Professional Documents
Culture Documents
378:28
Godišnje
ISSN 1452-9580 = Islamska misao (Novi Pazar)
COBISS.SR-ID 141771532
10
ISLAMSKA
MISAO
GODIŠNJAK
FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE
NOVI PAZAR
UVOD:
DESETOGODIŠNJI PUT KA SLOBODI ................................................................................ 7
Hfz. prof. dr. Almir Pramenković
DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA (VJEROVANJA)
– EHLISUNETSKA INTERPRETACIJA ............................................................................... 9
Prof. dr. Hajrudin Balić
MUHAMMED, A.S., JE NEPRIKOSNOVENI UZOR ČOVJEČANSTVU..................... 18
Prof. dr. Enver Gicić
ŠERIJATSKOPRAVNI TRETMAN NASLJEĐIVANJA
U ISLAMU PRIJE SMRTI ........................................................................................................ 26
Prof. dr. Ismail Palić
LOŠA HUTBA – U ČEMU SAM POGRIJEŠIO?................................................................. 39
Dr. Misala Pramenković
SAVREMENA TUMAČENJA STATUSA ŽENE U ISLAMU -
JUSUF EL-KARADAVI I TARIK RAMADAN .................................................................. 47
Sumeja Smailagić
PRIMJENA ŠERIJATSKOG PRAVA KROZ HISTORIJU
BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA ............................................................... 58
Remka Džemić
OSNOVE RAZVODA BRAKA KROZ PRIZMU ŠERIJATA ........................................... 71
Fatmir S. Bači
KRAJNOSTI JEDNOG KRUGA .............................................................................................. 82
Doc. dr. Mustafa Fetić
DILEME O INKLUZIVNOM OBRAZOVANJU .................................................................. 93
Prof. dr. Admir Muratović
POLITIKA U BOŠNJAKA ZA VRIJEME KRALJEVINE SHS, ODNOSNO
KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, KROZ DJELOVANJE JMO I
DŽEMIJJET EL ISLAMI – KONCEPT USPJEŠNE BORBE NA PUTU
ZAŠTITE NACIONALNOG, KULTURNOG I VJERSKOG IDENTITETA ...............100
Doc. dr. hfz. Haris Hadžić
PODSJEĆANJE NA MUSLIMANSKI DOPRINOS
NAUCI I CIVILIZACIJI ...........................................................................................................111
Prof. dr. Šefket Krcić
ENCIKLOPEDIST BOŠNJAČKE KULTURE
AKADEMIK DR. SMAIL BALIĆ ..........................................................................................123
Mr. Latif Hadžić
ŽIVOT I RAD KEMALEDDINA EL-BEJADIJA ...............................................................146
Mesud Muhić
IMAM ŠEMSUDIN MUHAMMED B. AHMED EZ-ZEHEBI
I NJEGOV DOPRINOS RAZVOJU ISLAMSKIH NAUKA .............................................158
Dr. Nezar Omran
MEDIJI I CENTRI MOĆI .......................................................................................................168
Naida Zeković-Džanković
UTICAJ MEDIJA NA ODGOJ UČENIKA OSNOVNIH ŠKOLA
NA TERITORIJI NOVOG PAZARA ....................................................................................174
Fatima Fejzović
NASILJE U PORODICI IZMEĐU ŠERIJATA
I SVJETOVNOG PRAVA ........................................................................................................185
Samina Dazdarević, Mersija Camović, Adnan Hasanović
INTEGRATION OF ARABISMS INTO ENGLISH
ON THEMORPHOLOGICAL AND SEMANTIC LEVEL /
INTEGRACIJA ARABIZAMA U ENGLESKOM JEZIKU NA
MORFOLOŠKOM I SEMANTIČKOM NIVOU ................................................................192
سهام موعد. د/ dr. Siham Mevid
حروف الجر/ VEZNICI ...........................................................................................................204
PRILOZI:
FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE -
HRONOLOGIJA NASTANKA I RAZVOJA .......................................................................222
UVOD
DESETOGODIŠNJI
PUT KA SLOBODI
Islam je vjera mira i potpune predanosti Bogu. Biti musliman znači biti
potpuno svjestan da kroz proces kontinuiranog umnog napora, čvrsto vjerujući u
Allaha, činimo najveće dobro sebi, dostižući stepen potpune slobode i neovisnosti.
Zbog svoje prepoznatljive energije, društvene aktuelnosti, vjera kod čovjeka
je na stalnoj kušnji i ispitu.
Allah dragi u Kur’anu kaže: “Zar mislite da ćete biti ostavljeni ako kažete:
“Mi, vjerujemo!...“ a da ne budete iskušani...“
U drugom kur’anskom ajetu govoreći o osobinama onih koji su uspjeli Allah,
dž.š., kaže: “Doista, oni, koji kažu naš Gospodar je Allah, zatim u tome ustraju...“
Pred Vama je deseti, jubilarni broj naučnog časopisa „Islamska misao“,
kojeg, kao svoj Godišnjak, izdaje Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru.
Dakle, prije jedne decenije, donijeta je odluka o štampanju prvog broja.
Hrabar iskorak, u smislu imena naučnog časopisa, „Islamska misao“, pokazao je da
su čelni ljudi Islamske zajednice bili jako svjesni preuzetog emaneta ali i šanse koja
se pružila na putu afirmacije kimeta dina i vatana.
„Islamska misao“ je postala „fabrika za proizvodnju autentične islamske
misli“, originalnog pogleda na islamski svjetonazor uz veoma izražen senzibilitet u
odnosu na ulogu muslimana Balkana, posebno Bošnjaka i Albanaca, kao jedinih
autohtonih evropskih pripadnika islama, na polju baštinjenja vrijednosti naše
vjere.
Kako je izlazio novi broj raslo je i naše samopouzdanje, kao i
prepoznatljivost naše ustanove od strane „Allaha, Poslanika i vjernika“, s jedne, ali i
zavist, spletke, kao i otvoreno neprijateljstvo protivnika vjere, svjetla, istine i
znanja, s druge strane.
Prijateljima i dobrim ljudima smo bivali sve zahvalniji, neprijateljima
odgovarali još većom privrženošću istini i djelovanju na podizanju nivoa i
standarda, kako stručnih, tako i na polju prostornih kapaciteta naše ustanove.
Promocija desetog, jubilarnog broja „Islamske misli“, u kojem će biti
objavljen veliki broj kvalitetnih naučnih osvrta na značajan broj tema, od strane
naših profesora i saradnika u nastavi, uz dodatak prikaza razvojnog puta našeg
Fakulteta, bit će organizirana u prostorijama novosagrađenog amfiteatra na kojeg
smo posebno ponosni.
28-184
Hfz. prof. dr. Almir Pramenković
SUMMARY
Historically speaking, the issue of iman (belief) is one of the most debated
issues faced by first generations of Muslims. In this article the author seeks to
affirm teaching of Ehli sunnet on deeds as integral part of belief, beside heart belief
and confession with the tongue. The author also cites opinions of non-ehli sunet
schools regarding the issue of iman. Then he presents evidences from Qur’an and
Sunne as well as opinions of the first generations Islamic scholars confirming the
idea that deeds are integral part of belief. Apart from that, attitude of Ebu Hanife
on the issue of iman has been elaborated in the article. Though Ebu Hanife points
out that iman comprises confession with the tongue and heart belief, essentially his
opinion does not differ from opinion of majority of Islamic scholars as it is question
of lexical and semantic difference.
Key words: iman-belief, deeds, ehli sunnet, sect.
UVOD
Pitanje vjerovanja je pitanje koje je važno i aktualno od početka egzistencije
ljudske vrste. Općenito, sve vjere, ideologije ali i svaki pojedinac bavili su se,
direktno ili indirektno, interpretacijom značenja vjerovanja. Lepeza shvatanja ovog
pojma je veoma široka. Međutim, u ovom radu fokus je na islamskom poimanju i
interpretaciji vjerovanja (imana). Islam je cjelokupni svjetonazor koji tretira sve
dimenzije čovjekovog života koji trebaju biti uređeni prema Objavi. Islam je došao
sa cjelokupnim sistemom propisa koji obuhvaćaju čitav ljudski život, prirodu i
društvo. Neki od tih propisa odnose se na vjerovanje, drugi na obožavanje, treći na
moral i sl. Propisi koji se odnose na vjerovanje ili iman u Allaha, dž.š., meleke,
knjige, poslanike, Sudnji dan i kada' i kader, imaju esencijalni značaj i baza su, a svi
drugi propisi kao što su namaz, post, zekat, hadž, ekonomsko, privredno, pravno i
drugo poslovanje smatraju se granama i nadgradnjom.
Islamsko vjerovanje je okosnica svih objavljenih kur'anskih ajeta i hadisa.
Pored toga, svi veliki učenjaci koji su pisali svoje zbirke hadisa posebno su isticali
teme, poglavlja i naslove koji govore o islamskom vjerovanju, kao što
su: Sahih imama El-Buharije, Sahih imama Muslima, Suneni imama Ebu Davuda, Et-
Tirmizija, En-Nesaija i Ibn Madže. Međutim, neki islamski učenjaci pisali su
posebna djela koja govore isključivo o vjerovanju te su ih različito naslovljavali.
Vjerovanje je temelj svih šerijatskih nauka, kao što su fikh (islamsko
pravo), tefsir (nauka o tumačenju Kur'ana), hadis (nauka o tumačenju riječi i djela
Muhammeda, a.s.) i druge. Dakle, vjerovanje je osnova svih ovih nauka, što znači da
bez ispravnog potvrđivanja imana, ne bi bio ispravan ni tefsir, ni fikh, ni hadis.
Stoga, svako čovjekovo djelo nema nikakvu vrijednost ukoliko je lišeno vjerovanja.
Islamsko učenje o vjerovanju je dvodimenzionalnog karaktera: uvjerenje
srcem koje je potvrđeno riječima s jedne strane, i demonstracija vjerovanja djelima
s druge strane. Stoga, u ovom radu ćemo iznijeti problematiku pitanja da li su djela
sastavni dio imana uz objašnjenje stavova neehlisunetskih škola, ali primarno
stava ehlisunetske provenijencije.
„O oče naš,“ - rekoše – „bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod
naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.“
(Kur'an, Jusuf, 17)
A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će
na onome svijetu nastradati. (Kur'an, Ali Imran, 85)
Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela,
i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.
(Kur’an, En-Nisa, 125)
1Onaj ko povjeruje svojim srcem ali to ne potvrdi jezikom, on je vjernik kod Allaha, iako nije vjernik po
ovodunjalučkim propisima. Onaj ko povjeruje samo jezikom bez uvjerenja srcem on je kod Allaha nevjernik iako se
smatra vjernikom po ovodunjalučkim propisima, jer bi se munafici, u tom slučaju, smatrali vjernicima. Allah, dž.š.,
kaže: Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"- a oni nisu vjernici. (Kur’an, El-Bekare, 8) Izuzetak ovog
pravila je osoba koju zadesi smrt prije nego je verbalno posvjedočila šehadet, a imala je namjeru to učiniti kao i osoba
nad kojom se vrši represija da izgovori riječi nevjerovanja. Na to ukazuje Kur'an: Onog koji zaniječe Allaha,nakon što je
u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri - čeka Allahova kazna. One kojima se
nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (Kur’an, En-Nahl, 106)
Ko posvjedoči vjerovanje srcem, međutim to ne posvjedoči jezikom, a u mogućnosti je to učiniti, nije vjernik. Uzvišeni
kaže o mušricima Kurejša: Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac,
nego nevjernici poriču Allahove riječi. (Kur'an, El-En’am, 33) O Jevrejima Kur'an kaže: Oni kojima smo dali Knjigu znaju
Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (Kur'an, El-Bekare, 146)
Ehlisunetska interpretacija
Većina (džumhur) ehlisunetskih učenjaka smatra da se iman sastoji od riječi
jezikom, uvjerenja srcem i demonstriranja djelima organa. (El-Hakemi, 2006;
Adilović, 2004) Dakle, djela su neophodna, a onaj ko ih izostavi postaje grješnik, ali
ne i nevjernik. Pobornici ovog stava zauzimaju ispravnu poziciju, te nisu ni strogi
kao haridžije i mutezile, niti previše blagi kao murdžije. (Adilović, 2004) Takav
stav zastupali su imami Malik, Šafija, El-Evzai, učenjaci Medine, svi imami hadisa
kao što su Ahmed bin Hanbel, Ishak bin Rahvejh kao i mnogi. (En-Nesefi, 2004)
Kur'an naglašava sva tri segmenta imana. Uvjerenje srca je jedan od
najvažnijih temelja imana. Zato je Vjerovjesnik, a.s., kada ga je upitao Džibril o
imanu, rekao: Da vjeruješ u Allaha, i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove
poslanike, i Posljednji dan i odredbu dobra i zla. (Sahihu-l-Muslim, broj hadisa: 8)
Allah, dž.š., kaže: O, vjernici, vjerujte u Allaha i u Njegovog poslanika, i u Knjigu koju
je objavio Svome Poslaniku, i u Knjigu koju je objavio još prije, a ko ne vjeruje u
Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove poslanike, i u Posljednji dan, taj je daleko
zalutao. (Kur'an, En-Nisa, 136) U sljedećem ajetu Uzvišeni kaže: Doista su samo
vjernici oni koji vjeruju u Allaha i u Njegovog Poslanika, a zatim više ne sumnjaju!
(Kur'an, El-Hudžurat, 15) I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi
čvrsto vjerovao. (Kur'an, El-En'am, 75)
O onima koji ne vjeruju srcem Uzvišeni kaže:
I da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: „Dođite, borite se na
Allahovu putu ili se branite!“ - odgovorili: „Da znamo da će pravog boja biti, sigurno
bismo vas slijedili.“ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su
ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. - A Allah dobro zna ono što
oni kriju. (Kur'an, Ali Imran, 167)
O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji
ustima svojim govore: „Vjerujemo!“, a srcem ne vjeruju. (Kur'an, El-Maide, 41)
Riječi jezikom, kao temelj imana, dolaze odmah nakon uvjerenja srca. Nije
dovoljan jedan od ova dva temelja, tj. jedan drugog ne mogu zamijeniti, već su
prijeko potrebna oba temelja. Uvjerenje bez uvjerenja srcem se ne smatra imanom,
kao što se imanom ne smatra verbalna potvrda bez uvjerenja srcem, već se smatra
očitim nifakom, licemjerstvom. Allah, dž.š., kaže: Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u
ono što nam je objavljeno, i u ono što je objavljeno Ibrahimu i Ismailu i Ishaku i
Jakubu... (Kur'an, El-Bekara, 136)
Na drugom mjestu Allah, dž.š., kaže: A kad im se kazuje, govore: „Mi
vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.“
(Kur'an, El-Kasas, 53)
Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za
prohtjevima njihovim, i reci: „Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno
mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša
djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo.“ (Kur'an, Eš-Šura, 15)
Treći temelj imana je demonstriranje djelima organa. Na to jasno ukazuju
Kur'an i sunnet. Tako Allah, dž.š., kaže: Allah neće poništiti njihov iman, (Kur'an, El-
Bekara, 143) tj. njihove namaze. Nakon promjene kible od Bejtul-Makdisa prema
Kabi, ashabi su upitali: Šta je s našom braćom koja su umrla prije promjene kible,
klanjali su prema Bejtul-Makdisu, šta je s njihovim namazima? Tada je Uzvišeni
Allah objavio ovaj ajet u kojem je namaz, koji je djelo, nazvao imanom. Da djela
nisu sastavni dio imana, ne bi bilo ispravno ovdje nazivati namaz imanom. U
drugom ajetu Allah, dž.š., kaže:
Ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost
Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. (Kur'an, El-Lejl, 19-20)
I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što
će se vratiti svome Gospodaru - oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge
pretiču. (Kur’an, El-Mu'minun, 60-61)
Koliko su djela važna aludira i to da će na Sudnjem danu djela biti vagana, a
ne riječi i mišljenja:
Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela budu teža, oni će šta
žele postići; a oni čija dobra djela budu lakša, oni će, zato što dokaze Naše nisu
priznavali, stradati. (Kur'an, El-E'raf, 8-9)
Poslanik, a.s., je rekao: Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji
dio jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, dok je i stid dio
imana. (Sahihu-l- Muslim, broj hadisa:3)
U autentičnim hadiskim zbirkama primjetni su hadisi koji aludiraju na
činjenicu da je potvrđivanje vjere jezikom dovoljno te je zato važno objasniti
poruku i smisao hadisa takve sadržine. Muaz bin Džebel je rekao: „Jahao sam iza
Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je rekao: 'O, Muaze, znaš li koje je Allahovo pravo (hakk)
prema Njegovim robovima, a koje je pravo robova prema Allahu?' Rekao sam:
'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!' On reče: ‘Zaista je pravo Allahovo prema
licemjerstvo. Ukoliko se sastoji od riječi, djela i nijeta ali bez sunneta onda je to
bid'at. (El-Dželi, 2009:2/142)
Sufjan bin Ujejne je rekao: Iman se sastoji od riječi i djela. (Es-Sabuni,
2003:79)
Imam Šafija je rekao: Mišljenje ashaba i tabiina kao i onih koji su došli poslije
njih bilo je jednoglasno: iman se sastoji od riječi, djela i namjera, i da jedan neće biti
dovoljan bez ostalih. (El-Lalikai, 418.H:5/885-887)
Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: Iman se sastoji od riječi i djela, povećava se i
smanjuje. (Ibn Hanbel, 1986:1/307)
Ebu Bekr El-Ismaili kaže: Ehli-sunnet ve-l-džema'at smatra da se iman sastoji
od riječi i djela, a islam od izvršavanja svega što je Allah propisao čovjeku. (El-
Hakemi, 2006:2/754)
U komentaru Tahavijeve poslanice stoji: Opće je poznato da se djela ne
smatraju imanom bez vjerovanja srcem kao što je navedeno na mnogim mjestima da
mora postojati vjerovanje srcem. Stoga, djela uz srčano vjerovanje jesu iman. (El-
Hanefi, 1988:346)
El-Adžiri u svom djelu Eš-Šeria naveo je poglavlje pod naslovom 'Poglavlje o
tome da se iman sastoji od vjerovanja srcem, potvrđivanja jezikom, djela i da se
niko ne može smatrati vjernikom osim ukoliko bude objedinio ova tri svojstva'. (El-
Adžiri, 1997:119)
Fudajl bin Ijad je rekao: Novotari smatraju da se iman sastoji iz potvrde
riječima bez djela, a iman čine oboje. (El-Hakemi, 2006:3/1186)
Očigledno je da po ovom pitanju postoji konsenzus prvih generacija - selefa,
(El-Lalikai, 418.H:5/885-887) a Kur'an naglašava:
Onima koji vjeruju i dobra djela čine preći ćemo sigurno, preko hrđavih
postupaka njihovih, i za ono što su radili doista ćemo ih najljepšom nagradom
nagraditi. (Kur’an, El-Ankebut, 7)
prirode. Ebu Hanife ne spominje djela uz uvjerenje srcem i potvrde riječima zato
što, prema njemu, postojanje imana u srcu mora rezultirati djelima. On podsjeća da
se Allah, dž.š., u ajetima obraća vjernicima izrazom o vjernici, odnosno poziva ih na
vjerovanje prije obaveze činjenja djela. (El-Dželi, 2009) Iz toga se razumije da je u
pitanju razlika u definiranju imana. Osim toga, Ebu Hanife i drugi ehlisunetski
učenjaci se slažu da je nevjernik onaj ko ne posjeduje uvjerenje, a da je grješnik
onaj ko izostavi djela. (Adilović, 2004; El-Dželi, 2009) Konsekvento tome,
razilaženje među njima je formalnog karaktera.
ZAKLJUČAK
Na osnovu razmatranja i analize tretirane problematike došlo se do dva
dijametralno različita stava. Prvi stav zastupaju neehlisunetske škole: haridžije,
mutezile i murdžije. Haridžije i mutezile smatraju da su djela nužna kao sastavni
dio imana dok murdžije tvrde da djela nisu nužna već je dovoljno vjerovanje srcem.
Primarna razlika između haridžija i mutezila ogleda se u njihovom definiranju
statusa osobe čije vjerovanje ne prate djela. Prema haridžijama, onaj ko izostavi
djela iz svog imana izlazi iz okvira vjere dok mutezile takvu osobu smještaju u
međustanju premda će vječno boraviti u Džehennemu sa nevjernicima.
Drugi stav zastupaju ehlisunetski učenjaci koji se ogleda u tome da se iman
ne može tretirati kompletnim ukoliko nema tragova srčanog vjerovanja i ukoliko
ga ne prate djela. Čvrst i kompletan iman mora inicirati pozitivno ponašanje i
pokrenuti emocije. Islamsko vjerovanje ne prihvata manjkavost jer mora biti
kompletno. Ovaj stav ehlisunetskih učenjaka bazira se na Kur'anu, sunnetu kao i
mišljenju prvih generacija i islamskih autoriteta.
28-312
Prof. dr. Hajrudin Balić
MUHAMMED, A.S., JE
NEPRIKOSNOVENI UZOR
ČOVJEČANSTVU
SAŽETAK
Živimo u dvadeset i prvom vijeku, skoro hiljadu i pet stotina godina od
života Muhammeda, a.s., i dalje smo pod utjecajem njegove misije, njegova rada i
zalaganja. Čovječanstvo je danas, čini se kao nikada prije, potrebno poruka i
savjeta, uputa i smjernica Muhammeda, a.s.
Današnjim generacijama je potrebna vizija, kakva se ne može stvoriti preko
noći, stihijski, po potrebi. Potrebna je uputa koja nadilazi vrijeme, generaciju, ili
više njih, prostor, grad-državu, kontinent. Pokušaj da se stvori lider, učitelj i
vizionar koji bi nadoknadio ulogu Muhammeda, a.s., završavala je neuspjehom i
razočarenjem onih koji su to pokušavali i u to mnogo uložili. Pokušaj da se
nadomjesti i zamijeni njegova uloga je svaki put bivala prevaziđena. Svježina
njegove misli, sadržajnost poruke i impuls sveopćem preporodu je itekako
prisutna i danas. Muhammed, a.s., je i danas hvaljen, ali i osporavan. Hvaljen s
argumentom nakon istinske spoznaje, a osporavan iz neznanja, mržnje i slabosti.
Vole ga oni koji su se sa njegovim mislima upoznali, a osporavaju ga oni koji o
njemu skoro ništa ne znaju. Neznanje je najveći neprijatelj čovjeka, a čovjek obično
mrzi ono što ne poznaje. Uprkos tome, Muhammed, alejhi selam, je i danas
pokretačka snaga milionima ljudi širom svijeta.
Kako je njegova pojava samo nastavak niti Poslanstva koja nas spaja sa
Božanskom iskonskom relacijom- transcendentnim, otuda je i Muhammedov, a.s.,
značaj neupitan.
ABSTRACT
We live in the twenty-first century, almost one thousand and five hundred
years of the life of Muhammad, a.s., we are still under the influence of his mission,
his work and dedication. Humanity today needs, it seems as never before, the
messages and advices, instructions and guidelines of Muhammad, a.s.
Today's generations need vision that can not be created overnight,
spontaneously, when necessary. It takes instruction that transcends time,
UVOD
Od raskršća šestoga i sedmoga vijeka u kome je rođen i djelovao Božiji
poslanik Muhammed, a.s., prošlo je dovoljno dugo vremena da se može baciti
pogled na vrijeme iza i da se na osnovu toga nasluti ili dokuči najbolji put ka
budućnosti.
Čovječanstvo se danas, možda više nego ikada prije, nalazi na prekretnici
neizvjesnosti između prošlosti koja je manje-više poznata i budućnosti koja je, kao
uvijek, zagonetna. Brzi tehnološki razvoj donosi brojne prednosti, ali i svojevrsnu
bojazan kuda i kako dalje. Danas su ljudi povezani virtuelnim vezama, dok su
istovremeno udaljeni brojnim nametnutim barijerama, pa i od svoga najbližega.
Društvene mreže i novi načini komuniciranja od stranca i daljega čine i pričinjavaju
bližega i bliskoga, a od rodbine, komšije - nekoga sa kime čini da se ne selamite,
ćaskate i vrlo malo komunicirate. Sve ovo je svojevrstan izazov koji tišti
čovječanstvo i koji prijeti da dovede do društvenih poremećaja sa nesagledivim
posljedicama. Najveća opasnost modernih trendova jeste u relativizaciji pa i
ustaljenih društvenih vrijednosti. Ugroženost tradicije, rušenje autoriteta - počev
od osnovnih u porodici do univerzalnih u naciji, vjeri i civilizaciji. Mladi čovjek
može pomisliti ili živjeti u zabludi da klikom na monitoru, pretragom na
komjuteru, može postići sve, a da je dosadašnji način življenja potpuno prevaziđen.
Materijalizam i hedonizam se nameće kao nešto što je dobilo borbu sa duhovnim
iskonskim vrijednostima.
KULTUROLOŠKI PREOKRET
Muhammed, a.s., je napravio najveći preokret u historiji ljudskoga roda.
Nakon što su se ljudi kroz Božije objave i slanje poslanika oprobali u raznim
eksperimentima, čas su vjerovali pa lutali, pa opet na put istine vraćali. Došlo je
vrijeme da se donese konačan sud i obznani posljednje upozorenje čovječanstvu.
Posljednji poziv da se povrate vjeri u Gospodara, Uzvišenoga Allaha. To posljednje
upozorenje je bio Hatemu-l-enbijai - pečat poslanstva, Muhammed, a.s.
Mekanski narod je u svom moralnom posrnuću dostigao najniži nivo. Ovo se
ogledalo u činjenju raznih nedjela pa su svoju žensku djecu živu zakopavali.
Kulturološki predislamski Arapi nisu predstavljali posebnu vrijednost. Bile su to
postojbine nomada i male naseobine običnih trgovaca. Nije bilo ni traga nekog
kulturološkog napretka, ni pravih vrijednosti, kao ni plodnog tla za njen nastanak.
Arapi nisu predstavljali ni neku posebnu ekonomsku silu, uglavnom su bili u
siromaštvu i bijedi.
U takvom miljeu pojavljuje se posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s. Od
takvog društva treba napraviti preporod - promijeniti stanje nabolje. Jasno je da
zadaća nimalo nije bila lahka, te da su raspoloživa sredstva skromna. Sa današnjeg
aspekta možemo konstatirati da je mudrost Stvoritelja i bila da na tako surovom i
neplodnom tlu nastane nešto što je kasnije izraslo u veliku civilizaciju. Snaga i
uspjeh ideje najbolje se ogleda kada je stavite na ispit. Da je islamska kultura i
civilizacija nastala na temelju postojećih civilizacija to bi značilo da je postojao
preduvjet i plodno tlo, te da je ona nastala na nečemu što je već postojalo.
Vizantijska, perzijska, kao i druge okolne civilizacije bile bi pogodno tlo za nastavak
i razvoj društva pa i u novom pogledu. Međutim, Uzvišeni je dao da svjetlo islama
ponovo zasija tamo gdje je mrak bio najveći, da se klica islamske civilizacije razvije
na surovom - neplodnom tlu, da se snaga misije dokaže gdje može opstati samo
istinska božanska vjera.
VJEROVANJE, MORALNOST
Suštinskom učenju islama po kojem znanje postoji samo uz ljudsku svijest o
njegovoj ograničenosti, navedena sura, El-Kalem, dodaje još jednu dimenziju,
govoreći o Poslanikovom „uzvišenom moralu“. Ovaj ajet, podsjećajući na izuzetno i
plemenito ponašanje Poslanikovo još od mladosti, uspostavlja specifičnu vezu
između znanja, vjerovanja i postupanja (djelovanja). U svjetlu vjerovanja, znanje
mora biti zasnovano i oslanjati se na moralno dostojanstvo. Plemenitost
Poslanikovog, a.s., ponašanja potvrđuje mu da nije opsjednut, da je u pravu i da će
imati beskrajnu nagradu. Vjerovanje u Boga i znanje, u svjetlu božanskoga, kao
svoju neposrednu posljedicu moraju imati ponašanje, način djelovanja koji
uvažava etičnost i promovira dobro.
SUŽIVOT SA RAZLIČITIMA
Muhammed, a.s., je svojim doprinosom uspostavio vladavine prava, zaštitom
svih pripadnika zajednice bez obzira na vjersku i još manje nacionalnu pripadnost
postavio temelje savremenim konvencijama o zaštiti ljudskih prava te doprinio
širenju osjećaja brige i pažnje, ali prije svega razumijevanja prema različitosti i
drugima. Najbolji primjer kako se uspostavlja civilizacijski odnos prema
pripadnicima manjinskih i drugih zajednica sa kojima se dijeli određeni geografski
prostor postavio je Muhammed, a.s., kroz ugovore poput Ugovora na Hudejbiji,
Medinske povelje, pisma svećenicima manastira sv. Katarina, kao i brojna druga
pisma i ugovori. Proučavajući ova dokumenta, analizirajući njihova značenja,
refleksije i rezultate dolazimo do frapirajućih rezultata. Napraviti ugovor koji
regulira odnose u zajednici sa osjećajem odgovornosti, sluha i vizijom budućnosti,
može neko ko mislima i misijom nadilazi vrijeme i prostor. Analizirajući ova
dokumenta u svjetlu savremenih konvencija o zaštiti ljudskih prava dolazimo do
rezultata da je većina nastala na temeljima i viziji koju je postavio Muhammed, a.s.
POŠTOVANJE UGOVORA
Živimo u vremenu u kome se usvajaju razne rezolucije, konvencije,
međunarodni ugovori, dok u isto vrijeme svjedoci smo neviđenog stradanja
stanovništva, kroz sukobe i ratove koji postaju sve brutalniji, posljedice sve veće.
Muhammed, a.s., je svojim postupcima pokazao mogućnost uspostave univerzalnih
vrijednosti u društvu. Država koju uspostavlja Muhammed, a.s., postavlja temeljne
principe za zaštitu ljudskih prava od kojih je najznačajnije poštovanje prava na
život, prava na imetak, prava na slobodu vjeroispovijesti, prava na opskrbu.
Muhammedova, a.s., država sklapa ugovore sa narodima, plemenima, drugim
državama i ti ugovori su bili kao sveto slovo, njihovo kršenje se smatralo velikim
grijehom i prijestupom. Ovakvim odnosom prema pregovorima, ugovorima i
rješavanju problema zavidjele bi današnje generacije i društvo zaštitnika poretka,
a posebno u oblasti ljudskih prava.
OPROST I ISKRENOST
U trenutku kad je obavljanje njegove misije jasno ulazilo u završnu fazu,
Poslanik je nastavio pokazivati plemenitost duše koja je i iznenađivala i privlačila
njegove ranije neprijatelje, bilo da se radilo o pojedincima ili čitavim narodima i
plemenima koji su mu sada dolazili u velikom broju. Iako je ostajao otvoren, znao
je da se mora paziti određenih pojedinaca ili skupina. Iskustvo s Benu Ganamom
ibn Avfom i objava koja je uslijedila naučili su ga obazrivosti. Iz Benu Ganama su ga
prije odlaska na Tebuk zamolili da ozvaniči džamiju koju su planirali sagraditi u
mjestu Kuba. On je bio zauzet Pohodom na Tebuk i odlučio otići u Kuba nakon toga.
Kasnije je saznao da je sve to zamisao dobro poznatog licemjera Ebu Amira i
Objava je potvrdila njegove bojazni: „A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu
nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za
onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, - sigurno će se
zaklinjati: `Mi smo samo najbolje željeli', - a Allah je svjedok da su oni pravi
lažljivci. Ti u njoj nemoj nikad molitvu obaviti!'“
Ebu Amir je želio sagraditi džamiju kako bi privukao vjernike iz druge
džamije u okolini, kako bi unosio razdor i vršio svoj utjecaj na vjernike. Iza
paravana vjere i iskrenosti neki su pojedinci pokušavali steći privilegije i moć i nisu
oklijevali pokušati upotrijebiti Poslanika, a.s., u te svrhe. Kako je zajednica rasla,
takvih situacija je bilo sve više. Slučaj onih koji su odustali od Pohoda na Tebuk i
tako se oglušili o naredbu o mobilizaciji. Poslanik, a.s., nije oklijevao sankcionirati
prestupnike, ali isto tako im je dao šansu da se poprave i na kraju su amnestirani.
On je na ovaj način pokazao razumijevanje za trenutke ljudske slabosti i bola, ali
istovremeno je ostao dosljedan principima bez čijeg poštivanja nema opstojnosti
zajednice.
MODEL, VODIČ
Tokom 23 godine svoje misije, Muhammed, a.s., je tražio put duhovne
slobode i oslobođenja. Primao je Objavu, korak po korak, u skladu sa životnim
prilikama, kao da je Najuzvišeniji s njim razgovarao u povijesti, a za vječnost.
SLOBODA I LJUBAV
Poslanik je čovječanstvu donio poruku vjere, etike i nade, u kojoj Jedini
podsjeća sve ljude na svoje prisustvo, svoje zahtjeve, na Sudnji dan i Susret. Iako je
Muhammed, a.s., došao s tom porukom, čitavog života je slušao žene, djecu,
muškarce, robove, bogate i siromašne. Slušao ih je, izražavao im dobrodošlicu i
tješio ih. Odabranik između žitelja ove zemlje, niti je tajio svoju krhkost, niti svoje
dvojbe.
Muslimani, vjernici bilo koje vjere i svi koji izučavaju život Muhammeda, a.s.,
bez obzira na vlastita vjerska uvjerenja, iz toga mogu izvesti pouke, dopirući tako
do suštine poruke i svjetla vjere. Poslanik je molio, meditirao, transformirao sebe i
svijet. Uz vođstvo svog Odgajatelja, odupirao se niskim porivima i nudio ono
najbolje u sebi, jer je to smisao džihada. Takvo je značenje zapovijedi vjernicima da
„promoviraju dobro, a sprečavaju loše.“ Njegov život bio je otjelovljenje tog
učenja.3
UMJESTO ZAKLJUČKA
Muhammmed, a.s., je bio jednostavan čovjek a ujedno Božiji poslanik, bio je
poseban a ne čudan, hrabar a ne osor, blag i saosjećajan, ali ne lahkomislen.
Jedini je čovjek i Poslanik čije je djelo (govori, preporuke, savjeti, nauka,
učenje...) sačuvano, prenijeto do današnjih dana. Njegovo učenje je, pored svoje
kulturološke vrijednosti zbog vremenske distance, podložno kritici kritičara,
analizi mislilaca, proučavanju istraživača. Uprkos tome Muhammmed, a.s., je izazov
koji poput nedostižnih planinskih vrhova - mami entuzijaste da mu priđu i dokuče
njegove uzvišene visine i ljepote. Svjedoci smo da je taj doživljaj opijum duše - što
joj više prilaziš osjećaš bliskost i ljepotu, što joj više daš više uzimaš, što si bliže
njemu postaješ ovisniji od njega.
Muhammed je savršeni uzor skladna čovjeka. Kolika je njegova vrijednost u
moralnom, materijalnom, i svakom drugom smislu govori pohvala Uzvišenog
Gospodara koji kaže:
َنت فيي يه ْم َوَما َكا َن هللاُ ُم َع يذ ََبُ ْم َوُه ْم يَ ْستَ غْ يفُرون ي ي
َ َوَما َكا َن هللاُ ليُ َعذ ََبُ ْم َوأ
Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki
od njih mole da im se oprosti. ( Kur'an, El-enfal, 33)
Dakle, njegovo prisustvo je bila zaštita, ali nam Uzvišeni iz milosti svoje
ukazuje kako da nadomjestimo njegovo odsustvo koje je božanskim planom i
zakonom bilo neizbježno. Utočište je u povratku Gospodaru svih svjetova čemu
nas je učio poslanik Muhammed, a.s.
Neka je salavat i selam na njega i njegovu plemenitu porodicu!
3Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, pouke iz života Muhammeda, a.s., Udruženje ilmijje Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini, 2010.
347.65/.68:28-74
Prof. dr. Enver Gicić
ŠERIJATSKOPRAVNI TRETMAN
NASLJEĐIVANJA U ISLAMU
PRIJE SMRTI
SAŽETAK
Polazeći od stava da je islam Allahova, dž.š., odabrana vjera i da se kao takva
ne može ograničiti na jezičko značenje riječi „religija“ kako se ona upotrebljava u
Zapadnim jezicima i koja uključuje samo pitanja čovjeka i njegovog odnosa prema
Allahu, dž.š., a samim tim imajući u vidu mnogo dublji i obimniji sadržaj od ovoga,
islam se svojim svjetonazorom izdvaja između svih drugih religija.
Islam ima dva glavna principa: organizovanje personalnog i društvenog
života čovjeka na ovom svijetu, i što je mnogo važnije, pripremanje čovjeka za
trajnu sreću na vječnom – Budućem svijetu. Kur'an to iskazuje na sljedeći način:
Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na Onom svijetu.4 Zajedno sa važnim
normama koje regulišu odnose čovjeka i Allaha, dž.š., islam, također, ima norme
koje nisu ništa manje važne i koje uređuju odnose između ljudi ili, drugim riječima,
odnose u porodici, društvu ili građansko, odnosno nasljedno pravo. Među njima,
raspodjela ostavštine nakon smrti vlasnika u Šerijatu zauzimaju važno mjesto.
Islam pridaje veliku pažnju šerijatskom nasljedniom pravu i raspodjeli imovine
nakon smrti vlasnika ostavinske mase. Najbolji dokaz tome je Allahova, dž.š., knjiga
Kur'an časni u kojem je način raspodjele ostavinske mase do u dealje razjašnjen za
razliku od drugih šerijatskih propisa. U ovom radu ćemo pokušati da odgovorimo
na pitanje da li je dozvoljeno da musliman podijeli svoj imetak njegovim
potomcima prije smrti, i način raspodjele imovine u tom slučaju.
Pored spomeutog termina u ovom radu ćemo se koristiti i sljedećim
terminima: samoubilačka, ubilačka, zadesena klinička smrt, cerebralna smrt,
biološka smrt.
ABSTRACT
Starting from the premise that Islam is Allah’ s (swt) chosen faith and that,
as such, can not be limited to the linguistic meaning of the word „religion“ as it is
4
Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [2:201].
used in Western languages and involving only questions of man and his
relationship to to Allah (swt) and with that in view of the much deeper and more
extensive content of this, Islam with its worldview stands out among all other
religions.
Islam has two main principles: the organization of personal and social life of
man in this world, and what is more important, preparing the man for lasting
happiness in eternal – the future world. The Qur’an states this as follows: „Our
Lord, grant us good in this world and the world hereafter.“5 Together with the
relevant norms governing the relations of man and Allah (swt). Islam also has
standards which are no less important and regulating the relations between people
or, in other words, relationships in the family or society civil or regulations which
is regulated by the law of succession. Among them, the distribution of inheritance
after the death of the owner in the Sharia occupies an important place. Islam
attaches great attention to the Sharia Inheritance law and the distribution of
property after the death of the decedent’s estate. The best proof of this is Allah
(swt) book, the Holy Qur’an, in which the method of distribution of decedent’s
estate is clarified into detail, unlike any other Sharia regulation. In this article we
will try to answer the question whether it is allowed for the Muslim to split his
property to his children before he dies, and the manner of distribution of property
in this case.
Besides the aforementioned term, in this paper we shall use the following
notions: suicidal, homicidal, clinical death, cerebral death, biological death.
8 Ibn Madže, Sunnen, Daru 'l-Fikr, Bejrut, br. hadisa 2719, 2/908.
9 Ibn Hadžer, Fethu 'l-Bari, Darur-Rejan, Bejrut, 12/7.
10 Eš-Širbini, el-Ikna' fi halli elfazi Ebi Šudža', Dru 'l –Fikr, Bejrut, 2/381.
11 Hakim, Mustedrek ‘ala sahihajn, Daru ‘l- kutub el-‘Ilmije, Bejrut, 4/369, br. hadisa 7950.
12Tirmizi, Sunnen, br. hadisa 5/664, br. hadisa 3790.
vaše vjere.”
إذا حتدثتم فتحدثوا َبلفرائض وإذا هلومت فاهلو َبلرمي:قال عمر
Omer bin Hattab, r.a., je također rekao: “Ako budete među sobom pričali
onda pričajte o nasljednom pravu, ako se budete zabavljali onda vježbajte
streljaštvo.”
من قرأ منكم القران فليتعلم الفرائض: قال بن مسعود رضي هللا عنه
Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: “Ko od vas bude učio Kur’an neka nauči i nasljedno
pravo.”
ً ُح يك َي أن الوليد بن مسلم رأى ِف منامه أنه دخل
فقصه على شيخه،بستاًن فأكل من مجيع مثره إَّل العنب اْلبيض
فإهنا جوهر العلم كما أن العنب اْلبيض جوهر العنب،اْلوزاعي فقال تصيب من العلوم كلها إَّل الفرائض
Prenosi se od Velida bin Mesleme da je jedne noći usnio kako je bio na
nekim plantažama voća te da je probao sve vrste plodova koje su bile prisutne u
njoj, osim bijelog grožđa. Sutradan kada je ustao, otišao svome učitelju imamu
Evza’iju i ispričao mu šta je te noći vidio u snu. Nakon što ga imam Evzai’ sasluša
reče mu: “steći ćeš znanje iz svih oblasti osim nasljednog prava, jer je naljedno
pravo među islamskim znanostima kao što i bijelo grožđe zauzima značanjo mjesto
među drugim vrstama grožđa.”
Uputno je napomenuti da prvo napisano djelo iz ove pravne oblasti
šerijatske jurisprudencije datira iz 2. i 3. stojljeća po Hidžri, autora ibn Šubrume i
ibn Ebi Lejle i Ebu Sevra.
Nakon svega izloženog možemo konstatirati sljedeće: Samim tim da je
Svevišnji Allah, dž.š., do u detalje objasnio i obrazložio propise vezane za islamsko
nasljedno pravo, a to nije prepustio meleku Džibrilu, a.s., kao ni poslaniku
Muhammedu, s.a.v.s., ukazuje nam na vrijednost i značaj ove naučne oblasti. Zato
možemo reći da je izučavanje ove naučne discipline obaveza svakog muslimana i
muslimanke, a pogotovo onih koji su se opredijelili za njeno studiozno izučavanje i
specijaliziranje kako bi je sutra prenijeli generacijama koje dolaze nakon njih, jer
smo vidjeli iz hadisa Resulullaha, s.a.v.s., da je ovo nauka koja je podložna zaboravu
i da se radi o znanstvenoj disciplini koja će biti među prvima uzdignuta sa lica
Zemlje.
Sandžaka se koristi termin miraz, koja je na naše govorno područje došla iz turskog
jezika. Međutim, treba napomenuti da je spomenuta riječ arapskog porijekla i da je
došlo do glasovne promjene. Uputno je napomenuti da se u arapskom jeziku za
nasljeđivanje, raspodjelu ostavštine, ostavinske mase koristi i riječ faraid koja je
još uvijek prisutna na našim prostorima, ali također s određenim glasovnim
promjenama, tako da se na našim prostorima koristi termin faraiz.
14 Muhammed es-Sabuni, El-mevarisu fi ššeri’ati el-islamijeti fi devi el-kitabi ve suneti, Kalem, Damask, str. 34.
15 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 144.
16 M’udžem ljugati el-fukaha’, str. 468.
17 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [56:60].
VRSTE SMRTI
Prema uzroku i porijeklu, smrt možemo podijeliti na:
prirodnu i
nasilnu.
Prirodna smrt nastupa usljed otkazivanja vitalnih organa kao posljedica
akutnih i hroničnih bolesti ili kao posljedica istrošenosti vitalnih organa usljed
pozne starosti.
Nasilna smrt je kosekvens raznih vanjskih faktora. Nasilna smrt može biti:
samoubilačka,
ubilačka,
zadesena.
FAZE SMRTI
Savremenoj medicini je poznato nekoliko faza smrti:
klinička smrt,22
cerebralna smrt,23
osjetljivosti moždanih ćelija dolazi do njihovog nekrotiranja, propadanja kao posljedica nedostatka kiseonika.
biološka smrt.24
ZNACI SMRTI
Znaci smrti su od esencionalno-krucijalne važnosti u prosuđivanju i
određivanju smrti. Savremena medicina znakove smrti dijeli na nesigurne i
pozitivne.
Nesigurni ili rani znaci smrti su:
1. mlitavost mišića,
2. prestanak disanja,
3. prestanak srčane aktivnosti,
4. isušivanje sluznice,
5. nereagiranje zjenica na svjetlost.
Sigurne znakove smrti savremena medicina dijeli na dvije vrste: rani i kasni
– sigurni. Rani znaci smrti su:
1. „mačije oko“,
2. mrtvačke pjege,
3. mrtvačka ukočenost,
4. bljedoća,
5. hlađenje tijela.
24Nakon faze cerebralne smrti nastupa biološka smrt kao posljedica anoksije (nedostatak kiseonika u organizmu) i
hipoksije (nedostatak količine kiseonika u tkivu zbog smanjenja kiseonika u udahnutom vazduhu) svih ćelija
organizma.
25Mumifikacija leša je postmortalni proces vrlo brzog isparavanja tekućine i sušenja, tako da mrtvo tijelo može imati
samo 1/10 normalne mase tijela. Koža mumificiranog trupla vrlo je tvrda, suha (kao štavljena), obično smeđe-crvene
boje. Kosa i nokti ostaju. U našim je krajevima znatno češća mumifikacija samo dijelova mrtvog tijela i novorođenčadi.
Važnost je mumifikacije u tome što je mrtvo tijelo vrlo dugo sačuvano nakon smrti i omogućuje identifikaciju.
26 Saponifikacija leša je postmortalni proces raspadanja masti i nastanak tvari nalik na sapun, koje oblažu čitave
dijelove mrtvog tijela. Ovaj se proces odvija u vlažnoj sredini uz djelimičan ili potpun nedostatak kiseonika. Proces
počinje obično mjesec dana nakon boravka leša u određenim uvjetima, a završava za otprilike 6-12 mjeseci.
Saponificirano truplo duže vrijeme omogućuje identifikaciju.
tačno trećina onda se ne traži saglasnost nasljednika. Sve ovo što je rečeno utemeljeno
je na hadisu Resulullaha, s.a.v.s.
وديّن َع َام اَّللي صلهى ه ي ُ اص َع ْن أَبي ييه أَنههُ قَا َْلَاءَيّن َر ُس ٍ اب َع ْن َع يام ير بْ ين َس ْع يد بْ ين أيَِب َوقه ٍ َعن ابْ ين يشه
ُ اَّللُ َعلَْيه َو َسله َم يَ ُع َ ول ه َ ْ
اَّللي قَ ْد بَلَ َغ يِب يم ْن الْ َو َج يع َما تَ َرى َوأ ًََن ذُو َم ٍال َوََّل يَيرثُيِن إيهَّل ابْنَة يِل
ول ه َ ت َاي َر ُس ل
ْ ق ف ي
ِب ده
ُ ُ َ َ ْ َ َ ْ َ َ َح ه
ت ش ا ع
ٍ جو ن ي
م اع
ي دو ل
ْ ا ي
ة ج
اَّللُ َعلَْي يه
صلهى ه ول هي اَّللي صلهى ه ي َ َهق بيثُلُثَ ْي َم ياِل ق
َ اَّلل ُ ال َر ُسَ َال ََّل ُثُه قَ َت فَال هشطُْر ق ُ ْاَّللُ َعلَْيه َو َسله َم ََّل فَ ُقل َ ول ه ُ ال َر ُس ُ صد َ َأَفَأَت
ي ي ي ي
ًهك لَ ْن تُْنف َق نَ َف َقةَ هاس َوإين
َ ك أَ ْغنيَاءَ َخ ْري م ْن أَ ْن تَ َذ َرُه ْم َعالَةً يَتَ َك هف ُفو َن الن َ ث َكثري إين
َ َهك أَ ْن تَ َذ َر َوَرثَت ُ ُث َوالثُّل ُ َُو َسله َم الثُّل
تَب تغيي يَبا وجه هي ي
كَ ت َح هىت َما ََْت َع ُل يِف يِف ْامَرأَتي َ اَّلل إيهَّل أُج ْر َ ْ َ َ َْ
Ibn Šihab prenosi od Amira ibn S'ada ibn Ebi Vekkasa, a on je prenio da je S'ad
ibn Ebi Vekkas, r.a., rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., me posjetio u godini Oprosnoga
hadža kada sam bolovao od bolesti koja se pogoršala, pa sam rekao: „Allahov
Poslaniče, svjedok si koliko je bolest uzela maha. Ja imam mnogo imetka, a imam samo
jednu kćerku koja će me naslijediti, pa mogu li podijeliti (oporučiti) dvije trećine svog
imetka?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Ne.“ „A (mogu li podijeliti) polovinu?“,
upita S'ad. „Ne“, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. „A (mogu li podijeliti) trećinu?“,
upita S'ad. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zatim reče: „Trećinu (možeš podijeliti), a i trećina
je mnogo. Bolje ti je da svoje nasljednike ostaviš imućne, nego da ih ostaviš zavisnim
da prose od ljudi. Zaista ti nećeš podijeliti (ni najmanju količinu) imetka, želeći time
(tim dobročinstvom) postići zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, a da za to nećeš biti
nagrađen, pa čak i za ono čime nahraniš svoju ženu.“28
Kao i hadis kojeg prenosi Ebu-Hurejra, r.a.
ث أ َْم َوالي ُك ْم يزَاي َدةً لَ ُك ْم يِف
هق علَي ُكم يعنْ َد وفَاتي ُكم بيثُلُ ي
ْ َ ْ ْ َ َ صد اَّللُ َعلَْي يه َو َسله َم إي هن ه
َ َاَّللَ ت صلهى ه ول هي
َ اَّلل َ َع ْن أيَِب ُهَريْ َرةَ قَالَ َق
ُ ال َر ُس
ي
أ َْع َمال ُك ْم
„Allah vam je prepustio jednu trećinu vašeg imetka, da na kraju vašeg života
možete tom trećinom raspolagati i u vašim poslovima što više koristi učiniti.“ 29
4) Raspodjela ostavštine među nasljednicima ( ميراثmīrās).
ض يِب َْهلي َها فَ َما بَيق َي فَ يأل ْوََل َر ُج ٍل ذَ َك ٍر ي ي
َ أَ ْْل ُقوا الْ َفَرائ
„Uručite Kur'anom određene alikvotne dijelove onima što su spomenuti u
Kur'anu i Sunnetu, a ono od zaostavštine, što preostane iza njihovih dijelova,
pripada onim muškim osobama koje su, po krvnom srodstvu, ostavitelju najbliži.“ 30
ي ي ال أ ًََن أَوََل يَبلْم ْؤيمني ي هب صلهى ه ي َع ْن أيَِب ُهَريْ َرةَ َر يض َي ه
َ ني م ْن أَنْ ُفس يه ْم فَ َم ْن َم
ْات َو َعلَْيه َديْن َوَِل َ ُ ْ َ َاَّللُ َعلَْيه َو َسله َم ق َ اَّللُ َعْن ُه َع ْن الني ي
ض ُاؤهُ َوَم ْن تَ َرَك َم ًاَّل فَلي َوَرثَتي يه
َ َيَْْتُ ْك َوفَاءً فَ َعلَْي نَا ق
Ebu-Hurejra, r.a., prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Ja sam vjernicima
preči od njih samih. Ko god od njih umre pod dugom, a ne ostavi ništa čime bi se
dugovanje moglo podmiriti, mi ćemo ga izmiriti. Onaj ko ostavi neki imetak – taj
imetak pripada njegovim nasljednicima.“31
اَّللي َ ب إيلَْي يه يم ْن َمالييه قَالُوا َاي َر ُس اَّلل علَي يه وسلهم أَيُّ ُكم م ُ يي َ َث بْ ين ُس َويْ ٍد ق
َ ال َعْب ُد الله يه َق عن ا ْْلا ير ي
ول ه ُّ َحَ ال َوا يرثه أ َ ْ َ َ َ ْ َ ُصلهى ه َ هبُّ ال الني َ َْ
ي يي ي ي ي هي ي
ال َوارثه َما أَ هخَر ُ هم َوَمَ ال فَإ هن َمالَهُ َما قَد
َ َب إلَْيه ق
ُّ َح
َ َحد إَّل َمالُهُ أ َ َما منها أ
Haris b. Suvejd pripovijeda da mu je 'Abdullah prenio da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., rekao: „Kome je od vas imetak njegovog nasljednika draži od njegovog
imetka?' 'Allahov Poslaniče', odgovorili su, 'nema nikog među nama da mu njegov
imetak nije draži! 'On reče: 'Doista je njegov imetak onaj koji podijeli, a imetak
njegovog nasljednika onaj koji ostavi iza sebe!“32
Na osnovu navedene argumentacije islamski pravoznalci su uvjetovali smrt
vlasnika kapitala kako bi se mogao podijeliti njegovim nasljednicima.
Međutim, ponekad čovjek osjeti potrebu da svoj kapital ili dio imetka
podijeli svojim potomcima još za vrijeme života. Uputno je napomenuti da je to
ustaljena praksa među našim Bošnjacima da svoj imetak podijele svojim
potomcima još za vrijeme života, prije smrti, kako bi pomogli svojim potomcima,
nasljednicima da još za vrijeme njegova života osiguraju krov nad glavom, kupe
auto, pokrenu biznis, itd.
Želja vlasnika imetka je da svoje potomke ostavi zadovoljnim, da njegov
imetak ne bude razlog njihova sporenja, svađe, razilaženja, kidanja rodbinskih
veza. On treba nastojati da svoj imetak podijeli onako kako je propisano Šerijatom.
Kao i to da se vlasnik imetka pribojava da njegov imetak neće biti podijeljen u
skladu sa šerijatskim propisima nakon njegove smrti. Te zbog svih ovih razloga
vlasnik kapitala, imetka se opredjeljuje da svoj imetak još za života podijeli svojim
potomcima, a za sebe ostavi dio ili se zadovolji penzijom ili nekim drugim
primanjima.
38
Bejheki, Sunen kubra, 6/177.
28-475.5
28-534.3
Prof. dr. Ismail Palić
ABSTARCT
It's clear that real efforts have to be done for preparation a good Preaching
speech (Hkutba) in mosque. In fact this preparation is so important for the job be
done efficiently. Preachers have not to lose determination to do real effort for
preparation of their speech (Hkutba). In addition to follow instructions of
preparing a good speech, there were some comments on the content of the
speeches also.
Dojam iz prvoga dijela naslova ovoga priloga (loša hutba) toliko je danas
nažalost čest da se svi moramo ozbiljno zabrinuti. Ne znam je li (a sumnjam da je)
iko ikada pokušao provesti ikakvu ciljanu anketu ili istraživanje o percepciji koju
vjernici imaju o hutbama koje svakodnevno slušaju na džumama,40 ali sam sasvim
siguran da bi vrlo visok postotak ispitanika hutbe označio slabo razumljivima,
improviziranima, banalnima, punima nepotrebnih savjeta i neutemeljnih, ničim
izazvanih osuda, čak iritantnima, i u konačnici jako dosadnima. Takva bi barem bila
moja ocjena goleme većine onoga što sam dosad čuo s minbera. Iskreno, slušajući
hatiba s minbera, često se pitam šta taj uopće govori, zna li i sam šta govori, zašto
je danas tako ljutit, za koga je ili protiv koga je i kakvog to ima smisla. Sve se to –
39 Prije možda tri-četiri godine sudjelovao sam kao izlagač na okruglom stolu o hutbi koji je organizirao Mešihat u
Novom Pazaru. Sa zadovoljstvom sam se odazvao tom pozivu i tom prilikom govorio o teorijskokomunikacijskim
aspektima hutbe. Zamoljen od uredništva Zbornika, rado sam pripremio ovaj prilog, koji je dorađena verzija toga mog
izlaganja.
40 Razlog tome mogla bi biti bojazan da bi rezultati takve ankete mogli dovesti do poljuljanog samopouzdanja i krize
autoriteta hatiba i imama, ali to je potpuno pogrešna pretpostavka. Riječ je naprosto o vrednovanju rezultata nečijega
rada, a tome u naprednim društvima moraju biti podložni svi.
što je najgore – pitam u vrijeme dok traje ibadet, tj. hutba, odsutan iz onoga u čemu
bih trebao i morao biti prisutan. Ljutim se posebno svjestan da se tog trenutka (i
tako redom jednom u sedmici, pedeset dva puta u godini...) propušta neponovljiva,
kolosalna prilika da se ljudima, vjernicima kaže nešto što će im zbilja koristiti, jer
nikakav drugi skup ne može na redovnoj osnovi okupiti toliko ljudi na jednom
mjestu. Zašto je sve to tako i može li se promijeniti?
U traganju za odgovorom na postavljeno pitanje najlakše bi bilo okriviti
hatibe, ukazati na to da su oni neodgovorni, nemarni, skloni improvizacijama te
lagahno poentirati kako su u suštini nedorasli takvu poslu. No to bi svakako bio
jednostran i stoga netačan zaključak. Uostalom, nisu ni druge vrste „govora“ koje
svakodnevno slušamo mnogo ili čak nimalo bolje. Ustvari, problem je, po mome
uvjerenju, mnogo dublji i složeniji. Ja mislim da mi kao zajednica, društvo i kultura
uopće ne razvijamo i ne njegujemo model efektivnoga komuniciranja, koji je u
modernim zapadnim društvima i kulturama, može se reći, sveprisutan. Osim
ostalih stvari (npr. općenito slabije razvijene društvene svijesti o ulozi i značaju
javne komunikacije), razlog je tome svakako i naše nakaradno poimanje i
prakticiranje kulture jednostavnosti, koja nekontrolirano prelazi u
prejednostavnost, a potom u neodmjerenost i banalnost. Istovremeno, kao logična
posljedica javlja se neka vrsta konvencionalnog prijezira i averzije prema
preciznosti u izražavanju, upotrebi biranih riječi i uglađenosti govora, što se,
potpuno naopako, doživljava neprirodnim i izvještačenim. Da je to zaista tako,
možemo se uvjeriti slušajući i gledajući svakodnevne primjere „sponatnoga“
govora na radiju ili televiziji gdje naši obični ljudi, upitani za nešto što ih se
najneposrednije tiče (o čemu bi, dakle, trebali kompetentno govoriti), daju vrlo
šture i nepovezane odgovore te često pribjegavaju različitim oblicima neverbalne i
nevokalne komunikacije (grimasama, gestama, neartikuliranom govoru i sl.). Da se
vratim postavljenom pitanju, naši su hatibi dakle samo izdanci svoje sredine, što
naravno opet ne umanjuje njihovu individualnu odgovornost, kao što, s druge
strane, ne umanjuje ni našu kolektivnu potrebu i zadatak da mijenjamo uvriježenu
a pogrešnu kulturnokomunikacijsku matricu koja potpuno potcjenjuje moć riječi.
Jedan od prvih zadataka na kojem kao društvo moramo raditi jeste uvođenje i
razvijanje različitih oblika poučavanja teoriji i praksi javne komunikacije na svim
nivoima obrazovnog sistema. Predmeti kao što su kultura govora ili retorika, koji
su još u antici bili sastavni dio obrazovnih kurikuluma, danas su prava rijetkost u
nastavnim programima škola i univerziteta. Na taj način svakako nećemo postići
mnogo. Imajući na umu da hutbe kao i drugi oblici javnoga obraćanja vjernicima na
prigodnim vjerskim skupovima imaju izuzetan, nemjerljiv značaj koji je
najneposrednije povezan s doživljavanjem i prakticiranjem vjere (može se s
razlogom pretpostaviti da ogroman broj vjernika u uvjetima savremenog života
glavne obavijesti o vjeri dobija na hutbama ili vazovima), Islamska zajednica mora
biti primjer kako treba djelovati na ovom polju.
A sad da se najneposrednije pozabavim glavnom temom ovoga priloga.
Hutba je jedan od najtežih i svakako najzahtjevnijih oblika javne komunikacije. Ona
uvjerljivo, zanimljivo i učinkovito. To nije lahko. Stoga se ne smiju birati teme koje
se ne daju potpuno obraditi unutar raspoloživih desetak minuta.
Drugi parametar jest sastav slušateljstva. Kako je već napomenuto, hatib
(osim u slučaju izoliranih seoskih sredina) ne može čak ni pretpostaviti ko bi se sve
mogao naći među onima kojima će on držati hutbu. Ipak, činjenica je da hatibi
uglavnom dobro poznaju sastav svoga džemata (starosnu dob, nivo obrazovanja,
profile zanimanja, područja interesovanja…), te stoga njihova ciljana publika treba
biti svakako većina. No i ta je većina po pravilu šarolika, što znatno otežava
podešavanje osnovnih parametara govora kao što su tema, količina novih
informacija, način i stil izlaganja i dr. Zbog toga se ne može računati s
maksimalnom efektivnošću, te hatib, birajući temu, mora uložiti dosta truda da ona
bude približno jednako bliska i daleka jednima i drugima. Pri njenom elaboriranju
često će biti potrebno mijenjati stil izlaganja kako bi se osigurao bolji prijem
osnovnih poruka.
Također, za izbor teme vrlo je značajan i lični afinitet, jer će, ako ga ima,
govornik biti znatno više motiviran u svim elementima govora. No lični afinitet
prema nekoj temi ili temama nipošto ne smije biti odlučujući faktor pri izboru jer
se time po pravilu džemat izlaže mentalnom teroru („on samo o tome priča;
udavi!“), što nažalost nije tako rijedak slučaj.41
Kad je tema odabrana, ona se mora temeljito istražiti. To znači da se moraju
iskoristiti svi raspoloživi izvori kako bismo se obavijestili o svim važnim aspektima
odabranog problema. Vaša argumentacija i izgrađeni stavovi moraju biti čvrsti ne
ostavljajući prostora nikome da pronađe bilo kakvu rupu, nelogičnost ili
protivrječnost u vašem govoru. Nema mnogo gorih stvari za govornika od toga da
neko u publici shvati kako taj govornik zapravo ne poznaje dovoljno to o čemu
govori.
Nakon istraživanja teme pristupa se najprije skiciranju, a potom sastavljanju
hutbe. Hutba se planira u standardna tri dijela, a to su uvod, glavni (središnji) dio i
zaključak.
Smisao je uvoda privući pažnju na sebe kao govornika i na temu o kojoj
ćemo govoriti te steći naklonost slušalaca. Preporučuje se hutbu započeti
neobičnim uvodom koji će natjerati slušaoce da se usredotoče na ono što slijedi.
Može to, naprimjer, biti najava da će hutba ponuditi rješenje za neki njihov
41Možda na ovome mjestu ne bih trebao govoriti o tome koje su teme dobre, a koje loše, prepuštajući hatibima da na
temelju načela o kojima govorim sami o tome odlučuju, ali ipak ne mogu se, kao vjernik, kao slušalac hutbi, sustegnuti
od toga da zamolim naše drage hatibe da nam, naprimjer, ne govore toliko o tom tzv. angažiranopolitičkom islamu
(često zapravo „dnevnopolitičkom islamu“) jer takve teme sakate, reduciraju i opasno iskrivljuju naše poimanje vjere.
Neka nam, recimo, radije govore o tome kako i koliko griješimo i gubimo vjeru kad svoj položaj koristimo za privilegije
koje nam ne pripadaju, kad se bahato ponašamo, kad nekoga podmitimo/potplatimo, kad nekome damo ono što ne
zaslužuje, kad nezakonito zaposlimo vlastito dijete ili rodbinu, kad svoj posao za koji smo plaćeni nesavjesno
obavljamo, kad gubimo vrijeme ne radeći ništa korisno, kad varamo, lažemo i ne držimo se obećanja, kad krademo (ne
samo novac i dragocjenosti nego i kad prepisujemo na ispitima) itd. Naprimjer, abortus je jedno od najvećih zala koje
se ukorijenilo i među vjernicima i koje čak ugrožava naš biološki opstanak, a da i ne govorim o moralnom aspektu toga
zla; ipak, ne sjećam se kad sam čuo da je s minbera neko govorio o tome.
Mijenjajte tonalitet i dinamiku glasa, time ćete izbjeći monotonost (koja uspavljuje
slušaoce) i na odgovarajući način naglasiti pojedine dijelove. Niži ton i blaži glas
općenito se doživljava neposrednijim i iskrenijim. Nikada ne govorite egzaltirano
ili u falsetu (u zanosu), to se tolerira samo kod vrlo rijetkih govornika, niti
pojačano s podignutim tonom i naglašavanjem zadnjih slogova, jer od takva govora
slušaoci osjećaju nelagodu, prijetnju i strah. Zapamtite Poslanikove riječi da je
vjera savjet, a savjet se daje blago, pitomo, lijepo.
Dok kao hatib govorim, moram se truditi da se što je više moguće
identificiram s džematlijama, da stvorim scenarij u kojemu sam ja zapravo jednak s
onima koji me slušaju, samo je mene zapala prilika da govorim, pa stoga ne
govorim samo njima, nego govorim jednako i sebi. Uvijek se više vjeruje skromnom
tipu govornika nego govorniku sveznalici. Zato rado koristite prvo lice množine
(mi, naš...) umjesto drugog lica (ti, vi, tvoj, vaš...). Džematlije u vama traže čovjeka,
nekoga s kim se mogu poistovjetiti, a ne robota koji govori kao navijen. Slijedite
poznatu misao koja otprilike kaže: reci mi, i zaboravit ću; predoči mi, i možda ću
zapamtiti; uključi me, i sigurno neću zaboraviti.
Pazite na držanje svoga tijela, jer i tijelom govorimo. Naše tijelo odaslat će
nepovratne poruke o tome koliko smo sigurni u ono što govorimo, koliko
vjerujemo u vlastite riječi, koliko nam je stalo do onoga što tvrdimo. Ne možemo
očekivati od drugih da nam povjeruju ako im vlastitim držanjem govorimo da ne
vjerujemo sami sebi. Ne budite previše opušteni jer (osim što nedolično izvršavate
obred) to vas može odvesti u neozbiljnost, ali također ni previše ukočeni kao da ste
nečiji glasnik. Neobično je važno da s džematom neprestano održavate kontakt
pogledom. No to ne činite skenirajući ljude (tj. zapravo ne gledajući izravno ni u
koga). Takvo ponašanje uglavnom se tumači kao znak nesigurnosti, uznemirenosti
ili, što je najgore, neiskrenosti i laganja. Najbolje je da svoje izlaganje zamislite kao
govor „jedan na jedan“, s tim da taj drugi (kojem govorite) svakih pet do deset
sekundi bude druga osoba iz nekog drugog dijela publike. Tako će slušaoci
razumjeti da su vam svi podjednako važni i da se obraćate svakome od njih. Budite
vedra lica i što više nasmiješeni, time ćete više nego ičim drugim kupiti naklonost
svojih slušalaca.
U zaključku ovoga kratkog priloga neću ponavljati bilo šta od onoga što sam
već rekao. Mislim da je odveć jasno koliko se truda mora uložiti u dobru hutbu. S
druge strane, malo je koji drugi trud plodonosniji od toga truda, pa stoga nijednom
hatibu ne bi trebalo manjkati motiva i energije da se trudi. Umjesto, dakle,
sumiranja onoga što je već rečeno možda bi na ovome mjestu bilo korisnije sabrati
glavne zamjerke hatibima koje sam tokom godina čuo od vjernika:
- pretjerana sklonost da u svemu vide opasnost i ugroženost;
- zastrašivanje vjernika posljedicama učinjenih loših djela i kaznama na
budućem svijetu;
- ubijanje nade za grešnike i promoviranje beznađa;
- nepotrebno komentiranje drugih vjera, njihovih dogmi, načela i sl.;
SAVREMENA TUMAČENJA
STATUSA ŽENE U ISLAMU -
JUSUF EL-KARADAVI I TARIK
RAMADAN
SAŽETAK
Autor ovog teksta aktualizira pitanja i teme koja se tiču žene muslimanke
kroz prizmu savremenih učenjaka i znanstvenika poput Jusufa el-Kradavija i Tarika
Ramadana. Tema koja zauzima vodeće mjesto u islamsko-zapadnoj debati je
ugnjetavanje žene u islamu, što ukazuje na nasilje i diskriminacije u nekim
dijelovima muslimanskog svijeta navodno na temelju islamske tradicije.
Muslimanska shvatanja ova dva pojma izgrađena su na temelju kur'anskih i
poslaničkih izreka koje se odnose na pojedinačne i međusobno zavisne uloge
muškarca i žene, kako u općem smislu tako i u kontekstu porodice i braka. Dva
ajeta u Kur'anu ističu se popularnošću u muslimanskom diskursu vezano za gore
navedene teme, koje se bave statusom muškarca u odnosu na ženu kao što je
izraženo pod pojmom „deredža“ (doslovno shvaćeno kao „stepen“), 42 a drugi koji
spominje prednost čovjeka kao što je izraženo pod pojmom „feḍḍala“ (doslovno
shvaćeno kao „prednost“).43 Interpretacije El-Karadavija i Tarika Ramadana
predstavljaju nemjeriv doprinos islamskom diskursu tumačenja statusa žene.
SUMMARY
The author of thisarticleactualizes the issues and topics pertaining to
Muslim women through the prism of contemporary scholars and scientists like
Jusuf Al-Qaradawi and Tarik Ramadan. A topic that occupies a leading position in
42 One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.
Kur'an, 2:228.
43
Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.
Kur'an, 4:34.
44 Modernizam je reformistički pokret koji ne označava samo fizičku pripadnost ovom vremenu, nego je poseban
termin koji, vezano za vjeru, označava zasebnu doktrinu sazdanu na uvjerenju da naučni prosperitet i savremena
kultura nalažu revidiranje tumačenja tradicionalnih vjerskih učenja u svjetlu vladajućih filozofsko-naučnih ideja.
Zastupnici ove škole tvrde da žele napraviti reforme kako bi ummet izašao iz velikog duhovnog jaza. Oni žele revidirati
islamsku historiju putem mnoštva studija i istraživačkih radova o islamskoj tradiciji. Međutim, osnovni cilj im je
oživjeti i uveličati devijantne idejne pravce i pod plaštom pripadnosti islamskoj tradiciji prikazati ih u racionalističkim
okvirima. Muhamed Abduhu i Džemaluddin el-Afgani, koji su otvoreno pozivali u reformu poimanja principa islama,
bili su vođe modernističkog trenda u islamskom svijetu. Pod islamskom tradicijom misli se na ogromno naučno
bogatstvo, temeljeno na Kur'anu, Sunnetu i izrekama prvih pohvaljenih generacija koje su nam ostavili naši
prethodnici u vidu mnogobrojnih vjerskih naučnih disciplina; i to u svojim knjigama koje su tretirale šerijatska pitanja
kao što su: akaid, tefsir, hadis, fikh, usuli-fikh, Poslanikova, s.a.v.s., sira i dr. Ideja modernizma i slijeđenja tradicije
prvih generacija islama su dijametralno suprotne. Prva poziva u slobodnjački pristup shvatanjima Kur’ana i Sunneta, a
druga se pri ispravnom shvatanju pridržava mišljenja onih koji su svjedočili silazak Objave. http://minber.ba/islam-i-
modernizam
45
Kur’an, En-Nisa, 3.
46
El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 290.
47
Ibid., 288-289.
vi budete odnose popravili i nasilja se klonili - pa, Allah će, zaista, oprostiti i
samilostan biti.48
El-Karadavi ovdje dolazi u sukob s argumentom da je poligamija teško
ostvariva zbog činjenice da je ravnopravnost u ljubavi nedostižna. Vrijedno je
napomenuti da pravilo o poligamiji prati naizgled odvraćajući fokus na čovjekov
strah od nepravde (kao što je navedeno u „... ali ako se bojite da nećete biti pravedni
...“). Osim toga, poslanik Muhammed, a.s., rekao je: Ko bude imao dvije žene i bude
pravedan među njima, doći će na Sudnjem danu a jedna od njegove dvije strane će
biti nagnuta (kriva).49 Stoga, mnogi učenjaci tvrde da je monogamija ipak poželjan
bračni aranžman u islamu. El-Karadavi zaključuje da svako ko ne vjeruje da će biti
u stanju ispuniti sve ove obaveze uz pravdu i jednakost, Allah mu je zabranio da
oženi više od jedne žene.50
Još jedna oblast u kojoj El-Karadavi spominje pitanje „prirodne
superiornosti muškarca“ je pitanje razvoda. Slično mnogim drugim muslimanskim
učenjacima tradicionalnog razmišljanja, El-Karadavi tretira razvod u negativnom
svjetlu, pridržavajući se Poslanikove izreke da „među dozvoljenim stvarima,
razvod je najmrskiji Allahu“.51
Kontroverza u vezi nejednakosti u razvodu braka u okviru islamsko-
zapadne debate uglavnom leži u opservaciji da muškarci imaju značajno lakši
pristup razvodu od žena u teološkom i pravnom smislu. Generalno govoreći,
musliman se može jednostrano razvesti od supruge putem usmenog ili pismenog
razvoda bez pristanka supruge i suda. Nasuprot tome, žena koja želi tražiti razvod
mora pribjeći ograničenim mogućnostima, često uključuju treću stranu posrednika
i dugotrajan sudski postupak.
U spomenutom islamskom načinu provođenja razvoda osnova na kojoj
El-Karadavi izražava svoje mišljenje da „nije dozvoljeno da žena traži razvod braka
od supruga, osim ako trpi zlostavljanja ili ako ima prihvatljiv razlog koji zahtijeva
njihovo razdvajanje“.52 Vjeruje se da osnova ovakvog stava nalazi uporište u
hadisu: Ženi koja zatraži od svog muža razvod braka, bez opravdanog razloga, biće
uskraćeni džennetski mirisi.53 Osim toga, El-Karadavi ne dovodi u pitanje pravo
muškarca na razvod braka. On samo obrazlaže ograničenja propisana u islamskoj
tradiciji u pogledu toga kada se muškarac može razvesti od svoje supruge (npr. za
vrijeme njenog perioda menstruacije).
U široj muslimanskoj naučnoj tradiciji, konvencionalno pravdanje za veće
pravo muškaraca preko prava za razvod braka, njihov je „prirodan“ položaj da su
vođe i finansijeri domaćinstva, uz argument da žene nisu inferiorne u odnosu na
muškarce. Kao što je navedeno u islamskom porodičnom pravu, postoje određena
48
Kur’an, En-Nisa, 129.
49
Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistani, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 1060.
50
El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 288.
51
Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistanij, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 2178.
52
El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 319.
53
Ibn Madže, Ebu Abdullah Muhammed ibn Jezid, Sunen Ibn Madže, broj hadisa: 2055.
54
El-Karadavijevo prvo gostovanje na Online.net. Može se naći na http://www.onislam.net/english/shariah/contemporary-
issues/interviewsreviews-and-events/449388-sheikh-
qaradawis-first-interview-withonislamnet. html?
55
Kur’an, En-Nur, 31.
56
El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 255.
57
Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistanij, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 4104.
58
El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 256.
59
Onislam.net, paragraf 5-6.
60
Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 239.
61
Kur’an, El-Bekara, 187.
62
Kur’an, Er-Rum, 21.
63
Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 240.
64
Mende, C., Intervju sa Tarik Ramadanom: “We are Europeans”, 2009. Par. 4, http://en.qantara.de/content/interview-with-
tariq-ramadan-we-areeuropeans
može nametnuti ženama od strane države ili bilo kojeg drugog autoriteta jer je to
čin vjere koji se može prigrliti i izraziti samo kroz lični izbor, kao što je slučaj s
namazom i drugim stubovima islama. On smatra da muslimanske žene trebaju
doživjeti same svoje duhovno putovanje do emancipacije. On dalje ističe da tokom
života Poslanikove žene nisu prisiljavane da nose mahramu, a još manje prikrivale
lica, koji je, prema njegovim riječima, bio obaveza, specifičan samo za Poslanikove
supruge. Dakle, on snažno preporučuje raspravu unutar Zajednice u
muslimanskom svijetu o prirodi nikaba. Slično El-Karadaviju, Ramadan donosi
razmišljanje da su muškarci podložni strastima uz argument da islamsko
pokrivanje ima za cilj da muškarce zaštititi kao slabiji spol, koji mnogo češće
gledaju na žene kao seksualna bića nego obrnuto. 65
U korespondenciji s njegovim naporima da podrži slobodu muslimanskih
žena da same odluče o smislu vlastitog života, Ramadan tvrdi da žene trebaju imati
pravo glasa u svojim brakovima. Što se tiče poligamije, na primjer, Ramadan ističe
stav Ibn Hanbela da žena može propisati uvjete u bračnom ugovoru, kao što je
dodavanje posebne klauzule koja osigurava pravo na monogamiju, kako bi zaštitila
sebe od toga da bude uključena u poligamni brak. Problem s poligamijom u
muslimanskom svijetu, prema Ramadanu, je da žene često ne znaju svoja prava u
islamu, i na taj način su prisiljene da se pokore želji svojih muževa da uspostave
poligamni brak. Premda Ramadan ne zabranjuje poligamiju eksplicitno, on jasno
daje do znanja da u kontekstu Zapada muškarcima nije dozvoljeno da prakticiraju
poligamiju, jer su dužni pridržavati se pravnih ugovora s državom u kojoj žive kao
zakoniti građani.
Svrha islamske poruke, temelj diskursa o ženama čini njihovo pravo na
izbor bračnog druga na razvod, na kontracepciju i abortus, njihovom statusu,
autonomiji, njihovim zakonskim težnjama, a prije bilo kakvog govora o njihovim
pravima unutar porodice i njihovoj društvenoj funkciji. Učenjaci teksta bili su
daleko od takvih analiza kada su činili prve korake u tumačenju. Ramadan
naglašava da su posebno bili pod utjecajem kulture koja oblikuje rodne odnose i
shvatanja statusa žene u tradicionalnim istočnjačkim, arapskim i patrijarhalnim
društvima. I prvi komentatori kao što su Et-Taberi, Er-Razi i El-Kurtubi jasno
pokazuju da su oni zaista govorili iz specifične kulture kojoj su pripadali, pa i
njihovi komentari o ženama, njihovoj ulozi, kao i odnosu prema njima, izviru iz
kulturnog miljea isto toliko koliko iz normativnog kritičkog čitanja, ako ne i više.66
Ramadan naglašava da je neophodno vratiti se tumačenju ajeta u svjetlu
okruženja u kojima su objavljivani, jer je islamsko pravno mišljenje o ženama
područje koje pati od dvije slabosti: literalističke redukcije i kulturne projekcije.
Zato nije važno samo poznavati tekstove koji govore o ženama, već razumjeti šta
oni promoviraju i propisuju u pogledu ženskog bića a u odnosu na okruženje i
vrijeme. Ramadan primjećuje da literalističko čitanje ne uvažava dinamiku razvoja,
65
http://www.dissentmagazine.org/wp-content/files_mf/1389801823d14Dunbar1.pdf
66
Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 240-241.
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Prethodno izloženo otkriva da su El-Karadavi i Ramadan predstavnici
tradicionalističke i reformističke tendencije u njihovim pristupima moralnim i
rodnim pitanjima u islamu. Sudeći sa bliže distance, moglo bi se reći da ne postoji
razlog za kolebanje oba učenjaka između njihovih posmatranja islamskih pravila
bezuvjetno i koristeći neovisna obrazloženja. Tarik Ramadan pokazuje podršku za
individualne slobode naglašavajući važnost činjenice da se musliman treba
pridržavati islamskih zapovijedi i zabrana kao rezultat svoje slobodne volje kao i
podršku da vjernik napravi razliku između „obaveza“ i „nametanja“ u rodnim
pitanjima muslimanima koji žive u nemuslimanskim zemljama (npr. pokrivanje,
iako je „obaveza“, ne može se „nametnuti“ ženama), ali naginje tradicionalističkoj
strani kada su u pitanju moralna pitanja u kojima El-Karadavi ne pokazuje
popustljivost (npr. nezakonitost homoseksualnosti). Kao što se vidi u prethodnim
poglavljima, El-Karadavi i Ramadan naglašavaju ideje kao što su apsolutni autoritet
Boga (npr. Hudud), princip uzdržavanja (npr. pohotne i svjetovne želje), i
nepromjenjivost određenih islamskih normi (npr. žensko liderstvo u
67
Ibid., str. 242-244.
68
Ibid., str. 245.
28-74(497.6)
Sumeja Smailagić
PRIMJENA ŠERIJATSKOG
PRAVA KROZ HISTORIJU
BOSANSKOHERCEGOVAČKIH
MUSLIMANA
SAŽETAK
Ovaj tekst ima za cilj da pruži kratak prikaz islamskog normativnog sistema
u BiH, identificira glavne karakteristike šerijatskih propisa i ukaže na relevantnost
tog naslijeđa za muslimane. Zato što u općoj historiji prava, Šerijat zauzima mjesto
jednog od najuticajnijih pravnih sistema koji su se pojavili među civilizovanim
narodima. Za razliku od brojnih prava koja su se gasila nestankom država koje su
ih kreirale, Šerijat je nadživio brojne historijske muslimanske političke
organizacije i društvene sisteme. Kroz petnaest proteklih vijekova, on je regulirao
način vršenja vjerskih obreda muslimana, ali i bitno uticao na strukturu
najrazličitijih muslimanskih etičkih grupa i igrao glavnu ulogu vezujućeg faktora,
uređivao imovinske transakcije, temelje državne organizacije i osiguravao pravila
njihove uzajamne komunikacije. Uz rimsko i anglosaksonsko pravo, Šerijat je i
danas jedan od tri najznačajnija izvora inspiracije pozitivnog prava savremenih
država.
Ključne reči: BiH, historija, islam, muslimani, šerijatsko pravo, norme,
šerijatski sudovi, sekularizam.
ABSTARCT
This text aims to provide a brief overview of Islamic normative systems in
Bosnia and Herzegovina, identifies the main characteristics of the Sharia rules and
point out the relevance of that heritage for Muslims.
Because, in the general history of law, sharia takes the place of one of the most
influential legal systems that have emerged among civilized nations. Unlike many
rights that were extinguished with the disappearance of the countries that have
Key words: Bosnia and Herzegovina, the history of Islam, Muslims, Sharia law,
norms, Sharia courts, secularism.
UVOD
Šerijatsko pravo za muslimane ima poseban značaj. Njegovo ostvarenje
odražava jačinu utjecaja koji islam ima za svoje sljedbenike u jednom historijskom
momentu, pa pitanje njegove primjene nikada ne gubi na aktuelnosti. Polazeći od
toga, smatramo značajnim ukazati na način rješavanja ovog pitanja kroz historiju
bosanskohercegovačkih muslimana. Na ovom mjestu to će se učiniti putem
pokušaja da se na osnovu postojeće literature ukaže na obim i karakteristike
primjene šerijatskog prava na ovom području u različitim društvenim i političkim
okolnostima.
Zbog historijske činjenice da je šerijatsko pravo, u većem ili manjem obliku,
bilo dio pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini od uspostavljanja osmanske vlasti
pa sve do iza Drugog svjetskog rata, pitanje njegove primjene je u literaturi
spominjano u vezi sa postojanjem i djelovanjem šerijatskih sudova koji su činili
posebno uređeni dio državnog pravosuđa.69 Definitivno, u cijelom ovom periodu
najznačajnija odlika šerijatskog prava bila je državna sankcija. Bilo bi veoma važno
utvrditi koliko je ovo pravo u pojedinim momentima bilo stvarni regulator
različitih odnosa među muslimanima, posebno u slučajevima kada se nije tražila
sudska intervencija. Pošto se do relevantnih zaključaka o ovom problemu moglo
doći tek temeljnim istraživanjem sveukupnog života muslimana, u jednom
ovakvom radu dobrim dijelom ćemo se zadržati na njegovom normativnom
aspektu. Istovremeno, da bismo makar i ukazali na druge vidove pitanja primjene
šerijatskog prava, prethodno ćemo se osvrnuti na sam pojam primjene prava i
pružiti određenje šerijatskog prava.
69Pitanje šerijatskih sudova se u literaturi na našem jeziku spominje kako u namjeri da se da opći pregled postojanja i
djelovanja ovih institucija tako i kroz razmatranje pojedinih problema vezanih za njihovu organizaciju ili nadležnost.
Od spomenutih upućujemo na: hafiza Abdulaha Bušatlića, „O ustrojstvu i nadležnosti šerijatskih sudova u Bosni i
Hercegovini“, Arhiv za pravne i društvene nauke (Arhiv), br. 2/1923, str. 116-124; dr. Šaćir Sikirić, „Naši šerijatski
sudovi“, Spomenica šerijatske sudačke škole u Sarajevu, 1937, str. 5-23; Mihajlo Zobkov, Šerijatski sudovi, Arhiv, br.
2/1924, str. 52-58.
70 O tome je, između ostalog, govorio profesor Alija Silajdžić u svom referatu na Simpoziju o arapsko-islamskoj kulturi
u Sarajevu 1974. Vidi, A. Silajdžić, “Neke karakteristike islamskog prava”, Prilozi za orijentalnu filologiju (POF), XXIV,
str. 155.
71 Mehmed Begović, O izvorima šerijatskog prava, Arhiv, br. 1/1933, str. 6-27.
72 Nerkez Smailagić, Klasična kultura islama, II, Zagreb, 1976, str. 273-322.
73 O. N. Bilmen, Hukuki islamiyye ve istilahati fikhiyye kamusu (Rječnik islamskog prava i juridičkih termina), Istanbul,
1948-1952.
74 Fazlur, Rahman, Islam, New York, 1968, str. 75-97 i 117-139.
75 Abd al-Hamid Mutawalli, Mabadi' nizâm el-hukm fi el-islâm (Osnovi uređenja vlasti u islamu), El-lskenderijje 1977,
str. 14.
76 Mehmed Handžić, Tumačenje šeriatskopravnih pitanja kod nas, Sarajevo, 1939, str. 20.
77 Adalbert Schek ističe da se bosanskohercegovački muslimani različito odnose prema šerijatskom i osmanskom
državnom pravu pošto im ovo posljednje nije dovoljno poznato. Neke institucije, kao razlikovanje zemljišta na mulk i
miriju, ne odgovaraju njihovom pravnom shvatanju. (Vid., A. Schek, „Uvod u predavanja o bosanskohercegovačkom
pravu“, Mjesečnik Hrvatskog pravničkog društva, br. 2/1914, str. 100)
Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke (obradio Kasim Dobrača), II, Sarajevo,
1979, str. 711-825.
83 Šejh Sejfuddin Kemura, Sarajevske muftije od 926 (1519) do 1334 (1916), Sarajevo, 1916; Hivzija Hasandedić,
“Mostarske muftije-prilog kulturnoj povijesti Mostara”, Glasnik, br. 9-10/1975, str. 432-451.
84 H. Inaldžik, n. d., str. 243-244.
85 M. Handžić, Pogled na sudstvo, str. 7.
87 Vladimir Skarić, Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u XVII i XVIII vijeku, Sarajevo, 1928, str. 8-9.
88Ahmed Aličić, Uredba o organizaciji vilajeta iz 1867. g., POF, XII-XIII, str. 219.
89Vladimir Đuro Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih
vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije, Sarajevo, 1999, str. 66.
92 U šerijatskopravnoj stilistici murasela znači dopis jednog kadije drugom kadiji ili nekom licu kojim ga ovlašćuje da
izvrši u njegovo ime određeni pravni posao, odn. kojim se saopćava presuda u nekom sporu. U praksi šerijatskih
sudova u BiH tako se zvalo i ovlašćenje koje daje reisul-ulema kadiji u svojstvu vjerskog starješine, a tiče se poslova
primjene šerijatskog prava. (Derviš Buturović, “Murasela kadije i muftije neretvanske nahije Feraiščije Osmana od 3.
ramazana 1235”, Glasnik, br. 7/1942, str. 203)
93 Dragoslav Janković, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917, Beograd, 1967, str. 277.
94 Smatrajući da sve vjere trebaju biti izjednačene, uključujući i muslimansku, Nikola Pašić je rekao: “Njihova vjera je i
njihov građanski zakon. U tome će biti poteškoća. S državnog gledišta ipak, ne mogu smetati.” (D. Janković, n. d., str.
275)
95 Bertold Eisner, Nadležnost u porodičnim i nasljednim stvarima muslimana i primjena šerijatskog prava, Arhiv, br.
96 Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,
Sarajevo, 1977, str. 418-419.
97 Milan Bartoš, Obaveznost šerijatskog prava, Arhiv, br. 6/1933, str. 502.
98 Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu i institucijama, Bemust, Sarajevo, 2011, str. 129.
99 Fikret Karčić, Historija šerijatskog prava, Graforad, Sarajevo, 1987, str. 137.
100 Ustav IZ u SFRJ od 5. XI 1969, čl. 6-7.
ZAKLJUČAK
Šerijatsko pravo predstavlja pravni aspekt islamskog učenja pa za
muslimane ima poseban značaj. Njegovo poštovanje vjerno odražava stepen
privrženosti samom islamu. U ovom radu, u osnovnim crtama prikazano je pitanje
primjene šerijatskog prava kod bosanskohercegovačkih muslimana. S obzirom na
način njegovog rješavanja, vrijeme od primanja islama do današnjih dana
podijeljeno je na dva perioda.
U prvom periodu, koji teče od uspostavljanja osmanske vlasti pa do
završetka Drugog svjetskog rata, primjena šerijatskog prava vezana je za
postojanje i djelatnost državnih šerijatskih sudova. Šerijatsko pravo čini dio
pozitivnog prava. Pred kraj osmanske uprave dolazi do sužavanja njegove
primjene i svođenja na porodične, nasljedne i vakufske odnose. Šerijatski sudovi od
općih postaju specijalne sudske institucije. U promijenjenim historijskim i
političkim okolnostima oni će biti preuzeti u strukture austrougarske monarhije i
jugoslovenske građanske države, čineći cjelinu relativno nezavisnu od
muslimanske vjerske organizacije uspostavljene na principima duhovne
hijerarhije. Obim primjene šerijatskog prava u bitnom nije izmijenjen. Njegova
primjena, i pored nedostataka koji su posljedica stagniranja islamske pravne nauke
i faktičkog stanja šerijatskog sudstva, pozitivno je utjecala na očuvanje posebnosti
muslimana, posebno u uvjetima kulturne ugroženosti.
Drugi period počinje teći od ukidanja šerijatskih sudova nakon Drugog
svjetskog rata. S normativnopravnog aspekta više se ne može govoriti o
šerijatskom pravu pošto nije sankcionirano državnom prinudom. Međutim,
možemo govoriti o društvenom vidu ovog prava sve dok njegove norme žive u
svijesti vjernika i utječu na njihovo ponašanje. Sadržina šerijatskopravnih normi
ostvaruje se putem morala, običaja i djelatnosti vjerskih organa.
101Tako bi, npr. za određivanje stepena efikasnosti šerijatskog prava u sociološkom smislu bilo potrebno ustanoviti ne
samo broj brakova sklopljenih pred organima IZ, već i utjecaj tih normi na dalje ponašanje supružnika (u slučaju
razvoda braka, da li muž ispunjava obavezu u pogledu mehra u okolnostima kada se na to može prisiliti i slično).
28-74-454
Remka Džemić
ABSTRAKT
From partly done topic about marriage and basis of divorce, it can be
elaborated that divorce in islam is based on the Qur'an and Sunnah of the Prophet,
peace be upon him. Islam pays a special attention to marriage and mrital
relationship. It carefully looks after and protects marriage harmony. With lots of
care it tries to protect the marriage community from falling apart. Islam is realistic,
so the divorce is allowed, but only if there is no way for marriage unison and
harmony to survive. If it eventually comes to the breakdown of marriage
community, islam precisely regulated all the details related to that case, in order to
protect the dignity of spouses. No one paid such an attention to the marriage and
the family as the fundamental base of the human society like Islam did. According
to islam, home and family atmosphere are shelter and calmness for soul and body.
In such an atmosphere souls meet each other with love, compassion and special
joy, which can't be felt in a different atmosphere. That relationship of love and
compassion feelings and gentleness, intimacy and kindness, is perfectly illustrated
with the Qur'anic words: Andof His signs is that He created for you mates from your
own selves that you may take comfort in them, and He ordained affection and mercy
between you…(Ar-Rum, 21), or, They are clothing for you and you are clothing for
them.(El-Beqarah, 229) Otherwise, quidelines for spouses who don’t want to
continue marriage because of the valid reasons, we find in words of Almighty, Who
says: …or part with them in a fair manner. (At-Talaq, 2), or, keep(her) in an
acceptable manner or release (her) with good treatment. (Al-Beqarah, 229)
UVOD
Riječ et-Talak uzeta je iz riječi el itlak slanje i puštanje. Upotrebljava se kada
neko želi reći da je oslobodio roba. U šerijatskoj terminologiji razvod braka jeste
prekidanje bračne veze i svega što veže dvoje supružnika. 102
KUR'AN
U Kur'anu je Uzvišeni rekao: „Puštanje može biti dva puta, pa ih ili
velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.“ 103
Kada pustite žene, prije nego što ispune njima propisano vrijeme za
čekanje, ili ih na lijep način zadržite ili ih velikodušno otpremite.104
SUNNET
Buharija bilježi u svom sahihu od Abdullaha b. Omera, r.a., da se za vrijeme
Poslanika, alejhisselam, razveo sa svojom ženom dok je bila u mjesečnom ciklusu,
pa je Omer, r.a., o tome obavijestio Poslanika, alejhisselam. Poslanik, alejhisselam,
mu je rekao sljedeće: „Naredi mu neka je vrati i zadrži kod sebe sve dok se ne
očisti, dobije menstruaciju i ponovo se očisti. Nakon toga neka je zadrži ako hoće ili
neka je pusti prije nego što stupi u bračni odnos s njom. Jer to je period u kom je
Allah naredio da se puštaju zene.“105
KONSENZUS
Islamski učenjaci su saglasni da je razvod dozvoljen u islamu. 106
LOGIČAN DOKAZ
Ukoliko bračna zajednica fukcionira bez emocija, poštovanja, samilosti, gdje
su supružnici tjelesno odvojeni… Bez sumnje svaki razuman čovjek će prihvatiti da
je razvod najbolja opcija za svakog od supružnika, jer se na taj način uklanja veća
šteta.107
160)
Nijema osoba pomoću išareta fukcionira. Što se tiče razvoda braka, neki
učenjaci uvjetuju da bi razvod braka davanjem znaka bio punovažan da ta nijema
osoba ne zna pisati. Ako zna pisati neće biti dovoljno samo davanje znaka jer
pisana riječ bolje upućuje na ono što on želi reći, tako da je davanje znaka ne može
zamijeniti, osim ako čovjek nije u stanju pisati. 125
132 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 257.
133 Ibrahim Džananović, Primjena šerijatskog porodičnog prava, Sarajevo, 2004, str. 149.
134 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 257.
135 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 294.
136 Ibrahim Džananović, Primjena šerijatskog porodičnog prava, Sarajevo, 2004, str. 158.
137 Kur’an, El-Bekare, 229.
KUR'AN
Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja.142
A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni
dobile, one treba da čekaju tri mjeseca, ako niste znali. Trudne žene čekaju sve dok ne
rode.143
SUNNET
Od Umm Habine, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, alejhisselam, rekao:
„Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti za svojim umrlim više
od tri dana, a za mužem joj je dozvoljeno četiri mjeseca i deset dana.“ 144
KONSENZUS
Islamski učenjaci su generalno saglasni da je iddet propisan za žene nakon
razvoda ili smrti muža.145
138 Nezahvalost, misli se na nezahvalnost prema mužu. Želi da se razvede zbog njegova izgleda, a nije željela da
odbojnost koju je osjećala rezultira neispunjavanjem obaveza prema njemu.
139 Bilježi Buharija.
140 Sulejman Topoljak Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 305.
141Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 340.
142 Kur’an, El-Bekare, 228.
143 Kur’an, Et-Talak, 4.
144 Bilježi ga Buharija, 3/283, i Muslim, 9/448
145 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 340.
146 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 341.
147 Kur’an, El-Ahzab, 49.
148 Kur’an, El-Bekare, 228.
149 Kur’an, El-Bekare, 234.
150 Kur’an, Et-Talak, 4.
sumnjate vi, one trebaju čekati tri mjeseca, a i one koje ga nisu dobile151 U
periodu iddeta, udovici je dozvoljeno izlaziti iz kuće radi potrebe, i to samo u toku
dana. Također, u periodu iddeta obavezna je izbjegavati sve vrste uljepšavanja:
mirisanje, kićenje, nošenje ukrašene odjeće, tj. svega čime žena može privući
poglede na sebe. Jedan od propisa koji se također odnose na ženu u iddetu jeste
pitanje prosidbe. U periodu pričeka, udovici i ženi koja je u iddetu zbog trećeg
razvoda nije dozvoljeno otvoreno ponuditi brak, dok je to dozvoljeno učiniti na
indirektan način poput da joj kaže „želim se oženiti“ ili „želim ženu poput tebe“.
Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja, rekao je: I nije vam grijeh ako tim ženama
na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete. Allah
zna da ćete o njima misliti, ali im potajno ništa ne obećavajte, nego im samo
zborite dozvoljeni govor. I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano
vrijeme za čekanje ne isteče.152
28-18
Fatmir S. Bači
ABSTRACT
The text is an analytical view on the individual in modern and post-modern
society, which this civilization imposed new but very sophisticated statue, one of
invisible scheme of making false dynamics in the society. This statue of „success“
and its antinomian companion „failure“, in the name of which is currently being
valorized one’s action, or, devalorized the action of another, which supply various
decisions in the elite strata. The article tries to show that true success in all of the
political elite of the world have lost their right to valorizing just because the
regular violations of justice.
Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo,
zapisana u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je
promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli
nikakve razmetljivce, hvalisavce. (Kur'an, El-Hadid, 22-23)
Nije nešto novo ako kažem da je čitav mentalitet sadašnjice nekako uhvaćen
u jednom, gotovo ritualnom krugu, što je u mnogo čemu sličan krugu šetnje
zatvorenika u slobodnom času, u strogo čuvanom dvorištu zatvora. Od svih
učesnika, uspješan u ovoj svakodnevnoj „šetnji“ ispadne samo onaj koji je prvi na
izlasku iz ćelije, u tom redu i takve „šetnje“, i koji je prije izlaska na čist vazduh
dobro izračunao krugove u zakazanom vremenskom segmentu da bi na kraju bio
posljednji koji napušta taj mali siromašni zračak slobode. Takav krug koji se uvijek
završava ulaskom u prljavu i vlažnu (makar i komotno udobnu) ćeliju vlastitog
su omogućile njegovo postignuće. Jedan samog sebe najoštrije osuđuje, ali nikako
ne dozvoljava i ne prihvata to od nekog drugog, bilo kog, da mu donese istu
presudu; drugi potopljen u vlastitoj magli sa dostignućem u ruci, sumnja u samog
sebe za svoj „uspjeh“, ali nikako ne prihvata i ne dozvoljava da mu drugi sude ili
sumnjaju u njega i njegovo dostignuće.
Prvi javno opravdava svoj gubitak i neuspjeh najčešće preko nanesene
nepravde, dok sebe pokušava uvjeriti traženjem neke nove mogućnosti. To je
zapravo, neka vrsta sanjarenja o praznom prostoru, kako bi tu stvorio novu priliku
za nastavak u jedno drugo iskušenje, sasvim drugačije, izgrađeno na osnovi jedne
sasvim nove strukture. A drugi se javno izražava oko svog uspjeha da je konačno
pravda i pravednost postavljena u skladu sa vrijednostima, i u svakom osvrtu
čvrsto brani svoje dostignuće. Dok sam u sebi guši i krije svoju sumnju oko
dostignuća pokušavajući da pronađe sve moguće prihvatljive koordinate u
vremenu i prostoru u funkciji onoga što je već postigao i prihvatio kao uspjeh.
Nalazeći se u ovakvim položajima, na rubu ove dvije krajnosti, čovjek, svaki
na sebi svojstven način, postaje pasivan zbog unutrašnje borbe sa sopstvenom
„jučerašnjicom“, jedan da je zaboravi, a drugi da je sačuva. Dok u međuvremenu,
zabavljeni time sasvim neizvjesno i neprimjetno, u potpunosti su okrenuli leđa
„danu“ koji već dolazi, koraku koji slijedi i osnovnom osjećaju prema budućnosti
uopće. Za oboje je potrebno vrijeme kako bi prevazišli unutrašnje haotično idejno
gušenje, i svaki od njih se ponaša kao neka vrsta neodgovornog bolesnika, vrlo
slično jednom paralizovanom u kolicima, koga nije etički pitati zbog čega je u tom
stanju, znači, kao čovjek kome je u svemu potrebna samo podrška.
Jedan upija sve bez neophodne pažnje u vezi sa biranjem i što je najgore bez
obaveznih skrupula, sa mršavom namjerom da nadoknadi lični gubitak u korist
kontinuiteta, te trudeći se tako da opravda ono što je već prevazišao (gubitak)
kriterijem „slučajnost“ ili „nepravednost“. Dok drugi, isto tako, bez neophodne
pažnje u vezi sa biranjem i bez obaveznih skrupula, troši sve ono što mu je
dostignuće pružilo, i to pod istim uvjetom, da osigura i brani pridobijeni
kontinuitet, ali i da, oko svega onoga što je postigao i uspio, odstrani i izbjegne
kriterij „slučajnost“ ili „nepravednost“.
U osnovi njihovih mogućnosti i očekivanja, ličnih viđenja i ograničenja, kod
obojice se na neki način dogodilo „ČUDO“, koje iznenađuje i njih i njihov raspored
znanja. Znači, za njihovu ljudsku ograničenu viziju i shvatanje desilo se ono
najnepredvidljivije, najneprirodnije, što ih svakako stavlja u gusti razgovor sa
samim sobom da ga uistinu prihvate kao neku vrstu slučajnosti, kao iznenadnu
sudbinu ili kao prosto neobjašnjiv hir vremena.
Sve to je tako kako jeste, jer ono što čovjek posjeduje je nešto što doživljava
kao sasvim prirodno stanje, dakle, za sve što već posjeduje on suštinski ne osjeća ni
najmanju potrebu da napuhuje i veliča bilo koji vlastiti fenomen. Ali u svakom
slučaju, tačno to napuhavanje i veličanje fenomena koji se dogodio, čini ih da
osjećaju prazninu o aktivnoj ideji za sutrašnjicu, dok u međuvremenu, da bi izbjegli
za već ostvareni plitki san. Njihovi prijedlozi, i onaj „kako ne treba“, i „kako treba“,
naravno da su vrlo važni, ali samo kada idu zajedno uklapaju se i sa ontološkom
suštinom čovjeka, ovako odvojeni postaju samo osakaćeni prijedlog bez lične ideje
za nastavak.
Njihov polovičan ali agresivan napor pokušava nam se nametnuti prvi „kako
ne treba“ bez onog „kako treba“, i drugi „kako treba“ bez onog „kako ne treba“, jer
ustvari njihov doživljaj je polovičan. To upravo čini da svako od njih otvori po
jedan „tabu“ jaz, koji bez obzira što na prvom pogledu odražava neku blijedu
istinitost (kao kod svake laži, ne može bez malo istine), opet ima još mnogo
prostora u njoj i za neistinu (a najčešće zauzima većinu prostora), i to ustvari
postaje tako tvrdoglava činjenica, da i kada bi htjeli, ne možemo je zaobići.
U teleološkom smislu, svaki kratkoročni projekt mora se uklopiti sa
odgovarajućim fragmentom dugoročnog viđenja, i samo kao takav ima smisla i
čuva sve veze sa istinom. A kada kod kratkoročnog projekta uopće ne postoji
teleološko viđenje, onda ili je samo mješavina bujne mašte sa sitnim mrvicama
istinite ljudske ontološke suštine, izbjegavajući pritom istinu kao cjelinu, u koje
spadaju uglavnom nesublimne površne fizičke i fiziološke prirode čovjeka kao što
su jelo, piće, spavanje, itd. (ono neizbježno) ili je onako, samo „čista“ laž.
Takva tmurna perspektiva odbija da bude prihvaćena od strane zdravog
razuma jednostavno zbog toga, što sav lanac njihovih pretpostavki, rezultira kao
logičnost napornog skolarizma i u pokušaju da se primijeni ispada skroz napet.
Iako na prvi pogled njihovo uvjerenje u vezi uspjeha i neuspjeha izgleda
jedinstveno, u subjektivnom načinu obznane, ispada da je vezano više za ljudske
strasti i kao takvo različito je kod različitih pojedinaca. Ovakav način pristupa nam
ne ostavlja ni najmanju mogućnost da time izgradimo (pa makar to bilo i
približno), jedan prihvatljiv teoretski i praktični sukladni poredak, kako bi barem
metaforički bio generalizovan i istinit za sve ljude u vezi sa uspjehom ili
neuspjehom.
I zaista, ukoliko spletom sretnih okolnosti uspjeh dolazi skoro neočekivano,
neuspjeh je usput srušio jedan veoma pažljiv plan do u tančine potvrđen i do
sitnica smišljen. Ukratko rečeno, možda samo jedan jedini detalj bi bio dovoljan i
mogao bi se ostvariti toliko traženi preokret kod jednog, ali po istoj mjeri
nepoželjnog kod drugog, a u svakom slučaju, opet sačuvati kod oboje isto
spomenuto alarmantno nestabilno stanje sa obrnutim redoslijedom, koje htjeli to
oni ili ne, otima im najbolji dio pažnje o onome što treba da slijedi čvrsto vezano za
budućnost.
Upravo to je i ključni razlog, što za prilično dugo vrijeme, ni jedan od njih
neće moći tako brzo ući u jednu poštenu igru, gdje dugoročni i kratkoročni projekti
nisu u međusobnom sukobu, jer su još unaprijed već prihvatili pravila koja su
potpuno suprotna dostojanstvu, ljudskoj etici, i shodno tome su u otvorenom
sukobu sa pravednim moralom, što zapravo čovjeka i čini ČOVJEKOM, i bez čega
hajvan jeste i ostaje HAJVAN.
Ljudsko biće, manje ili više, obdareno je znanjem o putu, ali zato ima sasvim
jasan suštinski osjećaj o spoznaji puta. Čovjek ima ličnu slobodnu volju da, radi
sebe, bira put u skladu sa pravednim znanjem i vlastitim osjećajem, sve to u bliskoj
saradnji razuma i duševne spoznaje. Ili jednostavno, isto, slobodnom voljom može
se odlučiti i protiv sebe, da negira prihvatiti pravedno znanje o putu ulazeći u
sukob sa svojim suštinskim osjećanjem spoznaje puta, i ne uzimajući u obzir
saradnju razuma sa duševnom spoznajom.
U svakom slučaju, znanje o putu i mogućnost povećanja tog znanja preko
saradnje razuma sa duševnom spoznajom, čini dugoročnu viziju i neograničeno
polje gdje se čovjek dokazuje kao takav. Dok suštinski osjećaj spoznaje puta je
uvijek sposoban izgraditi jedan kratkoročan projekt u skladu sa znanjem, što znači,
sukladno dugoročnom projektu. Uzimajući u obzir gore navedeno, nijedna
punoljetna mentalno zdrava i sposobna osoba ne može se osjećati neodgovorna za
svoje korake na svom putu koje odlično prepoznaje, niti se može ponašati kao
neodgovorna osoba za svoj cilj.
Sa takvim obilnim duševnim i razumnim bogatstvom gdje se slobodno
razvija i metodologija, i metod, i mogućnost aplikacije, svaki pojedinac je u stanju
da sam sebi po slobodnom izboru otvara put ka istinitom uspjehu ili neuspjehu,
put koji ne može biti osim njegov i koji je možda sličan ali nije istovjetan ni sa čijim
drugim putem. Osvijetljen kroz ovakvu prizmu gledanja, za uspjeh ili neuspjeh,
slika čitavog svijeta za svakog, postaje i jeste put neograničenih mogućnosti da
ostvari sebe kao čovjeka.
Svi su ljudi putnici, i svojim korakom po njemu, pored napora da otvore
jedan novi puteljak u shvatanju i primjeni, te da po mogućnosti bude i koristan,
trude se preko tog puta izgraditi i izraziti svoj identitet kojeg drže u sebi. Tako
nešto gledano kao svjedočanstvo ljudskosti jeste istovremeno i nužno i neizbježno,
bez obzira da li je ispravno ili ne, to postaje i obaveza kako se preko lične odluke
dokazuje istiniti ili lažni uspjeh, istiniti ili lažni neuspjeh. Takav put, lakši ili teži,
duži ili kraći, je sasvim relativna kategorija koju slobodno možemo svrstati kao
predrasudu, i koji je samo rezultat spoljašnog i površnog viđenja.
Sudeći preko duševne spoznaje i razuma, sve što je u nutrini ljudskog bića i
sve oko njega, prema svim mogućnostima i ograničenjima, zaista i jeste čudo, ali
pošto ništa od tog ljudskog ne može prevazići mogućnosti i ograničenja, kao takvo,
ustvari, ne sačinjavaju čudo. Čovjek uzima iz prirode a istovremeno joj i daje dio
prerađenog od onoga što je prethodno iz prirode već i uzeo (bez obzira na izvor,
spoljašnjost ili nutrinu), jednostavno da bi ispunio svoje potrebe (nikada
neupotpunjene), i nikada zadovoljan u vezi sa sobom i sa onim što je postigao.
Šta zapravo nedostaje čovjeku? Šta čini čovjeka da je nezadovoljan sobom i
postignućem, zbog čega pati radi svog „neuspjeha“, slično kao što je nezadovoljan i
pati zbog svog „uspjeha“?
Težina koju čovjek, ne da je ne može podnijeti, ali u svakom slučaju ponaša
se kao slabić prema tom teretu, naziva se ČUDO. Znači, ugrađujući u sebi ono što
neuspjeha od kojih se uvijek ima šta izvući kao mudrost za našu sadašnjicu i u
skladu sa dalekom vizijom, sa teleologijom ljudskog bića.
Ova dva fenomena su toliko bliska i toliko neophodna nastavku ka jasnom
cilju, kao što su u neizbježnoj funkciji jedan drugome, i to do te mjere da su i
nužnost za svoju suprotnost, što znači da su opet i uvijek važni jedan za drugog, za
harmoniju uopće, a posebno za harmoniju ljudskog bića.
Fizički živimo u jednom elipsoidnom svijetu i svaka ustrajnost za nastavak u
jednom smjeru, kad-tad i u svim slučajevima, će nas odvesti ka polaznoj tački (osim
Magelana, koji nije nikada stigao), dodajući tom postignuću i vertikalnu mogućnost
naše fizičke evidencije koja nam cinično uklanja svaki napor za definiranje jednog
mogućeg empirizma kojeg mi kontroliramo. Znači, ako je svijet elipsa u obliku
napetog luka, duševna spoznaja čovjeka zna za svoj cilj te bira biti, ili strijela koja
se postavlja u napeti luk ka visokim položajima, ili da postane tužni otpadak
sopstvenog bića.
Ja sam eto, odavde počeo svoje viđenje, neko drugi može početi negdje
drugdje prema istom cilju. Ljudski ciljevi su ti koji daju težinu ličnom zadatku a ne
sredstva, oni određuju promjenu ili nepromjenu smjera u svim putovanjima. Niko
od smrtnika (samo Uputa kojom nas opskrbljuje Svemogući), ne može nam tačno
reći odakle se zapravo treba krenuti prema istinitom uspjehu i na što većoj
razdaljini od istinitog neuspjeha, da se ne bi zatvorili u jednom očaranom krugu
glumeći radost zbog lažnog uspjeha, isto tako i sa vještačkom tugom zbog lažnog
neuspjeha. Toliko.
376.014-056.26/.36
Doc. dr. Mustafa Fetić
DILEME O INKLUZIVNOM
OBRAZOVANJU
SAŽETAK
Inkluzija je prilično nova ideja u odgojno-obrazovnoj praksi koja traži
mnoga interdisciplinarna pojašnjenja, posebno kada je u pitanju njena
implementacija u školski sistem. Mnoge dileme se nameću kako kod nastavnika,
tako i kod roditelja koji trebaju odlučiti da li da uključe svoju djecu u ovaj, po
svemu sudeći, novi vid edukacije i obrazovne rehabilitacije djece. Složit ćemo se da
ovaj novitet u obrazovnom sistemu nije jednostavna ideja. Inkluzija u pojmovnom
smislu podrazumijeva pravo svakog djeteta na podjednako obrazovanje, pod istim
uvjetima i to na svim obrazovnim nivoima – od predškolskog uzrasta do visokog
obrazovanja. Ono obuhvata: djecu sa smetnjama u razvoju, djecu sa invaliditetom,
djecu iz marginaliziranih grupa, te darovitu djecu. Škola bi trebala biti po mjeri i
mogućnostima učenika, a ne suprotno, kao što je to bilo do sada, da djeca budu po
mjeri škole i društva. Kako ocjenjivati djecu u inkluzivnom odjeljenju, i onu koja
pokazuju manji kvantum znanja zbog svojih „ograničenja“ kao i onu djecu koja
uspješno savlađuju gradivo, a sve to kako bi ih motivirali na rad i osjećaj uspjeha,
bez depremiranja, suza i kompleksa niže vrijednosti!? Ovo su neke od dilema gdje
možemo očekivati reakciju i nastavnika i roditelja. Edukacija i priprema nastavnog
kadra za inkluziju u školama nije na vrijeme planirana, tako da nema dovoljno
predmeta u nastavnim planovima pedagoških i učiteljskih fakulteta koji se
konkretno bave ovom tematikom. Ipak, ovako human projekt zaslužuje visoku
posvećenost, pažnju i brigu svih učesnika i aktera obrazovnog sistema kako
inkluzija kao ideja jednog vremena ne bi ostala mrtvo slovo na papiru, već da se
čvrsto ugradi u naše obrazovanje.
Ključne riječi: inkluzija, obrazovanje, škola, roditelji, nastavnik.
ABSTARCT
Inclusion is a fairly new idea in the upbringing and educational practice that
requires many interdisciplinary clarification, especially when it comes to its
implementation in the school system. Many dilemmas are imposed to the teacher,
and the parents who have to decide whether to engage their children in this,
apparently, a new form of education and educational rehabilitation of children. We
will agree that this novelty in the education system is not a simple idea. Inclusion
in the conceptual sense implies the right of every child to education equally, under
the same conditions and at all levels of education - from pre-school to higher
education. It includes: children with disabilities, children from marginalized
groups, and gifted children. School should be tailored to the students’ abilities, not
the opposite, as it has been so far, that children are made to measure school and
society. How to grade children in inclusive classrooms, the ones that show a
smaller quantum of knowledge because of their „disability“ as well as those
children who successfully master the material, all in order to motivate them for
work and sense of success, without depriment, tears and inferiority complex!?
These are some of the dilemmas where we can expect a reaction of both teachers
and parents. Training and preparation of teachers for inclusion in schools is not
timely planned, so that there are not enough subjects in the curricula of teaching
and pedagogical education faculties dealing specifically with this issue. However,
this humane project deserves high commitment, attention and care of all the
participants and stakeholders in the education system in order for the inclusion as
an idea of one time would not remain a dead letter, but that is tightly integrated
into our education.
UVOD
Šira analiza o potrebi inkluzije u obrazovanju naše djece ukazuje na to da o
ovoj ideji fali kvalitetna i transparentna kampanja koja bi ukazala na prednosti i
kvalitete ovog humanog projekta koji, bez sumnje, najviše pomaže djeci sa
posebnim potrebama, te njhovim porodicama. Proces njene implementacije u naš
odgojno-obrazovni sistem teče izuzetno sporo. Uzroci su više nego očigledni:
- Nedovoljna edukacija i pripremljenost nastavnika i učitelja;
- Nepripremljene škole i učenici u redovnoj školskoj nastavi;
- Nepripremljeni i bojažljivi roditelji za djecu kojoj posvećuju posebnu
njegu;
- Nerazvijena svijest o pravu čovjeka na različitosti i hendikepe.
Društvo u cjelini bi moralo ovom problemu pristupiti sa više odgovornosti i
pokrenuti sve raspoložive mehanizme kako bi inkluzija na velika vrata ušla u škole.
To podrazumijeva temeljito prilagođavanje školskih objekata, nastavno-
materijalnih sredstava i drugih pratećih elemenata nastavnog rada „inkluzivnoj
grupi“, kako bi djeca sa invaliditetom mogla pristupiti i nesmetano koristiti školske
potrepštine. Ovdje ne treba prepustiti samo prosvjetnim radnicima i menadžmentu
škole da sami rješavaju ovo pitanje kako umiju i znaju, već im treba ponuditi svu
potrebnu logistiku za njeno sprovođenje u svakodnevu školsku praksu. Kroz ovaj
analitički rad namjera nam je odgovoriti na osnovno pitanje – šta je, ustvari,
inkluzija?
Inkluzija, po većini referentnih autora, predstavlja pravo i mogućnost
svakog djeteta, od predškolskog uzrasta do visokog obrazovanja, na podjednako
ZAKLJUČAK
Škola je društveno promjenljiva ustanova koja prati trendove socijalnih
promjena i prilagođava se aktuelnom društvenom trenutku. Inkluzivno
obrazovanje u dvadeset i prvom stoljeću postaje realnost i jedno od temeljnih
ljudskih prava. Inkluzivni odgoj promovira, između ostalog, i razvoj kompetencija
za cjeloživotno učenje i aktivno sudjelovanje u demokratskom društvu. Projekt
inkluzije ne može biti učinkovit bez ravnopravnog učešća savremenog vaspitača,
učitelja i roditelja ili staratelja. Osnov inkluzivnog obrazovanja argumentovano je
opravdan i u planovima i projekcijama ekonomske, neurobiološke, obrazovne i
socijalne prirode. Dakako, vaspitanje i obrazovanje kao ključni pokretači
savremenog društva trebaju biti usmjereni ka punom razvoju ljudske ličnosti i
jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Oni moraju promovirati
razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo, što su pretpostavke uspješne inkluzije.
(Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl.26.2)
Osnovni principi inkluzivnog odgoja i obrazovanja jesu razvojno adekvatni,
primjereni i dostupni pristupu poučavanju svakog djeteta kroz interakciju roditelja
i vaspitača, odnosno porodice i društvene sredine. Dijete tada postaje građanin s
pravima i odgovornostima. Sve navedeno potvrđuje legitimitet i značaj inkluzivnog
obrazovanja u promociji osnovnih ljudskih prava i sloboda u savremanom svijetu.
329.3:28(497.1)"192"
Prof. dr. Admir Muratović
POLITIKA U BOŠNJAKA ZA
VRIJEME KRALJEVINE SHS,
ODNOSNO KRALJEVINE
JUGOSLAVIJE, KROZ
DJELOVANJE JMO I DŽEMIJJET
EL ISLAMI – KONCEPT
USPJEŠNE BORBE NA PUTU
ZAŠTITE NACIONALNOG,
KULTURNOG I VJERSKOG
IDENTITETA
SAŽETAK
Avgusta ove, 2017. godine, navršit će se tačno 100 godina od kada su
Bošnjaci u Sandžaku zadnji put imali jedan važan skup na kome su bili
predstavljeni kroz političke, intelektualne i vjerske subjekte i na kojem su donijete,
jednoglasno, važne odluke.
100 godina poslije ovog događaja Bošnjaci Sandžaka još uvijek nisu kadri
biti jedinstveni barem po tri najvažnije stvari: da smo muslimani sa svim što to
znači i što podrazumijeva, da smo Bošnjaci u punom kapacitetu vlastitog identiteta,
te u vezi pitanja Sandžaka. Nažalost, dok s jedne strane postoje oni koji su ukupno
svoje djelovanje podredili ovoj misiji, i dalje su jaki oni koji čine sve kako bi ova
važna pitanja devalvirali, kao i oni koji ne žale svoju energiju na putu stajanja u
zajednički saf sa onima koji su iskonski protivnici interesa našeg naroda.
ABSTRACT
In August 2017, it will be exactly 100 years since the Bosniaks from Sandžak
last had an important gathering on which they were presented through political,
intellectual and religious entities and on which unanimously were adopted
important decisions.
100 years after this events Sandžak Bosniaks have not yet been able to be
unified on at least three most important things: that we are Muslims with all that
this means and understands, that we are Bosniaks in the full capacity of our own
identity and related to the issue of Sandžak. Unfortunately, while on the one hand
there are those who have all their actions subdued to this mission, still are strong
those who are doing everything to devalue these important questions, as well as
those who do not complain about their energy on the road standing in a joint saff
with those primeval adversaries of the interests of our people.
Yugoslav Muslim Organization under the leadership of Dr. Mehmed Spaho
and Džemijjet al Islami, whose leader was Ferhat Draga are two political
organizations which with their actions among Bosniaks in Bosnia and Sandžak left
an indelible trail, showed and proved that one can be a successful politician and be
at the service of ones people, and not a club against it.
This work aims to send a message to all those who are today involved in
politics in the name of the nation, that history remembers only those who have
faithfully served the Bosniak and general human interests and that all those who
did not have an ear for the needs of the time and their community awaits pillory
„rightful place“ in history.
SJENIČKA KONFERENCIJA
Zbog poznatog završetka i svjetskog rata od ovih zahtjeva ništa nije bilo,
akteri konferencije su proganjani, a mnogi likvidirani pošto su označeni kao
„austrofili“ i optuženi za veleizdaju.
Dogovorom srpskih i hrvatskih političara na Krfu 20.07.1917. godine zapečaćena je
sudbina Bošnjaka, kako ovih u Sandžaku, tako i onih u BiH, ali ne samo njih nego i
sudbina Crnogoraca, kosovskih Albanaca, Makedonaca. Teritorije na kojima su oni
živjeli u jesen 1918. godine ulaze u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Ni u
ovoj državi Bošnjacima i Albancima nije bio zagarantiran ni minimum ljudskih,
političkih i ekonomskih prava i sloboda.153
153 Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, Grafomar, Zagreb, Drugo izdanje, 2001, str. 246.
154J ugoslovenska muslimanska organizacija, Muslimanska narodna organizacija (MNO), kasnije JMO, politička partija
osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovirala je ideju posebnosti muslimana u odnosu na
pravoslavce i katolike. Grupa disidenata koja se između ostalog deklarisala kao hrvatsko-muslimanska, formirala je
partiju nazvanu Muslimanska napredna stranka (MNS), ali je dobila malu podršku naroda i stoga je u potpunosti
nestala u narednih nekoliko godina iz političkog i javnog života. Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, jasno
je naznačio Srbe, Hrvate i muslimane kao „autohtone narode“. Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije
kada je izborni sistem bio podijeljen na način da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasački listići.
Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su
dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasačkim listićima i njihovi članovi su formirali saz i, uprkos tome što je
ovaj parlament posjedovao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina.
Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti
koja je u početku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali
uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumačenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik Muhammed,
umjesto Allaha, dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski
koristili su malo slovo „m“ za muslimane, kao pripadnike islama. Poslije Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je
postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije transformirala u Kraljevinu Jugoslaviju. Srpska
monarhija, kao jedan od pobjednika u Prvom svjetskom ratu, tražila je hrvatske i slovenačke političke partije, kao
partnere za formiranje države. MNO se transformirala u Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), odustala od
težnje za ozakonjivanje muslimanskog nacionalnog identiteta do povoljnijih vremena i usmjerila se na zaštitu vjerskih
i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, kroz saradnju sa drugim partijama, ponekad čak i sa srpskim partijama kao što su
Narodna radikalna stranka Nikole Pašića i Srpskom radikalnom strankom Milana Stojadinovića.
155 http://bs.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Spaho Mehmed Spaho rođen je 1883. godine u Sarajevu. Otac mu je bio
veliki znalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u
Sarajevu (1902), a Pravni fakultet u Beču (1906). Doktorski ispit je polagao koncem 1907, a 1908. je promoviran u
doktora pravnih nauka. Isprva se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910.
godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog tajnika.
Na tom položaju ostao je do stupanja u politički život. Bio je član Muslimanske narodne organizacije, član Narodnog
vijeća poslije sloma Austro-Ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine u
Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka
Cvetković-Maček sporazumu. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice
ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu. Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj
ministar zdravlja. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među
11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme
smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta.
156 Ibid. Imala je i svoj političko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija, hadži hafiz
Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH
osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji
nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921. dobija novi ministarski resor - industrije i
trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao ‘turski
paragraf’, a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada “ostaje u postojećim granicama”. Tokom 1923. JMO se raspada na
dva krila, Mehmed Spaho ostaje u jednom (JMO), a Ibrahim Maglajlić u drugom (JMNO).
157 Član ilirskog pokreta iz 19. vijeka, Ivan Franjo Jukić, isticao je Bošnjake pored Srba i Hrvata kao jedno od plemena
“Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja,
koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i
jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantirana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i
Hrvatima.” Ipak deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne narodne
republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke federativne republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake
kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci iako je takvih zahtjeva bilo
od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih
muslimana izjasnilo se kao “nacionalno neopredijeljeni”. Štaviše, mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili
su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao
“Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen”, 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način.
158 Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, Grafomar, Zagreb, Drugo izdanje, 2001, str. 287.
159 Ibid.
160 Ibid.
161 Radović, Miodrag, Efendijina sjećanja i kazivanja, Novi Pazar, 1998, str. 119-120.
172 Kako je u brojevima 563 i 564 (5. i 6. jun 1923) pozitivno pisao o djelovanju džemijjetskih narodnih poslanika i da
ne postoji neslaganje i razdor između Zije i Drage.
173 Knj. I, 39 (3.VI 1923) 335-339. vidi B. Hrabak, SretenVukosavljević – politički aktivista i narodni poslanik 1919 –
1927. simpozij: Seoski dani Sretena Vukosavljevića, sv. XVIII, Prijepolje 1998, 9-24.
174 Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 (4. jun 1923), 390, 391 (8.VI 1923).
175 Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka 1919 – 1928, str. 185.
176 Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 (4. jun 1923), 430-31, 433.
ZAKLJUČAK
Svakako ovakvo nastupanje muslimanskih poslanika koji su javno govorili o
problemima koji tište one u ime kojih to i govore smetalo je srpskim vlastima, koje su
1925. godine zabranili dalji rad ove organizacije.
Sa zabranom rada Džemijjeta, muslimani ovih prostora ostaju bez svojih
legitimnih političkih predstavnika sve do 1990. godine i osnivanja SDA za SFRJ sa
Alijom Izetbegovićem na čelu. Ono što se može zaključiti iz ovih činjenica je da su u
momentima kada su muslimani bili jedinstveni oko svog cilja, bili u situaciji dobiti
određena prava, pa makar to bilo i kao posljedica političke nagodbe. Onda kada nisu bili
jedinstveni u svojim temeljnim zahtjevima, bili su lahak plijen onih koji bi muslimane u
parlamentu države, koja bi valjda trebala biti zajednička, željeli samo kao dekor.
Još jedna situacija ukazuje na kontinuitet današnjeg stanja sa ovim koje smo
imali prilike podrobnije proanalizirati. Uvijek kada bi muslimani kroz državni sistem
legalnim putem, kroz parlament i zakone, tražili za svoj narod određena prava koja su
od suštinskog značaja za dalji opstanak i očuvanje, kako vjerskog tako i nacionalnog
identiteta, uvijek su u kontinuitetu optuživani da su ti zahtjevi neprijateljski u odnosu
na državu, te da se iza toga kriju određene separatističke težnje. Nažalost, i tada, kao
uostalom i devedesetih godina takav odnos srpske politike prema ostalim narodima
koji su nekada činili tu zajedničku državu, tjerali su ih da sreću i selamet potraže izvan
njenih granica.
100 godina nakon sjeničke konferencije i nešto manje od kako je Džemijjet el
islami u Skupštini Kraljevine Jugoslavije predstavljao muftija Novog Pazara, Mehmed
Alija Mahmutović, Bošnjaci Sandžaka iznova dobijaju autentične predstavnike u
Skupštini Srbije, muftiju Muamera ef. Zukorlića i dr. Jahju Fehratovića. O tome
ponajbolje govore prva dva njihova zahtjeva ali i odgovor nadležnih u Skupštini na to.
Poslanici BDZ-a su tražili ono što im po Ustavu pripada: mesdžid za klanjanje i halal
ishranu u skupštinskom restoranu. Dobili su odgovor da je to postojalo između Dva
svjetska rata, tj. u periodu djelovanja JMO i Džemijjet el islami partije, te da ne znaju
zašto to sada nije takav slučaj i šta se u međuvremenu desilo sa tim pravima
muslimana. U međuvremenu je prošlo sto godina, a za tih sto godina i desetine drugih
narodnih poslanika iz redova bošnjačkog naroda prodefilovalo je tim
zdanjem...najvjerovatnije im to nije bilo visoko na listi prioriteta.
930.85:28
5:28
Doc. dr. hfz. Haris Hadžić
PODSJEĆANJE NA
MUSLIMANSKI DOPRINOS
NAUCI I CIVILIZACIJI
SAŽETAK
U ovom radu autor piše o doprinosu muslimanskih učenjaka nauci. Ukratko
navodi njihov doprinos na polju prirodnih i društvenih nauka. Svrha rada jeste da
doprinese negaciji i raskrinkavanju negativnog odnosa pojedinaca iz današnjeg
hrišćanskog, prije svega zapadnog svijeta, prema islamu i muslimanima. Iz rada se
može saznati da je islam, odnosno da su muslimanski učenjaci na krilima islamskog
pogleda na svijet, dali veliki doprinos humanizmu i renesansi modernog svijeta, a
taj doprinos datira počev od same pojave islama početkom VII vijeka, pa kroz čitav
srednji vijek, sve do današnjih dana. Cilj nam je dati doprinos razbijanju negativne
slike i predrasuda o islamu i muslimanima, i suprotstaviti se propagandi raznih
kvazinaučnika, političara, medijskih izvještača, koji blate islam i muslimane
podmećući im razne neistine i negativnosti, a negirajući bilo kakav pozitivan
doprinos islama čovječanstvu.
Ključne riječi: islam, muslimani, društvo, nauka, obrazovanje, civilizacija.
ABSTRACT:
The author writes about the contribution of Muslim scholars to science.
Briefly stated their contribution in the field of humanities and social sciences. The
aim of this paper is todeal with negation of the negative attitude of individuals
from today's Christian, especially in Western countries, towards Islam and
Muslims and unmask it. Through this paper you realize Muslim scholars great
contribution under Islamic view of the world, to humanism and they are The
reason for the rise of the Renaissance in the modern ages. Their contribution dates
back to the very beginning of Islam at the seventh century, and throughout all
Middle Ages. Our goal is to contribute breaking the negative image, prejudices
about Islam and Muslims, and oppose the propaganda of various quasi-scientists,
politicians, media reporters, who are defaming Islam and Muslims by imputing to
them various untruths and negativity, and negating any positive contribution of
Islam to humanity.
UVODNA POJAŠNJENJA
Iako nema normalnog, opravdanog razloga, u posljednjih nekoliko godina
sve otvorenije i sve češće se vodi prava medijska, politička, kulturološka, vojna itd.
hajka protiv islama i muslimana u svijetu. Naravno, sasvim osnovano se može reći
da ta borba i taj animozitet prema pripadnicima ove svjetske religije imaju svoje
korijene još u politici katoličke crkve iz kraja XI stoljeća, kada je papa Urban II
pokrenuo tzv. „Krstaške ratove“, pod parolom „za oslobođenje Hristovog groba“ i
pošao u ratni, pljačkaški i rušilački pohod na Bliski – tada kao i danas većinski
islamski istok, odnosno Jerusalim i Palestinu. Mnogi savremeni muslimanski
teoretičari, ali i ne samo muslimanski, misle da se neki vid krstaških ratova ni do
dan-danas nije potpuno ni okončao, već da oni, nažalost, itekako, permanentno
traju – samo se s vremena na vrijeme mijenja njihov oblik, ideološka podloga,
odnosno tzv. „razlog rata“. Dakle, taj razlog, taj izgovor je nekada bio –
„oslobođenje Hristovog groba“, nekada „odmazda osmanskoj Turskoj zbog
nekadašnjih osvajanja u Evropi“, nekada „strah od islamskog radikalizma i
fundamentalizma“, danas „terorizma“, „zaštita Evrope od islama“, „ISIL-a”, i sl.
Nedavno je novoizabrani američki predsjednik izjavio da je „greška prethodne
američke administracije što nakon rata u Iraku, Amerika nije zadržala iračke
naftne izvore, čime bi onemogućila finansijske izvore terorizma“. Čak je, na
zaprepašćenje čitavog svijeta zabranio ulazak u SAD pripadnicima islama iz
nekoliko muslimanskih država. Na ovaj način predsjednik Amerike je svjesno ili
nesvjesno, donekle otkrio prilično uvjerljiv dokaz zapadnjačkog razloga rata,
odnosno tzv. „humanitarnih intervencija“ u arapsko-islamskim zemljama. Ove
humanitarne intervencije su naročito pojačane od 80-ih godina XX stoljeća, ratom
u Afganistanu, zatim Iranu, Kuvajtu, Iraku, sa nastavkom evo već čitave dvije
decenije XXI vijeka, sa ratom - ponovo u Iraku, zatim Libiji, Siriji… Istovremeno,
palestinsko pitanje se ne rješava. Nevjerovatne se stvari događaju – izbjegličke
krize, nehumani postupci prema muslimanskim azilantima i prognanicima,
nepoštovanje ljudskih prava, mučenje zatvorenika u Gvantanamu, itd. Rože Garodi
je pisao178 da se takav odnos hrišćanstva prema islamu možda može naći u onoj
crkvenoj, latinskoj maksimi koja kaže „extra eclesiam nulla salus“ (izvan crkve
nema spasenja), i u onoj „exstra eclesiam nulla profeta“ (izvan crkve nema
proroka), čime je, na neki način, dato moralno i vjersko opravdanje za borbu protiv
islama i muslimana, kao otpadnika od Hristove vjere. Crkva je kasnije odustala od
ovako tvrdog stava tako da, ipak danas odobrava „suživot“ sa islamom i
muslimanima, ali, nažalost, posljedice takve ideološko-vjerske podloge još se
osjećaju. I na našim balkanskim prostorima postoje razni ideolozi,
nazoviislamolozi, eksperti za islamsku opasnost, teoretičari, medijski stručnjaci,
književnici, pisci, fudbalski navijači i sl. koji naročito od 90-ih godina prošlog
178 Opširnije o ovoj temi R. Garodi, piše u svojoj knjizi Osnivački mitovi modernog Izraela, objavljene u Parizu, 1996.
Ovu izjavu, kao tekst koji u ovom radu koristimo kao izvor o islamskom doprinosu civilizaciji iz knjige Michaela
179
Morgana, su objavile podgoričke Vijesti od 08/04/2008,(www.vijesti.cg.yu) kao i “Glas Amerike”, tih dana.
180El-'Alek, 1-5.
181Izvor: www.pozivistine.com – 19. Kazali su o islamu: Michael H. Hart; www.islamzivot.com Muhammed prvi, Isa
treći, Magazin TAJM, 25.
182 Daif, Musned El-Bezzar 1/175; El-Medhal lil Bejheki 1/242; El-Fewaid, Imam Nejsaburi, 2/241.
183 El-‘Alek, 1-5.
184 Ibn Hibban, daif. Vidi: El-Fetawa, 26/358.
185 El-Enbija, 30.
186 El-Hudžurat, 13.
187 El-Bekara, 256.
188H. J. Morowitz, History's Black Hole, Hospital Practice, 1992, str. 25-31.
189M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani, Dilnawaz A. Siddiqui, S engleskog preveli: Anisa Lojo-Barić, Aid Smajić i Ahmed
Alibašić, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 131.
Alibašić, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 140.
Evrope korišteni kao udžbenici medicine sve do šesnaestog stoljeća kad su ove
radove zamijenila evropska djela.194
Interesantno je zapaziti da su grčki naučnici bili izvanredni u teoretiziranju i
postavljanju hipoteza, bili su veliki promatrači, ali ne i eksperimentalisti. Grčka
literatura ne sadrži dokaze o eksperimentima. Islamski naučnici su prvi u historiji
predstavili koncept bilježenja podataka baziran na posmatranju i eksperimentu.
Grci su sistematizirali, generalizirali i teoretizirali, ali uporno istraživanje,
akumulaciju pozitivnog znanja, podrobne naučne metode, detaljno i dugotrajno
posmatranje i eksperimentalnu analizu Evropi su predstavili samo Arapi. 195
Kao što poznata poslovica kaže da - pod suncem ne postoji ništa što je
apsolutno novo, ljudi su oduvijek od prethodnih generacija nasljeđivali određeno
znanje, razvijali ga prilagođavanjem svojim trenutnim potrebama, a onda ga
prenosili budućim generacijama, s koljena na koljeno. Pored ove vertikalne
transmisije znanja, prijenos znanja se, također, odvija i horizontalno - s jednog
mjesta ili kulture, na drugu, putem stalne razmjene ideja.
NAUČNICI MUSLIMANI
Služeći se dostupnim izvorima, u nastavku ovog rada navodimo
najznačajnije izume nekolicine najistaknutijih muslimanskih učenjaka koji su dali
značajan doprinos u određenim naučnim disciplinama:
El-Mutevekkil el-Fergani
Ovaj muslimanski učenjak poznat je po tome što je izumio nilometar. 196
Ibn el-Hejsem
Ibn el-Hejsem, još u 10. stoljeću, opisao je i primijenio naučnu metodu.
Njegovi pronalasci dali su veliki naučni zamah na polju geometrijske optike iz 965.
godine nove ere, koji će kasnije biti primijenjeni na evropskim izumima poput
kamere i sofisticiranih naočara.
El-Havarizmi
Dao je veliki doprinos prirodnim naukama. Smatra se osnivačem
astronomije. Kur'anske naredbe o pet dnevnih namaza, početku i kraju posta
mjeseca ramazana, mirazu i obračunavanju zekata, tražile su od muslimana da se
bave matematikom. Matematika se smatra jezikom prirodnih i fizičkih nauka. U
194 Robert Briffault, The Making of Humanity, 1938. See, Islamic Science in the Medieval Muslim World, Pakistan:
Khawarizmi, Science Society website, 2001, str. 112.
195 Opširnije: Robert Briffault, The Making of Humanity.
196 Nilometar je naziv za nekoliko naprava, inače različitog dizajna ali čija je zajednička funkcija bila mjerenje nivoa
vode u Nilu.
Omer el-Hajjam
Omer el-Hajjam, iz 12. stoljeća, koji je zapadnom svijetu poznat samo kao
pjesnik čuvenih perzijskih ruba'ija, dao je značajan doprinos matematici. On je
usavršio kalendarsko računanje vremena.
Ebu Ma'šer
Učenjak i astronom, iz 9. stoljeća, koji je precizno nacrtao geografske širine i
dužine, otkrio vezu između mjesečevih mijena i okeanskih plima, naučno objasnio
pomračenje Sunca i Mjeseca.
Es-Sa'ati Hurasani
On je dobio nadimak upravo po svom izumu sata (sa'a ili sat, također jezički
znači vrijeme), a poznat je po tome što je u 12. stoljeću sagradio sahat-kulu u
Damasku, u Siriji. On je zaslužan za značajna istraživanja na polju poljoprivrede,
arhitekture, književnosti i lingvistike.
197Opširnije: H. Khanikoff (trans) “al-Khazinfs Mizan al-Hikmah”, The Balance of Wisdom, The Journal of the American
Oriental Society, New Haven, CT:1859. Citirano u M. Raziuddin Siddiqi, Contribution of Muslims to Scientific Thought,
(http://www.centralmosque.com/biographic/science.htm).
El-Džezeri
Učenjak koji je dao važan doprinos na polju primijenjene fizike. U 13.
stoljeću se posebno istakao svojom knjigom o hidrauličnim instrumentima.
En-Nezzam
Stotine godina prije Darvina, godine 845. nove ere, En-Nezzam, je predstavio
svoju teoriju evolucije.198 U istom vremenskom okviru El-Džahiz je napisao svoje
višetomno djelo o životinjama, i dao veliki doprinos zoologiji.
El-Hasib
El-Hasib je, još u 9. stoljeću napisao knjigu o koristima dragog kamenja.
Nešto kasnije, u 13. stoljeću, njegov kolega po profesiji Et-Tifaši će usavršiti ovo
djelo i dodati mu svoja istraživanja o dvadeset četiri draga kamena i njihovim
emocionalnim i medicinskim svojstvima. Mnogi drugi poput El-Dževalikija,
'Abdulmu'mina i Zamirija dali su ogroman doprinos znanju svojim raspravama o
zoologiji i anatomiji, a posebno konjima i njihovom uzgoju.
Ed-Dimeški
Učenjak Ed-Dimeški je ostavio neizbrisiv trag u botaničkim istraživanjima
biljne patologije tako što je kategorizirao biljke kao živa bića s posebnim spolom i
time duboko urezao svoje ime u temelje botanike.
El-Biruni
El-Biruni se, pored ostalog, bavio botanikom pa je istraživao i cvijeće, te je
tako zapazio da se broj latica kod cvijeća kreće između tri i šest, ili je taj broj osam.
Došao je do zaključka da njihov broj nikada ne iznosi sedam ili devet.
Nabrojani, ali i mnogi drugi muslimanski naučnici, ostavili su bogato naučno
naslijeđe u Africi, Aziji i Evropi.199
ZAKLJUČAK
Osnovna intencija ovog rada jeste podsjetiti savremenog istraživača,
studenta, analitičara, pisca na doprinos islamskih učenjaka i tzv. islamske nauke,
savremenoj civilizaciji. Malo je poznato da su mnogi nemuslimani prevodili djela
islamskih učenjaka i tom prilikom latinizirali njihova imena, tako da se iz tih
njihovih imena ne može razaznati da su ti utemeljitelji i pioniri u razvoju nauke,
ustvari, bili muslimani. Zbog toga, današnji Evropljani i drugi zapadnjaci, mahom iz
neznanja ovih činjenica, ne priznaju, čak omalovažavaju muslimanski doprinos na
polju nauke. Najpoznatija djela muslimanskih učenjaka su prevođena sa arapskog
na latinski jezik, a kršćani su matematiku, fiziku, hemiju, medicinu, filozofiju itd.
učili baš iz knjiga muslimanskih učenjaka. Mnogi nemuslimani su studirali na
poznatim univerzitetima islamske Španije, u Kordobi, Toledu, Granadi, zatim
Damasku, Bagdadu, a nakon toga se vraćali u rodna mjesta i osnivali svoje visoke
škole i univerzitete, što je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku, nakon mračnog
kršćanskog srednjeg vijeka, dovelo do renesanse u Evropi. Naravno, mnoga naučna
djela muslimanskih učenjaka „kao bogohulna“, su bila uništavana i spaljivana kao
što je bio slučaj u 13. stoljeću, kada su Mongoli u Bagdadu spalili stotine hiljada
knjiga, ili naprimjer u 12. i 13. stoljeću kada su krstaši uništili mnoga naučna djela
islamskih učenjaka u Damasku. Naročito je upamćen slučaj kada je španski kralj
Ferdinand 1490. godine, osvojio Južnu Španiju, i kada je spalio stotine hiljada
naučnih radova i knjiga islamskih učenjaka. Nameće se logičan zaključak da - dok
su se muslimani pridržavali kur'anskog imperativa – uči, studiraj, proučavaj, dotle
28:929 Балић С.
378:929 Балић С.
Prof. dr. Šefket Krcić
ENCIKLOPEDIST BOŠNJAČKE
KULTURE AKADEMIK DR.
SMAIL BALIĆ
SAŽETAK
Autor u ovoj raspravi
pokušava da problemski osmisli
duhovni portret – akademika dr.
Smaila Balića (Mostar, 26. avgust
1920–14. mart 2002. Beč), jednog
od najznačajnijih islamskih
ličnosti bošnjačke kulture i
filozofije. Ključne akcente u ovom
ogledu, ćemo fokusirati na pitanja:
Uvođenja u Balićevu misao,
Promišljanje njegovog životnog
puta od Mostara, Beča, Ciriha i
ponovo pred kraj života do
Zagreba i Sarajeva, zatim,
ukazujemo na poglede, Balićeve
ideje i djela s posebnim osvrtom na njegovu filozofiju kulture Bošnjaka, stavove
Bošnjaka, te promišljanja države Bosne u egzilu njene suvremenosti i tradicije.
Poseban akcenat smo dali na analizu njegovog posljednjeg objavljenog djela
„Zaboravljeni islam“, koje je istovremeno štampano na njemačkom i bosanskom
jeziku, i na kraju, dali smo završni osvrt, gdje smo ukazali na Balićevu kompleksnu
bibliografiju.
ABSTRACT:
The author of this debate, trying to devise problem-spiritual portrait -
academician dr. Smail Balic (Mostar, 26 August 1920th to 14th March 2002,
Vienna), one of the leading Islamic personalities Bosniak culture and philosophy.
Topics covered by this article, are focused on the issues: the introduction to Balic
thoughts, reflection his life's journey from Mostar, Vienna, Zurich and again near
the end of life to Zagreb and Sarajevo, then, point out the views of the Balice ideas
and works, with special reference on his Bosniak attitudes to philosophy of
Bosniak culture, and his idea about the state of Bosnia its modernity and tradition
when he was in exile. Special focus on his last published work „Forgotten Islam“,
which printed in both German and Bosnian language. At last in a final review I shed
light on Balic complex bibliography.
(Mostar, 1920-2002, Beč)200
“Bosanski muslimani imaju svoje nacionalno ime: oni su BOŠNJACI (...). Njihovi
pređi nisu primanjem islama izvršili nikakvu nacionalnu izdaju - koliko se ta
perverzna argumentacija može uopće usvojiti. Muslimana je bilo uz slivove srednjeg i
donjeg Dunava, donje Save, i oko drinskog Ušća u Savu i prije dolaska Turaka na
Balkan. Viđen u nacionalnoj perspektivi, islam je u Bosni bio zamjena za 'bosansko
krstjanstvo' (patarenstvo), nemilosrdno progonjeno po susjedima drugog vjerskog
opredjeljenja poput dalekosežno sekulariziranog današnjeg bosanskog islama...”
S. Balić
PRISTUP
Naša namjera je da u ovoj raspravi osvježimo sjećanje na jednog doajena
bošnjačke kulture, filozofije i prvorazrednog kreativnog i originalnog
interpretatora islama, posebno značajnog za zapadnu recepciju. U tom kontkestu,
na temelju raspoložive građe iz Bosne i Beča, ukazat ćemo na temeljne sadržaje i
vrijednosti Balićevog djela. Sa Balićem sam se dugo dopisivao i dijelio zajedničke
poglede na bošnjačku tradiciju. Ostao mi je u trajnom sjećanju prilikom našeg
sudjelovanja na Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike u Čikagu, maja mjeseca
2000. godine, kada smo bili uvodničari u ovaj veliki skup. Sjećam se, jednog tihog,
lucidnog i konstruktivnog izlaganja akademika Balića, koji se znalački obratio
Bošnjacima, koji žive u emigraciji, koji im je prenio bogato emigrantsko iskustvo i
dao im konkretne sugestije za dalje djelovanje. Tom prilikom smo, detaljno
raspravljali i vodili dijalog, čiji rezultat jeste objavljen intervju u Nezavisnoj reviji
„Sandžak“ (Novi Pazar). To su samo neke značajke koje su nas obavezale da o
Baliću napišemo ovaj rad, koji smatramo da nije dovoljan, jer on kao mislilac
200U Beču je 14. marta, u 23:45h 2002, prvog dana Nove hidžretske godine, prestalo kucati srce (u 82-oj godini života),
akademika dr. Smaila Balića, jednog od najznačajnijih bošnjačkih znanstvenika i intelektualaca, koji je najveći dio
svoga života proveo u egzilu, van svoge domovine. Tim povodom svoj oproštaj od prijatelja i filozofa kulture
akademika S. Balića, sam objavio u iranskom časopisu „Nur“ 2002. godine.
zaslužuje obimno monografsko djelo. Ali, za tako nešto, potrebno je izdvojiti dosta
vremena i pronaći adekvante suradnike na projektu, jer glavni radovi i
dokumentacija ovog značajnog bošnjačkog velikana se nalazi u Austrijskoj
akademiji nauka u Beču, zatim u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Beču, u
Orijentalnom institutu u Beču, te Arhivu grada Beča, kao i u drugim institucijama
Evrope, sve do Zagreba, Sarajeva i Mostara.
ŽIVOTNI PUT
Smail Balić je rođen 26. avgusta 1920. godine u Mostaru, u čuvenoj
bošnjačkoj porodici. Roditelji: Mustafa i Hatidža. Smailov djed, Smail-efendija (po
kojem je dobio ime), bio je upravitelj medrese (muslimanskog bogoštovnog
zavoda) u Čapljini, a očev amidžić, Omer-efendija poznati mjesni istraživač
povijesti. Osnovnu školu završio je u Mostaru, a srednju - Gazi Husrev-begovu
medresu - u Sarajevu. Još u medresanskim danima, pripadao je asocijaciji „Mladi
trivijalnosti i površnosti. Ovo djelo, prema priznanju samog pisca, ima podnaslov
Muslimanska komponenta danak vremenu. Naime, knjiga je po prvi put objavljena,
godine 1990, u doba nacionalnih previranja u bošnjačko-muslimanskom narodu,
kada su se još vodile bitke oko nacionalnog imena i vraćanja povijesnog imena
Bošnjaci.
U tom smislu, Balićevo djelo Kultura Bošnjaka, podijeljena je u nekoliko
poglavlja, od kojih se ističu: Narodna kultura, Kultura školskog tipa, s
poddijelovima Osmansko razdoblje, Austrijsko, Jugoslovensko, Hrvatsko (1918-
1945), te Novo doba, koje pokriva period od 1945. god. Struktura ovog djela,
prikazuje jedan suvremen pristup izučavanju bošnjačke tradicije. Svako je
razdoblje podobno raščlanjeno u glavne smjerove stvaralačke djelatnosti: duhovna
i materijalna kultura, duhovnost, književnost, prirodne i društvene znanosti,
muzika, popularna kultura i umjetnost. Ovo djelo obiluje ilustracijama
ambijentalne arhitekture, te fotografijama značajnih pisaca (Safvet-beg Bašagić,
Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Meša Selimović...), te preslikama iluminarnih rukopisa i
kaligrafije originalne islamske provenijencije. Posebnu vrijednost ovome djelu,
daje opsežan osvrt kulturnog stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, što je
zbog izoliranosti islamskoga kulturno-civilizacijskog kruga (u poslije
srednjovjekovnom dobu), u odnosu spram zapadne civilizacije činilo taj dio
duhovnog stvaranja, skoro 'nevidljivim' za zainteresiranu laičku javnost u Bosni i
Hercegovini i okruženju. Jasno, suvremenom čitatelju će zacijelo, biti sigurno
integrantna dvojba, koju Balić iskazuje oko naziva jezika – potvrđujući historijsku
utemeljenost nazivom bosanski jezik, uključujući se na taj način, samoj odluci
povijesnog naziva bosanskoga jezika, kako je to 400 godina ranije tvrdio mislilac
Uskufi u svom čuvenom Rječniku bosansko-truskog jezika. Fundamentalna namjena
djela Kultura Bošnjaka je bila i ostala svojim obimom objediniti sve informacije i
dati jedan svojevrsni orlovski pogled na cijelo podučje duhovne i materijalne
tradicije i kulture Bošnjaka od najstarijih vremena do danas.
Zatim, značajno je spomenuti, da u okviru znanstvenog skupa „Mudrost rađa
toleranciju“, koji je bio posvećen 350. godišnjici rođenja Mustafe Ejubovića - Šejh
Juje i 400. godišnjice proučavanje Mesnevije u Mostaru, akademik S. Balić, je
presjedavao prvim dijelom skupa i istovremeno imao široku prezentaciju viđenja
ličnosti i djela Šejh Juje. U okviru ove manifestacije predstavljeno je i stvaralačko
djelo akademika S. Balića. Ali, to vrijeme nije bilo dovoljno da se u cijelosti rasvijetli
komleksno i multidisciplinarno S. Balićevo stvaralačko djelo. Jasno, ne samo
insitucijama u Beču, već u Mostaru, Zagrebu, Novom Pazaru i posebno, Sarajevu.
Potrebno je organizirati ovim ili drugim povodom, da se rasvijetli kompleksno
Balićevo djelo, koje u sebi ima ne samo bošnjačku, već prvenstveno i islamsku
komponentu.
izdanje u vlastitoj nakladi u Beču 1973. godine, zatim, 1978. godine objavljen je
dopunski svezak ove knjige, a drugo, na bosnaskom jeziku došlo je 1984. godine u
Tuzli) - leži na Osmanlijskom razdoblju zemlje, koje je kulturi Bošnjaka -
muslimana, najizrazitije lice. Pojavljivanje ove knjige je od prvorazrednog značaja
za razvoj i sagledavanje kulture Bošnjaka ne samo u Bosni, već i na Balkanu. Igrom
slučaja, a historijski gledano od velikog značaja, godine 1973, uz Balićevu knjigu
Kultura Bošnjaka u Sarajevu se pojavilo djelo dr. H. Šabanovića Književnosti
Muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Ono što je bitno ova dva djela su
koperativna i djeluju u literaturi kao sinonimi, jer jedno drugo dopunjuju. To se
može desiti i da se kaže samo za takve znalce kulture Bošnjaka, kao što su bili S.
Balić i H. Šabanović.
Nekada je ovo (Kultura Bošnjaka), Balićevo djelo, bilo poznato samo užem
krugu stručnjaka, jer kao takvo ono se od komunističkih vlasti tretiralo kao
pamflet, zbog čega ovaj istaknuti znanstvenik nije mogao dobiti zeleno svjetlo od
vlasti (bivše Jugoslavije), da uz profesora dr. Tajiba Okića bude izabran za
profesora Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Ovaj izbor
spriječio je službeni Beograd, upravo zbog pojavljivanja djela Kultura Bošnjaka.
Međutim, danas je ovo djelo, bez sumnje, sastavni i nezaobilazni segment svake
ozbiljne biblioteke u Bosni i Hercegovini i šire gdje se brižljivo čuva bošnjačka
literatura.
Koji su ključni sadržaji Balićeve Kulture Bošnjaka? Ovo djelo, donosi lucidno
i precizno jedan izuzetan znanstveni pristup istraživanju fenomena bošnjačke
kulture. Kao takvo, ovo djelo u sebi sadrži izobilje podataka, matematički precizno
urađeni i nadasve enciklopedijski registrirani fenomeni. Shodno tome, budući
istraživači na temelju ovog djela mogu izgraditi stvoja istraživanja o bilo kojem
problemu da se radi ili regionu pa i mjestu. Naime, notirani su znančajni stvaraoci,
počev od ranog turskog perioda pa sve do osamdesetih godina XX stoljeća. Da
krenemo redom: pored predgovora, objašnjenja transliteracija i kratica, pisac, daje
jedan instruktivan uvod u djelo u kojem posebno obrađuje: a) Bošnjačka kultura na
udaru barbarstva i b) Ishodišta bošnjačke kulture. Dalje, pisac razmatra dva aspekta
narodne kulture: 1) Duhovni vid (narodno epsko i lirsko pjesništvo, narodne priče i
hićaje i pučku dramsku umjetnost) i 2) Materijalni vid (narodna dekorativna
umjetnost i stambena kultura). Centralno poglavlje ove knjige tiče se fenomena
kulture školskog tipa. U ovom dijelu, predmet istraživanja su razdoblja:
osmanlijsko (duhovna i materijalna kultura), gdje su sistematski obrađeni svi
značajni stvaraoci, zatim analiziranja alhamijado pjesništva, biblioteke,
arhitektura, sakralni objekti - džamije, tekije, spomenici nadgrobnog graditeljstva,
mostovi, karavan-saraji, bezistani, sahat-kule, bosanski gradovi, bošnjačka
kaligrafija i likovna umjetnost, posebno zidno slikarstvo, pregled bošnjačke
književnosti u svijetu, te ukazao na činjenice postojanja fenomena mecena u
Bošnjaka u nauci i izvan nauke), austrijsko razdoblje (književnost za vrijeme
Austro-Ugarskog doba, memoarska književnost i školstvao) jugoslovensko i
hrvatsko razdoblje (1918-1945, književnost za vrijeme kraljevine Jugoslavije), novo
pripovjedače kalibra jednog Meše Slimovića, ili Ćamila Sijarića (iz Sandžaka), čiji su
brojni romani prevođeni na stranim jezicima. Prema Baliću, Bošnjaci imaju velika
dostignuća i na drugim područjima kulturnog stvaralaštva posebno na području
umjetnosti, filma i muzike. U tom kontekstu, poznate su činjenice da su bošnjačke
narodne pjesme dostigle vrhunski stepen razvoja u onome smjeru kako se razvijala
književnost ili pjesništvo jednoga Homera. U tom smislu, jedan od vrhunskih
epskih pjesnika, prema Baliću je upravo iz Sandžaka, a to je neneadmašni stvaralac,
romantičarskog stiha, Avdo Međedović (1866-1953), o kome je pisano mnogo na
engleskom jeziku i kome je odavano izuzetno priznanje. Avdovim epovima,
naglašava Balić, su se čudili učenjaci daleke Amerike. A nama (mislim na Sandžak i
Bosnu) je prema njegovom mišljenju neopravdano bio skoro nepoznat.
Prema akademiku Baliću, za vrijeme Osmanlijske vlade, u Bosni su katolici
smatrani Latinima, pravoslavci Vlasima, dok su se Bošnjaci-Muslimani, nekada i
sami smatrali Turcima (ali ne svi). Ali, ta oznaka je imala jedan drukčiji misaoni
sadržaj, nego što bi ga trbalo imati samo po sebi. Naime, jedan Turčin se
upotrebljavao kao oznaka kod Slavenaca, tj. pripadnost jednoj određenoj
civilizaciji, tj. islamskoj civilizaciji. Tako je i dolazilo do toga da su htjeli reći, da
pripadaju islamskoj civilizaciji i da su iz istoga kruga mišljenja i življenja. Međutim,
na drugoj strani, niti su katolici bili Latini, jer nisu znali latinski jezik niti su
pravoslavci bili Vlasi, jer nisu znali rumunski jezik, kao što ni Bošnjaci, odnosno
bosanski Muslimani, nisu bili Turci, jer nisu znali niti sada znaju u većini turski
jezik. Očito, ovom odrednicom akademik Balić očito želi ukazati da postoje brojnih
slučajeva zamjenjivanja pojmova, zato su i Bošnjaci i njihova kultura pogrešno
predstavljeni u udžbenicima i djelima srpskih i hrvatskih pisaca.
Ovom krugu Balićevog stvaralačkog opusa, pripadaju brojni tekstovi, koje
ovaj eminentni autor nije uključio u djelo Kultura Bošnjaka, već su rasuti po
brojnim časopisima i listovima. U taj kompleks radova pripada i Balićev tekst
„Muslimanske građevine u bosanskom ejaletu“ (Glas islama, br. 66, Novi Pazar,
2002). Prema njemu, „Bosanski ejalet kao granična zemlja Osmanlijskog carstva na
Zapadu igrala je u prodoru i islama u Evropi važnu ulogu. Dok su bosanski državnici i
vojskovođe sudjelovali u izgradnji i vojnom učvršćenju carstva, dotle su učenjaci i
pjesnici prenosili ime „Bošnjak“, „Bosnak“, ili „Ali Bosnovi“ daleko iznad granica svoje
uže domovine. Njihovim jezikom se govorilo na dvoru u Istanbulu i u konacima
budimskih vezira. Na njemu su pogdjekada pisane i državne isprave...“
U spomenutoj raspravi, autor je veoma pregledno obradio: džamije,
medrese, derviške odgojne zavode i samostane, spomenike nadgrobnog
graditeljstva, mostove, karavan-saraje, bezistane, sahat-kule, zatim, je ukazao na
čuvene graditelje, gradnju na vodi i izgradnju bosanskih gradova. U svakom
slučaju, specifičnost bošnjačke arhitekture, prema Baliću, predstavljaju
koristonosni objekti koji su našli svoje udomište, i koji, kao takvi, nose u sebi
duhovnu i materijalnu kulturu koja odiše originalnošću svog unutrašnjeg i
vanjskog izraza, po čemu je prepoznatljiva kultura življenja bošnjačkog naroda.
Ovaj pregled kulturnih fenomena odaje sliku jednog istraživača, koji sa velikom
brigom notira svaku činjenicu koja je bitna da jedan suvremeni čovjek danas zna,
da Bošnjaci u povijesti svog društva, imaju svoje značajne kulturne, vjerske i
nacionalne korijene.
Na taj način, akademik Balić je u srcu Evrope, u Beču, i drugim kulturnim
metropolama pedantno čuvao i stvarao istinsku sliku o Bošnjacima i Bosni, i to u
vremenu kada su brojni zastupnici Bosne u republičkom i saveznom parlamentu
zaboravljali ko su i šta su. Na taj način, on se pomoću znanosti, kao spisatelj i učen
čovjek borio da Bošnjaci u historiji evropske kulture ne budu registrirani kao
Hazari. Za tu svoju veoma dragocjenu znanstvenu djelatnost, začuđujuće je,
akademik Balić nije dobio ni jednu prestižnu i zvučnu nagradnu od države Bosne i
Hercegovine, ali njegova nagrada je od Svevišnjeg Stvoritelja, koji će narod
bošnjački, koji je prošao u ratu (1992-1995), kroz najmračnije krugove Danteovog
pakla, a ni te dane ovaj neumorni istraživač nije zaobišao i prešutio, već je obradio
u brojnim svojim raspravama, a posebno u djelu Bosna u egzilu. Na taj način, svim
ovim pitanjima na osnovu kojih se može izvoditi ishodište bošnjačke kulture,
akademik Smail Balić je ukazao na brojne duhovne putokaze koji, kao takvi,
obavezuju generacije koje dolaze.
BALIĆ O BOŠNJACIMA
Među jugoslovenskim narodima i narodnostima, godine 1971, kada je bio
popis stanovištva u Jugoslaviji, kao treći po brojčanoj jačini javljaju se Bošnjaci –
Muslimani, koji su od 1945. do 1971. godine bili bezimeni ili neopredijeljeni narod,
sa očiglednom tendencijom denacionalizacije, tj. srbizacijom, kroatizacijom,
crnogorizacijom, makedonalizacijom. Akademiku Baliću i liberalnom političaru
Zulfikarpašiću, je bilo lakše da djeluju u emigraciji i da čuvaju nacionalno ime
Bošnjaka i da se bore za njegovu emancipaciju i priznanje. Pod tim pojmom se
podrazumijevaju, jugoslovenski građani slavenskog porijekla (misli se na
Bošnjake), koji su odgajani ili samo rođeni u islamskoj tradiciji koji se javno ili pred
vlastima izjašnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra
nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne.
Balić je bio mišljenja, da – tek činjenica izričitog samoopredjeljivanja važi
kao fundamentalni kriterij nacionalne određenosti. U tom konktekstu, pogled
unazad nam pokazuje, ističe akademik Balić, da su bosanski Muslimani u
Osmanlijsko doba u pretežnom dijelu svoje dostupne prošlosti, kada se velikim
dijelom obrazovala tradicija, na kojoj počiva njihov nacionalni identitet – u
državnim ispravama i u književnosti označavaju kao Bošnjaci. U tom pogledu je
veoma značajno Balićevo djelo pred kultnim poslenicima svijeta, koji su bili
prisutni na brojnim znanstvenim skupovima, gdje je ovaj učenjak obrazlagao teze o
Bošnjacima.
Dalje, povijesno promatrano, Bošnjaci nisu samo stanovnici današnje Bosne,
već Hercegovine i Sandžaka, zatim, to su muslimanski žitelji nekih crnogorskih
predjela (Nikšića, Podgorice, Spuža, Kolašina, Mojkovca, Berana, Plava i Gusinja). U
BOSNA U EGZILU
U djelu, Bosna u egzilu (objavljeno u poznatoj Biblioteci Kaj u Zagrebu 1995.
urednik - pjesnik Ibrahim Kajan), autor, dr. Smail Balić, bez distance raspravlja o
ključnim problemima opstanku Bosne i Hercegovine, kao države i Bošnjaka kao
naroda na Baklanu. Prema njemu, osnovni motiv agresije na Bosnu leži u pohlepi
za vlašću. Shodno tome, Balić je u ovoj knjizi razvio svoje ranije stavove koji se tiču
očuvanja bošnjačkog identiteta u emigraciji. U tom kontekstu, on ovo pitanje
posmatra naspram drugih nacionalnih programa (velikosrpski i velikohrvatski),
koji su bili direktno upereni protiv opstanka Bošnjaka na Balkanu.
Radi ilustracije, a u cilju boljeg razumijevanja problema, navest ćemo, jedno
Balićevo zapažanje koje najbolje ilustrira stanje ove situacije:
- Historijski uvjetovan raspad komunističkih vlastodržačkih struktura u
korist demokratskog samoodređenja južnosalvenskih naroda ugrozio je povlašten
položaj srpstva. Vještim korištenjem gorskog iskustva iz vremena Drugog
svjetskog rata, kada je zapadni dio srpskog naroda bio izložen bezdušnim
progonima ekstremnog hrvatskog nacionalizma, u kojem se nasuprot volji većine
njihovih suvjerenika bio našao i izvjestan broj muslimana, i dozivanjem
„historijskog sjećanja“ na Turke kao širitelje islama po Balkanu, srpski narod je
duboko indoktriniran i doveden u stanje nacionalne uzbuđenosti. Dugo vremena
potiskivana osvetoljubljivost je ovladala srcem mnogih srpskih brđana, seljaka i
polugrađana. Došli su u prvu scenu oni slojevi, koji su mentalno opterećeni
mržnjom na grad i njegove civilizacijske tekovine. Čitav niz drugih pokretača snaga
i predrasuda uključio se kao pogodan mehanizam mobilizacije u osvajačku
strategiju velikosrpstva: želja za plijenom - staro naslijeđe hajduka - nagon za
samopotvrdom vlastitog junaštva, požuda za osvetom zbog poraza na Kosovu polju
1389, iskazivanje vjernosti pravoslavlju borbom protiv islama i njegova
„fundamentalizma“. Brojne knjige o progonima Srba u nekadašnjoj Nezavisnoj
državi Hrvatskoj (1941-1945), o nevladinoj izdaji srpstva primanjem islama, o
srpskoj nesposobnosti da unovče svoje junaštvo (po Dobrici Ćosiću oni uvijek
izvršio analizu krvave bosanske grame, čije posljedice će pamtiti brojne generacije.
Ova zemlja je, prema njemu, bila zahvaćena barbarsikm razaranjem sveukupnog
kulturnog naslijeđa. Agresor je na meti imao brojen uporište tačke kulturnog i
vjerskog identiteta Bošnjaka-Muslimana, što prema ovom autoru, praktički znači
nemilosrdni udar na tipični lik Bosne i Hercegovine. U toj nemilosrdnoj
agresovskoj krvavoj kampanji, uništene su do temelja brojne biblioteke i instituti,
zatim čitavi gradski ambijenti i arhitektonske vrijednosti sravnjene su sa zemljom.
Stradalo je oko dvije hiljade džamija i mesdžida, uništeni su brojni spomenici i
mostovi, nestali su brojni orijentali gradovi, kao što su: Foča, Višegrad, Mostar,
Rogatica i dr. Jasno, Srbi i Hrvati nisu mogli podnijeti u posljednjih pedeset godina
napredak i kulturni nivo Bošnjaka-Muslimana. Ovaj izvrsni analitičar bacio je
pogled na djelovanje službenog Beograda, kao i na širenje bjesomučnog mraka iz
ovog grada. Međutim, on ne želi da čitav problem i tragediju Bošnjaka generalizira,
već ukazuje i izdvaja svijetlu figuru akademika Bogdana Bogdanovića kao uzornog
intelektulaca i čovjeka, koji kaže „Mrak se već užasno spustio na kulturu“ i dalje,
„ako ste zavirali u knjižare, tu sve same knjige o genocidu, knjige o starim carstvima i
kalendari, knjige o parapsihologiji, neke Vave, i to je sve“ (B. Bogdanović). Prema
tome, pisac je svjedok i savjest svog naroda. Prvo što je želio da skrene pažnju,
nastojanjem da se zaštiti kultura, tj. ljudsko stvaralaštvo, bez kojeg čovjek ne bi
mogao kulturno živjeti.
Tradicija i suvremenost - Riječ je o studiji koja pripada Balićevom krugu
tekstova koje tretira djelo Bosna u egzilu. Ovaj rad Balić je objavio u časopisu
„Mualim“ br. 5/mart 2001. godine. U njemu iznosi svoja sagledavanja dubokih
rana, koje su krvavim razračunavanjima 1992-1995. naši narodi zadali jedni
drugima. Studija se bavi problemima bola i sjećanja pogođenih ljudi sve do
oknčanja neprijateljstava. Autor poziva naprednu Evropu da svoja bogata iskustva
i političku moć iskoristi za preporod kulture na Balkanu. U ovom teksu, on se
posebno zalaže za primjenu načela dobrog susjedstva, koji je čvrsto ugrađen u
sustav vjere kod muslimana. Dr. Balić ovu svoju tvrdnju dokazuje brojnim
činjenicama iz povijesti Bosne i Bošnjaka, te se u tom kontekstu poziva na glasovit
putopis E. Čelebije. Tumačeći brojne ključne pojmove iz osmanske prošlosti, autor
je ušao duboko u jedno carstvo u kojem je vladao red i zakon. On poziva na sijaset
argumenata, ne radi vraćanja tog carstva koliko želi time da fascinira svijet
kontinuitetom islamske zamisli svijeta bogatstvom kulturne baštine i tradicije.
Dalje, u radu dr. S. Balić se upušta u izgradnju organizacije klasičnog i modernog
društva produbljujući odnose i osmišljavajući dijalog između kršćana i muslimana,
koji je zapaženo bio prisutan i za vrijeme turskog carstva. Kao vid tolerancije, i
afirmacije drugih naroda, ravnopravno sa turskim kadrovima, veoma često su na
vrhunskim funkcijama bili brojni Bošnjaci, Albanci, Kurdi, Čerkezi i sjeverni
Afrikanci. Danas, iako društvo u kojem živmo nazivamo modernim i otvorenim,
teško je pretpostaviti da u jednoj zemlji, na njenom čelu, bude građanin koji nije iz
većinskog naroda te zemlje. Zatim, autor analizira brojne ideje iz rasprava
modernog turskog povjesničara Halila Inalcika, koji je poznat kao seriozni
ZABORAVLJENI ISLAM
„Islam je očito i duhovno u pokretu -
i to jače nego što želimo prihvatiti.“
S. Balić.
konačno i dotično razumijevanje vjere. Već i arapski naziv tog postupka - al-giqh-
ukazuje na značaj uspoređujuće i ispitivačke misli u vjeri. Shvaćen kao znanost, al-
fiqh posreduje duhovno filtrirani vjeronauk za svakodnevnu uporabu tom pogledu
islam, dakako, nije posve jedinstven, iako se postupak nadovezuje na iste temeljne
izvore: u sunitskom su islamu primjerice četiri poznate škole tumačenja vjere; šijitsko
shvaćanje vjere, iako se postupak nadovezuje na iste temeljne izvore: u sunitskom su
islamu primjerice četiri priznate škole tumačenja vjere; šijitsko shvaćanje vjere, iako
nastalo izvana, sačinjava peti blok pravovjerja.“
Samo razumijevanje pitanja koja se tiču božanske istine i ljudske vjere
pojačava interes za proučavanje biti identiteta i njegovom osmišljavanju i
vezivanju za život čovjeka. Autor upućuje u bit vjerskog naslijeđa, na taj način što
dovodi islam u vezu problematiziranje ideja sa drugim konfesijama. U tom smislu,
njegova intencija pozivanja za središte hermeneutičkog interesa islamskih filozofa
i mislilaca upućuje u sam smisao razumijevanja mistike i egzegeze Kur'ana. Zato, s
punom impresijom doimam njegovu misao, da je islam očito u duhovnom smislu u
velikom pokretu - i to mnogo jače nego što želimo shvatiti ili prihvatiti.
Ovom krugu problema, kojem se islam u pojedinim evropskim državama i
enklavama anilizira, pripada i Balićeva studija O islamu u hrvatskim zemljama u
Osmanslijskom razdoblju (Takvim 1418/19, Zagreb 1997). Ovaj rad je nastao na
temelju historijskih činjenica, i može biti od posebne važnosti za sagledavanje
kulture i religije Bošnjaka na Balkanu. U tekstu su citirani brojni svjetski autoriteti
nad čijim radovima je akademik Balić, bdio tokom svog 64-godišnjeg bavljenja
znanošću. Jedan od njih jeste putopisac Evlija Čelebi, koji je obilazio turske zemlje i
godine 1654. posjetio Hrvatsku koja je tada bila pod Osmanlijskom vladavinom.
Akademik Balić posebno skreće pažnju na brojne segmente bošnjake i islamske
kulture koji su bili pristuni u hrvatskim gradovima. Posebno je istražio utjecaj
islama na zbivanje u Hrvatskoj toga vremena. Na taj način, Balić kao renomirani
autor i ovim tekstom, je doprinio rasvjetljavanju, ne samo islamske slike u Evropi
(u ovom konkretnom slučaju u Hrvatskoj), već i bacio je svjetlo na reprezentivne
primjere bošnjačke kulture na ovim surovim balkanskim prostorima. Naravno,
njegovo sagledavanje iz Beča, kao svjetske metropole nije bilo ono udaljavanje od
problema, već svojom dubinom misli iskrenošću obuhvatanjem problema Balić je u
ovom poslu privrženije rasvijelio bošnjačku kulturu i tradiciju kao islamsku vjeru
više nego oni najveći duhovni izdanci iz Bosne i Hercegovine, koji su čitav svoj
radni vijek proveli na Baščaršiji. Zatim, vjerujemo da će Balić u povijesti bošnjačke
kulture ostati primjer pregaoca i znanstvenika od međunarodnog ugleda.
ZAVRŠNI OSVRT
Imao sam sreću da lično poznajem akademika Smaila Balića, s kojim sam
imao više susreta na međunarodnim znanstvenim skupovima u Austriji,
Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naš posljednji susret, na
Prvom kongresu Bošnjaka u Čikagu, krajem maja i početkom juna 2000. godine
ostao mi je u posebnom sjećanju. Naime, na ovom skupu imao sam intelektualnu
privilegiju da Kongresu podnesem referencu o novom Balićevom djelu Zaboravljeni
islam, koje se tih dana pojavilo iz štampe. Balićeva smirenost i produhovljenost
iznijetom u referatu pred Bošnjacima Sjeverne Amerike i Kanade (i njihovih
musafira iz Bosne i drugih krajeva svijeta), zapaženo je utjecala da se „povežu
konci“ među razjedinjenim bošnjačkim grupama. Baliću je to pošlo za rukom, jer je
u prepunoj dvorani bošnjačkih kongesmena na najsažetiji način prezentirao
sintezu vezivanja ljudi u dijaspori preko tri kategorije: islama, Bosne i bošnjaštva.
To je ujedno i sinteza njegovog znanstvenog opusa. Na taj način, sudionici kongresa
su za trenutak zaboravili svoju političku i regionalnu pripadnost (odakle su stigli),
te je Kongres, zahvaljujući Balićevim preporukama, sa usphejom nastavio svoj rad.
Na ovom skupu, Balića su tražili brojni Bošnjaci, koji su i prije Drugog svjetskog
rata, emigrirali u Sjevernu Ameriku i Kanadu. Imao sam dojam, da su održavali
prisne veze i da su međusobno razmjenjivali ideje, kao i da su se susretali na
raznim meridijanima Zemlje (jer im to nije bilo omogućeno u matičnoj domovini).
Zatim, dugo godina sam održavao prisnu komunikaciju i korespondenciju sa
akademikom Balićem. U reviji Sandžak (br. 65/1995), smo objavili jedan njegov
opsežan intervju Bosna je bošnjačka (koji je s njim napravio Esad Krcić).
Naša obostrana i kolegijalna suradnja, posebno je došla do izražaja, kada
smo bili određeni, odnosno pozvani, da budemo recezenti kapitalnog projekta
historičara Mehmedalije Bojića (koji je bio njegov školski drug iz Mostara i
sarajevske medrese). Ja sam tim činom bio znatno počatsvovan i napisao sam
obimnu studiju. Zatim, obojica smo se zauzeli da bošnjačkoj javnosti u Bosni i
bošnjačkoj emigraciji u svijetu ukažemo na ovaj neobični i veliki projekt (oko 900
strana). Napokon, poslije višegodišnjeg traganja za pronalaženje relevantnog
izdavača Bojićevo povijesno djelo objavlili smo kod IK Šahinpašić u Sarajevu.
Naravno, Balićeva pisana preporuka je bila od posebnog značaja. Na taj način,
razbili smo neke tabue i stereotipe kod pojedinih Bošnjaka koji pokrivaju zvučna
mjesta, a koji šire predrasude prema istaknutim bošnjačkim znanstvenicima van
Bosne. Za takve je bilo nezamislivo da jedan istraživač (Bojić), koji je najveći dio
svog radnog i životnog vijeka proveo van Bosne i to u Beogradu, upravo i prvi
napisao Historiju Bosne i Bošnjaka. No, takva mišljenja ukazivali smo zajednički, da
su anahrona i kao takva su prevladana. Veoma je bitno i važno što je proesor Balić
tom prilikom argumentirano iznio bitne činjenice da je Mehmedalija Bojić -
renomirano ime u bošnjačkoj historiografiji i da je poseban vojni stručnjak za
historijska pitanja (kao primjer, pisao je biografiju J. B. Tita). Zatim, da se radi o
misliocu koji stoji na poziciji bosanskog samoopredjeljenja, koji se zalaže za
samostalnost Bosne i za to ima vrlo jake argumente u svojim spisima. Zato smo
28-1 Ел-Бејади К.
Mr. Latif Hadžić
ABSTRACT
Kemaleddin Al-Bejadi is one of the greatest Islamic scholars, in the Ottoman
period, which is in complete his written work remained true learningthe great
Imam Abu Hanifa and Abu Mansur Maturidi, whose thoughts, ideas and attitudes
promoted, advocated and defended their Beliefs works by giving them a very wide
space. Al-Bejadi used his own unique style in commenting on the views of Abu
Hanifa in the doctrine field. Al-Bejadi claimed that Ilmu'l-kalam as a science relies
on the Qur'an and Sunnah, and scholars of kalam among Ahl-i-Sunnat use evidence
taken from Koran. In response to the claims of those who say that the holy Qur'an
is no place kelamskoj terminology and methods, Al-Bejadi points out that in the
Qur'an there is a huge number of verses that deal with the issue of the existence
and properties of the Creator, as well as the question of mission, or verses that
bring answers to the claims of deniers. Al-Bejadi also expressed his amazement to
all those who claim and say that the Prophet and his Companions did not address
this evidence. As for attitudes that are expressed Ancestors (Salaf) against Ilmu'l
kalam, Al-Bejadi says that they relate to the kalam Ehl'i- bidat.
ŽIVOT
Kemaleddin el-Bejadi je sin Bejadi Hasan-efendije (u. 1063/1653), čovjeka
koji je iz Bosne otišao u Istanbul i koji je obavljao vrlo važne funkcije kao što su bile
funkcije istanbulskog i mekanskog kadije. Prema nekim izvorima Hasan-efendija je
prije odlaska u Istanbul živio u bosanskom gradu Nevesinju.201
Kemaleddin el-Bejadi je rođen 1044/1634. godine u Istanbulu. Svoje
djetinjstvo i školovanje u medresi proveo je u Istanbulu. Među njegovim učiteljima
možemo izdvojiti njegovog oca, Muhammeda b. Alija, učenjaka iz Dijarbakira,
poznatog i kao Molla Čelebija (u. 1066/1656), Uzun Hasan-efendiju (u.
1081/1670) i Šejhu'l-islam Ebu Said-efendiju (u. 1072/1662). Svoju službu u
svojstvu asistenta El-Bejadi je proveo uz Ebu Saida-efendiju. Nakon što mu je otac
imenovan za mekanskog kadiju, i on je otputovao za Mekku, gdje je prisustvovao
dersovima Šemsudina el-Babilija, od koga je i primio idžazet.202
Nakon što je završio svoju naobrazbu El-Bejadi je, u svojstvu muderrisa,
radio u različitim medresama u Istanbulu i Edirnama. U isto vrijeme podučavao je
učenike u medresama Sahn-i Seman i Sulejmanije.203
Nakon dvadesetak godina provedenih u svojstvu muderrisa, El-Bejadi
započinje svoj radni život u svojstvu kadije. Prva služba bila mu je u svojstvu kadije
u Halepu gdje počinje raditi 1077/1666. godine. Period druge službe počinje na
poziciji kadije u Bursi, i to nakon što je na toj poziciji zamijenio Altiparmak
Ibrahim-efendiju (u. 1084/1673). 1083/1672. godine postavljen je za kadiju u
Mekki. Istovremeno je u Medžlisu'l-hukmu držao predavanja iz Ilmu'l kelama.
Napisao je i komentar na Usulu'l-Munife i iz tog djela (Išaratu'l-Meram) je držao
predavanje svojim učenicima.204
Nakon što je tokom dvije godine radio u svojstvu kadije u Mekki, El-Bejadi je
razriješen ove funkcije. Poslije toga je prešao u Šam gdje je ostao određeno
vrijeme. 1086/1675. godine imenovan je za kadiju Istanbula umjesto Debbagzade
Muhammed-efendije (u. 1114/1702), da bi nakon godinu dana bio razriješen sa
ove funkcije. Posljednja služba El-Bejadija je bila u svojstvu kazaskera. Na tu
funkciju imenovan je 1091/1680. godine. Određene odluke koje je donio prilikom
obnašanja te funkcije izazvale su mnogo polemika i privukle oštre reakcije.
Njegove odluke u vezi sa „kamenovanjem“, kao i smrtna kazna za Ruznamećedži
Patburunzade Muhamed-efendiju koju je izrekao jer je ovaj izašao iz vjere, bile su
te koje su prouzrokovale najviše negodovanja. 205
Događaj poznat kao „vak'a-i redžm“ desila se u vrijeme dok je obavljao
funkciju rumelijskog kazaskera (1091/1680). El-Bejadi je lično donio odluku da se
201 Omerdić, Muharem „Ahmed Bejazi i njegovo djelo“ Išaratu'l-Meram Min Ibarati'l-Imam Poseban otisak iz anala Gazi
Husrev-begove biblioteke – Knjiga XVII–XVIII, Sarajevo, 1996, str. 42.
202 Celebi, Ilyas, Ebu Hanife'nin Akidesi, Istanbul, 1995, str. 17.
203 Izgoer, Ahmet Zeki – Celebi Ilyas, Beyazizade Ahmet Efendi mad. T.D.V.I.A., 6. tom, Istanbul, 1992, str. 55.
204 Celebi, isto djelo, str. 18, Šabanović, Hazim „Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima“, Sarajevo, 1973,
str. 320-322.
205 Celebi, isto djelo, str. 18.
206 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 55, Celebi, isto djelo, str. 19.
207 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 55.
208 Celebi, Ebu Hanife'nin Akidesi, str. 19.
209 Celebi, isto djelo, str. 20.
210 Celebi, isto djelo, str. 20; neslaganja između pobornika Kadizade Mehmet-efendije (u. 1045/1635), vaiza u džamiji
Aja Sofija i Abdulmedžid Sivasi-efendije (u. 1049/1639), vaiza Sultanahmetove džamije i pripadnika mevlevijskog i
melamijskog tarikata.
211 Celebi, isto djelo, str. 20.
212 Celebi, Ebu Hanife'nin Akidesi, str. 21.
213 Islam Alimleri Ensiklopedisi, Komisyon, 61. tom, Turkiye Gazetesi Yayini Tarihsiz, str. 27.
214 Celebi, isto djelo, str. 22, I. A. A. Komisyon, 16. tom, str. 27.
215 Handžić, Mehmed „Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana“, Sarajevo, 1934, str. 8-9.
216 Handžić, isto djelo, str. 8.
217 Celebi, Ebu Hanifenin Akidesi, str. 22.
pravde. Bio je vješt fakih i vrlo dobar u donošenju presuda. Za njega se slobodno
može reći da je bio oličenje učenog i utjecajnog čovjeka.218
U periodu dok je služio na poziciji kadije, El-Bejadi sebe nikada nije
doživljavao kao klasičnog birokratu. Nastavljao je da podučava druge ljude i da
učestvuje u naučnim diskusijama i debatama. Sa pisanjem knjiga nikada nije
prestao. U prilog ovoj tvrdnji možemo navesti njegovu halku u Medžlisu'l-Hukmu
koju je formirao za vrijeme službovanja u Mekki, zatim naučne diskusije i debate sa
halepskim muftijom Kavakibizadeom (u. 1096/1685), kao i knjige i šerhove koji su
rezultat njegovog intelektualnog rada.219
Kao dobar poznavalac arapskog jezika, El-Bejadi je svoje jezičko umijeće
pokazao u djelima napisanima u prozi i stihu. Najbolji primjer njegove proze jeste
djelo Išaratu'l Meram, dok je djelo Risaletul-bahis ve'l-mudžib primjer njegovog
pisanja u stihovima. El-Bejadi je bio čovjek snažne memorije, vrlo elokventan
govornik i autor sa širokim poznavanjem kelama i fikha. 220
U oblasti itikada El-Bejadi je ostao vezan za Ebu-Hanifu i Maturidija, čije
stavove zastupa i u svojim djelima. Poznat je kao čovjek koji je rasvjetljavao Ebu
Hanifine poslanice o kelamu. El-Bejadi je tvrdio da se kelam kao nauka oslanja na
Kur'an i sunnet, te da učenjaci kelama iz reda ehli-sunneta koriste dokaze koji su
preuzeti iz Kur'ana.221
Kao odgovor na tvrdnje onih koji kažu da u Kur'an-i kerimu nema mjesta
kelamskoj terminologiji i metodi, El-Bejadi kaže: „Dok na jednoj strani imamo
samo ograničen broj izvedenih (sekundarnih) ajeta u Kur'anu, ogroman je broj
ajeta koji se bave pitanjem postojanja i svojstava Stvoritelja, kao i pitanjem
poslanstva, odnosno ajeta koji donose odgovore na tvrdnje poricatelja. I zaista se
čudim svima koji kažu da se Poslanik i ashabi nisu bavili ovim dokazima.“ A što se
tiče stavova koje su selefi iznijeli protiv ilmu'l kelama, El-Bejadi kaže da se oni
odnose na kelam ehl'i bidata.222
Navodeći da među stavovima Maturidija i Eš'arija ima oko pedesetak
mimoilaženja, u svom djelu Išaratu'l-Meram El-Bejadi govori o njih trideset i šest.
223
El-Bejadi je, između ostalog, bio istaknuti majstor ta'lika u svom vremenu, a
svoju naobrazbu iz oblasti kaligrafije sticao je kod poznatog kaligrafa derviša
Abdija (u. 1057/1647).224
DJELA
U kompletnom svom pisanom radu El-Bejadi je nastojao odbraniti misao u
okviru hanefijske i maturidijske tradicije. Poznat je po tome što je sakupljao,
uređivao i komentirao stavove Imam-i Azama Ebu Hanife. Komentirajući stavove
Ebu Hanife iz oblasti itikada, El-Bejadi je koristio sebi svojstven stil. Najvrednija i
najpoznatija djela koja je El-Bejadi napisao jesu djelo el-Usulu'l-Munife li'l-Imam Ebi
Hanife i njegov šerh-komentar pod naslovom Išaratu'l-Meram min Ibarati'l-Imam.
Osim ovih, El-Bejadi je napisao i sljedeća djela: Sevanihu'l-Mutarahat ve Levaihu'l-
Muzakerat, Risaletu'l-Bahis ve'l-Mudžib , Sak i Medžmua fi'l-Mesaili'l-Muntehabe.
1. el-Usulu'l-Munife
El-Usulu'l-Munife li'l-Imam Ebi Hanife predstavlja zbirku u kojoj su sabrane
teme iz oblasti itikada koje se nalaze u Ebu Hanifinim djelima el-Fikhu'l-Ekber, el-
Fikhu'l-Ebsat, al-Alim ve'l-Muteallim, er-Risale i el-Vasijje, u njihovim musnedima,
kao i predaje iz knjiga napisanim o njemu. 225
U biblioteci Sulejmaniji nalazi se sljedećih šest pisanih primjeraka ovog
djela:
Talik od 19 stranica sačuvan kod Šehit Ali-paše u odjeljku 1705/1, kopija
napisana 1135. godine po Hidžri, sačuvana u Laleliju u odjeljku 2264/7, izdanje od
17 stranica sačuvano kod Kilić Ali-paše u odjeljku 567/1, izdanje sačuvano kod
Esad-efendije u odjeljku 1140/1 kao i izdanje sačuvano u istom dijelu u odjeljku
1140/2 i to u formi 29 stranica.226
Pored toga, u sarajevskoj biblioteci Gazi Husrev-begove medrese nalazi se
rukopis zvani Džem'u Usuli'l-Imami Ebi Hanife, br. 1326, fol. 81-82 koji potiče iz
XVIII stoljeća.227
Djelo el-Usululu'l-Munife čine uvodni dio koji pripada El-Bejadiju, predgovor,
tri osnovne cjeline i zaključak.
Nakon što u uvodnom dijelu izražava zahvalnost Allahu, te donosi salavat i
selam na Poslanika i njegovu porodicu, El-Bejadi ističe da ovo djelo predstavlja
zbirku akaidskih stavova iz Ebu Hanifinih poslanica el-Fikhu'l-Ekber, el-Fikhu'l-
Ebsat, al-Alim ve'l-Muteallim, er-Risale i el-Vasijje, koje je on poredao prema
redoslijedu zadatom u djelima ilmu'l-kelama.228
U predgovoru se nalazi definicija fikha, njegove vrline, kao i stavovi o
nužnosti izučavanja kelama. Ovu nauku El-Bejadi definira kao oružje koje treba
nositi sa sobom kako bi se islam mogao odbraniti od njegovih neprijatelja. Dalje se
Laleli 2248. Ovo djelo je objavljeno i u Kairu, godine 1368/1949. od strane Jusufa
Abdurrezaka.236
Pored toga, dva rukopisa ovog djela nalaze se i u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu. Jedan od njih je napisan 1101/1689. godine i čuva se u
odjeljku br. 1894, L.234; 20x12. Drugi je napisan 1107/1695. godine i čuva se u
odjeljku br. 3999, L.177; 19,5x13,5.237
Kao što smo već rekli djelo Išaratu'l-Meram predstavlja komentar na djelo
el-Usulu'l-Munife, i to do poglavlja „keramet“ i „istidradž“. Međutim, u samom
predgovoru ovog djela El-Bejadi govori o vrlo važnim temama i donosi određena
pojašnjenja.
Iz tog razloga smatramo značajnim dati nekoliko podataka o samom
sadržaju ove knjige.
Djelo Išaratu'l-Meram sačinjeno je od predgovora i tri poglavlja. Što se tiče
samog predgovora, u njemu autor govori o vrlinama Ebu Hanife kao i o činjenici da
je on bio prvi koji je kodificirao principe vjerske metodologije (usuliddin) (14-15.
str.).
Zatim, dolazi dio koji se odnosi na objašnjenje kako je kelam iznad drugih
naučnih disciplina. U ovom dijelu El-Bejadi se pozabavio izjavom Haševije koji
kaže: „Da je bavljenjem kelamom bilo dozvoljeno, ashabi bi se bavili time.“, gdje
daje odgovor na tu izjavu i pobija sve nedoumice oko toga. Zatim imamo dio u
kome se spominje da ashabi nisu izbjegavali baviti se kelamom, već su izbjegavali
ulaziti duboko u kelamska pitanja. El-Bejadi spominje i kako su se u periodu
ashaba, pojavile frakcije Šia, Kaderijja i Haridžija, te kako su ashabi jasno i
otvoreno stali u borbu protiv njih (32-33. str.).238
Riječi koje se prenose od imama Malika (u. 179/795), a gdje kaže: „Kelamisti
su novotari“, kao i riječi imama Šafije (u. 204/819) koji kaže: „Kada bi ljudi znali
kakvi se užici (požude) kriju u kelamu, bježali bi od njega, kao što bježe od lavova.“,
El-Bejadi komentira na način da se ne odnose na kelamiste iz reda ehli-sunneta,
već na njihove protivnike (36-37. str.).
Cilj kelama jeste ukazati na pravi put svima koji traže istinu, ućutkati one
koji poriču, sačuvati vjerska pravila i zakone, a sve to jer kelamisti svoje dokaze
uzimaju iz sigurnih predaja. El-Bejadi dodaje i da kelamisti iz reda ehli-sunneta
svoje dokaze crpe iz Knjige (Kur'an), da kur'anski ajeti ukazuju na postojanje
Allaha i na Njegova svojstva, da su čudni i da ne razumije one koji tvrde da u
Kur'anu nema mjesta za kelam, te da je kompletan ummet podijeljen na
sedamdeset i tri frakcije (42-49. str.).
Firka-i Nadžije; to su oni koji su prigrilili sigurnost Knjige. Iako su
jedinstveni u izvornim pitanjima akide, njihova međusobna neslaganja odnose se
samo na sekundarna pitanja koja nemaju veze sa suštinom. U ovom dijelu El-Bejadi
iznosi i tačke oko kojih se spore Eš'arije i Maturidije (53. str.).239
Prvo poglavlje (bab) odnosi se na temu nužnosti spoznaje Allaha. Nakon
prenošenja poznatog hadisa o Džibrilu u ovom dijelu se nalaze i teme definicije
imana, imanskih principa i vjere. Zatim se govori o razumu i njegovoj težnji da
pronađe Allaha, kao i o racionalnim dokazima koji ukazuju na postojanje Allaha. 240
Drugo poglavlje se bavi Allahovim ličnim svojstvima i temama koje se
odnose na ovo pitanje.241
U trećem poglavlju autor obrađuje pitanje Allahovih svojstava stvaranja i
diskusije koje se vode o tome. Pored toga, on se bavi pojmovima kao što su
„mudžiza“, „poslanik-vjerovjesnik“ i „keramet“.242
Prilikom pisanja svog djela Išaratu'l-Meram, El-Bejadi je koristio mnoštvo
izvora iz oblasti kelama, tefsira, hadisa i arapskog jezika. Većinu tih izvora, zajedno
sa autorima na koje se odnose, El-Bejadi je spomenuo u svom djelu.
Išaratu'l-Meram predstavlja najvažnije i najpoznatije djelo Kemaleddina el-
Bejadija. U prethodnom dijelu upoznali smo ovo djelo, kao i izvore koje je El-Bejadi
koristio da bi ga napisao. A sada možemo preći na El-Bejadijeva ostala djela.
3. Sevanihu'l-Mutarahat ve Levaihu'l-Muzakerat
Prema podacima koji su nam dostupni kroz različite izvore, dok je obavljao
funkciju kadije u Halepu, između El-Bejadija i muftije halepskog Kevakibizadea
došlo je do mnogih naučnih diskusija (debati). Iako je moguće da se u ovoj
poslanici nalaze teme koje su bile predmet ovih diskusija, sama poslanica nije
napisana u formi diskusije.243 Samo djelo sastoji se od 13 poglavlja (saniha).
Predmet prva dva poglavlja jeste 23. ajet sure El-Bekare u kome se govori o
I'džazu᾽l-Kur'ana. Treći dio se bavi 212. ajetom iste sure u kome se govori o tome
kako dunjaluk izgleda privlačno svim poricateljima. U dijelovima koji slijede redom
se obrađuje 10. ajet sure Mulk, koji govori o kajanju stanovnika Džehennema, zatim
kelimei-šehadet, pa onda 92. ajet sure Merjem u kome se kritikuje širk, nakon čega
autor govori o 40. ajetu sure Jasin u kome se spominje sunce, mjesec, dan i noć.
Dalje, autor navodi 31. ajet sure El-Bekare u kome Allah govori da neće činiti
nepravdu svojim robovima, nakon čega obrađuje 246. ajet ove iste sure u kome
Allah govori o sinovima Israila i njihovom ratu. U nastavku El-Bejadi govori o
dobru i zlu, o obaveznosti posta (El-Bekare, 185), o ispunjavanju zavjeta (El-
Hadždž, 29), o tome kako ne postoji obaveza za činjenje stvari koje nismo sposobni
4. Risaletu'l-Bahis ve'l-Mudžib
Ova poslanica napisana u formi stiha posjeduje pitanja i odgovore, te
pokriva dvadeset različitih tema. Pitanja se postavljaju od strane „bahisa“, da bi
„mudžib“ nudio neophodne odgovore. Među temama koje su obrađene pored
fikhskih pitanja kao što su zavjet, značenje i oblik sedžde, u poslanici se nalaze i
kelamske teme kao štu su ime-značenje, opskrba i odgovornost ljudi u vremenu
fetreta.249
Pitanja „bahisa“ ispisana su u dvadeset i šest dvostiha, dok su odgovori
„mudžiba“ ispisani u stotinu i šest dvostiha. U samom predgovoru djela autor
navodi da je mnogo veći broj stihova koji se odnose na pitanja, te da je došlo do
skraćivanja istih kako knjiga svojom zapreminom ne bi bila prevelika. Nakon što su
pitanja i odgovori zapisani sažeto i u stihu, u nastavku slijedi detaljno pojašnjenje
napisano u obliku proze.250
Prema onome što stoji zapisano u predgovoru djela, El-Bejadi je ovu knjigu
napisao za vrijeme svoje službe u svojstvu kazaskera, a s ciljem da se udalji od
napetosti i problema koje ta funkcija nosi sa sobom. Jedan primjerak ove poslanice,
koja se naziva i el-Kasidetu'l-Lamijje, jer se bejtovi završavaju slovom „lam“, čuva
se u biblioteci Sulejmaniji u odjeljku Laleli 3689/1. Pored primjeraka koji u sebi
sadrže samo dvadeset i šest dvostiha u formi pitanja 251 (Biblioteka Sulejmanija,
Kilić Ali-paša, br. 569/4, 569/9; Šehid Ali-paša br. 2759/3), postoji i jedan
primjerak u kome su zabilježeni samo Mudžibovi odgovori (Biblioteka Sulejmanija,
Kilić Ali-paša br. 569/5).252
5. Sak
Sak predstavlja djelo koje kroz primjere pokazuje dokumente kao što su
hudždžet, ilam, kismet, nikah i sl. a koje svaki kadija koristi u svom poslu. Autor u
samom uvodu ističe kako mu je namjera kroz različite primjere pomoći onima koji
tek počinju obavljati funkciju kadije. Jedan primjerak ovog djela čuva se u biblioteci
Sulejmaniji, i to u odjeljku Lala Ismail pod brojem 93. Samo djelo napisano je na
osmanskom jeziku i čini ga ukupno 40 babova. 253
6. Medžmua fi'l-Mesaili'l-Muntehabe
Riječ je o djelu u kome se obrađuje poznata diskusija o tri brata koja se
vodila između Eš'arija (u. 324/936) i njegovog učitelja Džubaija (u. 303/916), i
teme kao što su duša, snovi, džebr-prisila i ihtijar-izbor. Autor u ovoj knjizi bilježi
mišljenja islamskih učenjaka u vezi sa navedenim temama i vrlo vjerovatno je
nastala kao odgovor na mnoga pitanja koja su postavljana El-Bejadiju. Djelo je
sačuvano u biblioteci Sulejmaniji u odjeljku Esad-efendi pod brojem 1281.254
Iako se u klasifikaciji djela unutar biblioteke Sulejmanije djelo pod nazivom
Risaletu't-tahkik fi'-red ale'z-zindik pripisuje El-Bejadiju, on nije autor ovog djela,
već je riječ o poslanici koja mu je uručena kao dar dok je obavljao funkciju
kazaskera. Autor ove poslanice nije poznat. 255 Ista se čuva u biblioteci Sulejmaniji,
u odjeljku Esad-efendi pod brojem 1468/1.256
ZAKLJUČAK
Kemaleddin el-Bejadi je jedan od najvećih islamskih učenjaka u Osmanskom
periodu koji je u kompletnom svom pisanom radu ostao vjeran učenju imam-i
A'zamu Ebu Hanife i Ebu Mansura Maturidija, čije je misli, ideje i stavove
28-1:929 Зехеби М. А.
Mesud Muhić
IMAM ŠEMSUDIN
MUHAMMED B. AHMED EZ-
ZEHEBI I NJEGOV DOPRINOS
RAZVOJU ISLAMSKIH NAUKA
SAŽETAK
Ovaj rad na temu Imam Ez-Zehebi i njegov doprinos razvoju islamskih
nauka je, svakako, pokušaj prezentacije jednog od mnogobrojnih učenjaka iz
oblasti hadiskih znanosti kako bismo se pobliže upoznali sa njim, njegovim
životom, njegovim doprinosom ovoj vrsti znanosti, njegovim napisanim djelima itd.
Poznavanje hadisa i hadiskih znanosti nužnost je bez koje ne možemo
spoznati istinski značaj hadisa kao drugog izvora islama, kao tumača i komentatora
Kur'ana i kao neprikosnovenog autoriteta u razradi kur'anske misli i praktičnoj
primjeni propisa sadržanih u njemu.
Bez temeljitog poznavanja hadisa nije moguće spoznati pravi smisao islama
niti suštinu Kur'ana, a bez poznavanja hadiskih znanosti nije moguće upoznati
autentičnost i vjerodostojnost hadisa.
Svjesni značaja hadisa, ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., pomno su vodili
računa da im šta od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi i postupaka ne promakne.
Takav odnos prema hadisu od njih nasljeđuju i njihovi nasljednici tabi'ini, a od njih
njihovi nasljednici etbai-tabi'ini, i sve tako dok hadis nije definitivno popisan i
sabran.
Islamska povijest je iznjedrila plejadu velikih ljudskih umova koji su snažno
utjecali na tokove svog vremena i ostavili neizbrisiv trag na kasnije generacije.
Jedan od tih velikana je svakako i imam Ez-Zehebi koji se, pored hadiskih
znanosti, istakao i na polju tefsira, kiraeta, historije i fikha – razumijevanja propisa
vjere.
257 Salahuddin Es-Safedi, El-vafi ve El-Vefejat, Dar Al-Ihja At-Turas Al-Arabi, Bejrut, 2000, 2/114.
258 Ibid.
trud i napor u odgoju svoga sina koji će poslije postati jedan od največih učenjaka
na polju islamskih znanosti.
Bio je šafijskog mezheba u fikhu.
Početak obrazovanja
U svojoj ranoj mladosti Ez-Zehebi je počeo posjećivati halke učenja Kur'ana
napamet sve dok ga nije u potpunosti naučio i savladao pravila njegova učenja
pred šejhom Mesud ibn Abdullah Es-Salihi.
Nakon što je stasao u prepoznatljivog mladića, napunivši svojih osamnaest
godina, posvećuje se učenju Kur'ana po kiraetima susrećući se sa poznatim
učenjacima kiraeta toga doba kao što su Džemaluddin ebu Ishak El-Askalani i šejh
Džemaluddin ibn Gal pred kojima je proučio Kur'an na sedam poznatih kiraeta.
U vrijeme dok je još pred svojim šejhovima učio kiraete, srcem mu je
plijenila nauka o hadisu Poslanika, s.a.v.s. Maksimum svoga vremena ulagao je u
ovu disciplinu silno žudeći da se sretne sa učenjacima hadisa toga vremena. Na tom
putu nije žalio ni sebe ni vrijeme.
260 Ez-Zehebi, Terdžumetu šejhil-islam ibn Tejmijeh, Darur-risaleh El-Alemijeh, Damask, 2013.
261 Ibid, 112. str.
HATIB DŽAMIJE
Napunivši trideset godina svoga života preuzeo je dužnost hatiba u svom
rodnom selu Kefr Batni. Na tom položaju ostaje oko deset godina.
262 Ez-Zehebi, Sijer e'alam en-Nubela', Muesseh Er-Risaleh, Bejrut, 1985, 19/342.
263 Ibid,19/340.
ZAKLJUČAK
U svakom vremenu i prostoru kroz povijest je bilo onih koji su svojim
trudom i naporom proučavajući Allahovu vjeru ostavili veliki utisak u društvu
zajedno sa mnoštvom djela koja će biti od velike koristi potonjim generacijama
koje dolaze poslije njih.
264 Muslim, Sahihu Muslim, Daru Tajjibeh, Rijad, 2006, hadis br. 1631, I tom, str. 770.
327.2:316.77
32.019.5:316.77
Dr. Nezar Omran
Prijevod sa arapskog: Ajla Uluč i Džemila Saračević
ABSTRACT:
Modern media, social media, the Internet, and all these new technologies
have many benefits and contribute to facilitating the access of information to us,
but we must be aware how to deal with the information from them. Our nation is
targeted and our societies are targeted. These technologies also provide us with
what is useful, through which poisonous and harmful things are infiltrated and
used by the enemies of the nation to break up our societies and provoke wars and
hatred to turn them into a weak and conflicted nation. We should not rely on the
message presented to us by the visual media from channels even if it gained fame
such as Al-Jazeera or Al-Arabiya or Al-Alam channel or the fields, but we have to
scrutinize the content of the message so that we do not push our children and
youth to be fuel for wars do not serve the nation, but weaken it and torn it apart
while powerful nations sit at a table to share the spoils.
316.776.32:37.03-057.874(497.11)
Naida Zeković-Džanković
ABSTRACT:
The word media is derived from the Latin word medium, which literally
means something that is in the middle, or something that represents the pass. The
main task of the media is transmitting various types of information to a wider
public. Media represents way of communication with people through various
media elements such as print, radio, television and many others. Media have great
significance in the life of every human being, especially in children, because of the
abundance, quality and relevant information, also because of programs and
entertainment that they offer.
Mediji se razvijaju veoma brzo tako da djeca bivaju podložna njima već u
prvim godinama svog života, a nadalje uticaj medija na djecu postaje sve veći. Oni
se nalaze svuda oko njih: u kući, automobilu, na ulici. Navikavanje na medije
dešava se brzo i neprimjetno. Mobilni telefoni su vremenom postali multimedijalni
uređaji, dostupni svim generacijama, a njima se može ne samo telefonirati već i
pratiti TV-program, slušati radio, koristiti internetom. Uticaj medija na život djece
se s godinama povećava jer se i povećava broj i vrste medija.
Mediji utiču na formiranje mišljenja ljudi u društvu i veoma su važni za
obrazovanje, naročito djece. Svako dijete je u većoj ili manjoj mjeri svakodnevno
izloženo njihovom uticaju. Sve manje je onih koji slobodno vrijeme provode
napolju, u igri sa drugom djecom, a sve više djece koja sate provode uz internet,
TV-programe, mobilne telefone, čiji sadržaji nisu prilagođeni njihovom uzrastu. U
vremenu u kojem živimo porodica, kao osnovna ćelija društva i pokretač
društvenog razvoja, usljed svakodnevnih promjena društvenih odnosa, sve više
mijenja prvobitnu funkciju.
Mediji, kao moćni instrumenti društvene komunikacije, u svom središtu,
imaju tekuća zbivanja i promjene u svim oblastima društvenog života. Sredstva
masovnih komunikacija nemaju samo obrazovni značaj (bilo u nastavi ili van nje),
već i veoma velik odgojni uticaj, posebno u izgrađivanju stavova, uređenja sistema
vrijednosti i sl. Najznačajnija sredstva u obrazovanju i odgoju učenika i mladih su:
štampa
radioemisije
televizijske emisije
internet
mobilni telefoni
facebook
instagram i drugi
ŠTAMPA
Štampa je zbirni naziv za pojedinačne štampane mas-medije: knjigu, letak,
novine i strip.
Djeca saznanja o štampanim medijima dobijaju preko ilustriranih knjiga,
slikovnica, časopisa. Jako je mali broj časopisa koji su struktuirani da zadovolje
njihove potrebe.
Zametak savremene štamparske tehnike i tehnologije koja se koristi za
masovno komuniciranje nastao je pronalaskom štamparske prese, a historija
širenja novosti pisanim putem je daleko duža. „Usmene novine“ su počele biti
zamijenjivane pisanim još u babilonskoj, egipatskoj starogrčkoj civilizaciji, i to u
prvom redu plakatima (koji se i danas koriste u Kini kao jedno od sredstava
objašnjena).265
Mediji, a posebno internet, televizija i film, izbacili su gotovo u potpunosti
knjigu iz života mlađe populacije. Knjiga je postala zastarjeli pojam bilo da se radi o
lektiri, klasičnim romanima ili stručnoj literaturi. Jedan dio istraživanja Stratedžik
Marketinga bavio se upravo ovim problemom. Njihovi zaključci su sljedeći:
- Knjige se veoma rijetko čitaju;
- Čitanje knjiga nije popularno u njihovom društvu;
- Najčešće se ne čita ni obavezna školska lektira jer postoje sajtovi na internetu na
kojima se nalaze interpretacije knjiga koje su „sasvim dovoljne“;
- Studenti čitaju stručnu literaturu pa nemaju ni želje ni volje da čitaju beletristiku;
- Kao razloge zbog kojih ne čitaju knjige ispitanici su naveli nedostatak vremena,
koncentracije i uopće navike čitanja. (Čitat ću kad budem stariji i kada budem imao
više vremena.)
Istraživanje Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
pokazuje da trećina učenika uopće ne čita (12%) ili čita samo ono što mora (21%).
Najbrojnija grupa su „sporadični čitaoci“ koji čitaju lektiru i ponekad knjige koje
nisu obavezne (oko 40%). Blizu trećine učenika često osim lektire čita i druge
knjige, među njima je 7% onih koji „gutaju“ knjige.
U Novom Pazaru učenici uglavnom čitaju ono što moraju, lektire koje su
obavezne. Mali je broj učenika koji svojevoljno čitaju. Što se tiče dječijih časopisa
skoro da ih i nema u prodaji. Učenice viših razreda čitaju časopis Bravo-Girl, Tv-
Novele. Šarolik i raznovrstan, magazin „BRAVO Girl!“ sadrži teme koje, prema
mišljenju njihovog uredništva, okupiraju djevojke od 10 do 17 godina: prva ljubav,
momci, ljepota i moda. Poznate ličnosti iz svijeta muzike i filma daju savjete
čitateljkama, a u „BRAVO Girlu“ mogu se pročitati i intervjui sa poznatima. Ovaj
časopis organizira velike nagradne igre i zanimljive akcije u kojima mogu
učestvovati sve lijepe, pametne i duhovite djevojke koje, naravno, čitaju njihov
magazin! Tv-novele je časopis koji govori o glumicama, o njihovim privatnim
životima, sadržaj serije i njeno dalje dešavanje.
RADIO
Radio je najstariji i bio je najrasprostranjeniji elektronski medij masovnog
komuniciranja. Njegova tehničko-tehnološka struktura konačno je oformljena u
prvim decenijama XX vijeka čime su stvoreni uvjeti da se njime masovno
distribuiraju auditivne poruke u oblikovanim radioprogramima, mada je nastanak
ovog medija omogućen nizom naučno-tehničkih otkrića u prethodnom vijeku.
Za razliku od štampe, radio je brzo postao čovjekov svakodnevni pratilac na
poslu, na sijelima, u šetnji, u autu, pri spavanju i buđenju. Ovim je znatno doprinio
265 Kin Dž.(1995): Mediji i demokratija, Filip Višnjić, Beograd. str. 44.
TELEVIZIJA
Riječ televizija je neologizam nastao od grčke riječi tele (daleko) i latinske
riječi visio (gledanje, viđanje, predstava), a prvi je u savremnom značenju ovaj
izraz upotrijebio ruski naučnik Perski na međunarodnom kongresu u Parizu, u
saopćenju 'Električna televizija'.267
Rijetko je koje otkriće tako temeljito izmijenilo život savremenog čovjeka
kao što je to učinila televizija. Televizija je smanjila broj neposrednih ljudskih
kontakta, broj izlazaka, izleta, posjeta bioskopu pa i broj pročitanih knjiga.
Poremećen je i sustav radnog dana. Ljudi koji su inače voljeli uredan život, počeli
266 Mek Kvejl, D.(1994): Stari kontinent-novi mediji, Clio, Beograd, str. 88.
267 Radojković, M., Miletić, M. (2006): Masovno komuniciranje medija i društvo; Učiteljski fakultet; Beograd
bajke ili što su mogla čuti od svojih roditelja, te na taj način razvijala maštu i
gradila svoje predodžbe po svijetu, televizija je uzurpirala videozapisom. 269
Na pitanje koje filmove volite gledati, učenici osnovnih škola odgovorili su
na sljedeći način:
45
40
35
30
25
20
15
10
5
0
Peti razred Šesti razred Sedmi razred Osmi razred
INTERNET
Do ranih devedesetih godina prošlog vijeka, mnogi stručnjaci iz oblasti
indrustrije kompjutera smatrali su da je period vladavine personalnog kompjutera
(PC) završen. Polahko im je postajalo jasno da budućnost ne leži u pojedinačnim
kompjuterima, nego u globalnom sistemu međusobno povezanih kompjutera -
internetu. Iako mnogi korisnici kompjutera tada toga nisu bili svjesni, PC je ubrzo
postao mjesto sa kojeg se moglo pristupiti djelovanjima u cijelom svijetu preko
mreže koja se prostire širom planete, mreže koja nije vlasništvo nijednog
svakodnevnice. Na taj način pravi se samo još veći jaz između stvarnog i
imaginarnog svijeta. Djeca u tom rasponu bivaju brže uključena. Najveći dio
slobodnog vremena djeca provode upravo koristeći internet. Otuda nas ne treba
iznenaditi utjecaj interneta kao jednog od najvažnijih činioca njihovog
funkcionalnog odgoja i obrazovanja. U tom smislu, koristeći savremenu tehnologiju
djeca na zabavan i pristupačan način mogu dobiti potrebna saznanja iz škole. Za
razliku od televizije koja nam servira svoje stavove odnosno ono što želi, računar
zajedno sa internetom radi ono što mi sami želimo i što nas ustvari zanima.
Naravno, internet ima i svojih negativnih strana. Internet koristeći slobodno
vrijeme djece otuđuje ih od nas samih, te se oni manje bave sportskim
djelatnostima izvan kuće. Ujedno, internet kao televizija podstiče na nasilje.
Roditelji bi stoga morali voditi računa o upotrebi dječijeg „slobodnog vremena“ ne
tek uskraćivanjem računara, nego zajedničkim djelovanjem. Treba im ukazati na
neprikladne sadržaje.270 Roditelji bi trebali odrediti mjeru upotrebe interneta za
svoje dijete.
Najposjećeniji sadržaji na internetu su društvene mreže. To su uglavnom
facebook i instagram dok mlađi razredi posjećuju i youtube. Kada govorimo o
videoigricama kojima djeca posvećuju punu pažnju, najnovije istraživanje pokazuje
da igranje nasilnih videoigrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kad je u
pitanju stvarno nasilje, odnosno, njihovi igrači otupljuju na brutalnost u
svakodnevnom životu. Naučnici su otkrili da učenici koji su igrali nasilne
videogrice nakon 20 minuta su imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih
slučajeva nasilja. To znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda
stvarnu brutalnost. Mnogi roditelji vjeruju da nasilne videoigrice neće utjecati na
ponašanje njihove djece. Profesor univerziteta Carnagey upozorava da „mnogi
sadržaji u medijima koje djeca gledaju su puni nasilja. U dječijim filmovim, a i
igricama nasilje je najčešće upakovano u „slatke i prijateljske“ likove i dizajn,“
upozorava on. Stručnjaci upozoravaju da ova nenamjerna desenzibilitacija kao
posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj
djeteta.
271 www.facebook.com
272 http://www.lekarinfo.com/vesti/facebook-dobar-ili-lo-za-decu
svim naslovnim stranama, i tako će svijet čuti za mene.“ Učenici osnovnih škola u
Novom Pazaru skoro su svi korisnici facebooka. Facebook koriste kako bi se
družili sa svojim vršnjacima, rodbinom. Gledaju slike drugih ljudi, postavljaju slike,
lajkuju, komentarišu i tako provode vrijeme, nekada satima ostanu, noći provode
na ovoj društvenoj mreži. Učenici osnovnih škola na pitanje „DA LI IMATE
FACEBOOK?“ Odgovorili su na sljedeći način :
100 6
17
90 23
33
80
70
60
94
50
83
40 77
67
30
20
10
0
Peti razred Šesti razred Sedmi razred Osmi razred
Da Ne
INSTAGRAM
Instagram predstavlja društvenu mrežu za dijeljenje slika, sa oko sto miliona
aktivnih korisnika iz cijelog svijeta, obično mlađeg doba.
Učenici osnovnih škola, pa čak i oni koji ne koriste facebook, sada imaju
instagram. Razgledaju slike prijatelja, simpatija. Gdje se nalaze, gdje putuju, koje
restorane posjećuju, sve to možemo saznati na osnovu slika koje postavljaju.
Što se tiče ostalih društvenih mreža, učenici osnovnih škola su aktivni
korisnici, tviter nešto manje koriste, dok su skoro pa svi učenici korisnici whatsapp
i vaiber korisnici gdje jako brzo mogu stupiti u kontakt sa svojim drugarima iz
škole, mogu slati stručnu literaturu, praviti grupe, razmjenjivati slike.
U medijima se pojavljuju ljudi koji ne promovišu kulturu jezika, govora i
pravilne akcenutacije, unoseći u standardni jezik nestandardne naglaske,
žargonizme, vulgarizme i još mnogo toga čime se jezik naružuje. Osim toga, sve
češća je upotreba stranih riječi čak i onda kada za taj termin postoji adekvatan
naziv u našem jeziku. U svijetu u kome danas živimo, od velike je važnosti biti
informisan i aktivno učestvovati u javnom životu. Ako posmatramo na koji način
mediji utiču na život ljudi, naročito djece, shvatit ćemo da postoje pozitivne i
negativne strane medijskog uticaja. Pozitivne strane medija su vidljive u količini
kvalitetnih i važnih informacija koje su od velikog značaja putem kojih učenici
mogu na lakši način dobijati informacije potrebne za školu. S druge strane, postoje
izvjesni negativni elementi a to mogu biti različite mnipulacije, zloupotrebe ili
neistinite informacije koje se pojavljuju u medijima. Mediji u velikoj mjeri
doprinose podizanju nivoa svijesti o važnosti zaštite prava djeteta. Novinari sve
češćce upozoravaju na slučajeve kršenja prava djece u mnogim oblastima i
kritikuju nedostatke u zaštiti istih. Oni daju važne i značajne informacije, obrazuju,
edukuju, promovišu zdrave stilove života i sl. Mediji utiču na formiranje ukusa i
predstavljaju najbrži način plasiranja neke informacije. Naročito je značajno
afirmiranje djece, promoviranje njihovih rezultata, talenata i uspjeha jer se na taj
način podstiče svako od njih da bude bolji i uspješniji kako bi se i o njima govorilo.
Nesporan je uticaj medija na obrazovanje i kulturno obogaćivanje. Brojne sadržaje
koji su nam nedostupni upravo konzumiramo putem medija. Uticaj medija u
obrazovanju je velik pa se stoga u školi i nastavi primjenjuju određeni medijski
sadržaji.
305-055.2::28
343.62-055.2(497.11)
Fatima Fejzović
ABSTRACT
Islam, and all Islamic laws are aimed to help human by giving him the
opportunity to spend his own life easier and more beautifully. Therefore, no one
has the right to hurt someone without cause, accordingly, not to cause any kind of
pain for others physical or mental.
That is what our Prophet himself – peace be upon him- learns us when he
tells us: "Muslim is the one from whose tongue and hand the people are
safe...”
UVOD
Svi smo mi stvoreni od Njega Jedinoga, svima nam je dao život, vazduh, dah,
vodu, hranu, sunce, kišu... Jedino On nam sve to može i oduzeti. Allah Uzvišeni je
Taj Koji je stvorio kosmos i nevidljivi svijet i pravila u njima. Džibril ne uzima dušu,
melek za kišu ne daje vjetar, pisari dobrih djela ne pišu hrđava niti pisari hrđavih
pišu dobra djela, već svako radi prema naredbi Vladara.
Svakom čovjeku je data šansa. Način na koji će i kako će živjeti odabira u
većini slučajeva on sam.
NASILJE
O nasilju govorimo kada neko nekog namjerno povrijedi i učini da se osjeća
loše. Znači, nasilje je kada neko povrijedi nečije tijelo ili osjećanja.
Nasilje se može desiti svakome, i djeci, ali i odraslima. Ako se neki oblik
nasilja veoma često ponavlja istoj osobi, onda kažemo da je to zlostavljanje.
Nasilje ne podrazumijeva samo batine, već i prijetnje, prisiljavanje,
ograničavanje slobode, seksualno i psihičko mučenje.
Nasilje masovno šteti porodicama i uzrokuje mnogo duševnog i fizičkog
bola. Zato se ono ne može tolerirati.
VRSTE NASILJA
Neki islamski učenjaci su nasilje podijelili na sljedeći način:
1) Nasilje roba u odnosu na njegova Gospodara. Ta vrsta nasilja se zove širk,
tj. pripisivanje druga Allahu, dž.š. Mudri Lukman savjetujući svoga sina, zabranjuje
mu činjenje širka, nazivajući ga velikim grijehom, a Kur‘an govoreći o tome u 13.
ajetu sure Lukman kaže:
„Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: „O sinko moj, ne smatraj
druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, veliko nasilje (nepravda).“
(Sura Lukman, 13)
2) Nasilje čovjeka prema sebi na način činjenja grijeha koji su manji od širka.
Ovu vrstu nasilja Allah, dž.š., će oprostiti ako hoće, a ako hoće, za to će ga kazniti.
Čovjek kroz grijehe koje čini izaziva na sebe Allahovu srdžbu i kaznu, a On u 6.
ajetu sure Tahrim kaže:
„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi
i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im
Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“
(Sura Tahrim, 6)
3) Nasilje prema drugim ljudima na način napada na njih, njihovu čast i
imetke.
Sarajevo: 06. redžeb 1423. h/13. septembar 2002. g.
Hutba: Džamija „Kralj Fahd“
Hatib: Nezim Halilović - muderris
Islam na porodicu gleda kao osnovnu ćeliju od koje se sastoji kompletno
društvo. Samo sa zdravim ćelijama društvo može biti potpuno zdravo. Zato se
porodici poklanja tolika pažnja u islamu.
Ona ima svoje osnovno i šire značenje. Osnovno značenje riječi porodica u
islamu odnosi se samo na roditelje i djecu, a šire na ostale članove porodice kao što
su djed, nana, amidže, daidže, tetke. Dakle, islam teži ka uvezivanju većeg broja
jedinki u porodici kako bi veze među njima bile što jače, čime bi ujedno ojačali
kompletno društvo. Allah, dž.š., kaže: „A rođaci su, prema Allahovoj knjizi, jedni
drugima preči, - Allah, zaista sve zna.“ (El-Enfal, 75) Ova porodična veza među
većim brojem rođaka ogleda se u pravu na izdržavanje, nasljedstvu i uzajamnom
potpomaganju, sve s ciljem jačanja društva, odnosno boljim povezivanjem jedinki
unutar društva. Odnos među jedinkama je Allahov zakon iz kojeg nije izuzet
nijedan čovjek. Kada je stvoren Adem, a.s., sa svojom suprugom nastanjen je u
Džennetu. Iako je bio u Džennetu nije bio sam, nego mu je Allah, dž.š., podario ženu
uz koju se smirio i u kojoj je našao sudruga za svoj život. Dakle, u čovjekovoj
prirodi je da osjeća potrebu za supružnikom. Muškarac zavisi od žene, a žena od
muškarca. Oni ne mogu jedno bez drugog, to je pravilo koje je Allah, dž.š.,
uspostavio i na kojem se temelji izgradnja porodice u islamu.
Kada se spomene porodično nasilje onda se u većini slučajeva misli na
nasilje koje vrše muškarci prema ženama, međutim, ne smijemo zanemariti
činjenicu da je veliki broj i nasilja roditelja nad djecom, zatim i nasilje nad
muškarcima, odnosno nad muževima. To nam potvrđuju i činjenice da se u svijetu
otvaraju sigurne kuće kako za žene i djecu tako i za muškarce. Jedna od takvih kuća
je prva otvorena na Balkanu i to u Ćupriji. Međutim, broj nasilja nad ženama
premašuje broj nasilja nad muškarcima.
Psihičko nasilje
Psihičko nasilje je najrasprostranjeniji vid nasilja i podrazumijeva situacije
kada vas partner: vrijeđa, ismijava, kritikuje, optužuje, prijeti vam, naziva vas
pogrdnim imenima, ponižava, omalovažava vas ili vašu rodbinu i prijateljice,
ljubomoran je, prisluškuje vaše razgovore, pretresa vašu tašnu, ograničava ili
onemogućava komunikaciju sa rodbinom i prijateljicama, kada vas svojim
ponašanjem nagoni da mislite da ste „luda“ i druge slične situacije.
Ekonomsko nasilje
Ekonomsko nasilje podrazumijeva sljedeće situacije: kada vaš partner ne
daje novac za potrebe porodice, ne dozvoljava vam da imate uvid i pristup
porodičnoj zaradi, uzima vašu zaradu i ograničava potrošnju, traži od vas da
opravdate svaku paru, primorava vas da napustite posao ili vam ne dozvoljava da
se zaposlite, manipulativnim radnjama onemogućava vam da napredujete u poslu
ili da se školujete (uvijek pred ispit ili vašu obavezu na poslu pravi ekscese,
uplaćuje vam skupa putovanja, organizira dolazak gostiju), sva imovina koju stičete
se vodi na njegovo ime i druge slične situacije.
Fizičko nasilje
Fizičko nasilje podrazumijeva: šamaranje, udaranje, guranje, šutiranje,
gnječenje, čupanje za kosu, lomljenje dijelova tijela, posekotine, davljenje, grebanje,
ujedanje, saplitanje, gađanje nekim predmetom i drugo.
Seksualno nasilje
Ugrožavanje spokojstva
Pod ugrožavanjem spokojstva podrazumijeva se vika, galama, istjerivanje iz
stana, sakrivanje ili izbacivanje vaših stvari, dokumenata, razbacivanje, cijepanje i
uništavanje vaših predmeta, nanošenje štete na kućnim aparatima i dr.
2014. godine Agencija Evropske unije za osnovna prava objavila je potresne
rezultate o nasilju nad ženama, naime radi se o sljedećim rezultatima.
Rezultati pokazuju da je zlostavljanje pandemično: gotovo 62 miliona žena,
odnosno svaka treća, pretrpjela je nasilje od 15. godine. Jasno je kako evropske
žene nastavljaju izdržavati visoke nivoe nasilja.
Istraživaoci su razgovarali s više od 42.000 žena u 28 zemalja članica EU, što
je najobimnije istraživanje svoje vrste. Učesnice su ispitane o njihovom iskustvu
kada je riječ o fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju.
Kazne za nasilje
U Austriji su, kao i u mnogim drugim zemljama, posljednjih godina doneseni
novi zakoni protiv nasilja. Tako, naprimjer, Zakon o zaštiti od nasilja predviđa da
policija nasilnika može odmah izbaciti iz stana i zabraniti mu povratak na deset
dana. Nadležni sud tu zabranu može produžiti na tri mjeseca. Nasilnik koji se ne
drži propisane zabrane svaki put mora platiti novčanu kaznu.
Ne isplati se, dakle, biti nasilan, jer se pored kazne reskira i gubljenje
porodice!
Kazne u Srbiji
Član 194.
(1) Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim
ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno
stanje člana svoje porodice,
kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opasno
oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši,
učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda
ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se
kazniti zatvorom od dvije do deset godina.
(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt člana
porodice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
(5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na
osnovu zakona,
kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine i novčanom kaznom.
(Zakonik Srbije, član 194)
Kazne u islamu
Ovu vrstu nasilja Allah, dž.š., neće oprostiti, osim nakon oprosta od strane
onoga kome je nasilje učinjeno. Ako mu ne želi oprostiti, za to može tražiti naknadu
na dunjaluku i Ahiretu. To potvrđuje hadis koji navodi Muslim u Sahihu:
811.111'373.45
Samina Dazdarević, samina.d@uninp.edu.rs
Mersija Camović
Adnan Hasanović
INTEGRATION OF ARABISMS
INTO ENGLISH ON
THEMORPHOLOGICAL AND
SEMANTIC LEVEL
INTEGRACIJA ARABIZAMA U
ENGLESKOM JEZIKU NA
MORFOLOŠKOM I
SEMANTIČKOM NIVOU
ABSTRACT
This study is very significant because we want to emphasize a considerable
influence of the Arabic language on the English language and to prove linguistically
that Arabisms adapted and integrated into English on the morphological and
semantic level. What is absolutely specific is that this study attains a completely
different dimension because various linguists have occupied themselves mainly with
the influence of English on the other languages, but the influence alsoflows the other
way, and we will show that a certain language can influence the language that is
known as a global language.
Key words - English language, Arabic language, language contact, linguistics
borrowings, Arabisms, adaptation, integration, morphological level, semantic level.
Apstrakt - Ova studija je veoma značajna jer se njome ističe značajan uticaj
arapskog jezika na engleski jezik i jer se lingvistički dokazuje da su se arabizmi
INTRODUCTION
Languages, like cultures, are rarely sufficient unto themselves. The
necessities of communication bring the speakers of one language into direct or
indirect contact with those of neighboring or culturally dominant languages. The
interaction may be friendly or hostile. It may move on the ordinary plane of
business and trade relations or it may consist of a borrowing or interchange of the
more specialized products and issues of art, science, religion. Whatever the degree
or nature of contact between neighboring peoples, it is generally sufficient to lead
to some kind of linguistic inter influencing. Frequently the influence runs heavily in
one direction.
The simplest kind of influence that one language may exert on another is the
“borrowing” of words. When there is cultural borrowing there is always the
likelihood that the associated words may be borrowed too.
Languages use various strategies in borrowing: perhaps adopting and
preserving the form used in the donor language, sometimes adapting the borrowed
word to conform more closely to their own phonological and morphological
systems, and sometimes creating a new word through loan translation. Not
surprisingly, the extent and nature of borrowing between two languages reflect the
extent and nature of the contact between the corresponding cultures.
There is practically no language which has not been influenced by another
language or even by several languages as the English language has been. The
English language is a complex, flexible and highly expressive one. It is constantly
changing, responding to the world around it and absorbing elements from every
other language and culture that it comes into contact with.
As it is well known, English is basically a Germanic language, deriving its
principal grammatical and syntactical characteristics, as well as a large part of its
vocabulary, from its Germanic forerunners. But it has also borrowed thousands of
words from non-Germanic languages, as evidenced by the inclusion of such words
in Standard English dictionaries. Although a large percentage of these loanwords
derive from Greek, Latin and the various Romance languages, many lesser known
and, to Americans, rather exotic languages are also well represented.
One such fertile source has been Arabic. At first thought, this may seem
surprising, given the differences in structure and phonetics that exist between
English and Arabic. People all over the world, however, have long had the habit of
borrowing the words they need, or think they need, where they find them, without
much regard for such esoteric subjects as structure and phonetics. They may have
to change the borrowed words both in form and meaning, but they still borrow
them. When the situation is viewed in this context, the presence in the English
lexicon of many Arabic loanwords is quite natural.
It will surprise many to know that some scholars have made a study of the
Skeat's Etymological Dictionary (1978) and found that Arabic is the seventh on the
list of languages that has contributed to the enrichment of the English
vocabulary. Rober Deveux turned up 600 loanwords by leafing through the pages
of the Random House Dictionary of the English Language (RHD), Webster's Third
New International Dictionary (W3) and the Shorter Oxford English Dictionary
(SOED).
James Peters and Habeeb Salloum (1996: X) state that some scholars have
made a study of the Etymological Dictionary and found that Arabic is the seventh
on the list of languages that has contributed to the enrichment of the English
vocabulary. Only Greek, Latin, French, German, Scandinavian and the Celtic group
of languages have contributed more than Arabic to the English idiom. According to
Peters and Salloum there are over 3,000 basic words, along with perhaps some
4,000 derivatives, of Arabic origin or transmitted through Arabic in the English
language. Upwards of 500 of the basic words are common in the everyday
language. These Arabic loanwords employed in the everyday vocabulary indicate
that in almost all areas, the Arabs contributed to the English way of life. Some
examples of these common words with their Arabic origin will give an insight into
this
English today has thousands of words in all fields of human endeavor which
are of Arabic origin: in architecture, agriculture, art, astronomy, commerce,
geography, industry, literature, mathematics, mechanics, medicine, music, and
physics.
We have to emphasize that there are many studies about Arabisms in
various languages and in the English language too, but up to now there has not
been any linguist who has analyzed Arabisms as we have done, based on the
methods that Filipovic and the other linguists analyzed Anglicisms.
The objectives of this study are to attain scientific knowledge about the role
and influence of the Arabic language on the development of the English language,
the adaptation of loanwords that enables them to fit easily into the language
system of the receiving language.
One of the aims is to follow the adaptation, as it is a gradual process and
progresses in small steps: a foreign word, in our case - Arabic word - must adapt to
a language system, to the morphological and semantic systems of the receiving
become a skilled and learned man had to study Arabic, just as in nowadays English
opens the door to technical and scientific advancement for ambitious men and
women. (Salloum and Peters, 1996: X).
During these centuries more works were produced in Arabic at that time
than in all the languages of the world. One of the many libraries in Cordova alone
had some 400,000 volumes of handwritten manuscripts; this at a time when
Europe was in the middle of the Dark Ages, and washing the body was considered
a dangerous custom. (Chejne, 1969:54)
By the eighth century in North Africa, Arabic had ousted Latin as the
dominant language; by the eleventh and twelfth centuries, Arabic civilization had
fully spread through Spain. In fact, even by 724, John, bishop of Seville, was
translating the Bible into Arabic (Metlitzki, 1977:5). This Muslim conquest of the
mainland influenced medieval European scholars who began to take an interest in
Arabic learning, most notably in mathematics and astronomy.
According to Habeeb Salloum and James Peters (1996: X) by the 10th
century elementary education was general throughout Arab Spain. With the
exception of the very poor, all boys and girls attended school. Unlike the Christian
parts of Spain and the countries of northern Europe, the vast majority of people
were literate. Arabic, the language of this literate population, reached dazzling
heights.
In less than a century even the Christians living under Muslim rule became
so proficient in Arabic that they neglected their own tongues.The fact that the
Arabic language was being preferred over their own language by the non-Muslim
inhabitants made it inevitable that the impact of Arabic on the Spanish Romance
languages would be tremendous. Arabic words began to move into the Spanish
dialects, especially in the scientific and technical fields.
This borrowing did not enter the Spanish and later the other European
languages only by chance or due to an enchantment with the Arabic tongue, but as
a result of European Christians trying to emulate Arabic culture - the uppermost in
the world of that era. Year after year the borrowing of these words gathered
momentum until the time when Arab culture in Spain began to decay.
Salloum and Peters (1996: XI) consider that from the tenth century onwards
Arabic words and terms entered the Spanish dialects on a massive scale. This rich
vocabulary of Arabic words was a great stimulant in the evolution of European
thought. When, in Toledo, after its re-conquest by the Christians, Arabic works
were translated into the European languages, Christian thinking was
revolutionized and Europe was put on the path to advancement. There is no doubt
that many Arabic words entered numerous European languages after these
translations. Although, through the centuries, western historians have been
reluctant to admit this great role the Arabs had in the evolution of Christian
Europe, Arabic words in European languages indicate that this contribution was
considerable.
Today, as Salloum and Peters (1996: XI) assume, in spite of the fact that
after the re-conquest the Spaniards tried to cleanse the Arabic words from their
language, over 8,000 words and over 2,300 place-names remain. However, Spanish
and the other European languages were not the only tongues enriched by Arabic.
Although Spain was the principal point of the Arab impact, Arab influences
also spread to Europe from Sicily after its conquest and Arabization. In addition,
the Crusaders returning from the civilized Arab East brought back to the Europe of
the Dark Ages many new products and ideas. After these soldiers of the cross
returned, English and other European languages were enriched with numerous
words in the fields of architecture, agriculture, food, manufacturing, the sciences
and trade. There is no doubt that many of the Arabic loanwords in the languages of
Europe had their origin in the vocabulary of these returning warriors. (Salloum
and Peters, 1996: XI).
Indeed, it was only natural that the borrowing of words would travel from
east to west since in that epoch the Muslim lands were the most advanced in the
world. In the same fashion today, English being the language of industry and
science, its words creep into foreign tongues, so it was with Arabic in the era of the
Crusades.
Salloum and Peters consider that all of the northern Europeans took part in
these religious conflicts. In the main, the crusaders made their wars in the Middle
East but sometimes they unsheathed their swords in Sicily and Spain. In any case,
wherever these soldiers of the cross had contact with the Muslims, they always
became familiar with new products produced in the richer Arab lands. As the taste
for these products grew, merchants travelled to the Arab lands for trade. Hence,
both merchants and warriors were instrumental in the transmission of Arabic
words into the European idioms.
All the Arabic contributions as reflected in the Arabic loan words had an
impact on western society, but the introduction of the Arabic numerals with the
decimal system revolutionized life itself. There is no question that before their use
became prevalent in Europe, the clumsy Roman numerals had obsructed the
evolution of mathematics. Between the 13th and 17th century, Latin Europe
became gradually acquainted with Arabic numerals. This was mostly
accomplished through the trade between the Christian and Islamic worlds.
(Versteegh, 2003:62)
It took five long centuries before Christian Europe would fully accept these
numerals, introduced by the Arabs - the custodians of the knowledge of antiquity.
However, when they were accepted, Europe left the dark ages behind.
The translation of the works of Al-Khuwarizmi - the greatest of Arab
mathematicians who invented algebra; Jabir ibn Aflah of Seville; Masluma al-
Majriti, whose name is taken from the Arabic name for Madrid (Majrit); and others
in the 12th and 13th centuries, by Adelard of Bath, Robert of Chester, Gerhard of
Cremona and Johannes Campanus, was instrumental in putting Europe on the road
to progress. (Salloum and Peters, 1996: XIII).
they are names of elements (objects and concepts) that are present in Arabic
civilization.
Therefore, the new broad definition of Arabisms runs as follows: An Arabism
is any word borrowed from the Arabic language denoting an object or a concept
which is at the moment of borrowing an integral part of Arabic culture and
civilization; it need not be of Arabic origin, but it must have been adopted to the
linguistic system of Arabic and integrated into the vocabulary of Arabic.
Our analysis of Arabisms in the English language is primarily based on how
Filipovic (1990) analysed Anglicisms in European languages using his methods
that he briefly worked out in his book Teorija jezika u kontaktu. Uvod u lingvistiku
jezičkih dodira. (Theory of Languages in Contact. An Introduction to Contact
Linguistics).
Filipovic introduces his new terminology: adaptation on the morpgological
level is called transphonemization (phoneme substitution) and is further analyzed
as zero, partial and free and concerning adaptation on the semantic level, we have
loanwords with one meaning, restriction of meaning and words with expansion of
meaning.
Form of this arabism kebabhas the same form as the Arabic source word.
This means that no suffix of the English language is added. This process is called
zero transmorphemisation. It is a noun and has a plural form: kebabs.
(2) If the Arabism preserves the Arabic suffix or prefix of the source word,
the process is called compromise transmorphemisation:
We have the loanword alcohol which preserves the Arabic prefix al- that is
the Arabic definite article corresponding to the in English, so it belongs to
compromise transmorphemisation. In Arabic gender it is masculine but in English
neuter. It is completely adapted since it was a noun and now a verb (having
inflectional suffixes: -ed, -ing, -s), an adjective, adverb and new compound nouns
are formed by word formation or adding derivational suffixes (-ly, -ic, -ism, -ate, -
ise, etc.): alcoholic (n./adj.), alcoholate (v.), alcoholics (n.), alcoholism (n.),
alcoholise (v.), alcoholically (adv.), alcoholic beverage, alcohol addiction, alcoholic
abuse, etc.
(3) The Arabic suffix or prefix of the source word can be replaced by a suffix
or prefix of the English - receiving language with the same function and meaning as
the original Arabic suffix or prefix. This process is called complete
transmorphemisation:
This word takes over one of several meanings of the Arabic source word.
This process is called restriction of meaning in number:
Arabic ṣ uffah (a stone bench, floor, covered with carpets and cushions,
period, part, shelf,etc,)
English sofa (a long, upholstered couch with a back and two arms or
raised ends).
(3a) There are also cases when an Arabism expands the number of its
meanings after it has been integrated into the receiving language. This process is
called expansion of meaning in number:
(3b) If the expansion of meaning takes place within a semantic field, then
the word acquires a new meaning which is different from either the source word
or the original Arabism. This process is called expansion of meaning in a semantic
field (Filipovic, 1986, 37-41):
Arabic al-kuhl (the powdered antimony, the distillate)
English alcohol (1. a colourless volatile liquid compound which is
the intoxicating ingredient in drinks such as wine, beer, and spirits. 2. drink
containing this. 3. Chemistry any organic compound containing a hydroxyl group)
CONCLUSION
With this study we endeavor to demonstrate the Arabic influence on English
and how arabisms are dealt with in the language systems of English. The sources
for our analysis are primarily based on the prevailing general monolingual
dictionaries where we find Arabic words or Arabic transmitted words in all facets
of life.
This study has dealt with the analysis of only on the morphological and
semantical level.Concerning morphology, most of the Arabisms have been
integrated into English because they apply to inflectional morphology in the
English language system (having inflectional suffixes: -ed, -ing, -(e)s) and
derivational morphology. Derivational morphology, in this study, primarily
concerns assimilated forms of Arabisms – since Arabic loanwords assimilated on
this level have undergone a native process of word formation by means of creating
new words of different categories out of a borrowed stem by adding derivational
morphemes (verbs, adjectives, adverbs and new compound nouns are formed by
word formation or adding derivational suffixes (-ly, -ic, -ism, -ate, -ise, etc.):
alcoholic (n./adj.), alcoholate (v.), alcoholics (n.), alcoholism (n.), alcoholise (v.),
alcoholically (adv.), alcoholic beverage, alcohol addiction, alcoholic abuse). This
shows that Arabisms were adapted at the morphological level. Only directly
borrowed arabisms have the same form and don't have any suffixes.
As far as semantics is concerned, our observation results in some direct
lexical borrowings from Arabic tending to only adopt one original meaning: Arabic:
khurshūf (1 meaning) — English: artichoke (1 meaning) but most Arabisms
expand the number of its meanings after integration into the receiving language.
This process is called expansion of meaning in number: Arabic:qutun (cotton) -
Englishcotton (1. cloth, thread, a garment, etc., of cotton, 2. any soft, downy
substance resembling cotton, but growing on other plants, 3. to get on well
together; agree, etc.). This means that Arabisms were adapted at the semantical
level.
In light of the sample of words, which have been considered, it becomes
clear that Arabic, in the past and to a much lesser degree at present, has
contributed and is continuing to contribute, although on a smaller scale, to the
advancement of mankind.
37.013.83:28-1
37.018.48
سهام موعد. د
dr. Siham Mevid
حروف الجر
VEZNICI
فمعرفة معانيها، فحروف اْلر هي من حروف املعاّن، ،يتكلم هذا البحث عن حروف اْلر وأمهيتها ِف اللغة العربية
وهذا ما جعل اْلصولني يفردون اْلديث عن. وعقيدة، وأصول فقه، وسنة،ضروري لفهم نصوص الشريعة من كتاب
. ْلن اْلكم الشرعي متوقف على فهم خطاب الشارع وطريقة تركيبه،حروف املعاّن ِف َبب مستقل
SAŽETAK
Ovaj rad govori o veznicima i njihovom značaju u arapskom jeziku. Veznici
su iz oblasti značenja slova u jeziku. Poznavati detaljna značenja svakog slova je
nužno za tumačenje šerijatskih pravila, Kur’ana, sunneta, usluli fikha, akaida.
Učenjaci usula smatraju nužnim potanko izučavanje slova u posebnim studijama.
Preduvjet uspostave šerijatskog pravila je ispravno shvatiti intenciju teksta izvora
iz koga se crpi to pravilo.
ABSTRAKT
The research deals with prepositions and their importance in the Arabic
language. Prepositions in in Arabic are part of wider division the characters of
meanings. Knowing their meanings is necessary to understand texts of the Islamic
Sharia from the holly book, Sunnah, fundamentals of jurisprudence and doctrine.
This is made the fundamentalists talk about the characters of meanings in a
separate section in Arabic grammar, because developing the Islamic rules are
dependent on understanding the speech of the legislator and its syntax and
composition.
-اثنياً :التسميات
أطلق النحويون على اْلر مسميات متعددة منها ( حرف اخلفض ،حرف اْلر ،حرف اْلضافة ) ،ومنهم من
رأى أهنا أَساء َّل غري.
ﻭﺍْلر :ﺃحد ﺃلقاﺏ ﺍْلعرﺍﺏ ،ﻭﺍْلر عباﺭﺓ ﺍلبصريني ،ﺃما ﺍلكوفيوﻥ فيعَبﻭﻥ عنه باخلفض .ﻭَسي جرًﺍ
ْلﳒرﺍﺭ ﺃﻱ ﺍَّنفاﺽ ﺍلشفة ﺍلسفلى عند ﺍلنطق به ،أو ْلهنا َتر معىن ﺍلفعل ﻭشبهه ﺇَل ما يليها ،ﺃﻭ أهنا تعمل عمل
ﺍْلر ،كما َسيت بعض ﺍْلرﻭﻑ حرﻭﻑ ﺍْلزﻡ ﻭحرﻭﻑ ﺍلنصب .277
وتسميتها-أي حروف اْلر -ﲝرﻭﻑ ﺍْلضافةْ :لهنا تضيف معاّن ﺍْلفعاﻝ قبلها ﺇَل ﺍْلَساﺀ بعدها ،حيث
ﺃﻥ هناﻙ من ﺍْلفعاﻝ ما َّل يقوﻯ على ﺍلوصوﻝ ﺇَل ﺍملفعوﻝ به فقوﻱ بأحد هذه ﺍْلرﻭﻑ كقولنا ":ﺫهب ُممد ﺇَل
ﺍلكلية" .فهنا الفعل ذهب فعل َّلزم ضعيف قاصر أن يصل اَل املفعول به إَّل أن يستعني ﲝرف اْلضافة 278.
وسيبويه َساها ﲝروف اْلر فقال" :هذا َبب اْلر ،ولكنه ِف غمرة الشرح نراه يطلق
عليها حروف اْلضافة ،"279أما ابن السراج فقد َساها حروف اْلر ،280وأما الزجاجي فقد أطلق عليها مصطلح
حروف اخلفض ،281وَساها اخلليل مرة ﲝروف اخلفض ومرة أخرى ﲝروف اْلر 282 .ومن هنا نرى أن املصطلحات
الثَلثة تدور ِف كتب العلماء النحويني ِبصطلح رديف للمصطلح السابق .وهناك مصطلح آخر يَلزم اْلر وهو
مصطلح الصفات أو حروف الصفات وذلك ْلهنا حتدث صفة ِف اَّلسم ،283وهو مصطلح غري شائع َبملقارنة مع
شيوع املصطلحات الثَلثة ،ويعد مصطلح حرف اْلر من أشهر هذه املصطلحات وأشيعها على ألسنتنا ،وقد
َسيت حروف اْلر ِبدوات املعاّن فمن خَلهلا نكشف معاّن دقيقة ِف السياق النصي ،وأطلق عليها بعض احملدثني
اسم "املورفيمات"ْ ،لهنا أصغر وحدة لغوية ذات معىن وَّل ميكن تقسيمه إَل وحدات لغوية مقارنة ﲝرف اْلر الذي
يؤدي وظيفة لغوية وَّل ميكن تقسيمه إَل وحدات لغوية متعددة .
يسى ابْ ين َم ْرََيَ﴾[.]٣٣:٧ ي فمثال اْلر "ِبن" قوله تعاَل ﴿ :ويمنك ويمن ن ٍ ي ي
وس ٰى َوع َ
ُّوح َوإبْ َراه َيم َوُم َ َ َ َ
مج ًيعا﴾[ ،]٥:١٠٥وقوله تعاَل ﴿ :إيلَْي يه يَُرُّد يعلْ ُم اَّللي مريجع ُكم َي ي
ومثال اْلر"إبَل"قوله تعاَل ﴿ :إ ََل ه َ ْ ُ ْ
اع ية﴾[.]٤١:٤٧ ال هس َ
ضوا ُب طَبَ ًقا َعن طَبَ ٍق﴾[ ،]٨٤:١٩وقوله تعاَل ﴿ :هر يض َي ه
اَّللُ َعنْ ُه ْم َوَر ُ ومثال اْلر"بعن" قوله تعاَل ﴿ :لََْْتَك ُ ه
ك لي َم ْن َخ يش َي َربههُ﴾[.]٩٨:٨ ي
َعْنهُ َٰذل َ
ك ُحتْ َملُو َن﴾[.]٢٣:٢٢ ومثال اْلر "بعلى" قوله تعاَل ﴿ :و َعلَي ها و َعلَى الْ ُفلْ ي
َ َْ َ
ي
ني﴾[ ]٥١:٢٠وقوله تعاَل ﴿ :ف َيها َع ْني ي ي ي ﴿ويِف ْاْل َْر ي
آايت للْ ُموقن َ ض َ ومثال اْلر "بفي" قوله تعاَلَ :
َجا يريَة﴾[.]٨٨:١٢
ومثال اْلر "َبلباء" قوله تعاَل ﴿ :يآمنُوا يَب هَّللي َوَر ُسولييه﴾[.]٥٧:٧
ومثال اْلر"َبلَلم"قوله تعاَل ﴿ :يهَّللي ما يِف ال هسماو ي
ض﴾[ ]٣١:٢٦وقوله تعاَلُ ﴿ :كلٌّ لههُ ات َو ْاْل َْر ي ََ َ
قَانيتُو َن﴾[.]٣٠:٢٦
القسم الثاين :ما َير اْلَساء الظاهرة فقط وهي بقية حروف اْلر الت هي :الكاف -حىت -الواو -التاء-
ومذ -منذ -رب....
ي فمثال اْلر "َبلكاف" قوله تعاَلَ ﴿ :كمثَ يل ْي
َس َف ًارا﴾ [.]٦٢:٥ اْل َما ير ََْيم ُل أ ْ َ
ي
ومثال اْلر "ﲝىت " قوله تعاَلَ ﴿ :س ََلم ه َي َح ه ٰىت َمطْلَ يع الْ َف ْج ير﴾[.]٩٧:٥
يي ي ومثال اْلر "َبلواو" قوله تعاَل ﴿ :والتي ي
ني﴾[ .]٩٥ :٢-١ ني َوالهزيْتُون َوطُوير سين َ َ
ي
ين﴾[.]٢١:٥٧ ُّ ي
َصنَ َام ُكم بَ ْع َد أَن تُ َولوا ُم ْدب ير َ
يد هن أ ْومثال اْلر "َبلتاء" قوله تعاَلَ ﴿ :و َات هَّلل َْلَكي َ
العيد ،أو ما كلمت أخاك ُمنْذ شهر. يوم ي ومثال اْلر "ِبذ" و"منذ" ما رأيت خالداً مذ ي
ُ
ومثال اْلر "برب" رب ميني َّل تصعد إَل هللا ِف هذه ي
البقعة". ُ
مَلحظة :ﻭﳑا َتدﺭ مَلحظته ﺃنِن لن ﺃتكلم عن حرﻭﻑ ﺍْلر مجيعها ،بل سأتناﻭﻝ منها ما خصه
ﺍْلصوليوﻥ بالذكر ﻭهي ما يهم ﺍلفقه فقط ،حيث ﺃﻥ هناﻙ حرﻭفا ليس هلا ﺃثر يذكر ،ﻭمن ُث فإنِن سأتناﻭﻝ بعوﻥ
ﺍهللا تعاَل اْلروف ﺍْلتية فقط :و هي( :إَل ،الباء ،حىت ،الَلم ،من).
-1داللة (إىل )
-284انظر :رصف املباّن ،املالقي ،ص ،169والَبهان ِف علوم القرآن ،الزركشي ، 234-233/4 ،والعدة ِف أصول الفقه ،أبو يعلى الفراء. 203/1 ،
- 285صحيح البخاري ،رقم (.344/1 ،)159
املذهب الثاين :ذهبت طائفة من أهل العلم إَل أن غسل املرفقني سنة وليس بواجب منهم :بعض أصحاب
أِب حنيفة وبعض أصحاب مالك والظاهرية287.
الدليل النحوي:
-1يرى اْلمهور :أن ما بعد (إَل) داخل ِف حكم ما قبلها ِف هذا املوطن يقول ابن دقيق العيد":إن كلمة
(إَل)املشهور فيها أهنا ْلنتهاء الغاية وقد ترد ِبعىن (مع) فمن الناس من محلها على مشهورها فلم يوجب ادخال
املرفقني ِف الغسل و منهم من محلها على معىن (مع) فأوجب ادخاهلما.
وقال بعض الناس :يفرق بني أن تكون الغاية من جنس ما قبلها أو َّل فإن كانت من اْلنس دخلت كما ِف
آية الوضوء ،وأن كانت من غري اْلنس ِل تدخل كما ِف قوله تعاَلُ ﴿ :ثُه أَيِتُّوا ي
الصيَ َام إَل اللهْي يل﴾".]٢:١٨٧[ 288
-2احتج املذهب الثاّن ِبن أكثر النحاة 289قد رجحوا عدم دخول ما بعدها فيما قبلها عند عدم القرينة،
ْلن ما كان غاية للشيء كان خارجا عنه فَل يدخل املرفقان ِف وجوب غسل اليدينْ ،لهنا غاية للغسل290.
ً
-2داللة (الباء)
ﻭسأتناﻭﻝ بعوﻥ ﺍهللا حرﻑ "ﺍلباﺀ "ﺍْلصليْ ،لنه ﺍملقصوﺩ ﺍْلصلي مبيناً ﺍملعىن ﺍْلقيقي ْلرﻑ ﺍلباﺀ،
ﻭﺍملعاّن ﺍْلخرﻯ له.
به294. ﺇﻥ ﺍملعىن ﺍْلقيقي ْلرﻑ ﺍلباﺀ ﺃنه لﻺلصاﻕ ،ﻭﺍْللصاﻕ :تعليق الشيء َبلشيء ﻭﺇيصاله
ﻭﺍْللصاﻕ ضرباﻥ:
ﺃ -ﺇلصاﻕ حقيقي :ﺇﺫﺍ ﺃفاﺩﺕ مباشرﺓ ﺍلفعل للمفعوﻝ ﺃﻭ كاﻥ مفضيًا ﺇَل نفس اجملرور كقوﻝ ﺍلقائل:
ﺃمسكت ِبحمد ،فاْلصل :ﺃمسكت ِبحمد ،فلما ﺩخلت ﺍلباﺀ علم ﺃﻥ ﺍْلمساﻙ كاﻥ مباشرﺓ .ﻭمن ﺫلك ﺃيضا قوﻝ
ﺍلقائل ":علي به ﺩﺍﺀ ﺃﻱ ﺃلصق به ﺩﺍﺀ".
ﺏ -ﺇلصاﻕ جماﺯﻱ :ﺇﺫﺍ كاﻥ َّل يصل ﺍلفعل باملفعوﻝ ﺇَّل َبا ،ﺃﻭ ﺃفضى ﺇَل ما يقرﺏ من اجملرور كقوﻝ
ﺍلقائل :مرﺭﺕ بالكلية ،ﺃﻱ ﺃلصقت مرﻭﺭﻱ ِبكاﻥ يقرﺏ منها . "295
ﻭمن ﺫلك قوﻝ ﺍهللا سبحانه تعاَلَ ﴿ :وإي َذا َمُّروا َبيي ْم يَتَ غَ َامُزو َن﴾[.]٨٣:٣٠
ﻭﺍْللصاﻕ هو ﺃصل معاّن حرﻑ "الباء"حىت أن سيبويه ِل يذكر له غري هذا املعىن. 296
وهناﻙ معاين ﺃخرﻯ للباﺀ غﲑ ﺍإللﺼاﻕ منها :297
-1أهنا تكوﻥ للتعدية :ﻭتسمى ﺃيضا باﺀ "ﺍلنقل" ،ﻭمعناها مهزﺓ ﺍلتعدية فإﺫﺍ كاﻥ ﺍلفعل َّل يتعدﻯ فأﺩخلتها
صا يريه ْم﴾[ ،]٢:٢٠ﺃﻱ ْلﺫهب ﺍهللا ي
ب بي َس ْمع يه ْم َوأَبْ َ
اَّللُ لَ َذ َه َ
صاﺭ يتعدﻯَ ،نو قوﻝ ﺍهللا سبحانه ﻭتعاَلَ ﴿ :ولَ ْو َشاءَ ه
ي
اَّللُ بينُويره ْم َوتََرَك ُه ْم يِف ي
ب ه ت َما َح ْولَهُ َذ َه ََضاءَ ْ َسعهم ﻭﺃبصاﺭهم ،ﻭقوله ﺃيضاَ ﴿ :مثَلُ ُه ْم َك َمثَ يل الهذي ْ
استَ ْوقَ َد ًَن ًرا فَلَ هما أ َ
صُرو َن﴾[ ،]٢:١٧ﺃﻱ ﺃﺫهب ﺍهللا نوﺭهم ﻭﺃﺯﺍله. ظُلُم ٍ
ات هَّل ي ب ي
ُْ َ
وَنو"بدأت عملي َبس يم
ُ -2ﺃﻥ تكوﻥ ﺍلباﺀ لإستعانةَ :نو قولك كتبت بالقلم ،ﻭقطعت ﺍلتفاحة بالسكني،
ي
بتوفيقه". فنجحت هللا،
ُ
هعليل :ﻭهي ﺍلت تدخل على سبب ﺍلفعل ﻭعلته ﺍلت من ﺃجلها حصلَ ،نو قوله -3ﺃﻥ تكوﻥ للسببية والت ُ
يي ي ي
اَّللُ ب ُذنُوَب ْم﴾[ ،]٣:١١فمعىن ﺫلك كله بسبب ﻭقوله َخ ْذ ًَن بي َذنبيه﴾[ ،]٢٩:٤٠ﻭقوله ﴿ :فَأ َ
َخ َذ ُه ُم ه تعاَل ﴿ :فَ ُك اَل أ َ
اهم بي ُذنُوَبيي ْم﴾ [ ،]٨:٥٤فمعىن ﺫلك كله بسبب. ﺃيضاً ﴿ :فَأ َْهلَكْنَ ُ
- 4ﺃﻥ تكوﻥ للمصاحبة :أي معىن "مع"َ ،نو قوله تعاَل ﴿ :فَأَتْ ب عهم فيرعو ُن يِبنُ ي
ودهي فَغَ يشيَ ُهم يم َن الْيَيم َما َ َُ ْ ْ َْ ُ َ
ول يَب ْْلَ يق﴾[ ]٤:١٧٠أي مع اْلق. َغ يشيَ ُه ْم﴾[ ،]٢٠:٧٨أي مع جنوده ،ﻭقوله تعاَل ﴿ :قَ ْد َجاءَ ُك ُم الهر ُس ُ
- 298شرح ابن عقيل على ألفية ابن مالك ،ابن عقيل. 22/2 ،
اَّللي أهنا
ول ه ت َاي َر ُس َ ت أمرأَة فَ َقالَ ْ
ول هي
اَّلل ﷺ إي ْذ قَ َام ْ ول إييّن لَ يفي الْ َقويم عيْن َد رس ي ي يَ ُق ُ عن َس ْه َل بْ َن َس ْع ٍد ال هساعي يد ه
َُ ْ
ك فَ َر في َيهات نَ ْف َس َها لَ َ
ول هي
اَّلل أهنا قَ ْد َوَهبَ ْ ت َاي َر ُس َ ت فَ َقالَ ْ أيك فَلَ ْم ُيَيْب َها َشْي ئًا ُثُه قَ َام ْ
ي
ك فَ َر ف َيها َر َ ت نَ ْف َس َها لَ َ قَ ْد َوَهبَ ْ
اَّللي ي ي
ول ه ال َاي َر ُس َ أيك فَ َق َام َر ُجل فَ َق َ
ك فَ َر ف َيها َر َ ت نَ ْف َس َها لَ َت أهنا قَ ْد َوَهبَ ْ ت الثهالثَةَ فَ َقالَ ْأيك فَلَ ْم ُيَيْب َها َشْي ئًا ُثُه قَ َام ْ
َر َ
ب ُثُه َجاءَ ب فَطَلَ َ
ي يٍ
ب َولَ ْو َخاِتًَا م ْن َحديد " فَ َذ َه َ ب فَاطْلُ ْ ال ":ا ْذ َه ْ ال ََّ :ل قَ َ"ه ْل يعنْ َد َك يم ْن َش ْي ٍء " قَ َ ال َ : أَنْ يك ْحني َيها قَ َ
ال:
ورةُ َك َذا قَ َ آن َشيء "قَ َ ي ي يد فَ َقا َل " :هل مع َ ي ال ما وج ْدت شي ئا وََّل خاِتًَا يمن ح يد ٍ
ورةُ َك َذا َو ُس َال َ :معي ُس َ ك م ْن الْ ُق ْر ْ َ ْ ََ ْ َ فَ َق َ َ َ َ ُ َ ْ ً َ َ
آن"299 ك يمن الْ ُقر ي ي
ب فَ َق ْد أَنْ َك ْحتُ َك َها ِبَا َم َع َ ْ ْ "ا ْذ َه ْ
اختلف العلماء ِف صحة أن يكون تعليم القرآن صداقاً للمرأة و ذلك على قولني:
املرأة300. املذهب األول :ذهب اْلمهور إَل جواز ذلك إن رضيت
متقوما301.
ً املذهب الثاين :ذهب اْلنفية إَل عدم جواز ذلك ْلنه –تعليم القرآن وَنوه -ليس ماَّلً
الدليل النحوي:
-1احتج اْلمهورِ :بن (الباء) ِف قوله ﷺِ":با معك" (الباء) العوض واملقابلة 302وهي الباء (الداخلة على
العوض َنو :اشْتيته ِبلف وكافأت إحسانه بضعف وقوهلم :هذا بذاك) 303لذا يقول اخلطاِب" :والباء ِف قوله ﷺِ":با
دراهم304". معك" َبء التعويض كما تقول :بعتك هذا الثوب بدينار أو بعشرة
-2احتج الفريق الثاّنِ :بن (الباء) هنا (َبء) السبب وهي الت تصلح غالباً ِف موضعها (الَلم) َنو قوله
تعاَل ﴿ :إينه ُك ْم ظَلَ ْمتُ ْم أَن ُف َس ُكم يَب يِتَ ياذ ُك ُم﴾[. ]٢:٥٤
-3داللة (حىت)
- 305انظر :بداية اجملتهد وهناية املقتصد ،ابن رشد 12-11/ 1 ،وتيسري التحريرُ ،ممد اْلنفي. 105/1 ،
- 306كشف اْلسرار ،النسفي ، 224/1 ،وأصول السرخسيُ ،ممد بن أمحد. 229/1 ،
- 307انظر:احملصول ِف علم اْلصول ،الرازي، 532/1 ،ومغِن احملتاج إَل معرفة معاّن ألفاظ املنهاجُ ،ممد الشربيِن. 93/1 ،
- 308مغِن احملتاج إَل معرفة معاّن ألفاظ املنهاجُ ،ممد الشربيِن. 53/1 ،
الدليل اللغوي :استدل العلماء ِبن ما بعد (حىت) ﳐالف ملا قبله ْلن معناه انتهاء الغاية ، 312يقول ابن
دقيق العيد" :استدل َبذا اْلديث على أن الوضوء َّل َيب لكل صَلة و وجه اَّلستدَّلل به أنه ﷺ نفى القبول ﳑتداً
إَل غاية الوضوء و ما بعد الغاية ﳐتلف ملا قبلها فيقتضي ذلك قبول الصَلة بعد الوضوء مطلقاً وتدخل حتته الصَلة
الثانية قبل الوضوء هلا َثنيا313".
- 309انظر:إحكام اْلحكام ،ابن دقيق العيد 376/1 ،وتيسري العَلم ،عبد هللا آل بسام 330/1 ،واْلىن الداّن ِف حروف املعاّن ،املرادي ،ص ،498والبحر احمليط ،الزركشي. 318/2 ،
- 310صحيح البخاري ،رقم (.312/1 ،)135
- 311طرح التثريب ،زين الدين ووِل الدين(العراقي).222/2 ،
- 312اْلنصاف ِف مسائل اخلَلفُ ،ممد اْلنباري.598/2 ،
- 313إحكام اْلحكام ،ابن دقيق العيد.56/1 ،
- 314صحيح البخاري ،رقم (.668/2 ،)1040
- 315انظر :فتح الباري شرح صحيح البخاري ،ابن حجر العسقَلّن 670/2 ،ونيل اْلوطار شرح منتقى اْلخبار ،الشوكاّن.335/3 ،
يستدل على ذلك اْلكم ِبن (حىت) موضوعه ْلنتهاء الغاية ،فاْلديث جعل الغاية جملموع اْلمرين –الصَلة
الشمس"317 والدعاء-اﳒَلء الكسوف ،316يقول ابن رجب":وفيه دليل على أن صَلة الكسوف تستدام حىت تنجلي
-4داللة (الالم)
لألذقان ُس هجداً ﴾[ ،]١٧:١٠٧وإما ي -8اْلستعَلءُ :أي معىن" على -إما حقيقةً َنو قوله تعاَلَ ﴿ :يَيُّرو َن
َسأُْْمت فَلَ َها﴾[ ،]١٧:٧أي فعليها إساء ُُتا. ي
جمازاً َنو قوله تعاَلَ ﴿ :وإ ْن أ َ
عند
سنة " ،أي مهرت عليه َسنة .وهي َ -9الوقت :وتُس همى َّلم الوقت وَّلم التاريخ َنو " هذا الغَلم لي ٍ
ُ َ َ ُ
تدل على وعند القرينة ُّ . ي
تهر غ
ُه ِف أو ، ي
ه ي
ترغ
ُ عند أي كذا"، شهر ي
ةر غ ي
ل
ُ ُ ُه ه "كتبت َنو اْلاضر، الوقت اْلطَلق ُّ
تدل على
َ
س إي َ َٰل َغ َس يق اللهْي يل
هم ي عد" ،ومنه قوله تعاَل ﴿ :أَقييم ال ه ي ي املاضي أو اْلستقبال ،فتكو ُن ِبعىن "قب ٍل" أو "ب ٍ
ص ََلةَ ل ُدلُوك الش ْ ُ ُ َ َ ُ
وموا ليُرْؤيَتي يه َوأَفْ يطُروا ليُرْؤيَتي يه " ،أي بعد رؤيته.
ُُ ص حديث" ومنه كها. و َوقُ ْرآ َن الْ َف ْج ير﴾[ ،]١٧:٧٨أي َ
بعد دلُ
ط لييَ ْويم الْ يقيَ َام ية فَ ََل تُظْلَ ُم نَ ْفس َشْي ئًا﴾[ ،]٢١:٤٧أي فيها، ين الْ يق ْس َ ي
ض ُع الْ َم َواز َ
-10معىن" ِف"َ ،نو قوله تعاَلَ ﴿ :ونَ َ
وقو يلهََّ ﴿ :ل َُيلييها ليوقْتيها إيهَّل هو﴾[ ،]٧:١٨٧أي ِف وقتها .ومنه قوهلم "مضى لسبيله" ،أي ِف ي
سبيله. َ َ َ َ َُ
أ -أن تكون ِبعىن الوقت ،وهذا من معانيها املعروفه عند العرب ،324يقول الطيب":صوموا لرؤيته :الَلم فيه
س﴾[ ،]١٧:٧٨أي :وقت دلوكها" .325 هم ي كما ِف قوله تعاَل ﴿ :أَقييم ال ه ي ي
ص ََل َة ل ُدلُوك الش ْ
ب – أن تكون ِبعىن (بعد) ن وهذا من معانيها املشهورة عند العرب أيضاً ،يقول الشجري " :واستعملوها
وموا ليُرْؤيَتي يه َوأَفْ يطُروا ليُرْؤيَتي يه" ،أي :بعد رؤيته".326
صُ ِف مكان (بعد) .....ومثله قوله ﷺ ُ ":
ص ْمهُ"،327نﺺ ِف
ص ْوًما فَلْيَ ُ
وم َ
صُ صويم يَوٍم وََّل يَوَم ْ ي
ني إيهَّل َر ُجل َكا َن يَ ُ َّ":ل تَ َقدهموا رم َ ي
ضا َن ب َ ْ ْ َ ْ -3قول النب ﷺ َ ُ َ َ
املسألة َّل َيوز العدول عنه ْ ،لنه أذا صام قبله كان قد تقدم عليه وهذا منهي عنه" .328
-2يستدل للمذهب الثا ّن ِبن (الَلم) َّلم اْلختصاص ،وهي ما كانت الَلم فيه بني ذاتني ليست إحدامها
مالكة حىت قيل :إن هذا أصل معانيها 332.يقول النووي" :فأضيف ذلك املال إَل العبد لﻺختصاص واْلنتفاع َّل
للملك كما يقال :جل الدابة وسرج الفرس333".
-5داللة (من)
-334انظر :البرھان في علوم القرآن ،الزركشي ،١٥٣ /4 ،ورصف المباني ،املالقي. 426 415/4 ،
- 335الكافية الشافية ،ابن قيم اْلوزية، 79-76/2 ،وشرح الكوكب املنري ،ابن النجار. 241/3 ،
اَّللي﴾[ ،]٣٩:٢٢وَنو قوله تعاَلَ ﴿ :اي وَبُم يمن يذ ْك ير ه -6معىن "عن"َ :نو قوله تعاَل ﴿ :فَويل ليلْ َق ي
اسيَ ية قُلُ ُ َْ
يي ٍي
ني﴾[.]٢١:٩٧ َويْلَنَا قَ ْد ُكنها يِف َغ ْفلَة م ْن َٰه َذا بَ ْل ُكنها ظَالم َ
اَّللي
ون ه -7السببية والتّعليلَ :نو قوله تعاَل ﴿ :يﳑها خ يطيئَاُتييم أُ ْغ يرقُوا فَأ ُْد يخلُوا ًَنرا فَلَم َيَي ُدوا َهلم يمن د ي
ُ ُ ً ْ ْ َ ّ ّ
ي ي ي ي ي
ص َواع يق َح َذ َر الْ َم ْوت َو ه ي يي
َصابي َع ُه ْم يِف آ َذاهنم م َن ال ه
اَّللُ ُُميط َبلْ َكاف ير َ
ين﴾ َنص ًارا﴾[ ، ]٧١:٢٥وَنو قوله تعاَلََْ ﴿ :ي َعلُو َن أ َ أ َ
ي ي ي ي
يل ﴾ [.]٥:٣٢ ك َكتَ ْب نَا َعلَ ٰى بَيِن إ ْسَرائ ََج يل ٰذَل َ
[ ]٢:١٩أي بسبب الصواعق ،وَنو قوله تعاَل ﴿ :م ْن أ ْ
اجتَنيبُوا قَ ْو َل ي -8البيان :أي بيا ُن اْلنسَ ،نو قوله تعاَل ﴿ :فَاجتنيبوا ال يرج ي
س م َن ْاْل َْو ََثن َو َْْ ُ ْ َ
الزوير﴾[.]٢٢:٣٠ ُّ
َسا يور يمن ذَ َه ٍ ي ي
ب﴾ [ ]٣٥:٣٣ﺃﻥ تكوﻥ لبياﻥ ﺍْلنس . وَنو قوله تعاَلَُ ﴿ :يَله ْو َن ف َيها م ْن أ َ َ
- 9ﺃﻥ تكوﻥ لنفي ﺍجلنﺲَ :نو :ما قاﻡ من ﺭجل ،ﻭَنو :ما ﺭﺃيت من ﺭجل ،فاْلﻭﻝ ﺍلنفي ِف ﺍلفاعل،
ﻭﺍملعىن :ما قاﻡ ﺭجل ،ﻭﺍلثاّن :ﺍلنفي ِف ﺍملفعوﻝ ،ﻭﺍملعىن :ما ﺭﺃيت من ﺭجل .
هذه هي بعض معاّن "من" "ﻭلكن ما حقيقتها؟
يقوﻝ ﺍلتفتاﺯﺍّن" :ﺃصل "من "ﺍبتدﺍﺀ ﺍلغاية ،ﻭﺍلبوﺍقي ﺭﺍجعة ﺇليها ،هذﺍ عند ﺍحملققني .ﻭﺫهب بعض ﺍلفقهاﺀ
ﺇَل ﺃﻥ ﻭضعها للتبعيض ﺩفعا لﻺشترﺍﻙ ،ﻭهذﺍ ليس بسديد ْلطباﻕ ﺃئمة ﺍللغة على أهنا حقيقة ِف ﺍبتدﺍﺀ ﺍلغاية ".336
ﻭِف شرﺡ ﺍلكوكب ﺍملنري" ":337من "تكوﻥ إبتدﺍﺀ ﺍلغاية حقيقة ،ﻭتكوﻥ ِف غريه من ﺍملعاّن جماﺯ ِف غريه"
.
ﺇﻥ ﺍلوﺍقع ﺃﻥ "من "تستعمل ِف معاﻥ كثريﺓ ،ﻭﺇﻥ تعني معىن ﻭﺍحد ﻭﺭجع سائر ﺍملعاّن ﺇليه ْلﻥ ﺍْلصل عدﻡ
ﺍْلشترﺍﻙ فيه تكلف لتباﺩﺭ كل معىن ِف ﺍستعماله ﺍخلاﺹ ،ﻭحيث ﺇنه َّل يوجد معىن مشترﻙ يعم هذه ﺍملعاّن ﻭهي
مستوية ﺍلتباﺩﺭ ِف ﺃمثلتها كانت "من" مشْتكاً لفظاً ﻭيتعني ﺍملرﺍﺩ منه بالقرينة .338
حث النب ﷺ أن َيعل املرء نصيباً من صَلته ِف بيته ولكن الفقهاء اختلفوا ِف املعىن منها أهي بعض الفرض
أم النافلة؟ على مذهبني:
النافلة340. املذهب األول :ذهب مجهور العلماء إَل أن نصيب البيت من صَلة املرء
املذهب الثاين :ذهبت طائفة من أهل العلم إَل أنه َّل ِبس أن َيعل املرء بعض فرضه ِف بيته ليقتدي به
أهله341.
الدليل النحوي:
-1استدل اْلمهور ِبن ي
(م ْن) حتتمل وجهني:
أِ-بعىن (بعض) َنو( :كل من هذا الطعام) اذ يصح أن تقدر ب(بعض) 342وعلى هذا يراد َبا النوافل،
يقول اْلمام النووي" :واملراد به صَلة النافلة أي :صلوا النوافل ِف بيوتكم343".
ب-أن تكون زائدة 344وهذه وضحها سيبويه بقوله" :وقد تدخل ِف موضع لو ِل تدخل فيه كان الكَلم
مستقيما ولكنها توكيد ِبنزلة (ما) إَّل أهنا َتر ْلهنا حرف اضافة345".
ً
-2احتج أصحاب املذهب الثاّن ِبن ي
(م ْن) تبعيضية واملراد َبا الفرض يقول الباجي" :ذهب بعض الناس إَل
أن املراد بذلك :أن َيعل بعض فرضه ِف بيته ليقتدي به أهله346".
ويرون أن الصوم ِف السفر َيزئ ومحلوا هذا اْلديث على أوجه ،منها :إن املراد َبلَب هنا :الَب الكامل الذي
هو أعلى مراتب الَب ،وليس املراد به إخراج الصوم ِف السفر على أن يكون براًْ ،لن اْلفطار قد يكون أبر من الصوم
إذا كان للتقوي على لقاء العدو349.
الدليل النحوي:
ويستدل هلذا التوجه ِبعل "من" زائدة ،350والزائدة َنو" :ما جاءّن من أحدِ ،بعىن":ما جاءّن أحد". 351
يقول الزرقاّن" :وتكون "من" زائدة ،كما يقال :ما جاءّن من أحد ،وما جاءّن أحد ،ونظريه اْلديث":ليس
املسكني َبلطواف الذي ترده التمرة والتمراتن ،قيل" :فمن املسكني؟ قال :الذي يسأل وَّل من يغنيه ،وَّل يفطن له
فيتصدق عليه" ،ومعلوم أن الطواف يمسكني ،وقال ﷺ":إذا وقف املسكني بباب أحدكم فلريده ولو بتمرة" فمعناه :أن
الفطر فيه بر أيضاً ملن شاء أن َيخذ برخصة هللا سبحانه وتعاَل".352
-349انظر :شرح معاّن اْلَثر ،الطحاوي 64/2 ،واملغِن ،ابن قدامه املقدسي. 42/3 ،
- 350انظر:مغِن اللبيب ،ابن هشام اْلنصاري. 428/1 ،
- 351منازل اْلروف ،ابن عيسى الرماّن ،ص. 69
- 352شرح الزرقاّن على موطأ مالك، 170/1 ،وانظر :جممع الزوائد ومنبع الفوائد ،نور الدين علي اهليثمي ،رقم . 4501
378.6:28(497.11)"2005/..."
Priredio: prof. dr. Hajrudin Balić
FAKULTET ZA ISLAMSKE
STUDIJE - HRONOLOGIJA
NASTANKA I RAZVOJA
Snaga jednog naroda sadržana je u njegovom intelektualnom i obrazovnom
potencijalu, u znanju čija svjetlost goni tamu sa horizonta nepoznatog i sakrivenog.
Što manje prilika za stjecanjem znanja, to više prostora za manipulaciju istima.
Bošnjaci u Sandžaku opstaju punih stotinu godina uprkos permanentnim
nasrtajima na njihov vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Jedna od najvećih
nepravdi prema ovom kraju je sistematsko gušenje razvoja školstva, posebno
vjersko-prosvjetnih ustanova.
Od balkanskih ratova 1912. godine, počelo je rastakanje bošnjačkog školstva
u Sandžaku. U tom periodu zatvoreno je mnogo sibjan-mekteba, medresa i ruždija.
Od brojnih sandžačkih medresa, ostala je samo „Gazi Isa-begova“ u Novom Pazaru
koja je sa manjim prekidima radila do 1946. godine.
Afirmacijom vjerskog i nacionalnog identiteta sandžačkih Bošnjaka krajem
XX vijeka otvorio se prostor slobodnijeg vjerskog djelovanja što je rezultiralo
reaktiviranjem vjersko-prosvjetnih ustanova i institucija. Ponovno aktiviranje rada
Medrese u Novom Pazaru prvi je korak ka oporavku našeg naroda u vjerskom,
kulturnom i naučno-obrazovnom smislu.
Dugogodišnja akcija slanja studenata na univerzitete u islamske zemlje dala
je zavidne rezultate, ali samo mali broj zainteresiranih uživa ovu privilegiju.
Zato je na zasjedanju Sabora Islamske zajednice Sandžaka 12.5.2001. godine
donijeta odluka o osnivanju Islamske pedagoške akademije u Novom Pazaru.
Na osnovu odluke istog organa, Akademija je 2005. godine preimenovana u
FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE. Zahvaljujući FIS-u Novi Pazar je postao
studentski grad budući da je on prva viskoobrazovna institucija na ovom
podneblju.
Preimenovanje je donijelo i promjenu radnog prostora. Iz učionica u objektu
Medrese, FIS je premješten u zgradu Islamskih ustanova u centru grada. Na ovom
mjestu je bila prva džamija u Novom Pazaru koja je porušena 1936. a na njenim
SMJEROVI I ODSJECI
Imajući u vidu ulogu, značaj i okruženje u kojem djeluje i radi, Fakultet za
islamske studije konstantno radi na inoviranju sadržaja i unapređenju
programskog kapaciteta, nudeći široku lepezu studijskih smjerova. Na Fakultetu za
islamske studije mogu se studirati sljedeći smjerovi:
Islamistika
Šerijat i pravo
Komunikologija i pedagogija
Spomenuti smjerovi sadrže sve potrebne predmete za izgrađivanje i
osposobljavanje kadra mladih generacija kako bi efikasno i uspješno prenosili
vjersku i naučno-obrazovnu misao u multireligijskom i multikulturalnom
okruženju, kakav je naš region.
MEĐUNARODNA SARADNJA
Za proteklih šesnaest godina svog postojanja Fakultet je ugostio brojne
gostujuće profesore iz zemlje i inozemstva, ali i predstavnike akademskih
političkih i diplomatskih delegacija koje se interesuju za kontakte i saradnju sa
ovom ustanovom, potpisao je brojne protokole o saradnji sa mnogim
visokoškolskim ustanovama sličnog karaktera od kojih izdvajamo:
Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet u Bihaću
Islamski fakultet u Prištini
Uniju islamskih univerziteta FUIW
Skandinavsku organizaciju Al-Risala
Međunarodnu organizaciju ITQAN
Institut za islamske studije u Beču
Fondaciju MEVLANA iz Turske
Šerijatske fakultete - univerzitet u Kuvajtu.
Ugovor o saradnji sa ISECO-om
Protestantski teološki fakultet u Novom Sadu
Islamski univerzitet AL-Islah- iz Libana
SARADNJA SA ISESCO
Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru i Islamska organizacija za
obrazovanje, nauku i kulturu (ISESCO), ugovorili su saradnju u naredne tri godine.
Saradnja će se odvijati u tri etape kroz organizaciju seminara, razmjenu
literature, sprovođenje zajedničkih i pojedinačnih projekata.
Izuzetno nas ponosnim čini činjenica da je Fakultet za islamske studije
uspostavio institucionalnu saradnju sa ISESCO-om koji je dio Organizacije
islamskih zemalja (OIC), u cilju realizacije projekata iz oblasti: odgoja i
obrazovanja, nauke, kulture.
DRUGE AKTIVNOSTI
Fakultet se, također, bavi i vannastavnim aktivnostima od kojih su
najznačajnije:
Godišnji naučni skup međunarodnog karaktera,
Godišnja manifestacija „Veče Kur'ana“,
Manifestacija „Dani bošnjačke kulture“
Organizacija konferencija, seminara, studijskih putovanja,
ekskurzija, itd.
STUDENTSKA PUTOVANJA
MESDŽID
Kako je zagrada fakulteta napravljena na temeljima džamije, odgovorni ljudi
u Mešihatu i Fakultetu odlučuju da se odredi zasebna prostorija koja će biti u svrsi
mesdžida za profesore i studente Fakulteta kao i sve vjernike koji požele obaviti
namaz u ovom vakufskom zdanju.
MULTIMEDIJALNA SALA
Multimedijalna sala je moderno opremljena za izučavanje stranih jezika,
informatike, kao i za potrebe islamskih nauka gdje je potrebna sofisticirana
oprema novije generacije. Opremanjem ove sale Fakultet zaokružuje tehnološke
potrebe i nudi novi vid izučavanja nauka.