Socijalni roman ,,Otac Goriot'' francuskog autora H.

Balzaca nastao je u razdoblju

realizma koje traje od ___ do ____. Djelo sadrži brojna realistička obilježja poput tematike
koja je ponajviše usredotočena na prikaz slike društva, morala i načina razmišljanja ljudi toga
doba. Kako bi u djelo prenio i opisao takvo cjelovito društveno stanje, Balzac u romanu piše o
trima najistaknutijim likovima: o Goriotu koji je simbol vječne očinske ljubavi, de Rastignacu,
mladom studentu iz provincije koji želi uspjeti u velikom gradu, te Vautrinu, liku koji
predstavlja sve loše osobine gradskoga društva.

Kada Rastignac dolazi u Pariz, on je tek mladi i nepokvareni čovjek željan uspjeha,
bogatstva i prestiža koji mu je zbog manjka iskustva i shvaćanja pokvarenosti svijeta
nedostižan. Kao njegovi savjetodavci u toj se situaciji ističu Vautrin te vikontesa de
Beauseant. U zadanom ulomku sami autor progovara o vlastitom shvaćanju društvenog
poretka. Vikontesa Rastignacu govori kako, bez pokvarenosti i proračunatosti, neće dospjeti
u sami vrh društva gdje se nalaze upravo oni koji su nemilosrdni, sebični i pohlepni. U
takvom si svijetu čovjek ne može priuštiti da se za druge veže emocijama niti si može
dopustiti empatiju. Mora biti okrutan i sreću drugih često uništavati kako bi sebi osigurao
vlastitu: ,,Muškarce i žene prihvaćajte samo kao poštanske konje koje ćete ostavljati da
crkavaju na svakoj postaji, pa ćete tako stići na vrhunac svojih želja.'' Glavno je moralno
načelo takvoga društva da morala nema. Sve je dopušteno u borbi za interes i novac.
Kvaliteta uspješnog pojedinca je da se iznad drugih izdigne svojom hladnoćom koja će u
njima pobuditi strahopoštovanje i bojazan te da si ne dopusti pokazivanje i najmanje slabosti
ili straha pred nečime: ,,Ali ako gajite kakav duboki osjećaj, sakrijte ga kao blago, ne
dopustite da ga itko nasluti, inače ste propali… naučite se čuvati ovdašnjeg svijeta.'' No, ta se
sposobnost ne može dobiti tako lako, ona iziskuje lukavost i inteligenciju, ali i iskustvo. Život
oblikuje takve ljude i, kada oni konačno shvate da put do uspjeha nije ništa drugo nego
nemoral, zlo i lakoma sebičnost, oni izabiru hoće li biti na vrhu ili na dnu društva. U
Rastignacu se naposlijetku stvara moralna zbunjenost i dvojba. Odgojen da bude pošten i da
njegovi postupci budu iskreni i čisti, ostaje ogorčen ružnom istinom o pravom putu do
bogatstva. No, umjesto da se kao mnogi prikloni zlobi, odluči se protiv nje boriti i izabire ne
biti kao ostali članovi društva koje cijeni novac više od ljudskih života. Takve pravedne
pojedince smatram izvanrednima i, nažalost, vrlo rijetkima. Onaj koji zbog svojih moralnih
načela odbije izabrati put do uspjeha ukaljan zločinom, jedini je koji taj uspjeh zapravo i
zaslužuje jer se vlastitom savješću uspio oduprijeti zlobi koja je primamljiva svima ako od nje
imaju koristi. Vjerujem da bi, kada bi svi u sebi imali snagu odbiti pristup borbi kakav
savjetuje vikontesa, svijet bio mnogo ljepše i milosrdnije mjesto nego što jest u ovom
trenutku. Ova je tema svevremenska, a nepoštenje o kojem se govori u ulomku svakako se
može uočiti i u Hrvatskoj danas. Ljudi na vlasti i ostali na samom vrhu društvene ljestvice vrlo
često dospijevaju do rukovodećih pozicija mitom i korupcijom ili nepotizmom, a kada se tog
statusa dokopaju, njihovi zločini ni tada ne prestaju. Pohlepa ih gura da idu još dalje pa vrlo
često nezasitno kradu od države i naroda, a za to gotovo nikad ne bivaju sukladno kažnjeni
jer se pritaje, podmićuju pravosuđe ili pronalaze rupe u zakonu koje njihove ilegalne
postupke čine legalnima. Svakodnevni članci koji govore o političarima koji bježe s mjesta
nesreće nakon sudara automobila kako bi izbjegli kaznu ili pak o onima koji u brojnim
aferama pranja novca kradu bogatstvo uzrok su mojeg pesimističnog stava. Upravo zbog
toga što vjerujem da je sebičnost duboko usađena u ljudskome biću, a da su iznimno rijetki
oni u kojima će nad njome uspjeti prevladati poštenje, smatram da književnost i umjetnost
ne mogu toliko bitno utjecati na promjenu društvenog stanja. Ona može pružiti sjajnu kritiku
i njome ljude potaknuti na razmišljanje, međutim ako dođe do toga, vjerujem da ona nikoga
ne bi uspjela spriječiti od samog djelovanja suprotnog moralu koji veliča. Za takvo što
potrebna je apsolutna netolerancija cijelog društva na prevaru, ne samo u umjetnosti nego i
u svakom aspektu ljudskog djelovanja, odgoj koji će takvu netrpeljivost prema zlu promicati i
zakoni koji će tu osudu provoditi. Nažalost, s takvim se društvenim moralom u vlastitom
životu nisam susrela, međutim uvijek postoji nada za svojevrsnim preporodom.

SLIČNO DJELO