Godina kad su slavuji pjevali i padala je kiša

Začećem u južnjačko-lužnjačkoj hrastovini, na dnu rastočene bačve, u staroj

bačvari, koju, stub po stub, gredu po gredu, dasku po dasku, šindru po šindru,
rastavi i drvenim kolima sa kravljom zapregom, desetinama kilometara pretjera, pa
ponovo, stub po stub, gredu po gredu, dasku po dasku, šindru po šindru, sastavi po
svome nahođenju sam otac moga oca, već trećeg dana, od kada je sa majkom moga
oca u miraz pretjera; tu, na skučenom dnu u mraku bačve, koja i dan danas po
karamutnom bludu miriše, baš u noći sazrijevanja plodnosti, kušanja sladonosnih
plodova užitka ubrzanog daha, tih lebdećih trenutaka ka vrhuncu ključanja strasti,
blage opijenosti i nesvjesti pri spajanju gena, počinje ova pripovijest (Predznanje iz
prve rečenice je putokaz da bi se kroz priče što jasnije stiglo do kraja knjige,
pouzdan azimut, važan za knjigu koliko i samo začeće.)...

Uklesana ljevorukost u desno rame i ključnu kost. Skvrčenost nožnih prstiju obe
noge. Borba sa izgovorom slova „R“- krivcem nadimku Liba. Južnjačka
melanholija i svojstvenost nahođenja. Oslobeđena misao posred, neminovna
ćelavost iznad, iščašenost pogleda ispod visokog čela. U desni uklesani lijevi
osmjesi. Buduće karakteristike začeća iz prošlost? Ko bi to znao do samog
kreatora.

Snagu i euforičnost noći zamijeni jutarnji bol svih ispijenih kapi vinovih loza,
eteričnom mučninom prevrelog voća. Devet mjeseci plodovodnog potapanja u
troslojnoj bezbjednosti uterusa, odužilo se kao dvije stotine četrdeset i pet dana.
Sva ta mračna tjeskoba podsjećala je upravo na južnjačko-lužnjačku unutrašnjost
bačve. Stotinu pedeset i šestog dana boravka u materici na praznik rada, a dan prije
majčinog rođendana, sreću od dvadeset i tri svjećice na torti zamijeni bolno
saznanje, koje cijeloj porodici ostavi strašnu i neutješnu traumu. Vidjevši poštara
na ulazu u dvorište, umjesto očekivanih srdačnih čestitki ispisanih na
razglednicama, on joj uruči telegram sa težinom riječi od koje noge gube svoju
povezanost sa tijelom. Sjela je na stepenice i dalje ne vjerujući u pročitanu vijest,
brat joj je izgubio život u saobraćajnoj nesreći. Bio sam na samo jedan korak
udaljen od njenog straha o spontanom pobačaju. Nije se dogodio ali toga dana
cijela utroba joj se okrenu, pa i ja sa njom, tako umjesto u ovaj svijet da uletim
naglavačke (što se ustrojstvom smatralo normalno) ipak sam se dočekao prvo na
noge (što se iz moje perspektive smatralo normalno).

„Ju, ju, naopako, naopako”, konstatova babica, nakon osamdeset i devet dana,
ugledavši stopalo umjesto očekivane glave.

„Naopako, naopako”, potvrdi i sve više usplahireni doktor, nakon više uzastopno
neuspjelih pokušaja da mi izvuče u bezbjedu glavu. Da oslobodi vrat od oko njega
obmotane pupčane vrpce koja je prijetila da me, već vidno modrog, uguši.
Vjerodostojnost nesnosnosti bolova tog naopako-naopakog porođaja, najviše su
potvrđivali neartikulisani krici majke. Krupni grašci znoja, izvirali su u brazdama
njenog od muke naboranog čela.

„Naopako, naopako”, izgovarao je doktor kao kakvu tajanstvenu mantru, konačno

uspijevši da oslobodi vrat od obmotane pupčane vrpce.

„Diši, diši, diši!“, u glas ponavljahu doktor i babica.

„Diši, sine, diši“, ponavljala je i majka sve dok nije čula moj prvi plač kao dokaz
prvom udisaju pri tom izgubivši svijest...

Sve se to odigralo sedamdesetih godina, nekog prošlog vijeka. Godine kada su noći
bile vlažnoznojne, skoro pa tropske, od sparine koja suši sluznice nije se dalo
zaspati. A danju, dok su se još uvijek skrivali pogledi, nosile bi se vunene čarape i
džemperi, da se ne bi posmrzavali. Nekako pred kraj jeseni, u nekom tužno
naštimovanom molu, bakarna šuma će pojesti jedro sunce, naduveno u prežutim
obrazima. Na početku jeseni sunce se poigravalo sa granama mladikovine, koje se
sa takvom zaigranošću prve pozlatiše. Neumorno sunce se nanova zaigra pred kraj
jeseni, svojom finom prašinom je posipalo zabran. Na to je bakarna šuma bila
posebno alergična. Zbog alergijske reakcije pojede sunce u po zenita. Uslijedila je
nova reakcija, bezuslovna žutilu, uslovna alergiji. Nije se osjećala dobro,
neprevarena mučnina izazivala je grčeve i poznati nagon, ubrzo povrati do pola
sažvakano sunce i zaspa. Probudi je muka u dubini lesa. Muči je već treći dan, sve
zbog halapljivih navika. Izmorena povišenim bilirubinima, umazana žutilom oko
usta i po bjeloočnicama, bakarna šuma nije ni slutila da neliječeni ikterus prerasta
u melodični hepatitis u C-duru. Ubrzo zasvira čitavom gorom. Morali su je liječiti
dvotaktnim testerama koje ni u naštimovanom duru ne zvuče radosno. Sličnije su
falširanju na poganom jeziku, podlom i zlom jeziku. Nalik pobjedniku sa
odsustvom čarolije u moćnoj potrazi za čarobnom mandragorom, potraga u kojoj je
moć cilja na startu oduzeta. Upitno kao godine preispitivanja najvećih tačnih
pogreški i najmanjih pogrešnih tačnosti. Godine sklone pretjerivanju u
kontradiktornostima. Godine kada su drvosječe pod Hipokratovom zakletvom
trebale da hiruškim putem odstrane opstrukcioni ikterus. Umjesto sterilnih skalpera
uzeli su dvotaktne testere i posjekli svako drvo obraslo bakarnom patinom. Te
godine su protjerane zelene žune, nepravedno osuđene da su svojim glasanjem
upozorile samo ptice o nadolazećoj nesreći. Ostale su samo one obučene u crno,
njih nisu dirali misleći da oplakuju u žalosti bakarnu šumu. Identične žune, u
potpunosti crne sa pognutim crvenim vrhovima glave kao da od kiše čekaju
pristanak sa željom za sreću u kljunu. Umjesto isčekivanog blagosova slavuji su
pjevali i padala je kiša. Godine kada sam se prvi put kroz prorijeđene krošnje
zagledao u nebo, sanjareći o isprepletenom sjaju međ’ zvijezdama. Dvije godine
prije nego što se u fonogram zabilježi nemoguća želja pjesnika, da glasovito-
silovitom pjesmom posestrimu sa zemljice vrati međ' zvjezdice, gdje i pripada.
Šest godina nakon otkrića zvjezdonosnih staza koje vode do fiktivnih federacija,
kakva je bila Ujedinjena Federacija Planeta. Trideset godina poslije usvajanja
zvijezde sa pet crvenih krakova za simbol na grbu i zastavi nepostojeće zemlje gdje
se priča odigrava u zbilji. Zastave su se vijorile duž granica federacije republika
Slavena ili Slovena, kako vam drago, koji dođoše sa juga. Šesnaest godina prije
nego će nestati na krvavo crvenim stazama evolucije. Iste godine po nestanku,
nastaće neke nove federacije, republike, kantoni, čak i jedan distrikt. Sve je u
stalnoj promjeni. Tako kaže zakon kreacije. Dodaću i da su to bile jako čudne
godine. Dosta više o godinama, postaješ naporan, znam da su to mnogi već
pomislili, ali o tome ćute. Pa šta onda da radim, da pričam o mjesecima i danima?
Kao da i oni nisu naporni. Dobro, slažem se da takav napor znatno manje umara.
Potrebno je sve rezimirati i preinačiti u jedan datum. Za priču bitan datum. Sa
kojim će prestati računanje godina i kalkulisanje sa vremenom u kom su i digitroni
pjevali računajte na nas. Prvo ćemo utvrditi datum porođaja, pa se prebaciti u novi
pasus i sa manje napora nastaviti sa pripovijesti. Naopaki porođaj se dogodio tačno
na polovini godina pomenutih u prvoj rečenici ovog pasusa, u mjesecu kada se
dešava drugi ekvinocij, tačno dvadeset dana prije druge ravnodnevnice. Ako želite
preciznost u sat i minutu, porođaj se dogodio tačno dvadest dana, dvadeset tri sata i
pedest i osam minuta prije jesenje ravnodnevnice...

Da, prvenstveno je to bilo čudno vrijeme. Ne baš u mjeri kako će zapisti osuđenik
pomilovan na Dan republike u Vremenu čuda. I film će snimiti da novim
vremenima svjedoči o čudu. O tempora, o mores...

Od malena su me lizali jezici pseće dobrote. Rijeka me nauči da se voda ne može

pokvasiti, a otac da plivam. Zemlja me nauči da hodam, a majka da ne gazim.
Život me nauči da vjerujem, a kamen da iskru iz njega izmolim. Slovarica me
nauči slova, sestra da pišem, a stripovi da čitam. Vaspitavan za neko davno prošlo
vrijeme, prošlije i od pluskvamperfekta. A to zna biti iritantno u novim vremenima,
pogotovo ako nemaš naznaka demencije. Zarad zdravlja treba se zaboravom
zaštititi od malignih vremena, koja poput tromba lutaju kroz krvotok čovječanstva.
Te priraslice opstaju sve dok je tromb u pokretu. Kada se tromb naglo zaustavi,
naglo se zaustavlja i život. Naglost nije zdrava za miran život. Nisu ni svakolika
pretjerivanja, remete sklad potreban miru u/i životu. Sklad neophodan novim
vremenima, tamnim kao stari vilajet.

O tom bi najbolje posvjedočila druga bolna i neutješna trauma, koju pominjem.

Ujedno i prva dočekana na nogama, koje su identično majčinim zbog težine
pristigle vijesti izgubile povezanost sa tijelom. Sjedeći na stepenicama, nisam se
mirio sa dobijenom vijesti. Tromb iz plućnog infarkta naglo je zaustavio kretanje
životu prijatelja i kuma, ne u prenesenom nego u pravom značenju obe riječi.
Postoje te osobe iz kojih vidno isijava toplota duše. Rijetko se pojave, samo poneki
sretnik ih sretne. Posebnog, plemenitog srca. Već od upoznavanja se osjeti
obostrana duboka povezanost. Takve tople duše zbog pretjeranog isijavanja obično
mlade i sagore. Za sobom ostave jasan i postojan trag, jasan kao izlazak sunca.
Zalaskom sunca u duši ostaje drhtavica i nezaboravna stud. Stud kao sjećanje na
ledenu noć u kapelici. U kalendaru besmislene godine, osta zabilježena kao druga
noć nakon novogodišnje drhtavice. Osta zabilježeno i drugo januarsko jutro, a prvo
od kada sunce više ne izlazi. Zašto li se zalazak bez izlaska dogodio? To pitanje
nikada neće biti jasno.

Ain’t no sunshine when he’s gone. Only darkness every day...

Stara mudrost kaže da se rupa krpi dok je mala. Ova rupa se ne krpi. Treba biti
oprezan sa količinom naglo potisnute tuge. Kako se od naglosti rupa ne bi
pretvorila u jamu, koja se ako padnete u očaj za života ne zatrpa. Duboka
razjapljena jama očaja, puna akumulirane tuge, opeče misli kao zmijsko pečilo.
Treba biti mudar, na vrijeme je zatrpavati nepodnošljivom tugom, da bi se lakše
podnijela. Od tada u meni živi kao toplo sjećanje na sunce. Sjećanje koje nije samo
obična zamisao toplote i sunca. Sjećanje na sunce oslobođenim mislima.
Oslobođena misao je poezija, tvrdio je pjesnik u pjesmi gdje sunce odrubljenog
vrata zalazi. Nije to bila nikakva utjeha, jer između sunca i tame pitanja više ne
traže svoje odrubljene odgovore...

Koliko su dublje dubine u tami? Koliko je taman potop pjesničkog vida? Sa kim
zvijezde u pepelu da tražim? Gdje po noći nestaju vesele aveti, kada sunce iza
zbilje zađe? Razmišljali smo o potrebi da u životno iskustvo moramo uvesti i
intelektualno razumjevanje. Bar njega nam u mislima nije manjkalo. Obojica smo
znali da noć misao najtiše odaje. I da ni kraj ni početak nisu u našim moćima. Naše
su moći u sjaju oka, kada po tami rasipamo rastopljene zvijezde. Sve ostalo, pa i
život je u moći sunca. Tada sam bio kao zaigrani oblak, bijel i nestašan, prisjeća se
sjećanje na sunce koje oslobođenom mišlju zađe iza tamne zbilje. Nigdje sjene da
se od tame u san skrije. Zato ova rečenica neka bude sjena tame i opsjena zbilje. I
neću navijati za stranu usamljenika. Podržavaću stranu samoće. Sam ću se u čudu
čuditi budućim čudesnim neznanjima. Da li je glas zarastao u tišinu ili je tišina
izrasla oko glasa? Znam da ću odgovorima tumačiti tišinu poraza. Ni glasa, samo
su snovi ostali u tmini vlastitog vida. Ostala je i kolajna suncu, u obliku misli
davnim likom. Oblik vremena je granicom prostora davno obmanut. Prolazili smo
krajevima bola, bdjeli nad sudbinom svjetlosti u vremenu sa novim tminama.
Nema jauka, nema ni bolnog vriska što svjetlost odlazi. I što noć na poglede pada.
Osim jasnog niza sjećanja, ostale su odložene sretne i sjetne uspomene, jedan plavi
duks, dva plava gramofona, kolekcija ploča, par knjiga i jedna lula od spečene
gline, pregršt fotografija i jedan papir na kojem su iscrtani sunce, oblaci i zapisane
riječi:

Moj put, put bijelih oblaka. Uz zvuke roka nikada te neću zaboraviti. A želim više.
Želim postići. Oblak biti. Vječna je ljubav moja. I sjaj koji nikada dostići nećeš.
Uzmi me svim silama. Slomi moj otpor. Razvuci me kao smiješak. Pokloni se pred
veličinom ljubavi koju ti poklanjam…

Na poleđini papira bila je nacrtana piramida pri vrhu probodena dugom, iznad nje
natpis Što se zbilo, zbilo se jednom za vijek. Mjesec je tu samo da podsjeti kako se i
sa velikom upornošću sudbina ne može odgoditi, istim rukopisom ispod piramide
pisalo je:

We’re just two lost souls. Swimming in a fish bowl. Year after year, running over
the same old ground. What have we found? The same old fears. Wish you were
here...

Postoje sjećanja na zvukove koji su, da ne bi parali uši, premješteni u pretinac

neartikulisanih nezaborava. Pod rednim brojem jedan su odloženi krici bagera
zapalih u blato, kopajući po obalama jezera u neposrednoj blizini kuće. Proširili su
ga i napravili kupalište koje nam je, u mislima, zamijenilo more. Bilo je to tačno
šest godina nakon godine čiju smo tačnost utvrdili u pretprošlom pasusu. Rednim
brojem osamnaest je obilježen zvuk znan kao jauk u kom su se pomiješala razna
osjećanja i zvuk razbijanja o površinu vode zbog čega je bolno bridila dječačka
koža. Dogodio se sredinom čudnog vremena na jezeru koje smo pominjali. Kako
bih zadivio jedan kosooki pogled simpatije popeo sam se na vrh drveta naraslog na
samom rubu obale, odakle su u vodu skakali mnogo stariji momci. Priznajem,
nisam sa drveta skočio zarad kosookog divljena, nego zbog vlastite nesposobnosti
da na drugačiji način siđem. Zadnji je odložen zvuk pod rednim brojem trideset i
devet, zvuk zimskog osmijeha, koji je pao na zaleđenu površinu istog jezera,
dobovao je trideset minuta i devet sekundi, pri tome je poput zvrka obišao sam rub
jezera tri puta, zatim se pomjerio na pola puta ka sredini jezera, obišao je tu
putanju šest puta, da bi se onda pomjerio na jedan metar od sredine jezera i obišao
po toj kružnici još tri puta. Tada se smiri i poče dobovati u mjestu, prestao je
nakon tri minuta i devet sekundi. A zatim se zaledio. Prisjećanje na njega uvijek bi
bilo kao oštra munja, ili sjajan odbljesak, kao kada se jato krupnog škobalja
presijeva iz modro-zelenih dubina dok sa dna struže algu kladoforu, izvrćući će se
na bokove sa kojih mu se kao srebrnjaci presijava krljušt. Jato škobalja se povuče
iz misli, koje melanholično otploviše u južne krajeve…

Ponovo sam u mislima tu, na onom istom jezeru, samo je od krikova zaglibljenih
bagera prošlo trideset i devet godina, vidi se klupa na koju obično sjednem u
pričama, grčeći prste na obe noge. Kroz misli mi prošeta ideja o mogućnosti
unutrašnje vizualizacije kratkog sinopsisa za priču, svježe pročitano u knjizi pisca,
koji se u mojim mislima sa riječima traktor i guma vozi na crnom talasu jezera.
Skica bi izgledala ovako. Na početku pete decenije svog pustolovnog i raskalašnog
života, on se najednom odriče svih ovozemaljskih izazova, kojima se bespoštedno
prepušta bez ostatka, posvetivši se preostalom životnom energijom umjetničkom
stvaralaštvu... Njegov vršnjak, opale kose i sijedih brkova, u isto vrijeme napušta
lišavajuća svoja dotadašnja životna opredeljenja, i u grču i panici pokušava da na
pragu strarosti, otme od života što je moguće više. Prvi osuđuje drugog, jer je već
iskusio zanos dokoličarenja, ženskih strasti i kafanskih obmama, ali i trovanje
izgubljenim vremenom. Drugi prvog razumije, i odobrava promjenu nastalu u
njegovom životu, jer zna težinu askeze, ali i njenu plodnost...

Iako se od početka knjige stiče utisak kao da smo smješteni ispred crno-bijeg
televizijskog aparata, lampaša, na kome se prikazuje serijal radova iz produkcije
Crnog talasa, pokušaću da ne mračim, bar gdje to za priču nije neophodno...

Tame ovoj napaćenoj zemlji nikada nije manjkalo. Taman kada se pogubi po
njenim vrletima pomračina, i počneš se nadati da to konačno sviće, natovari se
nova tama, gušća i mračnija. Kao da se i jezero zamrači sa novim noćima. I dalje
sam sjedio na klupi sa fenjerom u ruci, grčeći prste na nogama. Cijeli osvjetljeni
vidokruk je mirovao, sve što je se u njemu kretalo bio je pisac na crnom talasu. Baš
dobra crno-bijela fotografija, samo pitanje da li bi se od tolike tame mogao
dovoljno otvoriti otvor na blendi objektiva, da pusti dovoljno svjetlosti kako bi
fotografija uspjela. Osjetih kao da mi sa juga u grudi nadire poznata himna
raspjevane radosti. I kao da mi nadolaze misli sposobne da vole. Sjedio sam
zamišljen u tom spokoju. Ali ništa ne potraje dugo, ni sreća ni tuga, kako to već
neko ranije sroči. A bilo bi baš prijatno da društvo tih misli potraje, da se ukorijeni
u ovom vidokrugu, siguran sam da se jedino sa tako snažnom mašinom za
mišljenje (kakvim je smatrao misli sposobne da vole) može rastjerati ova
pomrčina, koja prijeti da nas ako se ne trgnemo iz te letargične opijenosti, zajedno
sa ovom napaćenom zemljom uguši tamom. Nisam uzeo lijek, a okreće na jugo,
ovaj put kao kakav svijetal trag, nalik toploti ponosa, koji preplavi oba plućna krila
prepuna ozeblina tame, puneći svijetlom toplinom od rebara ispleten grudni koš (ili
koš za grudi). Shvatih ozbiljnost osjećaja. Gotovo žmireći zagledah se u jezero,
odaklo mi mahnu pisac u prolazu na crnom talasu. Gledao sam ga smiren, ozbiljno
uljuljkan u osjećanja. Imao sam utisak kao da pisac nešto iščekuje. Volio je kao i ja
sebi postavljati probleme za koje se nije žurio sa rješavanjima. Ništa ne potraje
dugo, ni stud, ni toplota, a da, nešto slično smo već pokušali u sebi izgovoriti.
Stajao sam pored klupe na jednoj strani jezera sa do skora sretnim mislima, koje
nose šašavu toplinu juga, i na drugoj strani jezera misao o snuždenosti pisca,
potčinjenog hladnom sjeveru crnog talasa. Dodaćemo još ponešto iz okruženja,
malo zaslijepljujuće tame, više škrte svjetlosti zanemoćalog fenjera (bitnoj i za
uspijeh crno-bijele fotografije pisca na crnom talasu jezera), nakon toga ću grčeći
prste na nogama sjesti na klupu, zapaliti cigaru i gledati dok se na sjeveru stidljivo
ne pojavi sjaj prve dame sazvježđa gdje velike snove sanjaju mali medvjedi. Nakon
ove kontradiktornosti osjetih snažnu potrebu da nekoga pomilujem. Pisac je
zajahao crni talas jezera. Stvar je gledana mojim svijetlim uglom posmatranja iz
dana u dan postajala sve ozbiljnija. Sve više je se javljala grčevita želja da osjetim
toplinu juga. Pisac kaže da je prerano za takvo što. Bar ne u ovoj priči. Možda tek
u sljedećoj knjigi. Zaboravljajući pri tom na bolove toplih ozeblina, neprekidno
razdiranje svijetlog i tamnog, u mom prepunom košu od grudi koji sam jedva
nosio. Pisac zagledan u mene preopterećenog i dalje je nešto crno isčekivao. Moraš
me razumijeti, stvarno sam vježbao i trudio se, ali ne mogu da budem drugačiji
nego što jesam. Ne mogu baš toliko zaplivati crnim talasima jezera. Sačekaću u
nadi da će brzo bar da posive, dok se prema kraju knjige u potpunosti ne izbistre.
Ta mala nelagodnost njegovog zurenja u isčekivanju nastavka pripovjesti brzo
nestade. U svom, za jednu djevicu ne baš pedantnom životu usamljenika, vježbao
je da svoje misli i riječi prilagođava prema potrebi, kako bi moga da o onome o
čemu govori ugleda bar iskru razumijevanja. Kako je bilo samo teško bježanje od
teških riječi teških ljudi o tuđoj nesreći. Tuđe nesreće činile su ih manje teškim i
nesretnim, čineći me tako još svjesnijim svoje sreće. Gledajući iz tamnog ugla
piševog posmatranja, to baš i nije bilo dobro za crni talas. Ali šta je tu je, složiću se
sa njegovim viđenjem kao tačnim. Naučio sam da je za izbjegavanje nesmislenih
raspava najlakše potvrditi neistomišljenikov stav kao ispravnim, ujedno opravdati i
svoj stav. Može se prosto jednom rečenicom: „U pravu si, ako posmatramo iz tvog
ugla viđenja“. A upravo i pristižu sivi talasi jezera, željnog bistrine. Možemo
nastaviti dalje sa sivim tonom, trudeći se pri tom da ispoštujemo ranije dato
obećanje o unošenju samo za priču bitne tame...

Sa pronađenim sivim tonovima lirske žice, odmarajući sve više od šarenolike

poezije, koja je sve više zapadala u identiteske krize, sa još većim ubjeđenjem
kako svakog časa može da se pretvori u bezobličnosti masovne produkcije, počeo
sam sa zapisivanjem i prvih dužih misaonih izražaja. Dar (čiji god i ma kakav da
bio) dat od srca vrijedan je svakog poštovanja. Jedino tako je pošteno i prema daru
i prema vremenu, pošteno prema sebi. Hranim to meni darovano čedo, odgajam ga
i vaspitavam svim potrebnim da ojača. Razvija se ispravnom vrijednošću zadojeno.
Jača dok riječima mijenja oblike. Oblikuje se i raste sve do punoljetstva riječi. Voli
i da često promjeni ime. Ali se po riječima uvijek može prepoznati. Odraslo čedo
punilo je bilježnice. Skrivalo se lutajući po neočekivanim upadima u proširenosti
rečenica. Sklono čestoj promjeni forme, ono i dalje ostaje to isto čedo koje je sa
nekim razlogom baš meni darovano, kao svojstven pečat postojanja. Nit pelin, nit
med. Ni pregorak za oporost, ni presladak za gađenje. Dozirano kao ljekovita
upotreba ironije, koja je djelotvorna samo kada se razumno koristi, a štetna kada se
sa njom pretjeruje.

Kao maloga, tetka me ilegalno odnela u crkvu na krštenje, dok su moji roditelji bili
zauzeti mahanjem zastava sa crvenom petokrakom na nekom slavljeničkom
trgu. Kasnije je na temelju te crkve, koja se u vremenu besmisla i odvojenom
od svakog oblika razuma, uz pomoć Nobelovog izuma podigla u nebo, neko je
napisao ŽIVIO PRVI MAJ, naopakoopako za početak, mučnomučnije za kraj. Ne
želim pisati o crnilu i besmislu tih godina, stvoreni ambijent od početka priče se
idealno uklapa. Zadržaću sivi ugao. Gdje pripadaju moja sjećanja tu valjda
pripadam i ja. Čuj mene: valjda. Zasigurno pripadam, jer ova sjećanja su istinita. I
u tu sivu istinu još ni jednom nisam posumljao. Nemam namjeru ni volju
objašnjavati potrebu za pričanjem o istini na drugi način. To je moja zbilja,
formom izobličena, ali zbilja. Sve drugo su nagađanja. Neka masa sumnja u
istinitost.

Za peti rođendan sam od majke dobio osmijeh dva broja veći nego što mi pripada.
Kaže majka: “Porast ćeš, dogodine ćeš ga sustići, biće ti taman”. Ali kako sam
rastao ja, rastao je i osmjeh, tako da ga do današnjeg dana nisam sustigao. Danas to
povezujem kao dato obećanje vlastitom imenu. Dato u pubertetskim mukama
probuđene varičele, kada su od nesnosnoga svraba suzile oči.

Dobro se toga sjećam.

Ležim.

Ćutim.

Mislim.

Ništa i nikog ne gledam.

Mislim da znam sve.

U misli mi se nepozvano ušunja tetkova priča o danu kada izbjegavši spontani

pobačaj ostah okrenut naopako. Moj otac, ujak i tetak su u maloj planinskoj rijeci
pecali pastrmke. Tetak je, idući uz vodu, ugledao suncem izmamljenu zmiju kako
na toplom kamenu pokušava bar malo utopliti krv njenog hladnog krvotoka. U
strahu je uzeo drveni štap i bez oklijevanja, sa nekoliko udaraca, je usmrtio. Pri
tome ga je, pričao je kasnije, obuzeo neki čudan predosjećaj. Od tog događaja nije
prošlo ni tri sata, a do njih dođe vijest o pogibiji starijeg ujaka čiji lik pamtim sa
izbrušenog crnog mermera. Tetak mi još koji put za svoga života tu priču ponovio,
a uvijek sam u njegovom glasu osjećao ton nalik onom kojim se izgovaraju riječi
krivice. Kao da je taj svoj nepotrebni gest sa rijeke povezivao sa tom tragično
okončanom saobraćajnom nesrećom.

Povratak iz misli u realnost. Sve je sterilno bijelo, bijeli krevet, bijeli čaršaf, ljudi u
bijelom. Bijeli dani bez noćne groznice i noćne groznice bez bijeloga dana, a za
novi bijeli dan prvo je trebalo potrošiti grozničavost noći. Bijela dosada, ništa se
već danima ne mijenja. Izmorenost i slabost organizma pod navalama visokih
temperatura vodilo je ka sve češćim bunilima. Ništa mi ne fali, a sve mi fali. Kao
da sam nekako ovdje raspolovljen, ovdje u grudima, u glavi, u srcu, kao da jedna
polovina leži polusvjesno ovdje u krevetu, a druga polovina svjesno lebdi iznad
nekog drugog svijeta, mog dalekog svijeta koji nije prezren ali nije za teške
poglede ljudi koji su teški za moj svijet - onoliko koliko su teški sami sebi. Nije ni
za bezlične ljude da gledaju u lice moga svijeta. Jer tu se živi život koga bi se
mnogi plašili živjeti. Skoro nestvarno. A onda stvarnost nepodnošljivog svraba me
spaja raspolovljenog. Ponovo ležim, u sterilno bijelom krevetu misleći i dalje da
znam sve. Poznati bijeli čaršaf, poznata vizita doktora u bijelom, poznate riječi da
moram mirovati, da se ne smijem češati zbog infekcije i budućih ožiljaka. Reče mi:
„Brzo ćeš se oporaviti, mlad i jak si ti, možeš konju rep da iščupaš, imaš jaka
leđa”. Rekoh mu: „Dok imaš dobra leđa uvijek će se naći neko da ti sjedne na njih,
dobri moj doktore”. „Ma vidi ti malog mudrova, jel ja to čujem da govori neki
budući poeta po vokaciji”, upitno konstatova doktor, onako, više sebi u bradu.
Otvarajući vrata da izađe iz sobe, okrenu se prema meni i reče: „Ostajemo još na
površini materije, kao da se plašimo da uronimo u haos”. „Ma, bravo doktore, jel ja
to čujem da govori Šegal iz doktora po vokaciji”, upitno konstatovah ja, onako,
više sebi u bradu. Doktor izađe iz sobe sa smiješkom, a ja kroz stisnute zube
obećah sebi da ću se, ako se ovaj put izvučem bez herpesa zoster i kada krivu
kičmu zajašu osjećaji suprotni uspravnoj vedrini, pustiti pjemu; Budi svoj, grupe
koja u imenu nosi ime preležane bolesti, posljedice reaktivacije varicella–zoster
virusa, koji se nalazi latentan u posteriornim ganglijima dorzalnih korjenova
kičmene moždine, sjetiti datoga obećanja. A obećanje je glasilo: ponašati se samo
kako priliči mome imenu, imenu koje su mi roditelji dali tako što su sestrinom
imenu izbrisali posljednje slovo.