Proljeće u mome kraju 

Nakon dugog i hladnog bjelila, snijeg je počeo da se topi i zima odlazi. Kad sunce proviri
i zasija sve nekako oživi.  Iako volim zimu i zimske radosti, volim da skijam i da se
sankam, proljeće mi je nekako draže. Parkovi ožive, ulice su pune ljudi, sve je veselo i
razigrano. Svuda se razvedrilo, nebo se plavi, a društvo mu prave veliki bijeli oblaci.

Proljeće je bogatije novim mirisima i bojama.  Cvijeće baš zamiriše i svojim bojama
pravi dugu u zelenim livadama. Svi se raduju šetnji ispod probeharalih drveća.
Njajljepši je rozi behar na drveću u našem parku. Kažu da se zove japanska trešnja.
Vidimo i ptice selice kako se vraćaju sa juga i pjevaju svoje pjesme povratka.  Čuje se
zujanje pčela u potrazi za hranom, a cvrčci ponovo cvrkuću svoje pjesme.  

Na obližnjem brdu ljudi čiste bašte, i spremaju za sijanje. Počinju pripreme za sadnju
povrća. Kada prokapa proljetna kiša svi se brzo sklone u zaklon, neko trči kući, neko u
pasaž. A onda opet progrije sunce i namami nas van. Djeca izlaze u parkove i igraju
svoje omiljene igre. Čuje se dječija graja i smijeh, čuju se lopte koje udaraju u beton
igrališta. Svi koševi i golovi na igralištima su zauzeti. Voze se bicikli, romobili, bučno je.
Odrasli šetaju pse a djeca ih zaustavljaju i maze. Igraju se s njima.

Svi se ljudi raduju proljeću, suncu i toplijim danima. Proljeće je doba ljepote i buđenja
prirode i nas.