Nora, Kuća lutaka – Henrik Ibsen

Protumači simboliku izvornoga naslova drame Lutkina kuća. Izdvoji iz Norina i

Helmerova razgovora u III. činu Norin komentar koji izravno objašnjava naslov.
Naslov drame Lutkina kuća simbolizira veći značaj Ibsenove poruke o muškoj
dominaciji nad ženom. U ovom slučaju, lutka sugerira udanu ženu koja nakon
udaje biva ponižena, mučena, sa svrhom poslušnosti prema svom mužu.
Nemogućnost ostvarivanja žene kao čovjeka, bez vlastitog razmišljanja i volje,
pretvara je u neživu stvar poput lutke. Lutka predstavlja pasivnost, podređenost,
ljepotu i načelno žensku prirodu koja se očituje kod Nore. (“Moja ptičica govori
kao razborit čovjek.“ …. “Da ne gledam svu tu krasotu koja pripada meni, samo
meni.“) Na samom početku nalazimo Helmera kako se prema Nori odnosi kao
prema nekoj vrsti kućnog ljubimca (“mala vjeverica, ptičica“). Također, Helmerov
način obraćanja svojoj ženi govori da je ne vidi kao ništa više od lutke – bez
razmišljanja, neinteligentnu, kao da je dijete. (“Ne praviti dugove! Ne posuđivati!
… ”Ti govoriš, ti misliš kao dijete.” …. “Došli su dani odgoja..., ….za tebe kao i za
djecu.“ .. “Gle, gle, kako velike riječi za tako malu curicu!”) Doista, prema idejama
koje su tada prevladavale, Nora je oličje odanosti supruge. Njezina ljubav je toliko
predana Helmeru da je, kako bi ga poštedjela javne sramote, bila spremna
okončati vlastiti život. (“I samo da ga spriječim htjela sam si oduzeti život.”)
Naposljetku, potaknuta Helmerovom reakcijom na pisma, Nora postaje svjesna
sebe kao čovjeka, svojih prava i slobode. (“Ali naš dom nije bio ništa drugo, nego
kao neka kuća za lutke. Tu sam ja bila tvoja velika lutka, kao što sam kod tate u
kući bila mala lutka.“ …. “Ti si prije svega supruga i majka. … Ja mislim da sam
prije svega čovjek...“)

Ibsenova Nora primjer je moderne građanske drame. Pri oblikovanju dramskog

teksta Ibsen primjenjuje Aristotelovo pravilo o trojnome jedinstvu, u skladu s
kasnijim interpretacijama Aristotelovih razmatranja u Poetici. Objasni kakvi se
učinci postižu jedinstvenim mjestom radnje, kratkim vremenskim odsječkom u
kojemu se zbivaju prikazani događaji i nerazgranatom radnjom.
Aristotelovo pravilo o trojnom jedinstvu odnosi se primarno na jednu radnju (24
sata), a zatim na praćenje jednog lika kojega tijekom cijelog djela, jedno mjesto.
Ibsenova Nora odvija se tijekom tri dana oko 1879. (Badnjak, Božić, dan nakon
Božića), što zapravo ne ispunjava preduvjete Aristotelova pravila koje se odnosi
na vremensko trajanje. Doduše, mjesto radnje (stan odvjetnika Torvlada,
Norveška … “Udobno i ukusno, ali ne i ekstravagantno namještena soba.“ … “Ista
soba.“ … “Ista soba.“) i glavni lik – Nora, uklapaju se u to pravilo. Smatra se da je
vođenje po pravilu trojnoga jedinstva nužno za stvaranje dramske iluzije na način
da drama bude zanimljiva i da se utemelji vjerodostojnost. Sva tri jedinstva
utemeljio je Aristotel, ali je samo jedno naglasio – jedinstvo radnje. U svojoj
Poetici, izjavio je da radnja mora biti cjelovila cjelina, da mora imati jedinstvo.
Uspoređuje radnju tragedije sa živim organizmom u kojemu je svaki dio skladno
povezan jedan s drugim, tako i u tragediji različiti incidenti i događaji moraju bti u
skladnom odnosu. Kao što je u organizmu svaki njegov dio nužan za pravilno
funkcioniranje, tako i u drami svaki zaplet i lik moraju biti nužni te ništa ne smije
biti suvišno - ne bi trebalo biti moguće ukloniti bilo koji događaj ili lik, a da se ne
ošteti radnja. Jedinstvo radnje čini samu radnju razumljivom, povezanom,
individualnom. Za doktrinu jedinstva vremena, Aristotel tvrdi da tragedija treba
ostati unutar jedne revolucije Sunca (24 sata). Neoklasični kritičari tvrdili su da
gledatelji ne bi povjerovali u stvarnost radnje koja je sažimala nekoliko dana u
trosatnu dramu, a da gledatelji ne vjeruju u pouzdanost radnje, tragedija ne bi
imala pravi učinak. Jedinstvo mjesta odnosi se na tijek radnje u jednom gradu, a
prema Lessingovom tumačenju, ograničenja vremena i mjesta su bila neophodna
kako se zbor ne bi držao predugo podalje od svojih domova. Jedinstvo radnje, kao
što je Aristotel s pravom naglasio, upravljajući je zakon drame koje ako se održi,
druga dva jedinstva će se pobrinuti sama za sebe.

Analiziraj Norine unutarnje i vanjske sukobe u cijeloj drami

Nora od djetinjstva nije imala izgrađen vlastiti karakter. Živjela je kao lutka, prema
njoj su se tako i ophodili. (“Tu sam ja bila tvoja velika lutka, kao što sam kod tate
u kući bila mala lutka.“ … “Vi ste mi mnogo skrivili. Prvo tata, onda ti.“) Njen lik
simbolizira ženu bez slobode, nad kojom se vrši opresija. Na početku drame,
prikazana je kao pokorna, djetinjasta žena, koja uživa pod pokroviteljstvom
(“Mogao bi mi dati novaca, Torvalde.“) i tretiranjem kao da je bespomoćna
životinja. (“vjeverica,.., ptica pjevica...“) Prikazuje se kao rastrošna osoba, bez
ikakvih briga. (“Uvijek želiš novac u ruke, a kad ga imaš, odmah ti curi kroz prste.“)
No, kako se radnja sve više zapliće, shvaćamo da Nora nije tako varljiva i sebična
kao što se čini. (“Ti si kao i drugi. Svi mislite da ja nisam sposobna za nešto
ozbiljno...da ja nemam pojma kako je život težak.”) Ona je zapravo, naivna i
neiskusna što se tiče vanjskog svijeta. Svoj manjak samopouzdanja izražava kada
je Torvaldu rekla ”No, a ja bih voljela da sam naslijedila neke druge tatine vrline.”,
kada se u susretu sa gđom Linde trudila pružiti idealnu sliku svoga života. (“Ipak je
prekrasno imati puno novca. Ja imam troje dražesne dječice.“) Problem
prezaštitničke očinske figure, upotpunilo je odsustvo majke. (“Uboga mala Nora
nije ni imala druge majke osim mene.“) Odana (“Ah, dragi doktore, to je bilo od
vas uistinu neumjesno.“) je i poslušna (“...Torvald želi da se pojavim kao napuljska
ribarska djevojka...“) prema svome mužu do te mjere da je krivotvorila potpis.
Naposljetku, istina izađe na vidjelo, a Nora ostane razočarana u svog supruga
kojemu je najbitniji njegov i samo njegov ugled. (“Sreću si mi razorila, uništila si
cijelu moju budućnost! ….. “Ja sam spašen!”) Staloženo, po prvi put u životu
odupire se svome suprugu govoreći ono što istinski misli. (“Mi smo već osam
godina u braku. Zar ti nije čudno da smo nas dvoje, danas prvi puta sjeli da
ozbiljno porazgovaramo?“) Postaje svjesna da zapravo ne poznaje samu sebe
(“Kad sam bila još kod tate, on mi je iznosio svoje nazore, pa sam imala iste takve
nazore. … “Onda sam prešla u ovu kuću, k tebi...“ ...“Spriječili ste me u razvoju.“)
te da glavnu dužnost ima prema samoj sebi i da njeni odnosi s drugim ljudima nisu
zapravo ono što ona jest. (“Ti si prije svega supruga i majka.“ …. “Ja mislim da
sam prije svega čovjek.“) Napokon uviđa da Torvald nije muškarac za nju. (“Ah,
Torvalde, ti nisi čovjek koji bi me naučio da budem prava žena. Znam samo to da
ja mislim drukčije nego ti.“) Nora postaje probuđena, osviještena, pobunjena
žena, čovjek.
Unutarnji sukobi su nesigurnost u svoj vlastiti karakter. Uspoređivanje s ocem, kao
da ona nije vlastita osoba, glavni je čimbenik njene nesigurnosti. Vanjski sukobi su
odnosi s ostalim likovima. Podređenost prvo ocu, zatim Torvaldu. Nora je lukava,
ali nevina, plaha i nesigurna, ali iznimno hrabra, bespomoćna, ali neovisna,
tajnovita u početku, ali odvažna i izravna na kraju.
Pronađi u Norinu i Helmerovu razgovoru u III. činu Norine replike u kojima
govori o čudu. Objasni kakvo je čudo Nora očekivala.
N: Ako se dogodi čudo...
H: Reci mi! Kakvo čudo?
N: Ako se oboje promijenimo, ako... Ne, Torvalde. Ja u čuda više ne vjerujem.
H: Ja vjerujem! …... Reci mi do kraja! ….
N: ...ako pronađemo iskrenost. Zbogom!

Nora od Helmera očekuje oprost, razumijevanje, ali najbitnije od svega,

preuzimanje odgovornosti za njeno djelo. (“...onda sam bila sigurna da ćeš sve
preuzeti na sebe, da ćeš reći: “Ja sam to učinio. Ja sam krivac.“ … “Misliš da ja
takvu žrtvu ne bih od tebe nikad primila? I ne bih.” … ”...ali nema toga čovjeka koji
će za svoje bližnje žrtvovati svoju čast!“ … ”Tisuće i tisuće žena čine upravo to!”)
Čudo koje Nora očekuje je da će razdvojivši se, Nora pronaći sebe kao osobu, a
Helmer prihvatiti nju kao takvu, a ne kao lutku. Svjesna je da ako ostane, nijedno
od njih dvoje neće doprinijeti ostvarenju čuda.

U Ibsenovim dramama likove nerijetko proganja njihova prošlost. Što iz

razgovora likova možeš doznati o prošlosti gđe Linde, Krogstada i dr. Ranka? Što
iz Norinih i Helmerovih komentara možeš doznati o Norinu mrtvome ocu?
Analiziraj ulogu motiva oca u cjelini drame.
Gospođa Linda prikazuje jedan od raznih načina na koji žene mogu živjeti
upotpunjen život, neovisne, bez muža, s bolesnom majkom. Linde je suprotnost
neozbiljnoj Norinoj osobnosti, razmaženom životu kojeg vodi. Gospođa Linde
vodila je požrtvovan život kako bi pomogla svojim voljenima. Prvo je odbila
Krogstadovu ponudu kako bi se udala za bogatijeg čovjeka te pomogla svojoj
bolesnoj majci i mlađoj braći (“Zaboravljate da sam ja imala nepokretnu majku i
dva mlađa brata. Mi nismo mogli čekati na tebe, Nils. Tvoji su izgledi onda bili
nikakvi.”), zatim radeći satima nakon propadanja suprugovih financija (“Posljednje
tri godine bile su za mene samo jedan dugo radni dan bez ikakva odmora.“) Radeći
toliko, gđa Linde naučila je kako postati samodostatna žena, zbog čega ju je
društvo smatralo dosadnom (“Konačno smo je se riješili. Kakva dosadna ženska!“)
Gđa Linde se smatrala ogorčenom i sebičnom osobom jer je u svemu tražila prilike
(“Kad si mi ti pričala o sretnom obratu u vašim prilikama – vjeruj mi, ja se nisam
toliko radovala zbog tebe, koliko zbog sebe.“), no njena djela pokazuju suprotno –
novo radno mjesto u banci osigurat će Krogstadu i njoj ugodan život, gdje se
također može skrbiti za djecu čovjeka kojega je istinski voljela.
Krogstad, predstavljen kao antagonist, ne mora se nužno smatrati zlobnim likom.
Naprotiv, Nora i on su počinili isti zločin - krivotvorenje potpisa te iako je utjerivao
Nori strah u kosti, posjećivao je i odgovorio od samoubojstva. Posao u banci mu je
izrazito bitan te želi vratiti svoj ugled, zbog života njegove djece. (“Moji sinovi
rastu; zbog njih moram nastojati da opet postignem onliko građanskog ugleda,
koliko je moguće.“ … “I takav lihvar, takav nadripisar … takav čovjek kaoja
također imaju ono što nazivaju srcem.”)
Doktor Rank, iako nepredstavljen kao ostali likovi, predstavlja važnu ulogu
otkrivajući nam pojedinosti o ostalim likovima. Krogstada opisuje kao oličje
nemoralnosti, pokvarenosti (“A ni s moralno oboljelima nije drukčije. Ovoga je
trenutka umutra, kod Helmera, upravo jedan takav moralni Lazar.“) Kritizira
društvo i nepravdu gdje privilegije imaju pokvareni ljudi (“Zdravima ne treba
lijeka. … I zato je čitavo društvo jedna velika bolnica.“) Rankov odnos s Helmerom
otkriva njegovu površnost. To se vidi kada Rank odluči ne reći Torvaldu izravno o
njegovo nadolazećoj smrti, već preko pisma s crnim križem (“Helmer, zbog svoje
fine prirode, osjeća izrazitu odvratnost prema svemu što je ružno.“) Upravo
Rankov i Norin odnos otkrivaju nesavršenost Torvaldova i Norina braka. Nora ima
bliži odnos s doktorom, s kojim može biti onakva kakva zapravo i jeste (“Prvo je
vrijeme bio upravo ljubomoran kad bih samo spomenula kog od svojih milih.“) što
se doktora primamilo kao ranjivost i otvorenost te je počeo gajiti osjećaje prema
njoj.
Uspoređivanje Nore i njena oca pratilo ju je tijekom cijelog djela – govorili su da je
rastrošna (“Ti si čudan mali stvor. Baš kao i tvoj otac. Uvijek želiš novac u ruke, a
kad ga imaš, odmah ti curi kroz prste.“) kao on te razlog izvršavanja krivičnog djela
također (“Kakav otac, takva i kći!“) pripisuju njemu. Helmer ju opisuje kao
nemoralnu kao što je i njen otac bio. (“Ni religije, ni morala, ni osjećaja
dužnosti!“) Čak i gospođa Linde Noru opisuje kao sebičnu osobu koja će sebi
uvijek naći ugodu. (“Nisi ti uzalud kći svoga oca.“) Likovi saznanja o Norinom ocu
koriste kao objašnjenje njenih postupaka, nedozvoljavajući joj uvid u istinske
motive njenog ponašanja. Helmer, ne samo da da Norinu rastrošnost vidi kao
uzork njezina oca, već svako ponašanje koje on ne odobrava gleda kao rezultat
njezina odgoja i ponavljanje očevih grešaka. Nora ni u djetinjstvu nije mogla
izgraditi svoj karakter, budući da je bila preokupirana ulogom očeve lutkice. (“Tu
sam ja bila tvoja velika lutka, kao što sam kod tate u kući bila mala lutka.“)
Uloga oca u cjelini drame predstavlja ključnu ulogu u razvoju nekoga kao osobe.
Norina osobnost predstavljena je kao posljedina utjecaja njezina oca, dok je
fizičko stanje doktora Ranka posljedica patnje zbog njegova oca. (“Moja jadna,
nevina kralježnica okajava vesele poručničke dane moga oca.“) Iako Rank osuđuje
očeve postupke, sličniji je njemu nego što misli. (nazivanje Krogstada nemoralnim)
U suprotnosti njihovim očevima, Krogstad se trudi vratiti građanski ugled zbog
svojih sinova (“Moji sinovi rastu; zbog njih moram nastojati da opet postignem
onliko građanskog ugleda, koliko je moguće.“)

Analiziraj ulogu sporednih likova (Linda, Krogstad, Rank), u prikazu Norina i

Helmerova odnosa. Koji je među sporednim likovima ključan za zaplet radnje, a
koji za njezin rasplet?
Gospođa Linda ključna je za rasplet radnje jer je unatoč Krogstadovu inzistiranju
odlučila da je najbolje da Helmer pročita Nilsovo pismo da Nora i Helmer razriješe
svoju situaciju (“Helmer mora saznati istinu. Ta nesretna tajna mora na vidjelo,
između njih mora doći do iskrenog razjašnjenja.“ … “Krogstada se ne trebaš bojati.
Ali Torvaldu moraš reći sve.“) Također, Linde je primijetila neobičnu bliskost
između doktora Ranka i Nore te shvatila neiskrene okolnosti njihova braka. (“Kad
si mi ga predstavila jučer, rekao je da je više puta čuo ovdje u kući moje ime.
Kasnije sam primijetila da tvoj suprug ni nema pojma tko sam ja.“)
Čovjek od kojega je Nora posudila novac za put u Italiju, u svrhu izlječenja
Helmera, Krogstad, ključan je za zaplet radnje. Došavši u kuću Helmera, tražio je
od Nore da, kao što je gđi Linde osigurala radno mjesto, njemu također pokuša
učiniti isto, (“Hoćete li biti tako dobri i pobrinuti se da ja zadržim svooj podređeni
položaj u banci?“) što krajnje rezultira Helmerovu saznanju o posudbi novca i
njihovom razlazu.
Kao što je već spomenuto, doktor Rank otkriva Helmerovu površnost i
nesavršenost njihova braka.

Usporedi načine na koje Shakespeare u Hamletu i Ibsen u Nori problematiziraju

uloge koje pojedinci igraju u svojoj svakodnevnici, u obitelji i u društvu.
Svaki pojedinac u svakodnevnom životu predstavlja razne uloge - kćer, žena, baka,
profesorica, prijatelj. Ispunjavamo te uloge neovisno o našem unutarnjem
sukobu, kojeg svatko od nas ima. Nora, kao i Hamlet, živi u svijetu licemjera. Svi
likovi glume, nose maske, pa čak i oni sami. Hamletova ludost je maska iza koje
skriva svoje stvarne namjere, dok je Norina maska sreća. Pravi se da živi lagodnim
životom i da ima idealan brak, dok zapravo vanjski sukobi kulminiraju pa se odluči
na rješavanje svojih unutarnjih sukoba. Oba lika promišljaju o svemu i žrtve su
teških moralnih odluka. Pokušavaju doći do prave istine i smisla života te uopće
postojanja istoga.

Dalal Zelenika, 3.c