Professional Documents
Culture Documents
Kupdf Ismet-Bekri-Djecije-Nebo
Kupdf Ismet-Bekri-Djecije-Nebo
DJEČIJE NEBO
(Izbor)
DIJETE
a dijete – ponajviše!
I pčela u cvijeću,
a dijete – ponajviše!
a dijete – ponajviše!
MOĆ DJECE
Beton hladni, beton sivi,
i na obrazu mu blijedom
DJEČIJE NEBO
jedan tata
s petog kata
čisti svoja nova kola...
jedan bata
s petog kata
Zašto, tata,
ta dva sata,
ta tri sata,
Pa tu da se poigramo,
da pričamo,
da maštamo,
ni dnevnika, ni petica.
Volio bih da sam jelen,
DJEČAKOVA SREĆA
MALO MOJE
Ponekada i ja čujem
tihe riječi nane svoje,
KLOVNOVE SUZE
Smije se publika,
sve jače,
sve jače,
a klovn – plače.
Suze crvene
i suze plave
mašu s njegove
tužne glave.
Da li klovn jeca?
Ili se ceri?
Jureći za klikerom
Ugleda mu lice –
u naručje uze,
vidje mu na dlanu
MRAV NA DLANU
OČEVA USPAVANKA
Zvijezda se
sa tamom bori,
a otac mi
priču zbori.
lepršava, bajkovita;
iz života on to čita.
Zvijezda trepće,
posustaje,
a otac se
ne predaje.
TATINA LJUTNJA
Obični bjelutak
sa prstima splete,
I krpa iz kutka
Livada je livada,
a trava je trava,
cvjetova spava.
A klupa je klupa,
djeci omiljena,
hiljadu imena.
imena na klupi
drže se za slova.
Tu najljepšu pjesmu,
što na klupi piše,
nikad ne obriše.
ŠKOLA U CVIJETU
Škola se naša
iz sive zgrade
premješta hitno
nasred livade.
Sunčeva zraka
ključem od zlata
otvara prva
Umjesto auta
i željeznice
djecu do škole
prevoze ptice.
Ta škola nema
tvrdaste klupe,
djeca se usred
cvjetova skupe.
Prvake prima
ruža bijela,
a zatim uči
marljiva pčela.
Đaci dobiju
od meda kredu,
pa slova uče
i odmah jedu.
Da bude manje
tereta, brige,
s latica uče,
kao iz knjige.
I neće teške
zadatke pisati,
samo će učiti –
kako mirisati!
najljepše se gleda,
vide se i zvijezde,
koje ne postoje,
oči odlutaju
morem drvoreda,
smišljajući ljepše
proplanke i boje.
Prozor je školski
najljepša stanica,
sa koje polaze
nevidljivi vlakovi.
U njima se preko
zamišljenih granica
POKOŠENE TOPOLE
da cvjetovima planu
UČITELJ
za zadaće i tašne,
koji bi da poleti,
ko da se sada sjeti
PTICA NA DLANU
Pjeva,
jedna ptica,
nacrtana.
A na dlanu
desnom
stalno sam
sa Vesnom.
Nosio sam
njenu tašnu,
popravljao
njenu mašnu,
a kroz gradsku
gužvu, buku,
vodio sam je
za ruku.
Kad su dani
tijesni,
ptica pjeva
Vesni.
pa pomisliš, od te boje,
DJEČACI I PROLJEĆE
Plavim,
crvenim,
zelenim
slovima
proljeće ispisalo
na školskim vratima:
"Kratka stanka!
do šumskog proplanka!"
U dvorištu škole
"Mogla bi ta stanka
A dokle?
Dok dječaci,
ne upletu u bukete
i sa njima ne polete...
A kome?
Mamama!
I...
I?
Djevojčicama!
DJEČACI U JESEN
Svi crteži,
svi pejzaži,
svi likovi
i svi snovi
U KOSI DJEVOJČICE
Jedna zvijezda
i dvije ptice
djevojčice.
Traži se ruka
hrabrog dječaka,
da ih pronađe
prije mraka.
Zvijezdu – na nebo.
Ptice – na grane.
A ruka?
U tom trenu –
zasta dan,
ja pomislih –
sve je san.
Odskakuta, odleprša,
A ja – ni riječ ne izustih.
pa da stane, da se vrati,
da nju sretnem,
opet sretnem,
TRI SUNCA
SLOBODA
MOJA DOMOVINA
I ovaj mrav,
i krhka grana,
i jablan prav,
i ptica rana,
ovaj kamičak
u džepu mora,
prvi različak,
na stablu bora,
i ova knjiga
kraj uzglavlja,
i prva briga
što se javlja,
u dječijem oku,
i jelen u skoku,
pahulja koja
prhne s planina,
sve je to moja
domovina.
TRI SUNCA
Budim se rano,
i dan je lijep,
iako vjetar
razbija crijep,
iako pljušti
i cikće munja
u sivom jutru,
ko ispod gunja.
Uz huku kiše
i prasak groma,
ogrnut toplinom
svoga doma,
na prvu stranicu
novoga dana
nasmijana.
Prvo, sjajno,
mami i tati,
drugo, za mene,
da me prati,
a jarko, treće,
ovo najveće,
nekom neznanom,
ko nema sreće.
Pogleda – jato,
najljepšu ja to
knjigu čitam.
brda se dižu,
to pjesme teku,
priče se nižu.
Prepuna sjaja,
čudesnih boja,
zemlja moja.
Sve paralele
i meridijani
da su ljepši dani!
i avioni s bombonama.
ŠTA SU HTJELE
DVIJE PUŠKE
ŠTA SU HTJELE
Šta su htjele
dvije puške,
kad su legle
potrbuške?
Da ih ruke
zaborave
na dnu mirnog
mora trave.
Čuvale bi
cvijet plavi
i put kuda
idu mravi.
MOJA BREZA
Kad su noći
pune jeze,
ja se sjetim
svoje breze,
i kroz tugu
svakog dana,
čujem šapat
njenih grana.
Kad u oko
suza krene,
breza plače
tad za mene,
a kad brezi
zlo prijeti,
misao joj
moja leti,
pa joj ne da,
da uvehne,
neka raste
bar za mene.
snene oblake,
vojnici liče
na dječake.
materina,
nježno po kosi
dotakne sina.
Ili riječ očeva,
ko kiša blaga,
da ga zapljusne
sa mračnog praga.
ima smiješak,
A u tom smiješku,
kao u priči,
vojnik na nekog
dječaka sliči.
Sanjajmo skupa,
dječak mu veli,
san je sloboda,
sa mnom ga dijeli.
LAKŠE SE DIŠE
Kad ti je teško,
zapjevaj glasno
lakše se diše.
Kada ti tuga
u duši riše,
i ti tad slikaj –
lakše se diše.
Kada pomisliš,
da sve se briše,
stihove niži –
lakše se diše.
Kad ti je teško,
ne možeš više,
pjevuši, igraj –
lakše se diše.
VOLJETI, VOLJETI!
Voljeti! Voljeti!
Voljeti! Voljeti!
Voljeti! Voljeti!
GOVOR PROLJEĆA
ZRNO
i sa nama se druži.
Lopta bi da poleti,
između tratinčica.
I tu na mehkoj stazi
ko unuku, ko djetetu,
pa ga upita za zdravlje.
Poput nekog tužnog kera,
bježim ja iz nebodera,
STARAC I KLUPA
KIŠNA KAP
za mrave bude.
pjevuši mu uspavanku.
rastrče se ulicama.
da se smjesti, da prezimi,
pa da opet, na proljeće,
Rat (1992-1995) Ismet Bekrić je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, gdje je i ostao.