Albert Veliki

Albert Veliki rođen je oko 1200. godine u Launingenu na Dunavu, a umro je 15.
studenoga 1280. godine u Kölnu. Bio je njemački filozof, teolog, svetac, crkveni naučitelj i
ratisbonski biskup.
Kao šesnaestogodišnjak odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje s idealima
redovničkoga života te 1223. godine oblači odijelo novoutemeljenoga dominikanskog reda.
Uočavajući njegovu golemu nadarenost za učenje, poglavari ga šalju u Köln, a potom po
raznim svjetskim učilištima toga doba, gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom i
znanjem u skoro svim područjima tadašnje znanosti. Papa Aleksandar IV. ga 1260. godine
postavlja za biskupa u Regensburgu, no Albert nakon tri godine zatraži da ga se razriješi ove
dužnosti te se, po nalogu pape Urbana IV., kao Papin legat u Njemačkoj i Bohemiji, ističe
pozivima u Križarske ratove. Nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Kölnu i
redovničkom životu. Albert je prvi veliki predstavnik visoke skolastike, dosljedni
aristotelovac, najveći njemački filozof srednjega vijeka. Za filozofiju ostavlja slobodno
područje, usporedno s teologijom, temeljeći filozofiju na prirodnoj svjetlosti uma, koja je
također od Boga.  Albert je u pitanju univerzalija realist, jer ljudski um spoznaje univerzalije,
one su napokon i u njemu, dakle poslije stvari. Slično će naučavati i njegov najpoznatiji
učenik Toma Akvinski. Duša je po Albertu besmrtna: inače se ne bi mogla objasniti
čovjekova težnja u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo. Albert je s Tomom
Akvinskim Aristotelovu misao prenio u zapadnjačku filozofiju. Iako je bio svestran
znanstvenik, bio je i veoma skroman čovjek. Putovao je pješice, a kao poglavar reda to je
propisao i svojoj subraći. Mnogi su se divili njegovu životu, produhovljenosti i otmjenosti
duha i vanjštine. Napisao je brojna djela koja su i danas čitana i proučavana. Djela mu
obuhvaćaju 74 naslova. Najvažnija su teološka djela tzv. Pariška suma (6 knjiga), tumačenja
djela O četirima knjigama sentencija (Super IV libros Sententiarum) Petra Lombardijca, djelâ
Pseudo-Dionizija Areopagita i svetopisamskih knjiga te Teološka suma (Summa theologiae).
Parafrazirao je mnoga Aristotelova djela, osim Politike koju je komentirao. Među
prirodoznanstvenim djelima ističu se O mineralima, O raslinju i O životinjama (De
mineralibus, De vegetabilibus i De animalibus). Pripisuju mu se mnogobrojna mariološka,
alkemijska i magijska djela, koja nisu autentična. Albert je prvi ostvario sveobuhvatnu sintezu
dotadanjega ljudskog znanja grčke, rimske, židovske, kršćanske i arapske provenijencije.
Jasno je razgraničio tri znanstvena područja: prirodne znanosti, filozofiju i teologiju. Svako
područje ima svoja načela, svoju metodu i svoje autoritete. 

Umire u Kölnu 1280. godine, gdje je i pokopan, u kripti crkve sv. Andrije. Blaženik je

od 1622. godine. Papa Pio II. pribrojio ga je među najsvetije naučitelje Crkve. 16.
prosinca 1931. papa Pio XI. ga je proglasio svetim. Papa Pio XII. ga je 1941. godine proglasio
ga je zaštitnikom prirodoslovaca, a štuje se i kao zaštitnik filozofa, znanstvenika, studenata,
posebno onih koji studiraju teologiju, medicinskih tehničara, školske djece.  Iako je njegovo
tijelo tri godine nakon smrti prilikom ekshumacije bilo neraspadnuto, prilikom druge
ekshumacije 1483. g. pronađen je samo kostur.
Zlatka Zgrebec, 2.c