43

10. LITURGIJSKA GODINA PO BIZANTSKOM OBREDU

Literatura: ANDRONIKOF Constantin, Il senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol I: I giorni
della preparazione e della passione, ed. Elle di ci, Leumann (Torino), 1986; ANDRONIKOF Constantin, Il
senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol II: I cinquanta giorni della festa, ed. Elle di ci, Leumann
(Torino), 1986; DONADEO Maria, L’anno liturgico bizantino, ed. Morcelliana, Brescia, 19991; MIRKOVIĆ
Lazar, Heortologija ili istorijski razvitak i bogosluženje praznika Pravoslavne istočne crkve, Beograd 1961;
PAVIĆ Juraj, Liturgika, Zagreb 1961, 162-168; RIGHETTI, Storia litrugica, II,3, Ancora, Milano, 1969, 11-16;

10.1. Liturgijske knjige bizantskog obreda

1. APOSTOL - Sadrži odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih

prema čitanjima na misnom bogoslužju.
2. EUHOLOGIJ - Obrasci molitava i obredi blagoslivljanja.
3. EVANĐELISTAR - Evanđeoski odlomci poredani po redu čitanja tijekom liturgijske
godine.
4. HOROLOGIJ - ČASOSLOV - Molitve za sedam časova dana.
4.1. Pentekostarij - Tekstovi za službu nedjelja od Uskrsa do Duhova.
4.2. Triod- Tekstovi za službu velike četrdesetnice koja započinje trima pretkorizmenim
nedjeljama.
4.3. Psaltir - sadrži 150 svetopisamskih psalama razdiljenih u 20 odsjeka prilagođenih
liturgijskoj uporabi.
5. MINEJ (Mjesečnik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu u 12 svezaka počevši od 1.
rujna.
6. OKTOIH (octò éhos=osam glasova) - Knjiga namijenjena pjevačima prema osam dana u
tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. “mali oktoih” sadrži tekstove i napjeve za
nedjelje, a “veliki oktoih” za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po
osam glasova.
7. SLUŽEBNIK (Jeratikon) - knjiga za svećenika i đakona, sadrži tri euharistijske molitve i
obrasce za obrede koje obavlja svećenik (prezbiter) i đakon.
8. ARHIJEREJSKI ČINOVNIK - Sadrži obrasce i uputstva biskupima za obrede koji su
njima pridržani, kao što su: posvećenje čitača, pjevača i podđakona; rukopoloženje
đakona i prezbitera. Odgovara pontifikalu na Zapadu.
9. SINAKSAR - knjiga koja sadrži životopise i službe svetaca za svaki dan u mjesecu.
10. TIPIK (gr. typos - norma) - Knjiga koja sadrži praktične propise o: sadržaju i načinu
obavljanja bogoslužja, izboru pjesama, ponašanju u crkvi, postovima, životu i pravilima
monaha.
11. SRBLJAK - Knjiga Srpske pravoslavne crkve koja sadrži pjesme i molitve srpskim
“svetiteljima”.
 44

Liturgijska je godina u istočnim obredima u biti ista kao i na Zapadu.

Međutim, u pojedinim detaljima uočavaju se mnoge različitosti koje su plod
povijesnog razvitka i utjecaja različitih kulturnih središta. Ovdje ćemo se
usredotočiti na nama najzanimljiviji bizantski obred. U bizantinskom obredu
razlikujemo tri kruga liturgijske godine: 1. uskrsni krug s pomičnim
svetkovinama; 2. Nepomične svetkovine; 3. Tjedni krug osam glasova.

10.2. Uskrsni krug i pomične svetkovine

Po važnosti i drevnosti postanka, Uskrs je najvažnija i najdrevnija

kršćanska svetkovina od koje se praktično i razvila liturgijska godina. Glasovite
rasprave o datumu slavljenja Uskrsa u 2. st. upućuju na drevnost koja seže do
apostolskih vremena. U datumu određivanja svetkovine Uskrsa, istočne Crkve
slijede, uglavnom, julijanski kalendar koji 13 dana kasni u odnosu na
gregorijanski koji slijedi Zapad. Obred slijedi odluku Nicejskog sabora da se
Uskrs slavi između 22. ožujka i 25. travnja. U novije su vrijeme neke Istočne
crkve usvojile gregorijanski kalendar, kao npr: grčka, rumunjska, bugarska te
naši grkokatolici.
Uskrs u svim istočnim obredima ima iznimno značenje koje se uzdiže iznad
svih ostalih svetkovina pa i onih koje bizantski obred naziva “dvanaest velikih
svetkovina” o kojima će biti govora kasnije. Uskrsu prethodi 10 nedjelja
pokorničkog obilježja kojih se tekstovi nalaze u knjizi Triodion.

10.3. Deset preduskrsnih nedjelja

10.3.1 Tu su najprije 4 predkorizmene nedjelje koje se nazivaju prema

evanđeoskim perikopama i pokorničkoj praksi:
Prva: Nedjelja carinika i farizeja;
Druga: Nedjelja izgubljenog sina;
Treća: Nedjelja mesopusna;
Četvrta; Nedjelja siropusna. Izostavljanje sira iz prehrane u ovo
pokorničko vrijeme, posebnost je bizantskog obreda i ne nalazi se u drugim
istočnim obredima. Od ponedjeljka treće predkorizmene nedjelje do Uskrsa ima
56 dana. Kad isključimo sve subote i nedjelje toga vremenskog perioda, ostaje
točno 40 dana efektivnog posta. Dio liturgijske godine koji sačinjavaju ove
predkorizmene nedjelje Andronikof naziva “početak puta u život”
parafrazirajući Isusove riječi: “Ja sam Put, Istina i život ... U njemu bijaše (=
jest) život i život se očitova ... i život bijaše svjetlo ... (Iv 1,4. 9. sl). (Vidi:
ANDRONIKOF, vol. 1, 86).
10.3.2. Šest je korizmenih nedjelja, ili pet nedjelja Velikog posta i
Cvjetna nedjelja (Cvjetnica):
 45

Prva: Nedjelja ortodoksije (pravovjerja, pravoslavlja) uspomena je

pobjede pravovjerja u štovanju sv. slika protiv ikonoklasta na saboru u
Carigradu 842. g. Naziva se i “čista” (MIRKOVIĆ, 147).
Druga: Nedjelja Gregorija Palame, nadbiskupa solunskoga (+ 1368.g.)
zbog njegove rasprave o božanskoj svjetlosti na brdu Taboru.
Treća se nedjelja naziva i križupoklonstvena. Obavlja se svečano klanjanje
križu Kristovu kao što se na Zapadu čini na Veliki petak.
Četvrta: Nedjelja sv. Ivana Klimaksa (Lestvičnika). Ivan je veoma
popularan istočni asket. Živio je u 6. st. (525.-600.g.) u samostanu na podnožju
Sinaja. Njegovo je djelo “Klimaks - Ljestvica” odigralo značajnu ulogu u
formiranju istočnih monaha. Razdijeljeno je u 30 “stepenica” Jakovljevih
ljestava po kojima se uzdiže od zemlje prema nebu. U prvom dijelu raspravlja o
ljudskim manama i požudama, a u drugom o vrlinama. Njegova je uspomena
stavljena upravo na ovu nedjelju zbog svetopisamskog čitanja o nijemom
zloduhu koji se izgoni jedino postom i molitvom.
U četvrtak ovoga tjedna Grci pjevaju veliki Pokornički kanon sv. Andrije
Kretskoga (+ oko 740. g.) koji je sastavljen od 250 tropara u koje je uključeno
tisuću prostracija. U subotu navečer pjeva se glasoviti himan u pohvalu
Bogorodici “Akatistos” (od grčke riječi akavqizw = na nogama).
Peta: Nedjelja sv. Marije Egipćanke i Lazarova uskrsnuća. Marija
Egipatska (+43l.) je model i uzor stroge pokore, a Lazarovo uskrsnuće putokaz
prema osmišljenju kršćanskog trapljenja. Izvještaj o Lazarovu uskrsnuću čita se
u subotu pred Cvjetnicu.
Šesta: Nedjelja cvjetna. Početak “svete i velike sedmice” koju Srbi nazivaju
“strasna (stradanja) sedmica”. (MIRKOVIĆ, 162). U dane od ponedjeljka do četvrtka
istočna liturgija, kao i zapadna, obnavlja uspomenu na događaje koji su
prethodili Isusovoj muci. Pod tim su vidom izabrani i svetopisamski ulomci i
stvorene odgovarajuće liturgijske pjesme.

10.4. Sveto trodnevlje

Veliki četvrtak - Pravoslavna Crkva na Veliki četvrtak naređuje “praznovati

četiri stvari: 1. svešteno omivanje; 2. tajnu večeru; 3. nadprirodnu molitvu; 4.
samu predaju” (MIRKOVIĆ, 166). Dakle: pranje nogu, posljednja večera, Isusova
molitva u agoniji i predaja na smrt.
U noći između četvrtka i petka Grci održavaju bdjenje presvete muke za
vrijeme kojega se čitaju izvještaji četvorice evanđelista o muci Kristovoj složeni
zajedno i podijeljeni u 12 odsjeka koji su isprepleteni dugim molitvenim
zazivima i pjevanjem tropara. Obred je bio poznat već u 7. stoljeću.
Veliki petak - Crkva spominje “smrt i pogreb Gospoda Isusa Hrista i
njegov silazak u ad” (MIRKOVIĆ, Heortologija, 167). Cjelokupno je bogoslužje toga
dana obnavljanje događaja Isusove spasonosne muke. “Vreme hvatanja
 46

Spasitelja u Getsimanskom vrtu i osudu njegovu - bogosluženjem jutrenja;

vreme vođenja Spasitelja na sud ka Pilatu - bogosluženjem prvoga časa; vreme
osude - svršavanjem trećega časa; vreme krsnih stradanja Hrista - šestim časom;
vreme smrti - devetim časom; a skidanje tela Hristova sa krsta - večernjem.”
(MIRKOVIĆ, 167). Pravoslavna crkva na današnji dan ne slavi kršćanska otajstva
(sakramente) kao što je običaj i na Zapadu. Održava se strogi post. Negdje se
slavi “liturgija pređeosvećenih darova”, a negdje ni to. Veliki petak se naziva i
“Velika paraskeva” prema evanđeoskom izvještaju o smrti Isusovoj: “Bijaše
Priprava (= paraskeve), tj. predvečerje subote...” (Mk 15,42). Na jutrenjoj je
predviđeno 12 evanđeoskih čitanja. ( Usp. Čitanka, str. 205-233).
U noći između petka i subote kod Grka se obavlja svečani ophod
(procesija) u čast Isusa umrlog čija se okićena slika na mrtvačkom lijesu
trijumfalno nosi kroz mjesto u pratnji mnoštva svijeća i uz pjevanje Ps 119/118
(“Blaženi oni kojih je put neokaljan”), a iza svakoga retka pjeva se određeni
tropar.
Velika subota - Kao i velika većina kršćana, bizantinci danas slave
Kristov pokop i njegov silazak u carstvo mrtvih, hâd. Ističu se svetopisamske
osobe koje se spominju uz Isusov pokop: Josip Arimatejski, Nikodem, Marija
Magdalena i Marija majka Jakovljeva i Josipova. Bogoslužje ovoga dana je
svečano bdjenje uz grob Isusov, ali i uvođenje u otajstvo Kristova i našega
uskrsnuća. U noći između subote i uskrsne nedjelje održava se veliko i svijetlo
uskrsno bdijenje sve do zore kada bi se pred ikonostasom pojavio svećenik s
knjigom evanđelja na prsima svečano objavljujući narodu: “Krist je uskrsnuo!”,
a narod bi jednoglasno odvratio: “Uistinu je uskrsnuo!”
Uskrs (Pasha) - “Kraljica svih dana, blagdan nad blagdanima i slavlje nad
slavljima, koji kao što sunce nadilazi zvijezde, nadilazi ne samo ljudske i
zemaljske blagdane nego i blagdane u čast Kristovu” (sv. Grgur Bogoslov).

10.5. Uskrsno vrijeme do Duhova

Osam sedmica od Uskrsa do Duhova sačinjava pedesetnicu kojoj se obrasci

i upute za bogoslužje nalaze u knjizi koja se naziva “Pentekostarion”. Tjedan od
Uskrsa do slijedeće, Tomine nedjelje, naziva se “svijetli tjedan”. Nedjelja nakon
Uskrsa naziva se Druga uskrsna i Tomina nedjelja prema Tomi, apostolu,
prozvanim “Nevjerni Toma” prema Ivanovu evanđelju koje se čita ove nedjelje
(Iv 20, 19-31).
Nedjelja koja slijedi iza toga (treća) naziva se Nedjelja mironosicâ i
posebnost je bizantskog obreda. Naziv je dobila po ženama koje su u zoru na
Uskrs nosile miomirise na Isusov grob da pomažu tijelo Isusovo. Bijahu to
Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. (Usp. Mk 16,1). One su prve
kojima su anđeli objavili da je Krist uskrsnuo i naložio im da to dojave
apostolima. Zbog toga liturgija ove žene mironosice naziva “apostolima
apostola”. Glavni tropar ove nedjelje ističe: “ženama mironosicama anđeo kod
 47

groba reče: Miomirisi pristaju mrtvima, Krist naprotiv nije podložnik

raspadanja. Radije uskliknite: Uskrsnuo je Gospodin i udijelio svijetu veliko
milosrđe!”
Četvrta uskrsna - Nedjelja o uzetom - prema evanđeoskom odlomku koji se
čita te nedjelje: Iv 5,1-15. U srijedu između 4. i 5. uskrsne nedjelje obilježava se
u bizantskom obredu posebno slavlje: Prepolovljenje pedesetnice. Ime i sadržaj
ovoj uspomeni došlo je od činjenice da se nalazi na polovici između Uskrsa i
Duhova, a poticaj je došao i iz evanđeoskog odlomka koji se čitao: “U polovici
blagdana (sjenica) uziđe Isus u Hram i stade naučavati” (Iv 7,14).
Peta uskrsna - Nedjelja o Samarijanci - Evanđelje: Iv 4,5-42.
Šesta uskrsna - Nedjelja o Slijeporođenom - Evanđelje: Iv 9,1-38.
U srijedu iza ove nedjelje obavlja se obred zaključivanja Pashe i najave
Uzašašća koje se slavi u četvrtak iza 6. uskrsne nedjelje.
Sedma uskrsna - Nedjelja 318 Otaca Nicejskog sabora - Evanđelje: Iv
17,1-13 (Isusova velikosvećenička molitva). Bogoslužje, u srpskom prijevodu,
ocima Prvoga Nicejskoga sabora udjeljuje slijedeće epitete: “mnogosvetle
zvezde misaonog firmamenta, neoborive kule tajanstvenoga Siona, rajski
cvetovi koji mirišu na miro, najzlatnija usta Slova, pohvala Nikeje, ukras
vaseljene.” (MIRKOVIĆ, 219). U subotu iza ove nedjelje (koja je vigilija Duhova)
slavi se uspomena svih mrtvih.
Duhovi - nedjelja pedesetnica - je jedna od tri pomične svetkovine koje su
vezane uz datum slavljenja Uskrsa. Nedjelja iza Duhova - Nedjelja svih svetih -
Ovo je također posebnost bizantskog obreda. Time se ističe da je Duh Sveti
glavni tvorac svetosti ljudi. Počinje ciklus nedjelja po Duhovima kojih je 32.
Počinje i niz uskrsnih evanđelja koja se čitaju na jutrenji a ima ih jedanaest.
Ciklus se ponavlja 4 puta godišnje.
Nedjelja Svih svetih - U prvu nedjelju iza Duhova u bizantskom se obredu
slavi svetkovina svih svetih. Time se zaključuje uskrsno vrijeme i započinje niz
nedjelja po Duhovima. Time se želi istaknuti da je Duh Sveti tvorac čovjekova
posvećena. Silazak Duha Svetoga na apostole okupljene oko Marije, majke
Isusove, u dvorani Posljednje večere na Duhove očituje njihovu obnovu,
prosvjetljenje i posvećenje. Zbog toga su istočni kršćani smatrali normalnim da
u nedjelju nakon Duhova slave i sve druge ugodnike Božje, suradnike božanske
milosti što se posvetiše životvornom snagom Duha uskrslog Gospodina.
Dvije su glavne molitve što se ponavljaju na ovu nedjelju:
Prva: Tvoja Crkva, diljem svijeta krvlju mučenika Tvojih * kao haljinom
od grimiza i beza ukrašena, * s njihovim glasom vapi k Tebi, Kriste Bože: *
Pošalji puku svome milosti svoje, * podaj mir narodu, i dušama našim veliku
milost!
Druga: Kao prvine prirode Uzdržavatelju svega stvorenoga, * sav svijet
prinosi Tebi, Gospode, bogonosne mučenike. * Njihovim molitvama čuvaj po
zagovoru Bogorodice * u dubokom miru svoju Crkvu i svoj narod, *
Mnogomilostivi!
 48

Navedene su molitve vrlo popularne u bizantskom obredu. Prva se moli

svaki dan na Povečerju, a druga – između ostaloga – subotom koja je posvećena
svima svetima i pokojnima. Upada u oči da se daje prednost mučenicima što je
uobičajeno za prvo tisućljeće kršćanstva. Poznata je homilija sv. Ivana
Zlatoustoga održana u počast svima svetima na prvu nedjelju nakon Duhova.
(Usp. PG 50,705 sl.).
Bizantski obred poznaje i druge kategorije svetaca. Tako, npr. u
navedenom kondaku, što se ponavlja subotom, nabrajaju se: Apostoli, mučenici i
proroci, svetitelji, ispovjednici, pravednici, i vi svete žene koje ste dobar boj bile
i vjeru sačuvale, po svome utjecaju kod Spasitelja, prosimo vas, molite za nas,
da u svojoj dobroti spasi duše naše.
Svetkovina Svih svetih i na istoku i na zapadu uključuje sve ugodnike
Božje koji su službeno kanonizirani ili ne kanonizirani. Pravoslavni teolog
Fedotov to objašnjava ovako: Crkva priznaje postojanje nepoznatih svetaca čija
proslava nije očitovana na zemlji. Crkva nikada nije zabranjivala privatnu
molitvu, obraćanje u molitvi pravednicima koji su prije živjeli, iako ih Crkva
nije uzvisila na čast svetaca. U toj molitvi živih za mrtve i molitvi mrtvima
održava se jedinstvo nebeske i zemaljske Crkve, jedinstvo Crkve što ga spominje
Vjerovanje prozvano „apostolsko“. Proglašeni sveci predstavljaju samo točno
omeđen krug u središtu nebeske Crkve.
Na nedjelju Svih svetih istočnjaci slave i uspomenu svih onih kojima je ime
zapisano u knjizi života, naravno često je spominjanje i Majke Božje po kojoj su
ljudi postali sugrađani anđelima i koja je čašćena od zbora svih svetih.

10.6. Dvanaest velikih blagdana

Izraz “dvanaest blagdana” uobičajen je među vjernicima bizantskog obreda

koji time izražavaju grupiranje glavnih blagdana preko liturgijske godine. Viši je
jedino blagdan Pashe/Uskrsa. Devet iz navedene skupine imaju ustaljen datum u
godini (nepomični blagdani) a tri su pomični blagdani. Gospodnji se blagdani
nazivaju “despotski” a ostali “teomitoriski”. Njihovi su obrasci sabrani u knjizi
minej = mjesečnik.
Bizantska liturgijska godina započinje 1. rujna, evo 12 velikih blagdana:

1. Rođenje Presvete Bogorodice, 8. rujna;

2. Uzvišenje Sv. Križa (Krstovdan), 14. rujna;
3. Prikazanje (uvođenje) Presv. Bogorodice u Hramu, 21. studenoga
4. Božić, 25. prosinca;
5. Bogojavljenje, 6. siječnja;
6. Susret Gospodnji u Hramu, 2. veljače;
7. Blagovijest, 25. ožujka;
8. Cvjetnica, (pomična svetk).
 49

9. Uzašašće, (pomična svetk).

10. Duhovi, (pomična svetk).
11. Preobraženje Gospodinovo, 6. kolovoza;
12. Uznesenje (Uspenije, Usnuće) Bogorodice, 15. Kolovoza

Priprema za te velike blagdane traje jedan do pet dana i zove se

predprazništvo, i proteže se na tri do osam dana kasnije što nazivaju
poprazništvo.

10.7. Tjedni krug

Katkad se tjedni krug predstavlja odvojeno od kruga Osam glasova

stvarajući četiri kruga bizantske liturgijske godine. Obrasci za svaki dan u tjednu
nalaze se u knjizi Oktoih, knjizi Osam glasova. To su, u stvari, osam sedmičnih
nizova od kojih svaki odgovara jednom glasu s naglašenih 7 tema vezanih uz
svaki dan pojedinog tjedna: nedjelja (kyriake) - uskrsnuće Kristovo; ponedjeljak
(deutera)- anđeli i nebeski duhovi; utorak (trite) - Ivan Krstitelj; srijeda (tetarde)
i petak (paraskeve) - muka Kristova s naglaskom na križu Kristovu; četvrtak
(pempte) - apostoli i sv. Nikola; subota (sabbaton) - pokojnici i svi sveti.
“Presveta se Bogorodica spominje i časti svakoga dana u tjednu kao ona
koja se trajno pred prijestoljem svoga Sina zauzima za kršćane. Ipak, najviše se
časti u nedjelju, srijedu i petak” (Bulgakov, citirano prema: DONADEO, 22).

10.8. Kombiniranje različitih ciklusa

Načini kombiniranja različitih ciklusa bizantske liturgijske godine teoretski

su naznačeni u Tipikonu ili u drugim liturgijskim knjigama. To se najčešće vidi
iz znaka stupnja pojedinoga blagdana ili početnog imena te pojedinih rubrika i
uputa otisnutih u kalendarima za svaku godinu. Tu postoje razlike između
pojedinih Crkava, osobito između grčkih i slavenskih pravoslavaca. Inače,
istočni su kršćani svoje običaje prenosili življenom predajom a tek je u novije
vrijeme to i zapisano.
Istočni kršćani ljubomorno cijene i opslužuju svoju predaju. Ponekad čak i
pretjerano do te mjere da ih to sprječava prilagodljivosti novim znakovima
vremena. Njihova uporno tvrdoglava vezanost uz predaju starih pomogla je
kršćanima da su sačuvali mnoge drevne predaje, koje bi se inače potpuno
izgubile, od kojih su neke oživljene i u katoličkom bogoslužju nakon Drugoga
vatikanskoga sabora.
 50

10.9. Krug osam glasova (Oktoihos - Osmoglas)

Od 2. nedjelje nakon Duhova do predkorizme (dakle, početka “Triodiona”)

prvenstveno se upotrebljava kao liturgijska knjiga Oktoihos. Naziv dolazi od
grčkih riječi okto (osam) i ehos (glas, ton). Svaki se od tih osam tonova
upotrebljava po jedan tjedan. Nakon osam tjedana opet se ponavlja isti krug.
Grci su razlikovali 4 izvorna tona i 4 izvedena. Katkad se Oktoihos upotrebljava
za oznaku zbirke nedjeljnih tekstova, a za dane preko tjedna upotrebljava se
naziv Paraklitik. Kod Slavena je sve to u jednoj knjizi koja se tiska redovito u
dva volumena.

10.10 Posebnosti svetačkog kalendara

Uspomena i štovanje svetaca uprisutnjuje povijest spasenja preko

istaknutih osoba koji su nam svojim kreposnim i pobožnim životom uzor za
nasljedovanje. U istočnim je Crkvama sanktoral veoma rano ustaljen. Poslije 6.
st. nema novih imena u liturgijskom kalendaru, osim u bizantskom obredu.
Pravoslavci su svoj zajednički kalendar zaključili uspomenom na pobjedu
ortodoksije (pravovjerja u štovanju svetih slika) u ikonoklasnim borbama u 9. st.
uvodeći blagdan na Drugu korizmenu nedjelju.
Bizantski obred u 10. st. poprima ekumenski (sveopći, vaseljenski) vid za
razliku od drugih istočnih obreda koji su zadržali lokalni karakter štovanja
svetaca. Tako Kopti u svome liturgijskom kalendaru imaju samo Egipćane.
Istočno-sirski kršćani imaju svega 50-ak svetaca čija imena spominju samo
petkom. Armenci imaju mnogo svetaca i spominju ih ponedjeljkom, utorkom,
četvrtkom i subotom. U svim se obredima časti Majka Božja Marija koja se
tijesno povezuje s Kristom. Svaki obred ima neke svoje vlastite blagdane
povezane uz određena svetišta ili slavne ikone.
Knjiga koja sadrži životopise svetaca i obrasce za bogoslužje na njihov
blagdan zove se sinaksar. Knjiga s vlastitim tekstovima za svaki dan u mjesecu
zove se minej – mjesecoslov i započinje 1. rujna što je početak liturgijske godine
na Istoku.
Dnevno, tjedno i godišnje posvećivanje vremena izražava i osigurava
povezivanje kozmičkog vremena s redom spasenja. Štovanje uspomene svetaca
uprisutnjuje, po istaknutim likovima, povijest spasenja koja se ostvaruje preko
povijesti ljudi. Konzervativne i tradicionalne kao i na svim drugim područjima,
istočne su Crkve veoma rano ustalile svoj sanktoral. Istočni obredi, osim
bizantskog, nemaju nijedno ime sveca u sanktoralu poslije 6. stoljeća. Pravoslavci su
svoj zajednički kalendar ustalili s uspomenom velikana u borbi protiv ikonoklasta u 9.
st. Njihov glasoviti teolog Grgur Palamas (16. st.), razmišljajući o novom i
posljednjem izrazu ortodoksne vjere u pobožanstvenju čovjeka po milosti kao
posljedicu božanskog utjelovljenja, pronašao je počasno mjesto u liturgijskoj godini, 2.
nedjelju korizme, posvećeno pobjedi ortodoksije u priznavanju štovanja slika.
 51

Rusi su pokazali veću prilagodljivost pa su, oponašajući Rim, ustanovili

proceduru proglašenja svetaca (kanonizaciju), tj. potpuna legalizacija štovanja prema
činjeničnom stanju: prihvaćanje kršćanskog naroda je shvaćano kao izražavanje vjere
Crkve. Katolička je crkva, tu i tamo, obogatila njihov sanktoral svetkovinama svetaca
sa Zapada istovremeno kad su zabranjivali imena osoba koje su smatrali
heterodoksnima kao i sve one koji su živjeli poslije raskola.
Nasuprot tako velikom opiranju prema svecima sa Zapada, Istočne su crkve jako
široke prema prihvaćanju svetaca iz Staroga zavjeta. Uvođenje nekih starozavjetnih
osoba u sanktoral istočnih Crkava vjerojatno je proisteklo od posvećivanja crkava u
mjestima koje su bile obilježene glasovitim epizodama iz njihova života, npr. Nebo za
Mojsija, Hebron za patrijarhe i Davida, Karmel za Iliju. Jak utjecaj palestinskih
monaha u Carigradu i njihova želja da od “kraljevskog grada” naprave idealiziranu
Svetu zemlju, uvelike je doprinio da su tu izgrađene mnoge crkve s naslovom
starozavjetnih osoba i širilo njihovo štovanje.
U počecima sanktoral je bio prvenstveno lokalno obilježen. Primat je pripadao
mučenicima koji su se štovali na mjestu gdje su bili mučenici ili pokopani. Nad
njihovim se grobovima gradio žrtvenik i crkva. To je redovito bilo mjesto
hodočašćenja, osobito na godišnjicu mučeničke smrti. Od 10. st. bizantski sanktoral
postaje uvelike ekumenski prihvaćajući slavne svece iz Sirije i Armenije. Nasuprot
njima kopska Crkva je ostala lokalno obilježena striktno štujući samo svece s područja
Egipta. Istočno-sirska crkva ima svega pedesetak imena u svome sanktoralu i spominje
ih samo petkom uz samo nekoliko iznimaka. Armenci spominju svece ponedjeljkom,
srijedom i petkom a u popis svetih likova ubrajaju i nekoliko likova zapadnih Sirijaca i
Armenaca.
Potrebno je posebno istaknuti mnoge blagdane Bogorodice Marije koja se ubrzo
pridodala Kristovu štovanju. Najstariji je blagdan 15. kolovoza potvrđen u Jeruzalemu
odmah nakon završetka Efeškog sabora. Kasnije će se to prozvati blagdanom Usnuća.
Marijino rođenje 8. rujna je općenito rašireno po svim crkvama. Blagdan Bezgrešnog
začeća (8. ili 9. prosinca) i Prikazanja Marijina u Hramu (21. studenoga) u početku je
bila vlastitost bizantskog obreda. Prikazanje Isusovo u Hramu (2. veljače) i Blagovijest
(25. ožujka) svugdje su shvaćani kao Gospodnji blagdani kao i Božić i Bogojavljenje.
Poneki su obredi imali vlastite marijanske blagdane: sirska predaja slavi Našu
Gospoju u vrijeme sjetve, žetve i berbe. U koptskom i bizantskom obredu postoje
mnogobrojni marijanski blagdani povezani uz mjesto štovanja ili uz određenu ikonu.
Kod Rusa još i više.
Mnoge crkve imaju pjesme i molitve svecima za svaki dan u godini i skupljene
su po mjesecima u posebnu zbirku. Bizantinci je nazivaju Minej – Mjesečnik. Počinje
1. rujna i ima posebnu zbirku za svaki mjesec.
Uspoređujući rimski i bizantinski svetački kalendar uočavamo mnogo
zajedničkih imena svetaca od kojih se neki slave i na isti datum, ali ima i razlika.
Nekima su datumi veoma blizu, kao npr. sv. Bazilije 2. I. u rimskom, a 1. I. u
bizantskom, sv. Stjepan 26. XII. u rimskom, a 27. XII. u bizantskom. Neki su, pak, u
različito doba godine, kao npr. sv. Mihovil 29. IX. u rimskom, a 8. XI. u bizantskom.
Od četvorice evanđelista Marko i Luka imaju isti datum, a druga dvojica različite: Ivan
27. XII. u rimskom, 26. IX. u bizantskom; Matej 21. IX. u rimskom, a 16. XI. u
bizantskom.
 52

Sv. Gabrijela Arhanđela Bizantinci slave 26. ožujka, sutradan nakon naviještenja
Bogorodici s naslovom „Zbor arkanđela Gabrijela“. Običaj je bizantskog obreda da se
dan nakon nekog blagdana slavi „zbor“ osobe koja se na osobit način spominje u
obnavljanju dotičnog otajstva. Tako se 26. XII. slavi „Zbor Presvete Bogorodice“ a 7.
siječnja „Zbor sv. Ivana Krstitelja“. Dana 3. veljače slavi se „spomen sv. Simeona
Bogoprimca i proročice Ane“, a 9. rujna „Spomen sv. Joakima i Ane“.
U bizantskom obredu nalaze se i mnogi rimski biskupi, pape, prvoga tisućljeća,
iako su datumi često različiti. Kao primjer navodimo: Sv. Silvestar – na Zapadu 31.
Prosinca, na Istoku 2. siječnja; sv. Martin – na Zapadu 13. Travnja, na Istoku 14.
travnja; sv. Grgur Veliki (Dvojeslov) – na Zapadu 3. rujna, na Istoku 12. ožujka ( u
starom kalendaru i kod nas uz izreku: Grgur papa na dvanaest marča) ; sv. Leon
Veliki – na Zapadu 10. Studenoga, na Istoku 18. prosinca.
U carigradskoj predaji časti se posebna grupa svetih ikonopisaca, svetaca „ludih
poradi Krista“, potom grupa prozvani „anárgiri“ – njegovatelji bolesnika, potom sveci
kojima su imena sastavljena od dvije riječi, npr. hijeromartir – svećenik mučenik.
Termin „sveti“ ima dva oblika: hagios (svjatyj), što je općenito obilježje, i hósios
(prepodobnyj), za redovnike.