ljudi nisu mogli pronositi niti čuvati ono što su primili. Tako
su svaka misao, svaka znanost, svaka mudrost nestali sa zemlje. Tako su ti
ljudi, koji nisu imali ponuditi ništa osim svoga velikog broja, izgubili svoje
čelične tornjeve, leteće brodove, električne žice, sve stvari koje niti su
stvorili niti su ih sačuvali. Možda se, nekad, rodio čovjek u kojemu je bilo
hrabrosti da ponovno vrati te stvari koje su ljudi izgubili. Možda je taj čovjek
došao pred Vijeće znanstvenika. Odgovorili su mu kao što su i meni. I razlozi
su bili isti.
Međutim, ja se i dalje pitam kako je moguće, u tim davnim i nesretnim
danima tranzicije, da ljudi nisu vidjeli kamo idu, i kakva ih je sudbina
zadesila zbog njihove sljepoće i kukavištva. Čudim se, jer nemoguće mi je
shvatiti kako su ljudi, koji su poznavali riječ ,,ja“, mogli od nje odustati i
zaboraviti što su izgubili. Ali takva je to priča, jer ja sam živio u Gradu
prokletih i znam kakav su užas ljudi dopustili da im se čini.
Možda je tih dana bilo malo onih među ljudima, malo njih čista pogleda i
čiste duše, koji su odbijali zaboraviti tu riječ. Kakva li je morala biti njihova

60
agonija dok su gledali ono što nadolazi i nisu to mogli zaustaviti! Možda su
vikali u znak protesta i upozorenja. Ali ljudi nisu obraćali pozornost na
njihova upozorenja. I oni, njih nekolicina, vodili su uzaludnu bitku i izginuli
s transparentima koji bijahu poškropljeni njihovom vlastitom krvlju. Izabrali
su smrt jer su znali. Njima kroz vjekove ja šaljem svoj pozdrav, i svoju sućut.
U mojoj se ruci nalazi transparent. I ja žalim što nemam moć da im kažem
da očaj njihova srca nije bio konačna stvar i da njihova noć nije bila bez
nade. Jer bitka koju su vodili nikada se ne može izgubiti. Jer nikada ne može
nestati ono što su oni svojom smrću spašavali. Usprkos svakoj tami, usprkos
svakom poniženju za koje su ljudi sposobni, na ovoj zemlji ljudski će duh
uvijek ostati živ. Može zaspati, ali probudit će se. Može nositi okove, ali
slomit će ih. I čovjek će ići dalje. Čovjek, ne ljudi...
Ovdje na ovoj planini ja, moji sinovi, moji odabrani prijatelji izgradit
ćemo novu zemlju i našu utvrdu. I ona će postati poput srca zemlje, isprva
skrivena i izgubljena, ali svakim će danom odzvanjati sve glasnije i glasnije.
I riječ njezina dospjet će u svaki kutak svijeta. I putovi svijeta postat će poput
vena kojima će najkvalitetnija krv svijeta putovati do mojega praga. I sva
moja braća, i vijeća moje braće, čut će za to, ali bit će nemoćni protiv mene. I
doći će dan kada ću ja slomiti sve okove zemlje i sravniti sa zemljom
gradove porobljenih i moj dom postat će glavni grad svijeta u kojemu će
svaki čovjek slobodno živjeti samo za sebe.
Za taj dan ja ću se boriti, i moji sinovi i moji odabrani prijatelji. Za
slobodu čovjeka. Za njegova prava. Za njegov život. Za njegovu čast.
I ovdje, iznad ulaza u svoju utvrdu, u kamen ja ću uklesati jednu riječ koja
će biti moj svjetionik i moj putokaz. Riječ koja neće umrijeti - prije ćemo svi
mi izginuti u bitci. Riječ koja nikada ne može umrijeti na ovoj zemlji, jer ona
je njezin sukus, njezin smisao i njezina slava.
Svetu riječ - JA.

61
Ayn Rand

62
Ayn Rand rođena je kao Alisa Zinovjevna Rozenbaum 2. veljače. 1905.
godine u Sankt Peterburgu, gdje je studirala i upoznala se s djelima Aristotela
i Platona. Intenzivno je proučavala djela Friedricha Nietzchea, a kako je
poznavala francuski, njemački i ruski jezik, čitala je i pisce poput F.
Dostojevskog, V. Hugoa, E. Rostanda te F. Schillera. 1926. godine dolazi u
New York, gdje odlučuje ostati i postati scenaristica. Udala se je tri godine
kasnije i dobila američko državljanstvo. Njezin prvi roman Mi, živi objavljen
je 1936. godine. Radnja je smještena u Sovjetsku Rusiju i govori o sukobu
pojedinca i države. Uslijedila je novela Himna, a zatim Veličanstveni izvor,
dispotija koja problematizira totalitarni kolektivizam. Taj roman predstavlja
njezin prvi veliki književni uspjeh i donosi joj financijsku sigurnost. Njezin
najpoznatiji roman, Pobunjeni Atlas objavljen je 1953. godine i do danas je
ostao njezino najprevođenije i najčitanije djelo. U šezdesetim i sedamdesetim
godinama Rand se predavanjima i publicističkim radom posvetila razvijanju i
promoviranju svog filozofskog pravca - objektivizma.
Čitav opus Ayn Rand, i književni i filozofski, prožet je individualizmom i
spoznajom da svaka vlast mora biti minimalna i ograničena. U središtu
njezine političke filozofije su individualna prava, uključujući prava
vlasništva, pa je stoga laissez-faire kapitalizam smatrala jedinim moralnim
društvenim sustavom, jer po njoj je to bio jedini sustav koji po svojoj
definiciji štiti ta prava. Oštro se protivila etatizmu, pod kojim je razumijevala
teokraciju, apsolutnu monarhiju, nacizam, fašizam, demokratski socijalizam,
komunizam i diktaturu.
Ludwig von Mises, osnivač Austrijske škole, nazvao ju je „najhrabrijim

63
čovjekom Amerike“. David Nolan, jedan od osnivača Libertarijanske
stranke, napomenuo je kako bez Ayn Rand libertarijanskog pokreta
jednostavno ne bi bilo. Premda se njezina politička stajališta često smatraju
konzervativnima ili libertarijanskima, ona je više voljela sintagmu radikalni
kapitalist.
Ayn Rand umrla je 6. ožujka 1982. godine u svom domu u New Yorku.

64