Proljeće je krivo za sve

Proljeće ove godine ima posebno nježan sjaj. Svojim zelenilom

mi neprestano mazi oči. Pupljenje lišća i cvjetanje jorgovana
odigralo se tiho, kao čežnja što umije biti. Proljetni prizori su
odisali nevinom ljepotom.

Ipak je nježno, sjajno i mazno proljeće, umjesto razdraganosti u

moju dušu unosilo sjetu. Njegova ljepota je ispunjavala čudnim
bolom moje grudi. Činila me je bezvoljnim. Nigde mi se nije
žurilo. Ništa nisam planirao da radim. Najviše mi je prijala samoća
i muzika. Proljetno zelenilo je čak izazvalo suze u mojim očima.
Misli su mi bježale, nekako nedovršeno. Postao sam posmatrač
događaja oko mene, kao da me se oni ne tiču; kao da nisam dio
njih. Plavetnilo neba sam kroz prozor umio satima posmatrati.
Ljutilo me je, kad mir neba prekine let ptica. Imao sam strpljenje
samo za kratke razgovore. Lijepi događaji su mi prijali, ali me nisu
oduševljavali. Nisam osjećao tugu, niti sam bio nesretan, samo
sam bio obavijen ravnodušnoću. Svoje obaveze uspijevao sam
odraditi, ali nekako mehanički, bez srčanosti. Osjećao sam se kao
da letim kroz bezvazdušni prostor, kao da sam ošamućen. Ovo
nisu moje osobine! Šta se sa mnom dešava? Ljepotu mi pruža
priroda, porodica, prijatelji, a ja ne uživam u njoj. Prestao sam
druge da darujem osmijehom i šalom.

Moram izaći iz ovog začaranog kruga. Razmislio sam dobro i

shvatio - proljeće je krivo za sve.
Zašto volim proljeće

Za mene je proljeće najljepše godišnje doba. Sve oživi i ozeleni, pa i ljudi postaju
vedriji i sretniji. Posebno je lijepo kada izađemo van grada. Drveće olista, trava se
zeleni, a vrijedni poljoprivrednici marljivo rade na svojim njivama. Sve je tako svježe,
a nebo je vedro i plavo.

Ja sam jako sretan kada odem na selo i na svježem vazduhu provodim što više
vremena. Na biciklu se vozam sa svojim drugovima i uživam u sitnim radostima
života. Na proljeće često idem i na pecanje, to je događaj koji zaslužuje da se o
njemu posebno piše. U maju je i moj rođendan tako da mi ove dane provodimo
zajedno i u veselju.

Moji roditelji se trude da što više boravimo u prirodi da bismo se odmorili i

uživali u prirodi.

O, kako divno miriše bagrem

Poslije duge, dosadne zime stiglo je proljeće. Sve buja, cveta, sve je zeleno. Pošla sam u
šetnju.

Vjetar nosi mirise, prija, ubrzo sam se smjestila ispod jednog bagrema. Legla sam na travu i
pogledala gore. Nebo je bilo plavo i sa pokojim oblačkom, a krošnja bagrema puna lijepih
bijelih cvjetova. Ležala sam i sve mi je bilo lijepo, proljeće je moje omiljeno godišnje doba,
sigurno zato. Ali, ima tu još nešto, proljeće jeste divno, ali ove godine mi se čini još ljepše.
Osjećam da i u meni buja nešto, neko veliko drvo kao da nije sa ovoga svijeta, pa hoće da se
probije i širi, pa se migolji, sve mu nešto nije pravo, a opet, sretno je. I poželjela sam da
potrčim, da poletim, da se zajedno sa njegovim granama vinem među one bijele oblačiće, da
se smjestim na jedan i sanjarim dok me nosi nebom. I želim da plovi brže, najbrže što može,
želim uzbudljivu vožnju. Čekaj! Brzo, ili sporo? Pospano, ili uzbudljivo? Najbolje je da se
vratim u krošnju. Ne znam šta bih, to je prosto tako. Ni ovo drvo u meni ne zna šta hoće.
Nema pojma. Krene na jednu stranu, pa se naglo okrene i pođe na drugu. Naprijed – nazad,
lijevo – desno, mada ni to nije loše, ustvari baš je divan osjećaj.

Baš u meni dešava se nešto posebno, drugačije, fantastično. O, Bože, što divno miriše
ovaj bagrem!