Godina kada su slavuji pjevali i padala je kiša

Začećem u južnjačko-lužnjačkoj hrastovini, na dnu rastočene bačve, u staroj

bačvari, koju, stub po stub, gredu po gredu, dasku po dasku, šindru po šindru,
rastavi i drvenim kolima sa kravljom zapregom, desetinama kilometara pretjera, pa
ponovo, stub po stub, gredu po gredu, dasku po dasku, šindru po šindru, sastavi po
svome nahođenju sam otac moga oca, već trećeg dana, od kada je sa majkom moga
oca u miraz pretjera; tu, na skučenom dnu u mraku bačve, koja i dan danas po
karamutnom bludu miriše, baš u noći sazrijevanja plodnosti, kušanja sladonosnih
plodova užitka ubrzanog daha, tih lebdećih trenutaka ka vrhuncu ključanja strasti,
blage opijenosti i nesvjesti pri spajanju gena, počinje ova pripovijest (Predznanje iz
prve rečenice je putokaz da bi se kroz priče što jasnije stiglo do kraja knjige,
pouzdan azimut, važan za knjigu koliko i samo začeće.)...

Uklesana ljevorukost u desno rame i ključnu kost. Skvrčenost nožnih prstiju obe
noge. Borba sa izgovorom slova „R“- krivcem nadimku Liba. Južnjačka
melanholija i svojstvenost nahođenja. Oslobeđena misao posred, neminovna
ćelavost iznad, iščašenost pogleda ispod visokog čela. U desni uklesani lijevi
osmjesi. Buduće karakteristike začeća iz prošlosti. Možda i od prije. Ko bi to znao
do samog kreatora...

Snagu i euforičnost noći zamijeni jutarnji bol svih ispijenih kapi vinovih loza,
eteričnom mučninom prevrelog voća. Devet mjeseci plodovodnog potapanja u
troslojnoj bezbjednosti uterusa, odužilo se kao dvije stotine četrdeset i pet dana.
Sva ta mračna tjeskoba podsjećala je upravo na južnjačko-lužnjačku unutrašnjost
bačve. Stotinu pedeset i šestog dana boravka u materici na praznik rada, a dan prije
majčinog rođendana, sreću od dvadeset i tri svjećice na torti zamijeni bolno
saznanje, koje cijeloj porodici ostavi strašnu i neutješnu traumu. Vidjevši poštara
na ulazu u dvorište, umjesto očekivanih srdačnih čestitki ispisanih na
razglednicama, on joj uruči telegram sa težinom riječi od koje noge gube svoju
povezanost sa tijelom. Sjela je na stepenice i dalje ne vjerujući u pročitanu vijest,
brat joj je izgubio život u saobraćajnoj nesreći. Bio sam na samo jedan korak
udaljen od njenog straha o spontanom pobačaju. Nije se dogodio ali toga dana
cijela utroba joj se okrenu, pa i ja sa njom, tako umjesto u ovaj svijet da “uletim”
naglavačke (što se ustrojstvom smatralo normalno) ipak se dočekah prvo na noge
(što se iz moje perspektive smatralo normalno).

„Ju, ju, naopako, naopako”, konstatova babica, nakon osamdeset i devet dana,
ugledavši stopalo umjesto očekivane glave.

„Naopako, naopako”, potvrdi i sve više usplahireni doktor, nakon više uzastopno
neuspjelih pokušaja da mi izvuče u bezbjedu glavu. Da oslobodi vrat od oko njega
obmotane pupčane vrpce koja je prijetila da me, već vidno modrog, uguši.
Vjerodostojnost nesnosnosti bolova tog naopako-naopakog porođaja, najviše su
potvrđivali neartikulisani krici majke. Krupni grašci znoja, izvirali su u brazdama
njenog od muke naboranog čela.

„Naopako, naopako”, izgovarao je doktor kao kakvu tajanstvenu mantru, konačno

uspijevši da oslobodi vrat od obmotane pupčane vrpce.

„Diši, diši, diši!“, u glas ponavljahu doktor i babica.

„Diši, sine, diši“, ponavljala je i majka sve dok nije čula moj prvi plač kao dokaz
prvom udisaju pri tom izgubivši svijest...

Sve se to odigralo sedamdesetih godina, nekog prošlog vijeka. Godine kada su noći
bile vlažnoznojne, skoro pa tropske, od sparine koja suši sluznice nije se dalo
zaspati. A danju, dok su se još uvijek skrivali pogledi, nosile bi se vunene čarape i
džemperi, da se ne bi posmrzavali. Nekako pred kraj jeseni, u nekom tužno
naštimovanom molu, bakarna šuma će pojesti jedro sunce, naduveno u prežutim
obrazima. Na početku jeseni sunce se poigravalo sa granama mladikovine, koje se
sa takvom zaigranošću prve pozlatiše. Neumorno sunce se nanova zaigra pred kraj
jeseni, svojom finom prašinom je posipalo zabran. Na to je bakarna šuma bila
posebno alergična. Zbog alergijske reakcije pojede sunce u po zenita. Uslijedila je
nova reakcija, bezuslovna žutilu, uslovna alergiji. Nije se osjećala dobro,
neprevarena mučnina izazivala je grčeve i poznati nagon, ubrzo povrati do pola
sažvakano sunce i zaspa. Probudi je muka u dubini lesa. Muči je već treći dan, sve
zbog halapljivih navika. Izmorena povišenim bilirubinima, umazana žutilom oko
usta i po bjeloočnicama, bakarna šuma nije ni slutila da neliječeni ikterus prerasta
u melodični hepatitis u C-duru. Ubrzo zasvira čitavom gorom. Morali su je liječiti
dvotaktnim testerama koje ni u naštimovanom duru ne zvuče radosno. Sličnije su
falširanju na poganom jeziku, podlom i zlom jeziku. Nalik pobjedniku sa
odsustvom čarolije u moćnoj potrazi za čarobnom mandragorom, potraga u kojoj je
moć cilja na startu oduzeta. Upitno kao godine preispitivanja najvećih tačnih
pogreški i najmanjih pogrešnih tačnosti. Godine sklone pretjerivanju u
kontradiktornostima. Godine kada su drvosječe pod Hipokratovom zakletvom
trebale da hiruškim putem odstrane opstrukcioni ikterus. Umjesto sterilnih skalpera
uzeli su dvotaktne testere i posjekli svako drvo obraslo bakarnom patinom. Te
godine su protjerane zelene žune, nepravedno osuđene da su svojim glasanjem
upozorile samo ptice o nadolazećoj nesreći. Ostale su samo one obučene u crno,
njih nisu dirali misleći da oplakuju u žalosti bakarnu šumu. Identične žune, u
potpunosti crne sa pognutim crvenim vrhovima glave kao da od kiše čekaju
pristanak sa željom za sreću. Umjesto isčekivanog blagosova slavuji su pjevali i
padala je kiša. Godine kada sam se prvi put kroz prorijeđene krošnje zagledao u
nebo, sanjareći o isprepletenom sjaju međ’ zvijezdama. Dvije godine prije nego što
se u fonogram zabilježi nemoguća želja pjesnika, da glasovito-silovitom pjesmom
posestrimu sa zemljice, vrati međ' zvjezdice, gdje i pripada. Šest godina nakon
otkrića zvjezdonosnih staza koje vode do fiktivnih federacija, kakva je bila
Ujedinjena Federacija Planeta. Trideset godina poslije usvajanja zvijezde sa pet
crvenih krakova za simbol na grbu i zastavi nepostojeće zemlje gdje se priča odigra
u zbilji. Zastave su se vijorile duž granica federacije republika slavena koji dođoše
sa juga. Šesnaest godina prije nego će nestati na krvavo crvenim stazama evolucije.
Iste godine po nestanku nastaće nove republike i federacije. Sve je u stalnoj
promjeni. Tako kaže zakon kreacije. Dodaću i da su to bile jako čudne godine.
Dosta više o godinama, postaješ naporan, znam da su to mnogi već pomislili, ali o
tome ćute. Pa šta onda da radim, da pričam o mjesecima i danima? Kao da i oni
nisu naporni. Dobro, slažem se da takav napor znatno manje umara. Potrebno je
sve rezimirati i preinačiti u jedan datum. Za priču bitan datum. Sa kojim će prestati
računanje godina vremena u kom se pjevalo da može se računati na nas. Prvo ćemo
utvrditi datum porođaja, pa se prebaciti u novi pasus i sa manje napora nastaviti sa
pripovijesti. Naopaki porođaj se dogodio tačno na polovini godina pomenutih u
prvoj rečenici ovog pasusa, u mjesecu kada se dešava drugi ekvinocij, tačno
dvadeset dana prije druge ravnodnevnice. Ako želite preciznost u sat i minutu,
porođaj se dogodio tačno dvadest dana, dvadeset tri sata i pedest i osam minuta
prije jesenje ravnodnevnice...

Da, prvenstveno je to bilo čudno vrijeme. Ne baš u mjeri kako će zapisti osuđenik
pomilovan na dan republike u Vremenu čuda. I film će snimiti da novim
vremenima svjedoči o čudu. O tempora, o mores...

Federacija devastirana do temelja dugim drugim ratom, radnim akcijama se u

cijelini obnovi. Tri decenije mira po planu su bile dovoljne za stvaranje uslova
sretnijem životu. Ništa u životu ne traje dugo. Sve je u neprestanoj promjeni kako
rekosmo. Proće obnovljeno vrijeme sreće, ostaće sjećanje na život u njemu...

Od malena su me lizali jezici pseće dobrote. Rijeka me nauči da se voda ne može

pokvasiti, a otac da plivam. Zemlja me nauči da hodam, a majka da ne gazim.
Život me nauči da vjerujem, a kamen da iskru iz njega izmolim. Slovarica me
nauči slova, sestra da pišem, a stripovi da čitam. Vaspitavan za neko davno prošlo
vrijeme, prošlije i od pluskvamperfekta. A to zna biti iritantno u novim vremenima,
pogotovo ako nemaš naznaka demencije. Zarad zdravlja treba se zaboravom
zaštititi od malignih vremena, koja poput tromba lutaju kroz krvotok čovječanstva.
Te priraslice opstaju sve dok je tromb u pokretu. Kada se tromb naglo zaustavi,
naglo se zaustavlja i život. Naglost nije zdrava za miran život. Nisu ni svakolika
pretjerivanja, remete sklad potreban miru u/i životu. Sklad neophodan novim
vremenima, tamnim kao stari vilajet.

O tom bi najbolje posvjedočila druga bolna i neutješna trauma, koju pominjem.

Ujedno i prva dočekana na nogama, koje su identično majčinim zbog težine
pristigle vijesti izgubile povezanost sa tijelom. Sjedeći na stepenicama, nisam se
mirio sa dobijenom vijesti. Tromb iz plućnog infarkta naglo je zaustavio kretanje
životu prijatelja i kuma, ne u bukvalnom, nego u pravom značenju obe riječi.
Postoje te osobe iz kojih vidno isijava toplota duše. Rijetko se pojave, samo poneki
sretnik ih sretne. Posebnog, plemenitog srca. Već od upoznavanja se osjeti
obostrana duboka povezanost. Takve tople duše zbog pretjeranog isijavanja obično
mlade i sagore. Za sobom ostave jasan i postojan trag, jasan kao izlazak sunca.
Zalaskom sunca u duši ostaje drhtavica i nezaboravna stud. Stud kao sjećanje na
ledenu noć u kapelici. U kalendaru besmislene godine, osta zabilježena kao druga
noć nakon novogodišnje drhtavice. Osta zabilježeno i drugo januarsko jutro, a prvo
od kada sunce više ne izlazi. Zašto li se zalazak bez izlazka dogodio? To pitanje
nikada neće biti jasno.

Ain’t no sunshine when he’s gone. Only darkness every day...

Stara mudrost kaže da rupa se krpi dok je mala. Ova rupa se ne krpi. Treba biti
oprezan sa količinom naglo potisnute tuge. Kako se od naglosti rupa ne bi
pretvorila u jamu, koja se ako padnete u očaj za života ne zatrpa. Duboka
razjapljena jama očaja, puna akumulirane tuge, opeče misli kao zmijsko pečilo.
Treba biti mudar, na vrijeme je zatrpavati nepodnošljivom tugom, da bi se lakše
podnijela. Od tada u meni živi kao toplo sjećanje na sunce. Sjećanje koje nije samo
obična zamisao toplote i sunca. Sjećanje si na sunce oslobođenim mislima.
Oslobođena misao je poezija, tvrdio je pjesnik u pjesmi gdje sunce odrubljenog
vrata zalazi, nije to bila nikakva utjeha, jer između sunca i tame pitanja više ne
traže svoje odrubljene odgovore...

Koliko su dublje dubine u tami? Koliko je taman potop pjesničkog vida? Sa kim
zvijezde u pepelu da tražim? Gdje po noći nestaju vesele aveti, kada sunce iza
zbilje zađe? Razmišljali smo o potrebi da u životno iskustvo moramo uvesti i
intelektualno razumjevanje. Bar njega nam u mislima nije manjkalo. Obojica smo
znali da noć misao najtiše odaje. I da ni kraj ni početak nisu u našim moćima. Naše
su moći u sjaju oka, kada po tami rasipamo rastopljene zvijezde. Sve ostalo, pa i
život je u moći sunca. Tada sam prijatelju bio kao zaigrani oblak, bijeli i nestašan
oblak, života ne željan, života znatiželjan, prisjeća se sjećanje na sunce koje
oslobođenom mišlju zađe iza tamne zbilje. Prigovori mi da nigdje sjene pa da se
od tame u san skrije. Zato ova rečenica neka bude tame sjena i zbilje opsjena.
Sanjaj toplo prijatelju, neću te buditi. I neću navijati za stranu usamljenika.
Podržavaću stranu samoće. Sam ću se u čudu čuditi budućim čudesnim
neznanjima. Da li je glas zarastao u tišinu ili je tišina izrasla oko glasa? Znam da
ću odgovorima tumačiti tišinu poraza. Ni glasa, samo su snovi ostali od prijatelja u
tmini vlastitog vida. Ostala je i kolajna suncu, u obliku misli tvojim davnim likom.
Oblik vremena je granicom prostora davno obmanut. Ovim vidom vidim oblik
prijatelja u prošlom vremenu. Prolazili smo krajevima bola, bdjeli nad sudbinom
svjetlosti u vremenu sa novim tminama. Nema jauka, nema ni bolna vriska što
svjetlost odlazi. I što noć na poglede nam pada. Spavaj mirno prijatelju. Zaspaću i
ja, sa idejom sunca u snu suncokreta, oko bakarnih šuma koje ga od pogleda
zaklanjaju. Zaspaću u toplom, sa suncem u oku, u mislima, na vrhuncu zenita...

Osim jasnog niza sjećanja, ostale su odložene sretne, a i one sjetne uspomene,
jedan plavi duks, dva plava gramofona, kolekcija ploča, par knjiga i jedna lula od
spečene gline, pregršt fotografija i jedan papir na kojem su sa njegovom rukom
iscrtani sunce, oblaci i zapisane sljedeće riječi;

Moj put, put bijelih oblaka. Uz zvuke roka nikada te neću zaboraviti. A želim više.
Želim postići. Oblak biti. Vječna je ljubav moja. I sjaj koji nikada dostići nećeš.
Uzmi me svim silama. Slomi moj otpor. Razvuci me kao smiješak. Pokloni se pred
veličinom ljubavi koju ti poklanjam…
Na poleđini papira bila je nacrtana piramida pri vrhu probodena dugom, iznad nje
natpis; Što se zbilo, zbilo se jednom za vijek. Mjesec je tu samo da podsjeti kako
se i sa velikom upornošću sudbina ne može odgoditi; istim rukopisom ispod
piramide pisalo je;

We’re just two lost souls. Swimming in a fish bowl. Year after year, running over
the same old ground. What have we found? The same old fears. Wish you were
here...

Postoje sjećanja na zvukove, koji su da ne bi parali uši premješteni u pretinac

neartikulisanih nezaborava. Pod rednim brojem jedan su odloženi krici bagera
zapalih u blato, kopajući po obalama jezera u neposrednoj blizini kuće. Proširili su
ga i napravili kupalište koje nam u mislima zamjeni more. Bilo je to tačno šest
godina nakon godine čiju smo tačnost utvrdili u prošlom pasusu. Rednim brojem
osamnaest je obilježen zvuk znan kao jauk u kom se pomiješaše razna osjećanja
(koji je parao uši) i zvuk „razbijanja“ o površinu vode(zbog kog je bolno bridila
dječačka koža). Dogodio se sredinom čudnog vremena na jezeru koje smo
pominjali. Popevših se na vrh drveta naraslog na samom rubu obale (odakle su u
vodu skakali mnogo stariji momci od mene), kako bih zadivio jedan kosooki
pogled. Ipak, nisam sa drveta skočio zarad kosookog divljena, nego zbog vlastite
nesposobnosti da na drugačiji način siđem. Zadnji je odložen zvuk pod rednim
brojem trideset i devet, zvuk zimskog osmijeha, koji je pao na zaleđenu površinu
istog jezera, dobovao je trideset minuta i devet sekundi, pri tome je poput zvrka
obišao sam rub jezera tri puta, zatim se pomjerio na pola puta ka sredini jezera,
obišao je tu putanju šest puta, da bi se onda pomjerio na jedan metar od sredine
jezera i obišao po toj kružnici još tri puta. Tada se smiri i poče dobovati u mjestu,
prestao je nakon tri minuta i devet sekundi. A zatim se zaledio. Prisjećanje na
njega uvijek bi bilo kao oštra munja, ili sjajan odbljesak, kao kada se jato krupnog
škobalja presijeva iz modro-zelenih dubina dok sa dna struže algu kladoforu,
izvrćući će se na bokove sa kojih kao srebrenjaci presijeva mu se krljušt. Jato
škobalja se povuče iz misli, koje melanholično otploviše u Republiku ka jugu.
Ponovo sam i mislima tu, na onom istom jezeru, samo je od krikova zaglibljenih
bagera prošlo trideset i devet godina, vidi se klupa na koju obično sjednem u
pričama, grčeći prste na obe noge. Kroz misli mi prošeta ideja o mogućnosti
unutrašnje vizualizacije kratkog sinopsisa za priču, svježe pročitano u knjizi pisca,
koji se u mojim mislima sa riječima traktor i guma vozi na crnom talasu jezera.
Skica bi izgledala ovako. Na početku pete decenije svog pustolovnog i raskalašnog
života, on se najednom odriče svih ovozemaljskih izazova, kojima se bespoštedno
prepušta bez ostatka, posvetivši se preostalom životnom energijom umjetničkom
stvaralaštvu... u punoj zrelosti ejakulaciju je zamjenio kontemplacijom. Njegov
vršnjak, opale kose i sijedih brkova, u isto vrijeme napušta lišavajuća svoja
dotadašnja životna opredeljenja, i u grču i panici pokušava da na pragu strarosti,
otme od života što je moguće više. Prvi osuđuje drugog, jer je već iskusio zanos
dokoličarenja, ženskih strasti i kafanskih obmama, ali i trovanje izgubljenim
vremenom. Drugi prvog razumije, i odobrava promjenu nastalu u njegovom životu,
jer zna težinu askeze, ali i njenu plodnost...

Iako se od početka knjige stiče utisak kao da smo smješteni ispred crno-bijeg
televizijskog aparata, lampaša, na kome se prikazuje serijal radova iz produkcije
Crnog talasa, pokušaću da ne mračim, bar gdje to za priču nije neophodno...

Tame ovoj napaćenoj zemlji nikada nije manjkalo. Taman kada se pogubi po
njenim vrletima pomračina, i počneš se nadati da to konačno sviće, natovari se
nova tama, gušća i mračnija. Kao da se i jezero zamrači sa novim noćima. I dalje
sam sjedio na klupi sa fenjerom u ruci, grčeći prste na nogama. Cijeli osvjetljeni
vidokruk je mirovao, sve što je se u njemu kretalo bio je pisac na crnom talasu. Baš
dobra crno-bijela fotografija, samo pitanje da li bi se od tolike tame mogla
dovoljno otvoriti blenda objektiva, kako bi fotografija uspjela. Osjetih kao da mi
sa juga u grudi nadire poznata himna raspjevane radosti. I kao da mi nadolaze misli
sposobne da vole. Sjedio sam zamišljen u tom spokoju. Ali ništa ne potraje dugo,
ni sreća ni tuga, kako to već neko ranije sroči. A bilo bi baš prijatno da društvo tih
misli potraje, da se ukorijeni u ovom vidokrugu, siguran sam da se jedino sa tako
snažnom mašinom za mišljenje (kakvim je smatrao misli sposobne da vole) može
rastjerati ova pomrčina, koja prijeti da nas ako se ne trgnemo i te letargične
opijenosti, zajedno sa ovom napaćenom zemljom uguši tamom. Nisam ueo lijek, a
okreće na jugo, ovaj put kao kakav svijetal trag, nalik toploti ponosa, koji preplavi
oba plućna krila prepuna ozeblina tame, puneći svijetlom toplinom od rebara
ispleten grudni koš (ili koš za grudi). Shvatih ozbiljnost osjećaja. Gotovo pa
žmireći zagledah se u jezero, odaklo mi mahnu pisac u prolazu na crnom talasu.
Gledao sam ga smiren, ozbiljno uljuljkan u osjećanja. Imao sam utisak kao da
pisac nešto isčekuje. Volio je kao i ja sebi postavljati probleme za koje se nije
žurio sa rješavanjima. Ništa ne potraje dugo, ni stud, ni toplota, a da, nešto slično
smo već pokušali u sebi izgovoriti. Stajao sam pored klupe na jednoj strani jezera
sa do skora sretnim mislima, koje nose šašavu toplinu juga, i na drugoj strani
jezera misao o snuždenosti pisca, potčinjenog hladnom sjeveru crnog talasa.
Dodaćemo u ovu rečenicu još ponešto iz okruženja, malo zaslijepljujuće tame, više
škrte svjetlosti zanemoćalog fenjera, nakon toga ću grčeći prste na nogama sjest na
klupu, zapalit cigaru i gledati dok se na sjeveru stidljivo ne pojavi sjaj prve dame
sazvježđa gdje snove sanjaju mali medvjedi. Osjetih snažnu potrebu da nekoga
pomilujem. Pisac je zajahao crni talas jezera. Stvar je gledana mojim svijetlim
uglom posmatranja iz dana u dan postajala sve ozbiljnija. Sve više je se javljala
grčevita želja da osjetim toplinu juga. Pisac kaže da je prerano za takvo što.
Zaboravljajući pri tom na bolove toplih ozeblina, neprekidno razdiranje svijetlog i
tamnog, u mom prepunom košu od grudi koji sam jedva nosio. Pisac zagledan u
mene preopterećenog i dalje je nešto crno isčekivao. Moraš me razumijeti, stvarno
sam vježbao i trudio se, ali ne mogu da budem drugačiji nego što jesam. Ne mogu
baš toliko zaplivati crnim talasima jezera. Sačekaću u nadi da će brzo bar da
posive, dok se prema kraju knjige u potpunosti ne izbistre. Ta mala nelagodnost
njegovog zurenja u isčekivanju nastavka pripovjesti brzo nestade. U svom, za
jednu djevicu ne baš pedantnom životu usamljenika, vježbao je da svoje misli i
riječi prilagođava prema potrebi, kako bi moga da o onome o čemu govori ugleda
bar iskru razumijevanja. Kako je bilo samo teško bježanje od teških riječi teških
ljudi o tuđoj nesreći. Tuđe nesreće činile su ih manje teškim i nesretnim od rođene
nesrećom, čineći me tako još svjesnijim svoje sreće. Gledajući iz tamnog ugla
piševog posmatranja, to baš i nije bilo dobro za crni talas. Ali šta je tu je, složiti ću
se sa njegovim viđenjem kao tačnim. Naučio sam da je za izbjegavanje
nesmislenih raspava najlakše potvrditi neistomišljenikov stav kao ispravnim,
ujedno opravdati i svoj stav. Može se prosto jednom proširenom rečenicom; U
pravu si, ako posmatramo iz tvog ugla viđenja. A upravo i pristižu sivi talasi
jezera, željnog bistrine. Možemo nastaviti dalje sa sivim tonom, trudeći se pri tom
ispoštovati ranije dato obećanje o unošenju samo za priču bitne tame...

Sa pronađenim sivim tonovima lirske žice, odmarajući sve više od šarenolike

poeizeje, koja je sve više zapadala u identiteske krize, sa još većim ubjeđenjem u
pričin kako svakog časa može da se pretvori u bezobličnosti masovne produkcije,
počeo sam sa zapisivanjem i prvih dužih misaonih izražaja. Uglavnom sam pisao iz
ličnih uvida, a u nedostatku istih tražio bih po knjigama uvide iz nekog približnog
ugla a drugačijeg pogleda. Srećom po moje pisanje oba roditelja su radila u
prosvjeti, tako da odrastah u kući u kojoj se sakupljala i baštinila lijepa riječ.
Prilikom izgradnje ta kuća nije ni u planu bila kao mjesto mog odrastanja. Prve tri
godine života proveo sam u školskom stanu u mjestu gdje su mi radili rodilji. Tada
su kupili kuću i ubrzo smo preselili. Dan preseljena ostao je do danas kao moje
prvo sjećanje. Kuću je zidao mamin stariji brat, ali nije dočekao da u njoj proživi.
Izgubio je život u saobraćajnoj nesreći, o čemu sam pisao na početku pripovjesti.
Tako da ćemo se zadržati za kuću. Za ovu priču koliko prirodno okruženje bitna je
i kuća. Za sve moje priče bitna je kuća. U njoj se kao dragocjena prašina nahvata
sve značajno i bitno što u knjigama pročitah, kroz život sretoh, uvidjeh i shvatih.
Baš sve, od mudrosti prvih naučenih i pročitanih slova, bosonog djetinjstva,
sladosti momčenja, ljubavi, prinove, loma braka, mraka raka, jedan rat i dva mira.
Baš sve se skupa sa mnom u nju skupilo, kao u kakvu mastionicu punu taloga
preživljenog iskustva. Mastionica za pero sa kojim pokušavam da ličnim uvidom
objasnim, izgovorim i zapišem sebe, kao potvrdu trajanja u stapanju sa jednim
vremenom, o kome životom svjedočim. Ne u svom neprolazu, jer vrijeme je
konstanta, to što neprestano prolazi smo mi kroz naše vrijeme (sa manje ili sa više
talenta). Talenat je dar. Dobija se rođenjem, dalje ga kroz život sam odgajaš,
njeguješ i oblikuješ u nešto što će postati recipročna vrijednost uloženoj
posvećenosti, pažnji, trudu, ljubavi. Nešto sa čim ćeš dalje u simbiozi saživjeti.
Nepošteno bi bilo i prema vremenu i prema daru dobijenom od roda il od Boga, ne
ostaviti kakva traga o prolazu, tim, sa rođenjem nama određenim vremenom. Dar
(čiji god i ma kakav da bio) dat od srca vrijedan je svakog poštovanja. Jedino tako
je pošteno i prema daru i prema vremenu, pošteno prema sebi. Hranim to meni
darovano čedo, odgajam ga i vaspitavam svim potrebnim da ojača. Razvija se
ispravnom vrijednošću zadojeno. Jača dok riječima mijenja oblike. Oblikuje se i
raste sve do punoljetstva riječi. Voli i da često promjeni ime. Ali se po riječima
uvijek može prepoznati. Odraslo čedo punilo je bilježnice. Skrivalo se lutajući po
neočekivanim upadima u proširenosti rečenica. Sklono čestoj promjeni forme, ono
i dalje ostaje to isto čedo koje je sa nekim razlogom baš meni darovano, kao
svojstven pečat postojana. Nit pelin, nit med. Ni pregorak za oporost, ni presladak
za gađenje. Dozirano kao ljekovita upotreba ironije, koja je djelotvorna samo kada
se razumno koristi, a štetna kada se sa njom pretjeruje. Tako uglavnom biva sa
svim pretjerivanjima kroz vrijeme. Svako vrijeme nosi nešto svoje. To nešto po
čemu se pamti, što ga definiše i daje mu karakter. Nešto njemu specifično. Nešto
važno i vrijedno za dar, da se zabilježi i vjerodostojno osvjedoči moralno posrtanje
globalnih razmjera koje pogotovo nosi ovo današnje vrijeme. Od čijeg kolektivnog
ludila branim svoje čedo. Jer ono svjedočenjem o istom brani mene. Čedo sa kojim
u savezništvu ignorišem masovnu histeriju, braneći nas odbjeglim mislima od
neznanja kojim se u simbiozi zaputismo. Dosta crnog i bjelog smo uspjeli
nepristrasno zapisati sivim tonom. Tako neka se i nastavi. Nepristrasno. To vodi ka
devijaciji i upadanju u masovnu produkciju. Znamo da pragmatička svijest
ostvaruje obličja malograđanštine u duhu šundom, kičom i patološkim vidovima
dekadentnih strasti tržištu protivrječnosti. Masa o tome odlučuje. Književnost je
izložena sumnji u vjerodostojnost kazanog. Nemam namjeru niti potrebnu volju
objašnjavati masi zašto imam potrebu pričati o istini na drugi način, i zbog čega
izobličujem zbilju. Neka masa sumnja u istinitost, vrijeme će vjerno istini pokazati
ko je bio u pravu. Sumnja. O njoj sam čitao i razgovarao sa više hroničara
književnosti i vremena koje pate od kriza identiteta. Obično bi se sumnju kao
književnu misao iskazivala iz tri polazišta. Prvo polazište bilo bi u zahtjevu za
jednosmjernošću ideje, konkretizaciji smisla, raspoznavanju znakova, i čitanjem
simbola kroz deskripcije metafora. Drugo polazište bilo bi zahtjev o iluziji
vječnosti i o izgradnji utopije sreće. Malograđanski uspijeh ne priznaje prolaznost.
U njegovom javnom skretanju u blud nema uspona, a požuda se hrani
nedostižnošću zenita. Pragmatizam je nedvosmilen. I najopštija prolaznost
poslužiće kao jedini moguć pravedan odnos. Takav odnos masi postaje uporište
nove sumnje. Oćutaću na to. Ćutanje neka bude ogovor masi. Ćutanje koje se
tumači sobom, ustanovi i mjenja prema sebi, i postaje cilj vlastitih zakonitosti.
Ćutanje kao dalek i zagonetan cilj. Čuvam u sebi to o čemu pisati ćutim oslonjen
na budućnost. Činjenica ćutnja dozvoljava samo unutrašnje monologe. Masa
postavlja pitanje svrhe i smisla takvog stava. Ćutanje je zlato, ćutanje je sreća,
odgovoriću u sebi. Sreća, udobna, sigurna vječna, imenentnih odredbi
nedostižnom, a sadržana je u svakom uspjehu. Sreća nedostižna, neizrecivo
iskazana u vapaju za nedostižnim. Sreća i vječnost su teme za obrazac nekorisnog
filozofiranja. Fatalno iskustvo umjetničkog u zbilji izgleda drugačije. Nivo radosti
na zbilji, nije ravan nivou umjetnički iskazanoj radosti, isto je i u boli. Čak, ljepota
u estetici predmeta koji predstavlja stvarnost, vreća je kada sadrži bol kao svoju
suštinu, bol kao poriv, kao motiv, valjan razlog umjetničkog u stvarnost, snaga u
boli, umnogostručena spoznajnim refleksijama, upotrebom takvog motiva veći je
spoznajni prostor i ograničena mogućnost spoznaje. Jasan motiv ideala stvara
jasniju svijest o nepodmitljivosti u umjetničkom udesu. Ideal crnog talasa,
adekvatan je simbol u izražavanju. Svijest o grižnji savjesti , sposobna da spozna i
iskreno prikaže crno –bijele udese. Za masu zablude. Pastoralne naivnosti,
neiskustvo i blud mase, kojoj svijest daje zabludu kao validan odgovor. Tako
zabluda vaskrsava uvijek mlađa, i gluvlja na neovjekovječene odgovore.
Pokazujući ograničenost i neukost, vaskrsla nemoć u požudi traži potvrdu svoje
ozbiljnosti od mase. Potvrđujući sumnju u valjanost svog dijela. Tako da treće
polazište sumnje počiva u neprikosovenom zahtjevu za odobravanjem, za
potvrdom u tuđim očima. U nauci kao i umjetnosti istinska vrijednost se ne
izglasava jer nije upitna. Potreba za nekompetentnom potvrdom suda masa, samo
je iluzorna moć, privid svoje vrijednosti, subjektivna emocijonalnost. Spoznajni
racionalitet najširih metaforičnosti, ogoljeni je pojam sadržaja iste stvarnosti.
Otuda potreba za improvizacijom sa potvrdom mase. Otuda i masovne podvale
glasnih praznoslovlja. Sve zbog nedostatka nezbiljskog iskustva, samosvojnog i
samodovoljnog , upitnim masovnim pohvalama stvara bezobzirno nametanje
književnoj tradiciji iz nove forme masovne neukosti. Njihovo manipulisanje,
potkupljivost i spremnost na kompromis dovodi reprodukciju književnosti za masu
na vašar neukusa u skladu sa bojama, na buvljak šupljih priča šarenolikih. Samo
istinsko djelo odbjeglo od masovnih sinteza sa bojom, stajaće usamljeno u crno-
bijelom skladu pred odbranom dostojanstva, sve više neizvjesnije budućnosti
književnih formi. Bol crno-bijele samoće. Čitao sam misaonu vodilju crnog
samotnjaka sa prezimenom na ič, u kojoj kaže; Moja forma je moja samoća. U
mojoj samoći uvidjeh nesigurnost mira i spoznah nesigurnu bol. Priklonih se
tankoćutoj usamljenosti. U njoj uvidjeh sivi sklad spokojnog mira i konkretne boli.
Moja usamljenost tako posta moja forma...

Kao maloga, tetka me ilegalno odnese u crkvu na krštenje, dok su moji roditelji bili
zauzeti mahanjem zastava sa crvenom petokrakom na nekom slavljeničkom
trgu. Kasnije je na temelju te crkve, koja se u vremenu besmisla i odvojenom
od svakog oblika razuma, uz pomoć Nobelovog izuma podigla u nebo, neko je
napisao ”ŽIVIO PRVI MAJ”, naopakoopako za početak, mučnomučnije za kraj.
Ne želim pisati o crnilu tih godina, stvoreni ambijent od početka priče se idealno
uklapa. Da zadržim bar sivi ugao, o tom besmislu pozajmiću par očevih rečenica,
upućenih svim uniformama na početku izložbi nacionalne mržnje i sajmova oružja
po svim slavljeničkim trgovima, diljem uveliko rasplamsale republike...

„ Za inat, duboko se ne mireći sa krvavim proljećem, pišem o tome kako se ovdje

nekada sanjalo sunce. Gospode, a kako su lijepo sanjali o suncu. Zalud. A jednoga
dana, kad sve ovo prođe, a mora proći (panta rei), oni koji prežive a zgotovili su
ovu čorbu, moraće da pogledaju jedni drugima u oči. Možda će za to i imati
drskosti. Hoće li, me đutim, moći da pogledaju u oči potomcima izginulih? A svi
nećemo izginuti. Za inat! Neću ovog samrtnog proljeća da mislim o stvarnosti.
Hoću da sanjam sunce…”

Pomislih pa promislih o povratku u siva sjećanja. Gdje pripadaju moja sjećanja tu

valjda pripadam i ja. Čuj mene valjda, zasigurno pripadam, jer ova sjećanja su
istinita. I u tu sivu istinu još ni jednom nisam posumljao. Ponavljam da nemam
potrebne volju objašnjavati potrebu za pričanjem o istini na drugi način ili
izobličujem zbilju. To je moja zbilja, formom izobličena, ali istina. Sve drugo su
nagađanja. Neka masa sumnja u istinitost, vrijeme će zbilja pokazati ko je bio u
pravu...

Za peti rođendan sam od majke dobio osmijeh dva broja veći nego što mi pripada.
Kaže majka “porast ćeš, dogodine ćeš ga sustići, biće ti taman”. Ali kako sam
rastao ja, rastao je i osmjeh, tako da ga do današnjeg dana nisam sustigao. Danas to
povezujem kao dato obećanje vlastitom imenu. Dato u pubertetskim mukama
probuđene varičele, kada su od nesnosnoga svraba suzile oči.
Dobro se toga sjećam.

Ležim.

Ćutim.

Mislim.

Ništa i nikog ne gledam.

Mislim da znam sve.

Mislim o pradjedovom vremenu provedenom u zarobljeništvu.

U misli mi se nepozvano ušunja tetkova priča o danu kada izbjegavši spontani

pobačaj ostah okrenut naopako. Moj otac, drugi ujak i tetak su u maloj planinskoj
rijeci pecali pastrmke. Tetak idući uz vodu ugleda suncem izmamljenu zmiju kako
na toplom kamenu pokušava bar malo podgrijati krv njenog hladnog krvotoka. U
strahu je uzeo drveni štap i bez oklijevanja, sa par preciznih udaraca je usmrtio, pri
tome ga, pričao je kasnije, obuzme neki čudan predosjećaj. Nije prošlo ni tri sata a
do njih dođe vijest o pogibiji ujaka čiji lik pamtim sa izbrušenog crnog mermera.
Kada mi je tetak još koji put za svoga života tu priču ponovio, uvijek sam u
njegovom glasu osjećao ton nalik onom kojim se izgovaraju riječi krivice. Kao da
je taj svoj nepotrebni gest sa rijeke povezivao sa tom tragično okončanom
saobraćajnom nesrećom.

Povratak iz misli u realnost. Sve je sterilno bijelo, bijeli krevet, bijeli čaršaf, ljudi u
bijelom. Bijeli dani bez noćne groznice i noćne groznice bez bijeloga dana, a za
novi bijeli dan prvo je trebalo potrošiti grozničavost noći. Bijela dosada, ništa se
već danima ne mijenja. Izmorenost i slabost organizma pod navalama visokih
temperatura vodilo je ka sve češćim bunilima. Ništa mi ne fali, a sve mi fali. Kao
da sam nekako ovdje raspolovljen, ovdje u grudima, u glavi, u srcu, kao da jedna
polovina leži polusvjesno ovdje u krevetu, a druga polovina svjesno lebdi iznad
nekog drugog svijeta, mog dalekog svijeta koji nije prezren ali nije za teške
poglede ljudi koji su teški za moj svijet - onoliko koliko su teški sami sebi. Nije ni
za bezlične ljude da gledaju u lice moga svijeta. Jer tu se živi život koga bi se
mnogi plašili živjeti. Skoro nestvarno. A onda stvarnost nepodnošljivog svraba me
spaja raspolovljenog. Ponovo ležim, u sterilno bijelom krevetu misleći i dalje da
znam sve. Poznati bijeli čaršaf, poznata vizita doktora u bijelom, poznate riječi da
moram mirovati, da se ne smijem češati zbog infekcije i budućih ožiljaka. Reče mi:
„Brzo ćeš se oporaviti, mlad i jak si ti, možeš konju rep da iščupaš, imaš jaka
leđa”. Rekoh mu: „Dok imaš dobra leđa uvijek će se naći neko da ti sjedne na njih,
dobri moj doktore”. „Ma vidi ti malog mudrova, jel ja to čujem da govori neki
budući poeta po vokaciji”, upitno konstatova doktor, onako, više sebi u bradu.
Otvarajući vrata da izađe iz sobe, okrenu se prema meni i reče: „Ostajemo još na
površini materije, kao da se plašimo da uronimo u haos”. „Ma bravo doktore, jel ja
to čujem da govori Šegal iz doktora po vokaciji”, upitno konstatovah ja, onako,
više sebi u bradu. Doktor izađe iz sobe sa smiješkom, a ja kroz stisnute zube
obećah sebi da ću se, ako se ovaj put izvučem bez herpesa zoster i kada u život
dođu osjećaji suprotni vedrini, sjetiti datoga obećana. A obećanje je glasilo:
ponašati se samo kako priliči mome imenu, imenu koje su mi roditelji dali tako što
su sestrinom imenu izbrisali posljednje slovo A.