1

Meša Selimović “Derviš i smrt”

Ovaj roman govori o traženju sreće, kaže nam autor u posveti, prije početka, a početak je
pesimističan: gorki stihovi iz Kurana koji uokviruju djelo govore da je svaki čovjek uvijek na
gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sreću nije našao.Suočen sa
smrću, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne
napete duhovne borbe, piše potresnu ispovijest, opisuje grozničave napore svoje volje, suočene
sa besmislom života na zemlji, neredom i nepravdom, dok pokušava da očuva svoje ljudsko
dostojanstvo. Tako bi se, u par rečenica, mogla odrediti glavna tema Selimovićevog remek-djela.
Međutim, tema ima nekoliko, razvijaju se paralelno u jedinstvenom kompozicionom i idejnom
sklopu.
Brojni su pokušaji klasifikacije romana "Derviš i smrt". Obično se kaže da je u pitanju
roman lika jer se u centru nalazi ličnost glavnog junaka i pripovedanje se odvija u prvom licu,al i
da je psihološki roman, lirski roman, metafizički roman, filozofski, refleksivni i tako dalje. Sva
ova određenja odnose se samo na po jedan aspekt djela. Po svim karakteristikama, roman Meše
Selimovića je modernistički.

U njemu su uočljive sve opsesivne teme pisaca XX veka koje jednim imenom zovemo
modernistima. Naglašena subjektivnost, individualnost glavnog junaka odmah nam zapada za
oko; moderne pisce zanimaju ti "mračni kutovi svijesti" kako se jednom izrazila Virdžinija Vulf
govoreći o prozi moderne. Interesovanje za psihologiju, čuveni "zaokret ka unutra", je ključno a
koncept vremena se radikalno mijenja. Javlja se ideja o trajanju vremena, viđenje da se prošlost
ne sastoji od završenih blokova, komada, čega samo možemo da se sjećamo, već da je to sjećanje
koje traje. Naše Ja je uvek vezano za ono što je prošlo,ali postoji i subjektivno vrijeme koje nije
ekvivalentno objektivnom, fizičkom vremenu, nego je u najtešnjoj vezi sa životom pojedinca.
Subjektivnost vremena se ogleda na formalnom planu romana u kompoziciji jer na mnogim
mjestima pripovjedač (glavni junak, šejh Ahmed Nurudin) poklanja mnogo pažnje događajima,
najčešće unutrašnjim, koji su realno mogli da traju samo jedan trenutak ili koji su se zbili u
dalekoj prošlosti, a čitave nizove događaja jedva i pomene. Sve je u ovom romanu
transponovano na duševni život junaka, sve je viđeno kroz prizmu njegovih osjećanja i
razmišljanja.
Uz izraženu subjektivnost ide i motiv maske, kao još jedne od velikih opsesija
modernizma. Čovjek krije svoje pravo lice, za javnost postoji drugo koje služi kao maska, zbog
čega je nemoguća komunikacija sa drugim. U tom smislu, Selimović je napravio fantastičan
izbor kada je za svog junaka izabrao derviša, čovjeka vjere, sa krutom, precizno utvrđenom
ulogom u društvu. Ahmed Nurudin je dvadeset godina živio u harmoniji sa svojom maskom ali
odjednom se okolnosti mijenjaju, dolazi do unutrašnjeg rascjepa i do svijesti o tom rascjepu.
Shvata da su mu svi tuđi, od ljudi koji žive sa njim pod istim krovom u tekiji (jednom prilikom
kaže za Mula Jusufa: "Zar se i on plaši mene isto kao i ja njega"), do sopstvene porodice(oklijeva
da zagrli oca, koji sa svoje strane smatra da je Ahmeda izgubio još prije nego Haruna). Nikome
ne govori o svojoj muci.
 2

Možemo razlikovati nekoliko vremenskih slojeva u romanu. Postoji vrijeme u kom se

piše, čije trajanje nije precizno određeno (nekoliko sati, dana ili nedjelja), ali koje se odvija
neposredno pred neminovnu smrt glavnog junaka. Vrijeme o kom se piše je nešto određeniji
period, traje nešto duže od dva mjeseca, od trenutka kad derviš Nurudin odlazi na prvi razgovor
koji se tiče sudbine njegovog uhapšenog brata, a kraj se podudara za završetkom pisanja. Ima i
digresija kojima se uvode novi vremenski slojevi, vezani za važne periode iz života glavnog
junaka – djetinjstvo (praćeno simboličnom slikom zlatne ptice), vreme koje je proveo u ratu
(povezuje ga sa drugim likovima – Mula Jusufom, Kara-Zaimom...). U drugom dijelu postoji
priča o Hasanovom životu koju takođe možemo vidjeti kao poseban vremenski sloj.

Nepouzdani pripovjedač
Roman "Derviš i smrt" je pisan u prvom licu, a glavni junak je narator (pripovjedač), i to
nepouzdan. On nema poziciju sveznajućeg pripovjedača, njegovo znanje je ograničeno tačkom gledišta.
Pored tog objektivnog ograničenja, sam junak (kao pisac ispovijesti) manipuliše građom koju ima, često
nešto prećuti (npr. pripovijedanje o jutru kad je muselim odbio da ga primi počinje govoreći o šetnji na
koju je pošao posle toga i svojim uspomenama; tek nekoliko stranica kasnije saznajemo šta se zaista
desilo). Interesantna je epizoda u tvrđavi, Nurudina premeštaju iz jedne ćelije u drugu, u kojoj zatiče
Ishaka, fantomsku ličnost zasnovanu na idealizaciji jednog bjegunca, i vodi razgovore s njim. Mi nikako
ne možemo da utvrdimo da li je zaista bilo još nekoga u ćeliji ili je Nurudin halucinirao, jer vidimo ono
što vidi i on, nema sveznajuće instance koja bi nam protumačila stvari.

Postupak pronađenog rukopisa služi da se stvori utisak autentične ispovijesti glavnog junaka i da
onoga ko priča predstavi kao nekoga ko je životno vezan za priču, egzistencijalno zainteresovan da priču
ispriča. U romanu "Derviš i smrt", Hasan nalazi Nurudinov rukopis i ostavlja komentar - da nije znao da
je bio toliko nesrećan. Junak postaje čitalac, a zatim i pripovjedač.

Samo pisanje je jedna važna tema romana. Za Ahmeda Nurudina stvari postoje tek kad se kažu ili
napišu, on možda pisanjem pokušava da produži svoj vijek, jer smrt dolazi - mora ostati pisani zapis o
njemu. Interesantno je da je njegov brat bio pisar, da je ubijen upravo zbog jednog teksta,kao i da je osoba
koja ga je odalatakođe pisar.

Pregled radnje romana

U prvom poglavlju se govori o samom pisanju. Upoznajemo šejha Ahmeda Nurudina i

postajemo svjedoci njegove potresne ispovijesti, koju piše iz nekog višeg razloga, jer pisanje je
za njega svođenje računa pred samim sobom i pred drugima, ali i jedan egzistencijalni izlaz -
suočen je sa smrću, a pisanje mu produžava trajanje. Uvodi se tema pobune, koja je, za sada,
samo"opasna riječ".
 3

U drugom poglavlju, misleći da ide u posjetu samrtniku, Nurudin revidira svoje stavove o
smrti. Uznemiren jer mu je brat zatvoren u tvrđavi, osjeća nedovoljnost priče o vječnom životu,
kao i strah. Umjesto starca, zatiče njegovu ćerku, kadijinu ženu, sa kojom razgovara o njenom
bratu, Hasanu. Sa stanovišta radnje – propušta priliku da nešto učini za sopstvenog brata.

Treće poglavlje dočarava atmosferu đurđevske noći, koja je slavljenje mladosti i plodnosti,
paganski rituali... Sve to unosi dodatni nemir u derviševu dušu i priprema atmosferu za zbivanja koja
slijede.
U četvrtom poglavlju se pojavljuje bjegunac, bezimeni buntovnik koji je nekim čudom pobjegao
sejmenima i sakrio se u dvorište tekije. Šejh Ahmed se dugo dvoumi šta da učini, isprva ga ne odaje i
skriva ga, da bi ujutru sve ispričao Mula Jusufu koji prekasno poziva stražare, jer je prestupnik već
pobjegao. Misao o tom čoveku prati Ahmeda Nurudina tokom cijelog romana, daje mu izmišljeno ime
Ishak, idealizuje ga, zamišlja razgovore s njim. Već na kraju ovog poglavlja, on se pojavljuje kao prikaza.

U petom poglavlju, Nurudin se suočava sa ocem, koji je došao da sazna nešto o drugom sinu,
zatim sa muselimom – razgovor sa katastrofalnim ishodom – i sa Hasanom, od koga saznaje zašto mu je
brat uhapšen: kao kadijin pisar, Harun je našao unaprijed napisano saslušanje jednog čovjeka koji je
ubrzo zatim ubijen, znao je previše. Hasan predlaže organizovano oslobađanje iz tamnice, ali derviš ne
pristaje na to, još uvijek veruje u pravdu, čak i sopstveni integritet čvrsto vezuje za tu ideju više pravde.

U šestom poglavlju se nastavlja suočavanje ljudskog i derviškog načina razmišljanja, Nurudin i

dalje ne odobrava Hasanove argumente, iako tog jutra muselim nije htio da ga primi. Na kraju poglavlja
razgovara i sa kadijom, koji ga poražava.

Sedmo poglavlje – noć je, a Nurudin srijeće pasvandžiju i ne shvata da bi od njega mogao nešto
da sazna. Zatim mu nepoznat čovjek prijeti, kaže mu da pripazi šta radi. Odlazi muftiji i srijeće Kara-
Zaima, druga iz rata. Nakon potpunog debakla u razgovoru s muftijom, šejh Ahmed nudi Kara-Zaimu
novac da spasu Haruna. Ovaj ne pristaje i ubrzo, u svojoj gluposti, ispriča muftiji za ovu ponudu.

U osmom poglavlju, Ahmed saznaje od hafiz-Muhameda da je Harun ubijen tri dana ranije. Drži
potresan govor posle obreda u džamiji.

Deveto poglavlje – sve se okrenulo protiv Ahmeda Nurudina. Napadaju ga četiri konjanika u
sumrak (apokaliptična slika). U sred noći ga hapse i odvode u tvrđavu. Nije određeno koliko vremena
provodi tamo, izgleda da je u pitanju desetak dana, a onda ga puštaju. Završava se prvi dio romana.

Deseto poglavlje – drugi dio romana – počinje sjećanjem. Za vrijeme rata jedna žena se
prostituisala sa vojnicima da bi prehranila svog sina. Kada su neprijateljski vojnici zauzeli to parče zamlje
gde je bila njena kuća, živela je i sa njima, zato su je na kraju ovi prvi ubili. Ahmed je bio prijatelj njenom
sinu, doveo ga je posle u tekiju – to je Mula Jusuf. Na kraju poglavlja saznajemo da je Jusuf bio Kadijin
špijun i da je upravo on odao Haruna.

U jedanaestom poglavlju se ništa ne događa. Ahmed shvata da osjeća mržnju.

 4

U dvanaestom poglavlju sahranjuje brata u tekijskom dvorištu. Ljudi ga poštuju zbog toga.

Trinaesto poglavlje je uglavnom posvećeno Hasanu. Dok je na putu, Ahmed stvara sliku o
njegovom životu. Na kraju poglavlja "odapinje strijelu" – počinje osveta.

Četrnaesto i petnaesto poglavlje – uhapšen je hadži Sinanudin, Nurudin šalje pismo njegovom
sinu, uticajnom političaru u Carigradu, koji će ga osloboditi i usput kazniti odgovorne za hapšenje
(odgovorne i za Harunovo ubistvo). Tako i biva. Kadija je ubijen, muselim pobjegao, a kasnije je i on
ubijen.
Šesnaesto poglavlje – Ahmed Nurudin je postao kadija. Takođe je postao i omražen. Od njega se
zahtijeva da uhapsi Hasana (nađeno je pismo Hasanovog prijatelja, Dubrovčanina u kome se govori o
korupciji, Hasan pomaže tom čovjeku da pobjegne iz zemlje). Pošto on sad predstavlja zakon, odlučuje da
učini tako, međutim, Mula Jusuf pomaže Hasanu tako da izgleda kao da ga je Nurudin spasio.
Ahmed Nurudin se svima zamjerio i zbog toga će umrijeti. Uveče, njegovog poslednjeg dana, u tekiju
dolazi mladić koji mu je možda sin. Pred kraj se govori o vezi koja je postojala između Ahmeda i
mladićeve majke. Pred zoru se javlja strah od smrti. Nurudinov tekst se završava istim citatom iz Kur-ana
kojim je i počeo – svaki čovek je uvijek na gubitku.

Analiza likova u romanu

Ahmed Nurudin - šejh tekije, svijetlo vjere - na početku je naivni derviš koji veruje u
ljudsko poštenje i pravedni poredak u svijetu. U pitanju je izrazito kontemplativan karakter,
zatvoren i nesrećan čovjek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha
Ahmeda Nurudina, izbjeglog sa pozornice života, se ne može računati, pa zato sa njim, kao što
kaže njegov prijatelj i antipod Hasan, treba razgovarati kao sa đetetom. To je polazna pozicija,
dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno mijenja, jer će i on živjeti u svijetu. Kada
stekne vlast, moraće da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u
sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne
odlučuje na akciju. Nakon što mu brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore, odlučuje se na
osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje dio tog poretka, pa ponovo osjeća potrebu da
ga brani, potčinjava mu se donoseći odluke i presuđujući.

Djetinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine,
tragični junak Meše Selimovića izgubio je u odluci da se po svaku cijenu osveti zbog bratovljeve
smrti. Napustivši okrilje vjere, derviš će pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne
postoji pravda mimo čovjekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši
princip, a istina se svede na interes, onda se obje gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je
privremeno imao nekog uspjeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema
principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako
bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude
njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen.
 5

Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, a mi ga vidimo samo kroz njegove oči (kao i sve
ostale likove). Ahmed Nurudin ga u početku smatra lakomislenim, površnim mladićem, ali
kasnije uviđa da je pogriješio,te da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan
je izazvao gnev svoje porodice, jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo
shvatanje sreće je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i bjegunac
kome je Nurudin nadjenuo ime Ishak.

Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije,a stradao jer je video poverljiv
dokument o zločinu vlasti.

Hasanova sestra je gramziva ljepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je
zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš će je kasnije pamtiti po njima.

Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovjek sumnjivog poštenja, koji
odbija da pomogne Nurudinu.

Hasanov otac je bolećivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim
odlukama i hteo da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji.
Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za
Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog.

Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao

Ahmed Nurudin) izaziva pobunu naroda protiv vlasti.

Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se
pravio da ne vidi Nurudina, i aludirao na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "vidio" kad je
ovaj sahranio brata.

Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za

pomoć bratu. Odgovor je bio poražavajući, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je
tada bilo sasvim obrnuto.

Muftija - naoko potpuno rasijan i nezainteresovan čovjek koji se smrtno dosađuje.

Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog
uspjeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom.

Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (vjerovatno

platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svijetlu govori
o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i
korumpirane vlasti u ovom romanu.