Professional Documents
Culture Documents
Seljaci Još Spavaju
Seljaci Još Spavaju
Bolesna trava se nasisala vlage, omlitavila i polegla i kao arktička mahovina pomodrila od mraza i
slane.
Na ivici jendeka letošnji čkalj razapeo svoje osušene krte stabljičice, sa pobodenim ćelavim
lopaticama, a na uvelom listu leži mrtav jedan od onih finih baštenskih paukova, što padaju na
raspuštene kose malih devojčica i spavaju u krunicama belih jorgovana.
Na dnu jendeka ćuti barica i strepi od prve ledene kore što će doći.
U jednom udubljenom tragu čovečje stopale čuči vrabac. Zgrčio svoje promrzle nožice, i čini se da je
u zemlju zaboden. Uvukao vrat, stegao kljun, i dok temperatura naglo pada, njegovo malo srce kuca
nejednako i retko.
U dnu polja stoje redovi crnih debelih stabala, i po ukrštenim suvarcima se vidi da šuma ne živi.
Tamo na strani krupan bik doživljuje pozno jesenje jutro. Leži; pod njim i oko njega se otopila slana i
puši se zemlja. Uz rogove nakostrešeni čuperci kovrdžave dlake, a pod ispupčenim crnim čelom
svetla vlaga sanjivih očiju. Obara glavu i sluzavi svojim nozdrvama miriše travu, žutu, kao šafran,
gorku kao pelen.
-Kleče, zaljulja se, grdan i težak, i strahovito šupljim tonom prastarih životinjskih grdosija riknu
pozdrav Bogu Suncu.
Zatim još dugo beše tišina i oblačno, a iz šume dopiraše samo miris trulih drveta i mrtvih insekata.