TREĆE OKO ČLANAK ‘’KREMANSKO PROROČANSTVO’’

Broj 630

aktuelno izdanje

Šta su (stvarno) govorili Kremanski proroci Mitar i Miloš Tarabić

"Kada Drina kod Bajine Bašče budne premošćena na dva mjesta i kada potekne uz Taru, a u istom danu
poklope se Veliki petak i Đurđevdan - tih godina će nastupiti nekakav velikački belaj".

Ovako je jednom prilikom mlađi kremanski prorok, čuveni Mitar Tarabić, rekao svom zapisivaču proti
Zahariju. I, nažalost, to je izgleda jedino njegovo predskazanje koje se odnosi na ova sadašnja zbivanja na
našim prostorima, ili će pre biti da je čitav deo njegovih vizija o tome, ostao negde skriven, zaturen ili
zauvek izgubljen. Jer, bilo bi čudno da vidovnjak takvog formata, kakav je bio Mitar, preskoči čitav jedan
vremenski period, po svemu presudan, naročito za njegov, srpski narod. No, bilo kako bilo, do nas je
stiglo to koliko je stiglo i možemo samo da se nešto podrobnije analitički osvrnemo na to.

Pre svega, da li je Mitar taj "velikački belaj" video vremenski tačno, kao što je neke druge događaje iz
svog 19. veka, i našeg veka, neke gotovo datumski precizno, tačno predvideo? Inače, ovo predskazanje je
Mitrovom zapisivaču, sveštenom licu, bilo toliko apsurdno, da ga nije ni zapisao, već je ostalo u
narodnom predanju, a dobro se sačuvalo u pamćenju pre svega Mitrovih Kremanaca, jer je služilo kao
primer vidovnjakovih "sigurnih promašaja" i bilo anegdotično za podsmeh. Jer, i sveštena lica su tvrdila
da nema šanse da se nekada poklope Veliki petak i Đurđevdan, a za opštu sumnju bila je i mogućnost da
Drina potekne uzvodno.

No, desilo se upravo tako: Godine 1983. Drina kod Bajine Bašte zaista je premošćena na dva mesta,
spajajući obale Bosne i Srbije, izgradnjom dva gigantska hidroenergetska objekta. Takođe, potekla je uz
planinu Taru, puneći veliko akumulaciono jezero, na visinskoj razlici od nekoliko stotina metara. A
poklopili su se i Veliki petak i Đurđevdan - 6. maja 1983. godine!

Nije trebalo dugo, pa da se, nažalost, obistini i onaj "velikački belaj" (zlo) iz Mitrove vizije. Negde iza '83.
godine počeli su vidniji i žešći razgrađujući procesi u bivšoj SFRJ.

"A kada se narod srpski dobro namuči i napati, kad postrada sve ono što je Hristos na krstu postradao,
onda će se iz sredine naroda, iz sirotog doma i od roda srpskog, javiti čovek, koji će svoj narod dići,
povesti, osloboditi i ujediniti, tako da svi Srbi budu zajedno i da budu sami sebi gospodari kako nikad
ranije nisu bili. I onda će tek nastati miran i srećan život. Narod će živeti tak lepo i biće tako zadovoljan
da će ljudi prolazeći pokraj grobova predaka svojih uzviknuti: ustajte mrtvi da se nauživamo."

Proti Zahariju, pak, Mitar je rekao da će taj ujedinitelj srpstva "I ko biti i ko ne biti" od njegovog,
Zaharijevog, roda. A navodno je Mitar nekome drugom kazao, da će taj ujedinitelj "biti opet po dalekoj,
dalekoj vezi, od loze Obrenovića".
Ali je zabeležno da je rekao i ovo: "Karađorćevići poneće carsku krunu u Kruševcu. Kada se ovo uredi i
utiša, nastaju srećni dani. Zemlja će rađati kao nikada do tada, otvoriće se mnogi rudnicii na njima država
i narod imaće velike zarade. Nastaće blagi i srećni dani kao što to niko i nikad nije zapamtio."

Možda ovo i nije kontraverzno, možda će slediti jedno za drugim. Naravno, pod pretpostavkom da je to
zaista Mitar rekao, da nije reč o manipulaciji tadašnjih propagandista dveju srpskih dinastija.

Mitar je, međutim, jasno video i veliki sukob naroda, nazvavši ga "najveći opšti rat"; a na Zaharijevo
pitanje kada će uslediti, Mitar je rekao: "Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka,
kad rijeke izgube zdravlje... Ondakar će nastupiti najveći opšti rat..."

"Udariće najveći i najbješnji protivu najvećeg i najbješnjeg". Pre toga, "Svijet će (beznadežno) biti
razdvojen na dva dijela ko po srijedi rasječena jabuka... Prije ovog rata na prijestolje velikačkog carstva
naroda preko beskrajne vode ustoličiće se jedan čovek koji budne i seljak i čauš". On će se "prepucavati
sa crvenim carom", ali će "puške opaliti.. oni knjaževi koje taj car preko beskrajne vode budne izrodijo...
Ljudi koji budnu vodili ovaj rat imaće svoje učenjake i mudrace koji će izmišljati svakojaku tanad za svoje
topove. Kada opale ondakar će ova tanad, đe god budnu pala, umjesto da ubiju zamađijavaće sve živo... i
bacati u san."

"Mi u tom ratu nećemo vojevati, ali će se drugi biti preko našijeh glava. U vazduhu iznad Požege s neba
će užareni ljudi padati na zemlju... Kao da je Srba nestalo u Srbiji, pa neko drugi nad njom... Pobiće se
strašno Rusi sa Talijanima."

A kako to da Srbi neće u tome učestvovati, Mitar možda posredno daje odgovor u jednom drugom svom
kazivanju: "Naske kao da jedno vrijeme u ovijem našijem predjelima neće ni biti, ni postojati. Otići ćemo
neđe na sjevernu stranu, te ćemo pošlje viđeti kakvu smo glupost učinjeli i jopet ćemo se vratiti. Kada se
vamo budnemo vratili, jopet ćemo u svoju pamet doći, te ćemo nečastivog oćerati da ga više nikad, u
ime Božje, ne vidimo."

O kakvom je to odlasku Mitar govorio, ne zna se. Hoće li to biti neki svojevoljni kolektivni odlazak za
nekom boljom srećomm, malo je verovatno; ili će to biti neki novi izgon i nesrećna seoba pod nečijim
pritiskom, pred nečijom velikom najezdom? Ili se to pak odnosi, Tarabićevim rečima slikovito rečeno, na
naš, već nekoliko decenija trajući, dobrovoljni "odlazak" (pameću) iz svoje nacionalne, duhovne i
kulturne tradicije, pre svega u proameričke standarde, koji su, pretežno i u onom najbitnijem, standardi
samog "nečastivog" (đavola), pa ćemo se opet - a to se već događa - vratiti sebi i svojoj tradiciji?

Ili se to ipak odnosi na vreme "najvećeg opšteg rata", u kojem će i zemlja i vazduh i voda izgleda biti
strahovito zagađeni i opustošeni od razornih vrsta oružja, pa će veliki deo ovog naroda uspeti da se
skloni u "tri krstate gore", kako Mitar naziva neko, za sada još neidentifikovano mesto ili način
spasavanja. Jesu li to planinske gudure, pećine, neka umetna skloništa; neki misle da je reč i o samim
svetim mestima, manastirima, crkvama, naročitim geolokacijama... koje će u to vreme biti pod zaštitom
višnje sile, a što bi navodno bio Božji spasilački dar Srbima zato što nisu potpuno napustili Božju etiku i
zakone.
"Pošlje ovog rata na prijestolje svijeta doći će jedan plemeniti i dobrodušan riđi čoek. Blago onome ko to
doživi, jerbo će taj riđokosi svijem ljudima donijeti sreću." Sedište će mu biti Carigrad.

Ali će se ljudi posle nekog vremena opet prozliti i od Boga odmetnuti sada u još veći materijalizam,
predaće svoje živote "mudracima" (naučnicima) koji će za njih "pisati razne knjige s numerama" i "sve
prepustiti ovijem nizovima, te nako kako im numera reče, tako će živjeti i raditi". Moglo bi se reći, da je
ovde Mitar, gotovo modernim jezikom, opisao već i danas postojeći visokorazvijeni svet materijalističke
nauke, tehnike i tehnologije, zasnovan na matematičkim nizovima (npr. računari), na biohemijskim
formulama i tehnologijama (genetski inženjering), elementarnim česticama i silama (nuklearne,
elektromagnetske i slične manipulacije) itd. Mešanje nauke i tehnike u zakone prirode i u ljudski život
već danas je dostiglo čudovišne načine, pravce i razmere. A kakvo li će tek biti u to opisano vreme! Mitar
je, možda, među onima koji će "naučno" propisivati, usmeravati i kontrolisati i vladati ljudima tobože na
njihovu sreću, a u stvari udaljavajući ih još više od Božjih zakona, i to verovatno s blagoslovom
vlastodržaca.

U ta vremena "otići će čoek i do drugijeh svijetova i tamo zateći prazninu i pustoš, ali će jopet smatrati
da sve bolje zna, nego li, Bože prosti, sam Bog... Ljudi će se kolima voziti i po mjesecu i po zvijezdama.
Oni će tamo tražiti drugi život, ali tamo života kakav je u nas biti neće. Biće ga, ali oni neće umjeti da
razumiju da je to život nakav kakav jeste."

Nastaće onda "propast i pomor" i velikačka glad", pa će se opet bežati u tri krstate gore i u planine; biće
hrane ali "će biti otrovata... te će od nje odmah pomrijeti. Onaj koji budne postio i ispostio, taj će ostati
živ jerbo će ga sveti Duh čuvati i biće bliži Bogu..."

A onda će se "u ruskim dalekim gorama pojaviti ... Arhanđel Mijajlo!"...

Mitar je u bitnim i detaljnim slikama video i prvi i drugi svetski rat i srpski udes u njemu. Evo nekih
delova: "... nastaće Veliki rat u kojem će se silna krv prolivati... Na našu zemlju navaliće tri puta silnija
vojska preko rijeke... Tri ljeta Srbija će biti umraku... pod dušmanskom vlašću. Zemlja će nam biti pusta.
Umiraće se od gladi i raznijeh bolesti. Za to vrijeme naša vojska biće u tuđini. Prvo će biti na jednom
mjestu opasanom morima sa svijeh strana. Kad budne svoje rane izvidala, ondakar će od prijatelja dobiti
hrane i džebane... te će ponovo jurišati ka Srbiji i oslobodiće ne samo naše, nego i sve one predjele u
kojma žive naša braća."

Deo vizije o drugom svetskom ratu: "Onaj što budne na prijestolju naše carevine, poginuće od
dušmanske ruke... Svu našu carevinu zaposjednuće tuđinska, dušmanska vojska, a cijela Jevropa biće
pod vlašću krivog nekrsta... Pojaviće se ljudi sa zvijezdom na čelu... u narodu će se pojaviti čoek plavijeh
očiju na bijelom konju... I na njegovom čelu sijaće zvijezda... taj će čoek skupiti veliku vojsku i šnjome na
Biograd udariti. Protjeraće dušmanina iz zemlje... Rusija će se sjediniti sa carevinama preko mora, te će
šnjima zajedno spaliti taj krivi nekrst i osloboditi svo roblje Jevrope."

A kako su se ova Mitrova predskazanja i ostvarila, možda ne treba sumnjati da će se i njegova vizija
trećeg svetskog rata obistiniti, nažalost. Ali, pođimo redom.
Naš najbolji poznavalac "čuda iz Kremana" Dr Radovan N. Kazimirović pisao je: "Još pre četvrt veka
saznao sam da su u Kremnima, više Užica, živela dva vidovita čoveka Miloš i Mitar, iz čestite kuće
Tarabića. O njihovom proricanju nisam ništa tačno znao, jer nisam ni bio u mogućnosti da doznam i
zapišem ono što su oni kazivali. Znao sam samo da je po proricanju Tarabića bio predviđen kraj dinastije
Obrenovića. Zato se ranije o Kremanskom proročanstvu govorilo tajno u zuckalo jedino u najužem
prijateljskom krugu, iz bojazni da se ne bi imalo posla sa policijom, zbog pronošenja lažnih i
obespokojavajućih glasova...

O Kremanskom proročanstvu je nešto malo napisao pok. Pera Todorović, naš poznati novinar u "Malim
novinama 1902. godine. Pošto su ti brojevi izazvali kod publike senzaciju i bili na jagmu razgrabljeni, to je
on iste stvari izneo i u svome "Ogledalu" (1903. god.). Todorović kao "dvorski novinar" znao je mnogo
stvari, ali svoja saznanja kazivao je često u slobodnoj pripovedačkoj formi, tako da je teško raspoznati
istinito od izmišljenoga. I dok je on to proročanstvo izneo kroz političke naočari, dotle je naš poslanik u
Londonu g. Čedomir Mijatović isto iznosio u uverenju, da će se po njemu ispuniti svi naši veliki politički
događaji. On je do smrti čuvao izvesne zapise o tome, koji će se docnije objaviti i tvrdo verovao u to
proročanstvo, što je piscu ovih redaka i saopštio pismenim putem 6. februara 1929. godine."

"Kada je 1875. godine kabinet čiča Danila Stefanovića raspustio Narodnu skupštinu (a niko se tome nije
nadao), tada je pok. Aljo Protov rekao: "Vidiš li kako se sve zbiva što je onaj prorekao!" A taj neko bio je
Mitar Tarabić iz Kremana. Fakat je da je Aljo to pričao g. Mijatoviću, tadašnjem ministru finansija, jer je
on, po preporuci g. Mijatovića, posle toga bio primljen kod kralja Milana u naročitoj audijenciji.

Kralj Milan ga je sigurno molio da mu priča sve što o tome proročanstvu zna, ali je Aljo uvijao... On je
znao da je to proročanstvo crn po dinastiju Obrenovića, jer je Miloš Tarabić prorekao njenu propast još
1854. godine. Kralj Milan je zbog ovoga mrzeo prota Zariju... Njemu je Kremansko proročanstvo stalno
bilo u pameti, jer mu je g. Mijatović o tome u dvor doneo čitav "štos" zvaničnih poverljivih akata od
1868. godine, te je kralj Milan čitao...

O tim proročanstvima pričao je pok. Prota Zarija još pre sedamdeset godina proti Gavrilu Popoviću
bivšem poslaniku Sveto-Andrejske Skupštine i dugogodišnjem članu Apelatorske Konzistorije (1823. -
1881.). Njega je prota Zarija neobično voleo i cenio, pa mu je šta više po molbi i rukopis o tim
proročanstvima spremio i dao. Prota Gavrilo je rukopis uzejtinjavio; metnuo ga je u staklo i ukopao pod
temelj svoje stare kuće...

- Gledao sam svojim očima - rekao mi je pok. prota Zarija - kad je prot Gavrilo taj rukopis u staklo
metnuo i zapečatio, rekavši: "Kad se kuća stane rušiti, naći će se i ovo". Rekao mi je i to, da su pre
dvadeset-trideset godina kopali i tražili taj rukopis, ali ga nisu mogli naći. Ali, on je umro u veri da će se
taj rukopis kad-tad naći pod temeljem kuće. A to će biti onda kada se kuća stane rušiti. Da sam u vlasti i
mogućnosti, ja bih naredio da se ta kuća do temelja poruši. Tada će se rukopis naći i potvrditi sva ona
proročanstva...
Po dr Kazimiroviću "proročanstva koja su u Kremnima izricana vezana su za imena Miloša i sinovca mu
Mitra Tarabića. Oni su nekad živeli zajedno u jednoj kući. Pok. prota Zarija poznavao je dobro i jednog i
drugog. Oni su mu bili kumovi. Naročito je dobro poznavao Mitra, jer je ovaj duže živeo od Miloša. Sa
Milošem je svega dva tri puta u životu razgovarao, jer je on po dolasku protinom u kremansku parohiju
uskoro umro. Sa Mitrom je pak nebrojeno puta razgovarao. Miloš Tarabić rođen je 1809. a umro 1854.
godine.Njegov sinovac Mitar bio je skoro vršnjak protin. Rođen je 1829. a umro 21. jula 1899. godine."

Kod Knjaza

Mlad i lijep je bio i lijepo me primio. Zapita me:

- Oče Zarija, budnite iskreni pa mi reknite šta u duši mislite o tome vašemu kremanskome proročanstvu?

Ja mu reknem:

- Gospodaru, ono je moje isto koliko i tvoje.

- Znam, znam, svašta se o tome priča a i proroci su vaši kumovi - rekne mi on.

Jopet ja njemu kazujem:

- U pravu si, Gospodaru, zbog toga što se svašta priča, ja o tome najradije šutim. A što se tiče kumstva, ja
sam kum sa svima njima, a ne samo sa Milošem i Mitrom. Dao Bog imade ih dosta.

Knjaz mi reče da se ja ne ljutim, te će reći:

- Nemo'te se ljutiti, dobri oče Zarija, ali meni se čini da oni prorokuju kako im volja; za kumove i srodnike
sve med i mlijeko, a za nekumove - jad i propast.

- Kamo lijepe sreće, moj Gospodaru, da je to tako kao što ti veliš - reknem mu ja.

- Nije valjda drugojačije - iznenadi se on.

- Gospodaru, rekoh ti da o tome najradije šutim.

- Ali zar i meni, vašemu vladaru, nećete ništa da kaž'te?

- Da imadem što lijepo reći, reko bih i za kumove i za one koji to nijesu.

- Deder, dobro, poznato mi je šta se u tome proročanstvu sluti meni i mojemu potomstvu, ali, tako Vam
Boga, reknite mi šta braća Tarabići pričaju o budućnosti vaše vamilije?

Ja mu reknem da oni nijesu braća, nego stric i sinovac.

- Nije važno - nestrpljivo će on kazujući mi - no dajte, reknite mi to o vašoj vamiliji?

Ja mu odgovorim:

- Nikakvu, moj Gospodaru, samo jad i čemer!

A on će jopet:
- Reknite, reknite!

- Pa evo, kazaću ti sve kako je bilo - reknem ja, pa mu stadoh pričati:

- Jesenaske na drugi dan moje krsne slave svetoga oca Luke, dodje kod mene Mitar. Ja se začudih što ga
juče nije bilo, pa se šnjime našalih, rekavši mu: "Što mi - on - naka delija od čovjeka da dodje, te je sad
evo došo na žensku slavu" - što će reći patarice. Vidim ja da nešto krije od mene, pa pošto ženskinje ode
u drugu odaju, ja ga zapitah jesu li mu domaći zdravo i dobro. "Jesu - rekne Mitar - nego se ja zabavio o
nekome drugome belaju, pa mišljah da l' da kažem, jal' da ti ne kažem?" Ja ga živa silih da mi o tome
belaju odmah kazuje, te zajedno sa domaćima sjednemo prvo za trpezu.

Oko četiri sahata da bi još za vidjela stigo kući, Mitar odstupi od sovre, te se zajedno pri ispraćaju
nadjosmo u mojoj avliji. Opazim ja, Mitar se zagledo nekud u visine, te primetim da poluglasno broji
odžake na našijem kućama.

- A'me kume, nećeš valjda u dundjerine - komendijam ja šnjime a on će, ko da nešto provjerava, te on
tijo, sam za sebe, prozbori:

- Jes', ima ih četrnajest.

- Ima, hvala Bogu, a biće ih još i više - uzvratim mu ja.

- Kamo lijepe sreće a u tom je belaj, kume, što neće - kaza samouvjereno Mitar.

- Neka Bog održi ovo što se sad evo dimi - reknem mu ja.

- Kamo lijepe sreće - rekne on a u očima mu neka sapatnička tuga.

- Vidiš li, moj kume Zarija, ovih četrnajest odžaka što se evo puše - kaže meni on.

- Vidim - kazujem ja njemu.

- E, kume, doći će vrijeme kada se više ni jedan odžak iz ovijeh kuća neće više pušiti. Nagrnuće na ova
tvoja gnijezda nekekva ognjena sila da na ovijem kućama ni kamen na kamenu neće ostati.

- Čija će to sila biti? - Pitam ja njega.

- Sila gvozdenih i braće što se izrodiše u nebraću, što će ići za tiem kolima.

- Kda će se to zgoditi? - Pitam ga ja.

- Ti kume, znaj, to nećeš doživjeti ali tvoji unuci će to doživjeti.

Pošlje ovoga moga kazivanja, Knjaz odjednom prebledje a u očima mu se ukaza neka golema vatra,
pomiješana sa nekom stravom, te me uvati za ruku poput malog djeteta, te mi kazivaše:

- Znači isto, oče Zarija, i za kumove i za one koji to nijesu.

- Isto moj Gospodaru - rečem ja - samo je utjeha i tebi i meni, što ni ti ni ja, nećemo to doživjeti; ti
propasti tvojega, a ja propasti mojega doma.

O TURSKOM RATU
"Bijaše onda ko usred ljeta; snijeg je kopnio. Kum Mitar veli: "Bog oće da kazni ovaj narod pa u zimu
pušta ljeto; narod je kvaran. Ne valja ovi što će doći, a od toga me i strava vata da ti kazujem. Biće rata,
biće ga onoga ljeta, u ljeto kada padne snijeg. "#Tako se i to obistini. Osmog junija Kremna osvanuše pod
snijegom, a knjaz Milan podje na Turke. Sa Požeškog polja naša vojska podje.

O Milošu

Za vrijeme moga đakovanja viđao sam se sa kumom Milošem po nekoliko puta. Sve sam upamtio što mi
on govoraše. Jednom sam ga upitao što toliko vrijeme provodi u gori, a on mi na to kazivaše: "Vidiš, moj
kume, ja tamo u gori gledam i sve vidim i čujem, te tako doznajem šta će biti sa ovijem svijetom. Kako ja
to sve gledam i čujem, ne umijem ti ovijem riječima reći; ne znam koju riječ da nadjem."

Kada ga domaći zapitaju kako se u gori ne boji studeni i vukova, on je govorio: "Da mi je zima - nije, jerbo
me griju zvijezde a vuci me neće, jerbo su i oni Božije ovce." Govorio je da je vjenčan sa nekim drugim
carstvom, koje nije ovozemaljsko, te tako neće Bogu da kvari red.

Šta sam snijevao

Baš iste godine kada u Srbiji to niko nije mogo ni slutiti, Miloš mi se povjeri da će iz Srbije otići nam knjaz
Aleksandar; oćeraće ga i da će umjesto njega doći da vlada stari knjaz Miloš.

"Ali on je umro - kažem da sam to čitao u novinama i da tamo lijepo piše da je saranjen u Rumunjskoj.
Miloš rekne: "Ne ljuti se, kume, i ne vjeruj tijem tvojim novinčugama". Malo-pomalo, pa se vijesti o smrti
Knjaževoj i sarana u Rumunjskoj, pokazaše da su bile namerno proturane, te on odista dodje na prestolje
Srbije 1858. ljeta gospodnjeg.

Ja sam ovo Miloševo kazivanje bio povjerio kumu Milanu i proti Gavru.

Tako sam jednoga dana sjedio pod oraom i uživo u suncu prvijeh jesenskih dana; bijah prilično umoran,
te onako sjedeći na klupi zaspah. U taj mah odjednom banu Miloš. Ja sam dobro znao da je on umro baš
prije četiri godine, ali se potpuno svijesno prepustih ovome snijevanju da vidim što će iz toga ishoditi, te
ga u snu zapitah:

- Otkud ti kume? On odgovori:

- Ja došo da ti kažem neke vijesti da ništa ne vjeruješ tijem novinčugama, koje su pisale da je knjaz umro,
a on Bogu hvala živ i zdrav.

- Pa jes' - potvrdim ja, sjetivši se da su se sva njegova kazivanja o Knjazu obistinila.

- E, sad evo čuj, moj kume Zarija - reče pa upita:

- Koji je danaske dan? Ja mu odgovorim da je četrnajesti, deveti mjesec 1858. ljeta gospodnjeg.

- Ma šta reče, četrnajesti, d'veti mjesec - stade on da ponavlja moje riječi. Pošlje će opet reći:

- Vidi, kume, stari Knjaz neće vladati ni pune dvije godine i umrijeće istog dana kroz dvije godine.

To sam taj svoj san poverio kumu Milanu i protu Gavru.

Poslije dvije godine bijah u Užicu, te š njima sedjah pred Drndovom kafanom, kada eto policijskog
pristava koji nam donese vijest da je stari knjaz umro. Sva trojica, sjetivši se mojega sna, zapitasmo a on
kratko odgovori - "Četrnajesti, deveti mjesec". Mi se samo zgledasmo.

O daljim bojevima Srbije

Još za vrijeme mojega školovanja, Miloš mi je govorio da će poslije smrti staroga knjaza doći da vlada
njegov sin Mijajlo. On će dobro vladati i svudje će rado vidjen biti. Oslobodiće srpske varoši i gradove od
Turaka. Na moj upit: "Kada će to biti?" - uvjek mi je odgovarao: "Uskoro". Ili: "Ti ćeš to, kume, doživjeti."
Za Mijajla mi je reko da će poginuti od srpske ruke; ja sam sve to doživio. Miloš mi je rado govorio i o
sudbini knjaza Milana Obrenovića i reko sledeće: "Mijajlo neće imati svoje djece, pa će na prestolje doći
da vlada jedno dijete iz roda Obrenovića. Ono - to dijete - će Srbija namučiti i naučiti, te će je proširiti i
kraljevskim vijencem vjenčati i ovjenčati, ono će zajedno sa Černom Gorom objaviti rat Turskoj, ali će
Turska carevina biti mlogo jaka i mi ćemo š njome teško na kraj izići. Ondaj će se umiješati Rusija, neće ni
njoj biti lakše, ali će pobijediti Turke. Sva naša bliska sela spaliće Turčin, ali, ne boj se, naša Kremna
opaliti neće; Turci preko Margana ne mogu preći. Kada se to dogodi Srbija će da ojača. To dijete će ondaj
biti junošom, te će metnuti na svoju glavu krunu kraljevsku, ali će biti zle sreće i umrijeće u najboljim
godinama života svojega. On će imati sina jedinca; no taj će biti još gore sreće od oca svojega, neće imati
od srca poroda. Ondakar će sa svojom kraljicom poginuti u svojem konaku; ubiće ih njiova vojska.

Na prstolje Srbije ponovo će doći potomci Čarnoga Djordjija; oni će vladati neko vrijeme i zatim će
nastupiti veliki ratovi. Ratovaćemo iz godine u godinu; prvo će Srbija objaviti rat Turskoj i osloboditi
cijelo Dušanovo carstvo. No taman kade postane velička država, udariće na nju Švabo sa jošte nekijem
jevropskim silama. Biće veliki pomor u narodu, te se neće znati šta je gore: jal' tolike pogibije, jal' tolike
boleščine. U Kremna će doći takvi pomor da će skoro sve kuće biti zavijene u crno. Bolest što će ovladati
ovijem krajem biće mnogo opasnija od dušmanske vojske, što se ovdje i dolje u Užicu bidne nastanila.
Jopet će iz svega toga naša Srbija kao pobjednik izići. Uzeće cijelu Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje dje
naši žive; tako će svudje biti naše, dje imade kuće naše. Neće dugo potrajati i Srbija će postati carevina,
jer Austrije i Turske više biti neće; biće ih, al' će biti malene koliko zrna u prepunoj ćasi. Ovaj rat neće biti
samo Srbijin već čitavog svijeta.

O drugome velikom ratu

Mitar mi je govorio: "Slušaj, kume, pošlje prvoga rata nestaće Austrije, te će Srbija biti carevina. Mi ćemo
se združiti sa našom sjevernom braćom; nekoliko ljeta naš narod će živjeti u slozi, ljubavi i izobilju. No, to
neće dugo potrajati; ući će u narod nekakva omraza te će sudovi biti puni parničara. Tužiće otac sina,
brat brata, kum kuma. Onaj što bidne na prestolju naše carevine poginuće od dušmanske ruke - za
sobom će ostaviti udovicu i svoju nejačad. Na prestolje će doći da upravlja njegov srodnik i on će se
trudjeti da pravedno vlada i čuva bratovljevu nejačad ali, narod ga neće voljeti i pripisivaće mu razne
nepravde. Njega će jednog dana orobiti vojska njegova i u tamnicu baciti; život će mu spasiti jengleski car
i jengleska carica, te će napustiti državu. Na njegovo prestolje doći će dijete našega poginulog cara i
vladaće samo nekoliko dana; to dijete našega cara odvešće četa njegovijeh vojnika preko sinjega mora.
Svu našu carevinu zaposjednuće tudjmanska vojska a cijela Jevropa biće pod vlašću krivoga nekrsta.
Rusija jošte neće ratovati ali čim dušmanin na nju krene, ondakar će ona stupiti u boj; ondaj će na
njenom prestolju vladati crveni car. U našijem krajevima biće mnogo bitaka; pojaviće se ljudi sa
zvijezdama na čelu i vladaće ovim krajevima sedamdeset i tri dana, te će pred dušmanskom vojskom
otići preko Drine, Uvca i Lima. Kada se to budne zbilo, pojaviće se velika glad i zlo, pa će Srbi ratovati,
klati se i ubijati jedni druge.

Dušmani će ovo gledati i smijati se srpskoj omrazi. Ondakar će se u narodu pojaviti jedan čoek na
bijelome konju, plavijeh očiju; on će malo-pomalo sjediniti zavadjenu braću i na njegovom čelu sijaće
zvijezda. On neće biti po volji dušmanskoj vojski, te će ga ona goniti dje godj stigne da ga goni i po
šumama, rijekama i morima. No, taj će čoek skupiti veliku vojsku i š njome na Biograd udariti; protjeraće
dušmane iz zemlje te će nam carevina biti veća nego ikada što je bila. Rusija će se sjediniti sa carevima
preko mora, te će š njima spaliti taj krivi nekrst i osloboditi svo roblje Jevrope. Ondakar će biti mir a
čitavim svijetom iznići će nove države; crne, bijele, crvene i žute. Izabraće se jedan Izborni sud, te neće
dati da ljudi ratuju jedni protivu drugijeh; taj Izborni sud će biti nad svijem carevima. Tamo dje se rat
pojavi, Sud će preudjivati i zavoditi ljubav i slogu umjesto omrze i klanja; ko to budne doživio biće srećan
i presrećan. Proći će podosta godina pa će neki carevi, mali i velikački, prestati da poštivaju taj Sud ali će
jopet imati obzira prema njemu bar riječima, a trudom će činiti ono što im volja. Naši carevi će ojačati i
dje godj se budne čulo ime naše, svi će nas cijeniti i voljeti.

Narod će jesti samo šenični hljeb a kukuruzni samo kada se uželi. Svi ljudi će se voziti kolima brez volova
a ta će kola sama od sebe ići. Vuda i svuda će nebom putovati, pa će odozgore sa neba pogledati dolje,
ko da su se na dva Rujna i na dvije Tare popeli. Ondaj će, moj kume Zarija, uz pomoć ženske strane tvoji
praunuci ojačati, pa će tuj na pepelu ovijeh kuća iznići njiove nove gradjevine mlogo bolje i veće od
tvojih što ih sad evo gledamo. No, oni neće tuj stalno živjeti, već će vamo dolaziti iz velikijeh varoši da se
tu sretnu i vesele. Tamo dje budnu živjeli biće vidjeni i voljeni od svih a biće ih svudje po bijelom svijetu,
radjani daleko od Kremna ali će jopet vamo dolaziti, neki da se prvi put tuj vide. To vrijeme izobilja i mira
trajaće dugo; rodiće se mloga koljena koja će živjeti i umrijeti u miru a da za rat budnu doznavala samo
preko mudrujeh knjiga, riječi i raznijeh prikaza."

Ja mu ondaj reknem da mi reče za te države crne, bijele, žute i crvene, a Mitar to ne umije da mi kazuje.
Meni sve to bijaše Bog te pita čudno, te ga priupitam da mi reče o tijem ljudima sa zvijezdom na čelu, te
mu reknem dje je to vidio i čuo, a on mi kaza na priliku vako: "Kume zarija, ne znam više nego što ti
kazah, ali će na glavi tijeh ljudi, to znam, sijati zvijezde, znam." Isto mi bijaše nejasno o tom crvenom
caru, a on mi kaza: "Znam, kume, u prvome velikome ratu Rusija će se o svom jadu zabaviti, u njoj više
neće cara biti.Taj što se na njeno prestolje popne i biće i ko neće biti car."

O trećemu velikome ratu

Prije ovoga rata na prestolje velikačkog carstva preko velike vode ustoličiće se jedan čoek koji budne i
seljak i čauš; on više neće dati crvenome caru da se širi i da se bogati nego će se š njime šiljbočiti i
prepucavati. Ondakar će nastupiti velikački prevokret i više neće biti nako ko što je bivalo pod drugijem
carevima koji su bili na prestolju ove carevine prije njegovog dolaska. Taj novi car uzeće pušku ali neće
puknuti na crveno carstvo; šenlučiće i onaj drugi, što će kasti, crveni car. Oni knjaževi koje taj car naroda
preko beskrajne vode budne izrodio sa svojom caricom biće ljutoga, ubojitog lica, žeravičijeh očiju te će
oni puške opaliti i taj rat zadobiti.

Mitar mi je govorio još i mlogo stvari o tome ratu, pa mi je reko: "Teško, kume, onijem vojskama koje
budu uzlećele u nebo a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi."

Govorio je i o tome da ljudi koji budnu vodili ovaj rat imaće svoje učenjake i mudrace koji će izmišljati
svakojaku tanad za svoje topove; kada opale ondakar će ova tanad dje godj budne pala zamadjijavati sve
živo, ljude, vojsku i stoku. Ta madjija baciće ih u san te će oni nako omadjijani spavati, umjesto da vojuju
a pošlje će se vraćati u svoju pamet. Pošlje ovoga rata na prestolje svijeta doći će jedan plemeniti i
dobrodušan ridji čoek.

Mi u tome ratu nećemo vojevati ali će se drugi biti preko našijeh glava; u vazduhu iznad Požege s neba
će užareni ljudi padati na zemlju.

Blago onome ko doživi vlast toga ridjeg čoeka, jerbo će taj ridjokosi svijem ljudima sreću donijeti; on će
biti duga vijeka i vladaće sve do smrti svoje od Boga date. Za vrijeme njegovo ni pošlje njega ratova više
nikad biti neće, ali će tamo u ko zna kojem vremenu i vijeku za ljude zbog njegovijeh gluposti, nastupiti
veliko zlo i omraza ljudi.

O Mijajlu

Jopet Mitar mi je govorio: "Vidim, kume, kada ljudski rod pošlje opštega rata stane da živi u miru i
izobilju, sve će to biti jedan grki privid ljudskijeh zabluda, jerbo će mlogi zaboraviti na Boga, pa će se
klanjati svojoj ljudskoj pameti. A znaš li ti kume, šta je ljudska pamet prema volji i znanju Božijem? To
nije ni jedna kap vod u najvelikačkome moru sinjem! Otići će čoek i do drugijeh svijetova i tamo zateći
ništa neće ali će jopet mišljeti da bolje sve zna negoli, Bože prosti, sam Bog. No, šta se godj budne više
znalo, manje će se ljudi medju sobom voljeti i paziti. Nastaće taka omraza da će im razna sokoćala biti
preča od svojijeh najbližih; čoek će više vjerovati svome sokoćalu, nego svome prvom komšiji. Oni koji
budnu čitali razne knjige s numerama smatraće se da najviše znaju. Ti ljudski mudraci će sve prepustiti
ovijem nizovima, te nako kako im numera reče, tako će živjeti i raditi. Medju tijem mudracima biće
dobrih i rčina; oni rčinasti činiće razne zle marifetluke; trovaće vazduh i vodu, puštati kijamete po
morima sinjim, rijekama i zemlji, te će se ljudi naglo stati trovati i umirati od nekakvijeh boleščina. Oni
dobri i mudri vidjeće da sav njiov trud i argatluk ne vrijedi ni po lule duvana i da vodi propasti svijeta te
će umjesto numeracije potražiti svoju pamet u zamišljajima. Kada se stanu više baviti zamišljajima biće
bliže Božijoj mudrosti ali će sve dockan biti, jerbo oni zli će već svu zemlju upropastiti i nastaće pravi
pomor. Ondakar će ljudi bježati iz varoši u sela i jopet tražiti planine u tri gore krstate da tamo u njima
dišu i piju vodu. Oni koji budnu pobjegli spasiće sebe i porod svoj ali ne svi, ne zadugo, jerbo će se
pojaviti velikačka glad; hrane će biti po varošima i selima ali će skoro svudje biti otrova. Mnogi će da bi
jeli i najeli se trpati sve u usta, pa će od toga odmah pomrijeti. Onaj koji budne postio i ispostio, taj će
ostati živ, jerbo će ga Sveti Duh čuvati i biće bliži Bogu. U to vrijeme pojaviće se u ruskim dalekim
gorama, pojaviće se mladi čoek po imenu Mijajlo; imaće svetlo lice i sav lik će mu milosan biti. Ljudi će
mu se čuditi kako korača nebom a on će otići do prvog namastira i zazvoniti na sva namastirska zvona.
Narodu koji se budne okupio oko njega će kazivati:"Zaboravili ste ko sam i da nijesam umro, nego živ
otišo u nebo." A ljudi koji ga budnu gledači će reći:"Nijesmo, nijesmo, ti svijeti Arandjel Mijajlo. " Na te
njiove riječi on će se blago nasmijati, govoreći im: "Razapeli ste Bogo-čoeka i sina Božijeg a Bog vam je
dao pamet da njome mislite i ljubite sve oko vas; postali ste zvijeri i čoekoubice. Nijesam došao da vas
ćeram da se plašite i sa stravom vjerujete, već sam medju vama da vas urazumim. Nema više bogatoga i
siromaha a vi se jopet mrzite, gložite i ubijate; zaboravili ste na dušu svoju." Ondakar će za Mijajlom poći
svi narodi i zemlja će postati prava rajska bašča; hrana će iznicati svudje i u rijekama, morima i šumama.
Oni koji se ondaj rode živjeće srećno i dugovječno da će i zaboraviti kade su se rodili. Mijajlo će biti
svudje a ponajviše u Carigradu, sve dok ljudi ne progovore jednijem istijem jezikom i jednom vjerom;
pošlje će jopet zadovoljan otići u nebo."

O mojoj smrti

Mitar mi je govorio: "U onoj godini u kojoj će biti kraj ovoga rata i pomora, ti ćeš kume umrijeti. Oba ova
rata: onaj kada smo ratovali sa Turcima i onaj u kome je ratovao čitav svijet, odneće ti dvoje unučadi;
jedno prije a drugo poslije tvoje smrti. Od tvoje vamilije u tome ratu će poginuti još četvoro".

Kako se mrtav Miloš javio živome Mitru

Jednoga dana dodje do mene moja kuma, te mi se povjeri, kako se njezin čovjek u neko doba noći oblači,
obuva, izlazi napolje i u kuću uvodi nekekvog svijetlog popa. Kada š njime nasamo ostane, ondakar
zaključava vrta, te sjedeći kraj ognjišta nešta pričaju, ali ne jedu ništa niti piju.

Mene ova kumina priča podstače, te nedje uoči Jovandana zaokupim ja Mitra da mi kazuje s kim se to
popom noću sastaje i razgovara. Tada mi on, ko na nekoj ispovedi ovo ispriča:
"To je kume bilo uoči Božića. Čujem ja da neko udara štapom o vratnice, te nako napola obučen izadjem
napolje. Ne vidjeh nikog pa pomislim da me uvo omanulo, te taman mišljah da se vratim u kuću, kade iz
mraka oglasi jedan glas, koji mi kaza: "Ne boj se, Mitre, ja sam." Okrenuh se kade tamo kod kućera stoji
prilika čoeka, pa podje pravo na mene. Prepadoh se a on ko da mi razaznaje misli, nako blago mi reče:

- Ne plaši se, Mitre, zar ti ne poznaješ mene?

- Jok - reknem mu ja.

- Ja sam tvoj stric Miloš.

- Ali ti si umro prije mlogo godina - reknem mu ja.

- Jesam, ali zar ti nijesam reko kada smo išli ovcama u planinu, da ću ti se javiti i pošlje moje smrti. Ja se
ondekar sjetih da mi je to davno odista kazivo, te mu pridjem bliže i prpoznam ga."

Upitam ga kako je izgledao, a on se namah nećkaše pa mi jopet odgovori: "Lijepo je izgledao, moj kume
Zarija; na njemu nekakva mantija, a po njojzi ko da svijetli roj svitaca samo nekom neopisanom
svijetlošću. Takva mu je i glava bila; bijela a nekako svijetla. Celivah ga u ruku, a ona meka, ko da vunu na
preslici držim; dodirnem ga po mantiji a ona isto nako kadivena. Sve mi se čini da bi rukom kroz njega
mogo proći."

Ja sam bio uvjeren da se sve to Mitru prividjelo i da je možda sanjo, te ga upitam da nije sve to u snu
vido.

- Kakovo te snijevanje spopalo - meni on rekne - snijevam li ja sad kad vako s tobom govorim?

Ja mu reknem na to da more bidne da je u snu sam pričo, pa se kumi pričinjelo da s drugijem priča, a on
će ka odgovoriti:

- Je li ti to ona moja ženturina rekla da je vidjela svijetlog popa, kojeg uvodim u kuću i š njim
razgovaram?

Ja mu reknem da jeste a on mi unakrsti:

- E pa, ako sam ja to sve snijevao, nije valjda mogla i ona snijevati isti san - nadreče me on, a ja ga ondaj
blago priupitah kako je on otišo od njega i šta mu je tom prilikom kazivo. Mitar mi rekne da mu je reko
da će mu se jopet javiti i da je sad vrijeme da se rastanemo.

- Kako se rastadoste? - upitah ja.

- Polako dodjosmo do kućera, a njegova se prilika zaplasti ko plast sijena i tako ga nestade.

- Kako? - Jopet ga priupitah; Mitar mi kaza:

- Pa ne umijem da ti to objasnim ovijem ljudskijem riječima, jerbo što god ti rečem, jopet neće biti onako
kako je u istinu bilo.

Ja ga zamolim da to iskaže kako zna, a on mi ondakar reče:

- Nekako se zgrudva, te postade ko grudva snijega; sjajna i zlatna. Jal' grudva, jal' ćasa, to ti ne umijem
iskazati. Pošlje to poleće u nebo i meni se činjaše da ode medju zvijezde.
O knjaževoj nesreći

Prije mjesec dana prije nego što će poginuti knjaz Mijajlo, vraćo sam se iz Užica sa Mitrom i Miljcom
Milosavljevićem iz Bijoske. Najednaput Mitar nam se obrati i rekne:

- Ljudi, šćeo bi nešta da vam rečem.

- Šta? - upitasmo mi, a Mitar ondaj dojaka do mene, pa me blago uvati za bradu, te nam reče:

- Evo, vidite, Knjažev život je tanji od bilo koje dlake na ovoj kumovoj bradi; njemu duga vijeka nema.

Mi ga ondaj zapitasmo za knjaza, kako će umrijeti kade je, Bogu hvala, i živ i zdrav ko dren. Ondaj nam on
odgovori:

- Tako mi je kazato, a ja ljudi znadem da je on živ i zdrav; znadem da neće umrijeti od bolesti.

- Nego od čega će? - Upitasmo Miljco i ja.

- Od dušmanske ruke - odgovori Mitar - iz naroda svog, a ja ću to sve vidjeti onoga dana i onoga časa
kada se to bude zbilo.

- Oho, kumašine, znači da ćeš skoro u Biograd.

- Kakav Biograd, kume Zarija - odgovori Mitar - niti bi tamo znao poći, niti doći, samo mi je kazato da ću
ja tu nesreću vidjeti, ma dje bio i madje se nalazio.

Pošlje mjesec dana Mitar se oglasi dolje u Užicu, odista videvši Knjaževu pogibiju; tako iz čista mira
odjednom viknu: "Ubiše Knjaza!"

Smrt kralja i kraljice

Mitar mi je kazivo da će se pošljednji Obrenović nesrećno oženiti. Žena će mu biti lijepa ko rumena
jabuka ali š njome neće imati djece; neće niko razumjeti njiovu dobrotu i ljubav lijepu ko majski cvijet, te
će zato sa svojom kraljicom poginuti od ruke svoje vojske na sutrašnji dan, ali tek kroz četiri godine. Za
jednu noć će nestati ko da ih je grom pobio; poginuće istog dana u godini u kome je pogino knjaz Mijajlo.

I odista to se zbilo istog dana, kade je ko školski nadzornik došo da obidje kremansku školu profesor
Svetozar Mojković. Mi ondaj u školskoj zgradi priredismo lijep ručak. Za vrijeme jela svi su me tjerali da
im pričam o prorokovanjima Miloša i Mitra i sam nadzornik me je sa velikijem pozorom slušo, a i svi za
sovrom. No, ja jopet vidim di gospodin Mojković neke stvari iz mojijeh vjeruje, neke jok. Taman sam,
uzdajući se u čast prisutnijeh stao pričati o ubistvu kraljice Drage i kralja Aleksandra Obrenovića, kada se
otvoriše vrata i na njima se pojavi moj srodnik David Moljković, koji nam kaza da je jutroske zorom pošo
iz Užica i da se dolje po varoši priča od jutra da su sinoć u dvoru ubijeni kralj i kraljica. Svi poustajaše i
nastade tajac.
Nadzornik Mojković reče da je to nemoguće i da neko protura lažne vijesti, a ja ga na to zapitah koji je
danaske, a on mi reče 29. maj.

Sjetivši se Mitrovih riječi da će kralj i kraljica poginuti istog dana u godini kada je pogino i knjaz Mijajlo, ja
gospodinu Mojkoviću rečem da je vijest sasvim tačna i da ne prenagljuje u donošenju suda o toj vijesti.

Gospodin Mojković rekne da ne može biti siguran dokle se ta vijest ne potvrdi od zvaničnijeh vlasti.

Nije prošlo ni pola sahata, kada do škole iz Čajetine dojaka pisar Purić, te nam depešu pokaza, koja je
potvrdjivala da je ova vijest sasvim istinita. Gospodin Mojković se samo prekrsti i reče mi da sam bio u
pravu.

O Moljkovićima

Gledajući ih kako od rada padaju od umora, Mitar mojim srodnicima Moljkovićima jednog dana kaza:
"Šta vam je ljudi, što ne zastanete malo te ne odaknete; zalud vam svaki poso i ovolika zemlja, kade oni
što dodju iza vas neće tuj više živjeti."

Ondaj se obrati Miliji, te mu kaza:"Čuj me Milija, to tvoje ognjište će se ugasiti samo od sebe; kuća ti
neće izgorjeti, niti će ih kakva ala srušiti, ali će ih tvoji potomi napustiti od volje svoje. Otići će u velike
varoši da tamo rade i žive; više će voljeti knjigu, nego sve tvoje bogatstvo."

Davidu rekne ovo: "Ti, Davide, slušaj me dobro; ne gomilaj ovoliku zemlju. Doći će vrijeme, kada ona
ništa neće vredjeti i kada se hljeb neće zamjesivati i peći pod crepuljom.Cijela Kremna će kupovati hljeb
a para će biti milija od bilo koje njive i livade. Ko bidne imao više para, imaće više hljeba i s hljebom.
Upamti što sam ti sad ovo kazo."

Mitar je Moljkovićima govorio još: "Šta vi je ljudi, što ne zastanete malo, pa ne odaknete; zalud vam je
svako argatovanje i velika zemlja, kada oni što dodju iza vas neće tuj živjeti. Jedan koji se bidne vratio
neće tuj živjeti ni od stoke, nit' od zemlje, već od imetka svojega znanja kojeg u varoši bude steko. Taj
koji se vrati biće čuven i vidjen dje godj budne bio. O njemu će se čuti i u stranijem zemljama; on će neke
zasluge imati. Kakove, to ti sad ne umijem reći, jerbo mi to jošte nije kazato."

ska.

O svačemu

Jednoga dana uoči samog turskog rata 1876. ljeta gospodnjeg, podjem ja do sela. Tuj, u kavani,
zateknem kuma Mitra te porazgovaramo o raznijem stvarima. Nakon jednog sahata našega razgovora
Mitar se nešto zamisli, pa poče pričati da će doći vrijeme kada će ljudi brez obzira na velike daljine moći
jedan s drugim razgovarati a da se ne vide, no samo čuju; kasnije će voditi razgovore i moći da se vide ali
to će doživjeti oni koji budnu živjeli iza naših unuka.

Mitar mi je govorio: "Vidim, kume Zarija, pronaći će se neko sokoćalo te će uz pomoć njega knjaz moći
da razgovara sa vojim doglavnicima." Pošlje pokaza na prozor od ove pa će reći:"Kume Zarija, na ovome
oknu će visiti uže i ti češ preko njega razgovarati sa Biogradom; uže će biti od gvoždja." Ja ga upitah:
"Ama, Boga ti Mitre, zar će baš ovdje biti to tvoje sokoćalo; zar kod toliko kuća da stoji u ovoj kavanici?"
Mitar mi odgovori: "Tuj, kume, tuj!" Ja sam na taj dogadjaj i te njegove riječi već bio zaboravio ali se u
Srbiji već 1833. ljeta gospodnjeg uvodjahu prvi televoni u Biogradu, te je odista knjaz Milan razgovarao
sa svojim doglavnicima iz drugijeh varoši; sam se čudio kako ta mala kutijica uz pomoć žice prenosi
ljudski glas. tako sam se sjetio Mitra i onijeh njegovijeh riječi o sokoćalu.

Nekoliko ljeta kasnije i naša Kremna su dobila prvi televon i telegram. Ministarstvo pošta je za tu priliku
sagradilo posebnu zgradu, zidanu kuću, u našem selu; u tu kuću je trebalo da se smesti pošta. Kade je
sve to bilo gotovo, uzalud smo iz te kuće zvali Užice i Biograd ali nikakav glas se nije čuo. Tade, tuj bijahu
i neki inžinjeri iz Ministarstva te sa svake strane pregledahu tu kuću i rekoše da zbog vlažnoga zemljišta
ice ne mogu da prenose ljudski govor. Ondakar oni odluče da kupe, te se namjere baš na onu kavanicu u
kojoj smo nekad sedjeli Mitar i ja i koja se tijeh dana prodavala jevtino; oko te meane bilo je suvo
zemljište te žice sprovedene upravo preko onog prozora kojeg mi je kum pokazivao.

Jednoga dana posjeti me Komisija Ministarstva a to biješe 1903. ljeta gospodnjeg, koja je planirala
prugu; a u toj komisiji bijahu inžinjeri Andro Stanić, Rane Abramović-Čikiriz, Vilip Trivunović, Vaso
Marković i Neško Smiljanić; oni su mišljeli da prugu sprovedu preko ove livade a ja im reknem: "Batalite
se ćorava posla, jerbo pruga tuda ne more proći; ona će ići preko Ciganskog padališta i tu će joj biti
stanica." Oni me pitaju otkude ja to znam a ja im kažem da mi je to Mitar Tarabić reko ovijem riječima:

- Vidiš, kume Zarija, ovo Cigansko padalište?

- Vidim - kažem mu ja a on će na to reći:

- E, kroz to Cigansko padalište proći će gvozdeni put sa gvozdenim ognjenim kolima koja će uvijek sama
zastajati na ovom mjestu dje su sad evo ciganske čerge.

Ja ga na to zapitah da mi nešto pobliže reče o tome gvozdenom putu i tijem gvozdenim ognjenim kolima,
jerbo mi sve to izgledaše nevjerovatno, te će mi Mitar na to odgovoriti: "Ne umijem ti, kume, ništa bolje i
pobliže reći, nego što sam ti sad evo kazo, ali, znaj, gvozdeni put će tuda ići i ljudi će njime putovati. Sve
to nije daleko pa ćeš i ti možda doživjeti, ako ne ti, ondakar će doživjeti oni što budnu živjeli iza tebe.
Najpošlje - reče Mitar - i taj gvozdeni put će biti uklonjen a ljudi će putovati bezblatnim, nekaldrmisanim
drumom; sve od Užica do Sarajeva pa i dalje po tome putu će se sijati jedan crni kamen koji neće imati
početka ni kraja." Još mi je i ovo kazivao: "Proći će podosta vremena pa će se ljudi jopet sjetiti
gvozdenoga puta te će ispotekare obnoviti ovaj put; sam i š njim do Višegrada neće putovati putnici radi
potrebe i puta, već ljudi radi zabave i serbez odmorišta i uživancije."
O Carigradu

Mitar mi je govorio i o Carigradu i o onome šta će biti sa ovijem gradom i varoši. On je kazo da će se
pošlje prvog velikačkog rata Rusija o svome jadu zabaviti ali će pošlje ojačati pa će se svi o njeno
prijateljstvo otimati, jerbo će ondakar ona biti najmoćnija sila na svijetu. Kade u Rusiju ponovo dodje car,
ona će uzeti Carigrad.

O vabrikama

Dolje u Užicu i svudje po ovijem brdima iznići će mloge vabrike pa će ljudi zemlju napuštati i u njima
raditi; biće im lijepo duga vremena ali će se pošlje jopet zemlje sjetiti pa će od nje svoje vabrike praviti.

Jošte mi je govorio i neke stvari koje ja nijesam mogo da razumijem; kazivo mi je kako će Drina naopako
teći. Tako mi je pominjo i nekakav sanduk sa prikazama iz kojeg će se cijeli svijet vidjeti i čuti.

Mitar mi je kazivo jošte koješta ali nekako nerazumno te ja to nijesam mogo da doznam šta on time misli
da reče, a on jopet nije za te svoje riječi umio da nadje pravo slovo.

Pričo mi je kako će pošlje drugoga velikačkoga rata mlogo ljeta biti mir ali i u tome miru biće ratova, ali
nekakvijeh malijeh te će ljudi u njima jopet ginuti a velikačkoga rata biti neće jošte. Biće ratova blizu
carstva judejskoga pa će malo-pomalo i tamo nastupiti mir. U tijem malijem ratovima, ratovaće brat
protivu brata, pa će se pošlje grliti i ljubiti ali će u njima samima ostajati omraza. Sve te ratove i bune
činiće velikačka carstva od svoje čiste zlobe i pakosti, a oni što budnu ratovali ubijaće jedni druge zbog
svoje manite pameti.

Govorio je kako će cijelim svijetom vladati neka boleščina te niko umijeti neće da joj rane izvida, jerbo će
svi kazivati: ja znadem, ja znadem, jerbo sam učen i naučen a niko ništa znati neće. Lutaće ljudi mislima
okolo i naokolo a nikako neće moći da nadju pravi lijek, a on će Božijom pomoću biti svudje oko njih i u
njima samima. Napraviće čoek sanduk i u njemu će biti neko sokoćalo sa prikazama, a da neće samnom
mrtvim umjeti da besedi, brez obzira što će to sokoćalo biti blizu ovome drugome svijetu ko vlas do vlasi
kose na ovijem ljudskijem glavama. Uz pomoć toga sanduka sa tijem sokoćalom čoek će moći da vidi šta
se svudje na ovome zemaljskom šaru čini; moći će odavle iz Kremana da vidi šta se tamo iza sedam gora i
sedam mora čini a da za mene, raba Božijeg, što vas vako mrtav u snu i na javi pohodim i što sam vam
vako blizu neće htjeti ni da zna, ni da sazna.

Bušiće ljudi bunare u zemlji i iz nje vaditi zlato koje će sve okretati te im svijetlost davati, hitrinu i snagu a
zemlja će tugom proplakati, jerbo će na njojzi samoj biti mnogo više zlata i svjetlosti no u utrobi njezinoj;
boleće je rane od tijeh rupetina.

Umjesto da kose i plaste, ljudi će kopati svudje dje treba i dje ne treba a zlato će biti svudje oko njih,
samo što neće umjeti da zbori i da im kazuje: Naj, uzmite me, zar ne vidite da sam tuj, svudje oko vas!

Radiće ljudi još svakojakijeh gluposti pa će mišljeti da sve znaju i umiju a znati ništa neće.
Pojaviće se mudraci na Istoku pa će njiova pamet preći sva mora i sve medje a ljudi jopet za dugo
vjerovati neće pa će ovu istinu istinsku oglašavati za laž. Nečastivog u njiovijem dušama biti neće nego
nečega mlogo zgorega od nečastivoga; oni će vjerovati da je sva ta njiova omama istina prava a nje u
njiovijem glavama biti neće. I kod naske će biti ko u čitavome svijetu. Ljudi će omrznuti vazduh i ovaj
Božiji dah i svu Božiju ljepotu pa će bježati u smrad. Niko ih tamo neće goniti, nego će oni to sami od
volje svoje činjeti. Ovdje u ovijem našijem Kremnima mloge će njive zalivadjene biti a mloga ognjišta
ugašena, pa će oni što su otišli jopet vamo dolaziti da se nadišu vazduha i da ozdrave. Niko neće htjeti ni
moći da im kazuje da tuj u ovome rajskome mjestu mogu ćupove sa žeženijem zlatom napuniti a da im
neko i kazuje zar bi ga oni slušali i čuli.

O čoveku sa severa

Medju ljudima u jednome narodu, tamo na sjeveru, ko iz vode iznići će jedan mladi čoek pa će ljude učiti
ljubavi i druželjublju, ali i on će imati mlogo pritvorica i juda i bivaće čas gore, čas dolje. Niko od tijeh
pritvorica neće htjeti da sazna šta je to prava ljudska milost, no ostaće njegove mudračke knjige a i sve
riječi kojima on bude zborio, pa će ljudi vidjeti u kolikoj su zabludi bili. Vidjeće da su se ko žene svadjali ni
oko šta i ni za šta.

O životu u našoj carevini

U našoj carevini ljudi će zaboraviti na glad i čemer i u velikačkome rahatluku će živjeti, ali će se brat s
bratom mrziti i zlo jedan drugome mišljeti.

Na našijem granicama i preko njih pojaviće se jedan novi narod. Rašće ti ljudi iz zemlje ko trava na livadi i
pošlje velikoga dažda a biće vredni i pošteni, te će na našu mrziju odgovoriti svojom pameću. Oni će
paziti jedni druge ko da su svi braća rodjena; mi jopet od svoje manite pameti mišljećemo da sve znamo i
umijemo te ćemo taj narod krotiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krštenje
naše zalud će biti, jerbo će ovi ljudi toga novoga naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga više. Velikački
belaj će nastati oko toga, jerbo će taj narod junačan biti; mlogo ljeta potrajaće taj belaj, ali niko ništa
učinjeti ne more, jerbo će taj narod nicati svudje ko trava. Jedan koji se budne rodio mlogo ljeta pošlje
tebe, biće čestiti i uman to će se s tijem narodom u miru razgraničiti. Mi ćemo ondakar u slozi živjeti; oni
tamo - mi vodje i tamo; taj koji budne činio to razgraničenje i biće i ko neće biti tvoj rod.

O Crkvi

Znadem da mi je Mitar govorio: "Kume, Zarija, Kremna dugo neće imati svoje crkve; i ti i tvoji potomci
ćete službu dalje služiti i ovdje kod ćelije. Ti ćeš umrijeti a crkve u Kremnima nećeš dočekati. Umrijeće ti
sin, sinovac i unuk ali ni oni neće u kremanskoj crkvi molitve očitati. Kade tvoji praunuci budnu živi i
veseli, ni jedan od njih neće ovdje živjeti; sići će dolje u Užice pa će odanle, sem nekoliko njih, raseliti
daleko, čak do Biograda i po vascijelom ovome zemaljskom raju.

Tek izmedju dva velikačka rata, kada mir medju ljudima budne trno ko žiža ove dogorjele svijeće,
Kremanci će otpočeti sa zidanjem crkve te jošte malo da budnu gotovi pa će stati; spriječiće ih rat.
Ondakar, tijeh godina, sem jednoga tvojega praunuka, niko od tvojih pop neće biti; no taj tvoj praunuk
koji se budne zapopio neće ovdje živjeti.

U Kremna će ondakar doći jedan pop od roda vladičanskoga i pod njegovom će se službom crkva dići;
biće ona i gotova ali zadugo jopet neće biti prave crkve; biće je tek ondakar, kada se u onijem godinama
usred bijela dana taj dan budne pretvorio u noć."

O daljem životu

Mitar mi je svašta kazivao, te je reko da će čoek plavijeh očiju a sa zvijezdom na čelu prekinuti ljubav sa
našom pravoslavnom braćom Rusima; on neće njima zahvalan biti ni zato što sjedi na našemu prestolju
na koji su ga oni ustoličili i popeli. Nastaće velikačka omraza izmedju naske i Rusa. Pašće krv u nama
samima; no te će se rane lako preboljeti i mi ćemo se jopet sa Rusima izmiriti ali nikad iskreno, nego
nako na riječi i govoru da nas drugi ne bi razumjeli kako jedni druge pritvorujemo i lažemo.

Biće to kade kod Biograda, pokraj jedne velike kuće s pogledom na veliku rijeku narod stane da viđa
čudesa. Tamo treba ići.

Doći će čudno vrijeme, moj kume Zarija, kade u Srbiji nećeš moći da razlikuješ koje je muško a koje je
žensko čeljade; svi će iste aljine nositi. Ta nesreća će nam doći sa drugijeh strana ali će se kod naske
najviše zadržati. Vidjeće se mladoženja i mlada a niko neće znati ko je od njih dvoje nevjestnik, a ko
nevjesta.

Biće jošte svakojakijeh čuda po ovoj Srbiji, jerbo će narod izglupiti i glupiti sve više i više. Radjaće se ljudi
a da ne znaju ko im je djed i pradjed; ljudi će mišljeti da sve znaju, a ništa znati neće.

Jopet mi je Mitar govorio vako: "Kume moj zarija, doći će vrijeme da će se Srbi odvajati jedni od drugijeh
pa će ovo govoriti: ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin! Ja, kume, ne umijem da ti to iskažem ovijem našim
prostijem riječima, ali mi se čini da će nečastivi ući u ovaj narod i u postelju legati sa srpskijem setrama,
majkama i ženama. Praviće im taku djecu da medju Srbima od kako je vijeka i svijeta, goreg i čemernijeg
poroda biti neće; radjaće se sve sami sinji kukavac a da niko neće u snazi biti da rodi pravoga junaka.

Jao, kume Zarija, ne umijem da ti to bolje rečem, nego što ti sad evo zborim, no, meni se čini da naske
jedno vrijeme u ovijem našijem predelima neće ni biti, ni postojati. Otići ćemo nedje na sjevernu stranu,
te ćemo pošlje vidjeti kaku smo glupost učinjeli, i jopet ćemo se vamo vratiti; ja to ne umijem bolje da ti
iskažem. Kada se vamo budnemo vratili, jopet ćemo u svoju pamet doći, te ćemo nečastivog oterati da
ga više nikad, u ime Božije, ne vidimo. To ti, kume, ne umijem shvatiti i u svoju pamet metnuti, ali da će
se nešto tako zgoditi to znadem i sigurno, jerbo je tako kazato!".
O mojem potomstvu

Mitar mi je kazivao kako će sve ove moje kuće popaljene biti i da će moju vamiliju zadesiti velika
nesreća. Jedan iza mene će se nešto mlogo crkvi zamjeriti, te će ta paljevina biti, Bože mi prosti,ko neka
kletva Božija. Taj koji se budne crkvi zamjerio biće mlogo pobožan čoek i prvi čoek ovoga područja, ali to
će učinjeti nako i ne misleći. Jedno vrijeme tuj ni kamena na kamenu biti neće, ali će pošlje moje
potomstvo dići jošte ljepše od ovijeh kuća. No, više niko od mojijeh neće tuj stalno živjeti; vamo će
dolaziti da se vesele i provesele. Mojijeh potomaka biće svudje po ovome svijetu bijelom anjiova djeca,
iako su Srbi, neće umjeti srpskim govorom da prozbore nijednu jedinu riječ.

Onaj što se budne crkvi zamjerio, da belaj budne veći, ostaće vjeran staroj našoj vjeri a zaratiće sa
Srbima koji budnu primili novu vjeru; zbog njih će otići daleko od Kremana i sa svojima milim i dragim
glavu izgubiti. Niko neće moći da ga razumije i primi za čovjeka dobroga srca i dobra mišljenja; nego nako
će ti ljudi sa novom vjerom mišljeti da je on bogat i da ima puno zlata, a on nikada neće biti ni bogat a i
zlata nikad imati neće. Glava će mu pasti samo zbog njegovog glasa i čuvenja.

Oni koji budnu sve to preživjeli naći će se u bijelom svijetu i tamo će ljudi od časti i poštivanja biti; dje
godj budnu bili svi će ih voljeti i poštivati. Jedan koji se budne rodio u toj tudjini neće ti biti prav rod, ali
će biti začet u ljubavi i s mišljom na tvoj rod. Taj će, moj kume zarija, u toj tudjini, u jednoj velikačkoj
zemlji prvi njezin čoek biti. O njegovo prijateljstvo otimaće se mlogi ljudi.

U Srbiji će ti ženska strana mlogo jača od muške strane biti; ona će i nove zgrade tuj podići."

Mitar mi je govorio jošte mlogo stvari o mojemu potomstvu, te je pominjo i jednoga sa ženske strane,
koji će u srbiji veliki čoek biti. "Taj će - kazivo je Mitar - u ime Srbije u vascjelom svijetu biti, a vamo u
Kremna će stalno dolaziti da se tuj odmara i uživa u ovome Božijem raju; on će neke velikačke zasluge
imati za svu će se njegovu riječ otimati poštovati je."

I vako mi je govorio da će se iz roda mojega jedna žena izroditi, koja će svudje u svijetu poznata biti radi
svoje pameti i velikoga uma; ta žena će izumjeti jedan lijek od neke velike boleščine te će priznata u
cijelom svijetu biti.

Jošte mi je govorio kako će u Rujno i u taru mlogo novaca pasti; tamo u tijem gorama biće mlogo više
stranijeh ljudi negoli našijeh čobana i težaka. Oni, ti strani ljudi će tamo novce ostaviti.

Mitar mi je i ovo kazivao: da će Miloševe riječi, zajedno sa njegovijem riječima cijela Kremna proslaviti,
te neće biti nijednog kraja u vascjelom svijetu, koji o tome znati neće. Dolaziće vamo razni, mlogi
naučeni ljudi da vide i čuju šta su on i Miloš rekli i izrekli. Ići će u Tarabiće da vide dje su se Miloš i on
rodili a dolaziće i vamo u Zahariće da vide dje sam se ja rodio i živio.

O Mjesecu i zvijezdama
Bože me prosti, Mitar mi je govorio kako će ljudi šetati mjesecom i drugijem zvijezdama. "To će, kume,
zasigurno biti" - tako mi je kazivo. "No tamo, sem mira Božijeg ništa vidjeti neće, ali će srcem i dušom
osjetiti svu Božju ljepotu i po mjesecu i po zvijezdama; oni će tamo tražiti drugi život, ali tamo života
vakog, kakav je u nas biti neće; biće ga, ali oni neće umijeti da razumiju da je to život nekakav kakav
jeste.

Onaj ko budne tamo išo a ne budne, Bože prosti, vjerovao u Boga, nako kako priliči čoeku od časti i
poštenja, taj kada se budne vratio će reći: Ej vi ljudi koji Boga sa sumnjom pominjete, podjite vamo dje
sam ja bio pa ćete ondakar vidjeti šta je snaga i um Božiji!

Biće i onijeh ljudi koji neće htjeti da razumiju šta je to božija moć i kolikačka je njena sila; njima će ti ljudi
što budnu pohodili mjesec i zvjezde, pričti o onome što budnu tamo doživjeli, te će im reći o tijem
beskrajima i o tijem predelima Božanskijem dje nema nikavoga kraja i nikakvoga početka, a ovi će drugi
vrćeti glvom i u to vjerovati neće, dok se sami gore ne popnu i ondakar doznaju u kolikačkoj su zaludnoj
pameti bili.

O rađanju i umiranju

Svaki se ljudski iksan rodi i umre. Kazivao mi je Mitar: "Ima nekijeh ljudi koji samo u prividu žive lijepo, i
nekijeh koji se cijeloga života pate i zlopate. Nema, moj kume Zarija, nijednoga stvora ljudskoga koji
dokle živi nema nikakvijeh briga. Čoek se rodi da u svojoj mladosti budne lijep i krepak, a u starosti da
budne grdan i ružan i slab. Zalud mu je ondakar svao vako živovanje, u istinu kada se rodi lijep a umre
grdan i nejak. Nema ni jednog ljudskog iksana koji se neće sam sa sobom priupitati čerez čega se rodio
da vako živi i umre. Dugo će, moj kume Zarija, ljudi tako živjeti i mrijeti a da ne budnu znali da kade im
dodje vakat da mru to neće biti njiov kraj."

O tome mi je Mitar mnogo govorio, ali ja ga nijesam mlogo razumio šta on s time oće da reče i šta on s
time oće da iskaže.

"Vidiš, moj kume Zarija - kazivo je on - čoek nema samo jedno obličje, nego ima dva; jedno mu ko odijelo
sašiju ljudi kade se rodi, a drugo mu daje sam Bog kade mre da bi pošlje života ovoga jopet živio. To ti je,
kume, nako ko kade lisnata gora u svako proljeće jopet zazeleni; tako čoek jopet živne i kade umre.
Ondakar Bog njemu dadne to drugo obličje vječno i lijepo; kade se svaki ljudski stvor u to novo svoje
obličje zaodene on ode pravo u vječnost. Čoek jete rod zemlje i vode, te isto ko i one što zimi zamiru i
lede se, u proljeće jopet grgolje i protiču i cvjetaju novijem cvijećem i travama."

ja ga upitam kako to drugo obličje izgleda i od čega je sazdano a on mi na to rekne: "Da li si ti, kume,
vidjeo i čuo kakovog seljaka da ti kaže usred šume na nekakvoj livadi vilinsko kolo? E, kume, ako ti to
rekne neki pametan čoek koji nije tebi došao iz meane nego iz crkve pošlje pričešća, ondaj mu vjeruj da
je istinu kazivo i da je u istinu vidjeo kolo vilinsko, jerbo postoji neko upisano vrijeme kada se to njiovo
kolo može vidjeti."
Kada sam ga zapito jesu li te vile, Bože prosti, nešta slično angelima Božijim, Mitar mi na moj upit
odgovori: "Nijesu te vile angeli Božiji, nego su to čestite djevojke koje su se rano oprostile od ovoga
svijeta u cvijetu mladosti svoje."

O tome mi je jošte govorio, ali je sve to kazivo nekakvijem čudnijem rječima tako da ga ja nijesam mogo
razumjeti. Te riječi o ta dva ljudska obličja nijesam mogo pojmiti mada se on trudio da mi to bolje i
jasnije reče. Pominjo je nekakav Božiji prah u vazduhu, te mi je kazivo da je sve to blizu ljudskoj pameti a
da čoek zbog svoga uobraženja neće ni htjeti to da shvati i razumije.

O gujama

Prije dvije godine dodje kod mene Mitar da mi javi kada da dodjem na krštenje nekog djeteta u
Tarabićima pa me zamoli da povedem moje sinove Iliju i Kostu ko kumove a ja da ko pop svečani čin
krštenja obavim.Dugo sedjasmo i pričasmo o svijem namijem i svijetskim novostima i zgodama a on sve
nekako gleda put one dolje šikare. Vidim ja da se on sve nešto snebiva da mi reče, ali ga ostavim s mirom
i njegovijem mislima. Tako i dodje vrijeme da se rastanemo te ga ja, po običaju kako priliči, podjoh da
ispratim dolje do glavne kapije. Mitar jopet pogleda put one šikare, pa mi reče: "Vala , kume Zarija,
krajnje je vrijeme da posječem ovi korovnjak." Ja ga upitah: "ŠTa tebi, kume MItre, smeta ovi
korovnjak?" A on će mi na to odgovoriti: "Meni ne smeta, moj kume Zarija, ali može tebi zasmetati."

_ boga mi, meni jok - odgovorim mu ja - korsem ta šikara daje lijepu ladovinu ovom ovolikom narodu što
posluje oko šumarice.

- Znadem, znadem, kume Zarija - počne on meni da se vajka, a ja mu ondak rečem:

- Kade znam, ondakar kazuj. A Mitar veli:

- Pa ja, nako, samo velim, more ta korovčuga i da ti zasmeta. Ja mu na to opet rečem:

- Ti, kume Mitre, sve nešta izvrdavaš te ne smiješ da mi rečeš ono što si naumio. On mi ondaj odgovori:

- Ja ne izvrdavam, moj kume Zarija, no ne znam da li ćeš voljeti da ti rečem pravu istinu?

- Kade sam se ja istine plašio i bježao od nje - reknem mu ja, a on će jopet kazati:

_ E, kade je tako ondakar slušaj što ću ti evo kazati. Guja će te odatle ujesti - reče Mitar - znaj dobro,
kume zarija, cijeloga ćeš života nositi tragove otrova od te zmijuljine; jedva ćeš i glavu od nje izvući.

Ja se nasmijem te mu rečem:

- Ajde, Mitre, kakva te guja spopala. Ti more biti i ne znaš da u ovoj šikari nema nikakvijeh guja i drugijeh
jakrepa, nego je to sasvijem čisto rastinje izniklo od ove vode samo od sebe.

- Znadem, znadem - reče Mitar, te mi kod pozdrava kade ode od mene reče:

- Samo se ti drži onoga što ti danaske reko i zapamti: guja ima svakojakijeh!
I odista, jednoga dana krajem osmoga mjeseca pratio sam svoga sinovca Radovana i sina Kostu na put u
Biograd, dok mi drugi sin Ilija bijaše na putu, u Solunu. Unuci Čedo i Djoko bijahu dolje sa Brankom i
Ljubišom kod moje ćerke Ruške, dolje u Užicu; tako ja ostadoh sam kod kuće samo sa ženskijem
čeljadima.

Pošto se sve namiri svi legosmo da otpočinemo. Ja sam dugo čito neke bajate ruske novine, pa pošlje
zaspah čvrstijem snom. Pred ponoć me probudi lupnjava i lavež domaćih kerova; nijesam se jošte ni
razbudio, kade na mene, rupivši u sobu, skočiše petorica nepoznati ljudi, pa me po glavi oštro udariše
valjda kundakom od puške, tajko da se ja onesvjestim. Kada dodjo svijesti, vidim da sam sav zavezat
lancima i da su me nako onesvješćenog dovukli u našu glavnu sobu kraj ognjišta. Jedna se čovečurina
bijaše iskezila na mene, pa mi stalno govoraše: "Daj zlato, oče Nemanjiću!" Ja mu na to odgovorim da
zlata nemam i da je moje zlato u mojijem ovolikijem knjigama te ako oće nji mogu zapaliti. No, ona
ljudeskara od ajduka neprestano se ceri i viče: "Zlato daj, zlato pope!"

Odista, bio je kod mene na čuvanju jedan zlatan krst sa dragijem kamenjem kojeg mi je na čuvanje
povjerio moj kum prota Milan, ali ja to ne htjedoh otkriti.

Dugo su me mučili i sa zapaljenim gvoždjem kožu pekli i palili; pado sam od silnih bolova u nesvijest, a
oni su me jopet povraćali polijevajući me ladnom vodom.

Od tijeh spaljenih mjesta i sad evo, osećam bolove i sijevanje, osobito pred neko vrijme i kijame.