TREĆA KAKTUS BAJKA

Kaktus car je sjedio na prijestolju u Kaktus dvorcu i gurkao šiljatom

papučom svog osobnog čarobnjaka. Taj je zelenio od jada i radije bi se provlačio
kroz iglene uši negoli liječio zlovolju uzvišenog zanovijetala.
Kaktus car nije znao što bi sa sobom: vani je lijevala kiša pomiješana sa
snijegom, a drvored ježeva već je odavno odmaglio u toplije krajeve. Odoše i
lastavice i rode, a medo obuče zimsko odijelo i udobne papuče pa ode na
spavanje u obližnju spilju.
Zamalo je toliko hrkao da se tresao cijeli Kaktusovac, pa Kaktus car pošalje
osobnog čarobnjaka da ga strogo opomene. Hrkanje i nije toliko smetalo Kaktus
caru, ali on je volio zanovijetati. Osobni Čarobnjak odjuri sav smeten u spilju, a pri
tome se sav tresao od straha, jer nije šala probuditi golemog medvjeda koji je tek
započeo svoj zimski san. Čarobnjak je bio tanak kao čačkalica, a na okrugloj glavici
poput gumbašnice nosio je trorogi šešir s nojevim perom. Kad dođe u spilju, imao
je što vidjeti! Izvalio se medonja na prostirci od lišća i spava kao dojenče.
Čarobnjak ga oprezno povuče za okruglo uho i šapne: - Dolazim u ime Njegova
Veličanstva Kaktus cara koji stoluje u Kaktusovcu na Kaktus prijestolju! Hrkanje je
najstrože zabranjeno!

Medutim, medo se i ne pomače. Čarobnjak je očajavao. Smišljao je razne

čarolije kojima bi probudio usnulog medvjeda, ali mu se nijedna nije činila
dovoljno snažnom. Osim toga, on je već odavno izgubio čarobni štapić, pa se
služio prilično otrcanim trikovima: izvlačio je zečeve iz cilindra, a od toga u ovom
trenutku nije vidio baš nikakve koristi.
Ali slučaj bolji od ikakve nategnute čarolije i ovaj put pomogne čarobnjaku.
Neki debeli smušeni bumbar, zaostao iz ljetnih dana, uleti u spilju nadajući se da
će tu naći udobno skrovište. Njegovo potmulo zujanje i bezglavi let prenuše
medvjeda oda sna i on se prisjeti divnih, toplih dana kada je bazao šumom u
potrazi za košnicama.

Huuu! - huknu medo i uspravi se na šuštavoj prostirci. Zar je već stiglo

proljeće?
Ne... - zapenta Čarobnjak i zakoluta sitnim očicama. —Vaše Medvjeđe
Veličanstvo, to je samo bumbar! Vani je ružno vrijeme i valjda se sklonio pred
kišom.
—A tko si ti, smiješni čovječuljče? — upita medvjed radoznalo. — Zašto si tako
strašno mršav?

— U Kaktusovcu, na Kaktus dvoru mršavost je na visokoj cijeni — uvrijeđeno se

javi čarobnjak — Svi su mršavi, a ja sam najmršaviji. Mogu se provući kroz iglenu
ušicu, samo ako hoću…
— Pa što će ti to? — začudi se medvjed koji je volio dobar zalogaj. — Tko bi se
pametan provlačio kroz iglene ušice. Nego, ako tako nastaviš, postat ćeš nevidljiv,
a to je ipak nezgodno.

— Takvo je naređenje Kaktus cara- prizna čarobnjak. — Za doručak jedemo

mljevenu prašinu, za ručak trstiku punjenu iverjem, a za večeru borove iglice.
—Jadniče! — uzviknu medvjed koji je bio dobra srca, pa mu se čarobnjak istinski
sažalio. — Tvoj Kaktus car je zao ili lud. Znaš što, ostavi ti službu na dvoru i pođi sa
mnom. Ja, doduše, nisam nikakav car, ali uz mene ćeš se sigurno udebljati.

— A što će na to reći Kaktus car? — upita čarobnjak već vidno pokoleban. — Ako
pošalje svoju vojsku čačkalica i čeličnih kopljanika?
— Zdrobit ću ih ovom svojom šapom — ruknu medvjed i uspravi se u svoj svojoj
veličini. Pogazit ću Kaktusovac i Kaktus dvorac, a Kaktus cara baciti u vatru.

— Oh, ne! - zavapi čarobnjak. – On je zaista čudan, ali ja nikome ne želim zlo. Poći
ću, dakle, s vama, jer mislim da sam Kaktus caru ionako dosadio.

Odlično! — udobrovolji se medvjed koji je bio velik, ali dobroćudan. — Hajdemo

negdje na dobar ručak! Čujem da je dabar otvorio novu gostionicu uz obalu rijeke:
svega ima, od ribljeg paprikaša do goveđeg buta.

I tako, medvjed i čarobnjak odoše svojim putem, a bumbar se smiri u spilji.

Kaktus car je danima zurio kroz prozor očekujući svoga odbjeglog

čarobnjaka. Napokon pomisli kako ga je medvjed u ljutini zdrobio, pa naredi
dvorjanicima da potraže novoga. Koliko čujem, još ga nisu pronašli!

Sunčana Škrinjarić