Aristotelova Etika

Uvod

Aristotel nam daje prvi primjer sistematskog razmatranja etike. Njegova etička filozofija je
sakupljena u knjigama: Nikomahova Etika, Eudemova Etika i Velika Etika. Etička pitanje čine
srž Sokratove filozofije i razvijena su u Platonovoj kasnijoj filozofiji. Međutim, Aristotel je
prvi odredio etiku kao praktičnu filozofsku disciplinu i kao bitnim dijelom politike. Aristotel je
sličan Platonu po tome što se fokusira na vrline i vjeruje u bitnu ulogu odgoja u formiranju
moralnog karaktera. Slično kao i Sokrat, Aristotel smatra da su vrline oblik znanja i da ljudi ne
rade nasuprot onome što uistinu znaju.
Aristotel je ipak originalan mislilac u mnogim aspektima. Za njega je etika ispitivanje onog što
je najbolje za ljude. Šta je najbolje za ljude? Aristotel smatra de je to eudaimonia, odnosno
sreća. Ova se riječ može prevesti i kao cvjetanje ili ispunjenje. Sreća je najviše dobro u
čovjekovom životu, ona je cilj svih naših namjera. Cilj (telos) je inherentno svojstvo svakog
prirodnog predmeta, time i čovjeka, i označuje stanje prema kojem se ta stvar razvija – ono što
pokušava postati. Aristotel to dokazuje time što ukazuje da sve ostale stvari želimo radi sreće.
Naše ostale želje ( za bogatstvom, ugledom, uspjehom, itd…) su zapravo poželjne samo ukoliko
pridonose sreći – one indirektno ciljaju na sreću. Bitno je da ne pomiješamo sreću sa tjelesnim
zadovoljstvom (hedone). Sretan život uključuje i zadovoljstvo, ali je ono samo posljedica, a
ne cilj. Ovakvo učenje o sreći kao cilju etike se zove eudajmonizam, dok se učenje koje smatra
da je tjelesno zadovoljstvo cilj zove hedonizam.

Funkcija čovjeka i vrline

Ljudi imaju funkciju (ergon) koja im je jedinstvena. To je umno djelovanje. Sreća je proizvod
izvrsnog umnog djelovanja. Ako uzmemo kuhinjski nož kao naš primjer, možemo reći da je
njegova funkcija rezanje. S obzirom na njegovu funkciju, možemo reći da je nož izvrstan ako
je oštar i izdržljiv. Izvrsnost korisnih predmeta čine fizičke osobine koje im omogućavaju da
vrše svoju funkciju.
Slično je i sa čovjekom. Naša izvrsnost se sastoji od naših vrlina (arete). Upravo kroz
njegovanje vrlina možemo vršiti svoju funkciju kao umna bića i postići naš krajnji cilj: sreću.
Vrline doprinose našem cvjetanju i ispunjenju – one nas čine cjelovitim ljudima. Zanemarivanje
vrlina znači zapostavljanje naše jedinstvene funkcije kao umna bića.
Navikavanje je ključno za vrline. Nije dovoljno čitati o vrlinama, niti ih razmatrati ili htjeti
činiti – nužno je razviti izvrsnu narav ili dispoziciju (hexis) ka vrlini. Također, nije dovoljno
učinit neko djelo jednom, deset puta ili sto puta. Bitno je razviti vrlinu u naviku – prvo kao
svjesno i namjerno djelovanje, a onda kao uobičajeno djelovanje.
Vrste vrlina i „zlatna sredina“

Aristotel dijeli vrline u dvije grupe: intelektualne vrline i vrline volje (odnosno moralne). Vrline
su sredina, ono najbolje, između dvije krajnosti. Određivanje sredine se ne može naučiti
shematski, već zahtjeva razboritost.
„Teško je, naime, pronaći sredinu u svemu, kao što sredinu kruga ne može naći svatko, nego
samo znalac; tako se i srditi može svatko i lako, a isto i davati i trošiti novac, ali učiniti to pravoj
osobi, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i načinom, niti može svatko niti je
lako; zbog toga je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo.“
Razboritost je ključna intelektualna vrlina kojom određujemo sredinu naspram krajnosti. Takvo
učenje o ispravnosti srednjeg puta naspram manjka i viška se kasnije nazvalo učenje o „zlatnoj
sredini“. Na toj osnovi možemo napraviti sljedeću tabelu:

Manjak Sredina Višak

Kukavičluk Hrabrost Naglost ili brzopletost

Bezosjećajnost Umjerenost Razuzdanost ili Samo-

ugađanje
Škrtost Darežljivost Rasipnost

Sitničavost Veličanstvenost Vulgarnost

Malodušnost Velikodušnost Taština ili sujeta

Užurbanost Strpljivost Neodlučnost

Podcjenjivanje ili lažna Istinoljubivost Hvalisavost

skromnost
Nepristojnost Duhovitost Glupiranje

Besramnost Skromnost Stidljivost

Sve navedene vrline su sredina u odnosu na neku emociju ili osjećaj. Hrabrost je pravilno
nošenje sa strahom. Hrabrost nije manjak straha, već priznanje straha i njegovo ovladavanje.
Kukavičluk je priznanje straha i vladavina straha nad nama, dok je naglost ili brzopletost
nepriznavanje straha. Umjerenost je pravilni odnos prema uživanju i ovladavanje naših poriva.
Bezosjećajnost je potpuno odbacivanje užitka dok je razuzdanost potpuno prepuštanje užitku.
Darežljivost je pravilno davanje drugima, s obzirom koliko sami imamo. Škrtost je
suzdržavanje vlastitog bogatstva, dok je rasipnost bez obzira na vlastitu dobrobit.
Veličanstvenost je slična darežljivosti, ali se odnosi na upotrebu većih bogatstava u korist
zajednice. Veličanstveni mogu biti samo bogatiji, a darežljivi svi. Onda i samo bogatiji mogu
biti sitničavi ako svoje ogromno bogatstvo ne koriste ili vulgarni ako to bogatstvo koriste samo
za samo-promociju. Velikodušnost je također vrlina dostupna samo nekima, a označava osobu
koja je vrijedna svake pohvale i časti radi svoje izvrsnosti. Malodušnost je narav slabe i nebitne
osobe, dok je taština karakteristika osoba koje se precjenjuju. Strpljivost Aristotel smatra kao
obuzdavanje bijesa. Užurbane, odnosno nestrpljive osobe, odmah djelaju na osnovu bijesa ili
drugih emocija, dok neodlučne osobe ne nikada ne djelaju na osnovu svojih osjećaja.
Istinoljubivost znači iskreno samo-izražavanje. Neke osobe se podcjenjuju ili ispoljavaju lažnu
skromnost, dok se druge hvale onime što nemaju. Duhovita osoba se zna šaliti koliko je
kulturno u primjerenoj situaciji. Nepristojne osobe ne znaju shvatiti šalu, niti se šaliti i zabaviti
kada trebaju – dok glupani se šale kada nije primjereno i previše kada jeste. Skromnost znači
biti posramljen kada činimo loše ali ponosan kada činimo dobro. Besramnost je bezuvjetan
ponos koji osjećamo i kada činimo loše, a stidljivost osjećaj sramote čak i kada činimo dobro.

Intelektualne vrline

Intelektualne vrline koje Aristotel nabraja ne prate srednji put između dvije krajnosti, one su:
umijeće ili vještina, egzaktno znanje, razboritost ili praktično znanje, mudrost i intuicija.
Umijeće ili vještina je sposobnost, oblik znanja, koja nam omogućava da razumno proizvodimo
stvari. Egzaktno znanje je znanje o vječnim principima prirode. Razboritost ili praktična
mudrost ja možda najvažnija među intelektualnim vrlinama. Ona nam omogućava da odredimo
najbolji izbor u konkretnim situacijama. Praktična je po tome što nam omogućuje da budemo
razumni u svom djelovanju. Razvijanje razboritosti ide ruku pod ruku sa razvijanjem drugih
vrlina. Nekada je prvo potrebno steći dobru naviku kroz odgoj, prije nego što sami možemo
razabrati pravilni put.

Prijateljstvo (philia)

Aristotel kaže da je prijateljstvo obostrana i uzvraćena dobra volja. Savršeno prijateljstvo je

prijateljstvo među osobama sličnih moralnih vrlina. I prijateljstvo je neka vrste vrline, iako ju
Aristotel ne smatra sredinom između naprimjer izbjegavanja i obožavanja. Osim pravog
prijateljstva koje je zasnovano na obostranom uvažavanju moralno sličnih, postoje i manje
savršena prijateljstva. Jedno je zasnovano na obostranoj koristi dok je drugo na zajedničkom
uživanju. Samo philia prema pojedinačnoj i jedinstvenoj naravi druge osobe, njihovim
navikama i osobinama, čini pravo prijateljstvo. Osoba s kojom smo pravi prijatelji, ili koju
volimo, je nezamjenljiva. Dok osobe s kojima smo prijatelji radi koristi ili užitka možemo
lagano i bez značajne razlike zamijeniti drugima.
Pravednost

Pravedna osoba ne nanosi štetu drugima, niti ju podnosi. Pravednost je proporcionalna podjela
dobara po zasluzi. Nepravednost narušava tu proporciju. Nepravedan odnos može biti prevelik
ili premalen. U nepravednom društvu, neki dobivaju više nego što zaslužuju dok neki ne
dobivaju ono što zaslužuju. Onaj tko čini nepravdu prisvaja previše, dok onaj tko ju podnosi
gubi. Pravednost je posebna po tome što je okrenuta prema drugima, ona je za dobro drugoga i
cijelog društva. Kao i njegov učitelj Platon, Aristotel smatra da je pravednost vrhunska vrlina.
Pravednost kao vrlinu gajimo time što radimo ono što trebamo da radimo: vršimo svoju funkciju
kao umna bića.
Čovjek nije samo umno biće, već i zoon politikon – društvena životinja. Pravednost je bitna za
naše individualno biće, ali za društvo je bitna pravda. Aristotel razlikuje dvije vrste pravde:
diobena pravda, koja članovima zajednice dijeli dobra i časti prema zasluzi; i korektivnu pravdu
koja sprečava i kažnjava iskorištavanje.