Jesu li Grci vjerovali u svoje mitove?

Kao što se često može čuti-čovjek je znatiželjno biće. Njegov um od početka ljudske
civilizacije zaokupljaju pitanja poput sljedećih: Zašto postojim? Kako je sve nastalo? Gdje
završava svemir? Odakle nebo, voda, zrak, ostali ljudi? Što je moralno, a što nemoralno?
Kako treba postupati? Upravo zbog ljudskog propitivanja nastaju mitovi i ostale nestvarne
priče u koje čovjek može i ne mora vjerovati. Smatram da su Grci vjerovali u svoje mitove jer
su oni bili laki odgovor za vječna pitanja na koja se ne može dobiti odgovor.

Kako je čovjek po svojoj prirodi sklon propitivanju sebe samoga, ali i svega ostalog
oko sebe, njegova će ga znatiželja dovesti do potrebe za odgovorima, a u nedostatku istih
može doći do frustracije, životne krize i destruktivne sumnjičavosti za sve u svojoj okolini. Baš
iz toga razloga, što je čovjekovom umu uporno promišljati o pitanjima te nikako ne dolaziti
do odgovora izrazito teško, nastaju mitovi kao jednostavno rješenje svih čovjekovih patnji s
neznanjem. Zato vjerujem da je najveći dio Grka vjerovao u svoje mitove, u njima su mogli
pronaći mir i dopustiti sebi da bez napora kritičkog mišljenja u nešto imaju vjeru, da na
najlakši način, u pričama o junacima, nađu način djelovanja kojem će težiti i kojem će se
diviti, onaj koji će im reći kako da žive svoj život bez puno nedoumica, slično kao što u
kršćanskoj religiji Crkva daje moralne okosnice u obliku 10 Božjih zapovjedi. Koliko su Grci
vjerovali u junačke priče i svoja božanstva možemo uočiti u brojnim grčkim arhitektonskim
građevinama poput hramova te u kiparstvu. Likove iz mitova su kao predmete vjerovanja
prikazivali uvijek idealiziranima, bez ijedne mane pa se i tu može uvidjeti kako su oni likove iz
takvih mitoloških priča doživljavali moćnima i gajili prema njima neko strahopoštovanje koje
proizlazi upravo iz vjerovanja. S druge strane, neki bi rekli kako su Grci, kao izrazito napredan
narod od kojih je filozofija i potekla, shvaćali da su njihovi mitovi samo hrpa izmišljenih priča.
Vjerujem kako su postojali takvi pojedinci, mislioci i filozofi koji su shvaćali da iza mitova ne
stoji nikakva istina, nego da su oni samo sredstvo za umirenje znatiželjne mase te način za
postavljanje nekih normi u društvu. Smatram da su, kao i danas, takvi pojedinci bili vrlo
rijetki. Oni koji su mogli razlučiti istinu od obmane i u današnjem su svijetu u manjini. Unatoč
pritisku društva da neku činjenicu prihvate kao apsolutnu istinu zbog religijskih ili nekih
drugih razloga, propitivanjem i razmišljanjem mogu doći do zaključka da istina nije i ne mora
biti samo ono što nam je prikazano. Primjerice, iako nam Crkva nalaže da je Bog, onaj koji
postoji oduvijek, taj koji je stvorio zemlju, i to u 7 dana, vjerovati u takvo što isto je kao i
vjerovati u grčki mit o postanku svijeta. Takve su priče stvorene kako bi populaciji dale
odgovor na to vječno pitanje, na koje zapravo nitko ne može dati odgovor već tisućama
godina, a oni koji to mogu uočiti su rijetki pojedinci i taj način razmišljanja drugačiji je od
uvriježenog, pa stoga vjerujem da se ne može reći da Grci nisu vjerovali u svoje mitove
upravo zato što su ljudi takvoga mišljenja, oni skloni sumnji, bili rijetki.

Dakle, svi ti razlozi temelj su mojeg mišljenja kako Grci u većini jesu vjerovali u svoje
mitove (s rijetkim iznimkama) jer je u osnovi ljudske prirode potraga za odgovorima koja vodi
vjerovanju u nešto.

Mia Momčilović, 4.d