OPOMENA V.

NEKA SE NITKO NE UZNOSI, NEGO NEKA SE HVALI KRIŽEM

GOSPODINOVIM.

Dosadašnje opomene se sve na neki način vrte oko unutarnjeg siromaštva kojim
kršćanin postaje sličan Kristu. Franjina najveća briga je bila da njegova braća uzvrate na
Božju ljubav. Naš odgovor mora u potpunosti odgovarati Kristovu ponašanju koji se
svakodnevno snizuje i pokazuje se poniznim. Ništa ne zadržava za sebe. Iz ovih spisa je očito
da je za Franju poniznost srž siromaštva. Ne može biti pravog siromaštva bez poniznosti. Tko
živi vanjsko siromaštvo, može se čak i tašto hvaliti time. Takvo držanje je velika opasnost za
kršćanski i franjevački život. Stoga nam je potrebna poniznost. Poniznost je istina. U našem
slučaju istina je da je sve u našem životu zapravo Božje vlasništvo.

Franjo polazi od stvaranja u uzvišenom dostojanstvu na sliku Božju i uspoređuje nas

sa svim ostalim stvorenjima. Ona su sva niža od nas. Nemaju razum ni volju, ali mu ipak
služe i pokoravaju mu se u potpunosti za razliku od nas ljudi. No, mi, koji smo sve primili,
hvalimo se kao da ništa nismo primili. Kada to činimo, krademo. Krademo Bogu ono što je
njegovo. Umjesto da to činimo, moramo postati svjesni da ništa nije naše, da je to sve Božji
dar kojim moramo služiti Njemu i koristiti se njime na Božju, a ne na našu slavu. Pravi način
korištenja tim darovima je korištenje u poniznosti, u istini. Zato Franjo opominje braću da
nastoje u svemu biti maleni, ne slaviti sebe, ne oholiti se, a posebno ne hvaliti se onim što Bog
čini ili govori preko naših djela i riječi. Moramo biti uvjereni da su naše jedino vlasništvo
mane i grijesi.

Opasnost od slavljenja sebe je veća onda kad smo u nečemu bolji od drugih. Tada
zaboravljamo da je uspjeh Božji pa ga svojatamo. Franjo udara na tu umišljenost. Znanje i
sposobnost ne određuju vrijednost osobe jer to ne pripada toj osobi. Naša vrijednost se vidi
kad stanemo pred Boga. Onda vidimo u kojoj se mjeri služimo njegovim darovima na njegovu
slavu. Tada spoznajemo koliko smo maleni pred njim i postajemo stvorenja koja darove
uzvraćaju Bogu i priznaje ih njegovim vlasništvom. Kad priznamo da nemamo ništa svoje
osim svojih prijestupa, onda otvaramo prostor Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ona nas ispunja ako
odlučimo svaki dan nositi križ s Gospodinom Isusom Kristom. Na taj način dolazim do našeg
smisla, a to je: Hvaliti milosrđe Božje.

Bogu moramo na pravi način biti zahvalni. Što smo svjesniji svoga siromaštva, to smo
zahvalniji na darovima. Ako nismo Bogu zahvalni, ne možemo ispravno slaviti ni Euharistiju
jer je ona zahvaljivanje. U onom trenutku kad smo spoznali svoju malenost, vidimo veličinu
Božje ljubavi i zato postajemo radosni i hvalimo Boga.

Kako živjeti ovu opomenu? -Otvoriti se Božjoj ljubavi.

-Shvatiti da je sve Božji dar. -Svakodnevno nositi križ.
-Prihvatiti to u poniznosti/istini. -Biti zahvalan Bogu.
-Sve darove treba staviti u službu Bogu. -Dobiti radost.