UNIVERZITET U BANJALUCI

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK: FILOZOFIJA

Seminarski rad iz predmeta : Moderna filozofija subjektivnosti

POMRAČENJE DUŠE

Student: Andrea Slijepčević

Banjaluka, 2022
 1.BESKRAJNOST KRAJA

Čovjek se već vijekovima kreće rubovima beskrajne provalije koja otvorenih čeljusti i
gladnog, vječito gladnog, stomaka čeka da tog istog čovjeka proguta zauvijek. To je
čudnovata zvijerka koja je poprilično izbirljiva po pitanju onog što joj daje osjećaj sitosti.
To je zvijer koja se hrani isključivo jednom stvari. Ta stvar za nju jeste čovjekova duša.
To je duša iz koje Ona vješto kida samo ono što, jednu takvu dušu, krasi svjetlošću.
Današnji čovjek je poput mjesečara koji hoda po krajevima mjeseca. Svakim korakom
postao je udaljeniji od izvorne svjetlosti, dok mu je propadanje u beskonačnost tame tik
ispred njega, na samo jedan korak. Toliko se duša rodilo od postanka svijeta do ovog
trenutka i poslije njega a ipak nikada kao do sada ta svaka pojedinačna duša nije bila
usamljenija. Bezvoljnost, koja sa usamljenošću ide ruku pod ruku poput najboljeg
prijatelja ili životnog saputnika, donosi bljedilo iz spoljašnjosti, i uvlači ga, nigdje drugdje
nego, pod kožu te iste usamljene duše. Ono što se uskoro rađa jeste masa bljedunjavih
bića koja svoje kosti ne može ogrijati niti ispred najvećeg plamena. Ne pita se uzaludno
Emil Sioran da li je zaista samoća agonije simbol čovjekovog postojanja? Svi smo
zatvoreni jedni za druge! I kad bismo bili otvoreni da primimo sve od drugog ili da mu
čitamo dušu do dubina, pitanje je koliko bismo zapravo osvijetilili njegovu sudbinu.? U
svijetu koji je sastavljen iz suprotnosti, iz Dobra i Zla, prvi krah se dogodio isključivo u
čovjeku. Desilo se nešto što Sioran naziva - preobraćanje ka ničemu. Širilo se iznutra,
naraslo do ludosti, sve do posljednje granice (ako je posljednja), na rubu svjetlosti. Na
tom rubu, svijetlost je istrgnuta od noći sa kojom je gradila jedinstvo i hramoniju.
Protjerana je preko ruba vlasititosti. Unutrašnji vrtlog koji je nastao troši čovjeka sve do
apsurda, dok se strast apsurda može roditi samo u čovjeku u kojem je sve likvidirano. Iz
gomile pepela apsurd će izgraditi vulkan čija će krvava erupcija biti dovoljna da svojim
otrovima potruje čitav naš svijet.1 Takvim otrovima čovjek će poželjeti da svijet, koji mu
je poklonjen, stavi pod svoje uzde. Da svijetom kao i životom upravlja kao jedini
gospodar.
Šta se dešava ako pretpostavimo da je sklop ljudskog života takav da za ono što uzme u
vlasništvo mora i da odgovara? U doba stvaranja čovijek nije znao za ovakva pitanja. Nije
ni bio odgovoran u tom pogleda jer je život za njega bio otvoren i on ga je gledao kao
poklon. Ono što je njemu tada moglo biti oduzeto jeste jedino njegovo spasenje. Čovjek je
imao jednu stvar koju je trebao sačuvati i od samog sebe ali je i tu stvar ( spasenje)
proigrao. Pao je na izboru održavanja života i odanosti životu. Svim silama želio je, i još
uvijek želi, da ga zadrži, zato ga sve brže gubi.
Današnji čovjek se nalazi u procjepu. Jer možda i zna šta treba da čini ali ni ne sluti
kako bi učinio to što zna. Riječ je postalo lako dati. Teškoća je prešla u realizaciju. 2 Šta je
to što je odvojilo riječ i dijelo? Jer bez svoje riječi, čovjek je kao bez izdisaja, dok uzdisaj
predugo traje. Ne možemo da se 'nadišemo', nešto nas 'guši' iznutra, ne dozvoljava nam taj
1
Emil Sioran; Krik beznađa; Oktoih – Crna Gora, 2001; str. 9-17
2
Bela Hamvaš; Magija Sutra; IP Beograd- Zrenjanin, 1995; str. 4-6

~2~
 izdisaj olakšanja. Bez svoje riječ čovjek ostaje jer je olako daje. Pusta obećanja, prazni
razgovori, karakteristika su novog čovjeka. Usta su puna riječi ali današnji razum ne
razumije njihovu simboliku, njihovu suštinu. Jer u takvom govoru svako značnje i
simbolika iščezava iz svake riječi, iz svakog pojma. Vrijeme koje je preplavljeno pričama
izrodilo je njemog čovjeka. Biti njem danas jeste jedan od atributa savršenosti. 3 Kada
dušom zanjemi čovjek zaboravlja zvuk unutrašnjeg glasa. Takav zaborav možemo da
nazovemo i samozaborav. Pobjeći iz takve vrste zaborava bila bi prava umjetnost a onaj
koji to izvede pravi umjetnik jer bi u tamnoj praznini zaborava pronašao mjesto gdje
zraka svjetlosti uspiješno može biti uhvaćena.4 Takvo mjesto nije lako dohvatiti, nije lako
ni vidjeti ga jer ono mora da mjenja svoj položaj kako bi pratilo Sunce. Kretanje Dobra
oprezno je i sporijeg intenziteta jer na svom putu ne djeluje rušilački već ponovo gradi sve
ono što je porušeno. Za razliku od Dobra, zlo je mnogo hitrije, teži da se prenese i u tome
uspijeva jer zlo ima jednu veliku prednost. Današnjem čovjeku ono je privlačno i
zarazno.5 Njegova zaraza izvrće svaku stvar iz svog sjedišta. Dolazi do obrtanja mjesta
između neba i zemlje. Između onoga što je dole onog što je gore. Mjesto mase je dole,
kao što je dole i mjesto nesvjesnog. Mjesto vladara i svjesti je gore, po sudbini im to
pripada. Ako anđeo živi gore on je sveto biće, ali ako potone pretvara se u đavola, ne
rasprostire više svjetlost i njegova vatra postaje vulkanska. Upravo je čovjekova
unutrašnjost izokrenula svoj red. Emil Sioran ovakvo unutrašnje čovjekovo izopačenje
opisuje na sljedeći način: '' Stomak gore na vratu isto je demonski kao i mozak ispod
stomaka. Kada bi crijeva počela da misle i da prave životne planove, bile bi to crijevne
misli. Kao što je prvi znak dolaska na vlast mase bilo nadjačavanje misli crijeva: u prvom
planu se našlo sve što je hrana, ekonomija, želudac, zemaljsko dobro, jelo. Ukoliko bi se
mozak našao ispod stomak on bi morao da se pobuni jer nije navikao u takvoj tami da
prebiva''6 Ali da li se današnji čovjek buni? Da li je pobunjenik takvog reda? Ili se buni
samo onda kada mu se i želudac buni.?
Čovjek nasilnički pokušava da ovaj obrt učini vječnim. Da potčini anđele i Bogove. Sve
što je ovozemaljsko neka se vine u visine kojima ne pripada. Sve što je razumu ne
razumljivo neka propadne u dubine zaborava. Vješto je Demon progresa bacio zemljanu
prašinu u oči čitavog čovječanstva i ono se sada nalazi u situaciji poput putnika
željeznicom koji su u dugačkom tunelu doživjeli nesreću, i to na mjestu sa kojeg se
svjetlost sa početka više ne vidi, a tek se jedva malo nazire svjetolost sa kraja. Tako da
pogled mora neprestano da je traži da je neprestano gubi, pri čemu više nismo sigurni gdje
je početak a gdje je kraj.7 U podzemlju, gdje nam se pogled navikava na mrak, istinski vid
se lako izgubi. Jer tama je mjesto pogodno za razne utvare mašte gdje ih uskoro počinje
biti teško razlikovati od onih stvarnih. Oko čovjeka, uslijed pometnje čula ili usljed

3
Pogledati: Franc Kafka; O grijehu, patnji, nadi i istinskom putu; Biblioteka Sližbeni glasnik; str. 14
4
Ibid; str. 11
5
Emil Sioran; Zli Demijurg; Matica Srpska – Novi sad, 1991; str. 14
6
Ibid; str. 10-11
7
Pogledati: Franc Kafka; O grijehu, patnji, nadi i istinskom putu; Biblioteka Službeni glasnik; str.12

~3~
 preosjetljivosti čula, sve su same nemani. 8 Od njhovih dodira čovjek zastranjuje. To su
nemani koje ga protjeruju prema rubovima koji su čuvari Zvijeri koja je veća od bilo koje
nemani. Zvjer kroz koju čovjek prelazi u ništavilo. Zbog poriva iz stomaka, završava
nazad u stomaku gdje ga vari velika zvjer zvana Moderna. Iako progutan, novi čovjek je
zanosu. Ali on ne zna da kako vrijeme prolazi sve više liči na davljenika, jer i čovjek u
zanosu i čovjek koji se davi dižu ruke u vis. Prvi to radi u znak saglašavanja sa svim
postojećim ali drugi u znak protivljenja njima. 9Suština je u tome što ih je teško
razlikovati jer ni sam čovjek sebe ne vidi kao davljenika iako ga uveliko već sve veći
valovi progresa ostavljaju bez daha.
Možda je čovjekova nesreća, kako to vidi Sioran, u proklestvu koje je obuzelo već našeg
praroditelja. Nezadovoljan sobom možda je bio nezadovoljan i Bogom, kojem je zavidjeo
a da toga nije bio ni svjestan. Sioran tvrdi da su otrovi već bili u čovjeku od samih
početaka.10 Sa ovakvom tezom i sami se možemo složiti s obzirom da smo već na prvoj
stranici ovog rada govorili o prvobitnom krahu čovjeka iznutra i vulkanu otrova koji je
toliko veliki i čija je erupcija toliko silna da može zatrovati čitav svijet. Zlo je još uvijek
bilo nedovoljno razgovjetno, ali će ono kasnije da se uobliči i da utisne na nas svoj pečat,
da nas individualiziju zauvijek. Čovjek postaje stručnjakom za privide, nagomilava
saznanja koja su samo odraz, ali istinskog saznanja on uopšte nema. Što više u nama raste
želja za znanjem, koje nosi obilježlje izopačenosti i pokvarenosti i sve smo manje spremni
da ostanemo unutar ma kakve stvarnosti. Čovjek je težio da se otrgne, da se osamostali, i
uspjeo je preko svojih očekivanja. On je razbio jedinstvo raja i odmah se dao na razbijanje
jedinstva zemlje. Ne može čovjek koji je doživjeo takav rascjep iznutra, takvo izopačenje
stvari i reda, harmonije, onog što ga čini čovjekom, da teži jedinistvu. On za jedinistvo i
ne zna. Njegovo pohod je rušilački. Sioran piše kako je na ljestvici stvorenja prvo mjesto
trebalo pripasti lavu ili tigru, ali istinski moćnici nikada ne jure za moći, samo slabi žude
za moći i dostižu je udruženim lukavtsvom i ludilom.11 Razdvojivši nebo i zemlju, nebo je
postalo i suvše veliko i teško za čovjeka i ništa više nije bilo građeno prema njegovim
razmjerima.12Na svom putu, poput tragičnog junaka, čovjek je jasno zaželio da više ''usput
ne sreće ljude''13. Put prema kraju bio je poput ''ulice koja se beskrajno dizala na brdo''.
Iznad ulice, obješena klatila se razapeta koža vjetra. Zastave sumraka ukazivale su na
početak tame. Put povratka, iza našeg putnika (čovjeka) ostao je poput ''poluosvjetljenih
stepeništa sa nerazumljivim rebusom svjetlosti i sjenke''.14

8
Ibid.
9
Ibid; str.15
10
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 2008; str.7
11
Ibid; str. 7-12
12
Vlada Urošević; Znaci; Progres – Novi Sad, 1963; str. 11-12
13
Ibid; str.10
14
Ibid; str. 9-11

~4~
 2.INKVIZICIJA NA DUŠU

Čini se da, kako vrijeme uzima svoj danak svijetu današnjice, noć koju donosi
pomračenje Sunca, zaudara na ljude. Ima noći, kakva je upravo nastupila, u kojima se
budućnost ukida, u kojima od svih trenutaka ostaje samo onaj koji će biti posljednji. 15
Dozvolite sljedećim stranicama da, prije nego li vatrom neodobravanja spalite riječi koje
su na njima ispisane, pokušaju osloboditi dušu od onog što je zarobljava na brodu koji
neminovno tone u propadanje. Kojom silom smo ukrcani? Kakav kurs plovidbe je
određen? Ko je kapetan broda koji zasigurno potanja? Da li je pobuna među posadom i
putnicima takvog broda moguća? I možda najvažnije od svih pitanja - Ima li pobuna
ikakvog smisla ukoliko je potapanje neizbježno?

2.1. Ukrcavanje

Postojao je svijet i prije našeg svijeta. On je postojao ukoliko smo spremni u njega
konačno da povjerujemo. To je svijet kojeg u naše biće unose priče i mitovi. Ovu priču, o
ukrcavanju na brod, koji je u nekom trenutku prestao da bude spasonosan, potrebno je
početi upravo iz same priče – iz mita.
Oduvijek smatram kako, da bi neko povjerovao u mit, shvatao njegovu metaforu i u njoj
i kroz nju pronalazio puteve za razumjevanja svijeta, morao bi biti svojevrsni mistik. Za
razliku od mitova, nauka vidi prirodu kao da je ona bezbroj razumnih, svrsihodno
zamišljenih činjenica. Poprilično primitvno shvatanje. A iza beskrajnog niza nema ništa,
odnosno upravo iza niza se nalazi Ništa. Mističar svijet vidi drugačije. On prirodu
zamišlja kao da je mnoštvo neizbrojivih bića, a iza bića nalazi se Tvorac, on je u središtu
svijeta, nevidiljiv, samo je u svojim tvorevinama uhvatljiv. Velika zabluda vlada kako je
misticizam suprotnost od racionalizma. Mistika je znanje koje vidi jedinstvo svake stvari,
dok nauka to ne vidi. Ona vidi i biće i Tvorca koji od života stvara mašinu od mašine
život. Mistika je jednostavno viši stepen znanja.
Postoji priča o prvom Životu. To je priča o prvom Biću koje nije čovjek. Boja zemlje
prirodno je zelena, bar tako tvrdi priča, samim tim prvo biće na zemlji bilo je zelene boje,
majsko biće, sjenovito, osamljeno, sirovo biće. To je biće - Titan. Sa Prvom Dušom,
Prvim Životom zajedno sa mahovinama i algama buknulo je Zeleno Biće. Ovakvo biće
nije poznavalo ništa. Niti ženu, niti muškarca, ni naklonost, ni mržnju, ni vezu, ni
zajednicu, nema osjećanja, nema želje. Ono što on ima, kako to navodi Hamvaš, jeste
elementarni nagon moći. Kada čovjek čuje riječ titan – prvo što pomisli jeste na mitske
džinove.
One koji su naseljavali svijet prije dolaska bogova, jer i mit kaže da su oni prva bića na
zemlji. Potom kada su Bogovi postali, bukno je rat između titana i Bogova. Bogovi su
pobjedili i Titane okovali u podzemlju. Šta ovakav mit označava?
15
Emil Sioran; Zli Demijurg; Matica Srpska – Novi sad, 1991; str. 65

~5~
 Bela Hamvaš navodi da je rat bio neizbježan. Jer poslije prve Duše, rođene su sve ostale
Duše, i rat između njih morao je buknuti. Zašto? Iz prostog razloga, Titani su simbol
nagona za moći i sa takvom prirodom izazvali su rat čiji je ishod za posljedicu imao
njihovo protjerivanje u podzemlje i tamu. Danas bi to mjesto nazavli našom podsvješću.
Svi mi u sebi nosimo ovakvog okovanog džina, titana koji utonuo u podsvijest i bačen u
ropstvo. Zbog toga svako od nas lično, nesporedno, po sebi poznaje Zeleno Biće, koje je
došlo zajedno sa mahovinama, i bilo je prvo od svih, tog džina koji se ne može ubiti, koji
bjesni i dahće u dubini, proklinje i trese okovima. Svako zna da titani postoje i da su
sahranjeni pod zemlju, oni su osamljena, melanholična bića koja se nalaze na početku,
zajedno sa Bogovima, svega.16
Ne skačite odmah u zabludu. Naše ukrcavanje ne počinje onog trenutka kada su Bogovi
protjerali Titane u podzemlje. Naš put u beznađe kreće od sudbonosnog časa kada je sve
krenulo da se, pod nekom čudnovatom silom, izvrće u našem biću. Tokom tog izvrtanja
ključ od okova predat je u ruke pogrešnim vođama, kormilo pogrešnom kapetanu, koji su,
bez da promisle dva puta, oslobodili zelene divove. Sidro podignuto, punim jedrima, brod
se otisnuo beskrajnim okeanom. Ali mitovi o prvim vodama, morima, a ponajviše o
okeanima, govore koliko su čudnovate njihove dubine, ali opasne, izrazito opasne.
Zavedeni površnim ljepotama kraljevsko plavog okeana, ljudi nisi ni slutili kako će
njihovu plovidbu uskoro ‘ukrasiti’ najdivnija čudovišta. Bile su to sirene.
Homer je prvi spomenuo sirene. Prisjetimo se: kada je prolazio pored Ostrva
sirena, Odisej je svojim mornarima zapušio uši voskom kako ne bi čuli njihov božanski
glas, koji neodoljivo privlači, opija i ubija. Istodobno, naredio je da ga čvrsto vežu za
katarku kako ni sam ne bi načinio glupost i brod usmijerio ka morskoj čaroliji iz koje im
ne bi bilo povratka.17 Ali u Odiseji se o njima samo kaže da se mornari trebaju čuvati
pjevanja “čudesnih glasova”, inače se neće vratiti u domovinu, pjevajući, sirene bi
odvukle mornare u ponor mora.18 Sirene svojim glasom zavode par excellence19 Ova
plovidba, u današnjem vremenu, jeste poput plovidbe po okeanu iz kojeg nas posmatra
hiljade očiju – hiljade grabežljivaca. Sirene današnjeg čovjeka su svi čudnovati projekti
napretka koji su osmišljeni, dizajnirani kako bi ga istrgnuli od duše Bogova. Zavode ga
kako bi upravljali i odredili pravac kormilom velikog broda. Pjevaju neke svoje pjesme,
dok svakom izgovorenom riječi obesmišljavaju sve što muzikom možemo nazvati.
Zašto uz titana stoji sirena kao metafora, kao poruka iz mita da nam je čitava istorija, kao
vrsti, još tada ispisana.? Kako bi stvari bile jasnije, filozof Bela Hamvaš navodi, da ono
što bi sirena suštinski bila jeste ženska polovina titana i to unutrašnja polovina. Što je
titanu snaga to je za sirenu čar, ali je to dvoje zapravo jedno. Način na koji žena gubi
mjeru i ne umije da bude ponizna, i samu sebe čini nadženstvenom, kako bi se dočepala
plijena i vladala nad njime jeste – čarobno zavođenje. Način na koji muškarac gubi mjeru

16
Bela Hamvaš; Nevidljivo zbivanje; Službeni Glasnik -Beograd, 2012, str. 40-42
17
Izvor: https://www.conopljanews.net/tajna_morskih_sirena.html
18
Izvor : https://ishvetsov.ru/hr/odissei-i-sireny-stranstviya-odisseya-odissei-na-ostrove-siren-mif/
19
Franc.

~6~
 i ne umije da bude ponizan, i sam sebe čini nadmuževnim, kako bi se plijena dočepao i
vladao nad njim – to je snaga. Čar je snaga žene, kao što je snaga čar muškarca.
Smatrajući jedno drugo za plijenom i dalje su u vječnoj borbi i lovu na sreću ovog drugog.
20
Sirena i titan dvije su prirode koje je neka sila ( ponajprije da će to biti ona demonska)
otključala, oslobodila od okova, unutar samog čovjeka. Kao posljedicu želje za jednom
takvom ‘varvarskom’ slobodom dobili smo - savremenog grabežljivca.

2.2. Ovozemaljski Had

Da “civilizovani čovjek živi u zarobljeništvu kao u Zološkom vrtu” stav je njemačkog

filozofa i psihoanalitičara Erika Froma. Način na koji From brani ovakav stav jeste uz
pomoć fenomena agresije. U proučavanju agresije među životinjama, naročito među
primatima, važno je razlikovati njihovo ponašanje u prirodnim uslovima od njihovog
ponašanja u »zarobljeništvu«, što znači uglavnom u zoološkim vrtovima. Zapažanja
pokazuju da primati u divljini ispoljavaju malo agresije, dok primati u zoološkim
vrtovima pokazuju pretjeranu dozu destruktivnosti. Ova razlika je od fundamentalne
važnosti za razumijevanje ljudske agresije, jer je čovjek u istoriji malo živio u svojim
»prirodnim uslovima«, izuzevši lovce i sakupljače hrane i prve poljoprivrednike u petom
vijeku p. n. e. »Civilizovani« čovjek oduvijek živi u »Zoološkom vrtu« — tj. pod raznim
uslovima lišenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim društvima. 21
Ovakav čovjek upada u poteškoće koje postavljaju pitanje - u čemu je onda smisao ovako
poremećene egzistencije? Ono sa čim je čovjek suočen ( što posebno, čini mi se, označava
sadašnje stanje stvari) jeste egzistenicija koja je pokvarena podsredstvom čovjekovog
pada, to je priroda koja je postavljena naglavačke ( tijelo je zauzelo gornji položaj, a duh
donji). Sve sile izvornog porekta su se uskomešale i sada ispoljavaju suprotno djelanje.
22
Nastupio je darmar ljudskog vremena. Strašna pomisao u formi pitanja, kada se sagleda
istorija ljudskog poretku, u punom sjaju svoje morbidnosti, izopačenosti i zlobi, koja se
javlja i kod jednog Emila Siorana jeste to - da li čovjek zaista toliko zanima Demona da
on odlučuje da mu pravi društvo još od njegovog rođenja, a možda čak i prije njegovog
postanka, pripremajući sve za dolazak još jednog sljedbenika. Uskoro će pakao postati
nemoguća molitva. Srećni uskoro postajemo jedino u trenutcima kada prihvatimo
sopstvenu ništavnost. Čovjek počinje da osjeća želju za takvom ništavnosti, jednostavno
osjeća potrebu da se u njoj, poput kakve zvjerke, brloži do kraja života. Prošla su
vremena kada su Bogovi napuštali nas. Sada čovjek napušta njih.23 Trenutak napuštanja
Bogova jeste trenutak kada cjelokupna ljudska egzitencija pada u vječno očajanje kao
jedini poznati oblik bivstvovanja u ovozemljaskom Hadu.

20
Bela Hamvaš; Nevidljivo zbivanje; Službeni Glasnik - Beograd, 2012. str. 105
21
Erich Fromm; Anatomija ljudske destruktivnosti; Zagreb, 1989; str. 120
22
Bela Hamvaš; Magija sutra;IP Beograd – Zrenjanin; 1995; str. 49
23
Emil Sioran; Zli Demijurg; Matica Srpska, Novi Sad; str. 20-82

~7~
 Očajanje kao jedini oblik ljudske egzitencije, od trenutka ukrcavanja na brod sudbine pa
sve do našeg vremena, vjerodostojno je protumačio i predstavio danski filozof Seren
Kirkegor. Očajanje Kirkegor naziva bolest na smrt. Ovakva bolest ne završava se
tjelesnom smrću. Ovakva bolest jeste bolest od koje se ne može umrijeti. To je bolest od
koje vlastito Ja vječno umire. Umiranje u očajanju stalno se pretvara u život. Očajnik ne
može umrijeti, kao što ni bodež ne može ubiti misli. Formula svakog očajanja jeste
očajavati zbog samog sebe. To je ono što očajnik pokušava. Očajnički se osloboditi
samog sebe. Iz vlastitog Ja, koje taj očajnik želi da bude, izrasta jedno vlastito ja koje on
nije. Naš očajnik (čovjek) očajnički želi da se otrgne od vlastite sile koja je vlastito Ja
postavila kao takvo.24 Suprotnost vlastitom Ja nazovimo, za sada, demonskim Ja.
Demonsko Ja je dvostruki vratar. On otvara kapije ponora očajanja jednom rukom, dok
drugom rukom već otvorena širom drži vrata za ulazak raznoraznih utbara u čovjekovo
unutrašnje biće. Očajnikov pogled uskoro se mijenja u ono što Kirkegor naziva vulgaran
pogled. Takav pogled veoma se loše razumije u očajanja. U jednom dubljem smislu on
živi u prividu, ne razumijevajući da je njegovo biće palo u egzistenciju očajanja. Takav
pogled čini i drugu, opasniju pogrešku, on se još slabije razumije u to šta je duh.25
U svijetu bezduhovnosti postoji bezbroj prividnih mogućnosti koje je naš putnik sam
sebi stvorio, ali samo jedna nedostaje. Ta mogućnost jeste da ukoliko čovjek želi da vidi
samog sebe u ogledalu potrebno je da spozna samog sebe, ali on to već odavno nije u
stanju da učini. Današnji čovjek pogledom u ogledalo ne vidi sebe, već samo nekog
čovjeka. Uhvaćen u robstvu bezduhovnosti postao je nažalosnije biće od svih. Uzdiže sam
sebe u svojoj egzistenciji, koja je isključivo egzistencija očajnika. On je bačen u očajanje i
ponižava se do svakodnevnosti i malograđanština. Trijumfuje u svojoj bezduhovnosti.26
Fenomen očajanja koji, ni manje ni više, predstavlja bolest duše, javlja se poput kakvog
leptira - dobročinitelja, sa krilima koja očaravaju bojama, u trenutcima kada bi naš putnik
trebao da izabere jedan od puteva; taj leptir oslobađa ga izbora.27 Pod pojmom ‘izbor’
ovdje isključivo podrazumijevam biranje kakvom to hranom mi hranimo dušu. Kada
leptir odnese jednu takvu mogućnost izbora, čovjek biva oslobođen bilo koje vrste
odgovornosti i vrlo brzo sve postaje dozvoljeno. Trenutak bacanja egzistencije u očajanje
jeste trenutak kada se egzistencija u čovjeku slomila. Kada je on u takvoj katastrofi
izgubio svoje mjesto u svemiru i pao u svijet tame. U svemiru čovjek je moždao mogao
biti gospodarem stvorenog svijeta. Ali se čovjek sa tim nije zadovoljio. Ono što je on
poželio od Stvoritelja jeste onaj zadatak, moguć samo za tvoračku moć, da sravni svijet
tamnih dubina sa svijetom svijetlosti, i da spajajući ih oba, nekom magijom, stvori jedan
novi svemir. Drugačije rečeno, poželio je da bude Bog. 28Koliko je bio uspiješan takav
poduhvat možemo sami da posvjedočimo ukoliko ne gledamo kroz privid. Čovjek nije

24
Soren Kirkegor; Bolest na smrt; Srboštampa, Beograd; 1974. str. 15-25
25
Ibid.str. 26-27
26
Ibid.str. 28-33
27
Pogledati: Vlada Urošević; Znaci;Progres, Novi Sad, 1963.str. 21
28
Bela Hamvas; Magija sutra; IP Zrenjanin – Beograd, 1995; str. 46

~8~
 bio, niti će ikada biti u stanju da se suoči sa strastima iz dubine tame. Jer svaki put kada
se on suoči sa njima biva progutan, sažvakan, ispljunut i to je proces koji se ponavlja
iznova u krug. Jer je zvijer, iz takvih dubina, nezasitna. Odnos između čovjeka i ovakve
zvijer uvijek je odnos neke vrste igre. Nazovimo takvu vrstu igre jednom igrom
zavedenosti, konkretnije, neka se zove igrom leptira. Zavođenje jeste ono što diskursu
oduzima značenje i okreće ga od istine. U zavođenju, kao igir leptira, otvara se nešto
poput ambisa privida koji uopšte nisu beznačajni nego su mjesto i igre i uloge, strasti
odvraćanja. Zavesti same znakove, tvrdi Bodrijar, važnije je od pojavljivanja bilo koje
istine.29 Ovakva igra nas odvlači od obične i svakodnevne zbilje života. Objelodanjuje
nam se u tvrdoći i muci rada i borbe za moći i mi takvim odvlačenjem bivamo katkad
odvedeni u dublju zbilju, u ponorno-vedru, tragično-komičnu zbilju, gdje postojanje
gledamo kao u ogledu. Ovakva igra voli maske, zamumuljivanje, navlačenje obrazina,
dvoznačno – tajnovito, ona se zaštićuje od preciznog pojma. Neobuzdanost životnog
obilja, radost zbog sjedinjavanja suprotnog, naslađivanje u tuzi, užitak svjesti u
nesvjesnom, osjećanje spontanost, prepuštanje impulsima koji izranjaju iz tamne nutrine,
jedino produktivno činjenje koje je usrećujuća sadašnjost i ne žrtvuje se nekoj dalekoj
budućnosti – sve su to crte ljudske igre koje se unaprijed protivstavljaju misaonom
zahvatu.
Dovesti igru do pojma – nije li to protivrječnost u sebi, nemoguć poduhvat što zapravo
razbija temu koja se hoće postavi? Promišljati igru ( umom ) ne znači li to ništa više nego
golom rukom uzeti krilo leptira? Igra je jednostavno onaj egzitencijalni fenomen koji
zaista u najvećoj mjeri odbija od sebe pojam.30 Međutim, leptir nije tako naivno biće kako
to čovjek u svom prividu posmatra. Vješto se on iz čudovišta pretvara u krhko, i nježno
biće kojem niko zlo ne želi učiniti. Maske su mu šarenolike. Kada izgubi jedan život ima
ih još beskonačno mnogo u raznim oblicima, bojama i prije svega vrstama. Oko čovjeka,
svojim na izgled neritmičnim plesom, plete nevidljivu mrežu zamki. U sumraku, između
zamki, lutali su glasovi. Tražili čovjeka. Zlosrećna potraga ovog puta urodila je plodom.
Pronađen je na palubi gdje od straha od nepoznatog i konačnog niti vidi niti osjeća
vlastitu orijentaciju. Istrgnut iz svog mjesta, pao je u dubine beskraja. Tu nije bio njegov
kraj. Čovjek je dobio još jednu šansu ( da li je bila posljednja vjerujem da još uvijek nije
odlučeno). Ukrcan je na brod čijoj je putanji, iako bez opipljivih putokaza, ali sa
raznolikim znakovima svuda oko njega, trebao da vjeruje. Takvo nešto se nije desilo. Ali
ono što se jeste dogodilo bilo je odvajanje, rascijep. Čovjek se odvojio od svog osnovnog
stanja. Odvaja se zato što u svojoj životnoj mašti više ne realizuje prasliku normalnog
čovjeka. Praslika je poremećena. U svom ludilu životne mašte na sebe je primjenio takvu
sliku ( time je pobrkao sebe) iz koje izvire grijeh i bolest. Deformisan i poremećen čovjek
jeste čovjek bez srazmjere i bez saglasja, nepropisan i nezakonit. Izorna srazmjera se
poremetila, pojedini članovi i djelovi su se prekomjerno skupili i zakržljali, drugi su se
raskrupnjali, pojedini su nestali, drugi su postali vladajući. Izvorni poredak se raspao. I
29
Žan Bodrijar; Simulacija i zbilja, Hrvatsko socialističko društvo,2001; str. 109
30
Eugen Fink; Osnovni fenomeni ljudskog postojanja; Biblioteka 'Prevodi', Banjaluka, 2004; str.359-360

~9~
 bivstvo u kojem danas živimo nepropisno je i nezakonito. Na osnovu deformisane slike
imaginacija može da stvori samo deformisan životni plan. 31Takav plan odredio je putanju
broda kojim je čovječanstvo plovilo. Poput životnog plana, takva putanja bila je
zastrašujuće deformisana. Inkvizicija nikada nije prestala da traje. Ova, koja se dešava u
moderni, užasnija je od bilo koje. To je inkvizicija na dušu, na ljudskost.

3. U UTROBI ZVIJERI

31
Bela Hamvaš; Magija sutra; IP Zrenjanin – Beograd, 1995; str.67

~ 10 ~
 Dijagnozu našeg zla dugujemo jednom bezumniku, jednom žigosanom, bolesnijem od
svih nas, osvjedočenom manijaku koji je preteča i uzor za naše buncanje. Zvijeri koju
možemo da nazovemo civilizacija. Svaka potreba, usmijeravajući nas prema površinama
života da bi nam sakrila svoje dubine, daje vrijednost onome što je nema, onome što je ne
bi smijelo imati. Civilizacija se, čitavim svojim aparatom, temelji na našoj sklonosti
prema nestvarnom i nekorisnom. Kada bi smo prihvatili da ograničimo svoje potrebe, da
zadovoljimo samo nužne, propala bi istog časa. Zato je ona da bi trajala, prisiljena da ih
stvara iznova i da ih umnoža do beskraja kako nikada ne bi prestala da postoji. Na čelu
privida svaka želja, podstičući nas da iskočimo iz naše suštine, zakucava nas za novi
objekat i ograničava naš horizont. Nečista u srži, ona narušava i prlja našu supstanciju. 32
Živimo ono što Bodrijar naziva – začaranom simulacijom; varkom za oko. Ona
predstvalja ono što je čak lažnije i od lažnog. Sve je tu u napetosti, predmeti kao i
vrijeme, pa čak i svijetlost i prespektiva. Takva varka obmotava se oko čovjeka poput
kakve Velike tuge. Njezina težina je tupila čovjekov pogled, i sve više mu pogrbljavala
ramena. Čovjeka su sve više iscprljivali njegovi pokušaji da je se otrese. Njegove ruke
postale su zašivene u crnim naborima očaja. Drugačije rečeno – postao je dio te velike
vrake za oko.33
Veoma interesantno ime za zvijer, koju je vjerujem kreiralo čovječanstvo, svjesno ili
nesvijesno, daje danski filozof Bela Hamvaš, nazivajući je Hanan.34 Nevidljivi vladar,
oprezan taktičar čiji se vid proširio među javnim funkcionerima, preuzeli su ga ministri i
državni sekretari, vojskovođe, generali, glavni urednici, industrijski magnati i diplomate.
Danas ga se može vidjeti među šefovima policije, šefovima računovodstva i mnogim
drugim važnim položajima. Hananovo majstorsko znanje jeste hlađenje temperature duše.
On je oportunista. Pronašao je korbač sa ekserima, bič, lomaču i električnu stolicu. Hanan
je antipod proroku – sve ono što je u proroku strast i istina, srdžba i proklestvo, pokornost
i akseza, kod Hanan je to hladan um i distanca, dogma i surovost. Taktika. Uvijek samo
taktitka. Hananizam je danas najveći činilac vlasti. On je zločinac zločinaca. Neko ko
miriše bezdušnošću.35 Sljedbenike hananizma mogli bismo opisati i Niečovom tezom o
komediji čuvenih. Čuveni ljudi kojima je potrebna njihova slava, kao na primjer svi
političari, ne biraju više svoje saveznike i prijatelje bez zadnjih misli: od jednog žele dio
sjaja i odsjaja njegove vrline, od drugog — ono što uliva strah kod izvesnih sumnjivih
osobina, koje svako kod njega poznaje, nekom trećem kradu glas njegove dokolice,
njegovog ležanja na suncu, zato što odgovara njihovim vlastitim ciljevima da ih ponekad
smatraju nepažljivim i lenjim — to krije da su do sada bili u zasedi; čas im je potreban u
blizini fantasta, čas poznavalac, čas mozgalo, čas pedant, i takoreći kao njihovo prisutno
Ja, ali isto tako uskoro isti im više nisu potrebni! I tako stalno umiru njihove sredine i
32
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Gorana Stojanovića- Sremski Karlovci-Novi Sad, 2008; str.33
33
William. P. Young; Koliba; Naklada Ljevak – Zagreb, 2010; str. 25
34
Hanan ili Kanan. U Strongovom Hebrejskom rječniku, "Kanaanac" prima značenje 'trgovac', 'diler'. "Hananejci"
postaju simboli "trgovca" (vidjeti Knjigu Izreka, 31:24 i Knjigu o Jovu 41:6)
Izvor: https://alsina-sa.com/biblia/que-significa-canaan-en-la-biblia.html
35
Bela Hamvaš; Istorija i apokalipsa; Biblioteka Trag/Draslar partner – Beograd, 2010; str 23-25

~ 11 ~
 spoljašnje strane, dok izgleda da se u toj sredini sve tiska i izgleda da želi postati njihov
»karakter«: u tome su nalik na velike gradove. Njihov dobar glas se stalno mjenja kao i
njihov karakter, jer njihova promenljiva sredstva zahtevaju tu promjenu, i isturaju čas ovu
čas onu stvarnu ili izmišljenu osobinu napolje na pozornicu: njihovi prijatelji i saveznici,
kao što smo rekli, spadaju u te osobine pozornice. Naprotiv mora to što oni žele da ostane
utoliko više čvrsto i postojano i da nadaleko blista, a i tome je sve češće potrebna njegova
komedija i njegova pozorišna igra.36 Zatim je komedija vrlo brzo prerasla u tragediju, a
sama predstava razvila je svojevrsni, vlastiti karakter, dok je čovjek postao posmatrač u
vlastitoj predstavi. Pitanje jeste da li nam je, kao posmatraču, oko zaista otvoreno i koliko
nam zapravo zjenice miruju dok posmatramo scene užasa poslije svakog podizanja
zavjese.
Odjednom, desio se trenutak kada je svijetu postao potreban profesionalac. To je onaj
koji će sada spasiti heroje. Konkretnije, one koji su se bar herojima pretstavljali. Ukoliko
je svijet postao velika pozornica na kojoj se uveliko odigrava zabluda veća od bilo koje do
sada, onda je sasvim jasno da i sadašnji heroji - nose maske. U velikoj završnici, kojoj se
kraj još uvijek jasno ne nadzire, ali se može pretpostaviti, svijet je postao velika bolnica
koja je odavno, bezbrojnim katancima, zaključana za istinu. Heroj ili vrsni zločinac izbor
je koji više ne pretstavlja nikakve dvije suprotnosti. Ravnodušnost, pored melanholije,
kao osnovni osjećaj ljudskih bića, je izbrisala i tu razliku. Jer u završnom činu, ono što je
od krucijalno značaja jeste odgovor na pitanje - Ko je pobjednik? Jer pobjedniku se više
ne sudi. Bar u našem, nazovimo ga još uvijek, ljudskom svijetu. Preokret koji se dogodio
izrastao je u svojevrsnu avet. Stvorenje koje je od parazita, zabodenog u čovjekovo desno
oko, preraslo u domaćina. Taj novi domaćin, u suštini, novi je čovjek. Moderni čovjek,
koji je dopustio da se parazit ušunja kroz njegove očne duplje, sve do granice razuma –
takav čovjek možda će vladati svijetom, ali sobstvom više ne. Parazit gasi pogled. Ne želi
svjetlost. On je gmizavi, podli, zli, sebičnjak i odvratno - pohlepni crv koji samo želi
ostati u životu. Svijet u kojem se za gospodara proglasi takvo stvorenje jeste svijet koji ne
prima k znanju svijetlost, nema morala, gnjusni je svijet koji je ravnodušan, uvijek gladan
i pohlepan. Svojim skokovima, kandžama i zubima skače bori se i razara onu ljeotu koju
zapravo uopšte i ne primjećuje, jer ne želi ništa drugo osim: biti. Osvojiti. Pokoriti.
Osvrćući se na posljednjih dvjesto godina istorije čovjek jedva da može ili opšte ne
može da uguši izvjesnu neobičnu zabrinutost. S koljena na koljeno, kao planski sa svijeta
su nestali odozgo prema gore, najprije kralj, potom prvosvještenik, velikaš, državnik,
naučnik, vojnik, umjetnik. Ili su se izgubili zauvijek ili je na njihovo mjesto došla neka
sumnjiva osoba. S vremena na vrijeme bilo je onih koji su željeli ponovo da uspostave
novi poredak. Ali je sve to međutim izgledalo kao izolovani pokušaj. Povukli su se, jer
čovječanstvo koje je postalo žrtva epidemije tame nije više bilo dostojni vladavine
izabranih. Gubitak velikih ljudi postaje sudbonosno samo za onog koji čuje, kako masa
zapala u tamnu epidemiju, svaki put kad nestane mjesto, kad doživi krah pokušaja

36
Pogledati: Fridrih Niče; Vesela nauka.

~ 12 ~
 ponovnog uspostavljanja i propadne, čuje kako je masa i dalje opijena trijumfom.
Epidemija tame započela je tako što je svako bio pretendent za prijestol, a nastavila se
tako što su svi ovi počeli da ističu zahtjeve na sveštenstvo, aristokratiju i potom znaje.
Tamna generacija provalila je u Svetilište i zapalila ga. Od tada se život nalazi izvan
svetog kruga, okaljan i neprosvjećen. Nema središta, nema onog vrhovnog, nema
dostojanstva, samo nagomilani plijen i zavjera. Nekada se odluka obično tražila od
Bogova, kada se rađala opasnost i nedoumic, uvijek su narodni Delfi govorili šta bi
trebalo da se učini. Ali svi Delfi su nestali. Temenos je razoren. Nema smijera, nema cilja,
nema puta, samo batrganje, zbunjenost, zabluda, sram, užas, briga, grijeh, Svi koju su
nešto znali, koji su nešto razumijeli, koji su nešto smjeli, zarobljeni su pod palubom.37

4.KRITIČNA MASA

Kakav je to oslobođen čovjek? Od čega je to oslobođen? Da li je njegovo ‘oslobođenje’

vrijedno onoga što sigurno gubi. Sioran pita: “ Kakva je korist pridobiti svijet, a izgubiti
37
Bela Hamvaš; Nevidljivo zbivanje; Službeni Glasnik - Beograd, 2012. Str. 69- 130

~ 13 ~
 sebe?” Zatim, u istom dahu, odgovara da je današnji čovjek blizu takvog ishoda da će
postići i više. Izgubiće i sebe i svijet. Praznina koju smo osvojili poput kakvog trofeja,
pomogla nam je da razorimo sve ono što možemo nazvati bićem. Ali sama praznina ne
biva razorena. Prazina nije nikakva ideja po sebi. Ona je ono što nam pomaže da se svake
ideje otarasimo. Kada nam se takva prazinina učini odveć teškom ili nečistom, pojavljuje
se strijepnja, koja se pripija uz biće kao nešto što mu je savršeno prirodno. 38 Naše doba,
kako to navodi Kierkegard, priređuje ″pravu rasprodaju″, ne samo u svijetu trgovine,
nego također i u svijetu ideja. Sve se može imati za tako smiješnu cijenu da se javlja
pitanje hoće li na kraju uopće biti nekoga tko će htjeti nešto nuditi. 39 Sve ono što imamo
ili što smo proizvodimo, sve ono što natkriljuje naše biće ili iz njega proizilazi, izopačava
nas i guši. Zla koja su sastavni dio našeg položaja, piše Sioran, odnose prevagu nad
dobrima. Čak i da su u ravnoteži, naši problemi ne bi bili riješeni. Ovdje smo da se
borimo sa životom i smrću, a ne da ih izbjegavamo, kao što nas na to poziva civilizacija.
Što više steže svoju omču oko naših vratova, čovjek će u jednom trenutku početi da zavidi
onim vremenima koja su imala privilegiju da ne zna za olakšice i čuda sa kojima nas naša
civilizacija zasipa svakodnevno. Čovjek je, u prirodnom stanju, tražio da bude važan,
samo je on, među svim životinjama, mrzio anonimnost i svim silama se potrudio da iz nje
izađe. Svoju iskonsku sreću upropastio je najviše zbog žudnje za slavom, nego zbog
čežnje za znanje. Čim je osjetio njenu privlačnost, prešao je na stranu đavola. A ona je,
piše Sioran, stvarno đavolska, u načelu kao i u svojim ispoljavanjima. Oni koji su je
upoznali ili su joj se približili, više nisu bili u stanju da se od nje udalje. Ostali su u njenoj
blizini. Sklupčali su u zagrljaju sirene i krilu titana. Nisu više uzmicali ni pred kakvom
sikošću ni pred kakavom podlošću. Da je ovakva neman ovladala bilo kojom životinjom
ona bi vrlo brzo sustigla čovjeka.40
Očarani igrom leptira, ljudskim bićima više nije dozvoljen ni jedan pokret. Čovjek više
nije išao nikuda; samo se naizmjenično dizao i spuštao u mjestu. 41 Iako pun sebe, još
uvijek čovjek živi u uznemirenoj gorrčini. Takvoj goričini, piše Sioran, mogao bi umaći
jedino ako još i kamenje odluči da mu laska. Dokle god ono bude istrajalo u ćutanju,
ostaje da se čovjek zapliće u patnji, da se ključa u sopstvenoj žuči. Sasvim očekivano jeste
da ne može svako da podnese plovidbu morima i okeanima, posebno ako takva plovidba
traje nekoliko vjekova. Poslije svkaog vala prijetila je bolest mora. Bolest je postala meso
koje se osamostaljuje, ona je apostazija, otpadništvo organa.42 Ova bolest pronašla je
prolaz kroz pukotine duše. Jedna od bolesti, koju današnji čovjek živi, jeste bolest mase.
U masi, savijest postaja degradirana, dok se svijest poništava. Um se isključuje, a kada
svijest potone, na nje mjesto stupa tamna, mutna, labilna oduzetost, što je svojestveno
masi. Vlast nad čovjekom preuzimaju nagoni i čovjek se bez ostatka priključuje masi.

38
Emil Sioran; Zli Demijurg; Matica Srpska – Novi Sad, 1991; str. 82-95
39
Søren Kierkegaard; Strah i drhtanje; Verbum – Split, 2000; str. 7
40
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića – Sremski Karlovci, Novi Sad, 2008; str. 28-40
41
Vlada Urošević; Znaci; Progres – Novi Sad, 1963; str.15
42
Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića – Sremski Karlovci, Novi Sad, 2008; str.83

~ 14 ~
 Uspon mase uvijek prati negativan rezultat, i zato je zadatak mase da uništava kulture.
Ponašanje duše se mjenja, pomrači se njena svijest o sebi u tolikoj mjeri da čovjek gubi
sebe i brka sebe sa drugima. Živimo nezaustavljivi potop duše. Čitavo čovječanstvo
stopilo se u jednu ‘dušu’ koja je postala lakovjerna, zaostala, tiranska. Gasi se duh,
srozava ukus na najniži stepen. To je duh koji je sada provaljen lucidnošću. Dok bi ludilo
možda bilo samo patnja koja više ne može da se preobražava. Takva duša zaronjena je u
potpuni mrak nesvjesnog gdje sebe brka i zamjenjuje sa stvarima. Plovidbom od božanske
od savremene duše dobili smo novu rasu ljudi - savremenici. A ko je savremenik zapravo?
Neko koga bismo rado poslali na put nestajanja, ali ne znamo kako. Savremenikom
možemo nazvati i čovjeka koji proklestvo nosi u oku. Takav čovjek osjećao bi se
prokletim čak i da se nalazi usred raja. Takvom čovjeku misli su zadavljene. U
određenom času na mjesto gdje je um, veoma jasno prisustvo nasilničkog ništavila. To je
stvar koja je zamjenila ideje. Ne mari čovječanstvo za takvu vrstu zamjene koja se
dogodila. U potrazi za proračunatom srećom pronalazi zlosreću. Kada joj se prepusti
prolazi svaka uznemirenost. Poziva se na nju svaki put kada ništavilo krene od peta prema
prstima, i vilica krene da podrhtava. U zlosreći podnosimo sve, i bolesti i nevolje, jer
zahvaljujući njoj sve postaje shvatljivo. Poput vještog kasapina, takva zlosreća guli kožu i
meso, sve dok čovjeka ne svede na cvrkutavog kostura. Dok sile, koje upravljaju
svijetom, nisu čudovišta, oni su teoretičari čudovišnog.43
Aktivan zadatak pojedinca, koji čitavom snagom svog bića poželi u trenutku da sagradi
čamac za spašavanje kako bi sačuvao posljednji dah u potopu koji slijedi, jeste uvijek
iznova, iz samog sebe, sudbonosno ostavljenog na cjedilu, jeste da ponovno izgradi vezu
onog božanskog sa čovjekovom sudbinom isključivo uz pomoć logosa. Ono što su
pokvarile tašte, profane i neposvećene ruke koje drže kormilo broda, potrebno je ponovo
popraviti, s tim što neprekidno treba pokazivati više: istrgnuti bivstvo koje je potonulo u
materiju, donjeti svijetlost, snagu, dubinu, istinu, čudo, pa možda čak i više od toga. Više
neće biti dovoljno doživjeti svijet, treba ga ponovo stvoriti. Božansko bivstvo za čovjeka
nije samo uvijek otvoreno, nego ga iznova treba otvarati. 44Iza jednih vrata, nalazi se
bezbroj sledećih. Ni žrtva više nije dovljno biti. Žrtava ima i previše. Promjeniti kurs
možda je odveć i preveliki zalogaj, jer je brod potpoljen na pola. Ne kreće se više,
plovidba je odavno stala, samo okean života oko njega plovi sa svojim valovima i
olujama. Svoju dušu baciti u drveno korito, pokrenuti vlastite ruke kao vesla i otisnuti se
ponovno u nepoznato od kojeg silno bježimo u lažnu sigurnost. Jednostavno, krenuti
putem onoga što Platon naziva drugom plovidbom.

43
Emil Sioran; Zli Demijurg; Matica Srpska – Novi Sad, 1991; str. 109-139
44
Bela Hamvaš; Nevidljivo zbivanje; Službeni Glasnik - Beograd, 2012; str. 53

~ 15 ~
LITERATURA:
1.Emil Sioran; Matica Srpska – Novi Sad, 1991 god.
2. Bela Hamvaš; Nevidljivo zbivanje; Službeni Glasnik – Beograd, 2012 god.
3.Bela Hamvaš; Magija Sutra; IP Zrenjanin – Beograd, 1995 god.
4. Bela Hamvaš; Istorija i apokalipsa; Biblioteka Trag/Draslar partner – Beograd, 2010
god.
5. Søren Kierkegaard; Strah i drhtanje; Verbum – Split, 2000 god.
6. Emil Sioran; Pad u vrijeme; Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića – Sremski
Karlovci, Novi Sad, 2008 god.
7. Vlada Urošević; Znaci; Progres – Novi Sad, 1963 god.
8. William. P. Young; Koliba; Naklada Ljevak – Zagreb, 2010 god.
9. Žan Bodrijar; Simulacija i zbilja, Hrvatsko socialističko društvo,2001 god.
10. Eugen Fink; Osnovni fenomeni ljudskog postojanja; Biblioteka 'Prevodi', Banjaluka,
2004 god.
11. Søren Kierkegaard; Bolest na smrt; Srboštampa, Beograd; 1974 god.
12. Erich Fromm; Anatomija ljudske destruktivnosti; Zagreb, 1989 god.
13. Emil Sioran; Krik beznađa; Oktoih – Crna Gora, 2001 god.

SADRŽAJ
1.BESKRAJNOST KRAJA.........................................................................................................................2
2.INKVIZICIJA NA DUŠU.........................................................................................................................5

~ 16 ~
 2.1. Ukrcavanje........................................................................................................................................5
2.2. Ovozemaljski Had..............................................................................................................................7
3. U UTROBI ZVIJERI..............................................................................................................................11
4.KRITIČNA MASA.................................................................................................................................14
LITERATURA:..........................................................................................................................................16

~ 17 ~